Dubravka Oraić Tolić: Zagrebačka stilistička škola

Dubravka Oraić Tolić ZAGREBAČKA STILISTIČKA ŠKOLA

Zlatno doba hrvatske znanosti o književnosti Zagrebačka stilistička škola_FIN.indd 1

stilistička

BIBLIOTHECA ACADEMICA

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nives Tomašević

Recenzenti prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić prof. dr. sc. Josip Užarević

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

ZAGREBAČKA STILISTIČKA ŠKOLA

Zlatno doba hrvatske znanosti o književnosti

Zagrebačka stilistička škola_FIN.indd 4 31.08.2022.

Sadržaj

Balada o srijedi 7

Pavlu Pavličiću u znak sjećanja na Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća

I.

ZAGREBAČKA STILISTIČKA ŠKOLA I HRVATSKO

PROLJEĆE

Hrvatsko proljeće u Zagrebačkoj stilističkoj školi 11

Nominalna identifikacija: Zdenko Škreb i termin znanost o književnosti 29

Komparatistička identifikacija: Aleksandar Flaker i dva zbornika 36

Kroatistička identifikacija: Ivo Frangeš i Povijest hrvatske književnosti 50

II.

ZAGREBAČKA STILISTIČKA ŠKOLA OČIMA

UČENICE

Zdenko Škreb: Između oduševljenja i nelagode 77

Aleksandar Flaker: Od imanentizma do kulturnoga nomadizma 103

Dva pisma profesoru Ivi Frangešu: U povodu stote obljetnice rođenja (1920. – 2020.) 132

III.

SJAJ I KRAJ ZAGREBAČKE STILISTIČKE ŠKOLE

Majstor znanosti o književnosti i esejističke kulturologije: Viktoru Žmegaču za devedeseti rođendan 155

Napomena 211 Literatura 213

Kazalo imena i naslova 221

Bilješka o autorici 229

BA LADA O SRIJEDI

Pavlu Pavličiću u znak sjećanja na Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća

Flaker bi sjedio i mirno pušio. Frangeš se elegantno navirio. Mak bi se na cijeli svijet rogušio. Beker se s dimom stoički mirio.

Maša se damski plaho ogledavala. Dubravka žuta Šteficu krojila. Živa se raspravi žustro predavala. Dubravka crna palindrome brojila.

Ante bi važno u Zavod došao. Bez Dunje prave atmosfere nema. Žmegač bi kroz stisku žurno prošao. Kruno bi prosuo hrpu stilema.

Josip je bio teoretičar vica. Krešo se Vladanom Desnicom bavio. Stipe je skupljao hrpe poslovica. Pojam se intertekstualnosti slavio.

Solar se bacio na postmodernizam. Senkera su mučile forzicije. Zoran je smišljao antimodernizam. Nije još bilo rata ni tranzicije.

zagrebačka stilistička škola

Dolazili su i Slamnig i Šoljan. Rasprave su trajale sate i sate Sve dok je netko raspravljat bio voljan. Političke su teme bile non gratae.

U istoj je sobi bila Umjetnost riječi. Tu se kalila Zagrebačka škola. Nakon svih dekonstrukcija smijem reći: Imanentni pristupe, ljubim te do bola.

A ti? Spajao si fantastiku i krimi. Govorio da pišeš poput bilja: Počneš u proljeće, objaviš zimi. Nismo htjeli znati da postoji zbilja.

I tek kad su stigle Juliška i Ana, A ti napisao Koraljna vrata, Nestat će i Srijede kao našeg Dana, A s njom i najljepšeg od svih rezervata.

Likovi u pjesmi pripadnici su ili štovatelji Zagrebačke stilističke škole koji su dva desetljeća srijedom navraćali u Zavod za znanost o književnosti. Njihova su imena u nizu pojavljivanja: Aleksandar Flaker, Ivo Frangeš, Zvonko Maković (Mak), Miroslav Beker, Mag dalena Medarić (Maša), Dubravka Ugrešić („Dubravka žuta“), Živa Benčić, Dubravka Oraić Tolić („Dubravka crna“), Ante Stamać, Dunja Fališevac, Viktor Žmegač, Krunoslav Pranjić (Kruno), Josip Užarević, Krešimir Nemec (Krešo); Stipe Botica, Milivoj Solar, Boris Senker, Zoran Kravar, Ivan Slamnig, Antun Šoljan, Julijana Matanović (Juliška), Ana Lederer.

I. ZAGREBAČKA STILISTIČKA ŠKOLA I HRVATSKO PROLJEĆE

Zagrebačka stilistička škola_FIN.indd 10 31.08.2022.

