Objektiv , Četvrtak 08. Oktobar 2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 8. oktobar 2020. • broj 240.

ili :

zbog čega je Glorija Stajnem zaslužila mnogo bolju biografiju od „The Glorias“ sa Džulijen Mur i Alisijom Vikander Str. 6. i 7.

o m l ﬁ i k s n o k i e N a m z i n i m e f i n o ik

Ä&#x152;etvrtak, 8. oktobar 2020.

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

A cappella

Lazine dirke J

edan od mojih prvih kontakata sa muzikom, počev od osamdesetih, bilo je Bijelo dugme. Istini za volju, bio je tada i Zdravko Čolić, sjećam se i Sedmorice mladih, potom Magazina (onog, ne ovog), Bajage i instruktora, Riblje čorbe i mnogih drugih. Tek nakon toga, a s mojim srednjoškolskim godinama, do ušiju mi je stizao specifičan sound grupa kao što su EKV ili Azra. Ova posljednja dva benda imala su klasične poprok lidere, Milana Mladenovića i Branimira Džonija Štulića. Međutim, da se vratim na početak, ono što pamtim i ono što sa ove vremenske distance mogu da prosudim je uticaj te i takve, eks-jugoslovenske muzike na moj psihofizički, ali i profesionalni razvoj. Pogotovo u svjetlu činjenice da sam od te, dakle muzičke struke.

*** Sjećam se tih aranžmana, produkcije, i sjećam se da je sve bilo kristalno jasno za čuti. Uprkos tehničkim nesavršenostima tog vremena (pogotovo iz ugla današnjih tehničkih uslova za snimanje muzike), sve je bilo dobro odmjereno, sve se moglo čuti kako treba i jednostavno – da biste prije 30 ili 40 godina bili na radiju ili televiziji, bilo je neophodno da znate da svirate ili pjevate. I to dobro. Tako je, ni manje ni više. I to u ne baš jednostavnoj konkurenciji. Nikada mi Bijelo dugme nije bilo muzički previše blisko. No, ne mogu da osporim da u njihovim djelima iz tog perioda nije bilo vanserijskih muzičkih momenata, i kako je vrijeme prolazilo a ja muzički sazrijevao, zanimalo me je ko su ljudi čiji su prsti bili upleteni u sve to. Znao sam da to ne može biti sam Bregović, jer iako nespornog talenta da napravi hit melodiju, nije imao tu filigransku aranžersku nit koja bi njegovo, nesumnjivo vanserijsko autorstvo, zaokružilo u potpunosti. Dokaze za to imamo u njegovim freškijim radovima, unazad 15-20 godina, kada je uz njega uvijek morao biti dobar aranžer, poput Ognjana Radivojevića. Elem, slušajući Dugme iz tog perioda, vremenom sam ukapirao da su imali sreću da imaju dvojicu vanserijskih klavijaturista – prvo Vladu Pravdića, koji je sa njima snimio sedam izdanja kao i Lazu Ristovskog, koji je radio na četiri albuma. Lazu Ristovskog sam imao čast da upoznam

Piše: Vladimir MARAŠ

Njegovo ime danas pamte na cijelom prostoru bivše Jugoslavije kao onog koji je obilježio neponovljivi period odrastanja današnje srednje i starije generacije

u Beogradu, početkom devedesetih, jer je igrom slučaja, pohađao muzičku školu s mojom majkom, te je ona, prativši sina u veliki grad, zvala Ristovskog i zamolila ga da me malo muzički usmjeri. Ili što bi se reklo – da mi bude pri ruci. Sjećam se tog odlaska na Košutnjak, u kompleks Avala filma gdje je Ristovski imao svoj audio studio. Veliki prostor, ozbiljan muzički studio i on, sa svom skromnošću koja krasi najveće. Bez imalo kompleksa bilo koje vrijednosti, razgovarao je sa devetnaestogodišnjakom kao sa ravnopravnim, ostvarenim kolegom. Znao je kako izgleda put mladog i budućeg kompozitora i aranžera, od narodnjaka, do roka i džeza.

U to vrijeme pripremao je jedan od najprepoznatljivijih instrumentalnih albuma tadašnje scene, zajedno sa Sašom Loknerom, klavijaturistom Bajage i instruktora - ploču „Naos“, sa koje i danas radio stanice od Ljubljane do Skopja vrte neke prepoznatljive teme. Njegov doprinos bendovima kao što su Smak i Bijelo dugme ostao je zlatnim slovima upisan u istoriji jugoslovenske rok muzike. Nakon napuštanja Smaka, 1981. godine, krenuo je pionirski i težak posao studijskog muzičara, i nedugo zatim, postao je najtraženiji klavijaturista u tadašnjoj, velikoj zemlji. Sarađivao je sa nebrojeno mnogo autora i muzičara, među kojima treba pomenuti Kornelija Kovača, Ipeta Ivandića, Džez orkestar Radio Beograda. Snimao je i filmsku muziku, i to za filmove „Paket aranžman“ (Srdan Golubović, Dejan Zečević i Ivan Stefanović, 1995), „Lepa sela lepo gore“ (Srđan Dragojević, 1996), „Nečista krv“ (Stojan Stojčić, 1996), „Velika frka“ (Milan Jelić, 1992) i još poneke. Izdao je i CD klasične muzike „Ave Maria“ sa solistkinjom Dubravkom Zubović. Više od deset puta proglašen je klavijaturistom godine u anketama popularnog lista „Pop ekspres“. Večernji list ga je 1984. godine proglasio muzičarem godine u Jugoslaviji, a 1998. godine dobija nagradu za muziku za film „Nečista krv“. I to mu nije jedina nagrada na filmskim festivalima. Njegovo ime danas pamte na cijelom prostoru bivše Jugoslavije kao onog koji je dirkama obilježio neponovljivi period odrastanja današnje srednje i starije generacije. Preminuo je 6. oktobra 2007. u 52. godini života, nakon borbe s bolešću koja ga je prikovala za invalidska kolica. Ni to i takvo stanje nije ga spriječilo da učestvuje na povratničkoj turneji Dugmeta 2005. godine, a godinu kasnije i da objavi svoje izdanje „Laza Ristovski Plays Simon & Garfunkel“, koji predstavlja instrumentalne obrade ovog svjetski poznatog dueta.

*** Trinaest godina je od njegovog odlaska, a ova kolumna predstavlja skromno sjećanje na život i rad jednog od najvećih muzičara, klavijaturista, kojeg je imala Jugoslavija. A sa njom i svi mi koji smo svjedočili muzičkoj sceni koja je bila konkurentna i sa evropskom i sa svjetskom. Dobrim dijelom zahvaljujući i njemu.

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

sho.com

U fokusu

udimo iskreni, malo je hodajućih kontradikcija kakav je bio američki abolicionista Džon Braun. Čovjek koji je tokom pedesetih godina 19. vijeka zagovarao i sprovodio oružanu borbu kao sredstvo za ukidanje ropstva u SAD, smatran je najkontroverznijim od svih Amerikanaca stoljeća. Prvim domaćim teroristom, ali i hrišćaninom koji je živio i širio riječi Starog zavjeta. Jedni su ga zapamtili kao oca punog ljubavi - koji je žrtvovao nekoliko sinova za cilj. Drugi kao nasilnog ekstremistu koji se nalazio na pravoj strani istorije. Pisac Brus Olds opisao ga je kao ,,monomanijskog fanatika“, ali ste nerijetko uz njegovo ime mogli pročitati i ,,jedno od najlucidnijih ljudskih bića svoje generacije“.

Narator - bivši rob Ukoliko ste pratili neke od prethodnih projekata Itana Hoka (poput filma ,,First Reformed“ (Pol Šreder, 2017)) onda znate da je fasciniran zanesenjacima. Likovima zarobljenim u egzistencijalnim krizama, junacima koji se svakodnevno bore sa idejom vjere i morala, ali i dužnošću koju osjećaju prema svijetu koji je daleko od idealnog. Sasvim je logično što se onda, impresioniran romanom Džejmsa Mekbrajda o Džonu Braunu odlučio na adaptaciju ,,The Good Old Bird“, kao mini-serije za TV mrežu Showtime. Lik Džona Brauna je bogat i kompleksan kao kralj Lir i njegova priča dira u jednu od najvećih i natužnijih ljudskih rana. Itan Hok je jedna od onih rijetkih osoba koja se mogla naći u ulozi glavnog producenta i glavnog glumca u ovom projektu, a da i jedan i drugi posao zaista odradi majstorski. Radnja serije je prikazana iz perspektive dječaka Henrija/Oniona (Džošua Kejleb Džonson), koji se kao bivši rob priključuje Braunovoj grupi u Kanzasu u vrijeme kada su se u ovoj američkoj

Mini-serija ,,The Good Old Bird“ je interesantna studija nasilja

Zapaljiva cijena Nemilosrdan sa porobljivačima, zastrašujuće strastven i sklon temperamentnim ispadima kada stvari ne idu po planu, Džon Braun, onakav kako ga tumači Itan Hok, istovremeno je nevjerovatno pažljiv, strpljiv i velikodušan. Kako prema porodici, tako i prema sljedbenicima

državi vodili sukobi između abolicionista i onih koji su željeli da sačuvaju instituciju ropstva. Dječak je taj koji u priču unosi humor - ne zato što postoji išta smiješno u vezi ovog ranjivog djeteta, već zato što on i Braun čine dobar tim. S jedne strane, i jedan i drugi su nekad toliko naivni da ne razumiju što se dešava oko njih. S druge, dječakov nježni, suptilni performans daje savršen kontrast Hokovoj jačini i intenzitetu s kojim nastupa. Koliko god Braunove namjere bile pravdoljubive, njegov ekstremizam, kratkovidost i loše procjene za rezultat imaju često smrt nevinih ljudi svih rasa.

