Gospodin Promjena Jelena Miholjević

GLUMICA IZBLIZA Jelena Miholjević

diva iz susjedstva

Foto: Ana Šesto, Kavkaz Kazališna kavana

BILA JE BRUCOŠICA SA SAMO 17 GODINA. ZA NJU JE NAUČITI TEKST PIECE OF CAKE JER IH

UČI DOK SE VOZI U TRAMVAJU. A SVAKOJ ULOZI I DANAS PRISTUPA S JEDNAKIM ŽAROM,

DAJUĆI CIJELU SEBE, NA POZORNICI ILI PRED KAMERAMA. DAME I GOSPODO, UPOZNAJTE

JELENU MIHOLJEVIĆ, DIVU HRVATSKOGA GLUMIŠTA, DIVU IZ SUSJEDSTVA, ČIJA VELIČINA

LEŽI UPRAVO U NJEZINOJ NEPOSREDNOSTI, PRIRODNOSTI I PRISTUPAČNOSTI KOJA ĆE VAS OSVOJITI NA PRVU... M attie Fae Aiken u „Kolovozu u Osage County“, Emma Bovary u „Gospođi Bovary“, Stela u „Stela, poplava“, Cvetajeva u „Malograđanima“ te, gledateljima pred malim ekranima možda najpoznatija, Ksenija u „Crno-bijelom svijetu“ – sve je to Jelena Miholjević, jedna od istinskih diva hrvatskoga glumišta. No, za Foto: Ana Šesto, Kavkaz Kazališna kavana u to doba obilno koristile, zatim haljine od poliestera, cipele u špic i slično – sve su to izazovi za glumca. Radi se 12 sati, s jednom malom pauzom, tako da stvarno moramo biti fit i u formi, ali sve se te prepreke lako prekorače u dobrom društvu. Oni koji vas poznaju kažu da ste, i vi kao i vaš lik u seriji „Crno-bijeli svijet“, razliku od nekih drugih „diva“, Jelena iznimno ženstvena osoba, s izražeje jedna od najdivnijih i najtoplijih nom majčinskom energijom. osoba s kojima sam imala prilike - Kada me na kasting za tu ulogu porazgovarati. Možda je to zato što je zvao Goran Kulenović, kojeg prije nisam odmalena odrastala okružena umjetznala, a koji mi je danas divan prijatelj, i nošću i ljudima koji se njome bave kada sam prvi put pročitala ulogu Ksenii što je vrlo rano shvatila prednosti i je, pomislila sam: „Bože, ova žena i ja smo mane glumačkog poziva pa je slava na neki način toliko slične. Ja to moram nikad pretjerano nije zanimala, nego igrati.“ Došla sam na kasting, dobila ulogu joj je dolazila prirodno. I nekako i nakon nekog vremena pitala Kulenoviusputno. I upravo u tome leži sva ća: „Dobro, pa koje si ti još glumice zvao njezina veličina – u prirodnosti. na kasting za tu ulogu?“ A on mi je od

