Oleg Maštruko: Vrt razgranatih staza

Oleg Maštruko

VRT RAZGRANATIH STAZA

Putovanja Latinskom Amerikom

Copyright © Oleg Maštruko i Naklada Ljevak, 2023.

OLEG MAŠTRUKO

VRT RAZGRANATIH STAZA

Putovanja Latinskom Amerikom

Zagreb, travanj 2023.

„Everybody gets what he wants. I wanted a mission, and for all my sins they gave me one.”

Predgovor 11

Sadržaj

Prvi dio DVJESTO GODINA NESREĆE

1. Bolivija i Paragvaj: braća u nevolji 14

2. La Paz: carstvo žičara 22

3. Oruro: daleko je Hrvatska... 35

4. Salar: život na granici je opasan i tvrd 42

5. Potosí: prokleto srebro 52

6. Sucre: nesuđena metropola 60

7. Santa Cruz: druga Bolivija 64 Drugi dio FANATICI, RASPIKUĆE

8. Najluđi rat ikad 72

I MENONITI

9. Doviđenja na Vlaškom drumu 105

10. Paragvajski Staljingrad 115

11. Asunción: anti-Instagram 121

12. Komunizam izvan pravila 129

13. Encarnación: Ukrajinci, Japanci, jezuiti 134

14. Buenos Aires i Colonia 144

Treći dio

KOLUMBO, KANAL I PUTEVI SREBRA

15. Istok Hispaniole: tragovima Kolumba 150

16. Santo Domingo: Kuba s kapitalizmom 156

1 7. Panama: tamo gdje je Amerika najtanja 165

18. Kanal: globalni krvotok kroz džunglu 1 71

19. Cartagena: duh admirala Leza 1 76

Četvrti dio

NIZ VELIKU RIJEKU

20. Glavni grad ayahuasce 202

21. Medicina 211

22. Lupanje po trupcima 221 Peti dio

23. Život na granici opasan je i tvrd 232

24. Planet Brazil 239

25. Metropola Amazonije 249

26. Kamp na vodi 260

27. Flora i fauna 266

28. Santarém i spori brod 281

29. Zvijezda Amazone 290

30. Belém i finiš puta 299

Postscript 307

Zahvale autora 309

Život uz veliku rijeku...

Predgovor

Ova knjiga nastala je kao rezultat triju dugačkih, odvojenih putovanja po zemljama Latinske Amerike. Svodeći račune svojih dosadašnjih putovanja i putopisa u jesen 2022., zaključio sam da je Južna Amerika kontinent koji sam vjerojatno zasad najviše proputovao – nakon Europe, naravno.

Tri online putopisa iz kojih nastaje knjiga su: Dvjesto godina nesreće, kroz Boliviju i Paragvaj u ljeto 2017. – naslov je parafraza romana Gabriela Garcíje Márqueza, s aluzijom na niz nevolja koje su pratile ove dvije zemlje i dovele do toga da su danas najsiromašnije zemlje Južne Amerike – barem su bile u trenutku putovanja, možda se zadnjih godina poredak izmijenio. Uz Boliviju i Paragvaj, par dana, odnosno odlomaka, posvećeno je i kratkom boravku u Argentini i Urugvaju, zemljama koje su pak među najbogatijima na kontinentu.

Kronike globalnog zatopljenja (kgz) projekt su koji sam pokrenuo 2020., a u Epizodi II – Giving Ground 2021. sam obilazio otoke i obale pogođene dizanjem razine mora. Dominikanska Republika ne spada u Južnu Ameriku, ali spada u Latinsku. Panama? Slično. Treća je zemlja u ovom dijelu knjige Kolumbija, odnosno njen vrlo zanimljiv karipski dio i grad Cartagena.

Najzad, 2022., u trećoj epizodi Kronika globalnog zatopljenja – Green World, na red su došli Peru i najveća zemlja Južne i Latinske Amerike –Brazil, kojem je posvećen i najveći, peti dio knjige. Peru i Brazil bili su moj najteži, najduži, najslabije umrežen i najtransformativniji putopis, svojevrsna kulminacija dosadašnjeg putopisanja. Nakon ovoga želio sam

simbolički podvući crtu pod dotadašnja putovanja i okrenuti novu stranicu, u što spada i priprema materijala za ovu knjigu.