Hrvatsko proljeće u Zagrebačkoj stilističkoj školi

Dvije nacionalne identifikacije

Konstituiranje moderne hrvatske nacije bilo je dugotrajno i ote žano zbog snažnih diseminacija na trima područjima nacionalne identifikacije: području imena, jezika i državne ideje. Diseminacije u nacionalnome imenu dio su duge tradicije u kojoj su se Hrvati stoljećima identificirali pod dvama imenima: nadnarodnim imenima Slavena, Slovina, Ilira i narodnim ime nom Hrvata. Tako je i hrvatski narodni preporod u prvoj polovici 19. stoljeća počeo pod „izmišljenim“ imenom kao ilirski preporod. Matica hrvatska osnovana je 1842. kao Matica ilirska, a nacional no je ime preuzela 1874. Današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti osnovana je 1866. pod jugoslavenskim imenom i tek je 1990. (nakon kratke epizode u Drugome svjetskom ratu) dobila nacionalno ime. Slično je i s državnom idejom. Nakon sloma apso lutizma 1860. izljuštile su se iz jedinstvenoga ilirskog pokreta dvije državne ideje: ekskluzivni kroatizam Ante Starčevića (Stranka pra va, cilj samostalna hrvatska država) i jugoslavenska ideja Josipa Jurja Strossmayera (Narodna stranka, cilj Hrvatska kao Pijemont Južnih Slavena). U političkoj borbi dviju državnih ideja pobijedi la je 1918. jugoslavenska ideja kada su i nasljednici Starčevićeve stranke prava nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije glasovali za ulazak u državnu zajednicu Srba, Hrvata i Slovenaca. Jugoslavija

je bila hrvatska kulturna ideja koja se ironijom sudbine ostvarila kao srpski politički projekt.

Duboke diseminacije nacionalnoga identiteta tijekom velikoga dijela 19. i 20. stoljeća razlog su što moderna hrvatska kultura nije imala jednu nacionalnu identifikaciju u 19. stoljeću kao veći na europskih zemalja, nego – dvije: prvu, ranu identifikaciju, ilirski preporod (1835. – 1850.) i drugu, kasnu, koju danas nazivamo Hrvatsko proljeće (1967. – 1971.).

Prva nacionalna identifikacija nastala je na početku moder ne kulture u vrijeme stvaranja modernih nacija, druga na kraju moderne kulture uoči nastupa postmoderne kulture i globalnoga doba. Na početku prve identifikacije bijaše Gajeva pravopisna re forma i nastavak štokavske standardizacije jezika prisutne već u 18. stoljeću, a na njezinu kraju Bečki književni dogovor i uvođe nje apsolutizma u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Na početku druge identifikacije bijaše Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog knji ževnog jezika, a na kraju nasilno gušenje masovnoga pokreta za demokratizaciju u tadašnjoj Jugoslaviji.

Gajevom pravopisnom reformom i standardizacijom štokav skoga narječja u prvoj identifikaciji uspostavljeno je nacionalno jedinstvo na ukupnome prostoru triju povijesnih jezičnih idioma i tako stvorena snažna poluga za lingvopolitičko ujedinjenje hrvat skih zemalja te otpor germanizaciji, mađarizaciji i talijanizaciji. Istodobno, neformalni sastanak osmorice južnoslavenskih lingvi sta (pet iz Hrvatske, dva iz Srbije i jedan iz Slovenije), koji su u Beču 28. ožujka 1850. potpisali „dogovor“ o jezičnome jedinstvu, postao je izvor nezadrživih diseminacija identiteta u odnosu na srpski jezik i kulturu. O tome svjedoče kolebanja u imenovanju jezika tijekom velikoga dijela 19. i 20. stoljeća u različitim hibrid nim nazivima hrvatskoga i/ili srpskoga jezika, u terminu „naš jezik“ i u izbjegavanju nacionalnoga imena. Indikativan je jezič ni paradoks starčevićanca Matoša. Matoš je prihvaćao vukovsku tradiciju o jedinstvu hrvatskoga i srpskoga jezika, ali sâm je svoj jezik uvijek dosljedno nazivao hrvatskim jezikom. Istodobno, bio

hrvatsko proljeće

je svjestan da postulirano jezično jedinstvo otežava konstrukciju ideje nacije i „vrlo muti pojmove“ (Matoš, 1973: VIII, 322). Diseminacije u imenu jezika kulminirale su Novosadskim do govorom iz 1954. kojim se pokušao stvoriti jugoslavenski državni koine pod nazivima srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Tanja Tor barina duhovito je karikirala kolebanja u nazivu jezika sintagmom „hrvatski ali srpski“. Identitetske diseminacije imena jezika dovr šene su Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika objavljenoj u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. Deklaracija je u službenim krugovima komunističke partije i državnim medijima bila žestoko osuđena, ali je ujedno postala temeljni simbolični kapital za sve druge oblike nacionalne identifikacije toga doba.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Telegram, 17. ožujka 1967.

Tako je godina donošenja Deklaracije postala početak drugoga, kasnoga narodnog „preporoda“ koji danas nazivamo Hrvatskim proljećem. Donošenjem Deklaracije završeno je dugotrajno i bol no konstituiranje moderne hrvatske nacije na području jezičnoga standarda. Hrvatski književni jezik danas je međunarodno priznat pod vlastitim imenom, a njegove diseminacije, kroz koje prolazi

kao živo autonomno tkivo, više se ne odvijaju u odnosu na srpski književni jezik, nego u odnosu na različite sociokulturne okolno sti globalnoga doba, među kojima su na vanjskoj razini engleski jezik, a na unutarnjoj razini povratak vlastitoj povijesnoj tronarječnosti kao izvoru jezičnoga razvoja (standardni štokavski u kon kurenciji s novinskim, medijskim, zagrebačkim, dalmatinskim i drugim idiomima).