Živahna, vedra, optimistična, togovorio: „Pa koga bih drugoga, samo sam pla, pristupačna i uvijek nasmijana, tebe zvao.“ (Smijeh). Uglavnom, danas odlučila je od života uzeti najbolje je drago i meni i njemu da je to učinio, što joj može pružiti, a sreću, osim a kasnije mi je otkrio da su neki dijelovi u glumi, najviše pronalazi u obitelji Ksenijina karaktera preslikani od njegove i djeci, kao i malim, jednostavnim majke. Meni se kod Ksenije neobično sviužicima koji život znače. đa ta njena mama-fiksacija, da je uvijek tu za svakoga, da je uključena „u struju“ sto Ovih dana započinje snimanje na sat. Ona stalno pokušava držati neki novih epizoda „Crno-bijelog svijeta“, po ožujku, napravili smo sve pripreme i probe red, ali je baš prava ljudina. Zapravo, Ksenija mnogima jedne od ponajboljih hrvatskih već tada i došlo je do prekida i karantene. U je jedna divna, prekrasna žena koja nikad ne serija u kojoj ste utjelovili lik Ksenije. to sam vrijeme bila baš tjeskobna zbog sveodustaje. Radujete li se ponovnom snimanju i ga, ali sada smo ponovo krenuli i presretna druženju s kolegama, pogotovo nakon sam. Velik mi je to izazov i velika, velika sreća. A u čemu su najveće razlike između vas razdoblja karantene, koje je sada iza nas? privatno i Ksenije? - Snimanje četvrte sezone smo jedva Je li naporno snimati seriju? Obično slu- Privatno sam malo više kolebljiva od nje, dočekali. Meni se to, iskreno, čini kao san i šamo priče da snimanja traju od ranog osjetljivija i malo više „princezasta“, ali mi je stalno strepim hoće li sve biti u redu sa snijutra do kasne večeri... baš veliki gušt igrati takvu divnu osobu kao manjem jer su vremena zaista turbulentna. - Ponekad je stvarno naporno jer se stalno što je Ksenija. Jedino me ponekad njezin Neopisivo sam sretna i zbog našeg druženja, moramo prilagođavati – glumiti, na primjer, modni izričaj zna ubiti u pojam (smijeh). Sve kao i zbog publike koja je tako lijepo prihvazimu, a ljeto je. Zatim, tu su svi ti kostimi, te njene šlapice, štrikane vestice, šlafroci... ali tila seriju. Snimanje je trebalo započeti već u potom kilogrami laka za kosu koji su žene to je ona. Ponekad me na cesti zaustave gledatelji i kažu kako im puno bolje izgledam uživo nego kao Ksenija i često se našalim pa "KADA SE MALO VRATIM UNAZAD, ČINI MI uzvratim: „Bolje nego da je obrnuto.“

SE KAO DA JE NAŠA GENERACIJA ŽIVJELA U Serija je smještena u sedamdesete i osamdesete. Čini li vam se da su u to vriNEKOLIKO SVJETOVA, A U POSLJEDNJE VRIJEME DA ŽIVIMO U PARALELNIM SVEMIRIMA KOJI SE jeme ljudi živjeli ipak malo mirnije nego danas? Zanima me kako ste vi prošli taj period, jeste li odrastali slično kao i klinci IZMJENJUJU NA DNEVNOJ BAZI" iz „Crno-bijelog svijeta“? - Čini mi se da pamtimo samo lijepe stvari

iz tog perioda i idealiziramo ga – to se zove pozitivno pamćenje. U ovoj će sezoni ipak biti govora i o onim ružnijim stvarima – o Černobilu i nekim drugim stvarima koje su se tada događale. No, kada se malo vratim unazad, čini mi se kao da je naša generacija živjela u nekoliko svjetova, a u posljednje vrijeme da živimo u paralelnim svemirima koji se izmjenjuju na dnevnoj bazi. Odrastanje mi je bilo ispunjeno kazalištem i glumom, naša je kuća uvijek bila puna ljudi i puno se pričalo o kazalištu. Roditelji su organizirali večere, puno se jelo, pjevalo, smijalo. Brat i ja bismo znali zaspati dok su naši roditelji puštali ploče, razgovarali... Sjećam se da se kod nas znalo jesti u turama jer nam je dolazilo toliko prijatelja u kuću pa su se u turama morali izmjenjivati za stolom.

