Gordan Nuhanović, Zavod za apatiju by Naklada Ljevak

Gordan Nuhanović Zavod za apatiju

Biblioteka Cicero © Gordan Nuhanović i Naklada Ljevak, 2021.

Gordan Nuhanović

Zavod za apatiju

Zagreb, studeni 2021.

Čitatelju, znaj da je u ovoj priči apatija lišena okova struke i da joj više ništa ne stoji na putu oslobođenja.

Dok se spremao na počinak, Markovića je zatekao poziv unutarnjom trasom. Na vezi je imao ravnatelja Babića zvanog Vječni, Nezaobilazni, Drevni i kako sve ne. – Onda, jesi i ti napunio gaće? – Zašto bih ih napunio? – Večeras je Hunjkavom prijenosni Z-L izmjerio peticu. – Govorite o Hrvoju Hunjkavom iz Promocije? – U Zavodu za suzbijanje apatije, a možda i u cijeloj državi, egzistira jedan jedini čovjek po imenu Hrvoje Hunjkavi. Barem ja ne znam za još jednoga takvog, moj Markoviću. – Pa kako? Je l’ imao simptoma? – Izgleda da ih je krio kao zmija noge. Bar ja nemam informacija da mu je otvoren dosje. – Za dosje bih znao i ja. – Jasno da bi znao… Čuo je teško ravnateljevo disanje u slušalici. – Dobro, sutra u devet je u laboratoriju, pa ćemo vidjeti koliko je točno zabrazdio. Šta sam još htio? E da. Onaj izvjestitelj koji nam sutra dolazi… – Srnec. – U dopisu koji sam ti proslijedio stoji da ga, među ostalim, interesiraju zagranični slučajevi. Dakle, tvoj resor. Moje je pitanje sljedeće: imaš kakvog kapitalca u crvenom? – I sami znate da je uvijek netko u crvenom. 7

– Organiziraj sačekušu, pokaži mu kako to radi naš najbolji motritelj. I važno je da znaš još ovo: ako poželi ići na Cigane, to rješavaš preko Iljadarke, dok je za kurve nadležan Tišma – podsjetio ga je te pomalo sjetno dometnuo: – A sad spavaj kad ti je Bog dao. Umjesto u krevet, s čuturicom je izišao na prozor svoga golubarnika. Svuda uokolo rasprostirala se duboka tama i da nije lisičjeg glasanja, pomislio bi da stoji na splavi usred oceana. Potegnuo je iz čuture da se pribere od loših vijesti. „Što čovjeku ostaje osim kurvanja, žderanja i alkohola“, sjetio se riječi koje je kao pripravnik čuo od ravnatelja, ali tek ih je sada doživio na pravi način. U međuvremenu proletjele su skoro tri godine… Tri godine kako je dobio posao u Zavodu i vratio se u rodni grad, u potkrovlje roditeljske kuće, gdje ga je čekao uređen stančić. Na mjesto referenta u oblasti apatije primljen je bez veza, preporuka ili mita – gotovo bi se moglo reći da se nakon tolikih godina isplatila njegova diploma sociologije mada mu je, kako se pokazalo, bila beskorisna – baš kao što su beskorisne bile i druge, egzaktnije znanosti kada je o ovoj epidemiji riječ. Najveći teret ležao je na Odjelu motrenja i presretanja, u koji je raspoređen odmah po završetku osnovnog tečaja. Po danu bi tesao zanat na ulicama, a večeri je provodio u popularnom Antidepresiv njaku, prostoru u sklopu Antiapatijskoga poligona u kojem je tada djelovao intelektualno živahan klub, a koji je ujedno služio i kao restoran. Zapravo se zvao Antidepresivna akcija, ali svi su ga zvali skraćenim nazivom. Ondje je i upoznao nacionalne junake – apatologe – koje je prije gledao samo na televiziji. Najupečatljiviji su svakako bili doktor Lazzari i magistra Natali Zekan, autori Zekan-Lazzarijeve ljestvice. I on je, poput mlađih kolega, bio očaran njihovom lucidnošću, asketizmom i predanošću ciljevima, a najviše od svega – ma8

gistrinim kolosalnim sisama. Osim njih, u klubu je susreo i ostale glavešine iz Zavoda, vječnog ravnatelja Babića, zatim ljepuškastog „sigurnjaka“ Krasnodara Tišmu te načelnika Odjela motrenja i presretanja Boru Iljadicu Iljadarku. Imao je dojam da se cijelo vrijeme spremao za ovaj poziv, a ono što ga je proslavilo i unaprijedilo bilo je hvataljka za zagranične slučajeve – takozvana sačekuša. Zahvaljujući tom izumu, dobio je mali ured u Zavodu, auto, mobitel te koeficijent starijeg motritelja. Sve mu je to napunilo glavu – te tri godine tijekom kojih se uspio i zaljubiti i razočarati, dobiti trbuščić, olinjati se i naučiti štogod o ljudskoj psihi. Tri godine u životu brzo prođu. Bio je siguran u to da više nije isti onaj čovjek koji je ovdje došao pun entuzijazma. Sada je na sve to gledao malo drugačije, malo… U jednom trenutku avion poljoprivredne mehanizacije podsjetio ga je na to da su već četiri sata. Avion je dolijetao u slušno polje i zatim opet nestajao iz njega ispuštajući teret eksternih steroida. Činilo mu se kako uporno oprašuje baš iznad kuće – i to u inat njemu, Zavodu, kampanji protiv apatije i svemu onome što čini historijski trenutak ove zemlje. A onda je naglo zaspao. Nije čuo ni minibus koji izjutra njegove roditelje vozi na poligon. Bilo je pola deset kada je otvorio oči te se brže-bolje odjenuo i odvezao u ZASAP. Betonska zgrada na uglu – „uglovnica“ – niknula je osamdesetih godina, u doba procvata male privrede. Marković se još uvijek sjećao njezinih glavnih sadržaja. U prizemlju je bio butik Kod Pere Cipele sa širokom ponudom talijanskih mokasina, zatim bilijarska sala s Titovom slikom na zidu i frizerski salon Blondie, a u podrumu se subotom popodne igrala činkvina. Cijelu tu zgradu vlada je 2015. otkupila od šumarije i adaptirala u modernu javnu ustanovu s laborato9