Pojam Hrvatsko proljeće ima dva smisla. U užemu smislu to je opći nacionalni pokret i politički zanos 1971. Kao širi društveni i kulturni fenomen Hrvatsko proljeće čine tri segmenta: objavljiva nje Deklaracije i djelatnost Matice hrvatske, borba reformističkoga krila Saveza komunista Hrvatske za demokratizaciju jugoslavenske federacije i masovni narodni pokret 1971. s vrhuncem u studentskome štrajku. U tome širem smislu u Hrvatsko proljeće pripadaju i svi drugi fenomeni i težnje za nacionalnom identifikacijom toga doba, pa i tako politički daleko područje kao što je znanosti o knji ževnosti. To je vidljivo u metodološkim pretpostavkama, osobnim doprinosima i institucijama Zagrebačke stilističke škole.

Zlatno doba u hrvatskoj znanosti o književnosti

Nacionalna identifikacija na području znanosti o književnosti po čela je već potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih. Dogodilo se to u sklopu Zagrebačke stilističke škole (skraćeno Zagrebačka škola i Škola). Škola je nastala u doba političkoga otapanja nakon destalji nizacije jugoslavenskoga društva i prvih znakova okretanja prema Zapadu. Naziv „Zagrebačka“ škola je dobila u Beogradu i Ljubljani kako bi se opisao nov metodološki pristup u znanosti o književno sti koji je bio inauguriran u glavnome gradu tadašnje Republike Hrvatske. Imenovanje po gradu nastanka Škole bio je način da se izbjegne zazorna nacionalna identifikacija. Nacionalno ime u to se doba najčešće pojavljivalo u genitivu (primjerice, Savez komu nista Hrvatske, Društvo književnika Hrvatske i sl.) ili u različitim

hrvatsko proljeće

hibridnim oblicima u nazivu jezika zajedno sa srpskim imenom kao oblik temeljne paradigme u jugoslavenskoj federaciji o „brat stvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti“ koje treba „cementirati“ (tvrdi stereotip) i čuvati „kao zjenicu svoga oka“ (meki stereotip). Zagrebačka škola nastala je na Filozofskome fakultetu Sveuči lišta u Zagrebu i obuhvaćala je tri generacije na svim književnim katedrama. Školu su osnovali „očevi“ Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker i Ivo Frangeš, gradili su ju „mlađa braća“ Miroslav Beker, Viktor Žmegač, Svetozar Petrović, Milivoj Solar, Ivan Slamnig, Gajo Peleš, Miroslav Šicel, Miroslav Vaupotić, Krunoslav Pranjić, Ivo Vidan, Sonja Bašić, Mate Zorić, Franjo Grčević, Branko Vuletić, a dovršila, nadogradila, pa i prevela u novu kulturologiju treća generacija „djece“ (Ante Stamać, Krešimir Nemec, Pavao Pavličić, Zoran Kravar, Mirko Tomasović, Josip Užarević, Dunja Fališevac, Stipe Botica, Cvjetko Milanja, Vinko Brešić). Školi su pripadali književni znanstvenici i znanstvenice iz drugih sredina u Hrvat skoj i svijetu povezani institucionalno i neinstitucionalno sa zagre bačkom stilističkom jezgrom (Maja Bošković-Stulli iz Instituta za folkloristiku u Zagrebu, Dalibor Brozović sa Sveučilišta u Zadru, Davor Kapetanić sa Sveučilišta u Seattleu, Stanko Lasić koji je karijeru nakon Zagreba nastavio u Parizu i Amsterdamu).

Njemački teoretičar Hans Robert Jauß razlikuje u modernoj znanosti o književnosti dvije paradigme: historizam u 19. stoljeću (književnost je izraz duha naroda i pojedinca) i imanentizam u velikome dijelu 20. stoljeća (književnost je građena na vlastitim estetičkim i poetičkim načelima). Zagrebačka škola bila je zlat no doba moderne znanosti o književnosti u tadašnjoj Republici Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji – vrhunac i kraj paradigme ima nentizma koji je vladao od Diltheya i ruskoga formalizma 1910-ih preko američke nove kritike i njemačke hermeneutike do francu skoga strukturalizma 1960-ih.

Kao prepoznatljiv metodološki projekt na prijelazu iz moderne kulture i modernizma u postmodernu kulturu i postmodernizam Škola je proživjela dvije faze: rano zlatno doba (od sredine 1950-ih

do 1976.) i kasno zlatno doba (od 1976. do prve dekonstrukcije Škole u knjizi Vladimira Bitija Pripitomljavanje drugog: Mehanizam domaće teorije, objavljenoj u godini pada Berlinskoga zida 1989.). Godina 1976. razdjelnica je u Školi jer tada izlaze Flakerove Stilske formacije i Žmegačeva knjiga Književno stvaralaštvo i povijest druš tva. Flakerovim pojmom stilskih formacija dovršen je rad Škole „pod kišobranom“ paradigme imanentizma, a Žmegačevom je knjigom otvoren put prema budućoj novoj kulturologiji.