Zvuči kao da ste se dobro zabavljali... - Uistinu jesmo, često se sjetim kako smo tada puno pjevali – na rođendanima, u automobilu, prije spavanja, na svim druženjima. A repertoar je bio širok. Baš sam nedavno pričala s prijateljima kako bi taj običaj trebalo obnoviti. S druge strane, nije sve bilo bajno – stalno su tu bile neke krize, nestašice i brige, ali mi smo kao klinci imali osjećaj kao da smo u raju. Nisam sigurna imaju li današnji klinci taj osjećaj. ti učiš tekstove?“ A ona mi je odgovorila: Majka vam je Lela Margitić, a otac Boris naslijedila. Miholjević – kako je bilo odrastati u glumačkoj obitelji? Jesu li roditelji često Zaista? Učite tekstove u tramvaju? kod kuće razgovarali o poslu, učili uloge - Nedavno mi je suprug Dario Harjaček, s naglas i bili pod stresom zbog premijera? kojim radim na novoj predstavi koja će biti - Moje odrastanje je bilo zanimljivo jer u Teatru Rugantino, rekao: „Pa dobro, kada nisu samo mama i tata bili iz umjetničkih ti učiš te tekstove?“ Naime, na sceni smo krugova, cijela je moja obitelj bila nadarena samo Dražen Čuček i ja pa imamo jako puno za scensku umjetnost. Bila je tu i mamina teksta za naučiti, ali ja to nekako napravim sestrična Vesna Butorac, primabalerina. usput. Doduše, zbog epidemiološke situaMamin ujak, glumac Drago Krča i teta, cije to ne radim u tramvaju, ali zaista brzo glumica Ljubica Mikuličić, bili su ujedno i učim tekstove. jedni od osnivača Kazališta Gavella. Mama „U tramvaju.“ I to je nešto što sam od nje je tada glumila u Komediji, iako je imala Što mislite hoće li i vaša djeca, Ada (10) i i brojne druge angažmane. Živjeli smo u Bartol (20), krenuti sličnim putem? Imaju stanu na Trešnjevci, u kojem živim i ja sada, li oni interesa za glumu? sa svim tim mačkama, ribama i pticama... A - Gluma je poziv, to nije zanimanje. I to s nama je živjela i djevojka koja nas je čuvala je poziv koji ti oblikuje cijeli život i koji traži jer su zbog predstava i premijera roditelji potpuno posvećenje, nema tu odmora. Iako često noću bili odsutni. Nikad nisam osjetila je bilo nekih kriza i preispitivanja tijekom jutarnju užurbanost, kod nas je sve bilo mladosti, danas sam potpuno zahvalna – ležerno jer probe uvijek počinju u deset. I taj naš posao je svojevrsna terapija, jako je zami je tempo bio normalan. Tata je uvijek bio bavan, puno učiš o sebi i drugima, pomažeranoranilac i uvijek je marljivo ponavmo ljudima tako da im malo olakšamo i ljao tekstove i učio ih napamet. pokazujemo im da je važno da se Jednom sam prilikom pitala i smijemo i plačemo zajedno. mamu: „Pa dobro, kad "Gluma je poziv, U odluku djece se nikad ne to nije zanimanje. I to je poziv koji ti oblikuje cijeli život i koji traži potpuno posvećenje, nema tu odmora. Iako je bilo nekih kriza i preispitivanja tijekom mladosti, danas sam potpuno zahvalna – naš posao je svojevrsna terapija, jako je zabavan, puno učiš o sebi i drugima"

bih uplitala. Mislim da su oboje daroviti, ali za Bartola mi se čini da želi što dalje od glu- mačkog poziva. I to je obično priča djece iz glumačkih obitelji – ili se potpuno odmaknu od glume ili se „zakače“ za glumu već u dje- tinjstvu. Što se tiče Ade, ona je još malena. Tko zna što će u životu odabrati.

Mi smo skoro generacija i obje smo završile Centar za kulturu i umjetnost u Zagrebu pa me zanima kako vam je izgle- dala mladost – što ste slušali od hrvatskih bendova, koje ste postere stranih zvijez- da lijepili po zidovima? Je li vaš izbor bio Kulušić ili Saloon? - Ah, CEZAKUM, naša škola, najbolja na svijetu. Ta škola je „rodila“ jako puno zanimlji- vih ljudi, umjetnika, pisaca, novinara. Bila je potpuno posebna i tek sam u školi shvatila što znači ta kreativna sloboda – jako su nas poticali na kreativno izražavanje. Za potrebe snimanja „Crno-bijelog svijeta“ jedan smo razred Gimnazije u Križanićevoj pretvorili u razred u kakvima smo boravili u osamdeseti- ma – sa slikama po zidovima.

Bilo je to šašavo i rokersko vrijeme, tako da sam više voljela Kulušić od Saloona i tamo sam slušala neke genijalne koncerte – Hau- stor i Katarinu II iz koje je nastala Ekatarina Velika.

Pretpostavljam da niste puno razmišljali o izboru zanimanja, da se glumački poziv nametnuo sam po sebi. Što su vam rekli otac i majka kada ste im rekli da ste odlu- čili postati glumica? - Mama mi je savjetovala da dobro raz- mislim jer mi je škola odlično išla, bila sam baš onako prava štreberica, volim učiti. I sad mi je malo žao što nisam završila još jedan faks. Tata me ohrabrivao, no nisu se previše uplitali u moj odabir. Držali su se više po strani i mislim da je to najpametnije što su mogli učiniti.

