Ljubo Boban: Sporazum Cvetković-Maček

Ljubo Boban SPORAZUM CVETKOVIĆ-MAČEK

BIBLIOTEKA KULTURA I CIVILIZACIJA

© Branka Boban i Naklada Ljevak, 2023.

Zagreb, ožujak 2023.

Kratice 9

Predgovor 11

Uvod 17

Sadržaj

i. poglavlje

Vanjskopolitički položaj Jugoslavije prije obrazovanja

Cvetkovićeve vlade

43

1. Vanjskopolitička orijentacija Stojadinovićeve vlade 43

2. Aktivnost vodstva Hrvatske seljačke stranke radi dobivanja podrške iz inozemstva 52

ii. poglavlje

Unutrašnjopolitički razvoj do obrazovanja Cvetkovićeve vlade 64

1. Izbori od 11. prosinca 1938. 64

2. S tojadinovićev kurs nakon prosinačkih izbora 79

3. Držanje vodstva Hrvatske seljačke stranke nakon prosinačkih izbora 88

4. Pad Stojadinovića 108

iii. poglavlje

Vanjskopolitički položaj Jugoslavije u vrijeme Cvetkovićeve vlade 121

1. Držanje vlade prema Njemačkoj i Italiji 122

2. Držanje vlade prema Velikoj Britaniji i Francuskoj 136

iv. poglavlje

Mačekove akcije u inozemstvu do početka pregovora s Cvetkovićem

141

1. S tav Berlina 144

2. Mačekovi pregovori s Cianom 153

3. Akcija u L ondonu i Parizu 156

v. poglavlje Program Cvetkovićeve vlade u hrvatskom pitanju i stav vodstva HSS-a prema vladi

162

1. S astav i karakter Cvetkovićeve vlade 162

2. Vladina deklaracija 163

3. S tav vodstva HSS-a prema vladinoj deklaraciji 165

4. Cvetkovićeva izjava u Skupštini 10. ožujka 172

5. S tav vodstva HSS-a prema vladi nakon Cvetkovićeve izjave od 10. ožujka 175

6. Položaj Cvetkovićeve vlade u Skupštini 177

7. Odnosi SDK-a, UO-a i JNS-a nakon Stojadinovićeva pada 182

vi. poglavlje

Od početka pregovora do zaključenja sporazuma od 26. kolovoza 1939.

187

1. Maček uvjetno prihvaća pregovore s Cvetkovićem 187

2. Kontakti vodstva HSS-a s UO-om i JNS-om uoči Mačekova susreta s Cvetkovićem 189

3. Prvi razgovori između Mačeka i Cvetkovića 195

4. Odnosi SDK-a, UO-a i JNS-a nakon Mačekova susreta s Cvetkovićem 198

5. Razlozi zbog kojih knez Pavle nije želio osloniti se na Udruženu opoziciju 205

6. Drugi susret Cvetkovića i Mačeka 213

7. Maček ponovo nastoji dobiti suglasnost UO-a i JNS-a 215

8. S porazum od 27. travnja 219

9. Namjesništvo odbija sporazum od 27. travnja 220

10. S jednica Hrvatskog narodnog zastupstva 224

11. Maček nastavlja pregovore s Cianom 227

12. Odnosi SDK-a, UO-a i JNS-a nakon odbijanja sporazuma od 27. travnja 232

13. Pripreme za obnavljanje pregovora između Mačeka i Cvetkovića 237

14. Pokušaji Cvetkovića da proširi vladu 238

15. Maček prekida pregovore s Cianom 240

16. Akcija S tojadinovićeve grupe protiv sporazuma 242

17. Inicijativa samostalnih demokrata za sporazum SDK-a, UO-a i JNS-a 249

18. Nastavak pregovora između Mačeka i Cvetkovića i zaključenje Sporazuma od 26. kolovoza 1939. 252

19. Velika Britanija i Francuska, Njemačka i Italija i Sporazum od 26. kolovoza 255

v ii. poglavlje Pravni aspekti sporazuma Cvetković-Maček 259

1. Problemi u vezi člana 116. Ustava od 3. rujna 1931. 259

2. Položaj Banovine Hrvatske 279

3. Državnopravne promjene u vezi sa Sporazumom od 26. kolovoza 287

v iii. poglavlje

Stav političkih stranaka prema sporazumu od 26. kolovoza 292

1. S tav građanskih političkih grupa i stranaka 292

2. Komunistička partija Jugoslavije 369

ix. poglavlje

Provođenje sporazuma 377

1. Preuređenje države 377

2. Pitanje političkih zakona 428

3. Pitanje koncentracije 446

4. Vlada generala Simovića i Sporazum od 26. kolovoza 477

Zaključak 509

Prilozi 535

Prvo hrvatsko izdanje knjige Sporazum Cvetković-Maček

(Damir Agičić) 593

Imensko kazalo 607

Bilješka o autoru 613

Kratice

Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta (A-IHRP)

Arhiv Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (ASFRJ)

Arhiv Vojnoistorijskog Instituta Jugoslavenske narodne armije (A-VII)

Bilten Centralnog presbiroa (CPB)

Deutsches Generalkonsulat Zagreb (DKZ)

Diplomatski arhiv Državnog sekretarijata inostranih poslova (DASIP)

Documents on British Foreign Policy (DBFP)

Documents on German Foreign Policy 1918–1945 (DGFP)

Foreign Relations of the United States, Diplomatic Papers (FRUS)

Hrvatska seljačka stranka (HSS)

Hrvatski radnički savez (HRS)

I documenti diplomatici italiani (DDI)

Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO)

Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS)

Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ)

Jugoslavenski radnički savez (JUGORAS)

Londonsko poslanstvo (LP)

Politisches Archiv des Auswärtigen Amtes (PA)

Seljačko-demokratska koalicija (SDK)

Slovenska ljudska stranka (SLS)

Srpski kulturni krug (SKK)

Stenografske beleške Narodne skupštine (Bel. NS)

Udružena opozicija (UO)

Ujedinjeni radnički sindikati (URS)

Predgovor

Sporazum koji je 26. kolovoza 1939. bio sklopljen između predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića i predsjednika Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka sastavni je dio šireg kompleksa hrvatskog pitanja. Zato se problemski i nameće potreba da se on promatra u jednom širem kontekstu. Bilo bi stoga potrebno da se u glavnim linijama prikaže osnovna problematika hrvatskog pitanja, da bi se preglednije i jasnije moglo vidjeti i shvatiti kako se ono postavlja i manifestira u jednom razdoblju, u vrijeme Sporazuma od 26. kolovoza 1939. Međutim, tijekom rada na izradi jednog takvog pregleda došao sam do uvjerenja da je to praktički nemoguće. Samo hrvatsko pitanje vrlo je kompleksan problem i već kao prvi krupan problem nameće se pitanje određivanja njegovih stvarnih dimenzija. Ono sadržava unutrašnjopolitički: nacionalni, državnopravni, ekonomski, socijalni, klasni, i vanjskopolitički aspekt. A sva ta pitanja imaju opet svoj historijat, svoje razvojne etape, političke i društvene snage koje su ih nosile i postavljale. Zbog toga što nije bilo moguće dati pregled osnovnih problema hrvatskog pitanja koji bi stvarno zadovoljio one zahtjeve koji se pred takav pregled, kad se on već daje, postavljaju, radije sam se opredijelio za određivanje jednog kvantitativno realnijeg opsega; umjesto šireg pregleda ograničio sam se na uvod koji je prvenstveno faktografski.

Za potpunije razumijevanje osnovnog problema koji se ovdje razmatra isto tako bi bilo potrebno da se na široj osnovi prati društvenopolitički razvoj u Jugoslaviji u vrijeme sklapanja Sporazuma i, nakon toga, do sloma Jugoslavije. Takav opseg obavezivao bi da se prate i oni problemi koji su u užoj ili široj vezi sa Sporazumom od 26. kolovoza kao i oni koji stoje izvan toga. Već samo to da se problemi tako klasificiraju i nijansiraju predstavlja opsežan zadatak. S druge strane, to bi

bilo i nepraktično zbog toga što bi osnovni problem, Sporazum od 26. kolovoza, time bio zamagljen nizom drugih pitanja.

Ali ne samo što se u radu ne prati cjelokupni politički razvoj u ovom razdoblju već se u svim manifestacijama ne prate ni oni politički problemi ni procesi koji se u većoj ili manjoj mjeri mogu vezati uza sam S porazum od 26. kolovoza. A ovakvo stanovište bilo je opet uvjetovano dvama glavnim razlozima: a) ti problemi nisu u svim dijelovima zemlje jednaki; drukčije se postavljaju u Sloveniji nego u Hrvatskoj, ovdje drukčije nego u Srbiji itd.; b) kvaliteta tih procesa je raznolika, bilo da su zasnovani na nacionalnoj, socijalnoj, klasnoj ili drugoj osnovi. Različiti s obzirom na područje na kome se događaju ili osnovu na kojoj se pojav ljuju, svi ovi problemi nisu mogli biti praćeni u svojim raznolikim manifestacijama, a da se ne mijenja i koncepcija samoga rada. Kako se u većini problema koji su zahvaćeni obradom moralo ići, zbog takvog stanja obrade tih problema, na eksponiranje faktografskih elemenata, i to u većem opsegu, to je nametnuti kvantitativni opseg obrade pojedinih pitanja zahtijevao i kvantitativno sužavanje problema koje se moglo razmatrati. Veći broj problema moguće bi bilo uključiti samo u slučaju da su oni u takvom stanju obrade da se više ili manje mogu koristiti već raščišćeni faktografski odnosi, iskristalizirana i uopćena shvaćanja, što većinom nije bio slučaj.

S porazumu Cvetković-Maček pristupio sam prvenstveno s historijsko-političkog aspekta. A kako se ni u ovom okviru njegov pravni aspekt ne može potpuno zanemariti, to se i taj problem morao uključiti u razmatranja. Pri tom sam dao ono što sam smatrao za najvažnije i uglavnom u okviru onog što je već tada o ovim pitanjima bilo napisano. Sam pravni aspekt ovog Sporazuma zaslužuje i potpuno zasebna i detaljna razmatranja. To isto vrijedi i za privredno-financijsku problematiku, i onu čisto teoretsku i onu praktičnu, koju je postavio ovaj S porazum.

Način kako se problemu pristupilo i opseg u kome se on izlaže bili su, dakle, s jedne strane određeni uvjetima i mogućnostima njegove obrade, a s druge strane bili su rezultat težnje da se što neposrednije zahvati u pitanja koja su u najužoj vezi sa Sporazumom od 26. kolovoza 1939. Rezultat je bio da je sam problem u određenom smislu istrgnut iz šireg opsega i sužen mada se ipak ukazalo na sve njegove osnovne dimenzije. Ovakav pristup ima svoje prednosti i nedostatke. Prednost

je u tome što je bilo moguće da se na taj način potpunije rekonstruira i sagleda ona strana Sporazuma koja mu je davala osnovno obilježje i koja se najpotpunije i najintenzivnije izrazila, tj. politička strana, koja i predstavlja centralno pitanje u ovome radu. Nedostaci se očituju u tome što je na ovaj način niz pitanja ostao nerazjašnjen; u prvom redu ona pitanja koja bi trebalo da razjasne stvarnu pozadinu (društvenu, ekonomsku, klasnu) onih političkih pojava i problema o kojima se u radu više govori. Isto tako je izostala potpunija analiza procesa i posljedica koje je u svim oblastima društveno-političkog života proizveo Sporazum od 26. kolovoza. Sve ovo može biti razlog da se kod čitatelja pojavi niz nejasnoća i nesporazuma.