rijem, uredima, ambulantom, projekcijskom salom i drugim sadržajima. U Zavodu je trenutačno ostvarivalo dohodak četrdeset i devetero boraca protiv apatije. U ovo doba, međutim, hol pred Dnevnim prijemom još je bio pust. Očitao je iskaznicu i krenuo prema laboratorijskom traktu, odakle je dopirao huk Zekan-Lazzarijeva detektora. U dvorani za projekcije bio je gotovo mrak, a nešto svjetla dolazilo je kroz ostakljeni prozor labosa. Prošao je naprijed u prednji red te sjeo uz Tišmu. Malo dalje bila je ravnateljeva bikovska glava, a lijevo od njega sjedio je mlađi tip u odijelu. To bi mogao biti taj Srnec, pomislio je. Dok mu je ravnatelj nešto tumačio, on je gledao u labos, ozbiljan i miran, kao da pitanja čuva za kasnije. – U kojoj je fazi testiranje? – šapnuo je Tišmi na uho. – Apatoskopija – odgovorio je. U buketu raznobojnih kablova, duboko u fotelji i obnažen do pasa, Hunjkavi je zurio u njih pretjerano ukočenim zjenicama. Iako ih iznutra nije mogao vidjeti, cijeli je prizor odisao nelagodom. Do njega stajao je glavni apatolog Lazzari i nadgledao cijeli postupak, a u dnu labosa vidjela se magistra Zekan. I ona je, unatoč ranome jutru, odavala krajnju usredotočenost – zadubljena u varijabilne brojke na ekranu. Oboje apatologa bijaše u bijelim kutama. Kretnji u labosu gotovo da i nije bilo. Samo potmuli huk zagrijanog stroja. Tišma mu se zatim obratio na uho: – Pajdo, hoćemo jednu na brzaka? Nije dolazilo u obzir, naravno. Kako mu tako nešto pada na pamet, zgrozio se Marković u sebi. – Koji ti je kurac? – Nudim „starčevića“ na četiri zarez pet – dražio ga je, ali Marković je odmahivao glavom u polumraku. – Zaboravi. 10

– Siguran si? – Kolega nam je u labosu, budalo jedna. Uskoro je doktor podigao ruku, razina je zvuka pala i u dvorani se upalila rasvjeta. – Imate li komentar ili primjedbu? Ili ćemo pitanja ostaviti za kancelariju? – upitao je ravnatelj Srneca. – Zanima me što ide poslije, kakav je postupak? – Nakon ispisa testiranja slijede analiza i klasifikacija podataka te, finalno, objava dijagnoze, koju potpisuju naši apatolozi… Da vas upoznam: Marko Marković, specijalist za granične razine. Gospodin Dalibor Srnec, izvjestitelj Vlade RH. Vladin činovnik bio je osrednje visine, pomalo dežmekast i svijetle puti. Marković ga je obuhvatio iskusnim pogledom starijeg motritelja. Uočio je i da ga modri sako s naramenicama čini širim nego što je uistinu bio. Lice mladoliko, beskarakterno, a kroz oprezno počešljane vlasi naziralo se ružičasto tjeme – po Markovićevoj procjeni, mogao je biti u kasnim tridesetima, nekoliko godina ispod njega. – U Zagrebu mi neće vjerovati da sam upoznao pravog Marka Markovića, od krvi i mesa. – Dajte, molim vas. – Nanizali ste puno kapitalaca. Ovdje ih tako zovete, „kapitalci“, zar ne? – U slengu, mada se službeno pišu kao „zagranični slučajevi“. Riječ je o osobama koje su se uzdigle iznad svih deset razina na Zekan-Lazzarijevoj ljestvici i zašle u područje koje zasad još uvijek nije mjerljivo. – Među biljke? – Vidim da ste usvojili sleng. Ravnatelj ih je poveo kroz aulu prema stubama za galeriju. 11

