Objektiv, Četvrtak. 09. jul 2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 9. jul 2020. • broj 227.

ili :

zbog čega je BBC serija ,,Trigonometry“ mnogo više od lamenta jedne moderne poligamne veze

Str. 4. i 5.

Geometrija bliskosti

Ä&#x152;etvrtak, 9. jul 2020.

Četvrtak, 9. jul 2020.

A cappella

Ajde onu moju D

an za danom, sve su manje nade u kakvu–takvu turističku sezonu. Prethodnog vikenda obiđoh malo Budvu i Bečiće, a slike koje sam zatekao, u inače prepunoj Budvi za to doba godine, izgledaju nestvarno. Stari grad, devet sati uveče, od ulaska sa strane ,,Avale“ pa do izlaska na drugu bandu, kod gradske marine ne sretoh ukupno dvadesetak osoba. Ni da je novembar. No, grdno je vrijeme. Izgleda da se ovaj đavo od virusa prenosi nestvarnom brzinom i intenzitetom, pa je ta činjenica u mnogome doprinijela ovakvom razvoju situacije. Ograničenja za dolazak turista, u zavisnosti s koje lokacije pristižu, takođe su faktor nesigurnosti za bilo koga ko krene ka nama, u namjeri da se okupa pet-šest dana. O dolasku ljudi s porodicama, s djecom, da i ne govorimo. Dakle, ne samo kod nas, nego i svakom zemljinom šaru, svijet je zastao. Evo već pet mjeseci. Do kad ćemo moći ovako, vidjećemo, ali prognoze nijesu ni malo vesele.

*** Sad dolazimo na teren mojih kolega muzičara. I u redovnim okolnostima, muzičari su skoro pa nevidljiva kategorija. Najčešće rade na crno, sistemski neprepoznati, a samo im rijetki kafići i klubovi uplaćuju honorare preko računa, uz pripadajuće dadžbine. Nakon ,,lockdown“ faze iz marta, aprila i dijela maja, a nakon jednomjesečne pauze od „zaključavanja“ i nade da će se stvari polako normalizovati, prije par dana uslijedio je novi šok – ugostiteljskim objektima u Podgorici dozvoljava se rad do 22 časa. Istovremeno se zabranjuje svaka vrsta kulturno-umjetničkog programa. Ima naravno tu nekoliko nelogičnosti, suštinskih, i neću ih sada nabrajati, nameću se same. Međutim, narednih nekoliko redova posvetiću ljudima koji od muzike žive, ovako ili onako. Već pet mjeseci, uz već pomenutu pauzu od nekoliko sedmica, muzičari su bez prilike da zarade. Pardon, ne da zarade, nego da privrijede dovoljno makar za kiriju, račune ili prodavnicu. Vrlo je moguće da se većina snalazi pozajmicama, jer čisto sumnjam da, osim rijetkih izuzetaka, crnogorski muzičar je imao šansu da nešto zaradi u prethodnom periodu. Muzičarske gaže su u Crnoj Gori u rangu regionalnih, možda nešto niže nego u Hrvatskoj, značajno niže nego u Sloveniji. O Evropi da ne govorimo mnogo. Elem, prosječna nado-

Piše: Vladimir MARAŠ

Postoji ogroman prostor u domenu klupske zabave i postoji mnogo muzičara i bendova, koji su već ostvarili neka imena i prepoznatljivost. Nema ih malo, broje se desetinama. Ti ljudi su trenutno bez bilo kakve zaštite i zavise isključivo od poziva klubova. A poziva biti neće, makar ne još neko vrijeme

knada za neki dvosatni klupski program iznosi od 40 do 60 eura po članu benda. Dakle, pedesetak. Dakle, za dobar klub i recimo, petočlani bend, vlasnik prostora treba da pripremi oko 300 eura za jedno veče, možda i više. Ukoliko se, kako rekosmo, taj iznos plaća preko računa, a to je rijetkost, na to treba dodati i još troškova po osnovu poreza, doprinosa i ostalih knjigovodstvenih nužnosti koje običan čovjek teško može da popamti bez pomoći stručnih lica. E sad, u srećna vremena, logika je bila slje-

deća – dani za svirku su generalno četvrtak, petak i subota. Kao član nekog benda koji svira svake sedmice ta tri dana, računica se lako izvuče – 150 eura po sedmici puta četiri sedmice, izađe se na 600 eura. Još ako ,,uleti“ poneka svadba ili korporativna zabava (ti angažmani mogu da budu i 100% skuplji), dolazimo do proste i provjerljive računice. Koja svakom muzičaru aktivnom tri puta sedmično uz vanredne svirke, nudi do 1000 eura mjesečnog prihoda, najčešće u kešu. Reklo bi se, nekako se tako i može. Ako tome pridodamo činjenicu da ima muzičara koji imaju dnevne (stalne) poslove s nekim prosječnim platama od petstotinjak eura, ispada da život muzičara u Crnoj Gori i nije tako loš. Bio.

*** Danas, nakon pet mjeseci krize u kojoj strada svaki dio sistema, situacija je potpuno drugačija. Nema svirki, samim tim ni honorara od kojih se živi. Nema kafana, nema prihoda ni za šankere, konobare i sve ostale u lancu tog posla. Mnogo nelogičnosti nas gricka, među njima ona od prije nekoliko dana, u kojoj je Podgorici zabranjen noćni život, a na primjer Budvi – nije. Iako u Budvi nema turiste na puškomet. Ljudi koji vode računa o ovim stvarima moraju da shvate da ugostitelji na ovaj način preživjeti neće. A onda ni njihovi dobavljači, ni zaposleni. Samim tim, ni muzičari. Kraj lanca. Možda nije loše da se porazmisli o statusu muzičara. Nijesu svi akademski obrazovani, niti bi trebalo da budu. Ali postoji ogroman prostor u domenu klupske zabave i postoji mnogo muzičara – bendova, koji su već ostvarili neka imena i prepoznatljivost. Nema ih malo, broje se desetinama, možda i kojom stotkom na nivou cijele države. Ti ljudi su trenutno bez bilo kakve zaštite i zavise isključivo od poziva klubova, a poziva biti neće, makar ne još neko vrijeme. Ako iz svake krize izvučemo poneki zaključak, red je i da kao društvo smislimo neki pristojan okvir i za te ljude, bez čije muzike se ne veselimo i ne uživamo. Oni su prepoznatljivost crnogorskog kulturnog prostora u domenu noćnog života. Nije mi se jednom dogodilo da nekog stranca dovedem u neki klub gdje znam da svira neki dobar bend i najčešće to rezultira neskrivenog zadovoljstvom. Da ne bismo te ljude i bendove pogubili u međuvremenu, neka ih sistem učini vidljivim. Nekako.

Četvrtak, 9. jul 2020.

Serija ,,Trigonometry“ mn

italktelly.com

U fokusu

bbc.co.uk

Svaki običaj i društvena norma ogoljeni kao običan konstrukt

Geometrij

Kovitlac strasti i dobre komunikacije

rva televizijska serija koja je uspjela da poligamnu vezu predstavi kao realnu, održivu, ubjedljivu bliskost je ,,Trigonometry“. To joj niko i nikad neće moći oduzeti iako je ostrvski projekat televizije BBC ostao ovog proljeća debelo ispod radara šire publike. Pometen pandemijskom i rasnom zbiljom... i dva mjeseca nakon završetka apsolutno zaslužuje osvrt. Odmah da zakoračimo na teritoriju skepse naše balkanske, ili bilo kakve konzervativnosti: ,,kvaka“ serije ,,Trigonometry“ nije u rušenju bilo kakvih tabua. Ili eventualnom nabjeđivanju što je ispravno ili normalno a što ne. Prosto, sve to zaboravite; ,,Trigonometry“ je serija koja se žestoko potrudila da dobro prikaže troje mladih ljudi koji se vole. ,,Ime joj ga daje“ (trigonometrija je matematička disciplina koja se bavi relacijama strana i uglova trougla) - i to je samo njene polazna

Da je ovo samo serija o vezi troje ljudi ili samo serija o bilo kakvoj romantičnoj vezi, ne bi dobila ni stubac ovog prostora. Njena vrijednost je mnogo više od toga – BBC projekat je vrlo slojevita i temeljna studija suočavanja milenijalca sa realnim životom odraslih tačka. Kome to smeta i ne može da prevali preko krevetnog klinča ovih troljupčića - sasvim kul. Takva publika lišava sebe komada lijepe umjetnosti i nije ni prva ni posljednja koja zbog nekog ukusa zaobilazi neko djelo; na kraju krajeva, neko ne može da gleda horore, neko se grozi saj-faja, nekom stomak ne može da svari surovije ratne scene... A sve su to robovi forme kojima je pokazan prst pred nosom dovoljan da zamagli cijeli horizont. Ovakav, svjesno apologetski uvod, je potreban da se podvuče nešto bitno. Da je ,,Trigonometry“ samo serija o vezi troje ljudi, ili samo serija

o bilo kakvoj romantičnoj vezi, ne bi dobila ni stubac ovog prostora.

Znakovita otuđenost

Njena vrijednost je mnogo više od toga - BBC projekat je vrlo slojevita i temeljna studija odrastanja milenijalca. Suočavanja mlade osobe sa realnim životom. I prikaz građenja bitnih relacija - od kojih neke ostanu za cijeli život. Sve brojnija publika druge ostrvske televizijske senzacije ove godine, serije ,,Normal People“, osjećaće da je sa ,,Trigonometry“ na poznatom terenu (iako sa druge strane Irskog mora; poprište Triniti koledža u Da-

blinu zamijenilo je londonsko predgrađe). I to nije slučajno - naprotiv, vrlo je znakovito. Pokazuje, koliko je sve otuđenijim generacijama tema građenja bliskosti, sama bliskost fascinantna i važna. Koliko joj temeljno pristupaju; koliko im krhko i dragocjeno djeluje. No čudo od malih gestova, pečatnih pogleda, lakih i planetarno krupnih riječi, koje je nosilo jedan takođe nekonvencionalan par serije ,,Normal People“ do utiska da se prosto radi o kosmički važnoj i srazmjernoj ljubavi - to ima i ,,Trigonometry“. I to će uspjeti da iznesu glumica portugalskog porijekla Talisa Tešeira (Džema) i vrlo

Četvrtak, 9. jul 2020.

nogo je više od lamenta jedne moderne poligamne veze

interesantan londonski glumac Geri Kar (Kiran) - od momenta kada u njihov život ušeta Ramona. Rej, koju tumači vrlo interesantna FrankoGrkinja Arijana Labed. Javnost je zna kao suprugu velikog grčkog reditelja Jorgosa Lantimosa, a ,,Trigonometry“ je dokaz da se radi o potencijalno velikoj divi evropske kinematograije.