O vaj problem je dosada u literaturi, može se reći, samo dodirivan, bilo da je riječ o čisto publicističkim osvrtima ili o više ili manje naučnim zahvatima. I jedna i druga literatura prvenstveno je poslijeratna. U suvremeno vrijeme o problemu se raspravljalo publicističko-polemički, i uglavnom u štampi. U poslijeratnim publicističkim ili naučnim raspravama više se radilo o izricanju izvjesnih ocjena nego o obradi samog problema. Stoga su, već zbog načina na koji se do njih dolazilo, mnogi sudovi o ovom problemu i netočni. Ribarevi Politički zapisi bili su prva poslijeratna literatura koja nas je nešto više obavijestila o ovoj problematici. Zapisi su bili više zamišljeni kao memoari, ali oni to stvarno nisu. U njima je, u vezi sa Sporazumom Cvetković-Maček, data jedna rekonstrukcija, prvenstveno na osnovi štampe, ali parcijalna i ponegdje netočno interpretirana. Ferdo Čulinović u okviru svojih širih rasprava u više se navrata dodirivao ovih pitanja, bilo s historijsko-političkog bilo s pravnog stanovišta. Od njegovih radova treba ukazati na ove: Državnopravna historija jugoslavenskih zemalja XIX i XX vijeka, Slom stare Jugoslavije, Jugoslavija između dva rata. Za ove radove, ako se to tiče problematike koja nas ovdje interesira, može se primijetiti općenito da je nedovoljno izvršena faktografska rekonstrukcija sputavala autora u pokušajima da dade šire ocjene i zaključke. U posljednje vrijeme o tome piše i Velimir Terzić u uvodnim razmatranjima svog rada Jugoslavija u aprilskom ratu 1941. Kod njega se ponovio slučaj kao i kod svih onih koji su donosili zaključke prije nego što je problem dovoljno proučen. O

tijeku pregovora i sklapanju sporazuma nešto više podataka, uglavnom već otprije poznatih, donio je Nikola B. Milovanović (Od marsejskog atentata do Trojnog pakta) dajući mjestimično proizvoljne interpretacije.

U okviru općeg interesa za historiju Jugoslavije između dva rata u stranoj literaturi, prvenstveno u Velikoj Britaniji i Americi, dodiruju se i pitanja i razdoblje o kome se ovdje raspravlja. Više pozornosti privlači knjiga J. B. Hoptnera Yugoslavia in Crisis 1934–1941. već samim tim što je ona specijalno posvećena Jugoslaviji i ovom razdoblju i, s druge strane, zato što autor donosi izvjesnu dokumentaciju za koju se može zaključiti da je dobivena od kneza Pavla, čime se upotpunjuju izvori, što svakako omogućava i upotpunjavanje slike toga razdoblja i problema.

Od memoarske literature za sam problem značajniji su Mačekovi memoari (In the Struggle for Freedom). Oni su u cjelini vrlo oskudni i značajniji su s obzirom na autora koji je bio jedan od partnera Sporazuma nego s obzirom na ono što je u njima rečeno. Ni drugi partner S porazuma, Dragiša Cvetković, nije (u seriji Dokumenti o Jugoslaviji, objavljenoj u Parizu) o problemu nešto više rekao. U memoarima Milana Stojadinovića (Ni rat ni pakt) za ovaj problem su značajniji podaci koji se odnose na njegovo rušenje s položaja predsjednika vlade mada podaci koje Stojadinović donosi uglavnom ne mijenjaju sliku koja je formirana na osnovi podataka poznatih iz drugih izvora. U emigrantskoj literaturi i štampi ova pitanja češće spominju kako oni koji o njima mogu nešto reći s obzirom na svoje tadašnje pozicije i ulogu tako i oni koji se s tim publicistički, a ponegdje i znanstveno, bave. Među ovim prvenstveno polemičko-publicističkim člancima i raspravama nailazi se i na podatke koji su i od nesumnjivog znanstvenog interesa.

Vanjskopolitička problematika koja je od interesa za naša razmatranja kod nas je dosada malo znanstveno obrađivana. Najinstruktivnija je rasprava Živka Avramovskog Sukob interesa V. Britanije i Nemačke na Balkanu uoči drugog svetskog rata, koja je objavljena u Istoriji XX veka, Zbornik radova II.

O bjavljena dokumentacija koja za ovaj problem dolazi u obzir prvenstveno se odnosi na vanjskopolitičku problematiku, ali se također nalaz e i značajni dokumenti koji se odnose i na čisto unutrašnju problematiku. Ovdje je riječ o dokumentima objavljenim u inozemstvu. Među ovima korisno su poslužile serije poznatih dokumenata: Documents on German Foreign Policy, Documents on British Foreign Policy, Foreign Relations of the United States, I documenti diplomatici italiani.

Š to se tiče štampe iz tog razdoblja i mogućnosti njezine upotrebe, osnovno je upozoriti na ovo: do zaključenja Sporazuma štampa daje

vrlo malo mogućnosti da se prate osnovni problemi i pozicije pojedinih faktora. O tome se gotovo ništa nije pisalo; bar ne tako da bi to omogućilo dobivanje ma i osnovne orijentacije. U štampi se aktualni problemi nisu raspravljali kako zbog cenzure tako i zbog prešutnog sporazuma da se ta pitanja ne raspravljaju javno, što bi u praksi značilo polemički. Ovaj nedostatak nadoknađuje se time što se raspolaže s nešto više dokumentacije. Osnovnu orijentaciju i moguće je dobiti samo na osnovi dokumentacije i, tek kad se na osnovi nje ta orijentacija dobije, lakše je i korištenje oskudnih podataka u štampi. U razdoblju nakon Sporazuma štampa dobiva veću vrijednost iz dva razloga. Prvo, zbog toga što ona u jednom mnogo širem opsegu tretira problematiku, što je bilo moguće i zbog relativno blaže cenzure nego u prethodnom razdoblju. Drugo, zato što je za ovo razdoblje dokumentacija oskudnija, pa samim tim štampa dobiva veću vrijednost.

Ne može se reći da je arhivska dokumentacija koja je bila na raspolaganju baš tako oskudna mada je neusporedivo veći trud koji je trebalo uložiti u njezino pregledavanje nego što je stvarni efekt toga napora. Teškoće pri tome ne dolaze samo otuda što u arhivskim fondovima nije bilo moguće pronaći dokumentaciju koja bi se odnosila na problem već u velikoj mjeri i otuda što je većina arhivskih fondova u nesređenom stanju. Diplomatski arhiv Državnog sekretarijata za inostrane poslove pružio je izvjesnu dokumentaciju koja se odnosi na čisto vanjskopolitičku problematiku uopće, dok sam, prilazeći obradi tih fondova, očekivao da ću naići na dokumentaciju koja će više omogućiti sagledavanje tzv. vanjskopolitičkog aspekta hrvatskog pitanja, što nije bio slučaj, izuzev nekoliko čisto fragmentarnih podataka. Najbogatije podatke pružili su mi Državni arhiv Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Arhiv Vojnoistorijskog instituta JNA. U Državnom arhivu koristio sam se sljedećim zbirkama građe: zbirkom Milana Stojadinovića, zbirkom Jovana Jovanovića Pižona, zbirkom Lazara Markovića, zbirkom Milana Jakovljevića i Centralnim presbiroom. Zbirka Stojadinovića sadržava dokumentaciju različite provenijencije, a ne samo Stojadinovićevu zaostavštinu, kao što bi se iz naziva moglo shvatiti, mada se u njoj pretežno nalazi dokumentacija iz Stojadinovićeve osobne arhive. Zbirka Jovana Jovanovića iz više razloga ima naročito značenje. Iz nje je moguće potpunije sagledati držanje Udružene opozicije, što je dosada u mnogo čemu bilo nejasno. U ovoj zbirci pretežno se nalaze zabilješke

Jovanovića. One su značajne ne samo za utvrđivanje stavova samog Jovanovića već mnogo šire, s obzirom na način kako su vođene. Jovanović je pretežno i bilježio stavove drugih, bilo pojedinaca iz političkih grupa, pa ovi podaci dobro dolaze za rasvjetljavanje stanovišta onih pojedinaca i grupacija za koje ne postoje drugi podaci. Takav je slučaj na primjer u vezi s nekim Mačekovim gledištima, koja inače nije moguće potpunije utvrditi na osnovi drugih podataka jer za ta pitanja nisam naišao gotovo ni na kakvu dokumentaciju samog vodstva HSS-a. Ostale tri zbirke u Državnom arhivu imaju manju važnost. Arhiva Vojnoistorijskog instituta je najsređenija i u njoj se moguće relativno najbrže orijentirati. Niz dokumenata koji je ovdje pronađen predstavlja kvalitetno vrlo značajne izvore. Vrlo korisno poslužila mi je i mikroteka ovog Instituta, snimke onih dokumenata koje se nalaze u Ministarstvu vanjskih poslova u Bonnu. Značajne dokumente iz ove provenijencije koristio sam i u mikroteci suradnika Istorijskog odeljenja Instituta društvenih nauka. U Arhivu Instituta za istoriju radničkog pokreta, u Beogradu, i Arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta, u Zagrebu, također sam naišao na izvjesne podatke koji su korisno poslužili.

Nastojao sam koliko je to bilo moguće da što više podataka dobijem i u direktnim kontaktima s ličnostima koje su na ovaj ili onaj način imale učešća u zbivanjima koja su u užoj ili široj vezi s problemom koji se ovdje razmatra. Primajući načelno ove podatke s potrebnom rezervom, treba i dodati da oni nisu sasvim bez važnosti. Pažnju sam poklonio prvenstveno onim izjavama koje se i na osnovi drugih podataka mogu kontrolirati.

U Prilogu su donesena neka dokumenta radi lakšeg praćenja problema koji se izlažu. Time ni izdaleka nije iscrpljen izbor dokumenata koje bi bilo korisno priložiti.

Upućujem svoju zahvalnost svima, ustanovama i pojedincima, koji su mi, svojom pomoći i savjetima, omogućili da ovaj rad dovršim i predam javnosti.

U Zagrebu, rujan 1964.

Uvod

Od prvog dana stvaranja Jugoslavije nacionalno pitanje postalo je jedno od najvažnijih pitanja zajedničke države jugoslavenskih naroda. Ono je bilo nerazdvojno povezano s pitanjem državnog uređenja i u prvom redu se i manifestiralo kao pitanje organizacije zajedničke države. Hrvatsko nacionalno pitanje, i u vezi s tim pitanje državnopravnog položaja Hrvatske, imalo je, iz više razloga, najistaknutije mjesto u ovom kompleksu i najoštrije se manifestiralo. Bilo je više političkih grupacija koje su u razdoblju između dva rata nosile hrvatsko pitanje, postavljale ga na razne načine i u raznim etapama imale različitu snagu. Ovdje nas interesira samo Hrvatska seljačka stranka. Program ove stranke u odnosu na hrvatsko pitanje ima nekoliko faza. Na ovom mjestu nije moguće da se sve te faze razmatraju niti da se ulazi u sve aspekte hrvatskog pitanja. U uvodu će se dati nešto detaljniji pregled razvoja hrvatskog pitanja nakon zavođenja šestosiječanjskog režima, da bi se tako dao uvid u događaje koji su prethodili Sporazumu od 26. kolovoza 1939. Što se tiče razdoblja 1918. – 1929., potrebno je skrenuti pozornost na dva momenta: još prije akta ujedinjenja, u Narodnom vijeću, Stjepan Radić je unitarističkoj koncepciji suprotstavio koncepciju složene države. Ovom gledištu on je još dodao i zahtjev za republikom, čime se pitanje državnog uređenja još više kompliciralo. Na ovom programu Radić je ustrajao do 1925., kada se odriče republikanstva, priznaje Vidovdanski ustav i, prema tome, unitarističko uređenje. Na toj osnovi on je s radikalima obrazovao koalicijsku vladu. No ova suradnja s radikalima nije dugo potrajala, samo do početka 1927. Hrvatska seljačka stranka odlazi u opoziciju i ponovo postavlja zahtjev za složenom državom, ali se više ne vraća na svoj raniji republikanski program.

