Ovitak vanjska i unutarnja.pdf
C
M
Y
CM
MY
CY
CMY
K
1
29.11.2023.
12:32
Anda Bukvić Pažin Marija Ott Franolić
KB_14_1.12.23.indd 1
01.12.2023. 12:34
Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Glavna urednica Emica Calogjera Rogić Urednica Anita Peti-Stantić Recenzentice dr. sc. Dubravka Zima dr. sc. Marijana Hameršak
© Anda Bukvić Pažin, Marija Ott Franolić i Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2023. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.
praktični savjeti
KB_14_1.12.23.indd 2
intervju
savjeti za konkretne slikovnice
institucije
01.12.2023. 12:34
Anda Bukvić Pažin
Marija Ott Franolić
Zagreb, prosinac 2023.
KB_14_1.12.23.indd 3
01.12.2023. 12:34
SADRŽAJ 7
PREDPRIČA
15
UVOD
21
ZAŠTO KNJIŽEVNOST?
25
40
Književnost i ja Književnost i drugi Intervju s Natašom Govedić Književnost, stvarnost i budućnost
45
MALE PRIČE
48
105
Što je slikovnica? Kvalitetna slikovnica Likovnost slikovnice Preporuke kvalitetnih slikovnica, dječjih knjiga i stripova Ne zaboravimo bajke Ne zaboravimo stripove Intervju s Midhatom Ajanovićem
109
ČITANJE I UČENJE
111
Mozak nije predviđen za čitanje Važnost dubinskog čitanja Digitalne prepreke: zašto je dubinsko čitanje ugroženo Čitanje, učenje i pamćenje Dvopismeni mozak Intervju s Karin Doolan
33 38
53 66 80 91 104
112 125 133 139 142
KB_14_1.12.23.indd 4
01.12.2023. 12:34
145
ODGOJ ČITATELJA I ČITATELJICA
150
186
Počnite odmah Poticanje čitanja u školi Poticanje čitanja u knjižnici Intervju sa Špelom Frlic
193
ZAKLJUČAK: POSTPRIČA
199
ZAHVALA
203
BIBLIOGRAFIJA
217
KAZALO POJMOVA
221
BILJEŠKA O AUTORICAMA
158 174
KB_14_1.12.23.indd 5
01.12.2023. 12:34
KB_14_1.12.23.indd 6
01.12.2023. 12:34
PREDPRIČA
PREDPRIČA Ovu smo knjigu najprije zamislile, a onda i napisale kao dvije cjeloživotne čitateljice koje svoj život s tekstom dijele na najmanje dvije faze. U prvoj smo fazi prirodno živjele i radile u gradu od slova, riječi i rečenica ne razmišljajući previše o tome od čega je sačinjena njegova infrastruktura niti kako se on točno izgradio. Činilo se da su stvari jasne: svi odavno znamo čitati, pitanje je samo što čitamo, koliko i zašto. Mi smo čitale da se zabavimo i da nešto naučimo: o drugim ljudima i njihovim životima, o jezicima i književnostima, o pisanju i prevođenju. Jedna je knjiga vodila drugoj, proširivali su nam se interesi, mijenjali se formati i žanrovi knjiga, ali čitale smo stalno. U drugoj fazi, kad smo dobile djecu, prisjetile smo se onoga što smo intuitivno oduvijek znale, ali u našim dotadašnjim čitateljskim životima nije bilo važno: da ljudi na svijet ne dolaze kao čitatelji i čitateljice, već moraju naučiti čitati, odnosno, netko ih čitanju mora podučiti. U zadnjih nekoliko desetljeća sve je više znanstvenih istraživanja koja potvrđuju da nam čitanje nije urođeno. Biološki, kao vrsta, govorimo već toliko dugo da nam se u mozgu razvio centar za jezik: dovoljna nam je izloženost govoru da bismo i sami naučili govoriti, bez ikakvih dodatnih uputa i sustavnog podučavanja. S čitanjem nije tako: da bismo pojmili napisano, preciznim uputama i dugotrajnim podučavanjem potrebno je stvoriti veze koje inače ne bi postojale i tako doslovce promijeniti arhitekturu mozga. Učenje čitanja mnogo je složeniji proces od učenja prepoznavanja glasova i slova te slaganja riječi i rečenica. Uz to, za čitanje nam trebaju motivacija, vrijeme i koncentracija, a ništa od toga ne dolazi samo od sebe. Zato čitanje treba poticati i podučavati od najranije dobi, a onda kasnije ustrajno održavati interes za razne vrste tekstova. Starije generacije oduvijek zdvajaju nad boljim prošlim danima i obrazovanijim mladim ljudima koji su manje vremena trošili na isprazne sadržaje, a više na učenje. Ali danas je tu još nešto: svijet u kojem smo mi odrastali potpuno je drukčiji od svijeta u kojemu žive naša djeca. Psihološki smo možda bliskiji svojoj djeci nego što su naši roditelji bili nama jer je odgoj postao manje krut,
7
KB_14_1.12.23.indd 7
01.12.2023. 12:34
MARIJA OTT FRANOLIĆ I ANDA BUKVIĆ PAŽIN: VELIKA VAŽNOST MALIH PRIČA
ali intelektualno još uvijek pripadamo svijetu svojih roditelja. Društvo je sve digitalnije, gusto pošumljeno informacijama koje se bez smjernica i učinkovitog podučavanja teško pretvaraju u znanje. Dodamo li tome činjenicu da su današnja djeca uronjena u komunikacijsku i informacijsku mrežu koja im doslovce mijenja strukturu mozga, svakomu tko promišlja odgojne i obrazovne procese posve je jasno da bilješke s fakulteta završenog prije dvadeset ili čak deset godina više ne mogu biti posve adekvatne u ophođenju s novim generacijama. Za poticanje čitanja kod djece i mladih potrebno je osmisliti nove okvire i poduzeti konkretne korake: sve je bolje nego se nastaviti pretvarati da je opravdano čvrsto se držati starih načela i metoda podučavanja u svijetu koji se stubokom promijenio. Mada smo obje književne znanstvenice, nismo željele napisati klasičnu znanstvenu knjigu – upustiti se u suho citiranje poznatih (i obično muških) autoriteta, neukorijenjeno u stvarnom životu djece kojoj bi trebalo čitati i poticati ih da sami čitaju. Slažemo se s McKenziejem Warkom (2018: 142), koji, odgovarajući na pitanje o vrsti obrazovanja koje je potrebno novom čovjeku, objašnjava da treba razmišljati o tome što stvarno nasljeđujemo iz prošlosti i gledati sa strane, jer u humanistici ljudi naprosto uzmu deset velikih imena i do besvijesti pišu o njima. To i mi vidimo kao veliki problem. Uostalom, nas smo se dvije i upoznale zbog „gledanja sa strane”. U to smo vrijeme pisale doktorate o ženskim dnevnicima – marginaliziranoj, ali i interdisciplinarnoj temi jer su dnevnici fenomen koji se može čitati na razne načine – kao književnost, kao nešto srodno autobiografiji ili pak kao dokument i povijesni izvor. Zato smo temu ženskih dnevnika obuhvaćale iz raznih disciplina, na raznim jezicima, shvativši usput da to Warkovo gledanje sa strane sa sobom nosi veliku slobodu, ali i intelektualnu odgovornost. Želimo li iskoračiti iz ustaljenih obrazaca, valja nam čitati široko, dubinski poznavati materiju, stalno postavljati nova pitanja, uzimati teorijske uvide i provjeravati funkcioniraju li u praksi, a praksu pretvoriti u vrelo novih teorijskih uvida. Te su nas ideje vodile i u ovoj knjizi o čitanju. Ovaj tekst ima korijene u znanosti o književnosti, znanosti o čitanju i u teoriji dječje književnosti, a velikim se dijelom oslanja i na praksu – na naše iskustvo čitanja s djecom i odraslima različitih dobi i profila. Znanost o književnosti još nam je od studentskih dana izvor inspiracije i poticaj na pisanje o čitanju
8