– Odmah da vam kažem, želio bih prisustvovati jednoj vašoj akciji. – Naravno. Ako se pojavi mogućnost za to, bit će mi zadovoljstvo. – Ima li kandidata? – Kandidata nikad ne fali – dobacio je ravnatelj. Automatska vrata propustila su ih u veliku, dobro ohlađenu staklenku. Babić je zauzeo svoje mjesto za radnim stolom i dodao izvjestitelju fascikl. – Ovdje su materijali koje ste zatražili, razvrstani po razredima: količina smijeha, pjevušenje, sklonost preljubima, izrazi oduševljenja, radni moral, upotreba lične zamjenice „ja“ i ostali domišljati parametri naših apatologa. – Mogu li sjesti? – Birajte koju poziciju želite, samo ne moju, ha-ha. Tišma mu je primaknuo stolicu uz rub stola, a on i Marković smjestili su se na sofu, tik ispod klime. Pošto je zauzeo mjesto, Srnec se odmah udubio u dokumentaciju. – Što kaže… Smijeh: 1:28. Pjevušenje: 0. Konverzacija među ukućanima: jedanaest. Je li vrijeme izraženo u satima? – Vrijednosti su u minutama – rekao je ravnatelj i namignuo suradnicima. – Hoćete reći da je prosjek smijanja za mjesec kolovoz minuta i dvadeset osam sekundi po glavi stanovnika? – Ne kažem ja, nego podaci s terena. – Na kojem uzorku? – Uzorak za svaku kategoriju jest pet stotina građana diferenciranih prema dobi, profesiji, spolu i razini apatičnosti. Ali sve vam piše u fusnotama. – I baš nijedan registrirani preljub u cijeloj kontaminiranoj regiji. – Među a-osobama. 12

Tišma se glasno nasmijao. – Broj nazočnih vjernika na misi: nula cijelih osam. – Niti cijeli čovjek, kao što vidite. Marković je izvadio mudri telefon i ukucao šifru za ulazak na stranice Zavoda. Najprije je preletio vijesti. Bile su šture, tipične za početak tjedna, a zatim je – da korisno ispuni vrijeme – bacio oko na raspored događaja: 10:00 – 12:00 – provjera stupnja zagađenosti apatijom: „Humano crtanje“, pješačka zona 13:00 – otvorenje izložbe „Apatija na umjetničkim plakatima: naših pet godina“, Muzej apatije, Hrvatskih velikana bb 14:30 – „Molitva suprotiva apatiji“ u koordinaciji udruge Vigilare i Zavoda za suzbijanje apatije 10:00 – 19:00 – pokretno testiranje za građanstvo u apatobusu; raspored stajanja: parkiralište ZASAP-a od 10 do 12, Ulica 252. bojne Vojne policije OSRH (kod Pepca) od 12:30 do 14:30, istočna strana parka od 15 do 16:30, Antiapatijski poligon… – Nisam znala da se lan vratio u modu – šapnula je magistra Zekan, koja im se prikrala iza leđa. – Slabo putujete u našu metropolu, nemate pojma o tome šta se događa na sceni – primijetio je zločesto Tišma. Marković joj je htio ustupiti mjesto, ali ona ga je primila za ruku. – O njemu? – Fakultet društvenih znanosti Dr. Milenko Brkić u Međugorju, tri godine, plus master iz politikologije u Banjaluci – referirao je Tišma magistri na uho. – Orijentacija? – Demokršćanin, oženjen, otac četvero djece… – Fijuuu. 13

Srnec se zatim ostavio brojki i svoje vlažne, bezbojne oči usmjerio k magistri. – Dakle – obratio joj se – možemo li očekivati potvrdu apatije kada je kolega Hunjkavi u pitanju? – Rijetko se događa da terenska mjerenja odudaraju od laboratorijske procedure na središnjemu Zekan-Lazzarijevu detektoru, ali, po Zakonu o apatiji, dužni smo svaku osobu testirati i u laboratoriju. Tek u labosu dobivamo pouzdan i kvalitetan rezultat. – Ravnatelj veli da neće biti manje od petice. – Ja bih čak dodala i koju decimalu više. – Evo rezultata – objavio je Babić nakon čega su se svi sjatili oko njegova telefona s vrijednostima koje je upravo očitao i isporučio glavni Zekan-Lazzari. – Kome je suđeno da bude jeben, tom gaće same spadaju – prvi se oglasio Krasnodar Tišma i to je bilo točno. – Pet cijelih pet – objavio je ravnatelj. – Kako je moguće da se prošvercao do te razine? – E to je dobro pitanje, izvjestitelju. – Govorimo o djelatniku koji je navodno do jučer obavljao svoje zadatke u Promociji, bez pritužbi kolega, savjesno i marljivo. – Tako je – potvrdio je ravnatelj. – Mogu li se tako vješto prikrivati simptomi apatije? Magistra je odlučila odgovoriti. – Na posredan način, putem egzistencijalnog straha pojedinac uspijeva dugo održati privid funkcionalnosti. Sjetimo se da je već bilo ovakvih disproporcija između vanjskih obilježja i unutarnjeg stanja, dakako izvan Zavoda. – Svejedno, apatija je morala negdje izbiti na površinu. – I izbila je, ali tek na petici… 14