Drugi važan trenutak u razdoblju do 1929. bilo je stvaranje Seljačko-demokratske koalicije u studenom 1927. Samostalna demokratska stranka, osnovana u ožujku 1924. izdvajanjem Pribićevićevih pristalica iz Demokratske stranke, bila je nosilac centralizma i nacionalnounitarističke koncepcije. Protivan bilo kakvim kompromisima s Radićem, Pribićević se zbog toga i izdvojio iz Demokratske stranke, u kojoj su postojale tendencije k izvjesnom popuštanju u strogo centralističkom sistemu. Poslije odvajanja iz Demokratske stranke on se povezuje s radikalima i s Pašićem obrazuje četiri koalicijske vlade (tzv. P–P vlade). Radikali su, međutim, brzo žrtvovali Pribićevića za račun sporazuma s Radićem. Kada su se i Radić i Pribićević našli u opoziciji, dolazi do njihova neočekivanog približavanja i sporazuma o Seljačko-demokratskoj koaliciji. Treba, međutim, upozoriti na to da program Seljačko-demokratske koalicije u momentu njezina stvaranja nije prelazio okvire Vidovdanskog ustava. Do evolucije u shvaćanjima samostalnih demokrata o državnom uređenju dolazi tek nakon toga.1

I.

Zahtjev koji je poslije atentata u Skupštini (20. lipnja 1928.) postavljao SDK ograničavao se na rješavanje krize redovnom parlamentarnom procedurom. Od SDK-a bila su postavljena tri međusobno povezana zahtjeva: povjeravanje vlade opoziciji (koju su tada sačinjavali SDK i Zemljoradnička stranka), raspuštanje Skupštine i raspisivanje izbora. Drugi, alternativni prijedlog, koji je Pribićević i u ime Radića predložio kralju, bio je prijedlog da se formira neutralna vlada, koja bi također imala zadatak da raspusti Skupštinu i raspiše izbore. Najprije prvi, a zatim i drugi prijedlog kralj je uzeo u postupak, ali na način koji nije bio u skladu s onim što je SDK predlagao. U smislu prvog Pribićevićeva prijedloga kralj je mandat za sastav vlade ponudio Radiću, ali uz ograničenje da Radić vladu formira uz učešće stranaka dotadašnje četvorne v ladine koalicije (demokrati, radikali, Jugoslavenska muslimanska organizacija i Slovenska ljudska stranka), a izbori bi bili raspisani samo ako bi se o tome složile stranke koje bi sudjelovale u vladinoj koaliciji, i to po formiranju vlade. SDK je, međutim, unaprijed odbijao svaku suradnju

1 Za pregled od 1918. do 1929. v. dr. F. Čulinović, Jugoslavija između dva

rata, I, Zagreb 1961.

sa strankama dotadašnje vladine koalicije i dotadašnjom Skupštinom. Kada je odbijen mandat pod ovim uvjetima, generalu Hadžiću bio je ponuđen mandat za sastav neutralne vlade. On, međutim, nije mogao osigurati podršku iz Hrvatske, najviše zbog toga što je bilo stavljeno ograničenje da će takva vlada tek po svom formiranju imati da odluči hoće li se ići na izbore ili ne. Tako je i pokušaj s neutralnom vladom propao. Nakon ovog mandat za sastav vlade povjeren je Korošcu. Nova vlada formirana je od stranaka dotadašnje četvorne koalicije i nastavila je raditi sa starom Skupštinom.

O vakvo razrješavanje vladine krize i produžavanje rada stare Skupštine bilo je očit dokaz da se ne pomišlja ni na kakve koncesije Seljačko-demokratskoj koaliciji. Dvor je cijenio da ne postoji veća opasnost od aktivnosti SDK-a, koji nije ni bio spreman na odlučnija sredstva. Imajući u vidu podvojenost u samoj Koaliciji, kralj je smatrao da će njezina radikalnost (ionako više verbalna nego stvarna) brzo splasnuti i da će ona biti primorana na popuštanje. Kralj je sa SDK-om bio spreman pregovarati samo na bazi prethodnog priznanja državnog i narodnog jedinstva, dakle bez bilo kakvih ustupaka upravo u onim pitanjima koja su sačinjavala suštinu zahtjeva SDK-a, posebno HSS-a. Ako u SDK-u i nije bilo naklonosti za primjenu odlučnijih sredstava i metoda u ostvarenju postavljenih zadataka, ovakav stav dvora i vlade dovodio je do još veće radikalizacije pogleda i zahtjeva. Kao odgovor na nastavak rada Skupštine SDK je 1. kolovoza 1928., na sastanku u Zagrebu, usvojio rezoluciju u kojoj se vladi i Skupštini osporava autoritet u donošenju odluka koje bi obavezivale narod u krajevima koje predstavlja SDK. Ranijem zahtjevu za formiranjem nove vlade i raspuštanjem Skupštine u rezoluciji je bio dodat i nov zahtjev – za reviziju Vidovdanskog ustava i traženo uspostav ljanje državno-historijskih i kulturno-historijskih individualiteta. Prvobitni zahtjev SDK-a za rješavanje krize nakon atentata bio je, dakle, proširen i konkretnije postavljen.

U v ladi četvorne koalicije nije bilo sloge. Rad vlade otežavali su demokrati, koji su izražavali neslaganje s politikom vlade u Hrvatskoj i zahtijevali da se poduzmu mjere koje bi omogućile uspostavljanje kontakta i razgovora sa SDK-om mada demokrati nisu prihvaćali gledišta koja je SDK zastupao; u pogledu zahtjeva SDK-a za preuređenjem države demokrati su uglavnom bili na pozicijama kao i druge stranke vladine koalicije. Demokrati su također zahtijevali da vlada hitno donese i neke

druge mjere u oblasti agrarnih odnosa i uprave. Zbog ovih razilaženja došlo je 30. prosinca 1928. do ostavke Koroščeve vlade, koja, uostalom, nije ni bila zamišljena kao neko rješenje na dulji rok.

U audijenciji 4. i 5. siječnja 1929. Maček je iznio prijedlog za državno preuređenje na bazi složene države, uspostavom 7 državno-političkih i kulturno-historijskih individualiteta. Inicijativu za ovu državnu reformu trebao je preuzeti sam kralj. Nakon ovog Mačekova prijedloga bili su saslušani šefovi parlamentarnih grupa i političkih stranaka. Svi su oni ovaj prijedlog odbili. Poslije ovog kralj je 6. siječnja uzeo inicijativu u svoje ruke. Očito je, međutim, odmah bilo da ono što je kralj učinio tog i narednih dana nije bilo na liniji one procedure koju je zagovarao SDK kada je tražio da kralj preuzme inicijativu u svoje ruke. Kralj Aleksandar preuzeo je svu vlast, što je opravdavao odlučnošću krune da se riješe sva ona pitanja koja nisu mogla biti riješena parlamentarnim putem, koja nisu mogle riješiti političke stranke. To je trebalo značiti kao da je šestosiječanjski režim zamišljen samo kao jedno privremeno rješenje, dok se ne riješi ono što nije moglo biti riješeno dotadašnjim političkim metodama. Pokazat će se, međutim, da su kraljeve namjere bile sasvim drukčije.

Prije 6. siječnja sukobljavale su se dvije koncepcije državnog uređenja, unitaristička i federalistička. Vidovdanski ustav bio je sankcija unitarističke koncepcije. Kraljev manifest od 6. siječnja proklamirao je liniju državnog i nacionalnog unitarizma, državne i nacionalne unifikacije. Prema tome, u samom početku bila je jasno zacrtana orijentacija šestosiječanjskog režima. Drugo od osnovnih pitanja aktualnih još prije 6. siječnja bilo je pitanje demokratizacije političkog života, pobjede i afirmacije načela buržoaske demokracije. U ovom pogledu sukobljavale su se dvije tendencije, konzervativna i liberalno-buržoaska. Šestosiječanjski režim ukinuo je i one građansko-političke slobode koje su bile uspostav ljene u prethodnom razdoblju. Prema tome, i u jednom i u drugom od navedenih pitanja šestosiječanjski režim značio je pobjedu onih tendencija koje su dominirale i u razdoblju prije 6. siječnja – konzervativizma u političkom životu i unitarizma u državnom uređenju. Stoga je i jedno i drugo pitanje nakon 6. siječnja dobilo još akutniji karakter. Ova dva pitanja bila su u isto vrijeme i platforma na kojoj se formirala opozicija šestosiječanjskom režimu. Pitanje buržoasko-demokratskih sloboda i osnovnih građanskih prava postavljalo se nakon 6. siječnja, naravno, u

drukčijem vidu nego što je to dotada bio slučaj. Dok se u razdoblju prije siječnja radilo o proširivanju građanskih sloboda, dotle se nakon siječnja radilo prije svega o povratku i onih institucija buržoasko-demokratskog sistema koje su postojale u prethodnom razdoblju.

U brzo se pokazalo da šestosiječanjski režim pokazuje sve znake stalnosti, da nije riječ o nekom prijelaznom rješenju. U takvoj situaciji nije se ukazivala perspektiva da će političke stranke uskoro vratiti svoje mjesto i ulogu u političkom životu. Već ovo je bio dovoljan razlog da političke stranke imaju negativan stav prema sistemu vlasti šestosiječanjskog režima. Zato su sve političke stranke, bez obzira na neslaganja u drugim pitanjima, bile suglasne u jednom: da se šestosiječanjski režim mora likvidirati i ponovo vratiti uloga i važnost političkih stranaka.

Nova situacija nakon 6. siječnja stvorena je i za one političke stranke koje su u svojim programima na prvo mjesto postavljale zahtjev za promjenom državnog uređenja. Program šestosiječanjskog režima na tom planu bila je nacionalna i državna unifikacija. Cilj režima bio je da se spriječe sve bilo kakve tendencije koje su bile suprotne ovom programu. To je upravo i bio jedan od njegovih najvažnijih zadataka. Svaka pomisao na državno preuređenje u pravcu složene države imala je za pretpostavku prethodno napuštanje i slom šestosiječanjske državnopravne koncepcije. Stoga su one političke stranke koje su zahtijevale državno preuređenje na bazi složene države bile, sasvim prirodno, zainteresirane za što hitniju likvidaciju šestosiječanjskog režima.

Pred 6. siječanj odnosi između SDK-a i političkih stranaka u Srbiji bili su toliko zaoštreni da se isključivala svaka međusobna suradnja. Uostalom, u ovom razdoblju taj je odnos bio drukčije i postavljen. Demokrati i radikali nalazili su se tada na vlasti, dok je SDK bio u opoziciji. Nakon 6. siječnja sve su se ove političke grupacije našle u opoziciji i sve su bile zainteresirane za likvidaciju šestosiječanjskog režima. A to je već bio dovoljan razlog koji ih je upućivao na međusobnu suradnju. Želja za suradnjom nesumnjivo je postojala i na jednoj i na drugoj strani. U praksi se to, međutim, manifestiralo sasvim drukčije. Jedna i druga strana gledala je na šestosiječanjski režim sa svojih pozicija i u skladu s tim pogledima zagovarala i način borbe protiv režima i suradnju opozicijskih stranaka nastojala usmjeravati prema svojim gledištima i interesima. Opozicijske stranke u Srbiji smatrale su da je prvi i najvažniji zadatak koji se u tom momentu postavlja – vraćanje na parlamentarnopolitički

režim, na vladavinu političkih stranaka, na stanje kakvo je bilo prije 6. siječnja. Sva druga pitanja, na prvom mjestu državnopravna, rješavala bi se naknadno, u uvjetima parlamentarnopolitičkog sistema, sporazumima političkih stranaka. Osnovni zadatak, dakle, po shvaćanju vodstva srbijanskih opozicijskih stranaka, bio je u tome da se zemlja izvede iz šestosiječanjskog režima, da bi se tako stvorili preduvjeti za rješavanje svih ostalih pitanja. Opozicija u Srbiji kao cjelina u prvom razdoblju bila je spremna samo na takvoj osnovi da surađuje sa SDK-om.

