Dragi Olivere by Naklada Nika

MIRJANA MRKELA

Dragi Olivere

Zadar, 2012.

Mirjana Mrkela vlastita naklada Recenzija Marinko Lazzarich, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Rijeci Grafička priprema i dizajn Kata Ivanković-Marić, Naklada Nika Ilustracije na koricama Petra V. Rundek Ilustracije u knjizi Hana Šinković Lektura Daniela Nižić Tisak Tiskara Kasanić, Zagreb CIP-Katalogizacija u publikaciji Znanstvena knjižnica Zadar UDK 821.163.42-93-31 MRKELA, Mirjana Dragi Olivere / Mirjana Mrkela ; <ilustracije Hana Šinković>. - Zadar : vlast. nakl., 2012. (Zagreb : Tiskara Kasanić). - 108 str. : ilustr. ; 20 cm ISBN 978-953-57346-0-4 140323076 Tiskanje ove knjige potpomogla je Zadarska županija.

Dragi Olivere Twiste, Maslinka i Vrcko su pročitali knjigu o tvome djetinjstvu, pa su ti poželjeli pisati o sebi. Nadam se da se ne ljutiš što sam im pomogla jer su oni još maleni. No vjerujem da će njihova pisma doći do tebe i do onih ljudi koji mogu pomoći u izgradnji ljepšeg i pravednijeg svijeta. Mirjana Mrkela

1. Dragi Olivere, čuo sam da ti je mama umrla kad te je rodila. Žao mi je što ti se to dogodilo. Da sam bio blizu, sigurno bih ti nekako pomogao. Mislim, da sam se rodio prije tebe. Moja se mama zove Ljupka, a tata Vlado. Oni nisu umrli, samo se tata bio onesvijestio kad su moje noge izvirile u svijet. Svi su se strčali oko mene jer su pomislili da sam prestao disati. No ja sam se ritnuo i pogodio nekoga u bradu, nekoga u nos. Poslije su me pokazali djedu Zelji kao da sam svjetsko čudo. On me je uzeo u naručje, a ja sam se opet ritao. – Pravi vrcko! – zadovoljno je kazao djed Zeljo. – Pojest ću pečenoga jarca, plus rogove, ako ovaj mali nije jedan pravi vrcko! Tako sam ja dobio nadimak, a djed je ispustio svoj štap. Štap je zveknuo na kolica s doručkom i zgnječio nekoliko peciva. Maslaci i marmelade u strahu su napustili tanjure, a čajnik se zaljuljao i pljucnuo malo čaja. Djed se ispričao marmeladama i maslacima, dodavši da je sreća što nije ispustio unuka, to jest mene. – Baš sreća! – ljutito je rekla medicinska sestra. – Jer ne zaboravite da je Charles Dickens kazao: Nema težeg kajanja od beskorisnog kajanja. Dragi Olivere, grli te Vrcko

2. Dragi Olivere, o tebi znam skoro sve, pa ću ti pisati o sebi. Tako ćeš saznati da na svijetu imaš još jednu prijateljicu ili imenjakinju. Ako tvoje ime potječe od riječi maslina. Meni nisu dali ime po abecedi, nego po zimnici na koju sam im sličila. I nisam se rodila u ubožnici. Gdje sam se rodila, ne znam, jer sam se najprije rodila pa su me onda pronašli. A pronašli su me u parku. Možda sam ležala, a možda i lebdjela među zelenilom. Buljila sam u to zelenilo dok mi oči nisu postale nalik na ukiseljene zelene masline. – Oho! – rekli su neki ljudi. – Prava zagonetka u zelenilu! Nadali su se da ne dišem jer bi se tako zagonetka najlakše riješila. Ti su ljudi bili stari i nitko ih nije mogao optužiti da su me oni rodili. Također ih nitko ne bi mogao prisiliti da na mene troše svoju mirovinu. Odnijeli su me u bolnicu i izmislili da se zovem Maslinka. U bolnici su iskoristili gužvu, pa su s kolica za doručak zgrabili po jedan maslac. I onda su odmaglili. Mljackajući. Od tada me krasi ljubav prema maslacu. Naša kuharica teta Čovjekoljubić zna da volim maslac, pa ga prije doručka sama pojede. Ne bi se ona dosjetila toj lukavštini da je Ispičuturić, domski čuvar, ne opominje: – Ne mazite tol’ko tu djecu! Kad odu iz doma, neće se snać’ u ovom svijetu jada i nevolje! Eto, Olivere, i srdačan ti pozdrav Maslinka