Đango paralele Serija nas u startu upoznaje s likovima koji stavljaju komfor prije pravde. U prvoj epizodi je to farmer koji podržava ropstvo isključivo iz finansijskih razloga. Pitanje koje postavlja Mekbrajd u knjizi je jasno podvučeno i u seriji. A to je: ukoliko znate da ste dio društva koje je toliko brutalno u krivu, koliko daleko ste spremni da odete i koliko je daleko zapravo ispravno otići da bi to popravili? Džon Braun je bio nepokolebljiv u vjerovanju da svi ljudi moraju biti jednaki i to ga je dovelo do toga da izazove rat. Koliko god da je bio naivan i fanatik, bio je i izuzetno pronicljiv - shvatao je da će mnogo ljudi morati da umre da bi se Afroamerikanci oslobodili lanaca.

,,The Good Old Bird“ je jedna savremena priča o ropstvu, vrijedna pažnje. Nije u pitanju fantazija o osveti - kao u Tarantinovom ,,Django Unchained“, iako će vam se zbog neobičnog humora na trenutke učiniti približno zabavna. Nemilosrdan sa porobljivačima, zastrašujuće strastven i sklon temperamentnim ispadima kada stvari ne idu po planu, Hokov Braun je istovremeno nevjerovatno pažljiv, strpljiv i velikodušan, kako prema familiji, tako i prema sljedbenicima. Spoj svih ovih stvari je i razlog koji će vas držati prikovane za ekran.

Pogled sa vješala U seriji nema konstantnih vizuelnih podsjećanja na sve načine na koje su bijelci bili svirepi i nehumani prema robovima. Istina je da nema ni potrebe za istim da bi gledaoci na ropstvo gledali kao na grozotu. Za razliku

od drugih djela koji se bave određenim vremenskim periodom, nije potreban nikakav flagrantni anahronizam da bi ovo konkretno djelo držalo našu pažnju. ,,Sve ovo je istina“, piše na početku svake epizode. ,,Većina ovog se desila“. Pored svega čemu smo svjedočili u 2020. godini, jedna od stvari koje smo nažalost svi postali svjesni, jeste da, kada je u pitanju rasizam u Americi - stvari su daleko od idealnog. E sad, da li je Džon

Braun prešao granicu da bi uradio ono što je smatrao ispravnim? Na dan pogubljenja, 2. decembra ujutro, Braun je zapisao: ,,Ja, Džon Braun, sada sam potpuno siguran da zločini ove krive zemlje nikada neće biti sprani osim krvlju“. Čitao je iz svoje Biblije pa napisao poslednje pismo ženi, koje je sadržalo i testament. U tačno 11 časova otpraćen je iz okružnog zatvora kroz gomilu od 2.000 vojnika, nekoliko ulica dalje do malog polja gdje su bila vješala. Dok je posmatrao žuta polja kukuruza i blistave kuće kroz drveće bez lišća izgovorio je poslednje riječi: ,,Ovo je predivna zemlja. Žao mi je što nisam imao priliku da to ranije vidim“.

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

KRATKI REZOVI

a kao sredstva na putu društvene pravde

Što god da su o njemu pisali i pričali, ono što sigurno znamo jeste da je Džon Braun - ubijao ropstvo, podstakao Američki građanski rat i posijao ljudska prava. Čudak ili jedan

od najlucidnijih bića svoje generacije? To je već stav koji sami moramo da formiramo.

Biljana MARTINIĆ

Ocjena: 3,9/5

lumačka ekipa sa izvanrednim Džimom Parsonsom na čelu najvrednija je stvar koju nudi Netfliksov film „The Boys in the Band“. Sve ostalo u vezi sa novim projektom Rajana Marfija (koproducent) i Džoa Mantela (režiser) gotovo je isto kao u prvoj adaptaciji čuvene brodvejske drame nedavno preminulog Marta Kroulija, koji je koscenarista oba filma. Ako ste gledali prvu verziju iz 1970, kojom je Vilijam Fridkin postavio „kamen temeljac“ LGBT filma, znate što vas čeka. Netfliksov „The Boys in the Band“, doduše, krasi vibrantniji vizuelni identitet, malo dinamičnija kamera, ansambl sastavljen isključivo od gej glumaca, pa i jedno ili dva drugačija (i lošija) režiserska rješenja, poput onog „ilustrovanja“

imdb.com

jeste i moćno podsjećanje da se čak i u bastionima slobode i raznolikosti poput Njujorka oni drugačiji mogu osjećati bijesno, odbačeno i usamljeno. Ali, to nije dovoljno da Marfijev film postane bitan novim LGBT generacijama, baš kao što je Fridkinov bio važan onima prije 50 i kusur godina. M. I.-N.

fleš bekova. Ali, suštinski, to je skoro isti film. „Skidanje“ Fridkina, uz propuštenu šansu da se u potentnu dramu staru više od pet decenija umetnu nova LGBT pitanja i kaže nešto bitno i o našem vremenu, znatno smanjuje vrijednost novom „The Boys in the Band“. Ovo jeste gledljiva i lijepo napisana adaptacija. Ovo

Ocjena: 3/5

David Attenborough: A Life on Our Planet

ejvid Atenborou ima 93 godine – i nema drugi dom osim Zemlju. Njoj je posvetio više od sedam decenija karijere. I beskrajno je zahvalan na prilici da upozna njeno bogatstvo. Ali, osim duboke zahvalnosti, iz njegovog novog filma „A Life on Our Planet“ izbija i velika zabrinutost. Jer, putujući širom svijeta još od pedesetih Atenborou je iz godine u godinu svjedočio prvo tihom, a onda i ubrzanom propadanju našeg jedinog doma. Netfliksov dokumentarac „A Life on Our Planet“ je najličniji i najurgentniji film u Atenborouovoj plodnoj karijeri. U njemu, jedan od najvećih čarobnjaka sa televizijskih ekrana poziva sebe

indiewire.com

slobode

The Boys in the Band

za svjedoka polako pretresajući deceniju po deceniju sopstvenog stvaralaštva ne bi li pokazao gledaocima što nam se može dogoditi ako se ne otrijeznimo. Pritom, Atenborou ni u jednom momentu ne popuje, ne diže galamu, ne vuče za

rukav, ne stvara paniku. Zna on, vrlo dobro, da smo na ovoj planeti svi već odavno u onom mimu sa psom koji sjedi u kući zahvaćenoj požarom i ponavlja: „Dobro sam.“ Ali, kao neko ko je proglašen vitezom zbog životne posvećenosti Zemlji, Atenborou osjeća moralnu obavezu da nam sve to kaže. Da ponovi, ko zna koji put. Zbog toga „A Life on Our Planet“ i jeste veoma važno filmsko iskustvo. Jer, negdje između redova, podvučena je teza da spašavanje Zemlje nije samo pitanje moranja – nego i morala. Za svakoga od nas, koliko god godina imali. Jer, nemamo drugi dom osim Zemlju. M. I.-N.

Ocjena: 4/5

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

Fascinantna Glorija Sta

zerkalo

Fascinantnu novinarku i društvenu aktivistkinju igraju četiri odlične glumice, od čega dvije oskarovke - Džulijen Mur i Alisija Vikander. Nažalost, miniraju ih loše režiserske odluke Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

alo je što tako iritantno u svijetu sedme umjetnosti kao autori koji uporno štrikliraju sva opšta mjesta filmskih biografija bvaeći se životima veoma, veoma fascinantnih ličnosti. Džuli Tejmor, najpoznatija po „Fridi“ (2002) sa Selmom Hajek, nije napravila takvu grešku sa Glorijom Stajnem. No, ipak, njen film „The Glorias“ nije profitirao od atipičnog pristupa biografiji jedne od najvećih (živih) ikona feminizma. Štoviše, baš ta želja da se bude drugačiji, da se neobičnim izborima odslika Glorijina fascinantna borba koja još traje – učinila je ikonsku priču ispodprosječnom.

Kolažni portret

imdb.com

„The Glorias“, odnedavno dostupan na Amazonu, počiva na interesantnoj ideji. Stajnem ne igra samo jedna, već četiri glumice, od čega dvije oskarovke. Uz Rajan Kiru

Armstrong i Lulu Vilson („The Haunting of the Hill House“, „Sharp Objects“), koje odslikavaju Glorijin život u djetinjstvu i tinejdž-danima, za zrelo doba ikone feminizma zadužene su Džulijen Mur i Alisija Vikander. I sve četiri su odlične. No, miniraju ih pogrešne režiserske odluke. Da bi izbjegla linearnu radnju, u kojoj se glumice smjenjuju jedna za drugom, Tejmor je došla na ideju da napravi kolažni film. „The Glorias“ tako skače iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, iz Glorijinog djetinjstva sa ekscentričnim ocem Leom (šarmantni Timoti Haton) i nikad profesionalno ostvarenom majkom Enidom (Grejem Rut) koja je pisala za novine pod muškim pseudonimom; preko puta u Indiju, usvajanja Gandijevog učenja i kupovine čuvenih „preglomaznih“ naočara koje će joj postati zaštitni znak; sve do marša žena sedamdesetih godina u Vašingtonu. U svim tim silnim skokovima gore i dolje, naprijed i nazad, najvažnije

imdb.com

Neikonski ﬁlm o

Džulijen Mur nema dovoljno prostora da se razmaše u dijelu koji je posvećen femi-pokretu

su crno-bijele sekvence snimljene u autobusu. U njemu su sve četiri Glorije. Dok se voze, kroz prozore posmatraju sve ono što im se događalo i razgovaraju o tome da li je u pojedinim momentima trebalo da postupe drugačije. Da li je, na primjer, mlada Stajnem morala da presječe mizogini komentar tadašnjeg šefa i bude „bolja feministkinja“... Ili zbog čega je Glorija 2000, u šezdeset šestoj godini, nakon decenija i decenija preziranja institucije braka, ipak izabrala jedno Čiroki vjenčanje sa Dejvidom, ocem čuvenog Kristijana Bejla.