Vodstvo Hrvatske seljačke stranke u svojoj procjeni šestosiječanjskog režima polazilo je od toga da je glavni cilj i smisao režima u tome što se ž eli izvršiti državna i nacionalna unifikacija. Činjenica što je uz to još i ukinut parlamentarni sistem samo je prije svega posljedica te osnovne intencije režima. Osnovni problem jest prema tome, po ocjeni vodstva HSS-a, u pitanju državnog uređenja. Otud i polazna osnova za borbu protiv režima moraju biti državnopravna pitanja. Polazeći od takve ocjene šestosiječanjskog režima, vodstvo HSS-a je na sve ponude opozicije iz Srbije za zajedničku suradnju protiv režima zahtijevalo da se opozicija u Srbiji prethodno izjasni o pitanjima državnog uređenja u smislu zahtjeva koje je postavljalo vodstvo ove stranke. Sve dok opozicija u Srbiji ne iznese svoja gledišta na državno preuređenje koja bi mogla biti prihvatljiva za HSS, vodstvo ove stranke isključivalo je mogućnost uže suradnje protiv režima. Maček nije ni pokazivao inicijativu za suradnju s opozicijom u Srbiji, već je samo očekivao da inicijativa dođe od srbijanskih opozicijskih stranaka postavljajući na sve ponude s ove strane uvijek iste zahtjeve: izjašnjavanje o državnopravnim pitanjima. Dakle, od dva osnovna pitanja koja su se postavljala nakon 6. siječnja, povratka na parlamentarni sistem i državnog preuređenja, opozicija u Srbiji davala je prioritet prvom pitanju, a vodstvo HSS-a drugom. Gledište opozicije u Srbiji bilo je: najprije borba za povratak parlamentarnog sistema, a potom rješavanje svih ostalih pitanja, dok je gledište HSS-a bilo: najprije sporazum o državnopravnim pitanjima, a potom zajednička suradnja na uklanjanju šestosiječanjskog režima. Međutim, ovdje nisu bila u pitanju samo ni prije svega proceduralna pitanja. Stvarna pozadina u ovim razilaženjima oko proceduralnih pitanja bile su suštinske razlike u gledištima na državno uređenje. Opozicijske stranke u Srbiji nisu bile spremne prihvatiti državnopravna gledišta koja je zastupao HSS. Otud su se sporna pitanja ostavljala za naknadna raspravljanja, a

osnovno je bilo da se sruši šestosiječanjski režim i dođe na vlast. Vodstvo

HSS-a vidjelo je u ovoj proceduri zaobilaženje osnovnog pitanja koje je, po mišljenju vodstva ove stranke, i dovelo do ukidanja parlamentarnog sistema. Ono je na povratak parlamentarizma, bez pokretanja državnopravnih pitanja, gledalo kao na uspostavljanje stanja kakvo je postojalo prije 6. siječnja, kada je postojao parlamentarni sistem, kada su vladale političke stranke, ali su državnopravna pitanja bila neriješena. Vodstvo

HSS-a tražilo je garanciju da će opozicija u Srbiji, u slučaju povratka parlamentarnog sistema i dolaska na vlast političkih stranaka, stvarno i prihvatiti gledišta koja je na državno uređenje imala ova stranka.

Kao što smo rekli, šestosiječanjski režim od samog početka imao je opoziciju na dvije osnove: parlamentarno-političkoj i državnopravnoj. Ali opozicija nije postojala samo na ova dva pitanja. Ovdje treba dodati opoziciju na klasnoj i na socijalnoj osnovi. S vremenom se opozicija na svim ovim osnovama samo povećavala. Svi oni koji su od šestosiječanjskog režima očekivali poboljšanje svog socijalnog položaja morali su se brzo razočarati. Privrednoj krizi, koja je sama po sebi dovodila do privrednih i financijskih teškoća, treba još pridodati i lošu privrednu i socijalnu politiku šestosiječanjskog režima, što je još više uvećavalo teškoće koje je privredna kriza sa sobom donijela. Sve je to za posljedicu imalo razočaranje onih koji su od režima očekivali poboljšanje svog socijalnog položaja, a što se politički odražavalo u opozicijskom stavu prema režimu. Na nacionalnoj osnovi opozicija režimu povećavala se ne samo u radikalizaciji stavova onih političkih grupa koje su na toj osnovi (i na pitanju državnog uređenja koje stoji u vezi s tim) i ranije bile u opoziciji već i na taj način što su od režima otpadale njegove pristalice i prelazile u opoziciju, u blažoj ili oštrijoj formi. Jedan dio jugoslavenski orijentiranih građana vidio je u početku u šestosiječanjskom režimu pobjedu jugoslavenske ideje i stoga je prihvatio ovaj režim. Ali brutalan proces nacionalne unifikacije i brutalne metode kojima se režim u toj unifikaciji služio odbili su od sebe jedan dio jugoslavenski orijentiranih građana. Pokazalo se brzo da šestosiječanjski režim nije značio afirmaciju, već, naprotiv, kompromitaciju jugoslavenstva i jugoslavenske ideje. Š estosiječanjsko jugoslavenstvo kompromitiralo se već samim tim što je njegov nosilac bio apsolutistički režim, što je ono bilo plaćeno gubitkom osnovnih građanskih sloboda. I opozicija na klasnoj osnovi povećavala se usporedo s obnavljanjem Komunističke partije, koja je nakon 6.

siječnja pretrpjela velike udarce.2 Općem pogoršanju položaja režima na unutrašnjem planu treba pridodati i sve nepovoljniji položaj Jugoslavije na međunarodnom planu, znatnim dijelom zbog režima u zemlji.

U ovakvim uvjetima režim je bio primoran da traži nove forme i metode koje bi mu omogućile da se stabilizira. Na ovo je bio sračunat i Ustav od 3. rujna 1931. i druge mjere u vezi s tim. Što je Oktroirani ustav donio u oblasti dva glavna pitanja – državnog uređenja i parlamentarnopolitičkog sistema? Još u listopadu 1929. bila je izvršena podjela z emlje na banovine. Prenošenjem nekih poslova na banovine bila je izvršena izvjesna dekoncentracija vlasti. Teritorijalna podjela na banovine3 s točnim naznačavanjem granica pojedinih banovina bila je unesena u Ustav (čl. 83.), što je inače zanimljiv slučaj u ustavnoj praksi. Ovim se željelo pridati naročitu važnost postojećoj upravnoj podjeli i zagarantirati njezinu stabilnost jer su se na ovaj način granice banovina mogle, kao ustavni propis, mijenjati samo po ustavnorevizijskom postupku. Da je ovakvo državno uređenje bilo daleko od onog što je zahtijevao HSS, bilo je i suviše jasno. Utoliko Oktroirani ustav nije ništa ni pridonio ublažavanju akutnog karaktera državnopravnih pitanja. Ustavom od 3. rujna parlamentarni sistem ni izdaleka nije bio vraćen na onaj nivo na kome se nalazio prema Vidovdanskom ustavu. Stoga on nije mogao zadovoljiti ni one političke krugove koji su u opoziciji prema režimu bili prije svega iz parlamentarnopolitičkih razloga. Stare političke stranke nisu ovim Ustavom dobile mogućnost da se organizacijski obnove i nastave rad. Bez toga vodstva ovih stranaka nisu ni pomišljala na kompromis s režimom. Pokušaji kralja još prije donošenja Ustava da pridobije vodstva političkih stranaka za suradnju s režimom propali su isto tako kao i stalni pokušaji u ovom smislu koji su nastavljeni poslije donošenja Ustava.

Treba, međutim, istaknuti da je prijelaz od izrazito apsolutističkog režima kakav je bio do 3. rujna 1931. na prikriveni apsolutizam po donošenju Ustava i drugih mjera koje su bile u vezi s tim doveo do izvjesne stabilizacije režima ili, bolje rečeno, do izvjesnog usporavanja procesa njegova razgrađivanja. Ovaj prijelaz doveo je do novih podvajanja u

2 V iše o tome v. Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije, Beograd 1963., 170 i d.

3 Banovine su dobile nazive prema glavnim rijekama, a njihovo razgraničenje izvršeno je na način koji je trebao što više razbiti nacionalne i kulturno-historijske cjeline.

političkim strankama. Režim je kroz Skupštinu i svoju stranku uspio pridobiti jedan dio lokalnih stranačkih prvaka. Prijelaz na izvjesne parlamentarnopolitičke forme ostavljao je dojam da će se režim stabilizirati na dulje vrijeme. U vezi s tim unutar opozicijskih stranaka jačale su tendencije da se treba prilagoditi novom stanju. Režim je time uspio donekle oslabiti opoziciju koja mu je bila suprotstavljena.

U uvjetima izvjesnog ublažavanja režima, koje je uslijedilo nakon Oktroiranog ustava, došlo je i do postupnog oživljavanja rada starih političkih stranaka, čija je aktivnost poslije 6. siječnja bila gotovo potpuno zamrla. Nova je situacija još u većoj mjeri nalagala i međusobno povezivanje opozicijskih stranaka. U isto vrijeme dolazi i do veće političke aktivnosti masa na terenu, što nalaže vodstvima građanskih stranaka da se poduzimaju mjere kako bi se ova kretanja u masama kontrolirala, usmjeravala i koristila za svoje stranačke interese. U ovim uvjetima došlo je i do sastanka Izvršnog odbora SDK-a 5. – 7. studenog 1932. u Zagrebu. Tom prilikom usvojena je rezolucija poznata kao Zagrebačke punktacije. U Zagrebačkim punktacijama izneseni su stavovi o dvama osnovnim pitanjima koja su dominirala u razdoblju šestosiječanjskog režima: par lamentarnopolitičkom sistemu i državnom uređenju. Nasuprot apsolutizmu šestosiječanjskog režima i dominantnom položaju monarha prema Oktroiranom ustavu, istaknut je princip narodnog suvereniteta: narod se označava „jedinim i isključivim izvorom svakog političkog autoriteta i svake javne vlasti”. Nasuprot unitarizmu, istaknut je zahtjev za organizacijom složene države. Pri tom nisu iznesena konkretna gledišta, već samo opći princip za organizaciju složene države. Tako su se Zagrebačke punktacije u pogledu državnog uređenja mogle različito tumačiti, kao što je to bio slučaj i unutar same Seljačko-demokratske koalicije.

Zagrebačke punktacije bile su platforma na kojoj su se opozicijske grupe u Hrvatskoj (HSS, Samostalna demokratska stranka, Federalistička stranka, Stranka prava) sporazumjele u svom zajedničkom odnosu prema režimu; one su upravo bile i prvi pokušaj da se izradi zajednička platforma ovih opozicijskih grupa. U isto vrijeme Zagrebačke punktacije bile su osnova na kojoj su se ove opozicijske grupe postavljale prema drugim opozicijskim strankama, na prvom mjestu prema opoziciji u Srbiji.