Raskorak sa realnošću

Mnogo je ironije zapleteno u tih 180 stepeni uglova jednog emotivnog trougla. Taman koliko i goruće strasti. Autori serije su interesantno postavili Kiranov i Džemin odnos do momenta kada im se u život prikrade Rej, vrlo brzo ćete povjerovati, da taj par ne bi ni mogao da opstane sam po sebi, da nije ,,treće karike“. A ono pod čim veza Džeme i Kirana puca je teret realnosti svakodnevnog života. Njegovo vrijeme jede posao saniteta Hitne pomoći, a njen

pokušaj da razvije ultrakul kafe-restoran u predgrađu pritisnut je dugovima i nagomilanim računima. Prosto, njih dvoje pokušavaju da jašu lajfstajl dvoje tipičnih milenijalaca i nakon tridesete - a realan život im svakodnevno servira dokaze da je to neodrživo. Tek je Rej potpuno izgubljena u toj jednačini - takmičarka u olimpijskom sportu koji polako zamire (sinhrono plivanje), cijelog života pod staklenim zvonom zaštite roditelja... I sa teretom traume teške povrede zbog koje je morala završiti karijeru. Sa svojih 30 godina, niko i ništa; na početku. Tip one osobe za koju ste ubijeđeni da o svijetu zna sve - ali se ne bi mogli zakleti da umije čvrsto zavezati pertle; kamoli ispržiti pomfrit. Otprilike do tog momenta je jasno koliko ,,Trigonometry“ precizno hvata taj raskorak jednog životnog stila i ,,cajtgajsta“ jedne mladosti -

U očima drugih

Ipak, ,,Trigonometry“ posebno blista onda kad veza ovo troje ljudi dobije odraz u ogledalu očiju brojnih sporednih likova. Ova trojka sa jedne strane izuzetno kvalitetno ,,klikne“ pred kamerama i primjer je odličnog kastinga i temeljnog rada sa likovima - ali opet nema taj mo-

menat nezaboravnog, vanvremenskog koji nosi par u ,,Normal People“. A sa druge strane, njeni sporedni likovi učiniće je za nijansu interesantnijom serijom. I učiniti, da vam ovih osam epizoda od oko 40 minuta prosto proleti pred očima! Jer zamislite, kako bi u očima jedne potpuno liberalne majke djelovalo saznanje da kćerka ima ,,sumnjivu“ vezu sa jednim bračnim parom? Kako na to gleda njena najbolja prijateljica, koja je u taj odnos uložila mnogo, prije nego se osjetila odbačeno i zanemareno? Kako, na kraju krajeva, svi bliski prijatelji gledaju na privatnost osoba koje su se u jednom kovitlacu ljubavi naprečac promijenile, odaljile, sebe usmjerile po nekim drugačijim pravilima i pravcima...? Sve to jeste jedna velika jednačina ljudskih relacija, koja se ne ne tiče samo ćoškova jednog trougla, okvira jedne veze i života milenijalaca - već i ljudskih relacija uopšte... Nakon serije ,,Trigonometry“, čuvaćete utisak koliko su vam one svakodnevne relacije bitne; serija će vas makar nakratko ubijediti da odnos prema prijatelju, roditelju, naravno i partneru, nikad ali nikad ne shvatite zdravo za gotovo. Zato šteta, što su u pomalo zbrzanom i forsirano dramatičnom finalu, autori imali potrebu da ovu geometriju bliskosti do kraja sažvaću i objasne gledaocima - još u momentu kada se naziru konture jedne prave porodice. To ocjenu iz televizijske trigonometrije minimalno smanjuje, a više ostavlja utisak da zaokružen projekat miniserije zaslužuje drugu sezonu. S. STAMENIĆ

Ocjena: 4.2/5

bbc.co.uk

ja bliskosti

sa realnim svijetom. Pogotovo u uvodnih četiri, od ukupno osam epizoda. Za mlade ljude tako razapete u svojim životima, jasno je da bilo kakva tradicionalnija relacija, poput braka, bliskosti sa roditeljima ili rodbinom - prosto konvencionalna relacija. Odnos koji ih ne samo ne interesuje, već i guši. Autori tu nijesu stali, pa su mnogo toga što smatramo zdravo za gotovo u našim životima, poput običaja svadbe (briljantna četvrta epizoda) prikazali kao puki konstrukt. Naravno, uz odlično podvučeno, koliko je teško takvim se konvencijama otrgnuti, i ne pustiti da sopstveni život ne sklizne niz inerciju pravila koje je neko ko zna kad i zašto postavio. A ono što u ,,Trigonometry“ apsolutno nije konstrukt, ono što je definitivna vrijednost i ,,kvaka“ serije je bliskost. Sve ono za što se hvatamo i u što najljepše pobjegnemo, onda kad život počne da liči na robovanje tuđim očekivanjima. I ne, ne radi se samo o tome na koji način Rej, Džema i Kiran bogate i oboje sebi dane - onda kad jesu zajedno. Svi ti momenti kad se o okomite strane svog trougla spašavaju, ili pod njegovim imaginarnim vrhom šćućure i spašavaju - su u krajnjoj liniji priča o svakoj dobroj, uspješnoj vezi. Onoj koja te osobe čini ostvarenim, boljim i sretnijim.

Ramona (Arijana Labed), lik izuzetne snage i ranjivosti

Četvrtak, 9. jul 2020.

listalica

Dan Bastilje: Najbolji filmovi o revo

Što F zna

ni put ka ostvarenju dostojanstvenog čovjeka.

Fejk njuz

,,Smrt tiranima“ parola iz filma ,,La Marseillesse“ Žana Renoara

pinterest.com

To da francuski narod nije samo zauzeo Bastilju, već je raznio ciglu po ciglu, govori mnogo. Prije svega o tome koliko promišljeno i na koji način doživljavaju ono što im je tako dragocjeno

Poster vrlo interesantnog filma ,,Jefferson in Paris“ sa Nikom Noltijem i Tendi Njuton

no što svijet prepoznaje i čemu se svakog 14. jula divi kao ,,Danu Bastilje“, Francuzi prosto nazivaju ,,Fete nationale“. ,,Državni praznik“ - kao da u njemu nijesu stale samo sve fešte sekularnog svijeta. Već i sama suština države, republike; onako kako je zamišljamo baš od Francuske revolucije 1789. godine. Država, kao vladavina naroda i servis naroda; niklo je sa zgarišta do temelja porušene pariske tvrđave Bastilja, tog 14. jula. Goloruk narod, spreman na žrtve i svjestan da će ih u takvom napadu biti mnogo, tog julskog dana jurišao je pod visoke zidine, pravo na bajonete i kuršume jednog kazamata za političke zatvorenike. Bastilja je već tada bila simbol nepravde represivnog sistema; kao magacin za vojne rezerve kojima je aristokratija strašila gladan, obespravljen narod. Na istom mjestu, jedan divan trg danas krije mramorni obelisk, na kojem su ureza-

ne riječi: ,,Ovdje se igra“... To da francuski narod nije samo zauzeo Bastilju, već je raznio ciglu po ciglu, govori mnogo - prije svega o tome, koliko promišljeno i na koji način Francuzi doživljavaju ono što im je tako dragocjeno, slobodu. I koliko im je bilo bitno da žrtve jedne revolucije ugrade u pravedniju budućnost. ,,Sloboda“ - to je za Parižane ono za što se valja boriti i ponovo je osvajati, iznova i za svaku generaciju i u svakom novom julu. A takva je, naravno, i savršena inspiracija za brojne filmske priče. One koje se direktno oslonjaju na dane Pada Bastilje i Buržoaske revolucije, kao i na sve kasnije revolucije koje su postale dio identiteta i osobenosti Francuza - na velikom platnu funkcionišu sjajno i kao inspiracija i opomena. Koliko je krhkosti u tom dragocjenom materijalu od sna o slobodi; koliko je to često lomljiv i delikatan materijal za ogrubjele ljudske ruke i duše... I u kojoj mjeri je jedi-

Dodir vrhunske filmske umjetnosti i avangarde, tako kritičan, ciničan i beskompromisan, taman spram ideala revolucije - do kraja je nezaboravna ,,La Marseillesse“ (1938) neponovljivog Žana Renoara. U periodu kada je snimao svoje najveće filmove, Renoar se skoro poigrao formom ,,mokumentarca“ prije više od osam decenija! U kontrastu raskalašnog života na kraljevskom dvoru i sirotinje sa pariskih ulica veliki reditelj postavlja bombe od ,,lažnih vijesti“ - i govori nešto vrlo važno o propagandi, te okidačima za kritičnu masu u vremenima velikih promjena... Pogled na vrijeme revolucije Renoar hvata iz perspektive običnog, nebitnog čovjeka onog koji je na kraju bio i ključni zamajac velikih promjena. Posredno, ali do kraja angažovan i ideološki određen, ,,La Marseillesse“ je film dostojan imena revolucinarne himne. I biser kinematografije koji zaslužuje pažnju.

Vajda i Depardje

Interesantan ideološki momenat u smjeru ,,lijevog centra“ i pacifizma je ,,Danton“ (1983) - film poljskog velikana izuzetno ostvarenog i na bojnom polju francuske kinematografije Andžeja Vajde. Danton je bitna istorijska figura iz rane faze revolucije. Naravno, biva sklonjen u onom momentu kad lideri pokreta postaju radikalniji, što je daleko od njegovog moralnog i životnog koda... Tako

Četvrtak, 9. jul 2020.

Francuzima ači sloboda je ono svjedočanstvo o ,,revoluciji što proždire svoju djecu“ i jedan od najboljih filmova o njoj. Naravno, Dantona tumači Žerar Depardje - u jednoj od ključnih uloga velike karijere. Vrlo je važna činjenia da je film snimio Poljak. Te 1983. u mraku represivnog sistema nazirali su se prvi obrisi slobode kroz pokret ,,Solidarnošć“ - a Andžej Vajda je ovim filmom ljutu oštru žaoku tadašnjem poljskom establišmentu...