3. Nisam, dragi moj Olivere, rastao kao ti, bez ikog svoga. Bio sam neprestance okružen ljubavlju i brigom. Jedino što do polaska u vrtić oko mene nije bilo djece. Zato sam se, po svom običaju nemirno i vrckasto, veselio čim bi me položili u kolica. Vani me čekalo sve što u kući nisam imao – vozila, vrapci, psi, ljudi. I mnogo djece koja se igraju! Eto, umalo sam zaboravio na mačke! Moja baka Maja, crvenokosa i dobroćudna, gurala je kolica i mene u kolicima kad smo ugledali sirotu životinju. Stražnjim nožicama vezana za uže visjela je o grani, previjajući se i trzajući se. Kad bi se primirila, dobila bi udarac komadom drveta. Tu mačku i njene vriskove teško je zaboraviti. Ali onaj kojeg se još bolje sjećam jest mačkin zlostavljač. Imao je kosu crnu kao gavranovo perje, a oči, također tamne, bile su duboko usađene. Obrazi su mu bili upali, vrat dug i posut mrljama. – Što radiš, nesretni sine? – zapjevala mu je baka jer njena ljutnja uvijek zvuči kao operno pjevanje. On je odgovorio vrlo ružno i zamahao mi drvetom iznad glave. Baka se nije uplašila, ali je zaključila kako će biti bolje da se povuče. Taj se razgovor u našoj kući više puta prepričavao. I kad sam nakon šest-sedam godina ponovno ugledao onoga dječaka, odmah sam ga prepoznao.

4. Živjela sam u tom domu i nisam imala nikoga pa su se svi o meni brinuli. Osim kuharice Čovjekoljubić koja nije radila za mene, nego za moje dobro. Ako bih dobila dva bombona, ona bi me oslobađala jednoga da se ne slijepe i da mi ne zaprljaju džep. Zimi, ako sam imala dvije deke, uzimala je jednu da me manje pritišće. Jednom je dijelila ječam s govedinom i mene su zapala tri komada mesa. Čovjekoljubićka je, brzinom munje, pokupila dva veća komada pa se ispričala, mumljajući kao udaljena grmljavina. U to sam vrijeme prestala plakati pred drugom djecom. Borila sam se, tukla i otimala. Ako bih shvatila da neću uspjeti, prekrila bih lice rukama i trpjela bez riječi. To je razumio domski čuvar Ispičuturić pa je rekao da ću dogurat’ do političarke. Možda sam znala što znači dogurat’, ali ono o političarki nisam razumjela. No jednom sam ipak javno cmizdrila. To je bilo kad smo postavili mišolovku, a u njoj se našao najmanji miš kojega je moguće zamisliti. Ispičuturić mi je namignuo i kazao: Siroče bez roditelja. Onda je, kao nekom pincetom, gurnuo u mišolovku svoje prste, požutjele od duhana. Dok se mišić otimao, teta Čovjekoljubić je rekla da siroče treba otpremit na onaj svijet. I da je to za njegovo dobro. Sva domska dječurlija je hihotala. Jedino sam ja cmizdrila, i to jako dugo, negdje oko sto godina. I sad mi se plače čim se toga sjetim. 7

5. Jednom se, Olivere, i moja mama razboljela. Svi su govorili kako je slična anđelu pa sam se pobojao da će odletjeti svome anđeoskom jatu. Oči su joj još uvijek imale boju modrih zumbula, ali njeno je lice bilo bljeđe i osmijeh kraći nego inače. Djed Mrkić, koji je došao iz daleka, sjedio je uz nju i držao je za ruku. Djed Zeljo, koji je sjedio do djeda Mrkića, lupkao je štapom, govoreći: – Pojest ću pečenoga jarca, plus rogove, ako je ne bi trebalo odvesti u bolju bolnicu! – Mama! – izletjelo mi je. – Ne želim da ideš u bolju bolnicu! – Ne ide ona nikamo! – polako je kazao djed Mrkić. – Nema boljeg mjesta od ovog i nema boljega sina od tebe, Vrcko! Ipak sam plakao. Bilo mi je žao moje mame i mene. I tebe, Olivere, jer nisi vidio svoju mamu uživo, nego samo na slici! I tvoje mame mi je žao jer te ne gleda ovako obično, nego samo s neba. Bio sam žalostan još zbog nečega, a o tome sam se usudio govoriti tek kad je mama ozdravila. Tata me je zagrlio pa je rekao da sam ja njihovo najdraže i najbolje dijete. – Ti misliš da ne razumijem!? – ljutito sam se isprsio. – Ja sam vaše jedino dijete! Jedino! Bez brata, bez sestre i skoro bez igdje ikoga!