Čavrljanje je naglo prekinuo ulazak Hunjkavog u kancelariju. Vanjštinom se gotovo uopće nije razlikovao od svojih redovnih izdanja: uredska plava košulja, bež hlače s faltama i smeđe mokasine. Unatoč tome – nije to bio više onaj stari Hunjka. Jer nešto drugo izbijalo je iz njega – nešto mlitavo, gnjecavo i dozlaboga tužno. Izgledalo je kao da će briznuti u plač, ali ipak nije. Samo je zatražio čašu vode i Tišma je skoknuo da posrnulog kolegu usluži hladnom vodom iz aparata. Dotle je Marković ustao kako bi mu oslobodio mjesto. – Odmori – mirno je rekao Babić i on se naprosto svalio u dvosjed, a zatim se ravnatelj obratio Markoviću. – Budi ljubazan i upoznaj gospodina izvjestitelja s našim glavnim traktom dok još nisu počele gužve, hajde. Kimnuo je i pridržao vrata gostu, koji je bio u blagom šoku. Nisi ti još ništa vidio, pomislio je zlurado Marković. Protivno ravnateljevim očekivanjima, hol u prizemlju vrvio je kandidatima. Stari znanci, inventari, poslušno su se uklanjali Markovićevoj iskaznici. Za razliku od njih, novopečeni su hodali amo-tamo i dodijavali suvišnim pitanjima. Marković bi često prepoznao kojeg pajdaša, bivšeg štemera, rokera ili viđeniju udavaču s korza. Prinčevi na bijelim konjima u međuvremenu su odjahali u Irsku, a oni koji su ostali razlikovali su se samo prema stupnju apatije. Seljaci, trgovkinje, šumarski radnici, umirovljenici, veliki Hrvati, poduzetnici lišeni žara za biznisom, nastavni kadar – svi su oni ujedinjeni apatijom strpljivo čekali da se pozicioniraju na Zekan-Lazzarijevoj ljestvici. Nakon što je naslonio iskaznicu na čitač, vrata su ih propustila u jedinicu za pripremu. I ondje je već bilo kao u kotlu. – Molim vas, razodjenite se do pasa, stvari odložite na klupe i vješalice. Papuče i ogrtači nalaze se u numeriranim 15

kazetama, ponavljam… – ženski glas davao je zapovijedi s razglasa, a dvojica uvježbanih momaka propuštala su jednog po jednog kandidata u trakt. Njih su, dakako, uputili izvan procedure. U samom traktu brujanje detektora toliko se pojačalo da je Marković morao govoriti Srnecu u uho. Uživo bi labos obično razočarao posjetitelje svojim minimalizmom. Dr. Lazzari sjedio je za kompjuterom, doslovce pritiješnjen metalik sivom grdosijom Z-L detektora, koji je silno nalikovao američkim frižiderima iz pedesetih. Glavom je dao znak da ih vidi, samo to, buljeći kroz cvikere u ekran. Stolac za testiranje zaokrenut prema zidu gledao je u fototapetu noćnoga neba. Od kandidata nisu vidjeli puno, samo tjeme s „kruništem“ iz kojega su kablovi provodili impulse u stroj. Dvije-tri minute na ovakvom mjestu bijahu sasvim dovoljne. – Pod hitno mi treba kava – rekao je Srnec nakon što su izišli na kraju hola. – Kako da ne, hoćete da se odvezemo do grada? – Ako znate za neko solidno mjesto. Čim su promolili nos iz ZASAP-a, ošamutilo ih je sunce, pa su požurili u automobil. Vozili su se u tišini prema centru – glavnom gradskom arterijom, koja je imenom evocirala 252. bojnu Vojne policije OSRH. Nakon nekog vremena Marković se sjetio prekinuti šutnju. – Jeste prvi put u kontaminiranoj zoni? – upitao je. – Boravio sam ovdje proljetos kao član Radne skupine za apatiju, ali – da, ovo je moj prvi dolazak u svojstvu izvjestitelja. – I kakvi su dojmovi? Gledao je kroz bočni prozor. Lice mu je bilo upareno i očito je da se znojio ispod sakoa. – Svi me pitaju za dojmove, ali ja ovdje nisam došao po dojmove, nego po uzorke, i to je jedino što me zanima. Kao 16

što znate, dojmovi mogu upućivati na krive zaključke, na zablude. Evo, recimo ovaj lik s desne strane; moj je dojam da se radi o normalnu, tek nešto usporenijem građaninu, ali zato vi kao osvjedočeni stručnjak vjerojatno uočavate mnoge anomalije. Zar ne? – Kada je o vanjskim manifestacijama riječ, proces motrenja zahtijeva određeno vrijeme. Zalijepiti nekome etiketu bez podrobnijeg motrenja suprotno je duhu našeg djelovanja. – Ali vanjska vam obilježja ipak nešto govore, molim lijepo, gledajte ga, vuče se kao prebijena mačka. Usporivši, odmjerio je prolaznika na trotoaru. – Ronilački hod, spuštena ramena, otečeni kapci, nemarno izabrana odjeća… Mogao bi varirati između četvrte i šeste razine. – Eto vam dojma – ja bih rekao da se čovjek treba dobro naspavati. Marković je parkirao uz rub pješačke zone, koju su gotovo u cijelosti pokrivali suncobrani kafića. – Ono je Happy, u koji često navratim makar ondje ne pijem kavu, tako da… – Jasno mi je što hoćete reći. – A do njega je hotel Nova Teba. – U toj sam prčvarnici odsjeo i njihov pripravak nazvati kavom bilo bi bogohuljenje, ako mene pitate. Zastao je i osvrnuo se na drugu stranu prema pubu. – Ostaje nam pub… – Nije mi do piva nego do kave. Marković je osjetio proboj znoja ispod košulje, a zajedno s njime i nervozu. Činilo mu se kao da je u klopci. Što je sad ovo? Usput je na džamboplakatu pogledom okrznuo fotografiju Ćire Blaževića priključena na Zekan-Lazzarijev detektor. 17