Posljednja kraljica

Svi Igoovi jadnici

,,Jadnici“ Viktora Igoa su najveća priča jedne propale, neuspjele i zaboravljene revolucije na ulicama Pariza. Takvo epohalno književno djelo bilo je inspiracija za brojne filmske adaptacije - od kojih je široj publici vjerovatno najpoznatija ona iz 2000. godine, sa Džonom Malkovičem i nezaobilaznim Žerarom Depardjeom. Najkvalitetnije i najtemeljnije čitanje Igoovog djela, čak i kroz prizmu zahtijeva i svijesti moderne publike, je film iz 1935. godine sa legendarnim Čarlsom Lotonom i Frederikom Marčom. Vrlo inovativno - jer fotografiju je radio

kultni autor Greg Toland, proslavljen revolucionarnim tehnološkim izborima u epohalnom ,,Građaninu Kejnu“ Orsona Velsa. Kada je dosljednost Igoovom djelu u pitanju, najtemeljnija je ipak francuska verzija iz 1934. godine. Objavljena kao tri filma u Francuskoj, svedena na tri sata materijala za američko tržište... A potom, zbog velike popularnosti, montirana kao petočasovno djelo, kao konačan izbor reditelja. Upravo takva blista, kao lice i naličje propale revolucije.

Pogled sa strane

Revolucija, pogotovo francuska, uvijek je interesantna kao odraz u očima stranaca. ,,Tale of Two Cities“, čuvena novela britanskog velikana književnosti Čarlsa Dikensa (ovog ljeta obilježeno 150 godina od njegove smrti) - je interesantna skoro kao jedan dijalektički eksperiment. Studija svijesti dvije metropole, Pariza i Londona, potekla iz duše čovjeka viktorijanskog doba... Takva priča dočekala je broj-

youtube.com

Jedna filmska priča koja se u cjelini može nazvati neuspješnom i nedorečenom - ali sveukupno vizuelno predivnom. ,,Marie Antoinette“ (2006) bio je pokušaj da Sofija Kopola napravi svoj, tipično jak i autentičan odjek stvarnosti moderne žene kroz priču o posljednjoj kraljici. I nije uspjela. Zato je mnogo jači, subverzivniji i precizniji portret kraljice Marije Antoanete ,,Les adieux a la reine“ Benoe Žakea. I to u očima služavke koju tumači Lea Sejdu, koja

upada u kovitlac strastvene veze sa kraljicom (Dajen Kruger mnogo jača u ulozi istorijske figure od Kristen Danst u Kopolinom filmu). Ovakav eskapizam u neostvarivu ljubav, u momentima dok se cijeli svijet ruši oko njih ima i jaku, vrlo interesantnu i d e o l o š k u p o r u k u ka o podtekst. Žake je film realizovao i zaokružio efektno, do kraja bez kompromisa.

alchetron.com

oluciji, njenim stradalnicima i njihovom zalogu za bolju budućnost

Žerar Depardje na giljotini u sjajnom filmu ,,Dant

on“ Andžeja Vajde

ne filmske verzije - od kojih je najbolja ona crno-bijela iz 1935. sa Ronaldom Kolmenom u nezaboravnoj ulozi. Dovoljno za nominaciju za Oskara i to u kategoriji za najbolji film. Uz utisak nakon osam i po decenija, da se radi o nepravedno zanemarenom i vrlo važnom ostvarenju. Na sličan način funkcioniše i poentira ,,Jefferson in Paris“ (1995) - u fokusu interesantne veze tadašnjeg američkog ambasadora, a budućeg predsjednika Tomasa Džefersona (Nik Nolti) sa robinjom Sali Hemings (Tendi Njuton). U impresivnoj glumačkoj postavi su i Gvinet Paltrou, Vensan Kasel, izuzetni Džejms Erl Džons... Zaslužena nominacija za Zlatnu palmu na Kanskom festivalu 1995. je potvrda da je i samim Francuzima film bio znakovit, vrlo svjež i interesantan.

Kazanova i filozof

Lea Sejdu i Dajen Kruger u ostvarenju ,,Les adieux a la reine“ o Mariji Antoaneti

Konačno, negdje između stvarnosti i fikcije stanuje briljantni ,,La Nuit de Varennes“ Etorea Skole (,,That Night in

Varennes“ 1982), po mnogima i najupečatljivija filmska priča francuske revolucije. Priča romana Katerin Rio se raspliće oko niza fantastičnih istorijskih likova - od Đakoma Kazanove, preko Tomasa Pejna do Sofi de la Bord! Cijela grupa prati pokušaj kralja Luja XVI i kraljice Marije Antoanete da pobjegnu iz Pariza od momenta kada shvate da je ,,vrag odnio šalu“. Istinit događaj iz 1791. godine je ,,zasoljen“ nevjerovatnim i urnebesnim susretima likova tog vremena koji se nikad nijesu ni upoznali. Ostaće upamćena uloga velikog Harvija Kajtela, koji tumači revolucionarnog filoz o f a To m a s a Pe j n a . . . Simpatični, nenametljivi a efektni vizuali, laka, suštinski gorko-slatka priča - sve to čini dramu italo-francuske produkcije izuzetnim ostvarenjem. I najzabavnijim načinom za upoznavanje činjenica i same suštine tog istorijskog osvita, zvanog francuska revolucija! S. STAMENIĆ

Četvrtak, 9. jul 2020.

zerkalo

screenshot

Samo jedan od 17 autora izo

Papa i kraljica Elizabeta: simboli kosmičke usamljenosti u šest minuta Sorentinovog masterpis

Piše:

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

rebalo bi, kad jednom stane sve ovo ludilo sa koronom, uvesti neki zakon ili makar preporuku na međunarodnom nivou, da se ubuduće snima mnogo više tematskih filmskih omnibusa. Nije teško prepoznati velikane režije i bez njih. Opet, tek kada ih gledate kako odgovaraju na istu „gradivnu temu“, u sličnim stvaralačkim uslovima, poštujući sva unaprijed dogovorena pravila i/ili nalazeći načina da crtaju van zadatih linija... E, tek tu postanete potpuno svjesni njihove veličine. I pravog značenja riječi „autorstvo“. Oni koji dijele ovakvo mišljenje dočekali su Netfliksovu novu dokumentarno-igranu antologiju „Homemade“ skoro sa religijskim ushićenjem, jedva čekajući da vide pandemiju korona virusa iz ugla „Avendžera svjetskog art filma“.

Kosmički usamljeni

I zaista, ekipa izuzetnih režiserskih imena sa Pablom Larainom na čelu, čija je filmska kuća „Fabula“, udružena sa italijanskim „The Apartment“, stala iza hiperbrze, dvoipomjesečne produkcije ovih 17 kratkih filmova (zalogajčići od četiri do 11 minuta), jeste uradila interesantan posao hvatajući pandemijski usporene otkucaje srca svjetskih

Sorentino - do ljudski duh ne Tokom izolacije u Rimu, Sorentino nije mogao da pođe u Vatikan, pa ga je doveo u svoj dom. Malo je reći da od njegove šestominutne priče o papi, kraljici Elizabeti i Velikom Lebovskom (!) – predu sva čula gradova, poput Glazgova, Santjaga i Los Anđelesa. Opet, niko od kolega nije uspio ni da se priviri šestominutnom remek djelu koje je tokom izolacije, samo mobilnim telefonom, uz pomoć članova porodice, u svom domu u Rimu napravio Paulo Sorentino. Izolacija nam je napravila štošta. Mijenjala nas je iz dana u dan, nekad i iz sata u sat, u svakojake ljude. Čas ljute i zabrinute, čas kreativne i optimistične, čas nepovjerljive i anksi-

ozne, čas totalno lude i neracionalne. Ali, prije svega nas je pretvorila u usamljene ljude, htjeli to da priznamo ili ne. Ta usamljenost nije samo fizička. Izolacija tijela dovela je do izolovanja duha. Do metafizičke i kosmičke usamljenosti. I osjećaja da, ni kada sve ovo prođe, više nikada ništa neće biti isto. Da smo bespomoćni, da ne možemo da zaštitimo one koje volimo. I da moramo da budemo spremni za to da nam tepih postojanja

ponovo na ovakav ili još gori način, izvuku ispod nogu. E, dok su drugi „Homemade“ autori pisali intimna pisma voljenim osobama, ukazivali na socioekonomska i kulturološka cijepanja planete, lovili kolektivnu i individualnu paranoju ili nadu u bolje sjutra - taj osjećaj, tu suštinu karantina, tu kosmičku usamljenost, tu bolnu prepuštenost sopstvu, to nešto što je i aktuelno, ali i svevremeno od početka ljudskog postojanja... To je u kratkometražnom filmu „Voyage au bout de la nuit“ uhvatio Sorentino.

Vatikan u stanu

U prvom kadru rimskog masterpisa vidimo figurice. U krupnom planu je Papa (glas mu daje Havijer Kamara, Almodovarov ljubimac i jedan od kardinala iz serija „Young

Četvrtak, 9. jul 2020.

olacijskog omnibusa „Homemade“ rekao je sve o karantinu insidehook.com

Italijanski maestro doveo je Vatikan u svoj dom u Rimu

Pope“ i „New Pope“), a u pozadini se provlači Sorentinov spasitelj i svetac Maradona. I to je to. Odmah počinju da se ređaju punokrvni dijalozi, besprijekorno odabrana muzika i vizuelna rješenja od kojih predu sva čula. Nema tog karantina koji može spriječiti Sorentina da predribla svakoga na filmskom terenu. Sorentino nije mogao da pođe do Vatikana, pa ga je doveo kući. Policu sa knjigama osvijetlio je i snimio tako da hvata svu grandioznost vatikanske biblioteke; saksiju sa cvijećem pretvorio u vrt pun egzotičnih životinja po kojima je poznat Papin dom; raskoš njegove sobe za prijeme postigao je samo uz pomoć dvije stoličice i crveno-bijele marame sa latinskim natpisom... A (ne)sigurnost prvog čovjeka katoličkog svijeta odslikao je jednom-jedinom sli-

screenshot

okaz da je ezatočiv kom. Njegovim portretom koji nije dovršen, na što će papa reći: „Baš kao ni ja“.