"Privatno sam malo više kolebljiva od Ksenije iz „Crno-bijelog svijeta”, osjetljivija i malo više Prijemni za Akademiju dramske umjetnosti ste položili nakon treće godine srednje škole te ste jedno vrijeme 'princezasta', ali mi je baš veliki bili paralelno i matu- gušt igrati takvu divnu osobu kao rantica i brucošica. što je Ksenija. Jedino me po- Dakle, diplomirali ste nekad njezin modni izričaj kao vrlo mlada osoba. zna ubiti u pojam" - Prošla sam prijemni nakon trećeg srednje, a u to je vrijeme na Akademiji vladala fama da je moraš upisati što mlađi kako bi valjda mlade glumice mogle igrati Julije i slične uloge te da bi te profesori mogli što prije glumački formirati. Imala sam golemu želju i dobro sam se pripremila i prošla. Ušla sam u generaciju glumaca s kojima sam cijeli život ostala veza-

na – s Barbarom i Filipom Nolom, koji su mi i danas veliki prijatelji. Bilo je divno iako, kad sada pomislim da sam sa samo 17 godina upisala Akademiju, malo se zgrozim, i često kad me doma uhvati neko samosažaljenje kažem: „Ja radim od sedamnaeste.“ (Smijeh) Jer zaista, kada se upiše Akademija, to je rad od 12 sati na dan.

Je li vam bila prednost to što ste iz glumačke obitelji? - Ma kakvi, bila mi je to čak otegotna okolnost. Gledalo me se kroz određeno povećalo i trebalo mi je vrijeme da se dokažem da nisam samo „nečija kći“. Nitko nigdje nije dolazio preko neke veze ili je to bilo nečuveno rijetko, tako da se brzo iskristalizirao moj talent, neovisan o roditeljima.

Koja je prva uloga na kazališnim daskama koju ste utjelovili? - Ne sjećam se baš točno prvih uloga, ali se sjećam prve veće uloge. Mogli smo birati gdje ćemo biti stipendisti, što je značilo da smo bili „šegrti“ u kazalištu – statirali smo, radili neke male uloge, mijenjali glumce, pomagali, tako da sam počela rano raditi u Gavelli. Prvo što pamtim bila je predstava „Hrvatski slavuj“ Rade Šerbedžije i Borislava Vujčića, a prva velika uloga mi je bila na Pulskom ljetu, gdje sam igrala „Ifigeniju u Aulidi“ u Režiji Edija Tomičića. Filip Šovagović je bio Ahilej, ja sam glumila Ifigeniju.

Foto: Ana Šesto, Kavkaz Kazališna kavana

Je li glumački poziv „kruh sa sedam kora“? Pretpostavljam da sada dajete savjet mlađoj verziji sebe, da biste ga ponovo odabrali. No, biste li nešto na svom profesionalnom putu ipak napravili drugačije? - Mislim kako je u glumačkom poslu najvažnije osvijestiti kako sve što nam se događa ima nekog smisla – i naši padovi i porazi i uspjesi. Voljela bih, također, da sam znala da strah, frustraciju i tremu ne treba shvaćati preozbiljno.

Čini li vam se da su kultura i umjetnost u hrvatskom društvu marginalizirani, a s druge strane svi svjedočimo kako je do karata za neku hit predstavu u Gavelli, vašem matičnom kazalištu, ponekad teško doći. Kako to objašnjavate? - Hrvatski odnos prema vlastitoj kulturi me stvarno fascinira i mogla bih reći puno gorkih stvari. Ponekad u nevjerici gledam koliko lako uništimo nešto što se stvaralo godinama. A opet, s druge strane, postoji kritična masa ljudi koja voli i prati kulturnu scenu "ŽIVJELI SMO U STANU NA TREŠNJEVCI, U KOJEM ŽIVIM I JA SADA, SA SVIM TIM MAČKAMA, RIBAMA I PTICAMA... A S NAMA JE ŽIVJELA I DJEVOJKA KOJA NAS JE ČUVALA JER SU ZBOG PREDSTAVA I PREMIJERA RODITELJI ČESTO NOĆU BILI ODSUTNI"

tako da to ipak budi određenu nadu.