Raštimana zamisao

„Inovativne“ crno-bijele sekvence u autobusu djeluju naivno i nedozrelo

Tejlor je tu ganjala odličnu zamisao. Prvo, da pokaže sa kakvim se društvenim pritiscima (drugačijim, a suštinski istim) tokom različitih perioda života nose žene. I drugo, još bitnije: da naglasi koliko

je bitno, za svaku osobu, da uvijek stremi naprijed – ali i da sve vrijeme komunicira sa prethodnim verzijama sopstva. Jer, samo ostajući u razgovoru i preispitivanju sa djetetom ili mladom osobom u sebi, moguće je samospoznanje. I samoprihvatanje. Samo se uz takav pristup (prije nego što lupiš maljem u sve ono što prezireš u društvu, prvo razbij smrznuto more u sebi) – može ići naprijed. A baš tako je naprijed išla - i još kroz život ide - sada osamdeset šestogodišnja Glorija Stajnem. Ako ste odlično upoznati sa njenim novinarskim radom i društvenim angažmanom, naročito ako ste čitali Glorijina djela, između ostalih i biografiju „My Life on the Road“ po kojoj su režiserka i Sara Ral napisale scenario – biće vam jasno zašto zbog čega odlična zamisao ne štima u praksi.

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

ajnem zaslužila mnogo bolju biografiju od „The Glorias“

REŽIJA: Džuli Tejmor ULOGE: Džulijen Mur, Alisija Vikander, Rajan Kira Armstrong, Lulu Vilson TRAJANJE: 139 min vas „The Glorias“ neće zainteresovati za dalje istraživanje. Tejmorin omaž je pokatkad dirljiv i dovoljno gledljiv da ipak ne zažalite što ste odvojili čak 139 minuta za ep o jednoj fantastičnoj ženi. Samo ne očekujte da vaše znanje o Gloriji bude skroz dopunjeno. Iako je režiserski pristup atipičan, „The Glorias“ ipak previše vuče na klasični biografski film u kojem se više prepričavaju istorijske činjenice nego što se ponire u psihu subjekta.

Različite poente Neće vam se dopasti „ilustrovani dijalozi“, ni naivne crno-bijele sekvence u vozu, ni skakanje kroz vrijeme, ni preplitanje igranih segmenata sa arhivskim snimcima, ni Tejmorine prepoznatljive vizuelne akrobacije poput onog „Wizard of Oz“ režiserskog ispada sa paklenim tornadom, kaluđericom i Plejboj zečicom usred Glorijinog vrlo neprijatnog intervjua sa seksističkim talk show domaćinom. Znaćete, vrlo dobro, da čak ni jedan direktor fotografije kao što je Rodrigo Prieto ne može da učini vizuelni identitet smislenim kada stil skreće pažnju sa poente. I da Tejmor nije morala da poseže za „fascinantnim“ nadrealističkim trikovima da bi pokazala koliko je Glorijin život fascinantan. S druge strane, ako vam je Glorijina biografija polovično poznata ili sasvim nepoznata, ne može se reći da

Za taj utisak je vjerovatno djelimično kriva i Stajnem, koproducentkinja filma i jedna od akterki Huluove zanimljive serije „Mrs. America“. Glorija je zamjerila autorima ovog televizijskog femi-hita što su previše akcentovali rivalstvo žena u i van pokretu, te da su ih predstavili mnogo manje politički sposobnim nego što to zaista jesu bile. Za Stajnem, poenta serije „Mrs. America“ jeste to da su žene jedne drugima najveći neprijatelji. Zbog toga je i smatra propuštenom šansom da se pokaže da su ekonomski činioci (a ne sukob mišljenja žena) ti koji su suštinski spriječili izglasavanje ERA početkom sedamdesetih godina. Zbog toga nije ni čudo što u filmu „The Glorias“ teku med i mlijeko, sijaju duge i skakuću jednorozi u segmentima u kojima je prikazano djelovanje femi-pokreta. I što se, samo u jednoj arhivskoj sceni, koju

thewrap.com

ikoni feminizma Glavne glumice na snimanju sa Stajnem i režiserkom Tejmor

ste mogli i da propustite da ste u tom trenutku trepnuli, pojavljuje Filis Šlafli. Tejmor je skroz zaobišla Glorijinu suparnicu i jednu od najzloglasnijih nefeministkinja svih vremena. Šut-karta za Trampovu braniteljku Šlafli nekako i liči na Glorijinu želju, kao što uz nju ide i stajanje po strani u segmentima u kojima je prikazano djelovanje femi-pokreta. Stajnem nikada nije željela da bude zaštitno lice te borbe i uvijek se ponašala kao prva među jednakima - i u redakciji magazina „Ms.“, i na uličnim marševima, i na svim konferencijama na kojima je govorila uz Flo Kenedi (Lorejn Tusan), Belu Abzug (Beti Midler), Doroti Pitman Hjut (Džanel Mone)...

Riba na biciklu

Taj dio filma „The Glorias“ jeste najbolji zato što hvata suštinu Glorijinog odnosa prema koleginicama, ali i zbog toga što akcentuje i neke druge stvari koje su ispuštene u seriji „Mrs. America“, poput njene uloge u tome da jedna žena (Vilma Menkiler koju igra Kimberli Guerero) prvi put postane poglavica Čirokija u Oklahomi... Ali, opet (sa ovim filmom i za sve

dobro uvijek postoji jedno „ali...“), takvo portretisanje pokreta ne ostavlja mnogo mesa za Džulijen Mur, a dodatno pojačava i utisak da je „The Glorias“ vrlo, vrlo slabo fokusiran. Toliko slabo, da možete skroz zaboraviti da gledate film o Gloriji Stajnem. Gotovo je nevjerovatno da priča o jednoj ženi koja se borila protiv pećinskog razmišljanja mnogo prije nego što je to postalo mejnstrim - ne pršti od snage, da ne budi emocije, da ne inspiriše. Glorijinom biografijom, koja se čekala toliko godina, moglo se reći mnogo i o našem vremenu. Njena borba je relevantna i naša i dan-danas, pet decenija nakon što je započeta. Dame još imaju mnogo razloga da ponavljaju onu femi-parolu koja se pripisuje upravo njoj: da je žena bez muškarca, isto što i riba bez bicikla. Nažalost, „The Glorias“ nije dobar ni kao biografija, ni kao „fanovski“ glas ljubavi i podrške femi-pokretu, a kamoli kao nešto što može doprinijeti promjeni pravila igre u političkoj areni. I to je baš bezveze. Baš je bezveze što su feministkinje bez filma „The Glorias“ isto što i ribe bez bicikla...

Ocjena: 5/10

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

SERIJE Američki ansambl ne može ni da priviri britanskim glumcima

Utopia

Sedam razloga zbog

Miljama daleko od M

alo što je crno kao zagriženi fanovi koji pišu peticije da se poslije otkazivanja ipak nastavi njihov omiljeni šou. No, moramo priznati, 2014. godine kada je Channel 4 poslije dvije briljantne sezone neočekivano otkazao triler „Utopia“ Denisa Kelija – bili smo među njima. Peticije su se pisale i pisale, ali bezuspješno. Onda je 2018. godine stigla vijest da će Dejvid Finčer i Džilijen Flin („Gone Girl“, „Sharp Objects“) snimiti američki rimejk sa Runi Marom za televiziju HBO. Najtvrđi fanovi su svakako ostali pri tome da je zeleno svjetlo za treću sezonu mnogo bolja ideja. No, Finčer je Finčer: ako postoji Amerikanac koji ne bi poprostačio Kelijev svijet, čak i najveći skeptici priznali su da bi to mogao da bude samo on. Ali, nije mu se dalo. Poslije niza neuspješnih budžetskih pregovora, ispao je iz priče. Serija je na kraju prodata Amazonu, a za kreatorski posao postala je odgovorna samo Džilijen Flin. I ovako ludi fanovi, spustili su očekivanja đe su iđe mogli. Flin jeste dobra, ali bilo je pitanje što može da uradi kada nije u društvu režisera Finčerovog ili kalibra Žan-Marka Valija. Sada kada je rimejk konačno postao dostupan na Amazonu pokazalo se – ne mnogo. Malo je reći da je britanski original daleko superiorniji od rimejka jednog od najupečatljivijih TV trilera svih vremena. A evo i zbog čega...

pinterest.com

1. Estetika Britanska „Utopia“ ne liči ni na jedan šou koji možete da pogledate na malim ekranima. Njene prezasićene, pulsirajuće boje; njeno estetizovano nasilje; njena promišljena fotografija; njen vibrantni soundtrack koji danima ne izlazi iz ušiju; njena nepokolebljivo mračna i suro-

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

g kojih je rimejk kultne serije Denisa Kelija potpuno pogrešan

va atmosfera u kojoj nijedan lik, makar bio djetence od pet godina, nikada nije potpuno bezbjedan – izgradili su jedan od najuzbudljivijih britanskih trilera. A rimejk? Kao što se i dalo očekivati, tu nema ni traga od Kelijevog hipnotišućeg stila. Ne bi ni imalo smisla raditi totalnu kopiju, ali očekivao se makar pogođen ton. Nažalost, američka „Utopia“ atmosferom i vizuelnim identitetom podsjeća na svaki drugi šou koji možete da pogledate na televiziji. Nasilje je i u ovoj „Utopiji“ još tu, ali djeluje viđeno, nezastrašujuće, obično, a muzika je u najboljem slučaju – neugledna. Finčer bi sigurno uradio bitno drugačiji posao, bez obzira na to što se američke verzije britanskih serijala uvijek uprošćavaju za tamošnju publiku. To je makar pokazao sa početnim sezonama hita „House of Cards“.