„Sine, budi odgovoran i odazovi se pozivu na testiranje. Ne boli, zabavno je i potpuno besplatno.“ – Markoviću, jeste vi dobro? – osjetio je na sebi izvjestiteljeve oči, koje su samo produbile njegovu neodlučnost. – Oprostite. – Uđimo u najbliži lokal – predložio je gotovo suosjećajno. Pošto su naručili, Markovića su obuzele crne misli. Maloprijašnja zatravljenost pred više različitih opcija, trenuci „usidrenosti“, gašenje volje… Sve što zapaža na osobama na trećoj ili četvrtoj razini, upravo je doživio i na sebi – u to više nije bilo sumnje. Srnec je pokazao na Markovićevu štopericu oko vrata. – To je standardni model? – TS 30. – Ako bi bili ljubazni. Skinuo je i dodao izvjestitelju elektroničku štopericu, notorni Time Speed, a Srnec je zauzvrat izvadio svoj iz džepa sakoa – Marković je odmah prepoznao znamenitu marku, Swiss Rare, limuzinu među mehaničkim štopericama kakvima su se ovdje kitili samo članovi Glavnog odbora. Bočni gumb, ručno navijanje, trinaest rubina… A oplata i regulator od kroma. Pobožno ju je držao u ruci da osjeti težinu finog materijala. Osim toga, djelovala je posve nekorišteno. – Na internetu sam malo razgledao aktualne radioničke terapije… – rekao je dok je, ne skrivajući prezir, pritiskao Markovićevu štopericu TS. – Kako vam se čine? – Toliko je toga što čovjek jednostavno ne može prihvatiti. Ispada da se borba protiv apatije svodi na razaranje svega onoga do čega je ovoj naciji stalo: mislim na Crkvu, na patriotizam, na Domovinski rat i da sad ne nabrajam. Na koncu 18

konca, bitno je to da Vlada s razlogom nije zadovoljna radom Glavnog odbora. Kao što znate, zamjerke i kritike pljušte s raznih strana… – Iz farmaceutskih krugova ponajviše. – Oni su mila majka. Iako treba biti pošten i reći da je epidemija opet u uzlaznoj fazi otkako je Zavod izbacio lijekove i počeo liječiti društvo umjesto pojedinaca. Čovječe – zarežao je, ali piskutavo, poput gnjevnog psića – smijeh vam je na mjesečnom nivou od minute i dvadeset osam sekundi po čovjeku. Toliko rijetko nisu se smijali ni u Staljinovo doba! Vratio je Srnecov SWR na stol, veoma pažljivo. – Denarkotizacija populacije uzela je vremena i energije… – Pretpostavljam da niste avanzirali od koeficijenta starijeg motritelja. – Točno. – Nije li vam čudno da s obzirom na reference koje imate još uvijek ne sjedite u Glavnom odboru Zavoda? – Valjda nisam dovoljno ambiciozan. – E zato drugi vedre i oblače kako im se prohtije. Znate li da magistru Zekan u Vladi zovu Rosa Luxemburg. Taman kad je Marković htio upitati zašto, u lokal su banula dva mladića s drsko izvješenim TS štopericama na golim prsima. Mahnuli su iskaznicama i obratili se gostima. – Dobar dan, kontrola zagađenosti apatijom. Molio bih goste i osoblje da napuste lokal i mirno pristupe „Humanom crtanju“ na označenim punktovima… Ovo za vas ne vrijedi, gospodine stariji motritelju – usput je dobacio Markoviću jedan iz ophodnje. – Tko je voditelj likovne kolonije? – Boro Iljadica. 19

– Zahvaljujem – promrmljao je dok su ljudi nevoljko i gunđajući izlazili iz kafića. Uskoro su i oni iskoračili na prijepodnevnu jaru. Zona za pješake bila je omeđena žutom vrpcom, unutar koje su postavljeni izletnički kompleti sa suncobranima. Na više punktova već su trajale provjere. Transformacija je bila senzacionalna, barem na prvi pogled. – Vidite kako se ulica na brzinu može preobraziti u likovnu koloniju – ironično je primijetio Marković. – Samo su umjetnici ispod prosjeka, koliko vidim. I svi crtaju isti motiv. – Motiv je uvijek jedan za sve. Dođite. Na najbližem je mjestu jedan stariji čovjek upravo crtao za izletničkim stolom pod nadzorom dežurnog. Sam uradak nalikovao je dječjem klišeju, bez ijednoga originalnog poteza: stabljika s dvama listićima na objema stranama, kružić i oko njega pupaste latice, po tri sa svake strane. – Siromaštvo crteža trebalo bi biti jamac autorova duševnog zdravlja, ako sam dobro upućen u metodologiju ovog postupka. – Znači, ovaj bi mogao biti čist. – Vrag bi ga znao. – Na putu prema crtačkom mjestu broj 2 naletjeli su na Iljadicu. Bio je u pratnji grupe zaštitara, najamnika i svi su imali štoperice na prsima. – Srnec, izvjestitelj Vlade RH za apatiju, načelnik motriteljsko-presretačkog odjela Iljadica – Marković ih je međusobno predstavio. – Ne znam koliko vas je kolega informirao, ali radi se o jednoj originalnoj praksi koju je smislio i vjerodostojnim učinio tim naših, hrvatskih stručnjaka pod vodstvom doktora Lazzarija. Ideja je zaobići uobičajeno mjerenje detektorima koje je, priznali mi to ili ne, uvijek pomalo traumatično, 20