6. Dječaci su pravili topove od blata, a mi djevojčice mijesile smo kolače. Tražile smo brašna od tete Čovjekoljubić, a ona je rekla da je baš mozgala kako će nam ga dati. I morala je toliko bašmozgati da nije imala vremena izvaditi nam iz vreće ni jednu mjericu. Svetka je kazala da je Bog od blata napravio muža i ženu, pa smo i mi počele praviti ljude. A debela Milka je pjevala: – Muuž i žeena, kokoš pečeena! Zato su joj dječaci gurnuli surlu u blato. Debela Milka im nije ništa rekla jer su oni jači. Samo je vikala na djevojčice, pa je naljutila Svetku. Zato je Svetka mene pogodila jednim nedovršenim čovjekom i viknula: – Evo ti tata, kad ga nemaš. Evo ti i mama! Evo ti, evo ti! – A koga ti imaš?- počela sam se raspitivati da ne bih počela plakati. – Imam babu!- dočekala je Svetka. – Baba ima slike i pokazala mi je! – Lažeš! – branila sam se ja. – Da imaš babu, ona bi te bolje počešljala! Češljaš se samo sprijeda, a otraga izgledaš kao nepodšišana ovca! Blato je letjelo na sve strane dok nije došla odgojiteljica zvana Crtićka. Nije bila ljuta, nego se smijala i kazala nam je da smo baš zgodne. Iskoristila sam njeno dobro raspoloženje pa sam pitala zašto ja nemam nikoga. Ona je rekla da će razmisliti. Samo da s tim njenim jošrazmišljanjem ne bude kao s kuharičinim jošmozganjem o brašnu! Misli puna vreća, a brašna ni za kolačić.

7. Bio je prohladan dan kad sam prvi put sam izišao iz kuće. Poznavao sam svoju ulicu, a i nekoliko okolnih. Poznavao sam i neke dječake – onako, iz viđenja. Baka me je u predsoblju pregledavala kao što trener pregledava momčad prije izlaska na teren pa me je otpustila, uz dodatno ohrabrenje po stražnjici. Trčao sam do parka pa kroz park sve dok mi se kosa nije oznojila i dok me noge nisu zaboljele. Skinuo sam kapu i nastavio hodati, mlateći kapom po najbližem granju. Uskoro je pokraj mene prošao dječak moje visine i dobacio mi nešto kao pozdrav. Osvrnuo sam se za njim. Sve što se vidjelo bila je kapa okrenuta naopako i ne baš nov kaput. Išao sam dalje kao poluslijep, goreći od slatkog očekivanja. Uskoro sam ga ponovno ugledao. Bio je s prijateljem. Taj drugi se nasmijao i pitao me: – Gdje si, stari, baš smo te se zaželjeli!? I opet se smijao. Ja sam uzvratio osmijehom. Onaj prvi je bio niži, u preširoku kaputu, a ovom drugom, višem i starijem, kaput je bio pretijesan i rukavi prekratki. – Malo sprinta, ha? – izazvao me je manji pa su pojurili stazom. Sav sam se pretvorio u noge, a noge kao da nisu dodirivale tlo. Na tim razigranim nogama lebdjela je jedna jedina misao: Imam prijatelje, IMAM PRIJATELJE!

8. Crtićka mi je prije rekla kamo idemo, ali nisam slušala. Zato sam kod svakog semafora htjela znati jesmo li stigle. Kad smo ipak nekamo stigle, nisam više zapitkivala. Crtićka je rekla da ih mogu odbiti ako mi se ne sviđaju. Morala sam pitati koga. – Pa udomitelje, naravno! I onda mi je sinulo da ću dobiti udomitelje – naravno. Zapravo, oni će dobiti mene. Ako ih ne odbijem. Bilo bi krasno kad bi se tako postupalo s loncima punim juhe. Ako te gospodin Lonac ne odbije, slobodno ga možeš dobiti! Onda sam mljacnula i već smo bile u nekom uredu. Netko kome se glava nije vidjela od zaslona računala poželio nam je dobar dan. Otpozdravila sam, iako mi se činilo da razgovaram s računalom. Na mojoj su strani sjedile dvije tete – jedna jako debela, a druga jako blijeda. Na Crtićkinoj strani bila je samo klupa, a na klupi jedna mršava ženica. – Gdje je Vaš suprug, gospođo Tartar? – preslušavala ju je Crtićka kad smo sjele tako da sam ja bila u sredini. Ženica Tartar rekla je da joj je muž na poslu i da neće praviti probleme. Odlučila sam da ni ja neću praviti probleme jer mi je bilo nekako žao ženice. Nisam odbila i obećali su mi da ću imati udomitelje. Teta iza zaslona provirila je prema meni i nasmiješila se. Samo je ona blijeda bila stalno namrštena i smrknuto je slegnula ramenima.