KB_14_1.12.23.indd 8
01.12.2023. 12:34
PREDPRIČA
i knjigama. Međutim, uza svu ljubav i lojalnost koju gajimo prema teoriji književnosti, čini nam se da je ona u našoj akademskoj zajednici često tvrdoglava i nepristupačna: živi na čitanju i od čitanja, ali voli ignorirati važnost identifikacije s tekstom, empatije prema pročitanome i cijelu paletu emocija do kojih dovode pomna čitanja. Zbog tradicionalnog odvajanja razuma od osjećaja mnogi još uvijek drže da emocije nisu dovoljno znanstvene – osobito u humanističkim disciplinama koje stalno dokazuju da su i one znanost, da su dorasle prirodnim znanostima koje lakše barataju dokazima. Približavanje znanosti i subjektivnosti započelo je već 1960-ih s feminističkim sloganom osobno je političko, a zatim se mnogo toga u samoj humanistici promijenilo 1990-ih s tzv. afektivnim obratom, tj. šire prihvaćenim uvjerenjem da su znanstvena istraživanja manjkava ako ne uzmu i osjećaje u obzir. Te su nam teorijske tendencije samo potvrdile ono što smo intuitivno oduvijek pretpostavljale: da i teorija može sadržavati puno emocija, a da strast, znatiželja i osobni stav ne čine tekst manje znanstveno utemeljenim. Primjerice, fizičar Carl Sagan u knjizi The Demon-Haunted World: Science as a Candle in the Dark piše: „Ne objašnjavati znanost, meni je to uvrnuto. Jer kad si zaljubljen, želiš da cijeli svijet to zna. Ova je knjiga osobni prikaz, odraz moje cjeloživotne ljubavne veze sa znanošću” (1996: 25). Logično je da s drugima želimo podijeliti ono što volimo, što nam je važno, a to je u ovom slučaju čitanje, uranjanje u tekst. I to ne zato da bi čitateljima i čitateljicama ove knjige prenijele kako se mi osjećamo, već da im damo do znanja kako bi se oni mogli osjećati. Ova se knjiga temelji na uvjerenju da je strast zarazna, da se mlade, pa i ne uvijek nužno samo mlade, može zaraziti strašću prema bavljenju nečim ozbiljnim. U svijetu koji je sve složeniji i napučeniji raznolikim tekstovima, treba se izboriti za vrijeme za dubinsko čitanje i učenje. Znanost o čitanju podrazumijeva interdisciplinarna istraživanja koja obuhvaćaju spoznaje iz neuroznanosti, kognitivne psihologije i lingvistike. Kad smo mi osamdesetih godina prošlog stoljeća slovkale Ježevu kućicu, Ivicu i Maricu i Petra Pana, takva su interdisciplinarna istraživanja bila u povojima, ali danas postoje brojni tekstovi i na stotine studija koje jasno pokazuju da čitanjem mijenjamo svoj mozak, širimo intelektualne, emocionalne i društvene kapacitete stvarajući si zapravo preduvjete za ispunjeniji i sretniji život. Te smo raznovrsne uvide znanosti o čitanju nastojale zahvatiti iz književno-
9
KB_14_1.12.23.indd 9
01.12.2023. 12:34
MARIJA OTT FRANOLIĆ I ANDA BUKVIĆ PAŽIN: VELIKA VAŽNOST MALIH PRIČA
teorijske i književnokritičke, ali i praktične pedagoške, odnosno edukatorske perspektive. Vođene idejom Maryanne Wolf (2019) da je čitanje susret s drugim umom, ovu smo knjigu zamislile kao niz dijaloga. Velika važnost malih priča prije svega je dijalog teorije i prakse, ali i priručnik koji nudi popise čitanja za daljnja promišljanja, s ciljem da sve bude primjenjivo u praksi, za sve sudionike i sudionice u lancu poticanja čitanja: roditelje i skrbnike, odgojitelje, učitelje i profesore, knjižničare i knjižničarke te sve one koji ideju čitanja i teksta promatraju zainteresirano i široko. Ona je i naš dijalog sa stručnjacima i stručnjakinjama koje smo zamolile za intervjue kako bismo knjigu proširile njihovim iskustvom i stavom o nekim od aspekata poticanja čitanja. Format intervjua odnosno razgovora sa stručnim i aktivnim pojedincima i pojedinkama smatramo vrlo zanemarenim, a iznimno vrijednim žanrom. Na intervjue nas je nadahnuo dijaloški i dinamičan koncept knjige Znanje u digitalnom dobu Petra Jandrića (2019), u kojoj niz stručnjaka, znanstvenica i aktivista raznih profila strastveno, dubinski i angažirano u razgovoru predstavlja svoje poglede na znanje i učenje u „postdisciplinarno doba”. I mnoga naša praktična i teorijska promišljanja proizašla su iz objavljenih i neobjavljenih razgovora sa znanstvenicama, piscima, prevoditeljicama, dizajnerima i likovnim umjetnicama te praktičarima koji rade s djecom. Osim toga nam se činilo da intervjui jako dobro nadopunjavaju klasični oblik popularnoznanstvenog teksta. Zato u knjizi govore kritičarka i spisateljica Nataša Govedić o važnosti umjetničkog odgoja u obrazovanju, teoretičar, pisac i karikaturist Midhat Ajanović o stripu, zatim sociologinja Karin Doolan o građanskom odgoju te pripovjedačica i spisateljica Špela Frlic o pripovijedanju, tj. o tome koliko je važno da djeca sama smišljaju i pripovijedaju priče. Osim tih „tekstualnih dijaloga”, u ovoj se knjizi stalno vraćamo na važnost razgovora uživo. Treba puno čitati, ali ne može se sve naučiti iz knjiga – moramo se s djecom što češće odlijepiti od ekrana i stvoriti vrijeme za smislene razgovore koji će nam proširiti svijet i učiniti ga mrvicu jasnijim mjestom za život. Konačno, ova je knjiga rezultat i naših međusobnih dugogodišnjih dijaloga o čitanju, učenju, pamćenju, o problemima učenika i studenata s čitanjem zadanih sadržaja. Često smo zajedno analizirale slikovnice, razgovarale o neri-
10
KB_14_1.12.23.indd 10
01.12.2023. 12:34
PREDPRIČA
jetko predugim tekstovima koji prate ilustracije, o važnosti likovnosti i estetskog odgoja djece, o nužnosti dobrih prijevoda za djecu koju tek uvodimo u čitanje, kao i o općim kriterijima koji čine kvalitetne dječje sadržaje. Na temelju proučavanja stručne literature, ali i iskustva, trudile smo se opisati što nam se to svima događa, kakve su to (ne)čitateljske prakse u digitalnom svijetu i zašto sve manje čitamo ozbiljne tekstove. Čini se da su mnogi pojedinci ušli u začarani krug iz kojega je teško izaći – čitaju premalo, pa im je teško čitati i dodatno gube motivaciju; a kako čitaju sve manje, s vremenom im riječi izmiču, pa sve manje i manje tekstova razumiju. A zbog nerazumijevanja tekstova teško poimaju svijet oko sebe. Promatrale smo što se s čitanjem događa tijekom ranog razvoja i odgoja kod kuće pa u predškolskom, školskom i visokoškolskom odgoju i obrazovanju. Zabrinute smo jer brzina života i velika količina sadržaja kojima smo okruženi i djecu i odrasle primorava na površna, letimična čitanja, odvlačeći ih od pravog udubljivanja u tekstove, od tzv. dubinskog čitanja. To je veliki problem jer je dubinsko čitanje povezano s razmišljanjem, pamćenjem i integriranjem informacija, odnosno sa sposobnošću učenja. Rješenje ili put prema rješavanju jest ponajprije podučavati, a onda i poticati čitanje na svim razinama, ali i