Nebitni kvadrati

U tom i takvom improvizovanom Vatikanu, u kojem magično stjecište razgovora postaje čak i jedna ringla (!), Sorentino je naveo papu da se susretne sa veoma specijalnom gošćom. Sa jednom i jedinom kraljicom Elizabetom (Olivija Vilijams) – damom sa kojom ne dijeli samo svjetsku popularnost, nego i najdublju usamljenost. Onu koju možete da osjetite isključivo onda kada ste okruženi ljudima. I kakvu i papa i Elizabeta, prema Sorentinovom mišljenju, moraju osjećati cijelog života, osujećeni da budu ono što jesu, uskraćeni za najličnije, najljudskije želje, svedeni samo na simbole reli-

Urnebesno gostovanje Velikog Lebovskog

gije, nacije, politike. E, baš zbog toga što ih gledamo samo kao simbole, baš zbog toga što rijetko razmišljamo o ljudima iza titula, baš zbog toga je Sorentino naveo papu i Elizabetu da skoro sve vrijeme provedu – flertujući. Taj flert je simpatičan izvor humora („England’s Number 1 doesn’t know how to make a tea?“), ali i vrlo efika-

sno sredstvo da se dvije totalno „nedodirljive persone“ humanizuju, uzemlje i približe gledaocima kao osobe od krvi i mesa. Te osobe su u Sorentinovim očima toliko nalik nama, da provode većinu karantina gledajući filmove i serije, baš kao i mnogi od nas. Naša nastavak na sljedećoj strani

Četvrtak, 9. jul 2020.

Premalo razmišljanja van kutije Poslije Paola Sorentina ide nekoliko praznih mjesta, a onda Pablo Larain sa jedanaestominutnim filmom iz Čilea. U njegovom fokusu je jedan naizgled simpatični djedica koji, preplašen zbog smrti nekoliko rezidenata staračkog doma u kojem se nalazi tokom kovid-19 karantina, skajpuje sa starom, neprežaljenom ljubavlju, 30 godina nakon što ju je napustio. Mimo italijanskog masterpisa i ove čileanske, na prvu loptu ušećerene, a na drugu neočekivano cinične i duhovite priče - „Homemade“ nije ponudio mnogo izuzetnih filmova.

imdb.com

izolacija u nekih prosječnih 50 kvadrata i njihova u isto toliko hektara za italijanskog maestra dođu na isto. Jer, „zatočeništvo je stanje duha“. Kvadratura nema nikakve veze sa osjećajem slobode. Zbog toga toliko ljudski i toliko „zatočivo“ djeluju naši glavni likovi kada se, poslije 30 dana karantina, prepiru hoće li ponovo netfliksnuti film „The Two Popes“ (Fernando Mejrelis, 2019) koji je, logično, Papin favorit (i ima istu polaznu premisu kao Sorentinova ekstravaganca „The New Pope“) – ili će se ipak vratiti seriji „The Crown“. Elizabeti je ta omiljena, posebno prva sezona. Jer, samo u njoj još može da vidi sebe mladu... Uzeti dva takva kosmička usamljenika za protagoniste filma o izolaciji, koroni i karantinu... Žestoko simbolično, zar ne? Sve je simbolika sa Sorentinom. Čak i onaj Veliki Lebovski koji se, ničim izazvan, odjednom pojavljuje u Papinoj sobi za prijeme („It’s a government, maaaan.“) i saopštava im da je Rim u karantinu i da Elizabeta neće moći da se vrati u London, svome Filipu. Lebovski vam dođe nešto i kao začikavajuća poslastica za komično olakšanje, ali i kao pravo, malo, neočekivano čudo magijskog realizma karakterističnog za Sorentinove filmove. Baš kao što je to ona žirafa kraj rimskih ruševina u master-

Opet, vrijedi ga pogledati i pamtiti kao istorijski dokument. Kao jedinstven niz režiserskih „poruka u boci“ (audiovizuelna pisma djeci i roditeljima, snimci pustih gradova, eseji o anksioznosti, paranoji, raskidu, gubitku voljenih) o jednom veoma mučnom i do sada neviđenom periodu istorije. I filma i čovječanstva. Ima tu simpatičnih pristupa temi, poput portugalskog segmenta režiserke Rungano Nijoni koja je priču o momku i djevojci koji su raskinuli tokom pandemije, ali nijesu mogli da se isele iz zajedničkog stana

pisu „La grande bellezza“ („The Great Beauty“, 2013)... Kengur u vatikanskom vrtu u seriji „Young Pope“. Ili Majkl Kejn kada diriguje pred „orkestrom“ krava u predivnoj filmskoj meditaciji o ljepoti, vremenu i prolaznosti „La giovinezza“ („Youth“, 2015).

Selinov nihilizam

Melanholija i radost, usamljenost i momenti kada dvoje ipak dodirnu dušu jedno drugom, cinizam i njegov opozit ljubav (jer, cinici nijesu puni mržnje, nego straha od toga da svaka stvar ima svoju cijenu) -

zbog mjera karantina – ispričala kroz njihove grupne telefonske četove sa prijateljima. Može se pronaći i neki zanimljiv, iako napola uspio eksperiment kao što je one-woman mjuzikl (!) o izolaciji u Santjagu u režiji Sebastjana Lelija. Pojedini, poput filmova koje su u Los Anđelesu režirale glumice Kristin Stjuart (studija nesanice) i Megi Džilenhol (postapokaliptična SF erotika sa Piterom Skarsgardom), nijesu izvanredni, ali opet imaju „ono nešto“ zbog čega vam se čini da njihove autorke imaju budućnost i iza kamere. Nažalost, ostali skoro da nijesu vrijedni pomena, iako su iza režije stali talenti poput Lađa Lija, Ane Lili Amirpur,

Nadin Labaki, Sebastjana Šipera i Dejvida Mekenzija, a posebno razočaranje stiglo je iz Japana od negledljive psihoze Naomi Kavase. Sve to smješta „Homemade“ negdje između „Lumiere and Company“ (1995) na kojem su radili Spajk Li, Dejvid Linč, Kosta-Gavras i još 38 režisera – i „To Each His Own Cinema“ (2007) koji je naručen od 34 autora, među kojima su Dejvid Kronenberg i Lars fon Trir, za proslavu 60. rođendana Kana. I u ovim omnibusima su pojedini djelići mnogo bolji od cjelina, ali ni u jednom ni u drugom ne postoji film koji može da se primakne Sorentinovom.

plešu bez greške u koracima u Sorentinovom domu. Zbog toga se i može reći da „Voyage au bout de la nuit“ nije slučajno dobio ime po Selinovom čuvenom romanu „Putovanje nakraj noći“ (1932). U Sorentinovim simbolima uvijek ima mnogo cinizma i nihilizma, a njegovi junaci često, kao i Selinov gordi nihilista, preziru i pljuju život. No, ipak nastavljaju da žive. Opet, za razliku od Selinovog, Sorentinovo putovanje (i ovo i sva prethodna) na kraju je uvijek natopljeno nadom. I ljubavlju prema tom prelijepom, iako „praznom, usamljenom i očajnom Rimu“ kojim je zatvoren film. Rimu za koji Elizabeta kaže da je nalik njima dvoma, a Sorentino provlači da je nalik i svima nama... Da smo prazni, usamljeni i očajni - sa ili bez karantina. Ovim kratkim filmom Sorentino je uspio mnogo. Prvo, da pokaže kako se može crtati van linija, ostati dosljedan sebi („Voyage“ je em čisti Sorentino, em je pun autoreferenci na prethodna djela) i biti autor u pravom smislu te riječi. I to uprkos ograničenjima (i fizičkim i psihološkim) koje nose situacije kao što je ovakva pandemija. To nije mala stvar i to bi trebalo da ohrabri druge, posebno zbog toga što će u narednim mjesecima, između ostalih, i svi koji rade u filmskoj industriji osjetiti teške posljedice kolapsa koji je izazvao kovid-19. Zatim, naš veoma kratki, ali i

rani kandidat za najbolji film godine (!) jeste nešto i što je istorijski dokument i svjedočanstvo jednog vremena – ali i djelo koje se može gledati kroz prizmu vječnosti i odgovora na pitanja koja čovjek postavlja od pamtivijeka, od kada se vatra prvi put ugasila u njegovoj pećini i natjerala ga da osjeti egzistencijalni strah. Ni to nije mala stvar. I nema boljeg dokaza da je ljudski duh nezatočiv od takve kreativnosti i ljepote stvorene u uslovima u kojima malo ko može da vidi išta lijepo na ovom svijetu.

Ocjena: 6/10

Velika stvar

I treće, Sorentinov „Voyage“ pokazao je i da njegova romansa sa Vatikanom još nije gotova. Da intenzivno razmišlja i priprema priču i o trećem Papi... I da ima još mnogo toga da kaže o ovom svijetu, iako je iz njega ispratio Lenija Belarda (Džud Lo) i ser Džona Brenoksa (Džon Malkovič). Ipak je tu o(p) stao jedan Vojelo (Silvio Orlando) spreman da postane, recimo, „The Real Pope“... I da udari posljednje poglavlje Sorentinove (nadajmo se) trilogije „The Pope“. Stoga, nadajmo se da „Voyage“ nije jedino vatikansko blago koje je Sorentino napravio i na kojem radi tokom pandemije, kao i da ga nećemo čekati više od četiri godine, koliko je prošlo između „Mladog“ i „Novog Pape“. I isto tako, da „Homemade“ neće stati na ovome. Sudeći prema tome što ga Netfliks nije kategorizovao ni kao film, ni kao seriju, nego kao „serijal kratkih filmova“, i to sa predznakom „Volume 1“, moguće je da postoji plan za nastavak. I treba da postoji, pa čak i ako od 17 filmova opet samo jedan bude na nivou ovoga. Nije mala stvar jedan Sorentino...

Ocjena: 10/10

Četvrtak, 9. jul 2020.

PREPORUKA

FILM Nedavno sam radila predstavu inspiriranu ženskim likovima iz Godarovih filmova, tako da sam ponovno pogledala dio njegovog opusa. Svakim gledanjem otkrivam nešto novo u tim filmovima, tako da sam u ovom gledanju shvatila da su Godardove žene uvijek u traženju, ali na kraju svaka od njih ipak jasno kaže što želi i to mi se jako svidjelo. Usude se pitati, usude se tražiti. Ja bih se usudila reći da su hrabre. Svima bih preporučila „Pierot le fou“, „Le Mepris“, „Une femme est une femme“, „Vivre sa vie“ i mnoge druge iz njegovog velikog opusa. Od filmova koji su izašli u posljednjih godinu dana, dojmio me se „Marriage Story“ u kome redatelj Noa Baumbah brutalno iskreno prikazuje raspadanje cijelog jednog zajedničkog života (napominjem ipak da više volim neke njegove ranije radove, u kojima je bilo više zaigranosti i lepršavosti). Izdvajam također i djelomično autobiografski film „The Souvenir“ (Huana Hog, 2019), melodramu smještenu u London osamdesetih godina o studentici filma koja se zaljubljuje u manipulativnog muškaraca. Ipak, poseban guilty pleasure su mi Marvelovi filmovi sa superjunacima, tako da jedva čekam da izađu svi novi koji kasne s izlaskom zbog pandemije.

