Slobodan Uzelac: Na strani svojih

Slobodan Uzelac

NA STRANI SVOJIH

pola stoljeća u hrvatskoj i srpskoj politici

Biblioteka POSEBNA IZDANJA

© Slobodan Uzelac i Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2023.

Slobodan Uzelac

NA STRANI SVOJIH

pola stoljeća u hrvatskoj i srpskoj politici

Razgovarao: Ilija Ranić

Zagreb,

svibanj 2023.

HUMANIZAM I HUMANITARIZAM SLOBODANA UZELCA

Knjige intervjua s poznatim autorima, književnicima, političarima, filozofima, znanstvenicima i drugim uglednicima popularan su žanr zbog svoje neposrednosti i dijaloškog traženja istina i perspektiva određene životne, društvene, stručne ili povijesne problematike. Započele su vrlo seriozno i strpljivo, pa je njemački književnik Johann Peter Eckermann potrošio punih deset godina na Razgovore s Goetheom u posljednjim godinama njegova života, 1823. – 32. Španjolski novinar Ignacio Ramonet 2006. godine objavio je knjigu Fidel Castro: biografija u dva glasa. Iste godine objavljena je i knjiga Čuvajte slobodu i istina će se pobrinuti sama za sebe s 12 intervjuiranih američkog filozofa Richarda Rortyja. Jean-Philippe de Tonnac objavio je 2009. knjigu u kojoj je istodobno razgovarao sa Jean-Claudeom Carrièreom i Umbertom Ecom Ne očekujte da ćete se riješiti knjiga. U Hrvatskoj je među prvim razgovornim knjigama bilo djelo Predraga Matvejevića Razgovori s Krležom (1969.).

Sve to pokazuje da intervju-knjige imaju različite forme i formate, ali ih sve karakterizira ista činjenica – da se zasnivaju na tematskoj upućenosti i dobrom poznavanju osobe s kojom se bilježe tako opsežne i inspirativne diskusije. Neke intervjuirane ličnosti, poput Fidela Castra, imale su potrebu tražiti pitanja

unaprijed, što zasigurno rezultira uvjerljivijom faktičnošću, ali se, s druge strane, gubi na tečnosti i spontanijoj interaktivnosti sugovornika.

U ovoj je knjizi razgovor upravo na ovakav direktan način, čime je dijalog lišen antiklimaksa kakve znaju imati Q&A knjige, odnosno one u kojima se rutinski odgovara na ranije dostavljena pitanja. Za razliku od takvih test-knjiga, ova knjiga Ranića i Uzelca postiže dodanu spoznajnu vrijednost koja se bez osobnog sučeljavanja mišljenja i sjećanja ne bi u toj mjeri mogla postići.

Slobodan Uzelac (1947.) nije mogao naći adekvatnijeg partnera za ovaj knjiški projekt od Ilije Ranića (1952.), nakladnika i urednika, diplomiranog politologa s radnim iskustvom od Skupštine općine Sisak, Rafinerije nafte Sisak, CKSKH-a, preko Golden marketing-Tehničke knjige, gdje je leksikografski radio na domaćoj varijanti internacionalne edicije Who is who i drugim znanstvenim, stručnim i publicističkim djelima, radeći kao korektor, izvršni urednik i na kraju voditelj uredništva, pa sve do izdavačke kuće Plejada, čiji je ideator i realizator postao 2010. godine. Već 2019. izrazio je želju „objaviti knjige o nekim neuralgičnim točkama prošlosti te biografije ljudi koji su obilježili ove prostore humanizmom”. Tu mu je želju idealno ispunio prof. dr. sc. Slobodan Uzelac, koji je imao uspješnu sveučilišnu i političku karijeru u dvama sustavima, socijalističkom i kapitalističkom, prakticirao predratni, ratni i poslijeratni humanizam i humanitarizam, a kontinuirano se odvažno, profesionalno, teorijski i empirijski zalagao za civilizacijske domete probacije kojom se osuđenima pružala šansa da osobnu i socijalnu slobodu iskuse i prije okončanja kazne. Ono što ih je posebno motiviralo u ovom dinamičnom razgovoru sudbina je srpskoga pitanja ponajprije u Hrvatskoj. Na njega su odgovarali i emocionalno i historiografski, otkrivajući dosad manje poznate ili posve

nepoznate pojedinosti.

Uzelac se držao političke korektnosti i tijekom razgovora nije odustajao od preispitivanja vlastite intelektualne odgovornosti u najtežim trenucima nedemokratskih pojava i zločinačkih situacija u Hrvatskoj. Ranić je uspio u predstavljanju Uzelčevih osobina – racionalnosti, empatije i sklonosti kompromisu – koje su funkcionirale tijekom čitave njegove uspješne karijere.

Osnovni ton knjige sadržan je u sustavnom razmatranju životopisa Slobodana Uzelca koje se proteže na mnogobrojna i nadasve plodna i stvaralačka razdoblja njegova života. Višestrana biografija Slobodana Uzelca u knjizi podijeljena je na šest dijelova: o njegovu obiteljskom porijeklu i školovanju, političkom usponu, kompleksnoj problematici kako to politički izgleda biti Srbin u Hrvatskoj, o tome što je značilo djelovati na visokim državnim dužnostima, o tome je li sve to vrijedilo i na zaključak da su nakon svega dobri ljudi ipak najvažniji. Ako bi se njegov život mogao opisati jednom jedinom rečenicom, ona bi glasila: ono što je rodno počelo u Kakmi, u Kakmi se duhovno i završilo. Kakma je naselje u sastavu općine Polača, u Zadarskoj županiji, udaljeno sedam kilometara sjeveroistočno od Biograda i deset kilometara jugozapadno od Benkovca. U Kakmi i u Zagrebu vođeni su ovi ne samo biografski nego i političko-analitički razgovori uza stalnu i osobnu i povijesnu (re)valorizaciju događaja. Uzelac s mnogo razložnih simpatija opisuje svoje dalmatinsko, „vlajsko” porijeklo, svoju srpsku obitelj, partizanske i pravoslavne korijene, velike i male prijatelje, rođake i poznanike koji su, svaki na svoj način, utjecali na opseg i stabilnost njegova pravednijeg viđenja i doživljavanja svijeta, bližu i dalju okolicu, od Vranskog jezera do Zadra. Uz mnoštvo zanimljivih podataka ističe se činjenica da je jedan gimnazijski razred mlađeg Krešimira Ćosića poučavao matematici. To je bilo razdoblje kada

se mladi, radnici i građani nisu osjećali samo pripadnicima svog naroda već – mnogo manje, a više – svoga zavičaja i domovine. Tako se ponašao i Uzelac nastojeći da kao sveučilišni profesor i intelektualac doprinese razvoju Hrvatske. Mentalnim sklopom podsjeća stoga na filozofa Gaju Petrovića, koji je za sebe govorio da je i hrvatski i srpski intelektualac, a zapravo se ponašao kao svjetski intelektualac. Takve su bile i Uzelčeve misaone i životne postavke. Zapravo, samo je tako mogao nadilaziti ludosti i nepravde da je njegova siromašna obitelj tretirana kulačkom, a otac kao sudionik NOB-a odvođen u zatvor.