zato ovdje putem crtanja navodimo anketiranog na to da na kreativan i spontan način sam razotkrije svoje stanje. – Gospon Srnec razočaran je manjkom nadahnutih uradaka – rekao je Marković. – Nije kvaka u nadahnuću. Među anketiranima ima veoma umješnih crtača. Pogledajte ovaj maslačak. Nije bogzna što, u njemu nema inspiracije, ali se zato anketirani na vrijeme zaustavio, ako razumijete što hoću reći. – Ne, uopće ne. – Pa dokazano je da apatičnu osobu razotkriva njezina opsesivna potreba za detaljima, za cifranjem koje može trajati cijelu vječnost – pri čemu se gubi iz vida cjelina, koja se zanemaruje ili je takorekuć uopće nema. – A je l’ uvijek testirate cvijećem? – U dosadašnjoj smo praksi imali raznolik repertoar: obiteljsku kuću s okućnicom, planinu, zmaja, jedrenjak i još neke motive. Ali cvijet nam se nametnuo kao najzahvalniji jer smo ustanovili da apatičnim osobama daje mogućnost da se razmašu detaljima i ukrašavanjem. Đoko – obratio se najbližem momku – otiđi po tuljac s radovima bračnog para Jazvić. – Jazvići su već upućeni na analizu. – Šteta. Htio sam pokazati kako izgleda crtež osoba za koje postoji sumnja na apatičnost. – Na broju 19 imamo jednu suspektnu crtačicu – upozorio je isti taj operativac. – Idemo do broja 19 ako imate volje. Srnec je pogledao Markovića, koji mu je susretljivo kimnuo. Djevojci koja je crtala na punktu broj 19 prikrali su se s leđa. – Gledajte, imamo jedan cvijet sav u natruhama i detaljima, dakle ova mlada dama uporno okoliša i predaje se svemu 21

onome što je nebitno, pri čemu cjelovitost slike ostaje raspršena – tiho je tumačio Iljadica. – Je l’ sad uviđate razliku između crteža na broju 1 i ovoga ovdje? – Pomalo hvatam konce. – Kandidatkinja naprosto ne može dosegnuti formu jer se stalno vraća na detalje. Doduše – snizio je glas gotovo do šapata – jasno je da se radi o prilično visokoj razini apatičnosti. – Mogu li ovo dokumentirati jednom fotografijom? – Dapače, kod nas je sve transparentno. – Iljadica je zamolio okupljene da se razmaknu te naložio testiranoj djevojci da pozira s crtežom na štafelaju. Kada je digla glavu, Marković je prepoznao svoju bivšu djevojku Paulinu. Ustuknuo je iza Iljadice, a kada se vratila crtanju, odvažio se i bolje pogledao crtež. U središtu je bila pomno oblikovana stabljika s nizovima brižljivo iscrtana trnja – sa svake strane stabljike izbrojio ih je po deset – a na dijelove listića padala je sjena glave cvijeta koji je bio upadljivo siromašan i tek naznačen ponekom laticom i kružićem u sredini – samo se moglo pretpostaviti da je riječ o ružici. No više od svega dojmilo ga se lice Pauline, koje je bilo sasvim predano poslu – kao da ništa na svijetu ne postoji osim tog cvijeta na papiru. Ubrzo su mu riječi kolege iz presretačkog dijela odjela počele ići na živce: – Smisao „Humanog crtanja“ jest u tome da organizam spontano ukaže na zagađenje samoga sebe, baš kao u slučaju anketirane djevojke… S neupaljenom cigaretom u zubima probio se kroz volontere i zaštitare koji su glavinjali po zaposjednutom korzu. U džepu je osjetio vibriranje mobitela – bio je to Odradek na unutarnjoj trasi. – Slušam, kolega. 22

– Možete li odmah doći k mogućemu zagraničnom u Penzionerku, veoma je hitno. Kolega je zvučao uzbuđeno. – Šta se događa? – upitao je premda je već njušio što se valja. – Upravo sam štićeniku izmjerio alarmantnu razinu. Izgleda da je pred ključanjem. – Koliko točno? – Dvaput je bilo 9,5, a zadnji put – 9,7. – Ne mrdaj, ondje sam za deset minuta. Vratio se do Srneca. – Imam dojavu o apatičaru kojeg motrim od svibnja ove godine. Upravo se približio najvišoj razini na Zekan-Lazzarijevoj ljestvici. – Pogledao je Paulinu, koja je i dalje smjerno dorađivala svoju ružu. – Izmjerena mu je desetka, kažete? – Devet cijelih sedam. Ja odmah krećem na mjesto događaja, a vi kako hoćete. – Naravno. Što je s njegovom anamnezom? – Povijest bolesti možete dobiti na uvid u Zavodu. Ukratko – u svibnju je imao skok za dvije razine, s pete na sedmu u samo petnaest dana, s time da je na sedmoj razini već pokazivao simptome osme razine, ali kako se cijeli srpanj održavao na plus sedam, činilo se da stagnira, unatoč tome što je ignorirao bilo kakvu aktivnu terapiju. Da bi onda krajem osmog mjeseca – dakle, prije desetak dana – iznenada skočio na osam cijelih devet – govorio mu je Marković dok su hitali prema automobilu. – A tko ga je sada izmjerio? – Kolega Odradek. Njega sam postavio kao sumotritelja mada je klijent u cijelosti u mojoj domeni rada. – Ti bokca. Devet cijelih sedam… Kako to uopće izgleda? 23