2. Priča

indiewire.com

Na početku produženog osmodjelnog rimejka (prva sezona originala podijeljena je na šest epizoda), američka „Utopia“ vjerno prati Britance. No, već na kraju druge epizode, sa jednom neočekivanom eliminacijom, postaje jasno da će ovo biti značajno „lakša“ verzija. U priči o grupi čudnjikavih štrebera, koji tragaju za stri-

Uvođenjem negativca kojeg igra Džon Kjuzak ubijen je zagonetni ton trilera zavjere

pom „Utopia“ za koji se priča da je predvidio izbijanje virusa kao što su SARS i svinjski grip, Flin nije izmijenila samo sitnice. Nije samo „ruski grip“ postao „Sternsov grip“, niti je samo misteriozna organizacija „The Network“ koja ne bira sredstva da dođe do cilja preimenovana u „The Harvest“. Kelijeva serija je, između ostalog, briljantna studija društva koje je potpuno dehumanizovalo pojedinca. Slobodno se može reći da je čak, sa ključnim motivima (ne)izmišljenog virusa, prisilnoj vakcinaciji i otuđenju, gotovo vizionarska. Flin je imala samo takav zicer da je aktuelizuje u doba kada čitav svijet čeka vakcinu i vodi bitku ne sa pandemijom korona virusa, nego najviše sa teoretičarima zavjera koji negiraju postojanje kovida-19. Nažalost, skroz je promašila temu. Njena „Utopia“ se ni po čemu ne razlikuje od bilo kog (ispod)prosječnog trilera zavjere kojima ne prestaju da nas bombarduju posljednjih godina.

3. Likovi Oni koji su gledali Kelijevu „Utopiju“ odlično znaju koliko su fascinantni njegovi likovi i koliko je bilo lako i smotanim štreberima Ijanu i Beki, i unezvijerenom teoretičaru

zavjera Vilsonu, i beskrajno bezočnom ali šarmantnom Grantu da im uđu pod kožu. Ma, za manje od minut, jelo se iz ruke čak i psihotičnom ubici Arbiju, kojeg je briljantno otjelotvorio Nil Maskel. Jer, Keli je svakom od njih dao neku zastrašujuće privlačnu posebnost zbog koje je nemoguće odvojiti pogled sa ekrana čak i u momentima kada ga preliva krv. Kod Flin je situacija znatno drugačija. Većina likova je previše omekšana, opet očekivano, po „standardima“ američkih ekranizacija. Arbi je jedini lik od navedenih koji je ostao koliko-toliko svoj. Vilson je, na primjer, puka, prazna kopija izuzetnog originalnog lika, a Ijan i Beki su pretvoreni u takve mekušce, da se ne mogu ni slušati, ni gledati.

4. Kasting O izboru novih glumaca nema se mnogo reći. Nije čak ni stvar u tome da su loši, naprotiv. Neki, poput Kristofera Denhama („Billions“) koji je uskočio u Arbijeve cipele umjesto Maskela i Rejna Vilsona koji igra doktora Majkla Sternsa, uradili su odličan posao. Ali, nije normalno koliko su svi britanski glumci ubjedljiviji, i fizički i psihički. Pored njih, Ameri djeluju kao nedonoščad.

5. Džesika Tretman glavne junakinje zaslužio je posebnu stavku iako se tu, u suštini, takođe vrtimo oko problematičnog tretmana lika i pogrešnog izbora glumice. Ali, važno je izdvojiti Džesiku Hajd kao najbolji primjer toga koliko Flin suštinski ne razumije Kelijevu viziju. Sudeći prema intervjuima, kreatorka američke „Utopije“ potpuno je ubijeđena da su likovi britanskog originala neprodubljeni. I Bogu hvala

imdb.com

d britanskog originala Rejn Vilson je jedan od rijetkih novih glumaca koji znaju što da urade sa zadatim likom

da jesu, ako ovo što je uradila u ovih osam epizoda smatra „produbljivanjem likova“. Kelijeva Džesika (Fiona O’Šonasi) je, ukratko, djevojka kojoj je život podijelio tako loše karte, da je izgubila osjećaj za ljude. Ali, u tom ludilu, u tim ispadima, u tom nasilju koje radi i sebi i drugima, ima i smisla i šarma. U izvedbi Saše Lejn, Džesika Hajd liči na životinju. Apsolutno je antipatična i gotovo je nemoguće povezati se sa njom i njenim stradanjem. Lejn je bila sjajna u road filmu „American Honey“ (Andrea Arnold, 2016), pa poslije ovakvog debakla ostaje dilema: da li je stvarno talentovana a ovdje je poklopljena lošim konceptom Džilijen Flin... Ili je u prethodnoj ulozi samo dobila precizna uputstva od Arnold?

6. Negativac Još jedna pogrešna odluka američke kreatorke jeste ubacivanje glavnog negativca u „Utopiju“. Kelijev serijal nikada nije imao konkretnog antagonistu: glavni likovi borili su se sa nevidljivom silom, u duhu pravog trilera zavjere. Čak i onda kada bi opasnost dobila ljudsko lice, to su uvijek bili neki pioni koje pomjera zloćudna ideja. U američkoj verziji, zagonet-

ka je ipak dobila ljudsko lice. Glavni negativac postao je doktor Kevin Kristi (Džon Kjuzak), koji se ni po čemu ne razlikuje od stoput viđenih zlotvora koji sjede na čelu velikih korporacija. To baš i nije pohvalno za jedan triler koji igra na kartu konspiracija, zar ne?

7. Humor Posljednje, ali ne i najmanje bitno: svi znamo da malo ko može da izađe na crtu Britancima kad je riječ o crnom humoru. Keli je to potvrdio uvaljujući sopstvene likove u krv do lakata, ali i u najsočnije i najbezočnije britanske fore. Ako se nasmijete tri puta dok budete gledali američku „Utopiju“, imate piće od redakcije. Od njenog humora se nećete najesti, niti namimovati, to budite sigurni. Što je najgore od svega, Flin uveliko planira nastavak, i to uz priznanje da uopšte nije gledala, niti je interesuje druga sezona Kelijevog originala. Prema njenom mišljenju, nema potrebe za tim, jer iako dijele istu osnovu i likove, njena serija odabrala je drugi pravac. Srećno joj bilo. Štogod to značilo i koji god to pravac bio, mi ga nećemo gledat.

M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 2/5

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

serije

D The Walking

ead

Eksplozivno finale desete sezone

Muzikom do provalije

medium.com

Finale sezone otvara vrata za svijet trećeg Kirkmanovog stripa

ola godine smo čekali da se klupko odmota. Nagađanjima kako će junaci tri kuće - Aleksandrija, Hiltop i Okean pobijediti hordu koju je Beta doveo, konačno je došao kraj u eksplozivnom finalu 10. sezone serijala ,,The Walking Dead“. Epizoda ,,A Certain Doom“ kasnila je zbog globalne krize, što je dalo prostora i vremena da se postprodukciji posveti više vremena. Upalilo je. Zatrpani junaci nijesu imali pregršt opcija da se iz ove zasjede izvuku. Ipak, na zadovoljstvo mnogih, simpatičan i na startu činilo se efektan plan imao je i muzički šmek. Deril i ekipa su, nakon dramatičnog provlačenja kroz hordu, stigli do konja i kočija na kojima su bili zvučnici. A iz zvučnika ni manje ni više nego ,,Talking Heads“ i hitić Dejvid Birna ,,Burning Down the House“. Putujući koncert je bio kratkoročno rješenje - juna-

Bez obzira na veliku globalnu krizu koja posebno vlada u ovom segmentu zabave i umjetnosti, producentkinja Anđela Kang je odlučila da ne zatvori serijal sada, već da doda šest epizoda koje ćemo imati prilike da vidimo naredne godine ci priče su zaboravili da sada dodatno motivisani i razjareni Beta neće pustiti ptice tako lako.