Kada je riječ o društvenome i političkome kontekstu u kojemu djeluje Škola, rano zlatno doba poklapa se s Hrvatskim proljećem i njegovim odjecima, a kasno zlatno doba s onim fenomenom nakon gušenja Proljeća koji se popularno naziva „hrvatskom šut njom“. Bilo je to doba u kojemu je znanost o književnosti imala u kulturi istaknuto mjesto. Knjige pripadnika Zagrebačke škole bile su prvorazredni kulturni događaji, one su se čekale, o njima se govorilo, one su nagrađivane, mnoge su bile u središtu stručne, a neke i političke pozornosti.

O društvenome ugledu Zagrebačke škole rječito govore nagrade koje su dobivale knjige njezinih autora u Liberovoj Biblioteci L – Izdanja Instituta za znanost o književnosti. Knjiga Stanka Lasića Sukob na književnoj ljevici, prva u nizu Biblioteke L, dobila je dvije nagrade, Nagradu „Vladimir Nazor“ i Nagradu Matice hrvatske. U prvih deset godina izlaženja od 1970. do kraja deset ljeća knjige pripadnika Zagrebačke škole objavljene u toj biblio teci dobile su još desetak različitih nagrada, primjerice – Stilske formacije Aleksandra Flakera Nagradu „Božidar Adžija“, Književ no stvaralaštvo i povijest društva Viktora Žmegača Nagradu grada Zagreba, Ideja i priča Milivoja Solara Nagradu „Božidar Adžija“ i Nagradu Željezare Sisak, Hrvatska versifikacija Ivana Slamniga Nagradu „Vladimir Nazor“. Visoke standarde Zagrebačke škole ostvarivali su književni znanstvenici i znanstvenice iz drugih znanstvenih i kulturnih ustanova (Dubravko Jelčić, Nikola Batušić, Branko Hećimović), književni kritičari (Branimir Donat, Tomislav Ladan, Zvonimir

hrvatsko proljeće

Prva knjiga u Liberovoj Biblioteci L. Stanko Lasić, Sukob na književnoj ljevici: 1928 – 1952. Zagreb: Liber – Izdanja Instituta za znanost o književnosti, 1970. Nagrada „Vladimir Nazor“ i Nagrada Matice hrvatske.

Mrkonjić) i brojni drugi sudionici književnoga života. Slični su vi soki standardi postavljeni u jezikoslovlju (Ljudevit Jonke, Radoslav Katičić, Josip Silić, Josip Vončina). U Matici hrvatskoj radi se edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti, obilježuje se 450. obljetnica Marulićeve Judite, u JAZU-u se priređuju Matoševa Sabrana djela pod vodstvom Dragutina Tadijanovića, u Leksikografskome zavo du gradi se hrvatski intelektualni standard brojnim i raznovrsnim enciklopedijskim i leksikonskim izdanjima. Uoči i tijekom Hrvat skoga proljeća na vrhuncu je posljednji val književnoga moder nizma (krugovaši i razlogovci), a u doba „hrvatske šutnje“ prva, estetska postmoderna i elitistički postmodernizam. Stoga se može reći da je doba od sredine 1960-ih do kraja 1980-ih zlatno doba ne samo hrvatske znanosti o književnosti nego i svih humanističkih znanosti i cijele hrvatske kulture. Bio je to novi, posljednji moder ni humanizam i nova, mala hrvatska renesansa.

zagrebačka stilistička škola

Institucije Zagrebačke stilističke škole

Konstitutivni čin Zagrebačke stilističke škole bilo je osnivanje vlastitih institucija. Institucije su bile okvir za djelovanje, motivacija za rad i zaštita znanstvene autonomije. Iz pedesetogodišnje vizure te su institucije bile među prvim vjesnicima Hrvatskoga proljeća, kojega će nositeljica biti Matica hrvatska. Dok je Matica hrvatska u doba Proljeća kao kulturna ustanova djelovala otvoreno i javno politički, Zagrebačka škola sudjelovala je u Hrvatskome proljeću preko svojih institucija na planu znanosti o književno sti kriptopolitički. Prvi, uži krug institucija Zagrebačke škole iz ranoga zlatnog doba čine Hrvatsko filološko društvo (osnovano 1950.), časopis Umjetnost riječi (osnovan 1957.), Institut za nauku o književnosti (osnovan 1959., od 1970. Institut za znanost o književnosti, od sredine 1970-ih Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) i nakladničko podu zeće Liber – Izdanja Instituta za znanost o književnosti (osnovan 1970., od 1975. Sveučilišna naklada Liber).