Rezolucija SDK-a, pošto je dospjela u javnost, dobila je široki publicitet. Ona je bila povod da su i druge opozicijske stranke u cijeloj

zemlji iznijele svoja gledišta na šestosiječanjski režim. Tako su svoja gledišta iznijele Demokratska stranka (političko pismo Ljubomira Davidovića), Radikalna stranka (političko pismo Alekse Stanojevića), ljevica Zemljoradničke stranke, Republikanska stranka, Jugoslavenska muslimanska organizacija (Sarajevske punktacije), Slovenska ljudska stranka (Ljubljanske punktacije), opozicija u Vojvodini (Novosadska rezolucija) i grupa Sekule Drljevića. Sve su ove stranke u svojim izjavama bile jednodušne u osudi šestosiječanjskog režima, sve su one zahtijevale uspostavu parlamentarnog sistema, ističući princip narodnog suvereniteta. Mada ovdje nije bio u pitanju zahtjev za stvarnom pobjedom načela narodnog suvereniteta u svim njegovim konzekvencama, ovaj zahtjev dobivao je svoju punu vrijednost kao antiteza apsolutizma šestosiječanjskog režima. Sve opozicijske stranke bile su suglasne u osudi šestosiječanjskog državnog uređenja. No one su se razlikovale u svojim pogledima na buduću organizaciju države.

Tri opozicijske stranke u Srbiji (radikali, demokrati, zemljoradnici) činile su pokušaj da izrade zajedničku izjavu u kojoj bi bilo izneseno njihovo zajedničko gledište prema režimu i prema gledištima koja je u Zagrebačkim punktacijama zauzeo SDK. (Prije toga propao je pokušaj da se u izradi zajedničke izjave ovim trima strankama pridruže još JMO i SLS.) U formuliranju gledišta koja su se odnosila na zahtjev za povratkom parlamentarnopolitičkog sistema nije bilo teškoća. Čim se, međutim, pokretalo pitanje državnog uređenja, među trima strankama nije moglo da se nađe neko zajedničko gledište koje bi moglo zadovoljiti različita shvaćanja pojedinih stranaka, a koje bi u isto vrijeme zadovoljilo i Seljačko-demokratsku koaliciju. U evoluciji gledišta o državnom uređenju najdalje su išli demokrati izjašnjavajući se načelno za složenu državu. U Davidovićevu političkom pismu iz siječnja 1933. bilo je izraženo i gledište da opozicijske stranke i prije prijelaza na parlamentarni sistem moraju u glavnim linijama uskladiti svoja gledišta o budućem državnom uređenju. Demokrati su se tako donekle i u proceduralnom pogledu približili gledištima koja je zastupalo vodstvo HSS-a. Ali na svojim gledištima demokrati nisu mogli osigurati punu suradnju zemljoradnika, naročito ne radikala. Ovi posljednji izjasnili su se protiv centralizma, ali nisu napustili unitaristička gledišta. Federalistička koncepcija uhvatila je maha i u redovima Zemljoradničke stranke, čije se vodstvo inače nije službeno izjašnjavalo povodom

Zagrebačkih punktacija. Ljevica ove stranke i otvoreno se izjasnila za federalističku koncepciju. Sve je ovo pokazivalo da su političke stranke u Srbiji doživljavale značajnu evoluciju u gledištima na državno uređenje, u različitoj mjeri svaka od njih. U velikoj mjeri ova evolucija bila je upravo rezultat šestosiječanjskog režima. Radikalizacija nacionalnog pitanja i pitanja državnog uređenja nakon 6. siječnja uvjerila je i vodstva političkih stranaka u Srbiji da se moraju napuštati koncepcije koje su se dotada tako uporno branile. Vodstva ovih stranaka mogla su se uvjeriti koliko je i njihova borba za povratak parlamentarnog sistema usko povezana s pitanjem državnog uređenja. Ona su se mogla uvjeriti da je apsolutistički sistem u velikoj mjeri gradio svoje pozicije i dobivao svoju snagu upravo na nacionalnim suprotnostima. S obrazloženjem da se ove suprotnosti žele riješiti, kralj Aleksandar zaveo je apsolutizam, najprije neprikriveni, a zatim, nakon 3. rujna 1931., sveo na minimum parlamentarnostranački život. I sve dok postoje otpor i suprotnosti na nacionalnoj i državnopravnoj osnovi, kruna je mogla nalaziti opravdanje i za sužavanje parlamentarnostranačkog života i građanskopolitičkih sloboda. Opozicija u Srbiji došla je do uvjerenja da se, ako želi uspostavu parlamentarnostranačkog života, mora založiti i za rješavanje državnopravnih pitanja. Od ovog uvjerenja trebalo je da ona dođe do prihvaćanja koncepcije o složenoj državi, što je, međutim, išlo mnogo teže. Pojedine stranke opozicije u Srbiji međusobno su se razlikovale u gledištima na državno uređenje, a isto tako unutar svake pojedine stranke postojale su pristalice različitih gledišta – od centralista, preko pristalica samouprava do federalista.

U međusobnim kontaktima vodstva opozicijskih stranaka nakon 6. siječnja, naročito poslije Oktroiranog ustava, došlo je i do izvjesnog povezivanja opozicijskih stranaka, pokušaja, kao i izvjesnih manjih rezultata u usklađivanju stavova prema režimu. Tijekom ove suradnje došlo je i do izvjesnog organizacijskog povezivanja vodstva jednog dijela stranaka u opoziciji. S jedne strane, povezivalo se vodstvo triju stranaka u Srbiji (tzv. uži blok), kome se pridruživalo i vodstvo JMO-a i SLS-a (tzv. širi blok). Međutim, svi pokušaji da se u ovu suradnju privuče i SDK i da se tako stvori široki blok opozicije ostali su bez rezultata jer je HSS stalno kao uvjet za svaku užu suradnju zahtijevao da se vodstva drugih opozicijskih stranaka izjasne o državnopravnim zahtjevima u smislu gledišta koje je ova stranka zastupala. Izjave opozicijskih

stranaka nakon Zagrebačkih punktacija pokazale su solidarnost svih opozicijskih stranaka u osudi režima, ali su one isto tako pokazale i velike razlike koje su se u osnovnom pitanju državnog uređenja javljale među opozicijskim strankama.

Kada je opozicija u Srbiji nakon Zagrebačkih punktacija i nakon što su srbijanske stranke iznijele svoja gledišta upućivala ponude Seljačko-demokratskoj koaliciji za suradnju, s te se strane zahtijevalo da se opozicija u Srbiji kao cjelina treba izjasniti u prilog gledišta koja su o državnom uređenju iznesena u Zagrebačkim punktacijama. Opozicijske stranke u Srbiji, međutim, nisu bile u stanju da takvo zajedničko gledište formuliraju. Tako su bili bez izgleda na uspjeh svi pokušaji da se uspostavi suradnja svih opozicijskih grupacija.

Različitim gledištima na državno uređenje treba pridodati i neke druge momente koji su onemogućavali ovu suradnju. Već nakon Oktroiranog ustava jačala su mišljenja koja su zagovarala potrebu da se opozicijske stranke prilagode novoj situaciji, da nije potrebno odnositi se prema režimu jednako kao i u vrijeme kada je on imao i otvorenu apsolutističku formu, prije 3. rujna 1931. Krajem 1932. i početkom 1933. ove su tendencije dobile još većeg izraza. Znatnim dijelom ovo je bilo i zbog toga što su propali svi pokušaji za suradnju opozicijskih grupa. Nesposobnost opozicije da se udruženo postavi prema režimu i primora ga na popuštanje, zatim upornost režima da se stabilizirao na duže vrijeme – sve je to smanjivalo izglede da će opozicija uskoro doći na vlast. Sve ovo jačalo je mišljenje u pojedinim strankama da svaka od njih pođe putem koji će najbolje odgovarati njezinim stranačkim interesima i koji će je najlakše dovesti na vlast. U vezi s ovim bila su raširena i mišljenja da je potrebno izvršiti registraciju stranaka i povesti legalnu opozicijsku borbu protiv režima. U raznom opsegu i s različitim tendencijama ovo mišljenje pojavilo se gotovo u svim opozicijskim strankama. Najjačeg izražaja ono je dobilo u Radikalnoj stranci, koja je u kolovozu 1933. podnijela molbu za registraciju, ali je ona bila odbijena. Radikali su bili skloni dolasku na vlast i bez većih promjena režima, dok su demokrati i zemljoradnici takvu mogućnost odbacivali. Svi su ovi razlozi doveli do toga da je nakon izjava opozicijskih stranaka, pored sve solidarnosti opozicije protiv režima, došlo do još većeg udaljavanja među opozicijskim strankama i razbijanja i one suradnje i veza koje su dotada postojale. Veze među trima strankama u Srbiji razbijene su odvajanjem

radikala. Pokušaji demokrata i zemljoradnika da bez radikala uspostave suradnju sa SDK-om razbili su se već na tome što ni ova ponuda za suradnju nije bila zasnovana na otvorenom izjašnjavanju o državnopravnim pitanjima, pa ni onoliko koliko su o tome demokrati već bili rekli u svojoj izjavi povodom Zagrebačkih punktacija (Davidovićevo pismo iz siječnja). A tome su pridonijeli i drugi razlozi, na primjer, nespremnost HSS-a da surađuje s pojedinim opozicijskim strankama u Srbiji, već samo s opozicijom u cjelini, pa odbijanje HSS-a da ulazi u bilo kakve ozbiljnije aranžmane dok se Maček nalazi u zatvoru. Radikali su se po odvajanju od demokrata i zemljoradnika jače povezali s JMO-om i SLS-om, koji su i sami ranije surađivali u bloku pet stranaka. Ove tri stranke, pokazujući sklonost i spremnost da na vlast dođu i u okviru institucija šestosiječanjskog režima, ispitivat će nadalje mogućnost dolaska na v last. U vezi s tim vodstvo ovih stranaka održavat će i bliže kontakte s vladom i dvorom. Treća opozicijska grupacija bio je SDK, koji je dotada bio zaseban.

Položaj svih šestosiječanjskih vlada bio je nestabilan, što svjedoče i njihove stalne promjene. U travnju 1932. smijenjen je Petar Živković, čiji je položaj do srpnja iste godine zauzimao Vojislav Marinković. Potom dolaze dvije vlade Milana Srškića, koji 27. siječnja 1934. ustupa mjesto Nikoli Uzunoviću. Preko svih ovih vlada dvor je bezuspješno pokušavao osigurati podršku opozicije. Uzunović je vodio stalne razgovore s radikalima oko njihova ulaska u vladu. Ovi kontakti održavani su i s vodstvom SLS-a. U isto vrijeme kralj je vodio pregovore s Mačekom, koji se nalazio u zatvoru.

Od samog dolaska Uzunovićeve vlade stalno su se pronosili glasovi o njezinu skorom padu (kao što je to bio slučaj i s drugim vladama). Položaj Uzunovićeve vlade bio je doveden u pitanje naročito poslije atentata u Marseilleu. U opozicijskim redovima očekivalo se da će to biti povod za promjene koje će i opoziciju dovesti na vlast. Takve nade pobuđivala je i Uzunovićeva ostavka 21. listopada. Mandat za sastav nove vlade bio je, međutim, ponovo povjeren Uzunoviću. U novu Uzunovićevu vladu ušle su iste ličnosti iz njegove prethodne vlade zadržavajući i iste resore. Jedino je na položaj ministra vojske i mornarice umjesto generala Milovanovića postavljen general Petar Živković. U vladu su, kao ministri bez portfelja, ušla još i druga dva ranija predsjednika šestosiječanjskih vlada, Srškić i Marinković. Ovo je trebalo ostaviti dojam široke političke

koncentracije svih šestosiječanjskih snaga. U kombinacijama za sastav vlade Uzunović nije ozbiljnije ni pomišljao na opoziciju.

I u prethodnoj Uzunovićevoj vladi sukobljavala su se gledišta oko daljnjeg razvoja politike od 6. siječnja. Ovi sukobi bili su još više pojačani nakon atentata u Marseilleu. Kao rezultat sukoba u vladi došlo je do ostav ke Bogoljuba Jevtića i Dragomira Kojića. Neposredni povod za ostavku bio je sukob oko formulacije jednog komunikea Ministarskog savjeta u vezi s istragom o marsejskom atentatu. Stvarni razlog bio je, međutim, sasvim drugi. Princ Pavle odlučio se na to da se pokuša s novom vladavinskom kombinacijom. Mandat za sastav vlade, kao što se i očekivalo, bio je povjeren Jevtiću, koji je 21. prosinca 1934. formirao novu vladu.