Nigan kao zakuska

Dramatični obrti u scenama gdje Beta tjera hordu da napravi što uži obruč oko Derila i ostalih. podsjetili su na stara zanimljiva rješenja iz prethodnih sezona. Ipak, za fanove najzanimljiviji je sigurno onaj, gdje su po ko zna koji put pomislili da će i Nigan i Lidija izdati one koji su ih na neki način spasili. Desilo se sasvim suprotno - Nigan je

poslužio kao idealna zakuska da se Betin bijes oslobodi, ne bi li ga Deril ubio lakše. Scena Betine smrti je jedna od najbolje snimljenih desete sezone. S druge strane, Lidija cementira svoju poziciju u grupi spasivši Kerol sigurnog skoka u provaliju. Na koncu, Lidija je poslala zombije koji su je godinama pratili u provaliju. Očekivano, dobili smo i odgovor na pitanje da li je ipak Koni živa nakon one eksplozije. Virdžil, novi luckasti prijatelj Mišon, našao ju je u teškom stanju, što otvara no-

va pitanja s obzirom na Virdžilovu ne tako stabilnu svijest. Fanovi su i dočekali povratak Megi, koja je u glupkastoj sceni stigla u pravi čas da spasi oca Gabrijela. Ipak, pored Betine smrti, ono najvažnije, producentkinja Anđela Kang i reditelj Greg Nikotero su ostavili za kraj…

Svemirska zasjeda

Epizoda ,,A Certain Doom“ planirana je u startu kao finale ove čudnjikave i katkad spore desete sezone serijala, koju je većina željela da vidi završenu. Iako je nakon preuzimanja prijestola producentkinja Kang uspjela da donese bez sumnje frešku perspektivu, činilo se da serijal nema platformu na kojoj je godinama uspijevao da gradi zanimljivu priču života onih koji su igrom slučaja preživjeli apokalipsu. Ipak, bez obzira na veliku globalnu krizu koja posebno vlada u ovom segmentu zabave i

umjetnosti, Kang je odlučila da ne zatvori sezonu sada, već da doda šest epizoda koje ćemo imati prilike da vidimo naredne godine. A ono što nas čeka može biti jako zanimljivo, ali na prvi pogled repetitivno. Jer mjesto gdje je Nikotero zatvorio ovu efektnu epizodu podsjeća na nešto što smo već vidjeli - zasjedu. U potrazi za misterioznim glasom iza dalekog mikrofona, Judžin, kralj Izikel, Juiko i nova poznanica naletjeli su na dobro opremljenu ,,svemirsku“ ekipu koja ih je okružila. Da li su Kang i Nikotero napokon otvorili vrata dugoočekivanoj zajednici koju znamo iz stripa Roberta Kirkmana ,,The Commonwealth“? Fanovi stripa će bez muke identifikovati njihova odijela iz ove epizode… I da li je vrijeme za ,,The Commonwealth“ i spoj dva serijala ,,The Walking Dead“ i ,,Fear the Walking Dead“? Vidjećemo. L. MURSELJEVIĆ

Ocjena: 3/5

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

PREPORUKA Zgrabi FILM Poslednjih godina zanimam se isključivo za dokumentarna ostvarenja. Izvanredna „Zemlja meda“ („Honeyland“, Tamara Kotevska, 2019) vešto balansira sa više pravaca/načina stvaranja autentičnog dokumentarnog naslova. Pojedinac stavljen u ram sopstvenog, svakodnevnog života svakako je zanimljiv za gledanje, a ovde imamo priliku da shvatimo kako je jednostavan život prava podloga za svaku filmsku priču koja će vas osvojiti. Ne treba se obazirati na to da li je ovaj film zaslužio Oskara ili ne (jeste). Kako sam veliki fan muzičkih dokumentaraca, „The Devil and Daniel Johnston“ (Džef Fjercejg, 2005) zauzima visoko mesto na mojoj listi najboljih naslova. Danijela Džonstona možete otkriti i bez ovog filma, ali budite sigurni da je to samo jedan mali deo čitavog njegovog univerzuma. Ovaj neponovljivi muzičar i iskonski umetnik nas je napustio prošle godine ostavivši gorko-slatke, male-velike pesme nastale direktno iz krhog srca, čiji su otkucaji trajno zabeleženi na kilometrima kasetnih traka. Sjajna naracija i još bolja režija predočiće vam odgovor zašto je Džonston u isto vreme bio i sanjar i prorok, genije i luda. Siguran sam kako će njegov uticaj biti prepoznat u godinama koje dolaze jer prava ljubav mora naći svoj put na kraju svake priče. Horor po vokaciji „Mandy“ (Panos Kosmatos, 2018) je meni više od žanra. Glumački manifest Nikolasa Kejdža, čija je karijera bila dosta poljuljana u poslednjih dvadesetak godina. Sa jasnom vizijom, bogatim saundtrekom i neonskom atmosferom koja nas direktno ubacuje u krvotok jednog psihodeličnog/stoner putovanja protkanog jarkim retro bojama.

TV Televizijski program ne pratim godinama. Oslanjam se na servise: Netflix i HBO GO. Na globalnoj pijaci hiperprodukcije sve teže je odabrati nove stvari koje mogu da zadovolje sve naše vizuelno narativne prohteve. Serija „Chernobyl“ je osvežila TV format. Odličan kasting i gluma (pre svega), do tačnina obrađena istorijska epoha (scenario, kostim, scenografija), a posebno bih pohvalio kameru

Dušan Majkić, muzički urednik i novinar na Omladinskom radiju u Novom Sadu

Otkucaji na kasetnim trakama

momenat samodestrukcije (A Lucid Dream), ali ima i snova punih melanholije (Oh, Such A Spring i Sunny). Zaključuje se (već posle prvog slušanja) da je svaka numera biser za sebe, ali se primeti koliko je bend mislio i o celini. Albumi sa ovakvim stavom danas su retki u novijem distorziranom univerzumu.

Zaobiđi FILM Nisam fan onoga što se, i dalje, naziva „Star Wars“. Ne obazirujući se na davne dane slave (samo prva tri dela), došli smo do nečeg ispranog od megalomanske industrije da je prosto negledljivo. Od starta predvidivo baratanje klišeima, naporna politička korektnost, bezciljno lutanje po već ispričanim scenarijima i trijumf forme nad samom pričom mi nisu nikako zanimljivi faktori mere vrednosti. Sve je to obrađeno pre par decenija. Mnogi filmski serijali su uništeni po istom receptu („Roki“, „Osmi putnik“). Da, nije ovo ništa novo koliko, paradoksalno, u današnje vreme donosi enormnu zaradu na svetskim blagajnama. I sve veći broj fanova. To je valjda to moderno shvatanje uspeha. Star Smors.

i kolor korekciju koja je odigrala najbitniju ulogu po pitanju pakovanja atmosfere. Sa druge strane, Netfliks se veštije snalazi sa dokumentarnim serijalima (igrane serije su im problematične). Izdvajam povezane naslove: „The Toys That Made Us/The Movies That Made Us“. U ovim epizodama posebno će uživati svi oni koji su, uz svoje omiljene igračke i filmove, odrastali tamo negde krajem 80-ih i početkom 90-ih godina.Vraćanje u detinjstvo – što da ne!

MUZIKA Jeste da je tek počeo oktobar, ali svoj album godine već imam. U pitanju je mlada irska petorka koja nastupa pod imenom Fontaines D. C. „A Hero’s Death“ je drugi studijski album pomenutih momaka iz Dablina. Od prve do poslednje kompozicije provejava senzibilitet indi mladosti. Ima tu neophodne kritike društva (Televised Mind), iskrenog priznanja samom sebi (I Don’t Belong, A Hero’s Death i I Was Not Born), potkrade se po koji

Televizijski program – pogotovo domaći. Dobre stvari danas nemaju gledanost koju zaslužuju. Negativni skup je veliki i već sažvakan sa svih strana. Izbegavajte seriju „Močvara“ i ostale mediokritetsko klišeizirane naslove slične vrste koji se, pored toga što su blamantni, bez ikakve kontrole kvaliteta i sadržaja puštaju u udarnim terminima. Grand i Parovi imaju ozbiljnu konkurenciju. Bolje i ugašen TV. Čitajte, za promenu. Predlažem knjige „Blizanačka trilogija“ (Agota Kristof) i strip „Habibi“ (Krejg Tompson).

MUZIKA „Dobra muzika u državi predstavlja red, a loša nered.“ - Konfučije

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

d ž uboks

aF ra

Superheroj modernog altv il le Pec

Prelijepa bluz konekcija i ,,world music“ poslastica stiže sa sjevera Gane

Sok života u pustinji Za uspješnu realizaciju i osobenost projekta ,,Funeral Songs“ potrudio se produkcijski genijalac Jan Brenan. Tip se proslavio, zamislite, bilježeći pjesme i melodije vojnika Sjevernog Vijetnama i preživjelih u pokoljima Crvenih Kmera

ahel je tako osoben prostor u predvorju Sahare; tamo gdje savana na sve posnijoj zemlji odolijeva pustinji. Na raskršćima starih karavanskih puteva, neki potpuno osobeni narodi čuvaju nasljeđe muzike koju danas prepoznajemo kao prethodnicu bluza.

pmpress.org

Neobični Smol je najbliži klasičnom frontmenu za ovo muzičko čudo Afrike

vota. I zalog da se, u našem kratkom putovanju jednim pustinjskim svijetom, zagrize do kraja, do kosti.