Marković ni sam nije imao jasnu predodžbu o tome što ga čeka. Pri tako naglim rezovima u živčanom sustavu može doći i do kontraindikacija… Svašta mu je kolalo mislima dok su se vozili prema Penzionerki, koja je stršila u okruženju malih obiteljskih kuća. Jedna službena škoda već je bila pred ulazom i Marković je parkirao iza nje. Službenik je razgovarao s nekolicinom stanara. Stariji mu je motritelj pokazao iskaznicu, a ovaj ga je propustio u zgradu. Pred vratima stana legitimirao ih je i drugi operativac iz zaštite. Odradeka su zatekli u kuhinji sa Z-L prijenosnikom. Njegovi jabučasti obrazi sijali su od znoja. – Ovo je gospodin Srnec – rekao je te nestrpljivije dodao: – Da vidim zadnja očitanja. Odradek mu je prepustio četvrtastu spravicu s dvama gumastim nastavcima na čijim su krajevima bile medicinske štipaljke – „prijenosni Zekan-Lazzari“, domaće proizvodnje. U žargonu Z-L. Pošto je displej bio malko zamućen, sasvim se nagnuo prema uređaju te tri puta enterirao unatrag: 9,7, 9,5, 9,5… – Mogu li pogledati? – upitao je Srnec. – Izvolite. Dok se povjerenik zabavljao Z-L očitanjima, Marković je poveo Odradeka do prozora. – Toplo se nadam da se nemaš namjeru busati u prsa i glumiti slavnog motritelja. – Stariji motritelju, ali ja ga intenzivno motrim već nekoliko tjedana… – Da, i? Kakve to ima veze? – Pa dopratio sam ga maltene do granične razine… Bio je u domaćinovim papučama, što je Marković ispratio jednim prezira vrijednim pogledom. 24

– Bome jesi. Priključio si ga na uređaj u pravi trenutak, svaka ti čast i za to ćeš na kraju godine dobiti pohvalnicu Zavoda. Ali ne zanosi se time da je ovaj kapitalac tvoj, jesi me razumio? Odradek je potuljeno kimnuo. Dolje, na uličici, upravo se parkirala još jedna srebrna škoda. Sada su se tri škode marke Superb bljeskale na podnevnoj jari. Iz ove je pak izmigoljio dr. Lazzari, i to u civilnom odijelu. Markoviću je bilo neobično vidjeti starog kliničara bez bijelog ogrtača. Uopće, rijetko ga je susretao izvan Zavoda. – Šta će on ovdje? – Vjerojatno zbog gospodina izvjestitelja… – glavom je pokazao na Srneca. – Kome si još slao depeše? – Samo u Help Desk, kunem se. Osiguranje je došlo dvije minute prije vas. Baš krasno, turobno je pomislio Marković. Unatoč vremešnosti stari se veoma brzo popeo u stan. – Otvorite prozore – podavit ćemo se u ovom terariju. Vi ste Srnec? Jutros smo se nakratko vidjeli u labosu, ali do prije deset minuta nisam uspio dići glavu od računala. Dvadeset testiranja do 11:30! Gdje je kapitalac? – Štićenik se nalazi u spavaćoj sobi – izvijestio je Odradek. – Čujem da kuha. Markoviću? – Izvolite, ovdje su najnovija očitanja. Doktor se nagnuo iznad uređaja na kuhinjskom stolu. Klik-klik-klik… – Bogme se digao u stratosferu – ustanovio je te se obratio Markoviću. – Je l’ bilo nagovještaja za ovakav rasplet? – Naravno. Zato sam ga proljetos i stavio pod režim strogog nadzora. Imate sve moje izvještaje u dosjeu, po tjednima. Bilo je samo pitanje vremena kada će skočiti na ovu razinu. 25

– Acta, non verba – rekao je doktor i potapšao Srneca po leđima. Odradek je krenuo prvi hodnikom u zamračenu sobu, gdje je, napipavši šalter, upalio rasvjetu. Markovićev štićenik ležao je posred bračnog kreveta, pomalo ukoso i sasvim odjeven; imao je čak i cipele na nogama. Pogled mu je bio fiksiran na jednu točku tik iznad njih. Nakašljavši se, Lazzari je zazvao „dobar dan, o, domaćine“, no ovaj je šutke nastavio buljiti u isto mjesto na tapeti, kao da ga se ni svjetlo ni ljudi na vratima sobe ni najmanje ne tiču. Marković je odvažno prišao i uzeo ga za hladnu i sluzavu ruku, uobičajenu za visoke razine. – Inače, štićenik pokazuje cijeli spektar znakova karakterističnih za devetu razinu: akinezu, mutizam, pomanjkanje psihičkog aktiviteta, pa čak i natruhe katalepsije… – Izmjeriti puls – naložio je doktor te se zatim obratio Srnecu: – Provalija, vidjet ćete. – Četrdeset pet. – O, Isuse… – Nažalost, to je očekivano za razinu na kojoj se svijest opasno približava ništavilu, barem tako pretpostavljamo, iako ni mi još uvijek ne znamo što se točno dešava iznad zadnje, desete razine na skali. No finalni skok preko mjerne razine obično je buran jer se ego refleksivno odupire suočenju sa samim sobom. U tim trenucima sva preostala volja kao da se sakuplja i eruptira u jednoj veoma dojmljivoj paradi… Uostalom, naš specijalist za visoke razine više je puta svjedočio tome činu. – Mi to zovemo „labuđim pjevom“ jer osoba iznenada dobiva strahovit nagon za oslobađanjem od nevidljivih okova. Kao što doktor veli, zasad to objašnjavamo teorijom bijega od samoga sebe, što u pravilu završava finalnom scenom istrčavanja. 26