Nakon marsejskog atentata vršeni su pokušaji povezivanja opozicijskih grupacija. Ova akcija bila je sračunata na to da se opozicija ponudi kruni radi vladavinske kombinacije koja bi bila povjerena opoziciji. Ovi pokušaji nisu doveli ni do kakvih rezultata, a nisu bili ni aktualni jer kruna nije ni pomišljala na promjene čije bi izvođenje bilo povjereno opoziciji. Planovi za učešće opozicije u vlasti ograničavali su se samo na pokušaje da se osigura učešće opozicije u okviru programa Jevtićeve vlade. Tijekom konzultacija za sastav vlade Jevtić je stupio u pregovore s radikalima, JMO-om i SLS-om. Vodstva ovih stranaka nisu bila zadovoljna onim što je Jevtić nudio i nije došlo do aranžmana o ulasku ovih stranaka u vladu. Od radikala u opoziciji u vladu je ušao Milan Stojadinović, kao ministar financija.

Jevtićeva vlada rado se predstavljala kao „vlada pomirljivosti i novog duha”. Radi stvaranja takve atmosfere bilo je sračunato i Mačekovo oslobođenje, koje je uslijedilo odmah po obrazovanju vlade. Princ Pavle opredijelio se za izvjesnu izmjenu kursa u unutrašnjoj politici, ne toliko u suštini koliko u metodama. U vladinoj deklaraciji od 3. siječnja 1935. bilo je rečeno da će se odlučno nastaviti s politikom zasnovanom na Ustavu od 3. rujna, ali je vlada obećavala „lojalnu primenu i poštivanje” ovog Ustava. Ukazom Namjesništva od 6. veljače bila je raspuštena S kupština izabrana 8. studenog 1931. i raspisani izbori za 5. svibnja 1935. Već uoči raspisivanja izbora, a naročito pošto su oni bili raspisani, došlo je do intenzivnijih kontakta među vodstvima opozicijskih stranaka radi obrazovanja zajedničke izborne liste. Demokrati, zemljoradnici i S eljačko-demokratska koalicija postigli su sporazum o podnošenju

zajedničke liste Udružene opozicije. Ostale tri opozicijske stranke, radikali, JMO i SLS, pravile su kombinacije na raznim stranama. Vodstva ovih stranaka pregovarala su s Jevtićem o učešću na vladinoj listi. U isto vrijeme, više na inicijativu demokrata, zemljoradnika i SDK-a, vođeni su pregovori o učešću radikala, JMO-a i SLS-a na listi Udružene opozicije. Kada ni jedna ni druga kombinacija nije uspjela, onda su vodstva ovih triju stranaka vodila pregovore da te tri stranke istupe kao zasebna kombinacija. Kako ni o ovom nije postignut sporazum, među radikalima se razmišljalo da oni podnesu samostalnu listu. Konačno su oni proglasili apstinenciju, što je učinio i Korošec. Spaho se pak pridružio listi Udružene opozicije.4

II.

Na petosvibanjskim izborima na opozicijskoj listi, kao što je rečeno, nisu sudjelovale sve one političke stranke koje su u vremenu do 1935. bile u opoziciji prema šestosiječanjskom režimu. Ali i pored toga opozicijska lista dobila je 1 076 345 glasova (a vladina 1 746 982). Ako se ima u vidu prednost vlade koja je uz pomoć aparata vlasti imala mogućnosti da iznudi glasove i falsificira rezultate, onda ovaj rezultat izborne liste Udružene opozicije nesumnjivo predstavlja značajan uspjeh opozicije. Prema odredbama izbornog zakona opozicija nije, međutim, dobila onoliko mandata koliko je odgovaralo njezinoj snazi prema dobivenim glasovima. U rezoluciji od 30. svibnja, koju su potpisale sve grupe koje su sudjelovale na izbornoj listi Udružene opozicije, osim JMO-a, zatim u zasebnoj rezoluciji SDK-a od 2. lipnja, rečeno je da opozicija neće slati svoje zastupnike u Skupštinu. U rezoluciji SDK-a postavljen je zahtjev da se Skupština odmah raspusti i raspišu novi izbori na osnovi novog izbornog zakona.

Izborni rezultati bili su barometar koji je pokazivao nepopularnost šestosiječanjskog režima. Tako su oni bili jedan od elemenata koji su utjecali na to da knez Pavle pokuša s izvjesnom modifikacijom u unutrašnjopolitičkom životu. Već i Jevtićeva vlada trebala je značiti unošenje

4 Za razdoblje 1929. – 1935. v. T. Stojkov, Građanska opozicija i skupštinski izbori od 8. studenog 1931. godine, Istorija XX veka, Zbornik radova, IV, Beograd 1962., 251–306; Lj. Boban, Zagrebačke punktacije, isto, 309–365; Lj. Boban, Držanje srbijanskih opozicijskih stranaka povodom Zagrebačkih punktacija, Historijski zbornik, XV, Zagreb 1962., 1–40.

novog duha u unutrašnjoj politici. Izborni rezultati pokazali su da ovo nije ni izdaleka bilo zadovoljavajuće. Ali i neovisno o izbornim rezultatima, kod kneza Pavla se nakon marsejskog atentata razvijala misao o novom političkom kursu. Izborni rezultati bili su samo novi argument za to. Sada se došlo do toga da se mijenja i politička osnova vladavinske kombinacije. Umjesto šestosiječanjske stranke JNS-a, na koju su se oslanjale šestosiječanjske vladavinske kombinacije, sada je vlada povjerena novoj stranačkoj kombinaciji – Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici, koja će formalno biti obrazovana poslije formiranja vlade, a stvarno su njezini temelji udareni u dogovorima prije nego što je vlada bila obrazovana.

Ideja JRZ-a i aktivnost vodstva Radikalne stranke, Slovenske ljudske stranke i Jugoslavenske muslimanske organizacije na stvaranju ovakve stranačke kombinacije postojala je i ranije, i u vrijeme prije marsejskog atentata. Knez Pavle ovu je kombinaciju primio iz više razloga. Nastojanja na formiranju jedne režimske općejugoslavenske stranke, koja bi se proširila na cijelu Jugoslaviju, pokazala su da nije moguće stvoriti jednu takvu čvrstu stranačku organizaciju. Ona je unaprijed isključivala stare političke stranke, pa je otud i nailazila na njihov otpor. Vodstva starih političkih stranaka, izuzev disidenata, zauzimala su negativan stav prema ovakvoj koncepciji. Jugoslavenska radikalna zajednica bila je stvorena od triju ranijih političkih stranaka, pa se ona već po tome razlikovala od JNS-a, koji je stvoren kao negacija starih političkih stranaka. Novost je predstavljalo i to što je povjeravanje vlade JRZ-u značilo da se novi kurs oslanja na one političke grupe koje su bile u opoziciji u vrijeme šestosiječanjskog režima. Ovo je trebalo stvoriti dojam o otpočinjanju novog kursa u unutrašnjoj politici. Međutim, ovom kombinacijom tri stare političke stranke nisu se stvarno obnovile u svojim ranijim formacijama i kao takve stupile u jednu koaliciju i vladavinsku kombinaciju, već su se slile u jednu stranku, s jednim programom i jednim vodstvom, mada u praksi ovo slijevanje nije u pravom smislu nikada izvršeno. Na taj je način umjesto jedne ranije režimske stranke došla druga, zasnovana na nešto drukčijim osnovama.

Ako je kombinacija s JRZ-om i mogla stvoriti izvjesnu iluziju u pogledu vraćanja na stranačkopolitički život i ostaviti dojam o postupnom napuštanju šestosiječanjske parlamentarnopolitičke koncepcije, ova kombinacija nije donosila ništa novo u pogledu drugog osnovnog pitanja – državnog uređenja. Nova stranačka formacija prihvatila je u

tom pogledu osnovne koncepcije šestosiječanjskog režima – državni i nacionalni unitarizam. Ova kombinacija obuhvaćala je Sloveniju, Bosnu i Srbiju. Na taj je način HSS bio izoliran i doveden u situaciju ili da popusti u svojim zahtjevima ili da se vlada bez njega, s uvjerenjem da se s JRZ-om može vladati i na dulji rok, što se uostalom u praksi i pokazalo.

Kontinuitet nove vladavinske kombinacije sa šestosiječanjskim režimom očitovao se i u tome što se vlada Stojadinović-Korošec-Spaho oslanjala na S kupštinu koja je izabrana na programu Jevtićeve vlade i u kojoj su se nalazili u prvo vrijeme samo oni zastupnici koji su bili izabrani na Jevtićevoj listi. Kad se pravila kombinacija o tome da se knezu Pavlu ponudi da vladu preda trima strankama koje su kasnije obrazovale

JRZ, predviđalo se da se Skupština raspusti ako ona bude prepreka za rad nove vladavinske kombinacije i da se raspišu novi izbori. Nova vlada uspjela je ipak postupno „obrađivati” Jevtićevu Skupštinu i raditi s njom gotovo četiri godine.

Stojadinovićeva vlada zadržala je sve političke zakone šestosiječanjskog režima. Ipak je, međutim, bio donekle uspostavljen nešto drukčiji i novi duh u primjenjivanju ovih zakona. Na toj činjenici vlada je i htjela dokazati kako je ona nositeljica novoga kursa. S druge strane, vlada je stalno obećavala da će šestosiječanjski politički zakoni biti izmijenjeni. To je bio drugi argument kojim je vlada istupala kao nositeljica novog kursa, želeći stvoriti dojam kako je riječ o vladi koja ima zadatak da izvede zemlju iz šestosiječanjskog režima i osigura prijelaz na puniji stranačkopolitički život.

Poseban problem pred vladom bio je kako se postaviti prema hrvatskom pitanju, kakvu taktiku tu primjenjivati. Iskustvo je pokazalo nakon 6. siječnja da primjena oštrijih mjera u hrvatskom pitanju samo dovodi do njegova radikaliziranja. Stoga se s ovakvom taktikom nije željelo nastaviti. Vlada je željela stvoriti dojam da je ona nositeljica novog kursa i u odnosu na hr vatsko pitanje. Još u vrijeme priprema za formiranje vlade Stojadinović-Korošec-Spaho ova trojica su se sporazumjela da će se i Mačeku ponuditi ulazak u vladu. Ovo je više imalo formalnu važnost jer se znalo da takvu ponudu Maček neće prihvatiti. U vrijeme konzultacija za sastav vlade knez Pavle je primio i Mačeka, što nijednom nakon 6. siječnja nije bio slučaj.

Maček se iz više razloga s obzirom odnosio prema novoj vladavinskoj kombinaciji. U odnosu na šestosiječanjsko razdoblje ova je vlada

značila slobodniju i snošljiviju političku atmosferu. Ova atmosfera omogućila je obnavljanje Hrvatske seljačke stranke i njezino organizacijsko učvršćivanje poslije 6. siječnja, kada je ona, kao i sve druge političke stranke, organizacijski bila razbijena. Vlada je dozvolila i tolerirala ovo obnavljanje i slobodniji stranački rad s jedne strane radi toga što se u ovoj politici vidjela mogućnost da se zaustavi proces radikaliziranja hrvatskog pitanja i aktivnost hrvatske opozicije svede na legalnu osnovu. Ovakvom taktikom vlada je s druge strane željela ostaviti dojam da će se ona pozabaviti i rješavanjem hrvatskog pitanja. Daljnji razlog zbog kojeg je Maček imao obzira prema Stojadinovićevoj vladi bio je u tome što je ova vladavinska kombinacija imala puno povjerenje kneza Pavla, a za njega je Maček od prvog dana vezivao ostvarivanje svojih planova. Nadalje, Maček je imao respekta prema novoj vladavinskoj kombinaciji i s obzirom na njezinu strukturu. Ova kombinacija obuhvaćala je najjaču stranku u Sloveniji, Bosna je bila zastupljena preko JMO-a, a Srbija preko Radikalne stranke, koja je od svih političkih stranaka u Srbiji imala najdužu stranačku tradiciju. Smatralo se da je ova kombinacija stabilna i da može biti trajnija, pa je Maček u tome vidio razlog da se prema njoj mora odnositi s potrebnim obzirima. Svi ovi razlozi diktirali su da je i Maček prema vladi primjenjivao taktiku smirivanja i obzira izbjegavajući s njom otvorenu borbu i zaoštravanje. Vezujući svoje planove za kneza Pavla, Maček je smatrao da je Stojadinovićeva vlada samo prijelazno rješenje i da će knez Pavle poduzeti i daljnje kombinacije radi rješavanja hrvatskog pitanja.