Jeste li perfekcionistica u svom poslu? Koliko vam je važno da kad radite neku ulogu, da uđete u nju sto posto i date uvijek sve od sebe? Koje su još osobine koje mora imati jedna glumica? - U glumačkom poslu i nema druge varijante, moraš dati sve od sebe. Svime što imamo, dajemo ljudima. Naravno da sam bila perfekcionistica, nikad do kraja zadovoljna, ali sam pročitala rečenicu Judy Dench, koja me spasila: „Posao treba shvaćati ozbiljno, ali sebe ne.“

Je li bilo kolega glumaca, redatelja, situacija koje su vas natjerale na pomisao da odustanete od svega. Pročitala sam da ste s 27 godina „izgorjeli“ od posla, da ste toliko izgubili samopouzdanje i pomišljali da se više ne vratite na scenu. Na sreću po hrvatsko glumište, niste to učinili. Što vam je u tom trenutku najviše pomoglo da se vratite još snažnija na daske koje život znače? - U to vrijeme, kada sam željela odustati od glumačkog poziva, baš me jako „peglao“ ego. Mislila sam da sam nedovoljno dobra, imala sam neopisive treme. U takvim krizama nam izgleda kao da smo sami na svijetu i da nam nitko ne može pomoći. Vidjela sam da nešto stvarno nije u redu jer sam se počela osjećati i fizički loše i potražila sam odgovor kako biti blaga prema sebi i ponovo se zavoljeti. Trajalo je to jedno godinu i pol. U trenutku kada sam o tome progovorila s drugim glumcima, shvatila sam da svi imamo slične probleme, ali rijetko o njima razgovaramo. Tada sam počela meditirati, baviti se jogom, proučavati prehranu, izražavati emocije... Taj je proces potrajao i još uvijek traje. Sada lako prepoznam takvu krizu i znam točno što trebam učiniti čim se osjetim malo down.

Jeste li se ikad susreli s predrasudama o sebi, i kao glumici i kao osobi? Kako ste se nosili s njima? - Kad se sretnem s predrasudama o sebi, kolegama, ženama općenito ili ženama u mojoj dobi – ponekad me pecne jer ljudska okrutnost i glupost znaju biti neugodni. Međutim, naučila sam vremenom da se više ne bavim takvim banalnostima i ne razmišljam o njima.

Za glumicu je, osim njezine glumačke vještine, iznimno važan i izgled – barem su nas tako naučili mediji. Smatrate li da su glumice tu pomalo diskriminirane u odnosu na svoje muške kolege, pogoto vo kada dođu u zrelije godine? Smeta li vas to? - Sada sam u zrelim godinama, ali osjećam se stotinu puta bolje nego u dvadesetima, stjecajem raznih okolnosti – tada nam se dogodio rat, roditelji su mi se rastali. Naravno, sada mi je fitilj puno kraći nego prije, ali sam puno zadovoljnija svojim izgledom i sobom. Sada se više njegujem, to je čin pažnje prema sebi u kojemu izuzetno uživam, i

Foto: Ana Šesto, Kavkaz Kazališna kavana

"Sada sam u zrelim godinama, ali osjećam se stotinu puta bolje nego u dvadesetima, stjecajem raznih okolnosti – tada nam se dogodio rat, roditelji su mi se rastali. Naravno, sada mi je fitilj puno kraći nego prije, ali sam puno zadovoljnija svojim izgledom i sobom"

osjećam se puno ljepše nego kad sam bila mlada. Imam osjećaj da su se i u dramskoj literaturi stvari jako promijenile i uloge žene naše dobi sada više nisu dosadne, naprotiv, to su neke šašave, mudre, zanimljive, jedinstvene, slojevite žene. Tako da, moram priznati, za sada jako uživam u svojim godinama. Ima nešto i u tome što sam kći Adu rodila s četrdeset pa me i dijete koje sada ima deset godina održava mladom.

Izgledate mi iznimno svježe, sretno i zadovoljno životom. Takvi ste bili i s nekoliko kilograma viška i danas kada ste postigli željenu kilažu s pomoću Stockholmske dijete. Pročitala sam da ste veliki hedonist i da volite jesti i kuhati. Jesu li vam zato sve ostale dijete bile prenaporne? Što ovu dijetu razlikuje od drugih? - Ta dijeta je nešto toliko divno. Stalno kuburim s kilogramima, ali ova mi se dijeta pokazala odličnom. Nakon što sam skinula deset kilograma, napravit ću zbog snimanja malu pauzu, pazit ću da se kilogrami ne vrate i vratit ću joj se. Riječ je o potpuno personaliziranim jelovnicima, s kojima sam oduševljena.

Da morate odabrati pet jela koja ćete jesti do kraja života, koja bi to bila? - Jako volim kruhove koji mogu biti i zdravi, zeleno lisnato povrće, tjesteninu, koja također može biti u zdravijoj varijanti, i volim voće i povrće. Za mesom ne osjećam nikakvu potrebu, tek vrlo rijetko.

Osim dobre hrane, u čemu još uživate? - Uživam i u druženju uz hranu, čitanju, šetnjama sa psima po šumi, uz more, jogi, plivanju. Uživam i u ljenčarenju. Doduše, to se dogodi samo nekoliko dana u godini. Uživam u cvijeću i u svim drugim jednostavnim stvarima.

Volite li izlaziti? A gdje najradije odlazite sa suprugom Dariom Harjačekom? - Obožavam izlaziti, volim plesati, ali to si rijetko kad mogu priuštiti. Uostalom, u Zagrebu se sve rano zatvara pa ne možemo baš postati neke lole i bekrije do kraja. Sa suprugom volim ići na putovanja i planinariti na Sljeme ili na Učku. Ja više volim buku i gužvu, a Dario više da je oko njega mirno i spokojno, tako da je to dobra kombinacija. Odlično se nadopunjujemo i uživamo u trenucima koje provodimo zajedno.

Otkrijte nam, kako izgleda vaš idealan odmor? Znate li se opustiti i ne raditi baš ništa ili i kad odmarate – radite? - Idealan odmor ovisi o tome koliko sam umorna. Kada dugo snimamo u studiju, nakon nekog vremena se osjećam izmoždeno i umorno, tako da se moram odmaknuti. Spas nalazim u masažama i osteopatiji koja me vraća iz mrtvih. Znam se dobro opustiti – more, knjiga, dekica, sprej protiv komaraca – to je moj idealni odmor. Koju ste dobru knjigu pročitali u zadnje vrijeme i koji dobar film pogledali? - U zadnje vrijeme sam ponovo iščitala Zeruyu Shalev, sva tri njezina romana: „Kasna obitelj“, „Muž i žena“ i „Ljubavni život“. Jako volim čitati romane Harukija Murakamija. Kad ih čitam, imam osjećaj kao da pijem neku divnu izvorsku vodu. Potom volim Jonathana Franzena i Elenu Ferrante. Filmove sam malo zapostavila i jedva se čekam ponovo zatvoriti u neku kinodvoranu. Ali, zakačena sam na serije, na Netflix i HBO – volim „Leftovers“, „Young Pope“, „New Pope“ i „Transparent“ – to su mi omiljene.

Ako su naš nešto naučili korona i potres u Zagrebu, to je da ništa u životu nije sigurno, da je sve podložno promjeni i da se svi planovi u trenu mogu izjaloviti. Kako se vi nosite s tim osjećajem nesigurnosti? - Ovo je novo iskustvo i gledam što iz njega mogu naučiti, no naravno da sam osjetila i frustraciju i brigu, pogotovo zbog djece. Jer, priznajem, ja nisam jako dobra u prepuštanju. Divno mi je vidjeti da se ljudi uspiju prepustiti i vidjeti tu dobru stranu novih izazova, no ja ipak pokušavam stvari kontrolirati i zbog toga patim. Divna je, međutim, spoznaja da život uvijek pobjeđuje i da ljudi uvijek pronađu načina pomoći jedni drugima i da si budu dobri. Možda će nas sve ovo vrijeme naučiti da živimo održivije i s više empatije prema sebi i drugima.