TV Na televiziji uvijek volim naletjeti pa gledati iznova i iznova seriju „Poirot“, s odličnim Dejvidom Sačetom ili „Columbo“ s Piterom Falkom. Klasična televizija gubi bitku s kvalitetnijim i dostupnijim sadržajem koje nude striming servisi, no moram priznati da je nekad čar baš u tome da točno u neko vrijeme moraš biti ispred ekrana da bi pogledao film ili seriju. Što se tiče novijih serija, jedna od najdražih mi je „Mad Men“. Mislim da je to jedna od najboljih serija uopće, a zanimljiv mi je odnos ženskih i muških likova, realan pogled na svijet koji se mijenja, buđenje mističnog ženskog kao u tada aktualnoj knjizi Beti Fridan. Opsesivno sam pratila i seriju „Girls“, prošle godine i „Succession“. Nedavno me zaintrigirala „Normal People“, rađena prema romanu mlade irske spisateljice Sali Runi. Njezine

Mirna Rustemović, dramaturškinja

knjige svakako preporučujem, pogotovo prvi roman „Razgovori s prijateljima“. Od domaćih serija iznenadila me i zabavila serija „Jutro će promeniti sve“. Nadam se da će u regiji biti više takvih, kvalitetnih generacijskih serija.

MUZIKA Od novih domaćih bendova jako volim Svemirka i pogotovo Valentina Boškovića, a njihovu sam pjesmu „Adio, trafikante“ (u suradnji s TBF-om) posvećenu pokojnom velikanu Predragu Luciću prošle godine poslušala bezbroj puta. Od klasika se uvijek vraćam Gabi Novak i Joan Baez, ali još uvijek volim poslušati i npr. Smithse ili Belle & Sebastian. Od novih stranih bendova slušala sam posljednje vrijeme puno Big Thief.

U potrazi za Godarovim ženama

Zaobiđi FILM Jako mi je teško reći što bi netko trebao zaobići, ukusi se razlikuju i treba postojati što više različitih sadržaja. Ako baš moram, onda mogu navesti jedan film koji me prošle godine baš razočarao… Volim pogledati Tarantinove filmove i ovo ljeto sam s velikim društvom otišla u ljetno kino pogledati „Once Upon a Time in Hollywood“. Nekako smo svi puno očekivali, a iz kina izašli poprilično razočarani.

TV Kao i kod filma teško mi je reći što treba zaobići. Bilo je par serija koje su mi jednostavno dosadile nakon prvih par sezona, npr. Orange is the „New Black“ ili „Downton Abbey“, a nikako mi se nije svidjela ni „L’amica geniale“. Inače sam veliki fan Elene Ferrante i njezinih knjiga, tako da mi je serija koja prati prvi roman iz njezine napuljske tetralogije bila baš golemo razočaranje.

MUZIKA Postoje neki žanrovi koje jednostavno ne volim i ne odgovaraju mi. Radi se uglavnom o nekim agresivnijim stilovima, npr. tvrdom hip-hopu ili metalu, ali i o bilo kakvoj varijanti onog što je Rambo Amadeus nazvao turbo-folk. Dakle, narodnjaci nikako, a nažalost postoji sve više nekvalitetne muzike koju bi svi trebali izbjegavati.

Pavel Posavec

Zgrabi

Četvrtak, 9. jul 2020.

Filmski kompozitor Enio Morikone (1928-2020)

Experimental Film Society

IN MEMORIAM

o hladnom mermeru prostrane rimske vile uređene spram ideala jedne stare gizdave imperije, u prostoru kao isječenom iz kadrova Sorentinovih filmova, Enio Morikone je svakog dana vukao operisanu nogu. Osluškivao eho staračkih koraka... I do narednog koraka odmjeravao tišinu. U svoj toj silnoj raskoši maestro bi najčešće mario samo za jedno: zvuk.

Pogled smrti

Najljepša moć muzike za Enija Morikonea bilo je evociranje; instant lansiranje u uspomene. Ali isključivo tako da se to putovanje usmjeri samo po njihovom sentimentu. Onako, kako bi on to poželio. Ta muzika što je filmske junake ispraćala na vješala, za njih otkrivala horizene novog kontinenta, opraštala se od djetinje nevinosti ili milila u magli opijumskog bijega - bila bi onaj zapis u njihovim očima što je za bilo kog scenaristu bio nedokučiv i nedopisiv. A Morikone je znao; jer je takvoj golgoti, užasu i paradoksu sudbine, gledao pravo u oči. I zato je ne jednom tokom karijere isticao, spram životnog iskustva: ,,Muzika je ono što me spasilo od gladi i rata“. I treba li što joj dodati što više i veće... Bio je dječak, kada je na pločniku u sjenci rimske fontane prvi put pogledao smrti u oči. Bezbrižnog prolaznika koji se ogledao u bistrini vode, je potpuno užasnom igrom slučaja

Skretničar uspomena Drugi su snimali muziku za filmove, a reditelj Serđo Leone je znao da filmsku scenu, pokret rukom ili geg glumca i cijelu dinamiku likova - prilagodi ritmu i melodiji. Kao da snima film za muziku! Jer eto, Eniju Morikoneu moglo je tako biti tenk ,,pokupio“. Koji dan kasnije gledao je kako jedan od drugova iz komšiluka umire na majčinim rukama, prejeden prezrelim trešnjama... Otac Mario mu je potom kupio trubu; i onaj prvi prodoran zvuk i ta silna radost su mu pomogli da bljeskove životnog apsurda priguši. Kao najveći ratni užas zato je ipak navodio ignorantsku sramotu; jer niko od njih, u cijeloj ulici, godinama se nije ni zapitao kuda to vode njihove jevrejske komšije. Morikone nikako nije volio da ga u

javnosti pominju kao ,,kompozitora muzike za filmove Serđa Leonea“. ,,A Tornatore, a Tarantino, pa De Palma, Karpenter...“ - teatralno bi odmahivao ponosni Rimljanin. Nezaboravnu saradnju sa svojim školskim drugom Leoneom je savršeno objasnio. Drugi su snimali muziku za filmove; a Leone je znao da filmsku scenu, pokret rukom ili geg aktora, cijelu dinamiku likova - prilagodi ritmu i melodiji. Kao da snima film za muziku! Jer eto, Eniju Morikoneu moglo je tako biti...

Između tišine i buke

Samo se Pjer Paolo Pazolini osmjelio da Morikoneu pokuša nametnuti jasne smjernice za ,,takvu i takvu muziku“. ,,Ma signore Paso, gonite se dođavola“ - odmahivao bi teatralno i značajno Enio. Pa ipak dozvolio da velikom dekadentnom autoru jeino prihvati par sugestija, uz čak i ,,naručeni“ omaž Mocartovom ,,Rekvijemu“. Govorio je da mu nema ništa dirljivije od toga kako pred filmskom muzikom ljudi mogu da kolektivno dijele tišinu. Bio je to za njega divan kolektivizam i angažovanost. Pa ipak, nije

se libio da kaže da je očaran i protestnim žamorom; tim uraganom, kovitlacom zvuka u kojem je prepoznavao nešto istinsko životno i dostojanstveno. I tu, između spokoja i mira tišine i uzavrelog životnog kotla buke, ponosno isticao: muzika je jedina umjetnost koja filmu zna da dodatno i savršeno izoštri sliku. Takav arhitekta zvuka govorio je da je sve ono što je stvorio samo čisti i kanalisani talenat. Stara katolička duša Rimljanina odbijala je da i u kadru najstrašnije ljudske golgote uvidi klicu ništavila i besmisla. U jednom od posljednjih intervjua, u rijetkoj prilici za starog druga iz rimske ,,La Reppubblice“, 2014. godine govorio je da u boga i dalje vjeruje. Samo mu to katoličko tumačenje o zagrobnom životu sve više izmiče... I da mu je sve manje mu je bitno; mogao bi i prihvatiti da nakon potonje ure ne bude više nikoga i ničega. Besmrtnik je na kraju samo poželio da umjesto rajskih tijela u zagrobnom životu za nama ostaju samo muzičke harmonije. Na tim visinama, kao blistavi putokaz ka središtu duše, bila bi izvjesno muzika života Enija Morikonea. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 9. jul 2020.

ječni dječak britanskog komšiluka, ,,peti Bitls“, tip koji je vaskrsao mod kulturu, solo karijera trajanja i svježine skoro u rangu Dejvida Bouvija... Sve to jeste i sve to može Pol Veler. Zato što je uvijek grabio isključivo ka nepoznatoj, novoj teritoriji. Prije pola decenije, na poleđini omota kompilacije ,,More Modern Classics“ koja je ponudila neočekivane i muzički vrlo aktuelne aranžmane, stajala je poruka ispisana Velerovim rukopisom: ,,Nikada, nikada se ne plašite od novog; nikada ne tonite u klišee poput onog o starim dobrim vremenima... Jer tako samo propuštate ono što je SADA“. To je svojevrsna lična karta karijere muzičara koji se proslavio kao frontmen novotalasnog benda The Jam, da bi od ranih 90-ih trasirao zvjezdanu solo karijeru u pop vodama.

Šum kosmičkih talasa

irishtimes.com

Album ,,On Sunset“ zato je prirodan nastavak onog što je Veler prije 12 godina zacrtao kao svojevrstan logičan put za karijere rok veterana. Ploča ,,22 Dreams“ je te 2008. bila sočno začinjena neo so-

Welle

Pol Veler isporučio elegantnu kritiku konzumerizma

gq-magazine.co.uk

d ž uboks

,,On Sunset“ je muzički aktuelna i šarmantno angažovana ploča britanskog velikana

Siguran korak ispred vremena ulom, psihodelijom, čak i krautrokom. I bila je poput zavjeta, da svaki novi projekat uhvati nešto od aktuelnog duha vremena u kojem bi nastajao. Zato je ,,On Sunset“ dominantno obojen nečim što je ne samo aktuelan, već i skoro futuristički soul. Na primjer, ,,Mirror Ball“ sluti na soul baladu filmova naučne fantastike, šumove kosmičkih talasa, disko horove... I sve to utemeljeno na sintisajzeru kojeg se ne bi postidjela neka hitčina mejnstrim hip-hopa! ,,Earth Beat“ pozajmljuje mnogo iz 70-ih, ali je suštinski ono što danas prepoznajemo kao vrlo popularan i aktuelan futuristički fank. Materijal je toliko ultramoderno aranžiran da bi neko malo ciničniji prokomentarisao

da je ovakva muzika najbolji znak krize srednjih godina za Pola Velera... Muzika je ipak toliko dobro i delikatno servirana, da nema mjesta ni za gram cinizma.