Bezimene zvijezde

Za uspješnu realizaciju i osobenost projekta potrudio se produkcijski genijalac Jan Brenan. Tip se proslavio, zamislite, bilježeći pjesme i melodije vojnika Sjevernog Vijetnama i preživjelih u pokoljima Crvenih Kmera; prošle godine imao je jedan izuzetan projekat u Pakistanu... A sada je, eto, naletio na ekipu muzičara sa sjevera Gane koji, najčešće u pripitom stanju (tako ih je i snimao) sviraju na sahranama. I kojima ni dalje ne znamo imena, osim eto, živopisnog pjevača Smola - koji je nadimak dobio, naravno, spram tjelesnih gabarita... Jednostavnost, minimalizam, muzika prosto i potpuno u službi namjene i svrhe - i sve spakovano u pola sata potencijalno najživopisnijeg albuma proljeća. Da ne povjeruješ, koliko u toj pustinjskoj prašini od muzike ima istinskog soka života. S. S. discogs.com

Zbog te, na prvi kontakt i neukom uhu očigledne kantri-bluz poveznice, se jedan cijeli ,,world music“ fenomen u posljednjih nekoliko decenija vezao za scenu ,,pustinjskog bluza“. I prije svega kada su bendovi, izvođači i projekti iz Malija u pitanju. Fra Fra je jedna ekipa koja će planetarnoj publici ovog žanra donijeti prijeko potrebnu svježinu i unekoliko drugačiju melodiku. Dolaze sa sjevera Gane, dominantno muslimanskog i jedinog pustinjskog dijela zemlje Gvinejskog zaliva. A njihova uža specijalnost je, zamislite - muzika za tradicionalne sahrane. Za ,,world music“ scenu, skoro uvijek je i dobar adut i potencijalna kora od banane to, što se suštinski mora vezati za unaprijed poznat kontekst. Tako jasno značenje i pojačanu amplitudu muzici projekta Fra Fra, pruža upravo svijest i saznanje da se radi o ritualu koji prati vječiti ciklus života i smrti. Dominantne perkusije, dvožičani ,,kologo“ leut, prost rezonator načinjen od plastike - to je sva podrška za strastvene, autentične i nezaboravne vokale. Snaga ovih pjesama je ona ritualna repeticija, poput molitvenog ponavljanja melodijskih šablona i tajnovitih riječi - do momenta magijskog uzdizanja. Ako vam to djeluje kao bilo kakav ritual, žestoko griješite, i potrebno je da čujete koliko je ovo autentično i jedinstveno iskustvo. Sama imena pjesama, na engleskom jeziku, vrlo su jednoznačna i jasna. ,,We Must Grieve Together“, ,,You Can’t Escape Death“ - sve sluti na magijski kod kojim valja otškrinuti onaj portal što dijeli žive od svijeta mrtvih. Naravno da će vas to podsjetiti na tradicije Afroamerikanaca iz država američkog Juga; manje mračnjački od vudu mistike Luizijane i Misisipija, ali ništa manje živopisno, puteno i uzbudljivo. A najuzbudljiviji momenat je ,,I Will Follow You For Life Everywhere“, istinska slava ži-

uproxx.com

Vječiti ciklus

Ocjena: 79/100

Kaub izgubljeno ,,Show Pony“ će učiniti da poželite, da se sve popularniji Kanađanin nikad ne raspline u dužim formama. Već ostane jezgrovit, skockan u pola sata kaubojske ispovijesti

ada bi moderni svijet bio nalik Divljem zapadu, njegov superheroj bio bi Orvil Pek. Mračni princ kantrija prošle godine se vinuo u ligu elitnih muzičkih revolveraša; a da kompletna scena sa sigurnošću ne može reći niti ima pojma ni ko je, ni odakle je dojahao.

Neočekivan duet

Za osobu koja se krije iza alijasa Orvil Pek se zna da je Kanađanin, a stihovi koje servira nose jasnu i potvrđenu aluziju da je homoseksualac. U usamljenom kauboju iza kojeg su stotine dana turneje bez kraja scena prepoznaje jednog relativno nepoznatog lika iz kanadskog pank benda... I sve to je nebitno spram činjenice da on želi da ga znamo kao Orvila, i da mu je veoma bitno da nas uvuče u svijet samotnjačke

groteske izgubljenog druma. ,,Show Pony“ je EP sa šest pjesama, serviran tako da blistaju kao par novih i uglančanih kaubojskih cipela. Stiže sa dva mjeseca zakašnjenja, tokom kojih je Orvil žestoko lobirao za pokret,,Black Lives Matter“. U centru projekta samo je naizgled duet sa mejnstrim kantri zvijezdom, takođe Kanađankom - pomalo zaboravljenom Šanajom Tvejn. To ne treba da vas čudi ili vam djeluje odbojno: alt-kantri maestro je na koncertima mnogo puta pokazao da zna da se dohvati i pruži novu svježinu pjesmama Kenija Rodžersa, Doli Parton i Vitni Hjuston, ali i modernih pop zvijezda poput Lane del Rej, Arijane Grande ili FKA Twigs. ,,Legends Never Die“ zaista ima radijski potencijal i

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

boj na om drumu lakoću koja će je i za nekoliko decenija činiti prepoznatljivom.

Mračna gotika

tinnitist.com

Ipak, taj duet nije najbolja pjesma na ovom, kvalitetom vrlo jezgrovitom projektu. To je apsolutno ,,Fancy“, petominutna obrada hita Rebe Mekintajera. Nošena Orvilovim baritonom, nosi tako elegantno provučen kvir stav: ,,I knew what I had to do and I made myself this solemn vow, that I’s gonna be a lady someday. Though I don’t know when or how...“ cijedi Orvil i prigušuje vatru žestokog, gotski mračnog gitarskog sola. Nije slu-

čajno, da je odabrao da ova pjesma zatvori album; vrlo promišljeno za lika kojeg mnogi smatraju samo ,,neobičnim maskiranim imitatorom Elvisa Prislija“. Cjelokupan utisak je, da ,,Show Pony“ nije samo žanrovska poslastica, već ploča po kojoj će se kantri i folk jedne neobične faze modernosti dijelom prepoznavati u godinama koje slijede. U to će vas uvjeriti ,,Summertime“, balada sa egzistencijalnom krizom orbisonovskih razmjera, koja pripada jednom praznom i tihom autoputu. Kao suprotnost - ,,Drive My Crazy“, u frenetičnom tempu autotrke i maniru Springstina iz galopirajuće, razuzdane ,,Nebraska“ faze. Da skoro poželite, da se Orvil Pek nikad ne raspline u dužim LP formama; već ostane jezgrovit, skockan u manje od pola sata kaubojske ispovijesti. Takav će izvjesno pronalaziti mnogo sebi sličnih usamljenika na stajalištima izgubljenog druma. S. S.

Ocjena: 81/100

eK illers

Bend iz Las Vegasa razuzdaniji nego ikad na povratničkom albumu

forbes.com

U lovu na Springstina Brendan Flauers kao da pokušava da bude malo manje svoj, a malo više spram velikog uzora - grabeći teritoriju koja mu ne pripada i ne može je osvojiti. Na koncu, i bez pravog objašnjenja, što bi naslov ,,Imploding the Mirage“ uopšte mogao da znači

rendan Flauers na teritoriji Brusa Springstina. U lovu na rijetke zvjerke od arena-himni i još rjeđih dijamantnih sint-rok hitčina, The Killers makar zaslužuju da im se skine kapa što tragaju za El Doradom mejnstrim stadionskog roka. Pa i onda kad su im rezultati polovični.

Horizont na zapadu

Bend iz Las Vegasa se vratio sa jednim od svojih najraskošnijih, valja odmah reći i - najboljih albuma. Brendan i dalje neštedimice razbacuje stihove za mlade sanjare što čežnjivo grabe za novim horizontom, tamo negdje na (Divljem) zapadu. I dalje pomiruje svoju potpunu religijsku posvećenost Mormona i pustinje - a potrebom da razumije, prihvati ljude drugačijih iz-

bora i svjetonazora. Čuva reputaciju dežurnog i nepopravljivog empate, za bend koji je bombastičan, grandiozan, potpuno paradoksalan u svemu tome. Baš kao na početku popularnosti, prije cijelih 15 godina. Na albumu ,,Imploding the Mirage“, Brendan Flauers je prije svega čovjek koji je svjestan da je potrošni materijal, da ima limite i rok trajanja. ,,Don’t push, control is overrated“ govori u ,,All These Things That I’ve Done“; prije nego, naravno, potpuno izgubi kontrolu na urnebesnoj ,,When Dreams Run Dry“.

Malo manje svoj

Fascinacija stadionskim rok senzacijama 80-ih je uvijek i do kraja prisutna. Na koncu - to je uvijek i prije svega onaj dječak, odrastao sa sjajem neonskog svjetla u noći Las Vegasa u očima. ,,Sometimes it takes a little courage and doub, to push your boundaries out beyond your imaginings“, ispovijeda Brendan u naslovnoj pjesmi albuma ,,Imploding the Mirage“. I vrlo konkretno upućuje, da je ključna inspiracija pitchfork.com

Zagonetna figura Kanađanina koji se krije iza pseudonima Orvil Pek

-kantrija servirao gotovo savršen EP

ovog projekta veliki ,,The Boss“ Brus, iz plodne rane faze stvaralaštva. U rifu, u dramatičnom i brzom raskoraku dok grabi ka nedostižnoj visini glasa, u pokretu na sceni koji je upao i u udarni spot - tako je lako prepoznati i sjenku i springstinovski pokret. Tu i tamo Flauers ispovijeda ljubav prema ženama koje mirišu na cigarete i ,,znaju da uzvrate udarac“. G e n e ra l n o, b e n d T h e Killers djeluje razuzdanije, luđe i debelo iza ograničenja brzine na svim zapadnim drumovima u svojoj pustinji. Ipak, kad izgovara ,,What kind of words would cut through the clutter of the whirlwind of these days?“, teško mu je povjerovati. Kao da pokušava da bude malo manje svoj, a malo više spram velikog uzora - grabeći teritoriji koja mu ne pripada i ne može je osvojiti. Na koncu, i bez pravog objašnjenja, šta bi to ,,imploding the mirage“ uopšte moglo da znači - Kilersi ipak ostaju fenomen modernog mejnstrim stadionskog roka, jedinstveni u niši. Sasvim dovoljno za cijeli svijet - ako ne i za samog Brendana Flauersa. S. S.