Jesu li i to bili razlozi za razmišljanje o stvarnosti punoj defekata, što ga je odvelo na studij defektologije? Boravak u Zagrebu pokrivao je studentskim kreditom, radom u Student servisu te povremeno i kao šetač pasa, pa se sve ono teorijski defektno završilo praktički efektno s prosjekom ocjena 4,76. Zbog takvog obrazovnog postignuća postao je najprije asistent, a potom i redoviti profesor na Fakultetu za defektologiju, danas Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Uzelac je i prije teorije o cjeloživotnom obrazovanju tražio interdisciplinarne i multidisciplinarne aspekte znanja o probaciji i drugom, tako da je 1976. magistrirao na Školi narodnog zdravlja Andrija

Štampar Medicinskog fakulteta u Zagrebu, na studijskom programu Školska higijena, a doktorirao 1981. na Defektološkom fakultetu u Beogradu.

Vrijedan dio knjige bez sumnje su pogledi srpske studentske populacije na studentske štrajkove i hrvatsko proljeće sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao apsolvent defektologije i član SKH-a, bio je na sastanku, na kojem je, povodom masakra na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972., Tito izrekao tri rečenice: „Bogati, napravili su glupost. To će jako štetiti pokretu nesvrstanih. Ipak su uspjeli probiti to njemačko gvozdeno

obezbeđenje.” Iz toga je shvatio kakve sve interpretativne konzekvence može imati neki događaj i da je za svaku analizu potrebno shvatiti širi kontekst. Budući da nije mogao promijeniti svijet, okrenuo se onima koje je mogao promijeniti i 1973. posvetio delinkvenciji mladih kao defektolog u Omladinskom muškom prihvatilištu u Zagrebu. Već 1974. stekao je dojam da bi se partijskim djelovanjem mogli poboljšati uvjeti ne samo studiranja nego i življenja u Hrvatskoj te je do 1976. djelovao kao član Sveučilišnog komiteta SKH-a Zagreb, a poslije i kao zamjenik sekretara. Otada kreće i njegova partijska karijera u kojoj je upoznao vodeće partijske funkcionare, došavši u priliku procjenjivati njihove političke mogućnosti. Za razliku od političara koji svako mjesto shvaćaju samo kao odskočnu dasku za neko više političko mjesto, Uzelac je nastojao na svakom položaju što više zbližiti riječi i djela. Zato je, kao predsjednik Općinske konferencije

SKH-a Peščenica, u trajanju od samo godinu dana postao jedan od zaslužnih za izgradnju džamije na Peščenici.

Daljnji uspon u partijskoj karijeri dogodio se u proljeće 1984., kada ga je pozvao tadašnji sekretar zagrebačkog Gradskog komiteta SKH-a Vjekoslav Koprivnjak i predložio kooptiranje u tu najveću partijsku organizaciju u Jugoslaviji, pri čemu je u isto vrijeme trebao biti imenovan izvršnim sekretarom za rad s mladima. Svojim ponašanjem Koprivnjak se potpuno razlikovao od zakočenih birokrata i partijske strukture, zato je Uzelac u njemu stekao prijatelja za cijeli život.

Na idejnom nebu započinjala je poticajna liberalizacija, što su na zemlji dokazivali Polet, Omladinski radio, ZKM, SKUC

i Univerzijada 1987. U tom novom strateškom duhu Uzelac se ponašao kao anticenzor i pomagač u pluralističkom rušenju

nepotrebnih tabua. Kao sekretar GKSKH-a imao je inteligentnu podršku stranačkih intelektualaca poput ideologa Gradskog

komiteta, književnika Branimira Bošnjaka,

sociologa, profesora Filozofskog fakulteta Rade Kalanja, povjesničarke Zorice Stipetić, profesora Pravnog fakulteta Vlade Puljiza, profesora na Akademiji za kazalište, film i televiziju Nenada Puhovskog, čelnika RTZ-a Gorana Radmana i Vanje Sutlića… Oni su zajedno kreirali jednu optimističnu atmosferu koja je vodila u društvenopolitičko otvaranje 1989. i višestranačje 1990. Međutim, nisu svi u Jugoslaviji tada imali istu viziju razvoja. Već 1987. pojavila se u Srbiji „antibirokratska revolucija”, koju su vodili upravo partijski birokrati poput Slobodana Miloševića, političke manipulacije Kosovom i „događanje naroda”. Nastala turbulencija nailazila je na različite reakcije u zemlji, a hrvatska partija odgovarala je „hrvatskom šutnjom”, što joj je u tom času neizvjesnosti tada najviše odgovaralo. Uzelac priznaje partijske nedostatke naspram praksisovaca: „Propustili smo šansu za otvoreni dijalog s praksisovcima ne uvažavajući dovoljno njihov doprinos demokratizaciji i razvoju društva u smislu poželjnih sloboda!” S druge strane, trebalo je otpočeti dijalog s proljećarima, a svakog mjeseca situacija se mijenjala tako da su se ideološke dogme rušile kao kuće od karata. Sa slobodom govora dolazile su i slobode mržnje, a s ratom i nepovjerenje između srpskog i hrvatskog naroda.

Uzelac je kao delegat 11. kongresa SKH-a i 14. kongresa SKJ-a svjesno pledirao za uvođenje višestranačkog političkog sistema upravo zbog vjere da će demokracija nadvladati mnoge kontroverze poznatog starog i nepoznatog novog uređenja. U višenacionalnoj jugoslavenskoj zajednici demokraciju nije obećavala formula „jedan čovjek – jedan glas” i jednoumlje je preminulo prirodnom smrću. Bio je realist, na vrijeme uvidio geopolitičku kratkovidnost Srbije i odbacivao Miloševićevu parolu teritorijalne podjele „svi Srbi u jednoj državi” parirajući tezom „svi Srbi u raznim državama”. Republike su tražile singularni spas iz

novonastale situacije. Samoupravni socijalistički poredak šaptom je pao, a „hrvatsku šutnju” nadomjestila je „hrvatska galama”, u kojoj je krajnja desnica bila najglasnija. Jugoslavenski san koji su sanjali Gaj, Trumbić i Supilo preselio se u prošlost. Čekala se hrvatska država, koju je dobar dio Srba zbog propagandne „(pre) glasnosti” doživljavao kao mogućnost reprize NDH-a.

Izbori 1990. završili su porazom SKH-SDP-a i paradoksom za njegova vođu Ivicu Račana. Poslije trijumfa HDZ-a Račan je činio sve da razvoj svoje stranke ograniči nacionalnim i nacionalističkim vizijama HDZ-a, koji je otpočeo micanje Srba iz struktura vlasti, pravosuđa, školstva, medija, a Srbi su dobrim dijelom donijeli glasove Račanu u Saboru! Došlo je do prinuđenog odlaska Srba iz Zagreba, a Uzelac se, zbog neslaganja s Račanovom kunktatorskom politikom, odlučio na apstinenciju od javne politike i okrenuo zaštiti ljudskih prava ugroženih i unesrećenih ljudi te obnovi i osnivanju srpskih organizacija i institucija u Hrvatskoj. Poslije promjene nekoliko stranaka i propalih inicijativa politički lider Srba u Hrvatskoj postao je Milorad Pupovac, dok se Slobodan Uzelac afirmirao kao obnovitelj i lider SKD-a P rosvjeta. To ne znači da nije pratio i da se nije zauzimao za sudbine uglednih, ali i u javnosti manje poznatih Srba, koji su zbog svoje nacionalne pripadnosti i ideološke prošlosti te podle nezahvalnosti dojučerašnjih kolega gubili namještenja. Radi toga se aktivirao u Srpskom demokratskom forumu i zdušno podržao osnivanje i rad Biroa za izbjeglice i ljudska prava 1992., koji je počeo izdavati bilten o kršenju ljudskih, građanskih i nacionalnih prava u Hrvatskoj. Nije se odavao antagonističkom, već diplomatskom stilu, kojim je mnogo lakše uspijevao rješavati niz neugodnih životnih problema Srba u Hrvatskoj, računajući na pomoć hrvatskih i inozemnih udruga za ljudska i građanska prava.

Domovinski rat Srbi su doživjeli kao žrtve, bilo da su se nalazili u „Republici Srpskoj Krajini” ili izvan nje. Uzelac nije podržavao srpske pobunjenike i ratnike, svjestan da to jednostavno nije pro futuro rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj, pa je svoje djelovanje okretao prema srpskim civilima pokušavajući spašavati njihovu iscrpljenu vjeru u Hrvatsku kao vlastitu domovinu. Za Oluju je saznao dan ranije, 3. kolovoza 1995., kada ga je šef Ureda SRJ-a u Hrvatskoj Veljko Knežević pozvao na kavu u hotel Esplanadu i u povjerenju mu rekao da Hrvatska kreće u ofenzivu. Ni njemu se nakon Oluje nije bilo lako vratiti u zavičaj te je na licu mjesta mogao shvatiti sve poteškoće koju su povratnici imali od politike odozgo, koja je računala s povratkom što manjeg broja srpskih prognanika i politikom odozdo, koja je svakodnevnim revanšizmom zagorčavala život povratnicima na njihova zgarišta. Napisao je monodramu Kući, koja je imala i svoju izvedbu u Rijeci. S puno elana angažirao se na pomirenju Hrvata i Srba na području nakon ratnog djelovanja. Zahvaljujući suradnji s ministricom prosvjete i športa Ljiljom Vokić za vrijeme svog

šestogodišnjeg predsjednikovanja Prosvjetom otvorene su i prve manjinske škole i školski programi namijenjeni usvajanju srpskog jezika i kulture u Hrvatskoj. Uzelac je 1997. godine predsjedavao osnivačkoj skupštini Srpskog narodnog vijeća, nacionalne koordinacije vijeća srpske nacionalne manjine koja je danas temeljna politička organizacija Srba u Hrvatskoj.

Trebalo je proći petnaestak godina da se Slobodan Uzelac politički reafirmira i postane važan politički čimbenik hrvatske politike. Nakon osnivanja Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), spajanjem Stanimirovićeve Srpske demokratske stranke i Pupovčeve Srpske samostalne stranke, dan je prijedlog da se 2003. upravo njega predloži na mjesto državnog tajnika za znanost i visoko obrazovanje u vladi premijera Ive Sanadera.

Godinu dana poslije Sanader je u Preradovićevoj 18, u dvorani SKD-a Prosvjeta, učinio ono što dotad nije nijedan hrvatski političar, uključujući i Račana. Pravoslavnim vjernicima čestitao je Božić uobičajenim pozdravom „Hristos se rodi”. Time je otopio led nepovjerenja između Hrvata i Srba i stekao svjetski demokratski imidž, čime su se u Hrvatskoj počela mnogo lakše otvarati europska vrata željenih integracija.

Uzelac se istaknuo u provođenju bolonjskog procesa, kojim se po europskim načelima vršila reforma visokoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj i u radu na proširenju zagrebačkog sveučilišta i sveučilišnog kampusa u Borongaju. Početkom 2007., zahvaljujući svom uspješnom dotadašnjem radu na mjestu državnog tajnika, a ponovno na prijedlog predsjednika SDSS-a Stanimirovića i njegovog zamjenika Pupovca, u dogovoru s predsjednikom vlade Sanaderom, postao je potpredsjednik hrvatske vlade, posebno zadužen za regionalni razvoj i povratak izbjeglica. Ako je bit političkog opstanka političara neiskazivanje svog stvarnog mišljenja, onda je Uzelac političar posebnog kova jer se nije plašio vlastitog mišljenja. Tako je u ožujku 2008., nakon što je hrvatska vlada priznala neovisnost Kosova, podnio ostavku Sanaderu, a potom ju je i povukao, pošto ju je on odbio prihvatiti. U Sanadera je imao povjerenje jer je bio sposoban, „moderan političar širokih vidika, dobro obrazovan, talentirani politički taktičar. Bio je svjestan da hrvatsku državu najprije može kompromitirati i upropastiti rigidna filonacistička desnica i upravo zato je, makar sam bio političar desnog spektra i snažne konzervativne katoličke orijentacije, nastojao i uspijevao jasno distancirati svoju politiku od njihove”. Sanaderova

nasljednica Jadranka Kosor zadržala ga je u vladi kao odgovornog za društvene djelatnosti i ljudska prava. Njegov najveći materijalni i duhovni doprinos integraciji Srba u Hrvatskoj bilo je vraćanje

P rivrednikovih objekata i efekata slavne tradicije srpskoj zajednici.

Budući da je antifašizam temelj Europske unije, ali i temelj perspektivnih odnosa Srba i Hrvata, Uzelac je ostao vjeran antifašizmu ne dovodeći ga u sumnju ili u prostore revizionističke „modernizacije”. Jasno, uvijek se mogu dopunjavati mišljenja o srpskim liderima u Hrvatskoj kao što je Milorad Pupovac, ali i korigirati vlastite pogreške u odnosu spram drugih. Uz mnoge precizne ocjene o politikantskim manipulacijama „smišljenim u Uredu predsjednika Tuđmana, pod vodstvom njegova savjetnika

Slavena Letice, koji je nastavio s manipulacijama prema Jovanu

Raškoviću”, pretjerano je Uzelčevo dimenzioniranje Letičina medijskog izrugivanja Raškovića koje je „vodilo ravno do krajiških balvana”. To je cijena izravnosti oral historyja. Posljednje poglavlje uistinu je originalno, a sastoji se od leksikona njegovih prijatelja. Čitava ova knjiga iznimno je svjedočanstvo u nizu navrata potvrđene povijesne ličnosti koja je svojim radom i životom doprinijela napretku Hrvatske u mnogim oblicima i trenucima.

Danko Plevnik Karlovac, prosinac 2022.

SLOBODAN UZELAC: ČOVJEK KOJI JE GOVORIO

Razgovor sa Slobodanom Uzelcem, iako ugodan i zanimljiv, nije bio nimalo jednostavan. Riječ je o čovjeku bogatog političkog i životnog iskustva, afirmiranom znanstveniku, intelektualcu širokih interesa i izuzetne radne energije. Upoznao sam ga u drugoj polovini 1980-ih, kada je obavljao dužnost sekretara Gradskog komiteta SKH-a Zagreb, a ja radio poslove stručno-političkog radnika u CKSKH-u. Poznanstvo i prijateljstvo produbili smo dok je bio na čelu SKD-a Prosvjeta, a nastavili kad je bio na visokim državnim dužnostima. U Plejadi, u sklopu programa znanstvenog i stručnog izdavaštva, objavili smo njegovu knjigu Mjera za život: iz probacijske prakse, kojom se on nastojao odužiti svojoj matičnoj profesiji – socijalnoj pedagogiji – u dobrano zakasnjeloj promociji i afirmaciji epohalne penološke strategije zvane probacija u Hrvatskoj.

S obzirom na pedesetogodišnji staž u politici, koja se suštinski mijenjala, od jugoslavenskog socijalističkog samoupravnog koncepta do neovisne hrvatske države liberalno-demokratske provenijencije, članice Europske unije, smatrao sam da treba puno toga reći i da je odgovoran da to učini. Ljudi na političkim dužnostima moraju imati i razvijati poseban osjećaj odgovornosti i polagati

račune onima čijim životima upravljaju. Prof. Uzelac tu je jednostavnu istinu razumio i prihvatio. Tim više što se kao Srbin i srpski intelektualac našao u povijesnom procjepu u kojem su se našli njegovi sunarodnjaci u Hrvatskoj. Ne prvi put: prije osamdeset godina počeli su borbu u krilu antifašističke koalicije, poslije rata gradili svoju socijalističku budućnost, da bi se 1990-ih našli u žrvnju velikodržavnih projekata i retrogradnih nacionalističkih ideologija. Okolnosti im nisu bile sklone, ali ni mnoge im odluke nisu bile primjerene novom vremenu i novim perspektivama.

Profesor Uzelac nije želio napisati klasičnu autobiografiju, već je poželio da u otvorenom i opuštenom razgovoru iznese svoja iskustva, zapažanja i mišljenja o prijeđenom putu i o različitim pitanjima javnoga, političkog i društvenog, života. Pošli smo od njegova angažmana u Zagrebu, gdje se našao u grupi ljudi – zagrebačkih komunista – kojoj je temeljni osjećaj bio da je došlo vrijeme kada je moguće i nužno učiniti značajnije demokratske i slobodarske iskorake unutar u koječemu potrošenog Saveza komunista.

Slobodan Uzelac sebe je doživljavao kao intelektualca u kojega su obitelj, ali i šira zajednica godinama ulagale s manje ili više svjesno artikuliranom zadaćom da istovremeno pripada i konstruktivno djeluje u hrvatskom i srpskom društvenom i duhovnom korpusu. To je nezahvalna pozicija: pruža šansu za objektivniji pristup, šire razumijevanje i realističnije djelovanje, ali može voditi simplifikaciji i relativizaciji. U ovom razgovoru sugovornik je to izbjegao. Odgovarao je kao čovjek koji ima što reći, na način koji vodi poštenom odnosu prema činjenicama i dijalogu. Govorio je nešto što još nitko nije rekao, a nitko nije rekao jer nije ni mogao reći. Jer, dakako, samo je on živio i proživljavao svoj život i njegove lake i teške momente. Samo je on mogao o tome vjerno govoriti, pri čemu je imao na umu da ne mora biti istinito sve što će biti napisano. Ali je bilo vjerno zato što je odražavalo

njegova iskustva, mišljenja, sjećanja, osjećaje. Uvjeren je da sve to ni od istine nije bilo daleko ma s koje pozicije govorio, bilo kao političar ili kao znanstvenik, hrvatski ili srpski ili obratno. A u društvu kao što je hrvatsko čini se da se pojam istine uistinu često zloupotrebljava uz pomoć česte tvrdnje da je istina samo jedna. Naravno da je moguće kazati da je istina samo jedna, ali je vječno pitanje gdje je i što je ona. Umjesto beskorisnog nadmetanja oko jedine istine, jasno je da samo traganjem za njome u što kritičnijem govoru i što širem društvenom dijalogu stvaramo realne uvjete da toj željenoj istini budemo što bliže. Nasuprot tome, naš sugovornik oduvijek se bojao jedne, a pogotovo jedine i jednostavne istine. Iskustvo ga je naučilo da je s takvom jedinom istinom slično kao i s rješenjima za krajnje komplicirane životne situacije. Name, za takve situacije često čujemo kako ih je moguće razriješiti na krajnje jednostavan način. Njegov odgovor vlasnicima takvih uvjerenja glasi: slažem se, uz dodatak kako su takva rješenja u pravilu pogrešna. Profesor Uzelac iskreno iznosi vlastite poglede i sjećanja, svjestan da, koliko god bili subjektivni i manjkavi, mogu pridonijeti razumijevanju suštine političkih i društvenih procesa i događanja u proteklih 50 godina. Pritom iznosi i neke dosad nepoznate činjenice o za javnost vjerojatno zanimljivim događanjima. Posebnu pažnju posvećuje brojnim ljudima iz svijeta politike, znanosti, obrazovanja i kulture, a sve na temelju iskustva i uvjerenja o njihovom doprinosu povijesti i tradiciji. Konačno, odlučivši se za oblik javnog autobiografskog iskaza, upozorio je na jedno veliko životno iskustvo koje bi svaki pojedinac morao imati na umu: „Dok razmišljam o prošlosti i sanjam o budućnosti, ne primjećujem da prelijepa sadašnjost prolazi pored mene.”

Ilija Ranić

I. ROĐEN U VLAJLENDU

Potječete iz relativno imućne seljačke dalmatinske srpske obitelji.

Živjeli smo u siromašnom svijetu, pa su i vlasnici većih uglavnom zapuštenih zemljišnih površina hodali polugoli i polubosi iako su imali nadničare pa i kućne pomoćnike i pomoćnice. U djetinjstvu smo tri moja brata, tri sestre i ja živjeli s dvojicom siromašnih mladića koji su kod nas radili „na crno”. Nismo bili gladni jer se živjelo na plodnoj zemlji uz Vransko jezero, koje je valjda od praiskona bilo malarično. Kao i drugdje u Dalmaciji, život je krenuo nabolje gradnjom Jadranske magistrale sredinom prošloga stoljeća. Porodica moje majke Zorke Subotić bili su pravoslavni Srbi iz Ravnih kotara ili iz Bukovice, točnije sela Prklje pored Ervenika. I po očevoj smo liniji Srbi, jedino je moja prabaka po ocu, Stoja ili Šimica, rođena Gašpar, koja je rodila njegovu majku Savu, bila Hrvatica, katolkinja, rodom iz okolice Stankovaca.

Kulaci komunisti

Kako ste postali „kulaci”?

Moja baka Sava rođena je u braku lijepe udovice Stoje i lijepog udovca Mitra Medića, koji je iz siromašne Bjeline u Bukovici došao na veliko imanje, „vlaštvo”, i najprije oženio usamljenu udovicu Rončević. Smrt je tada harala u malaričnom kraju i nakon njezine smrti on, ponovno samac, na golemom imanju u susjednom selu Jagodnji zapazio je mladu udovicu Stoju, zvanu Šimica, s dvije kćeri. U tom braku rođena je kći Sava. Kad je Sava imala svega devet godina, umrla su joj oba roditelja. Bogatu nasljednicu, a siroticu, uzela je moja druga prabaka po očevoj liniji, Božica. Sava je bila vršnjakinja njenog sina Vuje i oni su se vjenčali čim su porasli. Tako su dogodilo da su siromašni Uzelci odjednom, između dva svjetska rata, postali kulaci. U raznim agrarnim reformama, što u Kraljevini Jugoslaviji, što u socijalizmu, taj je veliki zemljišni posjed sveden na socijalistički maksimum od deset hektara, no naziv kulak godinama je ostao nepromijenjen.

Obitelj vašega oca jako je stradala u Drugom svjetskom ratu.

Dok je otac bio u partizanima, kompletna obitelj u proljeće 1944. ukrcana je noću na brod koji je plovio za Kornate, Vis i dalje za El Shatt, gdje je, nažalost, stigla samo tetka Marija, tada tinejdžerka Marija, kasnije poznatija kao tašta srpskog fudbalskog trenera i selektora srpske fudbalske reprezentacije Ljubiše Tumbakovića. Šestoro ih je poginulo od mitraljeske vatre iz aviona koji su nadlijetali Kornate za vrijeme zračne bitke. Četvero ih je završilo u moru, a ranjeni su i kasnije preminuli moja baka Sava, tetke Anica i Danica, obje tinejdžerke, i očeva prva supruga Draginja, dok su djed Vujo i dvogodišnja polusestra Dobrila

sahranjeni u blizini Barija u Italiji. Kao teški invalid, preživjela je i moja četverogodišnja polusestra Vidosava.

Odrastali ste u brojnoj obitelji. Što možete reći o svom djetinjstvu? Kako se tada živjelo?

Iako se moju porodicu nazivalo kulačkom, živjeli smo u skromnim seljačkim uvjetima. Naročito je teško bilo ranih 1950-ih, kada je u čitavoj državi bilo teško. Veći problem bile su šibice, koje su se posuđivale po kućama. Žene s otokâ iz šibenskog arhipelaga u Kakmi su mijenjale krznene bunde za manje količine kukuruza koje smo tada mjerili u okama. Neka otočanka pričala je mojoj majci da se na otocima gladuje premda imaju ulja i ribe.

Glad je nemoguće utažiti bez „frmente” ili, kako bi u Kakmi rekli, „vrmente”, što je naziv za žitarice, dakle za pšenicu, kukuruz, raž, kojih u našem kraju nikada nije nedostajalo. Pamtim sortu graška u narodu poznatog kao prdozvek. Krumpira, graha i graška nije nedostajalo, kao ni svinjetine, ovčetine i peradi, ali nisu bili za prodaju naprosto jer ljudi su bili bez para. Okrutni općinskih činovnici u Benkovcu, koje smo nazivali rubačima, plijenili su stoku seljacima koji nisu platili porez. Prije njih porez je utjerivao simpatični div Šime Marinović Maršal, koji je išao pješice od kuće do kuće. Prenoćio bi u našoj kući, najčešće u podrumu. Imao je i pištolj, nazivao „moj službeni”, koji nije krio, ali je govorio da ga nerado nosi. Ljudi su ga voljeli jer je bio blage naravi. Rado je govorio u prigodno ispjevanom desetercu. Zapamtio sam njegovu pjesmicu o sirotici Stani koju su zbog kratke haljine zvali Kusa, a pjesmica glasi:

Kusa Stana digla noge sama na vrh kule za boticu pule.

Šaljivi Maršal ipak je donosio strah jer su rubači dolazili nakon

njega ako niste baš njemu platili porez. Odvozili su konje, volove, krave, ovce, koze, žito, pršutu i slaninu, djeca su cičala, a žene kričale, molile i klele.

Sve to nije zaobišlo ni našu kulačku kuću u kojoj su živjela i tri siromašna mladića iz Kakme, Stabnja i Donjih Miranja, ne uvijek u isto vrijeme. Prvi je bio daljnji majčin rođak Mićo zvani Ćeto, vječiti neženja koji je kasnije živio u neobičnom konkubinatu s tri sestre, očeve rođake. S jednom od njih, Mašom, bio je i u vanbračnoj vezi. Potom je s nama živio Krste Dragaš sve dok nije otišao u vojnu podoficirsku školu negdje u Srbiji. Kasnije, u drugoj polovini 1980-ih, u našem je kraju zdušno zagovarao

Miloševićevu antibirokratsku revoluciju i vratio se razočaran jer nije dobio podršku u porodici. Treći je bio daljnji očev rođak Srđan, kasnije uspješni građevinski poduzetnik u Beogradu. Svi su oni bili značajna pomoć mojim roditeljima i nama, djeci. Siromaštvo je počelo nestajati tek početkom 1960-ih, s gradnjom Jadranske magistrale, kada su seljaci poljoprivredne proizvode, pogotovo povrće, prodavali brojnim turistima.

Djetinjstvo u Kakmi

Vi ste rođeni 1947. kao prvo od brojne djece u očevom drugom braku. Jeste li kršteni?

Otac je tada bio u vojsci u Ljubljani. Poslali su mu telegram u kojem su ga obavijestili da mu se rodio sin i upitali ga za ime. Napisao je da majka izabere ime i da je njemu jedino važno da budem slobodan. Krstili su me u benkovačkoj crkvi sv. Jovana tajno, da otac ne zna, u režiji babe Draginje. Vladika je dopustio

da mi krsni kum bude katolik iz Pakoštana, poznati lokalni bećar

Miro Sabunjak, kojeg sam čitavo djetinjstvo baš jako volio jer nam je pomogao u brojnim porodičnim nevoljama. On je bio veliki prijatelj djece, ali svoje djece nije imao. Zvali su ga Miro

Ćoro jer je imao samo jedno oko. Meni desetogodišnjaku tumačio je kako on s jednim okom vidi dvostruko bolje od mene. On na mojoj glavi vidi dva oka, a ja na njegovoj – samo jedno.

Gdje ste polazili osnovnu školu?

U osnovnu školu krenuo sam 1954., nakon što je selo dobilo struju. U maloj školi učitelj je radio sa sva četiri razreda.

Prijepodne s prvim i trećim, a poslijepodne s drugim i četvrtim. Sretna okolnost bila je što smo imali uistinu dobrog učitelja, bodula s otoka Iža, kojeg su neobične okolnosti dovele u Kakmu.

Slavni partizanski komandant Ante Banina 1976. u Zagrebu na svečanom obilježavanju neke partijske godišnjice pričao mi je o učitelju Emanuelu Oroviću iz Iža. Nakon talijanske okupacije

Banina je organizirao masovni odlazak s Iža mladog muškog i ženskog življa sposobnog za oružanu borbu. Jedino je dvadesetogodišnji Emanuel bio tako kratkovidan da nije mogao nositi oružje. Nakon pada Italije partizani su se vratili na Iž i zatekli Emanuela, koji je služio Talijanima kao pomoćni kuhar. Neki žestoki partizani tražili su najstrožu kaznu. Spasio ga je Banina, ali ni on ga se nije usudio ostaviti na Ižu. Poslao ga je na službu u zagorski Sibir, u siromašnu, hladnu i daleku Bukovicu. Zahvalio sam slavnom komandantu na toj odluci.

Više razrede osnovne škole pohađao sam u Biogradu na Moru iako su mi znatno bliže bile škole u susjednim selima Tinju i Polači. U to su vrijeme roditelji iz Kakme bolje učenike među svojom djecom slali u nesumnjivo bolju školu u Biograd na Moru.

Među brojnim dobrim nastavnicima u toj školi sjećam se mladog razrednika Ljubomira Jurage. Svi smo rado čekali sat razrednika, od kojega danas većina učenika strahuje. Juraga bi brzo apsolvirao neugodne teme, kao što su neopravdani izostanci s nastave, i govorio učenicima o aktualnim političkim i drugim svjetskim zbivanjima. Ta su zbivanja bila analizirana s etičkog stajališta, što se djeci dopadalo. I danas mi je u živom sjećanju tadašnji alžirsko-francuski rat, uloga mudrog generala De Gaullea i pobuna nezadovoljnog generala Salana. Napeto smo iščekivali novi sat razrednika na kojemu ćemo čuti još poneku riječ od svoga omiljenog razrednika.

Smatrate li se vjernikom? Jeste li religiozni?

Poštujem sve religije osim onih koje su netolerantne i militantne. Religiju u kojoj sam rođen i donekle odgajan, dakle srpsko pravoslavno kršćanstvo, posebno poštujem i volim. Unatoč svemu tome teško bih za sebe mogao kazati da sam vjernik. Možda i zato što sam u životu iskusio da čovjekova potreba za sumnjom u sve nadmašuje vjeru u bilo što.

Koju krsnu slavu imaju vaši Uzelci u Kakmi? Jeste li je slavili?

To je Sveti Nikola, dakle Nikoljdan, 19. decembra po novom

kalendaru Iz ranog djetinjstva pamtim slave po punoj kući gostiju, rodbine i prijatelja pravoslavaca koji imaju neku drugu slavu, katolika, muslimana, ateista. Sveštenik je tada zaobilazio našu komunističku kuću, kao i većinu drugih, no 1980. je počeo i on dolaziti. Vrata su bila svima otvorena, kod nas se na slavu dolazilo bez poziva. Uglednija je bila kuća koja bi ugostila što više gostiju. Naš Nikoljdan nije, kao u većini ostalog pravoslavnog

svijeta, posni nego mrsni, što znači da je uvijek stradalo puno janjaca i praščića.

U kojim se partizanskim jedinicama borio vaš otac Ilija?

Moj je otac bio partizan u Primorskoj četi, kojom je komandirao poznati Drago Živković rodom iz Zatona kod Šibenika. Poslije je ta jedinica djelovala u okviru čuvene Devetnaeste dalmatinske divizije pod komandom još poznatijeg Stanka Parmaća. Parmać je nakon rata, kao revolucionarni privrednik iz doline Neretve, navraćao k svojim bivšim borcima, pa je tako 1960-ih bio gost i u našoj kućici. Moja majka njemu u čast ispekla je kokoš pod pekom. Otac je rado ponavljao njegovu uzrečicu: „Muči, orle, dok tuke divane.”

Iako je iz rata izišao kao partizan pobjednik, vaš je otac nakon rata završio u zatvoru. Zašto?

Pobjednici nemaju milosti ni prema svojima! Možda bi Mihail Šolohov, dobitnik Nobelove nagrade za Tihi Don, mogao napisati još koju vrijednu umjetničku knjigu da je upoznao sovhozno-kolhoznu sudbinu mojih roditelja. Dobro je poznato da je sovjetski model razvoja u prvim poratnim godinama upropastio ionako slabašnu jugoslavensku poljoprivredu. Riječ je o seljačkim radnim zadrugama, svojevrsnoj kopiji poznatih sovjetskih modela zadrugarstva koji se uništili afirmirani model porodičnog gospodarstva. Kao vlasnik najvećeg privatnog plodnog zemljišta u našem kraju, moj je otac naivno i s jasnim idejno-političkim nabojem ušao u tu zadrugu koju su ljudi nazvali „kolektivom”.

Moja majka nije govorila kolektiv nego kolektiva. Kasnije, kad je projekt propao, seljaci su se šalili na račun ženskog roda. Nešto

što je ženskog roda nema izgleda na uspjeh, govorili su. Sve je urađeno po zakonu prema kojem vlasnik zemlje mora u kolektivi dobrovoljno unijeti devet desetina svoje imovine, a desetinu, zvanu okućnica, zadržati za sebe. U kolektivi je morao ostati najmanje tri godine, a potom je mogao istupiti ako je nezadovoljan. Otac je podnio zahtjev za izlazak iz kolektive nakon tri godine jer se pokazalo da je moja majka ubrala više ljetine na svojoj desetini nego kolektiva na onih devet desetina. Uhapšen je pod optužbom da ruši državu, i osuđen na šest mjeseci zatvora. Moja majka sakupila je susjede, orače s konjima i volovima, one koji se nisu dali u kolektivu, i preorala svu svoju zemlju za jednu noć, dakle od večeri do jutra, ukupno devet hektara. Naravno, i ona je završila u zatvoru, točnije pritvoru, kamo je stigla u visokom stupnju trudnoće s mojom sestrom Zdenkom.

Tko se za to vrijeme brinuo o vama djeci? Vi ste imali svega šest godina, a braća su bila još mlađa?

Čuvala nas je majčina rodbina. Ljudi u uniformi pitali su nas da li smo gladni – mene šestogodišnjaka, četverogodišnjeg Momčila i trogodišnjeg Vujadina. Najstarija ujna Jovanka poučila me da kažem da smo gladni iako se baš ona brinula da budemo siti. Milicionaru sam rekao da smo gladni i tako ga šutnuo nogom u cjevanicu da se čovjek rasplakao. Još dok je otac bio živ, neuspješno smo pokušavali dobiti pismenu potvrdu o toj osudi i nikada je nismo dobili. Unatoč tom bolnom iskustvu, otac je moju braću i mene neprestano poticao da se borimo za socijalizam. Isticao je da nema pravednijeg društva od socijalističkog, ali da i državu moraju voditi pošteni i sposobni ljudi. On je mislio da država mora služiti čovjeku kako bi i on služio državi i volio je.

Zadarski memento

Rođeni u Ravnim kotarima, jeste li vi Vlaj ili Vlah?

Ne Vlah, nego Vlaj. Moj je rodni kraj Miljenko Smoje nazvao Vlajlendom. Vlaji su Dalmatinci iz takozvanog zaleđa, dakle iz Ravnih kotara i Bukovice, neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Najlakše ćete ih prepoznati po tome što jasno, pravilno, dakle različito, izgovaraju č i ć i ne treba im dodatno pojašnjenje o nekakvom mekom i tvrdom č.

Što je glavno obilježje vašega identiteta: srpstvo, pravoslavlje, hrvatsko državljanstvo, europejstvo, građanstvo svijeta, vaša ideologija, profesija?

Na ovo pitanje odgovarao sam za vrijeme rata u Hrvatskoj, kad sam s prijateljima iz SKD-a Prosvjeta istraživao strahove osnovnoškolskih i srednjoškolskih učenika u Zagrebu povezane s njihovom nacionalnom pripadnošću, na temelju kojih je nastala

knjiga Identitet i strah. Tada je moj odgovorio bio: maslinovo ulje. Na ovaj odgovor bila bi ponosna moja majka, koja nas je učila primitivnom načinu mljevenja maslina, prije nego što je naš maslinik poharala velika zima 1956. godine. Poučavala nas je da je maslina sveto drvo, jače od malarije, koju su preživjeli samo oni koji su obrađivali, njegovali i poštovali masline. Ako je riječ o nacionalnom identitetu, da parafraziram Danila Kiša: Srbin, ako pitate!

Osnovnu ste školu završili u Biogradu na Moru, a gimnaziju u Zadru. Gdje ste i kako stanovali dok ste bili gimnazijalac u Zadru? Kako se sjećate Zadra iz toga doba?

Početkom 1960-ih godina prošloga stoljeća moj je otac, zajedno

sa svojim prijateljem Vinkom Santinijem iz Turnja kod Zadra, kupio malu trošnu kuću usred Arbanasa, nastanjenih stanovnicima porijeklom iz okoline Skadarskog jezera. Vinko i njegova

Slavka bili su radnici u zadarskoj tekstilnoj tvornici Boris Kidrič. Tri njihova sina, Slavo, Timo i Neno, svi mlađi od mene, bili su mi kao braća. S Nenom sam i spavao u istom krevetu. Taj krevet, koji je moj otac kupio na nekoj rasprodaji na Zadarskom poluotoku, imao je veliku i tešku čeličnu pletenu podlogu, sličnu madracu, koju smo zvali šušte. Pratio sam oca dok je tu golemu i tešku konstrukciju na leđima nosio s Poluotoka do naše kuće pored crkve u Arbanasima, u Ulici Stevana Sremca. U toj sam kući završio prvi i drugi razred gimnazije, dok sam treći i četvrti završio u novom trosobnom stanu Santinijevih na Poluotoku, uz Kalelargu i u blizini Svetog Donata. Stan su Santinijevi dobili od tvornice, što je tada bilo sasvim normalno. U tome stanu pridružila nam se i njihova rođaka Đenka, učenica srednje medicinske škole. Iako je prostor za nas bio pretijesan, živjeli smo lijepo i uz puno poštovanja. Prema meni su bili posebno pažljivi jer im nisam bio rođak. Čak su mi omogućili da svojim kolegicama i kolegama iz razreda pomažem u teškim matematičkim zadacima. U tome susjedstvu upoznali smo i poznate osobe, poput košarkaškog trenera i sveučilišnog profesora Slavka Trninića, koji nas je nagovarao da treniramo košarku. Ja sam pokušao i odustao, ponajviše zbog jedan razred mlađeg Krešimira Ćosića. Kreši sam pomagao u matematici, u kojoj nije baš bio uspješan. Čudesni košarkaški talent stalno mi je ponavljao da mi je umjesto lopte bolje latiti se njemu teško pojmljivih sinusa i kosinusa.

Rano ste postali politički aktivni. U gimnaziji ste među rijetkima primljeni u Savez komunista.

Bio sam dobar učenik, ponajprije zbog samosvijesti poznatoj pod nazivom „fenomen Ivice Kičmanovića”. Najbolji učenici tada su bili primani u vodeću i zapravo jedinu važnu političku organizaciju. Nisam bio svjestan da sam već tada počeo odlučivati o ljudskim sudbinama.

Znači li to da ste već tada donosili pravilne, ali i pogrešne odluke, u korist, ali i na štetu drugih ljudi?

U početku to nisu bile posebno značajne odluke premda je bilo i takvih. Neposredno nakon što je nas sedmero primljeno u SK u prvom polugodištu četvrtog razreda zadarske gimnazije, naš nastavnik, inače član komiteta, posumnjao je da naš razrednik, vjernik katolik, nastavnik hrvatskosrpskog ili srpskohrvatskog jezika i književnosti, ne posvećuje jednaku pažnju hrvatskim i srpskim književnicima, dakle, da provodi diskriminatorsku nastavu. Od nas učenika novopečenih članova SK-a očekivalo se da objektivno procijenimo da li su te sumnje osnovane. Osjetio sam silnu potrebu da branim razrednika. I uspio sam ga obraniti. Danas znam da sam u tome uspio zahvaljujući silnoj odlučnosti da ga obranim. Kad je vidio da ću uspjeti, drug iz komiteta stao je na moju stranu citirajući Voltairea: bolje ne kazniti devedeset i devet krivaca nego kazniti jednoga nevinog. Tek sam kasnije saznao da sam jedini bio srpske nacionalnosti među učenicima, novopečenim komunistima. Na proslavi dvadesetogodišnjice mature već teško bolesni razrednik zamolio me da mu ispričam kako sam njemu, kako je rekao, spasio glavu braneći ga od „onoga i njegovih iz komiteta”. Kako sam jako volio svoga razrednika,

a valjda je i logično da svaki razrednik voli svoga učenika odlikaša, dojmilo me se kad sam shvatio što traži od mene. Kao već afirmirani sveučilišni nastavnik, bio sam, nadam se, u stanju razmisliti i postupiti razumno. „Ne znam, profesore, o čemu govorite. Zašto bih vas ja branio kad vas nitko nije napadao”, rekao sam mu, sve u nadi da neće umrijeti u mržnji prema kolegi. On se okrenuo i udaljio, očito nezadovoljan mojom neiskrenošću. Bojim se – zauvijek.

Što ste planirali studirati poslije gimnazije?

Nisam bio siguran koji studij da odaberem. Bila je to posljedica loše profesionalne orijentacije u tadašnjim gimnazijama. Lutao sam i na kraju baš zalutao u vojnu akademiju iako me na to ništa nije obavezivalo. Nakon jedne akademske godine u pitomčevoj uniformi u Zadru na svoju sam molbu sporazumno otpušten, što su ljudi koji su vodili akademiju teško prihvatili jer sam nakon prvog semestra bio najbolji. Željeli su da ostanem, ali ja sam čvrsto odlučio da odlazim. Prije nekog drugog studija morao sam odslužiti vojni rok u ukupnom trajanju od 18 mjeseci.

Po struci defektolog

Nakon vojske ste se skrasili na studiju defektologije u Zagrebu. Kako ste financirali studij?

Tražio sam i u defektologiji našao profesiju koju volim. Studirao sam uz pomoć studentskog kredita kao i rada u Student servisu. Jedno sam vrijeme vodio psa u šetnju imućnoj gospođi s

Tuškanca, ali pobjegao sam glavom bez obzira kad je gospođa

natuknula kako bi bilo mudro razmisliti da možda jednoga dana naslijedim taj njen stan ili neki drugi, također njen, ali društveni. Umjesto unosnih šetnji pudlice bacio sam se na davanje instrukcija iz statistike uglavnom starijim studentima defektologije, direktorima poznatih državnih ustanova koje su se bavile invalidnim osobama. Sve što je podsjećalo na matematiku i statistiku, njima je predstavljalo tešku prepreku. Unatoč siromaštvu, moji su financirali moje školovanje koliko su mogli, a ja sam zauzvrat radio na našem imanju kad god bih imao vremena. Studij sam završio u redovnom roku s prosjekom 4,76.

Kao defektolog, magistrirali ste na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kako to?

Da, godine 1976. magistrirao sam na medicini, na studijskom programu Školska higijena, jer u to vrijeme netom osnovani Fakultet za defektologiju, na kojemu sam radio kao asistent, nije imao svoj poslijediplomski studij.

Doktorirali ste 1981. na Defektološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Zašto ne u Zagrebu?

Mogao sam jer je tada ta mogućnost postojala. A nisam zato što sam slijedio savjet svoga tadašnjeg profesora i mentora na magisteriju, znamenitog zamjenika javnog tužitelja RH i sveučilišnog profesora Mladena Singera, pravnika koji je čitav život posvetio pravnoj i socijalnoj zaštiti maloljetnih delinkvenata. Naime, nakon što sam magistrirao i postao znanstveni asistent, preuzevši i značajan fond nastavnih sati, rekao mi je u povjerenju: „Kolega, sada kad ste ovdje kod nas stekli sve to dosada, dajte prijavite svoj doktorat negdje drugdje, bilo gdje. Jer mi smo vam dali to

što smo imali. A vi ste nama pokazali što znate. Nema potrebe da nama dalje pokazujete to isto. Sada pokažite pred drugima čemu smo vas to naučili. Osim toga, nije u redu da vam mentor za doktorat bude vaš kolega s kojim se inače susrećete, pa i sporite u brojnim stručnim i samoupravnim tijelima. Prema svome mentoru nikada nećete djelovati sasvim slobodno. Nemojte se dovoditi u situaciju da morate kašljati kad vam se mentor prehladi.”

Poslušao sam ga, priznajem, iz čiste pristojnosti. Tek sam kasnije shvatio koliko mi je zapravo silno puno pomogao.

Čitav ste radni vijek proveli u Zagrebu, što u stručnom radu i znanosti, što u politici.

Ako se izuzmu kraći studijski boravci i gostovanja u inozemstvu, čitavo sam radno vrijeme živio u Zagrebu. Prvu sam plaću kao defektolog zaradio u Omladinskom muškom prihvatilištu u Zagrebu, ustanovi koja postoji i danas u Folnegovićevu naselju u Zagrebu, kao dio zagrebačkog Centra za odgoj u Dugavama, u proljeće 1973. godine. Radio sam svega nekoliko mjeseci kao odgajatelj mladih zagrebačkih delinkvenata, koje je slao sud ili neki od zagrebačkih tada brojnih centara za socijalni rad. Već početkom akademske 1973./74. godine izabran sam za asistenta na Fakultetu za defektologiju i tu, uz prekide zbog odlaska na profesionalne političke dužnosti, u svim znanstveno-nastavnim zvanjima, dakle od docenta do redovitog profesora u trajnom zvanju, radio do mirovine, navršivši 65 godina života. Radio sam i nekoliko godina nakon toga pretežno pomažući razvoju

novonastalih stručnih studija u Zagrebu, Splitu i Gospiću. Ni za vrijeme profesionalnog rada u politici nisam sasvim zanemario struku, znanost i fakultetsku nastavu.

Što mislite o svom nastavničkom radu? Kakav ste odnos sa studentima imali?

Nastojao sam razviti moderan odnos sa studentima. Još kao asistentu i znanstvenom asistentu povjerena su mi predavanja i ispiti. Ponekad bi se dogodilo da sam predavanja i ispite držao i nekim svojim kolegicama i kolegama koji su duže studirali. Ali bilo je i onih koji su mislili kako će to kod mene ići i bez osobite pripreme. Naravno da to nije išlo. Čovjek bi pao na ispitu, a ja bih mu ponudio pomoć u literaturi i svom vremenu i on bi se u pravilu za idući ispitni rok pripremio bolje nego za druge kolegije. Kao nastavnik sam uvijek imao vremena za specifične potrebe i interese svakog studenta. To se vidjelo i po velikom broju mentorstava za diplomske, magistarske i doktorske radove.

Slobodan Uzelac

NA STRANI SVOJIH pola stoljeća u hrvatskoj i srpskoj politici

Nakladnik Naklada LJEVAK d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda

Urednik Nenad Rizvanović

Lektura i korektura

Bonislav Kamenjašević

Izrada kazala

Srđan Grbić

Fotografija na naslovnici Luka Gerlanc

Dizajn naslovnice Ana Pojatina

Oblikovanje i prijelom Ram

Tisak Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001174292. ISBN 978-953-355-678-9