I stil i angažovanost

Naravno, ovakav album ne bi vrijedio sam po sebi, da mu je ambicija svedena na puku formu. Na prvu loptu, sva ta osunčana londž atmosfera vuče na elitistički eskapizam - ali daleko od toga da je baš to. Više je odraz svijesti i duha jednog lika koji je pronašao jako utemeljenje i spokoj u životu. U ,,Old Father Tyme“ Veler govori o tome kako je konačno potpuno pomiren sa smrtnošću. Takav može sebi da dozvoli, da se u ,,Sunset“ izgubi u sjećanjima na Los Anđeles 70-ih. I potpiše prelijep omaž velikom ka-

lifornijskom bendu tog vremena Steelly Dan. Sve je to samo priprema za momente kada je u potpunoj ofanzivi angažovanosti. Tako je ,,More“ jedna od najbitnijih muzičkih kritika konzumerizma ove godine. I elegantna žaoka upućena ,,kralju“ imperije Amazon Džefu Bezosu. ,,Rockets“ je zarazna, grandiozna i predivna posveta svim protestima koji posljednjih decenija nijesu na bilo koji način uspjeli da promijene strukture moći... ali su za Velera ipak pravedan i jedini ispravan izbor, uprkos svemu. ,,On Sunset“ je tako primjer muzičara koji je do kraja siguran u ispravnost svojih ubjeđenja i puta. Takav domaćin je idealan da vam ovo muzičko ljeto učini makar zeru spokojnijim i lagodnijim. S. S.

Ocjena: 85/100

Četvrtak, 9. jul 2020.

Marija Strajnić

33 OBRTAJA

Ana Vučković-Denčić, književnica i novinarka

rostor filmske i televizijske umjetnosti, kao i muzike, je onaj iz kog kreativne impulse umnogome crpi spisateljica, scenaristkinja i novinarka Ana Vučković Denčić. Koliko je ta riznica za nju važna, najbolje svjedoči silna intima satkana u njena tri romana i zbirci priča. Sa 18 godina, nakon objavljivanja prvog romana ,,Epoha lipsa juče“, bila je nominovana za Ninovu nagradu. Urednica je nekoliko emisija na Radiju Beograd 2, urednica programa na Radio Aparatu; kolumnistkinja za City magazin... Zbirka priča ,,Plišani soliter“ bila je u užem izboru za nagradu ,,Isidora Sekulić“. I sve to je dio mozaika svakodnevice jedne mlade žene kojoj je svakodnevno stvaranje u

domenu pop kulture modalitet življenja. I kanalisanje jedne autentične ličnosti. Po mnogo čemu, njeni životni izbori su usmjeravani i poklapali se sa fascinacijama iz umjetnosti. Španski jezik učila je uporedo sa gledanjem filmova Pedra Almodovara; svoj stil i tematiku kolumne naslanja, sasvim štosno i šarmantno, na naslov njegovog filma ,,Žena na ivici nervnog sloma“... I opet, iznova i svakog dana, jako utemeljenje ličnosti pronalazi u filmu, u muzici... I sve to je, naravno, čini idealnim putnikom kroz naša ,,33 obrtaja“. Preko želje za partizanski film Kventina Tarantina, do posjete staroj beogradskoj poslastičari sa Merilin Monro!

film

Film koji Vas čini srećnim? - Bar jednom godišnje gledam (,,How to Marry a Millionaire“, Žan Negulesko, 1953) sa Merilin Monro, Lorin Bekol i Beti Grejbl. Kakva gluma, kostimi, ali pre svega scenario. Najviše volim scenu u kojoj tri glumice pominju u filmu svoje muževe u realnom životu. Jedna od najboljih romantičnih komedija i moj, slobodno mogu reći – omiljeni film. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Pošto pratim film za Radio Beograd 2, pomno se bavim ovom temom, pa idem i na festivale na kojima su katkad i filmovi Lava Dijaza od osam, devet ili više sati. Iako mi se fenomenološki dopadaju ovakvi poduhvati, trenutno najviše volim filmove u kojima će me neko zakucati u sat i dvadeset. Što ne znači da bih ubila Dijaza. Ne bih ubila nikog, ali nemam strpljenja za takve stvari u ovoj fazi života. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Ne postoji određen film, ali postoji čitav podskup trilera, koji bi mi čak i prijali, kada bih ukačila ko je negativac, ko je koga zbog čega oteo, jednostavno previše likova mi se pomeša i onda ne pratim ni osnovnu liniju. Sa druge strane, možeš da imaš milion likova i bandi, kao na primer u ,,The Warriors“ (Volter Hil, 1979), pa da sve shvatim i pratim. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Taman sam htela da kažem ,,Terazije“ Boška Tokina, ali upravo se snima film po ovoj božanstvenoj knjizi. Volela bih u tom smislu više filmova o zanimljivim ljudima iz prošlosti, često ekstravagantnim i flambojantnim, kao što su naši nadrealisti i zenitisti. Ili o ženama kao što je Jelena J. Dimitrijević, koja je bila književnica i svetska putnica. Volela bih da gledam ekranizaciju njenih putovanja, ali na primer i

Da l gle života Nele Šukare, violonistkinje, striptizete i autorke zbirke pesama ,,Mleko i pivo“. Zanimaju me, što bi Živko Nikolić rekao – oriđinali. Omiljeni filmski rivali? - Šerlok Holms i Morijarti. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Na prvu loptu to bi bila završna scena iz filma ,,Breakfast at Tiffany’s“, (Blejk Edvards, 1961), koji obožavam. Druga lopta bi bila scena iz „Maze i Lunje“ (,,Lady and the Tramp“, 1955), ona sa špagetama, ćuftama i pesmom ,,Bella note“. Treća pretužna scena iz filma ,,Mary Poppins“ (Robert Stivenson, 1964) u kojoj žena na ulici hrani ptice. Ali ipak biram sam kraj filma ,,La Dolce Vita“ (Federiko Felini, 1960). U kome na samom kraju ribari, na plažu, na kojoj je naš junak Marčelo, iznose veliku, čudnu ribu koja nije samo riba, već nekakav simbol. Kakav, o tome možemo da debatujemo. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - ,,Burazeru, što sam se zaželeo onog finog grada, na finjaka“ – Milan Erak u omnibusu ,,Šta radiš večeras“ (1988), u priči koju je režirao Janko Baljak. Ko je gledao film, zna zašto mi je ova rečenica draga, ko nije, obavezno neka gleda. Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? Imam dvogodišnje dete i u našoj kući se, naravno gledaju ,,Maša i Medved“. Maša je velika štetočina i nevaljalka. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Bila sam na premijeri Spilbergove ,,Kuke“ (,,Hook“, 1991) u Sava Centru. Bila sam

Četvrtak, 9. jul 2020.

li je Tarantino edao Bulajića Vodila bih Merilin Monro u neku starinsku poslastičarnicu, kao što su ,,DJ“ ili ,,Pelivan“, na minjone, indijanere, šampite i bozu. A onda i Hičkoka u kafanu ,,Mornar“ u Beogradu na ćevape na kajmaku i pivo. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Uh, kao da ovde već nije bilo dovoljno krvavo. Mada, mogao bi da snimi u svom stilu partizanski film. Baš me zanima da li je Tarantino gledao Bulajića.

z ika

baš uzbuđena i pamtim to veče kao magično, ono zbog koga ću se zaljubiti u bioskop. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Ja sam baš eklektična priroda, a jedan od najraznolikijih soundtrackova je onaj za prezabavni film ,,Superbad“ (Greg Motola, 2007). Takva je i muzika, žurkasta, vesela, seksi, sve što ja volim. Malo fanka, malo soula i gitara za nas kojima nije bila potrebna dozvola da kupujemo alkohol pre 21. godine. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - I pre nego što sam prvi put otišla u Španiju, volela sam Španiju Pedra Almodovara. A onda sam se zaljubila u njegov Madrid i uživo, posebno u Čueku i Lavapies. O tada sam gledala sve redom, i ,,Žene na ivici nervnog sloma“, („Women on the Verge of a Nervous Breakdown“), ,,Veži me“ („Tie Me UP, Tie Me Down“), ,,Visoke potpetice“ („High Heels“) i ,,Cvet moje tajne“ („Flower of My Secret“). A onda sam idući od Madrida u unutrašnjost prošla i kroz centralnu Španiju, blizu Sijudad Reala odakle je Almodovar. Moju ljubav prema Madridu potkrepila je i Sara Montiel u ,,Prodavačici ljubičica“ („La Violeter“), ali i noviji film ,,Devica avgusta“. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Volela bih da dovedem Roberta Mičama na kućnu žurku, da nam svira i peva kalipso, dok pijemo beli rum.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - Moj muž i ja volimo Madness. Na njega me podseća pesma ,,Never Knew Your Name“. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - Morisi – ,,Everyday Is Like Sunday“ Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - Kombo najpoznatijih pesama Ijana Djurija među njima ,,Sex&Drugs&Rock&Roll“, ,,Wake Up and Make Love with Me“ i ,,Reasons To Be cheerful“. Ili ,,Walking in the Sunshine“ benda Bad Manners. A može i nešto potpuno drugačije – ,,I Want So-

me Sugar in My Bowl“ Nine Simon, jedna fina seksualna aluzija. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - Zaboravila sam i da postoji divna, setna, nežna pesma njujorškog benda Scissor Sisters ,,Mary“. Vaša pjesma za karaoke? - Ja solidno pevam, pa i pesma na karaokama onda treba da bude zahtevna. Zato biram ili ,,All the Man That I Need“ Vitni Hjuston, jer ima i modulaciju, ili pesmu ,,Alone“ benda Heart, jer uz to možeš da se ložiš, a karaoke su za loženje. I da ne zaboravim, imam fantaziju u kojoj noseći black velvet pevam ,,Black Velvet“ i jako sam zavodljiva. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Depeche Mode, Thin Lizzy ili Van Morrisona. Ali ako biram jednog – Van Morrisona. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Uh, ja toliko toga volim da je nemoguće da nekog vole svi, a da ga ne volim ja. Ima samo precenjenih ili izrabljenih pesama, koje više u životu ne mogu da čujem. ,,Krug“ EKVa ili ,,Devojka sa čardaš nogama“. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila ? - Svi koji su mladi umrli, a da njihovu muziku volim, otišli su mnogo pre nego što sam se rodila ili tog bila svesna. Retroaktivno, žao mi je Elvisa, Bolana, Lajnota, Serđa Blažića, Davorina Popovića, ali možda najviše nekog ko je bio

prelep, mlad, delikatan i skončao tragično – Džefa Baklija. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - Ja tu imam specifičan kriterijum. Meni nešto može samo da bude dosadno, ali čim je nešto zabavno, ne može da bude loše, jer donosi nekakvu radost. U tom smislu preporučujem namerno lošu pesmu ,,Moj grad“ u izvođenju Alexa i Breskvice. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Preseksi Majkl Hačens u kožnim uskim pantalonama. I Gansi. A i Prodidži. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Verovatno. Ne mogu da zamislim dan kada će javiti da je umro.