– Recimo da se radi o inverziji epileptičnog napada – dodao je doktor. – Može li se s gospodinom ikako stupiti u kontakt? Odradek je Markoviću dodao baterijsku lampicu, a on ju je usmjerio u bliže apatičarevo oko. Nakon nekoliko sekundi čovjek je ipak trepnuo. – I to je sve? Lazzari je odjednom zakričao poput stare papige. – A-ha-ha – pa slobodno dišite, Srnec, apatija se ne prenosi zrakom! Sljedeći put vidjet ćete ga na čeki kako se koprca u Markovićevoj mreži. – Ipak sačekajmo još malo sa šampanjcem – rekao je Marković dok je grupa napuštala zagušljivu sobu. Prije nego što će zatvoriti vrata osvrnuo se, reda radi. Učinilo mu se kako miče glavom, kao da mu želi nešto reći. Savjest mu nije dala mira, pa se vratio do uzglavlja. – Kajkiću, jeste htjeli nešto reći? Kada ga je bolje pogledao, imao je dojam da nekakva strana sila koristi dotične oči kao prozor u ljudsku stvarnost. Oprezno se nagnuo. – Nikada… – Samo bez šifri, molim te – upozorio ga je. – Nikada neću istrčati – napokon je istisnuo u nekakvome groznom, hrapavom polušapatu. Da, da, to svi kažu, ali kada te ponese vihor, macane, izjurit ćeš na ulicu kao da te gone najstrašnije zvijeri, pomislio je Marković, ali nije imalo smisla da mu govori takve stvari. Sam će se uvjeriti u to, veoma brzo. I u ovom je slučaju bila izražena ta potreba za nijekanjem svoga idućeg koraka. Primijetio je to i na ostalim skorim zagraničnim slučajevima. O čemu se tu radi? Je li moguće da se u svijesti pojavi… Kako to uopće definirati? Očajnički prkos ili nešto veoma slično 27

tome. U svakom slučaju, tu reakciju valja imati na umu, zaključio je izašavši iz sobe. – Markoviću, koja ti je ovo lovina? – upitao ga je doktor kada im se pridružio u kuhinji, gdje je već vladala domaćinska atmosfera. – Čemu žurba, doktore, moj štićenik još uvijek nije probio ljestvicu. – Ah, pitanje je dana ili čak sata. Ako ja dobro računam – to je tvoj četvrti kapitalac u ovom mjesecu. – Treći. Jedan je pripisan Odradeku. – Zavidan rezultat. Premda ne znam što ćemo s njima. Koliko imaš još potencijalnih zagraničnih slučajeva u bazi? – Trenutno držim na oku troje, ovaj je četvrti. – I ne treba se zatrpavati, pametno. A šta je s onim nogometašem, čujem da kod njega ima ohrabrujućih vijesti. – Mislite na Puhalovića? Doktor se obratio izvjestitelju, koji se i dalje igrao Z-L uređajem. – Čovjeku se počeo dizati, je l’ vi to možete vjerovati? Odradek je to zapisao u izvještaju od prije neki dan. Gdje ste, Odradek? – Da, da, raspolažemo indicijama da se erekcija ponovila u više navrata mada zasad bez ejakulacije – javio se iz WC-a. – Ako na devetoj razini imamo čvrst penis, to je onda velika senzacija. – O kojoj se terapiji radi? – upitao je Srnec. – Primjenjujemo bastard-tretman „Manje je više“, koji služi održavanju trenutne razine, samo bitno pojačan s nekoliko višeslojnih terapijskih kura poput „Lova na rumenog leptira“. Zasad se terapija pokazuje uspješnom. – Dozvolite – upao je Marković – ali još uvijek je nejasno je li erekcija signal oporavka ili samo prolazni hir epidemije, 28

tim više što njegov zdravstveni bilten obuhvaća sve karakteristike devete razine, od depresije i mizantropije do letargije C, darkofilije… Dr. Lazzari nervozno ga je prekinuo: – Ne želim više slušati o boleštinama, molim te lijepo, koncentriraj se na penis tog fudbalera i točka! Srnec, kakav je vaš raspored za danas? – U jedan je otvorenje izložbe plakata u Muzeju apatije, ako se ne varam. – Idemo se malko razveseliti. – Markoviću? – upitao ga je Srnec. Marković se, međutim, ispričao; u ovom trenutku nije imao želudac za protokolarne fešte. – Ostavljam vas u dobrim rukama. Sada vam je šansa da razgledate i stalni postav Muzeja apatije, a ja sam vam kasnije opet na raspolaganju. – Nećete me se tako lako riješiti – dobacio mu je Srnec na rastanku. ***

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednica: Nada Brnardić Izvršni urednik: Bonislav Kamenjašević Lektura, korektura: Bonislav Kamenjašević Oblikovanje naslovnice: Ana Pojatina, RAM Prijelom: Goran Radosavljević Tisak: Feroproms Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001115754. ISBN 978-953-355-533-1