9. Moji budući prijatelji trčali su ispred mene. Noge su me boljele, ali nisam moljakao da uspore. Viši se dječak iznenada sklonio u grmlje. Kad sam dokaskao do tog mjesta, bio sam tako ugrijan da mi se para dizala s glave kao s lonca punog sarme. Zovnuo me je iz grma i ja sam koraknuo po lišću. Na dlanu mu je ležao pištolj. Kako mi se činilo, pravi! Manji dječak me gurnuo s leđa, pa sam kleknuo na mokro lišće mucajući: – D-dobar dan, kako si? – Ha-ha, koji tupan, čovječe! – smijao se vlasnik pištolja. – Pa reko’ sam ti! – odvratio je onaj iza mene i ponovno me gurnuo baš kad sam se spremao ustati. – Jesi ikad vid’o kita da priča s pištoljom? – Kita? Ja sam… mene zovu… – Mi te zovemo Tupan! – prekinuo me je veći dječak. – Ja sam Veseljko, a on je Jazavac. Ako ne budeš dobar, ovaj treći ortak će ti ubacit’ kuglu u tu tvoju šuplju tikvetinu! Promrsio sam nešto ustajući, a oni su se već udaljavali. Znao sam da sam se ponio glupo. Ali toga trenutka nisam imao ni snage ni volje da opet jurim za njima kao poslušni psić. I mislio sam, dragi Olivere, da Jazavac i Veseljko ne mogu biti zločesti kao oni dječaci koje si ti upoznao. Samo su im malo slični. A pištolj možda i nije pravi.

10. – Ah! – razveselio se Ispičuturić kad sam rekla da ću ići udomiteljima – Tu nešto smrdi! Vjerojatno je to kazao samo zbog svoje opreznosti. On je bio stražar i morao je biti stalno na oprezu. Teta Tartar nije loše kuhala. Nije smrdjelo i bilo je mesa. Samo što je čovjek, za kojega sam mislila da se zove Vaš Suprug, imao potpuno ljubičasti nos i potpuno crnu odjeću. Za stolom je bio i jedan mali dječak Božo, mršaviji od tete Tartar. Vaš Suprug mu je uzeo batak iz tanjura pa mu zahvalio prostom riječi i kesio se. Uopće se nisam smijala, iako je bilo malo smiješno. Poslije smo jeli kolače s višnjama. Božo nije ni to kušao jer je trebalo pljuckati koštice, a on je bio još mali. Kad je odgojiteljica došla po mene, pili smo čaj. Božo je dobio i čaja i šećera. Po tome sam zaključila da je teta Tartar bolja kuharica od naše kuharice Čovjekoljubić koja manjoj djeci daje manje šećera. Sve sam ispričala djevojčicama u domu. Hvalila sam se i povećala sam i batake, i kolače, i žlicu za šećer. Na to je debela Milka rekla da čovjek ljubičasta nosa sigurno stavlja mišomor u kutiju za šećer. – Ja mislim da je on grobar! – izjavila je Svetka, usput kopajući nos. – A je l’ u kući bilo svijeća i križeva? On tog može uzet’ koliko mu srce želi! Moje srce nije željelo ni mišomor, a ni svijeće. Ono je kucalo, a ja sam šutjela. 13

O dvjestotoj obljetnici rođenja Charlesa Dickensa, nastao je roman koji će izmamiti osmijehe, suze, ali i želju za akcijom. Sastoji se od devedeset pisama upućenih Oliveru Twistu, od jednog nestašnog dječaka i jedne djevojčice s očima koje podsjećaju na zelene masline.

Oni su stanovnici suvremenog europskog grada, a tu je još i park, djeca, beskućnici, kuharica, stražar, pas koji traži tartufe, dvije narukvice, mali Božo, zrnce blagdanskog ozračja, malo crne kronike i jedan pečeni jarac.