Serija idealna za kišni vikend? - Nedavno smo muž i ja gledali špansku seriju ,,Foodie Love“ i to baš dok je napolju kišilo. Mini-serija o hrani, upoznavanju, zaljubljivanju, bliskosti, o Barseloni. Mnogo mi se dopala, svaka preporuka. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Alf“. Imala sam tri godine npr.

,,The Hook“ prvo bioskopsko iskustvo

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - ,,Fraiser“ je u Americi imao ogroman uspeh. Kod nas i ne baš. A ja obožavam Frejžera. Sitkom sa intelektualnim referencama – moja „šolja čaja“. Serija koju nikada nijeste završili? - Nepregledan broj. Neka bude serija ,,Vinyl“. Baš me je zanimala tematika, ali nije mi se specijalno svidelo. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - „How I Met Your Mother“ je serija koju i sad gledam na preskok na televiziji, nijesam je gledala do kraja, a čula sam da su fanovi baš razočarani krajem. Generalno, super je serija. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Klavir Emilije Popadić. Cipele Keri Bredšo. Trotočkaš braće Troter. Jelku kojoj se svetiljke pale u ritmu ,,Highway to Hell“ AC/DC iz ,,How I Met Your Mother“. Najdraži par iz serije? - Toni i Gari iz ,,Man Behaving Badly“. Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Jedno vreme sam radila u marketinškoj agenciji, ali mi se čini da bi mi više odgovarala ovakva firma iz neke druge epohe, pa biram ,,Mad Man“, iako je položaj žene tada u ovom poslu bio delikatan. Ali tu smo da menjamo... Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za to da se domaćica kojoj se samo vide noge ne vrati i ne zatekne haos. Šalim se, malo za jednog malo za drugog. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 9. jul 2020.

kalendar

Dvije decenije od premijere filmske balade ,,In T

Dovoljno je da trepnete pa da u filmskom čudu nešto propustite. Baš kao u realnom životu i baš kao u onim situacijama za koje ćete jednog dana, sigurno ne tad kad su se desile i svakako kasno, shvatiti da su vam posebno bitne

ve holivudske ljubavi su priče o sličnim namjerama koje teško dočekaju da im se putanje ukrste. A sve prave ljubavi su priče o ukrštenim putanjama, na kojima se rijetko i rijetko baš kad treba, sretnu iste namjere. Na prostoru takvih ukrštanja, stanuje i traje ,,In The Mood For Love. U mutnom blatu propuštenih prilika; loveći bisere, pred čijim smo sjajem već jednom bili slijepi. A sve te raskrsnice su samo neki putevi što grabe iz neslućenih daljina. Za reditelja Vong Kar-Vaja, filmski randevu u Hong Kongu 60-ih kosmos je namjerio zakazati dvije hiljade kilometara odatle. Na trgu Tijanmen, u Pekingu, sa kamermanom Kristoferom Dojlom planirao je bez dozvole snimiti nekoliko kadrova za novi film. A svijet je tako postrojen, da ni reputacija najbitnijeg azijskog režisera, imena najvećih glumačkih zvijezda tog dijela svijeta Tonija Longa i Megi Čong, najdelikatniji majstor kinematografije Dojl i hiljadu dobrih namjera nekad nijesu dovoljni... Šansa za Vongov film smješten sredinom 20. vijeka, u decenije vlasti Mao Ce Tunga, sa scenama na toj otvorenoj rani moderne kineske istorije, trgu Tijanmen? Šanse nije ni bilo, jer ,,A Story of Food“ je naravno cenzorima djelovao previše opasan. Čak i samo kao ideja o filmskoj priči dvoje ljudi što za restoranskim stolom

tasteofcinema.com

Golem od nedorečen naručuju iste ćufte i šapuću neke samo njima bitne intimnosti.

Pjesma Brajana Ferija

Velika i grozničava trka, klinč sa vremenom čiju je mučnu pravinu valjalo iskriviti - takav je ,,In The Mood For Love“, a takav je bio u svom nastajanju. Godinama nakon onog dana kada su on i Dojl sa kamerom udaljeni sa Tijanmena, i nekoliko sedmica uoči Kanskog festivala 2000. godine, Vong Kar-Vaja su makar ubijedili da batali sa snimanjem jednih te istih kadrova. Da makar više prokleto ne razmišlja da li za jedan hodnik ima idealno svjetlo u Hong Kongu, Singapuru ili Bangkoku! Da u silnom procesu montaže batali sa bjesomučnim izbacivanjem i rezanjem scena... I da, konačno, završi najavne titlove za festival. To čudo, taj mitski Golem od filma je imao glavu i rep; ali je njegov otac, filmski mistik i rabin, na čelu trebao tek da mu ispiše ime. Sa kompakt-diska, tog proljeća 2000. u Vongovoj hotelskoj sobi klizio je novi album Brajana Ferija ,,Slave to Love: The Very Best of the Ballads“. Između jave i sna, reditelju se samo učinilo da je uhvatio jednu potpuno istu notu; u pjesmi ,, I’m in the Mood for Love“; što je, sasvim nevjerovatno, dijelila ime sa njegovim omiljenim džez-standardom iz 20-ih. I taj filmski Golem, titan od nedorečene čežnje,

Momenti intime za veliki glumački par Megi Čong i Tonija Longa

je konačno mogao dobiti ime. Baš kao i neka prethodna Vongova filmska djeca; da bude referenca i posveta pop muzike. ,,In The Mood For Love“ je bio skup film, samo u onoj mjeri u kojoj je koštao daljine neke bliske prijatelje. Kristofer Dojl je bio kinematograf skoro cijelog, ali ne i kompletnog filma. Negdje nakon odrađene dvije trećine, je prosto napustio Vonga jer mu se više nijesu snimale iste scene sa kraja na kraj Dalekog istoka. Duša ga je boljela za metrima filmske trake bačenim u nepovrat, jer za Vonga nijesu uhvatili ,,ono nešto“; a to nešto nije nijesam umio definisati. To je bio njihov šesti zajednički film, kasnije će

još snimiti samo ,,2046“, koji je Dojl iz istih razloga i u istoj fazi napustio... Bilo mu je dosta borbe sa vjetrenjačama. A Vong Kar-Vaj je već tada znao da u karijeri ostaje lišen vizuelne estetike koju je samo jedan prijatelj umio da osjeti.

Seksi pokret kamere

Jer najbolje od svih Vong je znao koliko je u svom tom zamešateljstvu, u traganju za dorečenostima u katalogu jedne neostvarene ljubavi, Dojlovo oko bilo poput sočiva opservatorije u tišini pustinje Atakame. ,,In The Mood For Love“ je seksi romansa u onoj mjeri, u kojoj je svaki potez i pokret kamere delikatno erotičan. U kojoj uspijeva da uhvati jezu ili

graške znoja na koži Tonija Longa, jednog od najvećih glumaca među živima; ili dohvati zategnutu kožu na umornom ramenu Megi Čong... Kako je samo štosna i cinična Vongova zamisao bila da angažuje dvije najveće azijske zvijezde 90-ih, Tonija i Megi, za romansu u kojoj neće biti jednog jedinog poljupca! Sva je čežnja, strast, bliskost filma ,,In The Mood For Love“ ostala neizrečena, neizgrljena, razljubljena... Ali opet, i u to će se zakleti svako koje film odgledao - to je film koji od jednog momenta vrišti od potrebe da se pripada jedno drugom. A taj ključni trenutak, i svaki od silnih planetarno bitnih momenata, tih

Četvrtak, 9. jul 2020.

The Mood For Love“ koja slavi vremenom rasparene, a čežnjom vezane sudbine flickr.com

ne čežnje

Zvanični poster filma

singulariteta u ravnoj liniji dva života - nije nimalo lako uhvatiti. Dovoljno je da trepnete pa da u tom filmskom čudu nešto propustite. Baš kao u realnom životu i baš kao u onim situacijama za koje ćete jednog dana, sigurno ne tad kad su se desile i svakako kasno, shvatiti da su vam posebno bitne. Čau (Toni Long) i Su (Megi Čong) nijesu tipovi koji će trupačke, voljno uletjeti u romansu. Previše su inertni, nemušti i previše racionalni, da vjeruju u to. Njihov susret je obilježen stidom. Ne ostavlja ni mrve prostora da tu podivlja ego. U tjeskobi malih stanova sve tjesnijeg milionskog Hong Konga, oni su žrtve prevare svojih supružnika. On zakopčan u

ludačkoj košulji od kicoškog, birokratskog odijela sa početka 60-ih. Ona skraćenog koraka u kavezu elegantne ćipao haljine, što je već tada bila retro i odraz konzervativne, uzdržane žene. U jednom momentu shvatiće da njihovi partneri baš u isto vrijeme nijesu kući... Ali Vonga uopšte ne interesuju ti ljudi, ,,tamo oni“, to drugo dvoje - koji su svoju strast sasvim obično utolili. Već ono, što potpuno nenadano mili iz sjenki ljetnje, monsunske noći; da konačno dotakne Čaua i Su. Kada će, u kom momentu shvatiti da im je stalo jedno do drugog? Zbog čega baš tada? I da li zaista vjeruju, da li je istina, ono što je izrečeno u rijetkom momentu dorečenosti

- da nijesu oni takvi, da neće oni da se bave tim aferama...?