Jedna od radnih sekcija Hrvatskoga filološkog društva, Sekcija za teoriju književnosti i metodologiju povijesti književnosti, bila je debatni klub za bistrenje ideja Škole, časopis Umjetnost riječi bio je poligon za širenje ideja i istraživanja, Institut, odnosno Zavod za znanost o književnosti bio je okvir za organizaciju znanstve noga rada i znanstvene projekte, a Liber nakladničko poduzeće za objavljivanje znanstvenih radova Škole. Ključna biblioteka iz doba Hrvatskoga proljeća bio je Liber Croaticus – serija pretisaka iz hrvatske kulturne tradicije u obliku monumentalnih bibliofilskih izdanja. Kada je prvi Liber – Izdanja instituta za znanost o književnosti prerastao u Sveučilišnu nakladu Liber, nakladničku djelatnost Zagrebačke škole od sredine 1970-ih nastavlja Zavod za znanost o književnosti. Časopis Umjetnost riječi pokrenuli su očevi Škole Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker i Ivo Frangeš, prvi direktor Instituta za nauku o književnosti bio je Ivo Frangeš, a direktori Instituta za znanost o književnosti, odnosno predstojnici

hrvatsko proljeće

Zavoda za znanost o književnosti bili su Miroslav Šicel, Stanko Lasić, Aleksandar Flaker, Miroslav Beker i Viktor Žmegač. Ako i knjige mogu biti institucije, onda je udžbenik Uvod u književnost (osobito prva tri izdanja: 1961., 1969. i 1983.) bio kolektivna institucija Škole na području teorije književnosti.

Programska knjiga Zagrebačke stilističke škole. Uvod u književnost, ur. Fran Petrè i Zdenko Škreb, drugo, dopunjeno izdanje. Zagreb: Znanje, 1969.

U drugi, širi krug institucija Zagrebačke škole pripadaju časopisi Croatica: Prinosi proučavanju hrvatske književnosti (ideja Ive Frangeša, pokrenut 1970.) i Croatica Bibliografije (pokrenut 1975., urednici Jelena Očak, Dubravka Oraić i Zlatko Šešelj). Književna smotra (prvi broj 1969., dugogodišnji glavni i odgovorni urednik Zdravko Malić) svojom orijentacijom na svjetsku književnost osi gurava hrvatskoj književnosti i kulturi komparatistički kontekst.

Jedna od institucija širega kruga bila je Zagrebačka slavistička škola, nazvana po analogiji sa Zagrebačkom stilističkom školom tako što je pridjev stilistička zamijenjen sa slavistička. Zagrebačka slavistička škola osnovana je 1970. sa svrhom promicanja hrvat skoga književnog jezika i kulture na seminarima sa stranim sla vistima koji se bave hrvatskim jezikom i književnošću. Najčešće mjesto seminara bio je arkadijski Dubrovnik, koji je svojim genius loci pridonosio međunarodnomu pamćenju hrvatske kulture. Poput

zagrebačka stilistička škola

časopisa Umjetnost riječi i Croatice te Zavoda za znanost o knji ževnosti bila je to dugovječna institucija kroz koju su prošle sve generacije Zagrebačke škole bilo u njezinim upravnim struktura ma bilo kao suradnici na seminarima. Prvi je direktor Zagrebačke slavističke škole bio Franjo Grčević, dugo godina vodi ju Mladen Kuzmanović, vodili su ju među ostalima Krešimir Nemec i Stipe Botica, a od početka 2000-ih, kao i Umjetnost riječi, Croaticu i Za vod za znanost o književnosti, vode ju unuci i unuke Zagrebačke škole s novim temama i novim metodološkim pristupima.

Izgradnja tako opsežne mreže institucija omogućila je protago nistima Zagrebačke škole da se uoči i u doba Hrvatskoga proljeća autonomno, preko vlastite struke, snažno uključe u drugu nacio nalnu identifikaciju te nakon gušenja Proljeća u doba „hrvatske šutnje“ 1970-ih i 1980-ih ostvare mnoge zaustavljene ideje i ne dovršene projekte, po istome modelu zapadnoeuropskih intelek tualaca nakon sloma Studentske revolucije 1968. – „hodom kroz institucije“. Zagrebačka stilistička škola i Deklaracija

Premda su izgradili vlastite kulturne institucije, pripadnici Zagre bačke škole često su bili članovi i suradnici Matice hrvatske. To napose vrijedi za „očeve“ Škole. Zdenko Škreb bio je zastupnik na prvoj, izvanrednoj skupštini Matice hrvatske održanoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. i više je puta biran kao odbornik koji brine o recenziranju rukopisa za Matičina izdanja. Ključna knjiga Zagrebačke škole, kojom je okrunjeno njezino najranije doba, Stilovi i razdoblja Aleksandra Flakera i Zdenka Škreba, objavljena je 1964. u izdanju Matice hrvatske. Aleksandar Flaker objavljuje u Matici od svojih ranih radova iz 1960-ih do knjige Književne vedute 1999. Ivo Frangeš član je Upravnoga i Izvršnoga odbora i različitih komisija u više saziva, Matičin autor i prevoditelj, ured nik i priređivač u Pet stoljeća hrvatske književnosti te rado slušan

hrvatsko proljeće

govornik i predavač na Matičinim skupovima. U izdanju Naklad noga zavoda Matice hrvatske i Cankarjeve založbe iz Ljubljane izlazi Frangešova kultna knjiga Povijest hrvatske književnosti 1987.

Među osamnaest kulturnih institucija potpisnica Deklaracije bile su sve katedre na Filozofskome fakultetu koje su se bavile hrvatskim jezikom i književnošću te tadašnji Institut za nauku o književnosti pod vodstvom Stanka Lasića. Među pojedincima-pot pisnicima Deklaracije bili su Ljudevit Jonke, Ivo Frangeš, Stanko Lasić, Aleksandar Flaker, Josip Pupačić, Nikola Miličević, Miroslav Šicel, Miroslav Vaupotić, Milan Moguš.

Kada je Deklaracija doživjela političku, medijsku, a na organiziranim prosvjedima i mitinzima javnu osudu „radnoga naro da“, članovi Saveza komunista, među kojima su bili i potpisnici Deklaracije, na sjednici partijske organizacije nastavnika Filozof skoga fakulteta 31. ožujka 1967. osudili su tijekom dvanaestosatne „kritike“ i „samokritike“ način njezina objavljivanja, pokajali su se zbog vlastite „političke nebudnosti i partijske neodgovornosti“, ali se nisu odrekli sadržaja Deklaracije niti su bili za isključenje glavnih protagonista iz svojih redova, Ljudevita Jonkea i Ive Fran geša. Stanko Lasić branio je Frangeša argumentom da je stručnjak izrazite tolerancije koji je poznat u cijeloj Jugoslaviji. Tako je gotovo jednoglasno (uz samo četiri glasa protiv) Jonke kao jedan od idejnih začetnika Deklaracije dobio „posljednju opomenu“, a Frangeš kao višestruki potpisnik samo „ukor“. Međutim, sveučiliš ni komitet SKH-a nije bio zadovoljan blagim kaznama, pa su one preinačene: Ljudevit Jonke i Ivo Frangeš isključeni su iz Saveza komunista, Josip Pupačić i Miroslav Vaupotić dobili su posljednju opomenu, a Flakeru je izrečena opomena (usp. Jandrić, 1999.).

zagrebačka stilistička škola

Paradigma imanentnoga pristupa i nacionalna identifikacija

U središtu je imanentnoga ili unutarnjega pristupa (intrinsic approach nasuprot extrinsic approach, Wellek i Warren, 1949.) književno djelo kao jezična umjetnina, sâm književni tekst, nje gova forma, jezik, stil, struktura. Zagrebačka stilistička škola bila je labuđi pjev paradigme imanentizma, a time i moderne znanosti o književnosti, ostvaren na zapadnome rubu Titove Jugoslavije u doba omekšanoga, ali još uvijek rigidnoga komunizma.

Kultna knjiga koja je potvrdila unutarnji pristup Zagrebačke stilističke škole. René Wellek i Austin Warren, Theory of Literature. New York: Harcourt, Brace & Co, 1949.

Imanentni ili unutarnji pristup književnomu tekstu u Zagre bačkoj stilističkoj školi bio je međutim više deklarativni program nego dosljedno metodološko ostvarenje (Užarević, 2015: 517). Rodno mjesto imanentnoga pristupa rani su eseji Ive Frangeša u kojima on uvodi i obrazlaže pojam stilističke metode, stilističke kritike i stilističke interpretacije. Cilj je stilističke metode po Fran gešu prije svega estetska valorizacija književnoga djela, pri čemu se imanentna analiza jezika i stila širi u koncentričnim krugovima i na sve druge aspekte: autorovu biografiju, cjelokupni opus i društveni kontekst. Otklon od stilističkoga imanentizma primjećuje se i u hrvanju Zdenka Škreba sa subjektivizmom interpretacije,

hrvatsko proljeće

koji autor prevladava tako što analizu unutarnjih jezičnih i stilskih osobina teksta stavlja u širi kontekst književnih vrsta, „poetičkih modela“ i stilskih formacija.

Još je vidljiviji otklon od stilističkoga imanentizma u opusu Aleksandra Flakera. Osnovno načelo Zagrebačke škole, analiza teksta, ishodište je Flakerova umjerenoga imanentizma. Dok Frangeš i Škreb najčešće rabe termin umjetničkoga djela kao romantičarskog apsoluta, Flaker radije rabi strukturalistički i semiotički pojam po lifunkcionalnoga teksta. Polazeći od ruskih formalista te u oslonu na Romana Jakobsona, Flaker razlikuje estetske i društvene funk cije teksta, pa svoje stilske formacije utemeljuje i na jednima i na drugima. Uoči i tijekom Hrvatskoga proljeća pokreće u Institutu za znanost o književnosti dva projekta s temom hrvatske književnosti u europskome kontekstu, a nakon što je u optjecaj uveo termin i pojam stilskih formacija kao metodološki alat za pisanje modernih imanentističkih povijesti književnosti ubrzo se okreće intermedi jalnim istraživanjima književnosti i slikarstva, napušta imanentni pristup i približuje se postmodernističkim diskursima, bez obzira što sâm odbija termine postmoderne i postmodernizma.

Takva i brojna druga odstupanja očeva Zagrebačke stilističke škole, kojima oni dopunjuju, korigiraju ili napuštaju proklamirana stili stička ishodišta, potvrđuju nemogućnost čistoga unutarnjeg pristupa i aporije imanentizma, ali razotkrivaju i nešto drugo. Imanentni pri stup, promoviran u stilističkoj interpretaciji uoči Hrvatskoga prolje ća, imao je u zlatno doba Zagrebačke škole tri osnovne funkcije:

1. omogućivao je pripadnicima Škole autonomno bavlje nje književnošću bez nadzora tadašnjega represivnoga državnog sustava; taj je sustav bio popustio kada je riječ o ideologiji marksizma, ali ne kada je riječ o naciji i „nacionalizmu“

2. legitimirao je Školu kao dio moderne zapadne znanosti o književnosti i otvarao sudionicima Škole vrata svjetskih znanstvenih skupova, projekata i suradnje

zagrebačka stilistička škola

3. imanentni je pristup bio zaštitna maska pod kojom je Za grebačka stilistička škola mogla uoči i tijekom Hrvatsko ga proljeća pristupiti izgradnji hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta na području znanosti o književnosti u zavjetrini svoje metodologije bez pritiska tada oslablje ne marksističke, ali vrlo jake jugoslavenske ideologije.

Identitetska polja Zagrebačke stilističke škole

Tri su osnovna identitetska polja na kojima se u Zagrebačkoj školi dogodila nacionalna identifikacija tijekom Hrvatskoga proljeća i nakon njega: naziv jezika i briga za znanstvenu terminologiju (nominalna identifikacija), povijest hrvatske književnosti u europsko me kontekstu (komparatistička identifikacija) i povijest hrvatske književnosti kao zasebne discipline (kroatistička identifikacija).

Središnja nominalna identifikacija odigrala se činom potpisi vanja Deklaracije brojnih pripadnika Zagrebačke škole koji su se bavili hrvatskim jezikom i književnošću. Komparatistička identi fikacija bila je program i ostvarenje Aleksandra Flakera u dvama projektima, jednomu iz doba Proljeća i drugomu iz doba „hrvatske šutnje“. Kao nigdje u Zagrebačkoj školi u sudbini tih projekata zr cali se politička sudbina Hrvatskoga proljeća: proljećarski zbornik radova Hrvatska književnost prema evropskim književnostima: Od narodnog preporoda k našim danima iz 1970. bio je stručno slavljen i hvaljen, a postproljetni zbornik Hrvatska književnost u evropskom kontekstu iz 1978. politički je proskribiran i osuđen. Komparatističkoj identifikaciji u Zagrebačkoj školi pripada i veliki projekt Sveu čilišne naklade Liber Povijest svjetske književnosti u sedam svezaka, 1974. – 1982. U toj ediciji Zagrebačka je škola sebe vidjela u zrcalu europske i svjetske kulturne tradicije.

Napokon, temeljno identitetsko polje u radu Zagrebačke škole bila je povijest nacionalne književnosti. Dva su osnovna tipa mo dernih povijesti književnosti: informativno-sociokulturna povijest

hrvatsko proljeće

književnosti građena na paradigmi pozitivističkoga historizma i estetsko-stilska povijest književnosti građena na paradigmi estet skoga imanentizma.

Informativno-sociokulturni tip moderne povijesti književnosti karakterističan je za doba konstituiranja modernih nacija u 19. stoljeću. U takvoj povijesti književnosti nema problema s razvojem. To je linearna naracija u kojoj se razvijaju dva supstrata: duh naroda i duh pojedinca. Taj model idealno je ostvaren u De Sanctisovoj Povijesti talijanske književnosti (Storia della letteratura italiana, 1870./71.). Utemeljitelj estetsko-imanentističkih povijesti književnosti 20. stoljeća De Sanctisov je učenik i kritičar sociokulturnoga pozitivizma, filozof intuicije i esteticizma Benedetto Croce. Supstrati su takvih povijesti književnosti estetski oblici i stilski elementi, no kako oni ne podliježu linearnomu razvoju, takve moderne povijesti nisu razvojne. To su najčešće antologije estetskih vrijednosti i vrhunskih ostvarenja, konstrukcija i legiti macija elitnoga kanona nacionalnih književnosti. Prvi je tip mo dernih povijesti književnosti blizak modelu narativnih linearnih povijesti, a drugi enciklopedijskomu modelu u smislu D. Perkinsa (Is Literary History Possible?, 1993.).

Hrvatska filologija nije imala priliku stvoriti jaku cjelovitu in stitucionalnu nacionalnu povijest književnosti ni u jednome ni u drugome modelu. Osim općih metodoloških problema s pisanjem modernih supstratnih povijesti književnosti razlog je tomu dugo trajna diseminacija ideje nacije u odnosu na jugoslavensku ideju i južnoslavensku komponentu, uspostavljena u prvome narodnom preporodu pod nadnacionalnim imenom ilirizma. Prva cjelovita povijest nacionalne književnosti Slavka Ježića Hrvatska književnost od početka do danas: 1100 – 1941, objavljena na kraju Nezavisne države Hrvatske 1944., bila je u socijalističkoj Jugoslaviji politički prognana i kulturno zaboravljena, pa se činilo kao da je i nema. Tako je zadaća pisanja druge cjelovite autorske povijesti hrvatske književnosti, bilo u duhu pozitivističkoga historizma bilo estet skoga imanentizma, uz nekoliko vrijednih djelomičnih pokušaja

zagrebačka stilistička škola

(Vodnik, Kombol, Barac), ostala nedovršena sve do drugoga narod nog preporoda – Hrvatskoga proljeća.

Tada, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, na sceni je kasno doba moderne znanosti o književnosti i labuđi pjev paradigme imanentizma. Zagrebačka škola od samoga je početka postavila sebi kao zadaću pisanje kolektivne povijesti hrvatske književnosti. O tome govore časopis Umjetnost riječi i povijest Instituta/Zavoda za zna nost o književnosti.

U osnivačkim dokumentima Instituta pod vodstvom Ive Fran geša na prijelazu 1950-ih i 1960-ih stoji da je cilj buduće znanstve ne ustanove organizacija i pisanje kolektivne povijesti nacionalne književnosti. Nakon prvoga desetljeća rađanja ideje i organizacije rada, upravo u doba Proljeća, Institut osniva nakladničko poduzeće Liber. U ranim studijama očeva Zagrebačke škole u Umjetno sti riječi rješavaju se teorijska pitanja o interpretaciji književnoga teksta (Škreb, Frangeš), o stilistici kao znanstvenoj metodi koja polazi od estetskoga dojma, ali ne izostavlja ni društveni i biograf ski kontekst (Frangeš), o periodizaciji kao preduvjetu za pisanje povijesti književnosti (Flaker). Kada je Flaker u Umjetnosti riječi 1958. prvi put spomenuo, a zatim sredinom 1960-ih uveo vlastiti autorski pojam stilske formacije, bile su osigurane pretpostavke za pisanje estetsko-imanentističke povijesti književnosti obogaćene društvenim funkcijama i sociokulturnim kontekstima.

U Zagrebačkoj školi i njezinim institucijama uoči i u doba Hr vatskoga proljeća sve je bilo usmjereno prema ostvarenju najvišega znanstvenog žanra moderne znanosti o književnosti – nacional ne povijesti književnosti. Taj osnovni cilj, zapravo san moderne znanosti o književnosti, zamišljen u Zagrebačkoj školi, naglo je prekinut na političkoj sceni tadašnje Jugoslavije – nasilnim gu šenjem Hrvatskoga proljeća 1. prosinca 1971. Ali to nije bio kraj sna o kolektivnoj povijesti nacionalne književnosti. „Hodom“ kroz institucije Zagrebačka škola iznjedruje u doba „hrvatske šutnje“ nedovršenu Povijest hrvatske književnosti u pet svezaka od plani ranih sedam (1974. – 1978.). Taj kolektivni napor, koji nije uspio

hrvatsko proljeće

obuhvatiti suvremenu književnost, dovršen je 1987. na izmaku zlatnoga doba Zagrebačke stilističke škole, na samome pragu ve likih društvenih i političkih promjena, u cjelovitoj individualnoj Povijesti hrvatske književnosti korifeja Hrvatskoga proljeća na području znanosti o književnosti – Ive Frangeša.

Nedovršeni projekt. Povijest hrvatske književnosti 1 – 5. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber – Mladost, 1974. – 1978.

Dva Flakerova komparatistička projekta te dva velika kolektivna projekta iz hrvatske i svjetske književne historiografije, zamišljeni u doba Hrvatskoga proljeća i ostvareni nakon njegova gušenja u iz danju Sveučilišne naklade Liber, bili su plod dvadesetogodišnjega rada Zagrebačke škole i njezinih težnja za nacionalnom identifika cijom na području znanosti o književnosti. Bio je to oblik identifikacijskoga govora kulture u doba „hrvatske šutnje“. Vrhunac toga „govora“ dogodio se u Frangešovoj Povijesti hrvatske književnosti na izmaku Zagrebačke škole uoči ratnoga pokopa jugoslavenske ideje. Tako je poraz nacionalne identifikacije u proljećarskoj po litici nadoknađen u Frangešovoj književnoznanstvenoj esejistici u posljednjim danima Zagrebačke škole i Jugoslavije – na tada još uvijek važnomu, ali više ne i najvažnijemu području kulture, u nacionalnoj književnosti i njezinoj krunskoj disciplini povijesti književnosti.

Autor slavne Povijesti talijanske književnosti De Sanctis predao je u 19. stoljeću na početku moderne kulture svoje djelo kao simboli čan dar ujedinitelju Italije Garibaldiju. Ivo Frangeš u jeku postmo derne kulture na kraju 20. stoljeća i na kraju „hrvatske šutnje“ nije imao nikakvu političku instanciju kojoj bi svečano uručio svoju knjigu. Frangeš je svoju knjigu predao znanstvenoj i stručnoj javnosti. I ta javnost ne prestaje odgonetavati njezino čudo, jednako zagonetno u doba nastanka kao i u povodu 50. obljetnice Hrvat skoga proljeća.

nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

za nakladnika : Ivana Ljevak Lebeda lektura i korektura: Livija Reškovac izrada kazala: Monika Batur naslovnica: Ana Pojatina, Vanja Šok Horvat oblikovanje i prijelom: Ram tisak: Feroproms

cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001146354. isbn 978-953-355-606-2