Izborni sporazum opozicijskih stranaka na petosvibanjskim izborima bio je prije svega tehnički sporazum, koji nije uključivao i usuglašavanje pogleda na osnovna pitanja. Poslije izbora bio je, kao što je rečeno, donesen zaključak o bojkotiranju Skupštine. Daljnji rad na približavanju SDK-a, demokrata i zemljoradnika išao je vrlo sporo, za što je bilo više razloga, i s jedne i s druge strane. Iluzije koje je Maček imao u novu vladavinsku kombinaciju kočile su njegovu odlučnost da se jače veže za opoziciju u Srbiji. S druge strane, demokrati i zemljoradnici nisu mogli izraditi zadovoljavajuću osnovu na kojoj bi se pridobio SDK. U jesen 1935. bio je formiran Radni odbor opozicije, čiji je zadatak bio da se pripremi i ubrza povezivanje opozicijskih grupa.

Novi trenutak u radu na povezivanju opozicijskih grupa donio je sukob Glavnog odbora Radikalne stranke sa Stojadinovićem, do koga je

došlo potkraj 1935. Glavni odbor optuživao je Stojadinovića da JRZ vodi putem suprotnim onome što je bilo dogovoreno u momentu njezina stvaranja. Glavnom odboru nije konveniralo što je Radikalna stranka u JRZ-u izgubila svoju individualnost. Vodstvo Radikalne stranke smatralo je da će se kroz JRZ omogućiti obnavljanje i učvršćivanje Radikalne stranke, a ne da će u toj kombinaciji ona izgubiti svoju fizionomiju. Tako se dogodilo da je Glavni odbor izgubio onu ulogu za koju je smatrao da mu pripada. On je htio imati kontrolu nad radom vlade, ali su ove pretenzije Glavnog odbora naišle na otpor i Stojadinovića i kneza Pavla. Glavni odbor optuživao je vladu i zbog toga što radi sa Skupštinom u kojoj su se nalazili zastupnici izabrani na Jevtićevoj listi; on je ž elio raspisivanje izbora za novu Skupštinu u kojoj bi radikali zauzeli pozicije. Ovaj sukob doveo je do toga da je Glavni odbor otkazao povjerenje Stojadinoviću; dvojica radikala, Miloš Bobić i Mirko Komnenović, napustili su vladu. Stojadinović je izvršio rekonstrukciju vlade i nastavio svojom linijom.

Razlaz Stojadinovića i Glavnog odbora simpatično je primljen u SDK-u i kod zemljoradnika i demokrata jer je ovo značilo slabljenje vladinih pozicija. Početkom 1936. radikali su se pridružili akciji usuglašavanja gledišta opozicijskih grupa i ušli u Radni odbor opozicije. Koliko je ovo bio doprinos taboru opozicije, toliko je to značilo i novu teškoću u sporazumijevanju opozicijskih grupa zbog gledišta koja su zastupali radikali. Cijela 1936. godina protekla je u nagađanjima, s jedne strane, među trima strankama u Srbiji, a, s druge, njih zajedno sa SDKom. Nakon dužih rasprava bio je izrađen memorandum triju srbijanskih opozicijskih stranaka i krajem prosinca 1936. predan knezu Pavlu. U memorandumu su izneseni pogledi triju stranaka na osnovna pitanja i dane sugestije za njihovo rješavanje. Knez Pavle ovaj je korak primio uglavnom indiferentno.

U isto vrijeme, uz kontakte i pregovore s Udruženom opozicijom, Maček je bio spreman i na kontakte i pregovore s vladom. Njegovo je gledište bilo da pregovara sa svakim onim tko ima povjerenje kneza Pavla, a za Stojadinovića je smatrao da to povjerenje uživa. Pavlova i Stojadinovićeva želja bila je da se Maček uvuče u novu stranačku kombinaciju i u vladu, sve u okviru postojećeg Ustava. Međutim, Mačekov osnovni zahtjev bio je ukidanje Ustava. On je izražavao spremnost da HSS podrži samo onu vladu čiji će zadatak biti da se donese novi izborni

zakon i raspišu izbori za ustavotvornu skupštinu. On je bio suglasan s tim da u koncentracijskoj vladi koja bi imala takav zadatak može sudjelovati i JRZ. U audijenciji kod kneza Pavla, na Brdu, u studenom 1936., Maček je izrazio spremnost da pošalje ljude od svoga povjerenja u vladu koja će raspisati izbore za ustavotvornu skupštinu na osnovi novog izbornog zakona. Osnovne smjernice novoga ustava izradile bi se prije ustavotvorne skupštine. Knez Pavle uglavnom se ograničio na to da sasluša Mačekove prijedloge. Pažnja kojom je on ove prijedloge saslušao impresionirala je Mačeka.

Sredinom siječnja 1937. došlo je do susreta između Mačeka i Stojadinovića u Brežicama (Slovenija). Stojadinović je tom prilikom iznio maksimum ustupaka koje je vlada spremna učiniti Hrvatskoj seljačkoj stranci. On je isključivao mogućnost ukidanja ili revizije postojećeg Ustava do kraljeve punoljetnosti. Zato je predlagao „malo rješenje”, koje bi se sastojalo u tome da HSS uđe u vladu i dobije pet portfelja. Ako HSS nije spreman ući u vladu, Stojadinović je predlagao da s Mačekovim povjerenjem uđu samostalni demokrati. Ova vlada imala bi zadatak da donese novi izborni zakon i raspiše izbore za običnu Skupštinu. Promjena Ustava, što je tražio Maček („veliko rješenje”), moguća je, prema Stojadinovićevu prijedlogu, tek za četiri godine, poslije kraljeve punoljetnosti. Stojadinovićevu ponudu Maček je odbio. Poslije sastanka u Brežicama osobni odnosi Mačeka i Stojadinovića uglavnom su ostali onakvi kakvi su bili i prije toga susreta. Kontakti raznim kanalima i dalje su nastavljeni. Stojadinović je Mačeku obećavao donošenje novog izbornog zakona za koji će tražiti i njegovo mišljenje. Ovim obećanjima on je uspavljivao Mačeka i time postizao da HSS ne zaoštrava svoju politiku prema vladi i nastojao da oslabi Mačekove veze s Udruženom opozicijom.

Neuspjeh razgovora u Brežicama davao je Mačeku razloga da pojača svoje veze s Udruženom opozicijom. Ova se opet pribojavala da bi Maček ponovo mogao pregovarati sa Stojadinovićem ako ona ne pokaže spremnost i sposobnost za suradnju. U to je naišla i konkordatska kampanja, koja je oslabila pozicije Stojadinovićeve vlade, pa se smatralo da bi to moglo dovesti do pada Stojadinovića. Sve su ovo bili razlozi da je nakon Mačekova susreta sa Stojadinovićem došlo do življe aktivnosti među opozicijskim strankama. Ova aktivnost javljala se na dva kolosijeka: s jedne strane, unutar triju stranaka Udružene opozicije, a, s druge,

u odnosima UO-a prema SDK-u. Prvo i osnovno bilo je da se tri stranke UO-a prethodno sporazumiju na zajedničkoj platformi na kojoj bi istupile prema SDK-u. Ovo je išlo dosta sporo, uglavnom iz onih istih razloga koji su nam poznati iz odnosa opozicijskih stranaka u razdoblju do 1935. Najviše spora izazivalo je pitanje o državnom uređenju. Demokrati su zastupali gledište da sporazum opozicijskih grupa mora sadržavati i suglasnost o osnovnim pitanjima unutrašnjeg uređenja. Početkom 1937. oni su se ponovo izjasnili za složenu državu, u smislu gledišta koja su bila iznesena u Davidovićevu pismu iz siječnja 1933. Zemljoradnici i radikali nisu se slagali s ovim gledištem demokrata. Smatrali su da se pitanje državnog uređenja ne treba pokretati u sporazumu opozicijskih grupa, već će se o tim pitanjima raspravljati u ustavotvornoj skupštini. Zbog ovakvog stava demokrata došlo je do teškoća u sporazumijevanju triju stranaka u Srbiji. Zemljoradnici su izradili prijedlog sporazuma koji nije bio u skladu s gledištem demokrata. Ono što su u pogledu procedure zastupali demokrati bilo je u stvari u skladu s onim na čemu je Maček stalno inzistirao u odnosima opozicijskih grupa nakon 6. siječnja. Ovog puta on je pak podržavao gledište zemljoradnika i sugerirao demokratima da prihvate prijedlog koji su izradili zemljoradnici. Mačeku je bilo stalo do toga da se požuri sporazum triju stranaka, pa je zagovarao ono na čemu će se sporazum lakše postići. On je u ovom momentu više pažnje poklanjao proceduralnim pitanjima tražeći takvu proceduru koja će najbolje osigurati provođenje onog programa i onih gledišta koje je zastupalo vodstvo HSS-a. Stranke Udružene opozicije bile su sklone da se najprije formira vlada čiji bi zadatak bio raspisivanje izbora za običnu Skupštinu. Tako bi se organiziralo jedno prolazno razdoblje. Ova vlada i Skupština imale bi zadatak da izvrše pripreme za ustavotvornu skupštinu. Maček je pak inzistirao na tome da se odmah ide na ustavotvornu skupštinu. On je, dalje, nastojao osigurati garancije da će eventualna vlada opozicije odmah pokrenuti postupak za saziv ustavotvorne skupštine. Zato je tražio da se istog dana kada ova vlada preuzme upravu ukine postojeći Ustav i raspišu izbori za ustavotvornu skupštinu.

Na bazi zemljoradničkog nacrta, uz korekcije koje su unesene na zahtjev radikala i demokrata kao i na zahtjev Mačeka, bio je izrađen definitivni nacrt sporazuma koji su potpisali šefovi stranaka 8. listopada 1937. Sadržaj tog sporazuma bio je sljedeći: Od onih stranaka koje imaju

„korijena u narodu” obrazovat će se koncentracijska vlada. Ova vlada na dan stupanja na upravu, u suglasnosti s krunom, proglasit će privremeni Osnovni zakon kojim se ukida postojeći Ustav. U Osnovnom zakonu bit će sadržani osnovni principi koji su izvan spora i vrijedit će do donošenja novog ustava, kada će biti inkorporirani u njega. Ti osnovni principi izvan spora sljedeći su: Jugoslavija je nasljedna, ustavna i parlamentarna monarhija, u kojoj vlada kralj Petar II. iz dinastije Karađorđevića, a do njegove punoljetnosti kraljevsku vlast vršit će Namjesništvo; građanske i političke slobode i parlamentarna vladavina moraju biti zagarantirane. Istoga dana kada vlada stupi na upravu proglasit će se novi izborni zakon i raspisati izbori za ustavotvornu skupštinu. Novi ustav donijet će se samo pristankom većine Slovenaca, većine Hrvata i većine Srba u ustavotvornoj skupštini.