Putanja života

Toni Long i Megi Čong nijesu azijska verzija Toma Henksa i Meg Rajan. U njihovim likovima nije se lako identifikovati kao u holivudskoj priči besanih u Sijetlu. Vong Kar-Vaj to uopšte ne želi za svoju publiku. Već da ih prvo istinski doživimo i osjetimo kao drugu osobu, kao nekog kome samo kažemo ,,dobar dan“ u hodniku zgrade, prije nego nas nešto u njihovom pogledu i koraku dotakne. Baš onako kako su jedno drugo prepoznavali. A momenat intimizacije publike sa likom zavisiće samo u onoj mjeri u kojoj je posljednja trećina filma bolna

za svakog gledaoca ponaosob. I onoliko koliko će zaboljeti Megi i Tonija, u onom trenutku koji je suđen za mimoilaženje. Onda kad, nakon posljednjeg zajedničkog raskršća, linije njihovih života krenu da se nepovratno udaljavaju... A vrijeme se poigra sa jednim zakazanim randevuom, po zakonu ludog slučaja koji je režirao i onaj prvi susret. I što ostaje iza toga? Ništa, sem nekih krupnih osjećanja što se prikradu na malom prostoru lagane znatiželje. Obećanja, da se vrijeme neće gubiti u žalu za greškama prošlosti; sve dok se taj prostor opet ne ispuni novim čežnjivim pogledima. Tajni, izgovorenih uprazno i u samoći, jer se pred

bilo kim drugim nijesu smjele izgovoriti. Vidika, kratkovido zamućenih, što se iz kaveza naših nedorečenosti mogu samo posmatrati, a ne i dodirnuti. I te ljepote od minulih dana i vjekova, na putovanju rijekama u koje se nikad i nikako ne može zakoračiti dvaput. Do zidina drevnog Angkor Vata, i svih tih hramova što slave neke vremenom rasparene, a čežnjom vezane sudbine. Na tom mjestu i na kraju filma, onaj razrasli Golem od silne i predivne umjetnosti, prvi i jedini put izgovoriće svoje ime; prije nego ga obriše sa čela i vrati se zemljanom prahu. Tamo gdje zriju neizrecive žudnje za pripadanjem. Za svakog od nas. S. STAMENIĆ

PODGORI č ARENJE

Puzgavac i orhideja K

akva je to žar-ptica krila pružila na zidu Doma omladine evo pet godina, znao bi reći jedan francuski kaligraf Etijen. Autor osobenog murala, što priča o vrsti zaštićenoj i u Francuskoj i u Crnoj Gori. Dobra je šansa da o njoj više znaju u Fundini, tamo na početku Kuča, nego u Podgorici. Puzgavac pripada vrletima kanjona Tare; ali svoje zimsko utočište pronađe baš tu na Fundini, pod onim stijenama što dijele put ka Medunu i otvaraju vrata ravnici. Ta crvenokrila radost je rijetka u onoj mjeri, koliko je joj je teško pronaći idealno stanište; visoke planinske klance tokom ljeta, a niže predjele brdske pitomine što pucaju pogledom ka ravnici zimi.

Najljepši vidik Kada ste posljednji put čuli da neko u Crnoj Gori ili bilo gdje u našim predjelima, govori o svom domu i mjestu kao utočištu? Za Fundinjane, ono je dragocjeno i jedinstveno; pribježište

kao za onog puzgavca sa zida Doma omladine. I takvu je, u njihovim blagim pogledima i sporo izgovaranim, često drhtavim riječima, uhvatio Filip Rašović u dokumentarnom filmu ,,Primjeri Fundina“. Odatle, sa nekih 600 metara visine, sa njihovih terasa, škura, kaskadno naređanih njiva, pod hladovima loza što stoički i slasno trpe pod silinom roda - pruža se i puca najljepši pogled na Podgoricu. Tu širinu vidika tako je lako prepoznati u očima ljudi koji su ponosito stali pred Filipovu kameru. I sa tom širinom Filip je autorski pristupio, za priču o svom selu. ,,Primjeri Fundina“ je možda previše očigledno na prvu loptu uokviriti u ,,Primjere čojstva i junaštva“ vojvode Marka. Prije svega, to je slika jedne komune. Onakve kako su je zamišljali Etijenovi Francuzi prije vijek i po, i branili na barikadama; otprilike u vrijeme, kada je na toj kapiji Kuča Turska doživjela jedan od najtežih balkanskih poraza. Ali opet, nije

Zaglavi se

ovo dokumentarna priča o ratovima i dijeljenju. Daleko od toga. Već o prostoru takvog sklada, prirodnog i duhovnog, da se više od svega njeguje i čuva prihvatanje različitosti. Nijesu ,,Primjeri Fundina“ ni prosta slika prostora gdje obitavaju tri vjere. Već vrlo precizna, tačna i dirljiva analiza - zašto je to tako. Zašto baš tu, gdje je i jedno rijetko čudo prirode, orhideja ,,pčelica“ pronašlo utočište. Baš ona jedinstvena vrsta, što je delikatan način za oprašivanje u evoluciji našla tako, što je cvijet oblikovala da liči - na samu pčelu!

Orlinska sloboda Da li je to priroda oblikovala damare i nakane ljudi ili obratno, zapitaćete se negdje na početku - kad vas Filip povede na blještavilo tih 77 izvora. I sa toliko ljepote će vas omamiti, da zaboravite, da je to tu samo desetak minuta vožnje od Podgorice. Da je vaš prostor dio njihovih svakodnevnih vidika; da istu svakodnevicu oni

Crta: Srđan Ivanović

Privatna arhiva

Četvrtak, 9. jul 2020.

Pogled sa Fundine na Podgoricu

udahnu sa mnogo više svježine, širine i neke orlinske slobode... Dokumentarac je dostupan na Jutjubu. I negdje od polovine, gaziće vas krivicom dok postajete svjesni da je Fundina dio jednog svijeta čije je prelijepe ispravnosti i harmoničnosti sve manje na ovom dunjaluku. Da vam sve to kopni pred očima; a da gore, pod stijenama, ipak odolijevaju, trpe i čuvaju je Fundinjani. U njenoj cjelosti, jer najviše i prije svega ona stanuje u karakteru njenih ljudi. ,,Primjeri Fundina“ je zato uspješan dokumentarac i predivna priča, u onoj mjeri u kojoj je uspjela da objasni, zbog čega je njen i naš heroj Darko Vujošević morao biti baš onakav; zašto je njegov put u

vječnost bio i jedini izbor, baš onako kako bi, tamo na Fundini, svi jednako izabrali... I toliko je prisutan u svačijoj riječi, toliko živ i toliko ga ima tu; iako će ga tek nekoliko puta u Filipovoj dokumentarističkoj pjesmi od života, direktno pomenuti. Zato već možete naslutiti zbog čega je autor napravio neobičan i potpuno ispravan izbor da sve ljude koji su govorili u dokumentarcu ne potpiše imenom i prezimenom. Jer svi oni su Fundina i svi su glavom i bradom, riječju i pogledom, tišinom i vidikom - Primjeri. Baš sa onom bistrinom i mirom u oku, kao sa one fotografije Darka Vujoševića, što je zna cijela Crna Gora.

S. STAMENIĆ

19 L. Murseljević

Četvrtak, 9. jul 2020.

LONDON CALLING

L. Murseljević

a j n a t š u p o d n Prvi vike

L. Murseljević

Truman’s Social Club

Rješenje za distanciranje sa klupicama

doba ove ,,krize 2020“, koju će svaki kutak na planeti zapamtiti na sličan način, adaptacija je bila dio svakodnevnog života, htjeli to Zemljani da prihvate ili ne. Opuštanje mjera u svim segmentima imalo je relativno sličan efekat - ljudi se navikavaju na novi scenario i jedva čekaju povratak u neku novu ,,normal“. Na Ostrvu je bilo jasno da će u 2020, nakon tromjesečne pauze, prekretnica za slavlje biti kada se otvore kafići, pabovi i restorani. Tako smo u Londonu, umjesto onog američkog izbornog ,,Super Tuesday“, imali super vikend, sa svojim prednostima i manama, koje su se kao na traci mijenjale kako je noć odmicala.

Čvrsta leđa

Kao što je premijer i obećao u obraćanju prošle sedmice, u Engleskoj su se nakon du-

gog čekanja otvorili kafići, čiji su vlasnici bili relativno spremni za novu ,,normal“. Tako je popularna „Truman“ pivnica, jedno od bez sumnje najpopularnijih mjesta urbanog Spitalfildsa, na brzinu osmislila koncept koji će po svemu biti najbolje rješenje ove čudnjikave globalne krize. ,,Truman Social Club“ koji se otvorio proteklog vikenda u drugom dijelu istočnog Londona, već se samoprozvao - da predstavlja najveći svjetski socijalnodistancirani pab! Široki drveni stolovi dozvolili su makar metar razmaka od prijatelja prekoputa; simpatične klupice u ljetnjem fazonu imale su ,,čvrsta leđa“ koja vas odvajaju od komšija iza; piće se naručuje isključivo preko aplikacije na telefonu; ,,stanice“ za čišćenje ruku su na svakih pet metara. Čak ni kratka kiša nije mogla da pokvari ugođaj, jer su rad-

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

nici u klubu bili spremni sa koloritnim kanabicama kabanicama. Iako je ovo bila samo prva faza (druga uključuje mini-restorane sa miks kuhinjama), čini se kao da projekat ima šanse da predvodi trku.

Posao za policiju

Ipak, kako je noć odmicala, stvari su se na drugim mjestima drastično mijenjale. U Sohou je bila očekivano prevelika gužva ljudi za poštovanje pravila socijalnog distanciranja, pa je policija imala pune ruke posla. U centralnom dijelu grada u pabovima su očite značajne razlike u odnosu na period od prije tri mjeseca. Konobari nemaju svrhu (osim kada trebaju da pokupe čaše) s obzirom na to da se piće naručuje isključivo kod šankera, kome morate ostaviti broj telefona (!). Konstantno vas upozoravaju ako ste preblizu stola do, muzika je izrazito tiha, dok o plesu ili nekoj sličnoj zabavi može samo da se mašta… Nezadovoljstvo novonastalom situacijom je očigledno i postavlja se pitanje kako pronaći onaj isti šmek od ranije. Koliko dugo će trajati ovaj vikendaški opušteni ta-

Detalj iz jednog od pabova u centru L. Murseljević

U centralnom dijelu grada u pabovima su očite značajne razlike u odnosu na period od prije tri mjeseca. Konobari nemaju svrhu (osim kada trebaju da pokupe čaše), s obzirom na to da se piće naručuje isključivo kod šankera, kome morate ostaviti broj telefona

Obezbjeđene i kabanice

las, takođe ostaje da vidimo. Ako nam početna tačka budu institucije u zemlji, odnosno njihova reakcija na ne

tako savjesne Londonce, otvoreni kafići će se ponovo preseliti u prošlost… Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić