Matilda i vještičji mačak

Ivanka Ferenčić Martinčić

Ivanka Ferenčić Martinčić Matilda i vještičji mačak Copyright © Naklada Nika, 2012.

Izdavač Naklada Nika Amruševa 10, Zagreb tel./fax.: 01/ 557 85 50 e–mail: info@nakladanika.hr www.nakladanika.hr Urednica Kata Ivanković Marić, dipl. ing.

Dizajn i priprema DTP – Naklada Nika Ilustracije Martina Frančić ISBN 978-953-7284-38-1 prvo izdanje, Zagreb, listopad 2012.

Ivanka Ferenčić Martinčić

Zagreb, 2012.

prvo poglavlje

u kojem upoznajemo Matildu, neobi;nu djevoj;icu i druge neobi;ne stvari

K bi zasjala. Cigla bi se smočila i boja bi joj

ad god bi padala kiša, kuća od crvene cigle

postala još crvenija, još žarkija i veselija. Kao da se ta neobična kuća veseli kiši. Kao da želi privući

pažnju na sebe i malo se praviti važna time što ni

jedna druga kuća u cijeloj ulici, a možda ni u cijelom gradu, nema tako lijepu crvenu boju. Možda je neobično reći da se kuća pravi važna, ali tako

se to činilo Matildi, a ona je to smjela misliti jer je ona u toj neobičnoj kući živjela.

5

No ni Matilda nije bila sasvim obična djevojčica.

Zapravo, već se sasvim naviknula da joj ljudi govore kako je neobična. Pogotovo odrasli. Primjerice, Matilda je u jednoj slikovnici pročitala da slatkiši štete zubima pa više nije htjela jesti bombone i žvakati žvakaće gume. Onda bi odrasli rekli: “Kakvo neobično dijete!”, iako ona nije mislila da tu ima išta neobično. Da joj je netko ponudio čokoladu, odmah bi je prihvatila. Matilda se nije voljela igrati lutkama, pa kada bi to čuli, odrasli bi opet rekli: “Kako je to neobična curica.” A njoj se samo nije dalo igrati lutkama jer bi ih prije ili poslije morala počešljati, a imala je dosta problema i s češljanjem svoje kose.

Matildina je kosa rasla u svim smjerovima, samo ne prema dolje. Bila je ravna i mrzila je češljanje.

Od češljanja je samo još više letjela na sve strane.

Mama joj je objašnjavala da je to zbog statičkog elektriciteta, ali Matildi nije bilo jasno kakve veze struja ima s time što njezina kosa najviše voli stršati. I bila je narančaste boje. Ne one tamne

6

crvene koja podsjeća na zrele trešnje niti svijetle smeđe koja podsjeća na mliječnu čokoladu, kakvu je imala njezina mama, nego baš narančaste. I još je i stršala pa je Matilda bila uvjerena da izgleda kao da joj se glava zapalila. Bilo je samo pitanje dana kad će netko pozvati vatrogasce zbog te njezine kose. A odrasli, kad bi je vidjeli, uvijek bi rekli: “Kako neobična kosa” i promrsili je. Kao da je njezinoj kosi trebalo da je se mrsi!

I tako je Matilda vrlo brzo shvatila da je neobična. Živjela je u neobičnoj kući, imala je neobičnu kosu, ponašala se i izgledala neobično, ali nije se zbog toga posebno neobično osjećala. Bilo je dana kad bi Matilda poželjela biti obična. Poput drugih djevojčica iz svojeg razreda. Poput Lane, s plavom kosom koja je uvijek stajala potpuno isto kao i dan prije, u urednim kovrčama i s plavim rajfom s mašnicom. Djevojčice koja je uvijek nosila sjajne cipelice, iste boje kao i jakna, na kojima nikada nije bilo nimalo prašine ili prljavštine. Uglavnom, Matildi se činilo da se Lana baš i ne zabavlja previše

7

u tim svojim cipelicama. Zato Matildi nije smetalo da bude neobična dok god se smjela zabavljati i imati blata na svojim neobičnim cipelama.

Bilo je još mnogo toga neobičnog na Matildi.

Primjerice, njezine pjegice. Nisu to bile nekakve slatke pjegice kakve inače imaju djevojčice, kao Lana, zbog kojih su još slađe. Njezinih je bilo puuuuno. Bile su smećkasto narančaste i, osim po licu, imala ih je i po rukama, a dvije čak i ispod lijevog koljena. Ali takve je imao i njezin tata (čak i dvije ispod koljena) pa joj nisu smetale, jer su je podsjećale na to da je ona tatina curica. Osim što nije voljela žvake i igranje lutkama, nije voljela ni puzzle, šljive i papriku. A voljela je plišane medvjediće, jagode, sladoled i knjige.

Knjige je jako voljela, i iako to jest neobično za djevojčicu njezine dobi, nitko nikad nije rekao da je neobično što Matilda voli čitati. To nije bilo samo zato što su katkad odrasli tako čudni, nego i zato što je Matildina mama bila knjižničarka. Matildi nije bilo ništa neobično u tome što je njezina mama

8

knjižničarka. Napokon, ona je knjižničarka još otkad ju je Matilda upoznala, što znači još otkad je Matilda bila vrlo, vrlo mala, a i prije toga.

Neobičnije je možda bilo to što je Matildin tata radio na drugom kraju svijeta – u Indiji – pa je kući dolazio samo za praznike, kao da ide u neku daleku školu. Matilda se već bila navikla na to da je tata daleko, ali svejedno joj je nedostajao, kao i ona njemu. Pa su se zajedno domislili da jedno drugome pišu zabilješke o svemu što im se događa. Kao da vode dnevnike, ali ne onakve kakvi se skrivaju pod jastukom, nego više kao duuuga pisma. Tata bi joj pisao o Indiji, a ona njemu o svemu što se događa u neobičnoj crvenoj kući i oko nje.

9

drugo poglavlje

u kojem saznajemo o knjigama i jo[ nekim neobi;nim stvarima koje nisu stale u prvo poglavlje

B kući. Osim što je bila jedina u ulici od crvene

ilo je još mnogo toga neobičnog u Matildinoj

cigle, jedina je imala i crnu željeznu ogradu sa šiljcima koji su stršali u zrak kao da čuvaju nekakav

dvorac, a ne samo malu crvenu kuću. Neki su dijelovi kuće i podsjećali na dvorac – imala je podrum

koji je bio malo vlažan pa je možda u prošlosti

mogao biti tamnica. Zatim prizemlje gdje su bile

smještene dnevna soba, kuhinja i kupaonica. Iznad

11

se nalazio još i kat koji je bio u samom krovištu pa su prostorije na tom dijelu imale smiješne nagnute stropove. Na katu su se nalazile radna soba, soba njezinih roditelja i najvažnija od svih – Matildina soba.

Matildina soba nije bila velika, ali kako je i Matilda bila sitna, bila joj je dovoljna. Stale su unutra i škrinja s igračkama i krevet i ormar i još je ostalo dovoljno mjesta da se stavi mala polica za knjige prepuna onih najvažnijih i najuzbudljivijih.

Kad biste Matildu upitali koja joj je knjiga najdraža, ona bi vam odgovorila da ne zna jer ih ima puno koje su joj najdraže. I vjerojatno bi vas pogledala pomalo mračnim pogledom kakav takvo blesavo pitanje i zaslužuje. Podjednako je voljela i priče i bajke i slikovnice i enciklopedije i bakine vrtlarske priručnike i neke povijesne knjige.

(Naročito onu u kojoj piše kako su knjige izgledale u prošlosti – radile su se čak i od lišća!) Posebno mračan pogled zaradili biste od Matilde ako biste joj pokušali objasniti da neke knjige nisu za djecu.

12

Ona je, naime, smatrala da su sve knjige za sve ljude bez obzira na to koliko je tko visok. Jer kad bi djeca morala čitati samo ono što odrasli misle da trebaju čitati, kako bi ikad saznala stvari koje ih stvarno zanimaju?

U njihovoj je kući uvijek bilo knjiga. Osim u radnoj sobi, gdje su zidovi bili prekriveni knjigama od poda do stropa i koju su svi osim tate zvali knjižnicom, bilo ih je posvuda. U dnevnoj sobi, u spavaćim sobama, čak i u kuhinji, a povremeno i u hodniku. Slobodno su se kretale po kući pa bi čovjek mogao pomisliti da imaju noge. Naravno da knjige nemaju noge, ali imaju korice i listove i znaju šaputati o svjetovima i stvarima kojih nema nigdje drugdje. Matildu je mama naučila kako pažljivo i pravilno postupati s knjigama. Na koje knjige treba posebno paziti da im se ne slomi hrbat, koje imaju posebno krhke korice, a koje imaju posebno mekane listove koji se gužvaju. Bilo je u njihovoj kući i nekoliko jaaako starih knjiga, na koje se trebalo posebno paziti jer su bile rijetke i

13

Ivanka Ferenčić Martinčić

U jednoj neobičnoj crvenoj kući živi djevojčica Matilda.

Matilda voli čokoladu, majice s džepovima i knjige, a ne voli žvakaće gume, lutke i matematiku. Nakon škole, Matilda često ode u knjižnicu jer tamo radi njezina mama. Provodi puno vremena s bakom a tati, koji radi daleko i dugo ga nema, piše o svemu što se događa u njihovoj kući i oko nje. Kad jednog dana neobično ponašanje njezinog crnog mačka Puka pokrene raspravu o vješticama, Matilda će se baciti u potragu za knjigama i informacijama. No jednostavan odlazak u knjižnicu pretvorit će se u uzbudljivu i možda čarobnu pustolovinu. Hoće li Matilda pronaći odgovore na svoja pitanja i otkriti tajnu koja se skriva baš u njezinoj kući? Što će se sve pronaći zapisano na stranicama njezinog prugastog dnevnika.

Pridružite se Matildi i Puku u njihovoj čarobnoj potrazi!

Naklada Nika • Amruševa 10/II HR-10000 Zagreb Tel./Fax:+385 1 557 85 50 E-mail: info@nakladanika.hr 65,00 kn