Kao što se vidi, ovaj sporazum ograničio se uglavnom na normiranje procedure za donošenje novog ustava. Osnovno pitanje – pitanje državnog uređenja i dalje je ostalo neizvjesno. Sporazum je u stvari predstavljao jedno srednje rješenje, kompromis između Mačekova gledišta o prioritetu državnopravnih pitanja i gledišta Udružene opozicije o prioritetu povratka na stranačkopolitički i parlamentarni život. Mačeka je ovaj sporazum mogao zadovoljiti iz više razloga. Prije svega, u njemu je priznata potreba stvaranja novog ustavnog stanja i novog državnog uređenja. Zatim, data je garancija da će se Oktroirani ustav odmah ukinuti i odmah raspisati izbori za ustavotvornu skupštinu, istoga dana kada vlada stupi na upravu. Na taj način isključena je mogućnost da se po dolasku nove vlade odugovlači s ukidanjem postojećeg ustavnog stanja. Konačno, u odredbi da ustavotvorna skupština može donijeti novi ustav samo uz pristanak većine Slovenaca, većine Hrvata i većine Srba Maček je vidio mogućnost da osigura uspjeh svojim gledištima i da se isključi mogućnost majoriziranja jer bez suglasnosti Hrvata novi ustav ne bi mogao biti donesen. Ali po ovoj odredbi ni HSS ne bi mogao u ustavotvornoj skupštini progurati ona gledišta na koja ne bi pristali Slovenci i S rbi. Ovdje je zato bila sadržana opasnost da za dugo vremena ne bude postignut sporazum o novom ustavu.5

5 Za razdoblje od petosvibanjskih izbora do Sporazuma od 8. listopada 1937. v. T. Stojkov, O stvaranju Bloka narodnog sporazuma, Istorija XX veka, Zbornik radova, VI, Beograd 1964., 245–299.

Nakon potpisivanja Sporazuma od 8. listopada u selu Farkašiću sastali su se 21. listopada 1937. šefovi stranaka koje su potpisale Sporazum. Raspravljalo se o tome na koji način treba povesti akciju za popularizaciju Sporazuma. Od ovih dogovora nije se, međutim, prešlo u akciju. Tako je po zaključenju Sporazuma nastala jedna duža pauza u aktivnosti opozicijskih grupa.

Provođenje Sporazuma od 8. listopada zavisilo je prije svega od kneza Pavla, od kog je morala doći i inicijativa za njegovo provođenje. On je, međutim, od samog početka imao prema ovom Sporazumu negativan stav. Maček je nastojao da s knezom Pavlom održava što povoljnije odnose. Nakon Sporazuma on je stalno očekivao da će ga knez primiti u audijenciju. Početkom travnja 1938., po Mačekovu ovlaštenju, kod kneza Pavla i ministra dvora Antića bio je Ivan Šubašić.6 Očekivala se i skoro Mačekova audijencija. Uoči predstojeće Mačekove audijencije (kao i povodom trogodišnje vlade) predsjednik i potpredsjednici JRZ-a, Stojadinović, Korošec i Spaho, uputili su knezu Pavlu memorandum u kome je izneseno njihovo gledište o stavu koji knez treba zauzeti u razgovoru s Mačekom. Izražavajući uvjerenje u stabilnost vlade, s jedne strane, a, s druge, u slabljenje Mačekova pokreta, potpisnici memoranduma izražavaju mišljenje o potrebi da se dotadašnja politika i nadalje dosljedno nastavi. Oni sugeriraju knezu Pavlu da se ograniči samo na to da sasluša Mačekove prijedloge, a da se ne upušta u konkretne pregovore, već to treba prepustiti vladi, čime se izbjegava da odgovornost za eventualni neuspjeh pregovora bude prebačena na Namjesništvo. Kako narednih mjeseci treba pomišljati na raspisivanje skupštinskih izbora, a cijeneći da su vladine šanse na predstojećim izborima dobre, kaže se dalje u memorandumu, „rezultat audijencije ne bi nikako trebao da bude takav, da ankuražira opoziciju, a slabi Vladu”. Potpisnici memoranduma dalje naglašavaju da Maček u audijenciji mora dobiti dojam da se s njim ž eli suradnja, da se želi rješenje hrvatskog pitanja, ali se ne želi napuštanje rezultata dotadašnje politike. „G. dr. Maček bi mogao, ako hoće, samo da proširi današnju vladavinsku kombinaciju, ali ne da je zameni svojom”; on treba steći dojam „da za njega postoji uvek mogućnost da uđe u Vladu i da stoga nije Udružena Opozicija jedina politička

6 Arhiv Federativne Socijalističke Republike Jugoslavije (ASFRJ), Zbirka H. Krizman (u daljnjem tekstu: Zbirka H. Krizman), Dnevnik, 9. iv. 1938.

kombinacija”. Potpisnici memoranduma smatraju da bi u audijenciji s Mačekom trebalo razgovarati samo o onome „što se obično naziva ‘Hrvatsko pitanje’”, a ako bi se Maček interesirao za izborni zakon i izbore, „trebalo bi dati ovaj odgovor: a) Kraljevska vlada misli da za izbore još nije momenat došao; b) da će pre izbora biti saopšteno g. dr. Mačeku mišljenje Kraljevske Vlade odnosno izbornog zakona, kao što je to Pretsednik Vlade u svoje vreme već bio obećao g. dr. Mačeku; c) do sada to nije učinjeno, jer ni u samoj Vladi to pitanje, kao neaktualno nije bilo raspravljano”.7

Do Mačekove audijencije došlo je krajem lipnja.8 On je tom prilikom iznio više puta ponovljeni zahtjev za raspisivanjem izbora za Ustavotvornu skupštinu i predložio knezu Pavlu da prihvati Sporazum od 8. listopada. Ovaj je na Mačekov prijedlog negativno odgovorio dodavši da on sam o tome ne može donijeti odluku jer to ovisi i o drugoj dvojici namjesnika, na što je Maček primijetio da druga dvojica namjesnika ne znače ništa niti će postojati ako bi se prihvatio i realizirao Sporazum opozicije. Knez je uvjeravao Mačeka da je Srbija protiv Sporazuma opozicije i da je položaj Stojadinovićeve vlade stabilan.9

U vodstvu SDK-a smatralo se da u akciju za popularizaciju Sporazuma od 8. listopada treba prijeći prije svega na terenu Udružene opozicije. Vodstvo pak Udružene opozicije stalno je oklijevalo s poduzimanjem ove akcije. A ni sam Maček nije bio za poduzimanje takvih akcija koje bi mogle izazvati negodovanje kneza Pavla. On se nije želio u tolikoj mjeri vezati za Udruženu opoziciju ako bi to značilo gubljenje kredita kod kneza Pavla. Još na spomenutom sastanku u Farkašiću bilo je zaključeno da će Maček na poziv UO-a posjetiti Beograd u okviru akcije za popularizaciju Sporazuma od 8. listopada. S ovim se, međutim, stalno odugovlačilo.10

7 ASFRJ, Zbirka M. Stojadinović (u daljnjem tekstu: Zbirka M. Stojadinović), f–39, 24. vi. 1938.

8 V. Maček u svojim memoarima (ln the Struggle for Freedom, New York 1957., 181) navodi da je ova audijencija bila u srpnju. Iz Krizmanova Dnevnika (26. vi. i 4. vii. 1938.) vidi se da je to bilo 26. vi

9 H. Krizman, Dnevnik, 4. i 19. vii. 1938.; V. Maček, n. dj., 181.

10 U audijenciji 26. lipnja Maček je obavijestio kneza Pavla da će uskoro posjetiti Beograd u okviru populariziranja Sporazuma od 8. listopada. Ovaj je primijetio da će se tako Maček lično moći uvjeriti da Stojadinović ima punu podršku u Srbiji. (V. Maček, n. dj., 181; H. Krizman, Dnevnik, 4 vii. 1938.)

Pred Mačekov posjet Beogradu Stojadinović je, u svom govoru u Splitu, još jednom potvrdio odlučnost vlade da se nastavi s dotadašnjom politikom. „U JRZ”, izjavio je Stojadinović, „danas je sakupljena ogromna većina Srba, ogromna većina Slovenaca i ogromna većina Muslimana, a takođe i lep broj Hrvata. Stoga današnja vladavinska kombinacija ostaje kao trajna baza naše državne politike. Mi ćemo rado pozdraviti svako pojačanje postojećeg stanja, a naročito ako bi moglo doći do sporazuma sa onim Hrvatima čiji je vođa g. dr. Maček.” Stojadinović je odbacio Sporazum od 8. listopada kao bazu za sporazum s Mačekom. „Mi imamo u svima pitanjima utvrđeno gledište, a u njima je osnov to, da ako želimo sporazum sa bivšom Hrvatskom seljačkom strankom, ima tri stvari u kojima se mi ne možemo pogađati. Nema pogodbe niti ima diskusije po pitanjima, prvo, monarhije i dinastije, drugo, narodnog i državnog jedinstva i treće, promene Ustava u ovom momentu.”11

Kako je zahtjev za ukidanjem Oktroiranog ustava bio glavni razlog što se knez Pavle negativno odnosio prema Sporazumu od 8. listopada, čula su se mišljenja da bi prilikom Mačekova posjeta Beogradu ovaj Sporazum mogao biti revidiran tako što bi bio izostavljen zahtjev za neodložnim ukidanjem Ustava. Maček je posjetio Beograd sredinom kolovoza 1938. U rezoluciji koja je tom prilikom bila usvojena potvrđena je vjernost Sporazumu od 8. listopada i ponovo naglašena potreba neod ložnog ukidanja Ustava.12

Poslije puta u Beograd Maček je zatražio audijenciju kod kneza Pavla u namjeri da ga obavijesti o stavu opozicije prema Stojadinovićevoj vladi. Nakon izvjesnog vremena, pošto ga knez nije pozvao, on je opozvao svoju prijavu za audijenciju. Knez Pavle je na to preko Šubašića izvijestio Mačeka da će ga uskoro primiti. Do sastanka je došlo u dvorskom vlaku, na putu od Zidanog Mosta do Zagreba, 9. listopada 1938. 13 U memoarima Maček navodi da je knez Pavle tom prilikom namjerno izbjegavao razgovor o političkim stvarima.14

11 Politika, br. 10833, 27. vii. 1938.

12 Triumf misli narodnog sporazuma, Zagreb 1938., 18–20.

13 O vaj datum navodi knez Pavle u jednom razgovoru s J. Jovanovićem. (ASFRJ, Zbirka

J. Jovanović – u daljnjem tekstu: Zbirka J. Jovanović – bilješka od 26. iii. 1939.)

14 V. Maček, n. dj., 182–183.

Međutim, u jednom razgovoru s Milošem Tupanjaninom u ožujku

1939. on je izjavio da je tom prilikom s knezom razgovarao o teritorijalnom aspektu hrvatskog pitanja.15

15 Zbirka J. Jovanović, bilješka od 30. iii. 1939. o Tupanjaninovu izvještaju nakon razgovora s Mačekom. U intervjuu dopisniku lista New York Times Maček je izjavio da je i prilikom ove audijencije molio kneza Pavla da se raspišu izbori za Ustavotvornu skupštinu. (The New York Times, 5. xii. 1938., Bilten Centralnog presbiroa – u daljnjem tekstu: CPB – IV, 27. xii. 1938.)

nakladnik : Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

urednik : Nenad Rizvanović

recenzenti : Stjepan Matković, Stipica Grgić

lektura i korektura : Bonislav Kamenjašević

obrada teksta i izrada kazala: Srđan Grbić

fotografija na naslovnici : Vladko Maček jaše u društvu, Hrvatski državni arhiv

naslovnica : Ana Pojatina

oblikovanje i prijelom : Ram

tisak : Feroproms

cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001163631.

isbn 978-953-355-656-7

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.