Dakle – detaljno je proputovano ili barem dotaknuto devet zemalja! Skoro sav materijal za knjigu nastajao je na licu mjesta, na terenu, na laptopu koji uvijek nosim sa sobom, upravo radi pisanja, slanja na društvene mreže i pohrane i obrade fotografija. Tekst na nekim mjestima i nakon dorade i lekture zadržava određenu dozu kaosa, sirovosti i spontanosti koja odražava način na koji je nastao.

Nadam se da ćete se zabaviti i možda ponešto naučiti uza stranice koje slijede. Uživajte!

Oleg Maštruko

Zagreb, zima 2022./2023.

Dvjesto godina nesreće

„Nauka je pobijedila daljine”, uzvikivao je Melquíades.

„Još malo pa će čovjek, ne mičući se od kuće, moći da gleda šta se dešava u bilo kojem kraju zemlje.”

Bolivija i Paragvaj: braća u nevolji

Kad se spomene Južna Amerika, na što prvo pomislite?

Brazil, samba, nogomet, Argentina, Messi, džungle Amazone, Buenos Aires, tango, možda na Čile, eventualno Kolumbiju... Već malo teže na Venezuelu, još teže na Peru i Ekvador... A dvije zemlje koje su vjerojatno pri dnu asocijacija prosječnog razmišljatelja o Južnoj Americi su – Bolivija i Paragvaj... Posebno Paragvaj, o kojem većina Hrvata ne bi znala reći ni dvije rečenice.

Ove dvije zemlje u pripremi putopisa proglasio sam najnesretnijima na cijelom kontinentu i u naslov stavio parafrazu romana Gabriela Garcíe Márqueza, pisca koji vjerojatno najbolje utjelovljuje duh južnoameričke melankolije.

Sto godina samoće, dvjesto godina nesreće.

S obzirom na moje malo „pomaknute” putopisne interese, Bolivija i Paragvaj najzanimljivije su mi zemlje kontinenta. Možda niste znali da, iako su bez izlaza na more, obje zemlje imaju mornaricu i zbog povijesnih razloga jako drže do nje. Obje imaju i hrvatsku dijasporu, i to dijasporu s vrlo zanimljivim sudbinama i poviješću. Imaju i još dosta toga zajedničkog i različitog, ali na to ćemo doći na vrijeme...

Dakle, zašto baš Bolivija i Paragvaj? Kad sam radio pripremne materijale, stavio sam da su to dvije najsiromašnije i najjadnije zemlje Južne Amerike. Iskreno, to sam lupio iz glave dok sam snimao video kad sam nešto brzo trebao smisliti na licu mjesta, bez službene provjere podataka, no pokazalo se da sam podosta u pravu – bol­par zbilja jesu najsiromašnije zemlje Južne Amerike, evo ajd’ Gvajana se ubacila između njih.

Pridjev „najjadnije” je, recimo, otvoren osobnoj interpretaciji. Iako su

površinom ogromne, obje su zemlje bez pravog izlaza na more, što gotovo uvijek, osim valjda u slučaju sićušnih Lihtenštajna i Luksemburga, pridonosi osjećaju jadnosti. Izvan Afrike, Europe i Azije bol­par su *jedine* zemlje bez izlaza na more!

Bez „pravog” izlaza jer je pitanje izlaza na more Bolivije i Paragvaja kompleksno i traumatično. Bolivija je nekad imala izlaz na Pacifik, za tim plaču i sad, i još uvijek u oružanim snagama imaju granu mornarice nadajući se da će jednom opet na Jadran, pardon Pacifik. Paragvaj ima neku udaljenu spojnicu na Atlantik preko rijeke Paraná i prolaska kroz Argentinu i Urugvaj, ali nije to baš prava stvar za velike brodove.

U putopisima su moji osobni interesi, ajmo reći, specifični. Prvi ovakav projekt bio je na Pamir, pustaru praktički bez ljudi; plan je bio da 80 % sadržaja budu fotografije, a možda 20 % tekstovi, i da se nijedan ne bavi ljudima, jer ih tamo gotovo i nema. Ispalo je drugačije, ispalo je da je Pamir barem onoliko poticajan za pisanje koliko i za fotkanje, pa je putopis na kraju sadržavao 120k znakova teksta i preko 200 fotki, više nego solidno knjiško izdanje. Iznenadili su me i ljudi, nekoliko vrlo zanimljivih likova usred te nedođije, što sam pokušao prenijeti slikama i tekstovima.

Naredni projekt opet je bio put u specifičnu, nevjerojatno izoliranu regiju, Mustang na Himalaji, u Nepalu... iako sam cinik i antropopesimist, ovaj put je naglasak na ljudski element od početka bio mnogo veći, pa i realizacija.

Uvodni pasusi možda će nekome biti dosadni jer će se, kako je red za uvod, baviti poviješću. Povijest je uglavnom povijest ratova, a i Bolivija i Paragvaj imali su ih nekoliko uistinu epskih... Za koje vjerojatno niste čuli... Ratovali su čak i međusobno. Možda će nekome ti pregledi povijesnih ratova biti dosadnjikavi, ali – stay tuned, pravi materijal ide s terena. Inače, na tablici zemalja Južne Amerike, po istom izvoru (mmf, 2016.)

Hrvatska ima 22 795 dolara gdp (ppp) per capita, što je stavlja na drugo mjesto, između Čilea i Urugvaja kao dviju najbogatijih zemalja Južne Amerike. Jedna od ideja ovih putopisa jest i povući paralele života između

Hrvatske, koju često kritiziram, ali ipak volim i u njoj živim, i raznih svjetskih rupa. gdp (ppp) doduše nije dobra mjera osobnog bogatstva i blagostanja.

Prvo, povijest! Nezavisnost i ratovi koji su oblikovali zemlje Južne Amerike, s naglaskom na Boliviju i Paragvaj kao dvije koje nas najviše zanimaju u ovom dijelu putopisanja Južnom Amerikom... sad je svoju nezavisnost stekao u ratu protiv Engleza, i uz bitnu, stratešku, a danas minoriziranu francusku pomoć, krajem 18. stoljeća. Na španjolske i portugalske posjede američki rat nije se previše reflektirao, i želja za nezavisnošću bila je slaba, ali je stvari zakuhao Napoleon. Prilično su osnovane teze da su Napoleonski ratovi zapravo bili prvi svjetski rat.

U jednoj od beskonačno mnogo kontroverznih i agresivnih odluka, poput one o napadu na Rusiju, Naps je odlučio napasti i zemlje Iberijskog poluotoka. Španjolska je relativno brzo okupirana – slikar Goya ima nekoliko poznatih djela s ovom tematikom – Portugal nikad u cijelosti, te su uslijedile godine gerilskog otpora španjolskih partizana, uz pomoć regularnih snaga Britanaca. Englezi to zovu Peninsular war, Rat na poluotoku, i sve do razvikanog Waterlooa to je bilo jedino bojište gdje su se Britanci izravno sukobljavali s Francuzima, inače im je puno draža bila strategija „mi dajemo lovu, a drugi ginu za nas” (Rusi, Prusi, razni drugi Švabe i Slaveni...).

Enivej, kako je Portugal zbog Napoleonskog rata bio neugodno mjesto za život, portugalska vlada i kralj preselili su se u Brazil. Kad je frka u Europi prestala, kralj se vratio u Lisabon, a Brazil je nastavio kao nezavisna zemlja, u jednoj od mirnijih kolonijalnih tranzicija u povijesti. Zbog toga je Brazil i ostao cjelovit, onako golem kakav je i danas, dok su se recimo španjolski posjedi iskomadali na desetke komada, koji su se onda još kasnije imali tući u par rundi da se vidi kome će što od spornoga pripasti. Portugalci su brutalno pametni kao kolonijalni administratori i silno poduzetni kao istraživači i osvajači.

Španjolska, okupirana i rastrgana napoleonskim vojskama, nije mogla efikasno upravljati kolonijama, pa su, iako u njima nije bilo osobite volje za nezavisnošću, nekako skoro slučajno gurnute u nju. U turbulentnom razdoblju 1809. – 1830. jedna za drugom isproglašavale su nezavisnost, podijeljene uglavnom u granicama junti koje su ponegdje uzele vlast. Bilo je i nešto bitaka protiv manjih španjolskih kolonijalnih odreda, koji su sad u povijesti južnoameričkih režima dignuti na razinu silnih

junaštava, no uglavnom je to bilo s po par stotina ljudi sa svake strane, smiješno malene dimenzije kada se recimo usporede s napoleonskim bitkama koje su rutinski brojile po 50, 100 tisuća ljudi.

Boliviji je prvi teritorij uzeo Brazil, 100 000 kvadratnih kilometara (otprilike dvije Hrvatske) 1867., u džungli, dio današnje brazilske federalne države Acre.

Nakon toga je uslijedio najtraumatičniji događaj u bolivijskoj povijesti – Rat Pacifika ili Rat za Pacifik 1879. Peru i Bolivija sklopili su tajni pakt o savezništvu, da potuku Čile i, šta ja znam, budu face, okupiraju štagod, uzmu teritorij, lovu, za što se već ratovi vode. Bolivijci su tu ispali naivni i jadni. Peru ih je ubacio u borbu i onda ostavio na cjedilu. Valja napomenuti da prije tog rata Peru i Čile nisu imali zajedničku granicu, između njih je bio komad Bolivije kojim je ta zemlja izlazila na more.

Taktički, Čileanci su maestralno odradili taj rat, kombinacijom pomorskih desanata i napredovanja kopnom, rat je bio nevjerojatno hi-tech za to doba, prvo su potukli Bolivijce i osvojili bolivijsku primorsku provinciju, a zatim i najjužniju peruansku provinciju. Bolivija je brzo eliminirana kao zaraćena strana (iako su primirje potpisali tek 1904.), no zato se rat između Čilea i Perua vukao godinama, uz bezbroj mučnih epizoda – kao da rat može sadržavati išta osim mučnih epizoda, ali barem je bolje kad traje što kraće. Tek kad su im Čileanci slomili mornaricu i okupirali Limu, Peruanci su se predali 1883. Čile je tako pobijedio dva protivnika, uzeo svakome po jednu provinciju i postao ovako duguljast kakvog znamo na mapi, a Bolivijcima nanio traumu oduzimanja izlaza na more, koje se nisu riješili do danas.

Bolivijci i dalje imaju mornaricu, marince, Dan mora i još neke kerefeke koje u principu samo služe da ih podsjećaju na traumu jer je realna mogućnost da vrate izlaz na more manja nego, šta ja znam, da to naprave Srbi ili Česi (no disrespect).

Južnoamerikanci su brutalno emotivna ekipa. Tamo se uglavnom porazi slave više nego pobjede i pridaje im se herojski značaj. Najmitskije epizode iz Rata za Pacifik su – porazi. Poraz u Pomorskoj bici kod

Iquiquea ima mitski značaj za Čileance. Peruanski porazi su mitski za Peruance. Bolivijski za Bolivijce, a Bolivijci ne oskudijevaju u porazima, pa tako ni u mitovima.

Ovdje se vide teritorijalne promjene nakon Rata za Pacifik, opisanog u prethodnim pasusima. Žućkasto je (bila) Bolivija, narančasto je (bio) Peru, Čile je zeleni. Granica nakon rata, i sve do danas, puna je crna linija. Čile je osvojio po jednu provinciju od Bolivije i Perua. Zapravo je osvojio i još jednu provinciju od Perua, ondje gdje je grad Tacna, ali ju je vratio u sklopu mirovnih pregovora. Inače je mogao biti još duguljastiji.

Antofagasta je osnovana kao bolivijska luka za izvoz rudače, salitre, nitrata prije nego što ju je u ovom ratu osvojio Čile. Inače mi je smiješno kad se kao argument spominje da su u njoj Čileanci oduvijek bili većina. Što je Čileanac, što je Peruanac, što je Bolivijac? Pa sve su to potomci španjolskih kolonizatora, neš ti... ok, postoji razlika među autohtonim domorocima, ali ovdje nije riječ o tome.

Antofagasta ima značajan broj hrvatske dijaspore, većina je došla nakon rata o kojem govorim i nakon pripajanja od Čilea. Antofagasta je grad prijatelj Splita, Androniko Lukšić, pater familias obitelji naših iseljenika i lovatora koji su česti u našim medijima, rođen je u Antofagasti, porijeklom je s Brača.

Dakle, ovaj udaljeni kraj neobične povijesti povezan je s Hrvatskom više nego što mislite. Uostalom, to i jest jedan od motiva za ovaj

Granice prije i nakon Rata za Pacifik

putopis, pa i ove uvodne pasuse, koji objašnjavaju povijesnu situaciju... svugdi naših!

Ovdje su prikazani svi teritorijalni gubici Bolivije od formalnog stjecanja nezavisnosti. Bolivija je izgubila oko pola teritorija! A još uvijek je ogromna zemlja... Vodite računa da se godine na mapi odnose na datum potpisivanja pregovora, a ne stvarnog gubitka. Priobalje su realno izgubili 1879., a potpisali tek 1904.

Mislim da ovdje čak i nije ucrtano sve jer je bio i jedan gubitak teritorija prema Argentini.

Nadam se da pomalo oslikavam razloge zbog kojih je izvorni naziv ovog dijela južnoameričkog putopisa – „Dvjesto godina nesreće”... barem za Boliviju, a o Paragvaju – kad dođe moment.

Znači, šta god tko rekao, naše tumačenje povijesti uglavnom je eurocentrično. Ne iznosim to kao kritiku, već kao puku konstataciju. U svjetlu ovog putopisa, i dviju zemalja Južne Amerike koje nas posebno zanimaju, to znači da se trebamo vratiti u kasno 15. stoljeće, ali ne i prije toga. Bolivija i Paragvaj čak nisu ni lokacije poznatih južnoameričkih pretkolumbovskih civilizacija, Azteka, Inka i sličnih. Dakle, who cares.

Osvajanje Amerikâ (množina, mislim na Sjevernu i Južnu), ali i cijelog svijeta, u ranom periodu doba otkrića uglavnom je bilo motivirano

Smanjivanje Bolivije kroz povijest

širenjem kršćanstva. Pape su otvoreno davali „koncesiju” portugalskim i španjolskim kraljevima na pokatoličenje nekog komada svijeta. Portugalski i španjolski osvajači i istraživači smatrali su da je ono što rade produžetak križarskih pohoda na Svetu zemlju. U slučaju prodora na istok, prema Indiji, to su shvaćali i doslovno – kao, doći ćemo do Svete zemlje malo zaobilaznijim putem i, gdje god prođemo, dio ekipe pokrstiti, a one koji baš to ne prihvate ili su muslimani, a njih se ne pokrštava, poubijat ćemo.

U slučaju Amerike (Južne i Sjeverne) nitko nije računao da će naletjeti na muslimane ili zaobilaznim putem doći do Kristova groba, ali su računali na opipljiva zemaljska blaga i širenje kršćanstva među domorocima.

Portugalci i Španjolci tog doba nevjerojatno su poduzetna i agresivna ekipa i samo dvije godine nakon Kolumbovog „otkrića Amerike” 1492. posredovanjem pape Aleksandra VI. složili su Ugovor iz Tordesillasa. Ovaj dokument jedan je od najvažnijih u povijesti uopće i njime su Portugal i Španjolska podijelili cijeli svijet između sebe.

Prema ugovoru iz Tordesillasa (ovo je malo komplicirano, ali ispada jednostavno) povlači se crta uzduž meridijana koji ide 370 liga zapadno od otočja Cabo Verde (Zelenortski otoci). Ova je crta otprilike na pola puta između spomenutih otoka Cabo Verde, koji su već bili portugalski, i otoka koje je za španjolsku krunu otkrio Kolumbo. Zemlje istočno od ove crte portugalske su – zapadno, španjolske, točnije od Kastilje i Leóna, kako se službeno tada zvalo kraljevstvo kasnije poznato kao Španjolska.

Četrdesetak godina kasnije, na sličan način, kao antipod meridijanu iz Tordesillasa, potegnuta je i granica „koncesija” na istoku. Portugal i Španjolska dosta su se dobro pridržavali dogovora – crta iz Tordesillasa označava otprilike „ulazne” točke granice Brazila u more. Geografija Amerike tada je bila gotovo posve nepoznata, pa je tako i unutrašnjost Brazila pripala Portugalu u većem opsegu nego što bi striktno povlačenje crte ukazivalo.

Dobro je ovo s koncesijama, posudio sam naš domaći, aktualan termin, ali ekipa si je zbilja dijelila čitave kontinente onako kako naše županije daju koncesije na plaže.

Problem s ugovorom iz Tordesillasa u jednoj je sitnici... (clickbait­naslov), naime nije uključivao druge zemlje, a nakon Tridesetogodišnjeg rata u pr voj polovini 17. stoljeća protestantske sile, koje su postajale sve ambicioznije u kolonijalnom smislu, posebno Englezi i Nizozemci, nisu previše marile za više od sto godina stare dogovore između katolika i njihovih papa. Doduše, što se Južne Amerike tiče, to i nije imalo mnogo efekta jer je dotada jako malo zemlje ostalo neosvojeno, pa su se Englezi morali zadovoljiti Gvajanom, a Nizozemci sadašnjim Surinamom, uglavnom dosta neatraktivnim komadima tropskim boleštinama zaraženih obala i džungli.

Južna Amerika 1700: portugalski, španjolski, francuski, nizozemski i britanski dio

Patagonija dolje na jugu neistražena je ledena pustara, a ove gvajane i surinami na sjeveru tako su neatraktivni i krcati boleštinama da su istraženi samo u tankom obalnom pojasu... Glavni junaci ovog putopisa, Bolivija i Paragvaj, nesvjesni su svega što ih čeka u budućnosti i mirno sjede usred španjolske mase kontinenta... (izvor mape: Wikipedia).

2.

La Paz: carstvo žičara

kolovoz 2017.

Dosta teoretiziranja, vrijeme je za putopis s lica mjesta!

Na južnoj polutci je zima, a na 4100 metara visine pogotovo je zima. Let je bio iz Venecije, preko Londona i Miamija, dakle malo je reći da je prelazak s ekstremnih gotovo 40 stupnjeva Mediterana na nulicu temperaturni šok. No to nije sve (tu je i ovaj krasan set noževa). American za La Paz leti Boeingom 757, 6,5 sati iz Miamija, što je vjerojatno jedna od najdužih linija za ovaj najneudobniji leteći autobus na svijetu, dizajniran za mnogo kraće letove. Ljubitelji avijacije znaju, ali napomena za ostale – 757 nema veze sa 747, sasvim različita stvar, manji je i neudobniji.

Dolazak je u zoru.

Dakle, užasan let, bez spavanja, rana zora, zima, ali najgora je od svega visina. Europljani tu na aerodromu ne hodaju, nego teturaju, kad staviš ruksak, svakih 10 koraka hvataš dah. Kava i paracetamol pomažu. Ulazak u zemlju nevjerojatno jednostavan i brz, nakon koječega što sam vidio na kojekakvim granicama. Građanima eu­a, uz par iznimki, ne treba viza, samo pečat i to je to. Ameri, npr., plaćaju vizu nekih 160 dolara... El Alto, aerodrom La Paza, smješten na brutalnih oko 4100 metara nadmorske visine, najviši je međunarodni aerodrom na svijetu. Dugo vremena bio je i najviši komercijalni aerodrom na svijetu, ali zadnjih desetak godina Kinezi su krenuli s pojačanim umrežavanjem Tibeta, pa su napravili nekoliko aerodroma na još većim visinama i pokrili ih lokalnim linijama. Ti su aerodromi maleni, nikome izvan Tibeta ne znače ništa, ta sela teško biste i našli na karti i, naravno, nemaju međunarodni promet. El Alto ima. Na listi najviših aerodroma prva su četiri kineska, zatim idu

Pun mjesec za plovidbe Amazonom...

nakladnik :

Naklada Ljevak d.o.o.

Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

urednica : Nada Brnardić

lektura i korektura : Bonislav Kamenjašević

karta južne amerike: Shutterstock

naslovnica: Ana Pojatina

oblikovanje i prijelom : Ram

tisak : Kerschoffset d.o.o.

cip zapis je dostupan u računalnome

katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001169913.

isbn 978­953­355­664­2