Ocjena: 68/100

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

PRIVATNA ARHIVA

33 OBRTAJA

Adela Zejnilović, grafička

dizajnerka i docent na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju

Nesu

dela Zejnilović je jedno od onih lica naše akademske scene koje insistira na dinamici, ,,razmrdavanju“, kao prijeko potrebnom u uspavanoj moderni kulturne djelatnosti. Grafička dizajnerka je i

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

film

uđeni član CSI tima

Adelini odgovori u našim ,,Obrtajima“ otkriće osobu koja je fascinirana i koja promišlja modernu pop-kulturu. U mejnstrim izražajima otkriva mnogo učitanog, važnog i simboličkog ,,ispod površine“. I iznova se vraća na onu dina-

ika

docent na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Ona je kormilar za nove generacije kreativnih mladih ljudi koji izražaj traže na polju vizuelnih umjetnosti. Kroz prizmu modernih tehnologija, softvera, interaktivnog dizajna...

Grinvej, Keri Fukunaga i Paolo Sorentino bi verovatno morali da isprobaju moje kulinarske eksperimente uz neku dobru Malvaziju. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Krv do kolena, za šta mu ovde ne bi nedostajalo materijala, zamišljam neku balkansku verziju „Inglourious Bastards“ (Kventin Tarantino, 2009).

Film koji Vas čini srećnom? - Dugo sam razmišljala koji bih film izdvojila, pa sam odabrala dva koja me uvek razvesele - „Happiness Never Comes Alone“, („Un bonheur n’arrive jamais seul“, Džejms Hut, 2012.) sa Sofi Marso i Gadom Almalehom, pre ili posle „Love Me If You Dare“ („Jeux d’enfants“, Jan Samuel, 2003.) sa Marion Kotijar. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Često pomislim zašto je nešto uopšte i snimljeno, ali nikad ne idem tako daleko u gnevu, nekad nađem opravadanje u autorskom izrazu ili u a nekad u razlogu za „zgrtanje para“. Film koji uopšte nijeste skapirali? - „Salmon fishing in the Yemen“ (Las Halstrom, 2011). Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Čini mi se da se region malo brže kreće u odnosu na nas, i da su mnoge teme već istražili i ekranizovali, a da kod nas to nekako ide sporije, i da mnogo toga treba da prođe kroz kinematografsku prizmu i tu vrstu „propitivanja“;

lično bi mi bilo interesantna neka biografska filmska priča o nekom crnogorskom umetniku ili umetnici, koje faktografski dosta poznajemo, a njihova životna priča može da nam otvori neko drugo sagledavanje autora i njegovog rada. Omiljeni filmski rivali? - Betman i Džoker. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - ,,I am Grut!“ Posebno drag citat iz domaćeg filma? „Taština praznine“ iz filma „Mi nismo anđeli“ Srđana Dragojevića. - Daj Marta, nismo deca, ti si se zaljubila, ha ha ha… iz istog filma. Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Nesrećni Pera Kojot super genije. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Prvog filma kog se sećam da sam gledala u bioskopu bio je „Amadeus“ (Miloš Forman, 1984). Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - „In the Mood for Love“ - Šigeru Umebajaši. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Posle svakog francuskog filma. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Pošto nisam neki majstor za provod, i više naginjem hrani nego piću, moji gosti Piter

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Limit to Your Love“, Džejms Blejk. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - „Street Spirit“, Radiohead. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - „Blue Monday“, New Order. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „Nara“, Alt-J. Vaša pjesma za karaoke? - „Under Pressure“, verzija koju izvode Dejvid Bouvi i Eni Lenoks. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Odabrala bih Džejmsa Blejka.

miku, kao preduslov kulturnog razvoja i generacijskog pečata, u bilo kom vremenu. Jedna fascinacija francuskom kulturom i filmskim stvaralaštvom upućuje na senzibilitet inovativnih i beskompromisnih, ali ipak

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Teško da mogu reći da nekog ne mogu da smislim kad je muzika u pitanju, mogu da slušam ili ne, i to je to. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Smrt Milana Mladenovića. Bila sam srednjoškolka i nekako nas je sve to pogodilo, pretpostavljam da smo osećali nestao je glas koji je odražavao stavove moje generacije. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - Takvi fenomeni su mi funny, ali teško da mogu da kažem da ih volim… Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Ne mogu da se setim, možda ih nije ni bilo Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Apsolutno!

Serija idealna za kišni vikend? - Prvo sam, kao iz topa napisala „Fleabag“, a onda sam se setila da bi „The Marvelous Mrs. Maisel“ bolje popravila raspoloženje. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

pitkih i prijemčivih stvaralaca. Muzika koju voli je delikatna, ali i radosna, razbuđujuća. A u pjesmi, kao i u filmu ili televizijskoj seriji, ne dopušta minimum ,,praznog hoda“, razvlačenja ili razvodnjavanja... Tako, na

- Detinjstvo su obeležile serije obrazovnog programa, sve ono edukativno što je trebalo da se gleda, odatle i ljubav prema serijama, Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „A Young Doctor’s Notebook“. Serija koju nikada nijeste završili? - „True Detective“. Pretpostavljam da kao i većini posle onakve prve sezone, jednostavno ništa više nije bilo isto. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - Čini mi se da je to problem sa većinom serija, kako napreduje tako se razvodnjava i obesmišljava, baš ih je puno u poslednje vreme. Bolje dobar cliffhanger nego sporo propadanje. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Lusil iz serije „The Walking Dead“. Najdraži par iz serije? - Ako mislite na romantične partnere to bi bili Sem Meloun i Dajana Čembers iz serije „Cheers“, a parovi čija dinamika definiše radnju, i sve sumanute i beskrajno duhovite situacije, to bi najverovatnije bili Džeri Sajnfild i Džordž Konstanca iz serije „Seinfeld“. Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - CSI! Hahahhhahah... Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za Toma, trebalo mu je malo podrške. S. STAMENIĆ

terenu ličnih i generacijskih fascinacija, Adela Zejnilović uči studente stvaralačkoj utakmici u jednom brzom vremenu. Što je lekcija koja je potrebna i našoj kulturnoj sceni, pogotovo u domenu pop-kulture, skoro u cjelini.

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

Osamdeset godina od njujorške premijere prelomne 20. vijeka ,,The Great Dictator“ Čarlija Čapl

Mali čovjek, a velike r

Dok su se druge poznate face u Holivudu već uveliko navikle na dolazak zvuka, i ta im se velika promjena učinila kao šansa za potvrdu neupitnog talenta, jedan čudnjikavi, krajnje zadrti, ali maestralni Londonac držao je vrata zvučnom dijalogu čvrsto zatvorena. Komedijaška skitnica Čarli Čaplin, ipak pogođen političkim preokretima tadašnje Evrope, koje nije mogao da ignoriše, odbio je svoje nepisane zakone i ušao u svijet zvuka u filmu. Rezultat te krucijalne filmske igre je ,,The Great Dictator“, Čaplinova politička satira koja je, pokazaće se, bila sasvim logičan skok za ovog veterana nijemog filma.

Igra sa planetom A baš da centar fabule bude ozloglašeni Adolf Hitler, nije nikako bila slučajnost. Pored činjenice da su obojica rođeni iste godine, i da su bili prepoznatljivi po epitetitu ,,mali čovjek“, ovaj sasvim oprečni dvojac imao je i vizuelne sličnosti, sa tipičnim brkovima u fokusu. Naravno, Čaplin je za svoj prvi ,,filmski

dijalog“ izmislio i čovjeka i zemlju - Adenoida Hinkela i njegovu voljenu Tomaniju. Na isti način na koji su Čaplin i Hitler bili na suprotnim polovima čovječanstva u realnosti, londonski maestro je postavio i Jevreja iz brijačnice i diktatora u ovom fenomalnom komadu. Razumije se, Čaplin, pored glavne role, i za ovu priliku potpisuje režiju, produkciju, scenario i muziku. Iako je na početku želio da što više zarotira Hinkelovu sliku, kako je vrijeme odmicalo, tako je Čaplinu bilo nelagodnije, s obzirom na informacije koje je dobijao o ratu u Evropi. Čaplinu je bilo jasno da sa ostvarenjem ,,The Great Dictator“ mora poslati jasnu poruku. I u tipično njegovom stilu rješenje za efektnim kadrom pronalazi pozajmivši svoje kreacije iz nijemog perioda . Diktator Hinkel se zavodljivo igra sa balonglobusom planete Zemlje uz zvuke Vagnerove opere ,,Lohengrin“, Hitlerove

Nezaboravna diktatorska igra sa balon-globusom

muzičke opsesije. Na koncu, u fenomenalnom mizanscenu, balon puca i diktator gubi.

Govor nade ,,The Great Dictator“ bio je nominovan u pet kategorija za Oskara, uključujući kategoriju najboljeg filma i scenarija. Nažalost po Čaplina, drugi londonski genijalac suprotnog šmeka Alfred Hičkok donosi svoju slavnu trilersku romansu ,,Rebecca“ te iste godine, koja je za tu malu nijansu progutala ovu skitničku satiru.