mijenjati navike od najranije dobi. O tome se puno govorilo u Hrvatskoj tijekom Godine čitanja, ali kao da je nedostajalo više praktičnih i dugoročnih programa koji bi i nakon te 2021. ostali dijelom obaveznog obrazovanja. Stoga smo se zapitale: kako nešto konkretno promijeniti? Nema univerzalnih recepata, ali ima smisla raščlaniti poticanje čitanja prema mjestima odnosno okvirima gdje se ono može najučinkovitije provoditi. Čitanje se gradi, čuva i njeguje na tri osnovna mjesta, a to su dom, škola (tj. obrazovni sustav na svim razinama) i knjižnica. Pokušale smo objasniti zašto je važno da se baš na ta tri mjesta čita, a onda i ponuditi neke primjere kako je to moguće provesti u praksi. U slikovnici bez riječi Dječak i kuća slovenske autorice Maje Kastelic kuća je zapravo glavni lik: ilustratorica ju je zamislila kao fizički prostor s mnoštvom svojih stvari i uspomena, ali i misli, sjećanja i ideja. U cijeloj slikovnici puno je knjiga i pisanih materijala: knjige su okupljene u biblioteci, ali i po prozorima, stolovima, podovima. Kad se potrudite, malo zaškiljite, primaknete se
11
KB_14_1.12.23.indd 11
01.12.2023. 12:34
MARIJA OTT FRANOLIĆ I ANDA BUKVIĆ PAŽIN: VELIKA VAŽNOST MALIH PRIČA
bliže, uzmete povećalo ili okrenete stranicu, možete pročitati i naslove tih knjiga, koji onda na cijelu priču bacaju posve drugo svjetlo. Reci mi što čitaš, reći ću ti tko si – i vidjet ću što te oblikovalo. Kao što je Maji Kastelic bilo važno u tu kuću smjestiti Shauna Tana, Tomislava Torjanca, Rolanda Barthesa, Joséa Saramaga i Tove Jansson, tako smo i mi u ovu knjigu uključile sva naša čitanja: teorijska i kritička, ali i čitanja proze, poezije i popularnoznanstvene literature za odrasle; od Georgea Steinera do Harolda Blooma, od Benjija Daviesa preko Astrid Lindgren i A. A. Milnea pa sve do Neila Gaimana, Milana Kundere i Davida Grossmana. To su tekstovi koji su formirali i nas i naša razmišljanja o ovoj temi. A u tome korpusu pročitanoga posebno mjesto pripada slikovnicama. Slikovnice mogu (i trebale bi) imati posebnu ulogu u izgradnji ljubavi prema čitanju i stjecanju navike čitanja za širok krug ljudi raznih dobi i profila. Nama su slikovnice bile neka vrsta amortizera u danima ranog majčinstva, a i kasnije, protuteža ozbiljnoj književnosti i teorijskim tekstovima. S vremenom su se pretvorile u odskočne daske u sfere proučavanja višemedijalnoga, likovnoga, vizualnoga u sprezi s tekstom; pretvorile su se u materijal za pisanje književne kritike i predmet književnog prevođenja. Postale su i pomagalo u podučavanju književnog prevođenja: jer su kratke i zaokružene i naizgled jednostavne – ali samo naizgled, kako će studenti začuđeno utvrditi upoznavši se sa slojevitošću kratkog i jezgrovitog slikovničkog teksta. I začudo, slikovnice su na kraju postale bumeranzi koji su nas vratili izvornim temama. Nakon bavljenja ženskim dnevnicima s vremenom smo shvatile da slikovnice zapravo zauzimaju slično rubno mjesto u svijetu čitanja, a osobito u svijetu književne kritike i teorije. Zato su slikovnice u ovoj knjizi polazišni tekstovi za raspravu o važnosti književnosti, ali i dobrodošla sredstva za razne vrste podučavanja, za učenje čitanja i mišljenja. Primijetile smo da se analize slikovnica uglavnom fokusiraju na tekst, a premalo ili nimalo na likovni izričaj. Tako se i pri čitanju djeci uglavnom zaboravlja da se slikovnice u većem dijelu sastoje upravo od slika. Ilustracije su nelogično i nepravedno zanemaren aspekt tih prvih dječjih knjiga. Slutimo da je to zbog toga što većina teoretičarki, praktičara i kritičarki ne zna što bi točno s njima. Tu se vidi koliko je važna edukacija onih koji educiraju:
12
KB_14_1.12.23.indd 12
01.12.2023. 12:34
PREDPRIČA
prvo o odnosu likovnosti i teksta, a potom i o vizualno i tekstualno stimulativnim slikovnicama: kako ih birati i kako ih čitati. Likovnost nije ni naša primarna struka, učile smo putem, pomnim gledanjem ilustracija, uz proučavanje relevantne literature. Ustanovile smo pritom da mnogi teoretičari koje smo čitale – primjerice, Molly Bang, Perry Nodelman ili Angela Hunt također ne dolaze primarno iz teorije ili prakse likovnih umjetnosti, već većinom iz književnosti ili pedagogije. Sakupivši mnogobrojne korisne uvide, u ovoj smo knjizi pokušale ponuditi uvod u likovnost slikovnica, predložiti kako „čitati” slike i kako ih učiniti dijelom pedagoškog procesa. Bajkama smo pridale posebnu pozornost jer, s jedne strane, smatramo da su u posljednje vrijeme zbog političke korektnosti nepravedno prognane s polica prvih dječjih knjiga, a s druge jer u njihovu setu čarobnih bića, stvari i pojava, u njihovoj magnetskoj privlačnosti koja opstaje svim pedagoškim (anti)trendovima usprkos, vidimo priliku za podizanje motivacije mladih čitateljica i čitatelja, jednoga od ključnih prediktora u procesu poticanja čitanja. Iz istih smo razloga u knjigu uključile i strip. Ovom nam je knjigom bilo osobito važno naglasiti da ideologiju moramo odvojiti od umjetnosti. Pojmovi političke korektnosti i inkluzije ušli su u vrtiće i škole, i koliko god su nam te ideje u raznolikom svijetu potrebne zbog uvažavanja svih vrsta različitosti – ne smijemo dopustiti da nam didaktični i ideologizirani sadržaji istisnu pravu umjetnost. Umjetnost može i mora biti kaotična, bizarna pa i politički nekorektna, mora prekoračivati granice, jer sve nam je to potrebno da bismo bili kreativni i unijeli si smisao u rascjepkanu svakodnevicu. Važno je čitati raznoliko, nema ničeg lošeg u edukativnim slikovnicama, ali shematski i pojednostavnjeni sadržaji ne bi trebali biti glavne knjige s kojima se djeca susreću. Djeci trebaju slojeviti, umjetnički sadržaji koji će im otvarati teme za daljnja razmišljanja i nuditi pitanja, a ne crno-bijele odgovore o životu. To naglašavamo jer financiranje projekata za djecu često traži edukativne i ideologizirane sadržaje povezane s inkluzijom, nerijetko nauštrb umjetnosti. I na kraju treba reći da smo pokušale napisati knjigu koju bismo i same htjele čitati – tekst istovremeno znanstveno utemeljen i praktično orijentiran, vodeći se tezom Davida Perkinsa da bi svijet „bio bolje mjesto kad bi (...) većina
13
KB_14_1.12.23.indd 13
01.12.2023. 12:34
MARIJA OTT FRANOLIĆ I ANDA BUKVIĆ PAŽIN: VELIKA VAŽNOST MALIH PRIČA
ljudi umjesto pasivne erudicije postigla aktivnu osrednjost” (2009: 405–6). Nadamo se da je dovoljno pristupačna da može ući u dijalog sa svima zainteresiranima, pa i s onima kojima čitanje možda nije dio struke, ali su i sami strastveni čitatelji. Ili su za ovom knjigom posegnuli baš zato što bi to jednoga dana htjeli postati.
14
KB_14_1.12.23.indd 14
01.12.2023. 12:34
UVOD
KB_14_1.12.23.indd 15
01.12.2023. 12:34
MARIJA OTT FRANOLIĆ I ANDA BUKVIĆ PAŽIN: VELIKA VAŽNOST MALIH PRIČA
Velika važnost malih priča je popularnoznanstvena knjiga koja pokušava odgovoriti na pitanje zašto je važno čitati djeci i kako djecu pretvoriti u zainteresirane čitatelje i čitateljice. Poziva se na teoriju književnosti, znanost o čitanju, filozofske tekstove o povezanosti čitanja i empatije te recentna saznanja o metodologiji čitanja s djecom, a oslanja se i na naše bogato iskustvo poticanja čitanja s raznim dobnim skupinama. Ukorijenjena je u dječje živote i nudi mnoštvo primjera iz slikovnica i dječjih knjiga, a namijenjena je svima zainteresiranima za književnost, razvoj djece i čitanje. Ova knjiga tematizira važnost čitanja književnosti, slikovnicu kao umjetničko djelo i sredstvo koje djecu može pretvoriti u cjeloživotne čitatelje, povezanost čitanja i učenja te donosi niz praktičnih savjeta za čitanje s djecom, poticanje njihove znatiželje i želje za cjeloživotnim učenjem i intelektualnim napredovanjem. Osnovna ideja u podlozi Velike važnosti malih priča jest da djeca koja čitaju imaju sve preduvjete da postanu misleći pojedinci, koji znaju donositi odgovorne i informirane odluke te promišljati najbolji mogući put za sebe i za druge. Sve je to ključno za zdravo funkcioniranje demokratskog društva. Motivacija za pisanje ove knjige je višestruka. Statistike o čitanju u Hrvatskoj su poražavajuće, već godinama pokazuju da polovica stanovništva godišnje ne pročita nijednu knjigu. U cijelome svijetu mlađe generacije sve više sati dnevno provode ispred većih ili manjih ekrana, pa im je koncentracija sve kraća i skloni su letimičnom čitanju, a to pogubno djeluje na procese dubinskog čitanja i slojevitih razgovora, koji su podloga za svako učenje. Na to je važno skretati pozornost jer bi gubitak vještine dubinskog čitanja kod velikog broja ljudi mogao imati dalekosežne društvene posljedice, ako znamo da dubinsko čitanje potiče naše kritičko mišljenje, kreativnost te cjelokupan intelektualni razvoj. Na pisanje ove knjige potaknula su nas i brojna čitanja sa zainteresiranom djecom koja se u vrtićkoj dobi vesele slikovnicama i postavljaju mnoštvo pitanja, uživaju u zajedničkim čitanjima, razgovorima i maštanjima – da bi se već negdje krajem razredne nastave počeli udaljavati od knjige i gledati na nju isključivo kao na nemili zadatak. Svi koji rade s djecom trebali bi se potruditi da im pomognu da održe kontinuitet čitanja i ostanu zainteresirani za knjigu tijekom čitavog školovanja, pa i kasnije u životu.
16
KB_14_1.12.23.indd 16
01.12.2023. 12:34
UVOD
Poglavlja ove knjige mogu se čitati odvojeno, ali izgrađena su tako da se tematski nadovezuju jedno na drugo. U prvom poglavlju objašnjavamo zašto je čitanje važno i korisno, zašto čitati baš književnost te što nam se zbiva kad čitamo, odnosno koji su ciljevi i konkretne koristi od podučavanja i poticanja čitanja. Obrazlažemo odnos književnosti, pojedinca i društva, fokusirajući se na važnost pričanja i čitanja priča, jer upravo nam priče od najmanjih nogu strukturiraju stvarnost. Pa i sama je književnost zapravo jedna velika priča, neprekinuta rečenica od Homera do danas. U ovom poglavlju spominjemo užitak u tekstu, autonomiju samoga teksta, ali i njegovih čitateljica i čitatelja, emancipaciju, empatiju, važnost razgovora i demokraciju. U sklopu ovog poglavlja spisateljica i kazališna kritičarka Nataša Govedić govori o važnosti umjetničkog odgoja u obrazovanju. U drugom poglavlju definiramo slikovnice – male priče, osvrćemo se na njihovu jezičnu i likovnu dimenziju, objašnjavajući ih kao format, kao sinergiju teksta i slike, ali i njihovu najmanje dvostruku ulogu: slikovnice su umjetnička djela, ali i dobrodošlo pedagoško pomagalo. Postavljamo pitanja što čini dobru slikovnicu, kako u hiperprodukciji tekstova prepoznati kvalitetne i estetski vrijedne sadržaje te zašto je korisno s djecom čitati umjetničke i začudne knjige i slikovnice. Poseban naglasak stavljamo na proučavanje likovnosti, s ciljem estetskog odgoja kojim se razvija razumijevanje umjetnosti i osjećaj za lijepo. Tu se nalazi i popis preporučenih slikovnica: neke zauzimaju posebno mjesto u našim kućnim bibliotekama iz sentimentalnih razloga, a neke su vrijedni izvori užitka, znanja, dragocjene smjernice iz estetskog odgoja ili pak kombinacija svega navedenoga. Izdvajamo bajke u posebnu cjelinu jer one bi kod mnoge djece mogle pokrenuti ljubav prema čarobnome i književnome te ih možda pretvoriti u cjeloživotne čitateljice. Mnoga su djeca postala ili ostala čitatelji zbog svoje ljubavi prema stripovima, pa zato ovo poglavlje završavamo intervjuom s piscem i karikaturistom Midhatom Ajanovićem o stripu. U trećem poglavlju upućujemo na samu riječ čitanje iz naslova: bavimo se funkcioniranjem mozga i promjenama koje mu se događaju kad (ne) čitamo, poplavom digitalne tehnologije koja pojedincima mijenja navike, očekivanja, pa i sam mozak. Definiramo važan pojam dubinskog čitanja, koje je zaslužno
17
KB_14_1.12.23.indd 17
01.12.2023. 12:34
MARIJA OTT FRANOLIĆ I ANDA BUKVIĆ PAŽIN: VELIKA VAŽNOST MALIH PRIČA
za sva naša intelektualna bavljenja i ukupan društveni napredak. Dubinsko nas čitanje vodi razmišljanju, može nam odškrinuti vrata spoznaje i samorazumijevanja. Ali takvo se čitanje ne događa samo po sebi, već se može postići jedino dugogodišnjim trudom svih uključenih u dječje živote – poticanjem njihove motivacije, povećanjem predznanja i obogaćivanjem vokabulara s kojim će onda dalje lakše čitati i učiti. Na kraju poglavlja predlažemo da se kod djece radi na razvoju tzv. dvopismenog mozga koji bi im omogućio da spretno i odgovorno barataju digitalnom tehnologijom, ali da su istovremeno u stanju dubinski čitati i kritički razmišljati. S obzirom na povezanost dubinskog čitanja i razmišljanja, na kraju poglavlja sociologinja Karin Doolan govori o važnosti građanskog odgoja u školama. U četvrtom, najpraktičnijem poglavlju donosimo konkretne savjete kako čitati s djecom – kod kuće, u vrtiću, u školi i u knjižnici. Tu se zalažemo za svakodnevno čitanje djeci, poticanje njihove motivacije, znatiželje i slobodnog izbora. Dajemo niz praktičnih ideja za čitanje slikovnica te sijaset primjera koji edukatorima mogu poslužiti u svakodnevnom radu s djecom. Predlažemo više čitanja po slobodnom izboru u sklopu školske lektire, uz ozbiljno i slojevito poučavanje klasika. Razlažemo društvenu ulogu knjižnica, probleme i prepreke s kojima se susreću, osobito se osvrćući na ulogu knjižnica i dječjih knjižničara u poticanju čitanja. Na kraju nudimo primjere dobre prakse: knjižnice koje se izdvajaju po velikom trudu i postignućima u poticanju čitanja, u nadi da će njihova iskustva drugima poslužiti kao inspiracija. Navodimo i primjere poticanja čitanja koje još nemamo, ali bismo ih relativno lako mogli implementirati u vlastiti kontekst. Na kraju ovog poglavlja slovenska pripovjedačica i spisateljica Špela Frlic govori o iskustvima pripovijedanja s djecom i objašnjava zašto je važno da djeca događaje iz života nauče pretvoriti u priču. Ova je knjiga namijenjena edukatorima i edukatoricama, roditeljima, odgojiteljima i odgojiteljicama, knjižničarima i knjižničarkama. Poučavanje je ponekad jako naporno, osobito poučavanje i poticanje čitanja koje djeci može biti statično i činiti im se zahtjevnim kad se usporedi s dinamičnošću ekrana i svakodnevice koju žive. Uz borbu sa složenim sustavom i helikopter-roditeljima – svaka čast edukatorima i edukatoricama koje se ne predaju nego iz dana u dan nalaze nove načine kako u učionici čitanje učiniti privlačnim.
18
KB_14_1.12.23.indd 18
01.12.2023. 12:34
UVOD
Nadamo se da će im ova knjiga koristiti u tim nastojanjima. Knjigu smo namijenile i svima drugima koje zanimaju knjige i čitanje, a osobito rano čitanje i slikovnice. Voljele bismo da u njoj ideje i nadahnuće pronađu i znanstvenice i stručnjaci raznih profila, ali i autorice i autori koji stvaraju književnost za djecu i mlade. Na kraju Velike važnosti malih priča nalazi se kazalo pojmova i bibliografija u kojoj su nabrojane sve knjige koje se spominju u ovom tekstu. Nismo ih podijelile na primarne i sekundarne izvore, dakle na književnost i teoriju, i to iz nekoliko razloga. Kao prvo, slikovnicama smo željele dati legitimitet koji zaslužuju i pokazati da nisu ništa manje važne u odnosu na teoriju ili klasičnu književnost. Potom nam je ideja bila osvijestiti da se mnogi citirani naslovi ne uklapaju u samo jedan žanr, ali i da određene naslove možemo čitati iz različitih pobuda i s raznim ciljevima: jednom će nam slikovnica poslužiti za uživanje u priči ili ilustracijama pa ćemo je čitati kao umjetničko djelo, a drugi put ćemo je uzeti jer je vrlo pogodna za podučavanje pa ćemo je tretirati gotovo kao neku vrstu udžbenika. Osim toga, popularnoznanstveni ili teorijski tekstovi mogu biti izvor velikog užitka u čitanju, dok nas književnost može mnogočemu naučiti, poput bilo kojeg drugog izvora znanja. S obzirom na hibridnost slikovnica i njihovu slikovno-tekstualnu prirodu, u bibliografskim jedinicama bilo nam je važno navesti sve koji su sudjelovali u procesu izrade slikovnice: autore, ilustratorice, prevoditelje. Posebno smo se trudile istaknuti ulogu prevoditelja i prevoditeljica jer bez njih ni djeca ni odrasli ne mogu uživati u svjetskoj književnosti. Citati iz različitih književnih i teorijskih tekstova izvorno napisani na stranom jeziku preuzeti su u prijevodu, ako je adekvatan prijevod postojao, a ostalo smo prevele same. I na kraju, nešto o jeziku. Već dugo pišemo i razmišljamo o manifestacijama roda u jeziku, ponajprije kada je riječ o rodno neodređenim ili neutralnim, općenitim označiteljima. Ne pristajući na čestu tekstualnu praksu da se muški gramatički rod uzima kao općenit i obuhvatan, odlučile smo češće koristiti ženski rod te povremeno izmjenjivati oba roda: čitatelji i čitateljice, autori i autorice, ilustratori i ilustratorice. Gramatički sufiksi su odraz jezičnih pravila, ali jezik odražava i stvarnost i mora se prilagođavati društvenim promjenama. Još se sjećamo vremena kad smo žene oslovljavali s „doktor” ili „odgojitelj” (tako su govorile i same za sebe!). Većim sudjelovanjem žena
19
KB_14_1.12.23.indd 19
01.12.2023. 12:34
MARIJA OTT FRANOLIĆ I ANDA BUKVIĆ PAŽIN: VELIKA VAŽNOST MALIH PRIČA
u društvenom životu to se promijenilo, pa u posljednje vrijeme govorimo i pišemo „doktorica” i „odgojiteljica”. Riječ je o značajnoj promjeni jer proširivanjem mogućnosti u jeziku širimo vlastite horizonte mišljenja, pa i samu realnost.
20
KB_14_1.12.23.indd 20
01.12.2023. 12:34
ZAŠTO KNJIŽEVNOST? Ono što je sveprisutno je neprimjetno. Ništa nije uobičajenije od iskustva čitanja, a ipak nam ništa nije nepoznato više od toga. Tzvetan Todorov
„Mislim da čitam”, rekla je Normanu, „jer čovjek ima obvezu saznati kakvi su drugi ljudi.” Alan Bennett, Suverena čitateljica
KB_14_1.12.23.indd 21
01.12.2023. 12:34
MARIJA OTT FRANOLIĆ I ANDA BUKVIĆ PAŽIN: VELIKA VAŽNOST MALIH PRIČA
Čitanje je izgradilo, i još uvijek gradi, cijele svjetove oko nas i u nama te nam je donijelo brojne mentalne, intelektualne i jezične dobrobiti: nekad uživamo u samome tekstu, izvorniku ili prijevodu, u priči ili njezinoj posebnoj književnoj formi, u lijepo napisanim ili prevedenim stihovima ili pak u pamtljivim i umjetnički oblikovanim rečenicama. U današnje vrijeme užurbanosti i multitaskinga isključivanje neizrecivo godi. Knjiga nam je često nužna osama, vrijeme za sebe u kojem se vanjski svijet zaustavlja, nestaju stresni rokovi i svakodnevne obaveze, stavljamo ih na čekanje. Neki književni svjetovi tako nas čvrsto obuzmu da želimo da romani potraju zauvijek, ne želimo izaći iz te fikcije koja nam se čini stvarnija od vanjskog svijeta i postaje dio naše stvarnosti. A to je odličan osjećaj, ući u dijalog s autorom ili autoricom knjige, kroz priče drugih staviti vlastiti život u širu perspektivu, uroniti u poredak svijeta koji nalazimo u tekstu i istovremeno se približiti svome stvarnome ja. Onda opet, knjiga može biti i dobar povod za raspravu s drugima koji su je pročitali ili nisu, ali žele nešto više znati o autorici, o temi ili njezinoj vezi s aktualnim događajima. Čitanje je pojavnost koja neraskidivo povezuje sve monologe i dijaloge u našim životima, događaj koji nas uči kako komunicirati s drugima, ali i kako postojati sami. To iskustvo užitka u čitanju želimo i vlastitoj djeci, učenicama i studentima koje podučavamo. Jer koliko god konkretne bile koristi koje smo stekle čitanjem, sve to što znamo o dobrobiti čitanja teško ćemo drugima prenijeti osmozom. Želimo odgojiti čitateljice ponajprije zato što znamo koliki im užitak čitanje može donijeti; želimo da upoznaju to vrlo specifično unošenje u priče zbog kojega se smijemo i plačemo s likovima, strepeći nad njihovim sudbinama. Htjele bismo im približiti čitanje i kao emancipatorsku aktivnost u kojoj će osloboditi vrijeme za sebe te samostalno birati svoje štivo. Osim užitka u tekstu, djeca će od čitanja imati i konkretne koristi: vježbat će koncentraciju i strpljenje, razvijati maštu, proširivati vokabular i stjecati nova znanja, stvarati preduvjete za suosjećanje s ljudima različitima od sebe, jačati svoje kritičko mišljenje i dobiti estetski odgoj. I znanost o čitanju nam svojim rezultatima empirijski dokazuje da su sve to dobrobiti čitanja (usp. Wolf, 2008, 2019; Baron, 2021). Mnogi cjeloživotni čitatelji to iz iskustva znaju, ali često ne znamo kako se to postiže, i što je još važnije, ne znamo kako tu nemoguću misiju ostvariti u digitalnom okruženju u kojem mnogu djecu knjige jednostavno ne zanimaju.
22
KB_14_1.12.23.indd 22
01.12.2023. 12:34
ZAŠTO KNJIŽEVNOST?
Sigurno ste se suočili sa situacijom u kojoj djeca koja su naučila slova s tri ili četiri godine i do šeste ili sedme godine oduševljeno s nama čitala u kasnijoj dobi više uopće ne žele čitati ili to žele isključivo s nama. Kad dođe vrijeme za prijelaz na sljedeću, samostalnu stepenicu u odgoju čitatelja, oni je preskoče ili se na njoj zadrže do kritične dobi od 10 ili 11 godina kad, prema istraživanjima, mnoga djeca izgube interes za čitanje (usp. NCVVO, 2023). Dob je to u kojoj i škola postaje nepoticajno čitateljsko okruženje jer djeca čitanje sve više vežu uz lektiru, lektiru isključivo uz nastavu hrvatskog jezika, a ni jedno ni drugo im nije pretjerano atraktivno jer im se ne obraća i rijetko ih emocionalno angažira. Školski sustav zna zaboraviti da se poticanje čitanja ne bi trebalo previše fokusirati na rezultat, pa se premalo bavi samim procesom u kojem bi djeca mogla usvojiti i zavoljeti čitanje. Na fakultetima se čitanju kao procesu ne posvećuje dovoljna pozornost, čak ni na filološkim studijima, a na vlastitom smo iskustvu podučavanja primijetile da čak i na tim studijima sve manje studenata i studentica gaji ljubav prema čitanju. U poglavlju koje slijedi htjele smo sintezom primjera iz teorijske i znanstvene literature, ali i književnih tekstova te vlastitih praktičnih uvida podsjetiti obeshrabrene odrasle čitatelje i čitateljice zašto je čitanje važno i korisno, zašto čitati baš književnost te što nam se zbiva kad čitamo, odnosno koji su ciljevi i konkretne koristi od podučavanja i poticanja čitanja. Treba čitati i neknjiževne tekstove, o tome će osobito biti riječi u zadnjem poglavlju, no ova se knjiga primarno temelji na primjerima iz lijepe književnosti, osobito na činjenici da je naš život premrežen pričama, a književnost je odraz naše potrebe za pričama. Ona je umjetnost riječi, kako njezina osnovna definicija kaže, ali je u svojoj srži i umjetnost pričanja priča. Živimo u tehnološki naprednom vremenu – koristimo Zoom i možemo telefonirati astronautima u svemir, no temeljna životna pitanja nisu se puno promijenila i još uvijek želimo isto što i Aristotel: živjeti smislenu egzistenciju i imati zadovoljavajući duhovni i intelektualni život. Svakodnevno se možemo uvjeriti da digitalni i tehnološki napredak ne vode rješenju brojnih političkih, društvenih, ekoloških i inih problema, a to je u suvremenom društvu rezultiralo opasnim obezvređivanjem znanja i intelekta, post-istinom i svojevrsnim osjećajem besmisla. Zato je važno čitati književnost: ona nam može pomoći da uvedemo red u kaotičnu stvarnost. Kao što je napisao Peter Bichsel: „priča u sebi nosi smirivanje svijeta” (2002: 13).
23
KB_14_1.12.23.indd 23
01.12.2023. 12:34
MARIJA OTT FRANOLIĆ I ANDA BUKVIĆ PAŽIN: VELIKA VAŽNOST MALIH PRIČA
Čovjek je oduvijek pričao priče kako bi si pokušao razjasniti temeljna pitanja: tko smo, otkuda dolazimo, tko je stvorio svijet? Osim toga, dobre priče nas humaniziraju i povezuju sa zajednicom, podsjećaju da postoje drukčiji ljudi, okolnosti i svjetovi koji se razlikuju od našega. U inspirativnom TED govoru The danger of a single story (2009) nigerijska književnica Chimamanda Ngozi Adichie govori o tome koliko je opasno poznavati jednu jedinu priču. Naime, ako jednu verziju priče plasiramo kao isključivu istinu – a to radimo prečesto – stvaramo stereotipe koji nisu nužno neistiniti, ali su uvijek nepotpuni. Na taj način jedna priča postaje jedina priča i ušutka sve nedovoljno glasne, a različite glasove. Priče nam omogućuju da saznamo koliko malo znamo i koliko toga još moramo naučiti – čine nas intelektualno skromnijima i upućuju da mislimo zajedno s drugima koji su mislili prije nas. Danas razumijemo Shakespeareove drame jer velika književna djela ne zastarijevaju, kao što zbog novih znanstvenih otkrića zastarijevaju neki znanstveni tekstovi. Književna nas djela stavljaju usred povijesnih događaja, nekad progovaraju o sadašnjosti, ali uvijek se okreću i budućnosti i otvaraju nam moguće svjetove, a to je važno jer ni pojedinci ni svijet nikad nisu do kraja jasni ni dovršeni. Književnost ponekad progovara o nepodnošljivim događajima ili pojavama, ali oni nam se ne događaju direktno, nego im svjedočimo u tekstu, pa za nas time gube dio svoje opasnosti. Fikcija nam nudi kvaziiskustvo teških situacija – istovremeno smo u njima i izvan njih, kroz njih možemo steći katarzičnu slobodu, a ipak se povezati s istinama od kojih smo u svakodnevnom životu zaštićeni. Tom istovremenom distancom i bivanjem unutar događaja umjetničko nam djelo omogućuje da svijet vidimo drukčije, da se otisnemo što dalje od svoga egoizma i spoznamo nove načine bivanja. Zato će uvijek postojati suštinska i duboka potreba da se svijet posloži u priču – a time i potreba za čitanjem književnosti. Književnost je osobita vrsta spoznaje, različita od filozofske i znanstvene, no tu specifičnu razliku nije baš lako definirati jer umjetnost stalno izmiče definicijama. Književnost je estetska činjenica koja, s jedne strane, funkcionira bez obzira na zakonitosti vanjskog svijeta, ali, s druge strane, ona i kao jezična i tekstualna tvorevina zapravo uvelike ovisi o kontekstu nastanka i kontekstu čitanja. Književni tekstovi uvijek do neke mjere zahvaćaju stvarnost, no u različitim se razdobljima taj odnos književnosti i zbilje mijenjao. Aristotel je u spisu O pjesničkom umijeću iz 4. st. pr. n. e. – koji se smatra prvim teorijskim
24
KB_14_1.12.23.indd 24
01.12.2023. 12:34
ZAŠTO KNJIŽEVNOST?
tekstom o književnosti – napisao da pjesnici oponašaju stvarnost, a to oponašanje nazvao je mimesisom. Tim pojmom nije mislio na puko oponašanje nečega što već postoji, nego na „umjetničko stvaranje” (Škreb, 1998: 529). Nema sumnje da je svaki književni tekst podložan stalno novim interpretacijama, međutim, koliko god se trudila, književna teorija nikad nije potpuno odstranila zbilju iz teksta, jer „književnost je upravo prostor između krajnosti, mjesto proboja” (Compagnon, 2007: 158–9). Bacimo li pak pogled unatrag, pojam književnosti, kao i pojam umjetnosti, tijekom povijesti se različito definirao i on ni ne može biti jednoznačan. Književni tekst nastaje kao individualni proizvod, a implikacije su mu društvene, on je zatvoreni sustav slova na stranici koji cijelo vrijeme govori o životu i svijetu – zapravo, o nama. Pa iako se mnogi leksikografi i enciklopedisti još od 18. stoljeća trude i u debele knjige skupljaju raznolike činjenice, cjelokupnost života zapravo je nemoguće katalogizirati, osobito u današnje vrijeme usko specijaliziranih znanja, multikulturalnosti, višejezičnosti i široko dostupnih informacija. Međutim, književnost može doskočiti toj heterogenosti i raspršenosti podataka: književna nam djela pokazuju da u životu, bez obzira na nestalnosti i mijene kroz vremena i prostore, ipak postoji određeni poredak.
Književnost i ja Strastvene čitateljice dobro poznaju osjećaj koji opisuje Holden Caulfield iz Salingerova Lovca u žitu: „Ono što me zaista može nokautirati, to je knjiga nad kojom, kada je pročitate, poželite da autor knjige bude vaš bliski prijatelj i da ga možete nazvati kad god vam padne na pamet” (2007: 26–27). Svi mi koji puno čitamo iz iskustva znamo da ponekad odmah nakon zadnje stranice romana ponovno okrećemo prvu, vraćamo se na početak kako bi atmosfera toga djela trajala malo dulje, kako te likove ne bismo napustili, kako bismo i dalje mogli s njima razgovarati, bivati, suosjećati. Svaki put kad koncentrirano čitamo, događa se malo čudo. Mirno sjedimo, često u tišini, sami sa sobom i bez vanjskih ometanja, ali sadržaj tekstova koje imamo pred sobom je o drugima, o društvu, o odnosima – i u toj osami možemo bolje upoznati i druge i sebe. Čitanje je kombinacija kognitivnih i afektivnih impulsa koja nas istovremeno obuhvaća i mijenja – ono što čitamo zadobiva nijanse naših sjećanja, osobnosti, očekivanja, dakle do25
KB_14_1.12.23.indd 25
01.12.2023. 12:34
MARIJA OTT FRANOLIĆ I ANDA BUKVIĆ PAŽIN: VELIKA VAŽNOST MALIH PRIČA
gađa se istovremena okrenutost sebi i svijetu, fuzija u kojoj čvrste granice između našeg bića i teksta postaju zamagljene. Osim užitka u čitanju i osamljivanju, književna djela u nama pobuđuju razne osjećaje i tjeraju nas na razmišljanje, pa i na nadilaženje i nadograđivanje vlastite osobnosti. Čitanje nam omogućuje da sjedimo i putujemo, da u tišini maštamo, da širimo svoje vidike i vrlo intimno sudjelujemo u životima drugih. Neke likove i rečenice pamtimo čitav život, čak i kada se više ne sjećamo iz kojeg su romana, iz kojeg fikcionaliziranog svijeta, ali ih normalno koristimo, dio su nas i našeg svjetonazora. Ponekad nas prate jednostavne rečenice, kao neke sitne mudrosti kojih se prisjećamo u prikladnim situacijama u svakodnevnom životu, poput rečenice Harukija Murakamija iz romana Norveška šuma: „Smrt postoji, ne kao suprotnost životu, nego njegov sastavni dio” (2004: 35). Ili prve rečenice iz Ljubavi u doba kolere Gabriela Garcíje Márqueza: „Bilo je neizbježno: miris gorkih badema uvijek ga je podsjećao na sudbinu onemogućenih ljubavi” (2018: 9). Mogli bismo reći da se u književnom djelu trebamo izgubiti da bismo se pronašli, da bismo na primjeru likova i situacija iz književnih djela bolje razumjeli sami sebe. Primijetio je to i Marcel Proust u romanu Pronađeno vrijeme: „Piščevo je djelo samo neka vrst optičke sprave koju pisac nudi čitaocu da razabere ono što bez te knjige ne bi možda vidio u sebi” (1965: 27).
Što nam se događa dok čitamo? Književna nam djela omogućuju prepoznavanje. Dok čitamo, izlazimo iz sebe, knjige govore o sudbinama drugih ljudi, drukčijih od nas, a opet nama vrlo sličnih – to nam sve omogućuje da se ogledamo u njihovim pričama. Uz to, književna nas djela povezuju s drugim ljudima, ali i s kolektivnom civilizacijskom prošlošću i ukazuju nam na činjenicu da ljudska vrsta uvijek stremi nekoj otvorenoj budućnosti. Tekstovi su možda ukoričeni i fiksirani na stranici, ali oni se zapravo mijenjaju jer svaki tekst čitamo i doživljavamo sa svojim cjelokupnim životnim iskustvom. Zato se događa da se naš osobni doživljaj čitanja istog naslova mijenja kako se mi mijenjamo, kako starimo ili nam se mijenja životna situacija. U knjizi My Life in Middlemarch Rebecca Mead opisuje kako je u različitim fazama života čitala roman Middlemarch engleske spisateljice George Eliot i kako je rasla s tim tekstom. U mladosti se poistovjećivala s glav26
KB_14_1.12.23.indd 26
01.12.2023. 12:34
Dobra književnost može nas očarati. Iako se književna teorija ponekad zasniva na hladnim analitičkim prosudbama, nudeći odmak od djela i svojevrsnu skepsu, mnogi od nas koji se danas bavimo teorijom krenuli su od ljubavi prema čitanju, od vlastite zanesenosti i činjenice da književnost tretiraju kao nešto važno i neodvojivo od života. Uživljavajući se u knjigu, mi je prisvajamo i ona zauvijek postaje dio naše osobnosti. Na nas su tako djelovali slikovnica Petar Pan J. M. Barrieja (Marija: bila sam zadivljena činjenicom da postoji tako golema knjiga, znala sam je napamet), pa čudesno lijepe i u smislu trajnog vlasništva nedostižne Bajke u slici (Anda: toliko sam ih puta posudila u knjižnici da su ih knjižničarke morale lijepiti; i cijele sam ih precrtala u teku), pa Uspomene dobro odgojene djevojke Simone de Beauvoir (Marija: sto puta sam je posudila u knjižnici i cijele odlomke ispisivala u bilježnicu), Dnevnik Anne Frank (Anda: fascinirano sam pomislila, pa to sam i ja mogla napisati!), Malina Ingeborg Bachmann (Marija: očarana jezikom i cijelom idejom od
KB_14_1.12.23.indd 27
ZAŠTO KNJIŽEVNOST?
nom junakinjom Dorotheom, naivnom, ali odlučnom djevojkom željnom obrazovanja i širih obzora. Kako je sazrijevala, potpuno se poistovjetila s likom njezina dosta starijega supruga, znanstvenika Casaubona i s njegovim osjećajem intelektualne jalovosti. Strastveni čitatelji dobro poznaju taj osjećaj: s velikim užitkom otvaramo stranice knjige koju smo davno voljeli – samo da bismo utvrdili da se pred nama nalazi neki novi tekst čijih se kontura vrlo nejasno sjećamo, a i ono što smo zapamtili možda nam zbog vlastite situacije više uopće nije relevantno – ili obrnuto, oduševi nas nešto s čime se prije nikako nismo mogli poistovjetiti. U knjizi Reading Women: How the Great Books of Feminism Changed my Life autorica Stephanie Staal objašnjava kako je kao studentica čitala kanonske feminističke tekstove i nije joj bilo jasno u čemu je cijela drama jer bila je uvjerena da su se današnje žene izborile za svoja prava i da nema potrebe vraćati se u daleku prošlost. Međutim, kad je postala majka i shvatila koliko biologija još uvijek utječe na ženske živote, počela je sasvim drukčije razmišljati i shvatila je da su žene u mnogočemu još uvijek neravnopravne, čak i u demokratskom zapadnom društvu. Zato je, kako bi bolje razumjela vlastitu svakodnevicu, krenula ponovno čitati osnovne feminističke tekstove i u svojoj je novoj ulozi imala osjećaj da ih čita prvi put.
27
01.12.2023. 12:34
MARIJA OTT FRANOLIĆ I ANDA BUKVIĆ PAŽIN: VELIKA VAŽNOST MALIH PRIČA
prvog do stotinu i prvog čitanja), i svih sedam nastavaka Gričke vještice u izdanju Augusta Cesarca s porculanskim figuricama na crnim zaštitnim navlakama (Anda: hipnotizirali su me jezikom i silinom priča, i od tada još dalekog Zagreba načinili mitsko mjesto), pa svi romani Stephena Kinga, na hrvatskom i na engleskom, zadivljenost jezikom i stilom (Marija: još se sjećam mirisa tankog papira u meko ukoričenim izdanjima), sve od Zanea Graya, Agathe Christie, a onda i Danielle Steel (Anda: bindžanje u nastavcima dok još nije izmišljen bindž). Lijepa književnost ima moć da nas osupne i šokira. Za vrijeme čitanja moguće je osjetiti snažne reakcije koje su gotovo fizičke. Primjerice, roman Daše Drndić Leica format prava je poetska literatura, ali detalji koje opisuje i okrutnosti za koje su ljudi sposobni toliko su gnjusne da doslovce podižu želudac. Književni tekst osupnuo je i studentice prve godine anglistike koje su čitale roman Margaret Atwood Gazela i Kosac. Bile su šokirane jer „ne podržavaju pornografiju ni pedofiliju” i „ne razumiju potrebu za prostotama i tolikim nasiljem”. U navedenom su primjeru čitateljice ostale na razini sadržaja i na neki način svele književnost na informaciju. Iskusni i strastveni čitatelji znaju: književnost je svijet za sebe i ne treba je izjednačavati sa životom. Zato i možemo čitati o nečemu šokantnom ili uvrnutom, a istovremeno osjećati veliki čitateljski užitak. Nelagodu nam može stvarati i nepravda kojoj u knjizi svjedočimo dok, primjerice, suosjećamo s patnjama Olivera Twista ili Huckleberryja Finna. Hillis Miller (1988: 29) primjećuje da je nasilje neraskidivo povezano s književnošću: književni tekstovi često tematiziraju razne vrste nasilja, a uz to se može reći da nas čitanje književnosti manje ili više nasilno čupa iz stvarnosti i uvlači u svoje svjetove. Ponekad nas može iznenaditi forma u kojoj je neka knjiga napisana, osobito ako se s njom još nismo susreli: kanonski primjer romana toka svijesti je, primjerice, Uliks Jamesa Joycea, dok među suvremenim autoricama valja istaknuti Eimear McBride, irsku književnicu koja u svojim eksperimentalnim romanima (neprevedenim A Girl Is a Half-formed Thing i prevedenim Manji smo boemi) odustaje od interpunkcije, obrće redoslijed slova zbog efekta i važniji joj je zvuk i izgled riječi nego njihovo značenje.
28
KB_14_1.12.23.indd 28
01.12.2023. 12:34
BILJEŠKA O AUTORICAMA
KB_14_1.12.23.indd 221
01.12.2023. 12:34
MARIJA OTT FRANOLIĆ I ANDA BUKVIĆ PAŽIN: VELIKA VAŽNOST MALIH PRIČA
Anda Bukvić Pažin književna je prevoditeljica i sveučilišna lektorica. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodi prozu, publicistiku i književnost za djecu s njemačkog i engleskog te piše eseje i prikaze za književne i kulturne časopise i portale. Bavi se poticanjem čitanja i književnošću za djecu i mlade iz teorijske, praktične i traduktološke perspektive. U okviru Društva hrvatskih književnih prevodilaca osmišljava i vodi niz projekata koji se bave podučavanjem književnog prevođenja te uspostavom prijevodne kritike. Dobitnica je nagrade Ministarstva kulture „Iso Velikanović” 2019. i nagrade DHKP-a „Josip Tabak” 2023.
222
KB_14_1.12.23.indd 222
01.12.2023. 12:34
nezavisna je književna kritičarka i teoretičarka. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Teorijski se bavi povezanošću čitanja, mišljenja i empatije. Bila je članica Povjerenstva za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja pri Ministarstvu kulture. Vodi projekte poticanja čitanja i drži predavanja
BILJEŠKA O AUTORICAMA
Marija Ott Franolić
o važnosti čitanja diljem Hrvatske. Na portalu Moderna vremena pokrenula je rubriku Preporuke kvalitetnih slikovnica. Autorica je knjige Dnevnik ustremljen nedostižnom: svakodnevica u ženskim zapisima (Disput, 2016.). Piše književni blog Tekstovnica.
223
KB_14_1.12.23.indd 223
01.12.2023. 12:34
Nakladnik Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr Lektura i korektura Bonislav Kamenjašević Grafičko oblikovanje i prijelom Božidarka Brnas, Bestias design Ilustracija na naslovnici iStock Tisak Feroproms
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001205463. ISBN 978-953-355-758-8
KB_14_1.12.23.indd 224
01.12.2023. 12:34