- Naše znanje nas je učinilo cinicima. A naša pamet, neljubaznima. Previše razmišljamo, a tako malo osjećamo. Potrebna nam je ljudskost mnogo prije nego mašinerija. Potrebne su nam blagost i dobrota mnogo prije nego inteligencija. Bez ovih osobina život će postati nasilan i sve ćemo izgubiti slavni je Čaplinov monolog u filmu. ,,The Great Dictator“ se možda pamti po njegovom igranju sa globusom, ali ove riječi, s kraja filma, ostale su urezane na svakom ćošku

tog istog globusa. I nije slučajno da je Čaplin u petominutnom govoru upravo iskoristio priliku, da naš junak iz lokalne brijačnice retorički donese nadu jednom slomljenom drvetu čovječanstva početkom četrdesetih godina prošlog vijeka. Snimanje ovog monologa stiglo je takođe u krajnje simbolično vrijeme - sedmicu nakon pada Francuske. S obzirom na to da je jedino njegova Velika Britanija u tom trenutku održavala zid slobode, Čaplin je želio da na neki način inspiriše i one prekoputa Atlantika, koji će kasnije pronaći svoje mjesto u istoriji. - Borimo se da oslobodimo svijet. Da uklonimo barijere nacionalnosti. Da uklonimo pohlepu, mržnju i netrpeljivost - izgovarao je Čaplin, servirajući propagandu u najjačem sjaju. O govorima poput ovih ne moramo mnogo reći. Dovoljno je da postoje. I da ih s vremena na vrijeme pustimo. Na repeat.

Leila MURSELJEVIĆ

amazonaws.com

thecinessential.com

kalendar

nytimes.com

riječi

Sedamdeseti rođendan klasika ,,All About Eve“ Džozefa Mankijevica Beti Dejvis i En Bakster u perfektnom klinču holivudskih diva

Igra ambicije i opsesije na crno-bijeloj sceni Beti Dejvis, En Bakster, kormilo predviđeno za ponekad zaboravljenog režisera Džozefa Mankijevica i jedna luda holivudska igra u kojem zabadanje noža u leđa nije samo scenski podvig - sve upućuje na ,,All About Eve“. Oskarovska bombonica koja ove sedmice slavi 70. rođendan stigla je tada u pravo vrijeme da simbolično zapali poslijeratni Holivud. A ko drugi da doda to ulje na vatru do producent Deril Zanuk, uvijek spreman da okupi dobru ekipu i spremi teren.

Otimanje slave

Iako se radi o krajnje tipičnoj fabuli, koja se mogla olako skockati, Mankijevic je za ovu priliku pozajmio kratku priču Meri Or ,,Evina mudrost“, o mladoj obožavateljki velike glumice koja čini sve da je zasjeni i otme slavu. Simpatična priča objavljena je sredinom četrdesetih godina prošlog vijeka u magazinu Kosmopolitan, koji je u to doba prolazio kroz ,,literarnu fazu“ postojanja. Na tu literarnu scenu upada Mankijevic i pakuje acidično inteligentni dijalog, u fenomenalno ostvarenje koje i danas, nakon sedam decenija, ima isti sjaj. Opsesivno-ambiciozna igra na stejdžu u režiji Mankijevica ,,All About Eve“ ispisala je oskarovsku istoriju. Pored činjenice da je nominovana u 14 kategorija (rekordni broj koji je izjednačen samo sa komadima ,,Titanic“ i ,,La La Land“), film je u kategorijama ženskih uloga uspio da izdo-

minira sa sve četiri glumice - Dejvis i Bakster u glavnoj, te Selest Holm i Telma Riter u sporednoj ulozi.

Jake žene u klinču

Ova čudnjikava situacija koja se desila samo jednom u istoriji dodjele zlatne statue, ipak nije rezultirala nijednom pobjedom - dame gube od Džudi Holidej za komediju Džordža Cukora ,,Born Yesterday“ i još čudnije, od Džozefin Hal za jedva vidljivu fantaziju Henrija Kostera ,,Harvey“. Ovaj tipično oskarovski scenario možemo pripisati onome što će se u kasnijoj fazi dodjele ove shopify.com

političke satire lina

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

Rat dive sa Brodveja koja se bori protiv mlađe, ambiciozne ali neiskusne verzije sebe ogledalo je iste borbe u bilo kom drugom poslovnom ambijentu. I prije 70 godina i sada nagrade često dešavati - izaberimo sredinu da pomirimo strane! Mankijevicevo ostvarenje ipak zasluženo odlazi trijumfalno sa šest statua, uključujući one najznačajnjije - za film, režiju i scenario. ,,All About Eve“ možda jeste ostvarenje o jednoj specifičnoj borbi na sceni između mlađe i starije i iskusnije strane, ali je isto tako je i priča o realnoj feminističkoj borbi čije tragove lako možemo pronaći i danas. Jer rat dive sa Brodveja koja se bori protiv mlađe, ambiciozne ali neiskusne verzije sebe je ogledalo iste borbe u bilo kom drugom poslovnom ambijentu. I tada i sada. Na koncu, nije slučajno da su iste godine i Mankijevic sa ovim i Bili Vajlder sa ostvarenjem ,,Sunset Boulevard“ posvetili posebnu pažnju profilisanju jakih žena. Tipično za velike reditelje - osjetili su da je vrijeme za platformu za borbu koja tek dolazi. ,,Fasten your seat belts. It’s going to be a bumpy night“. I bila je. L. MURSELJEVIĆ

PODGORI č ARENJE

Garaža u parku i Zorkina muka

mam najbolji vremeplov u gradu - deviza je koju mirne duše može potpisati bilo ko sa pristupom Pobjedine arhive. Tako je, recimo, uvid u oktobarske brojeve 1970. godine, prije tačno pola vijeka (najstariji dnevni list u zemlji u tom periodu izlazio je dva puta sedmično) otkrio priču o jedinoj vodoinstalaterki u Titogradu i Crnoj Gori. Zorka Radulović je u tom broju rekla: ,,Pravo da vi kažem, muka me naćerala“, iz suterena zgrade na adresi Hercegovačka 56-C. I tako, sa platom od 840 dinara, koji su bili jedini izvor prihoda za porodicu sa troje djece, tukla neku svoju muku i emancipaciju.

Mjesta za bicikliste Zorka je još dodala da joj je u poslu, i od dana provedenih u bolnici jer joj je koji mjesec ranije u ruci eksplodirala let-lampa, teže to što su djeca skoro cijeli dan sama kod kuće. I zaključila: nema ženskog ni muškog posla, samo kad ga čovjek voli i navikne. Tih oktobarskih dana glavni grad je gurao akciju za bezbjednost u saobraćaju, tako primjerenu današnjem vremenu: edukaciju vozača i biciklista. Uz računicu,

da se u samo pet godina do tog oktobra 1970. u Crnoj Gori desilo čak 1.200 saobraćajnih nezgoda (!) u kojima su akteri bili biciklisti ili zaprežna vozila. I naravno da su se vozači i tada bunili; baš kao i danas, kada im nekoliko traka podgoričkih ulica ,,okupira“ nova biciklistička traka... Dok su neke od tih brojki takve da potpisuju crtu jedne, gotovo mentalitetske samoživosti u vozača u saobraćaju - neke ipak slikaju portret užurbanosti grada, što grabi u svim pravcima. Tako je tog oktobra 1970. na vidjelo iznesena statistika da je u samo posljednjih deset godina u Titogradu izgrađeno skoro 6.000 stambenih jedinica; oko 4.500 u društvenom, a nešto manje od 1.500 u privatnom vlasništvu. I to nije bilo dovoljno: precizni gradski statističari došli su i do podatka da je spram broja domaćinstava u Titogradu potrebno što prije riješiti stambeni problem izgradnjom još 5.170 stanova. Uz najavu jesenjeg međugarnizonskog takmičenja izvođača zabavnih i narodnih melodija (pod nazivom: ,,Jedan vojnik, jedan omladinac, jedna omladinka...“),

Zaglavi se

Screenshot

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

Iz Pobjedine arhive, oktobar 1970. godine

pravi oktobarski hit na pola stubca je tekst ,,Musave reklame“. Uz komentar da su svjetleće reklame oči grada, novinar S. Đ. je prostim uvidom u stanje na Trgu Ivana Milutinovića zaključio: ,,Nešto nije u redu sa očnim vidom Titograda“. - Reklama Zvečeva, koja je prva dospjela na Trg, odavno već ćuti. Malo je onih koje su ispravne, pa se u večernjim časovima na zgradama oko Trga mogu pročitati samo čudne, isprekidane riječi. Tako je od reklame za ,,Beko“ ostalo samo ,,Be...“ - štosno potpisuje kolega novinar gradske hronike.

Jedina česma Negdje krajem oktobra lokalnog PTT pravdali su se da trenutno nema uslova ni za stare ni za nove linije telefonije u Staroj varoši; najavljena je već više puta uvo-

Crta: Srđan Ivanović

đena, pa ukidana avionska linija Titograd - Sarajevo. A posebno interesantan je tekst o romskom naselju tik uz Čepurke, gdje u oko 200 drvenih baračica, ,,u blatu do koljena“, živi više od 1.600 građana... Isein Ferizaj, odbornik, čitaocu Pobjede još servira posebno gorak podatak: cijelo naselje ima jednu jedinu vodovodnu slavinu. A osam redaka, na dnu gradske hronike, urednik izražava protest zbog odluke da se na mjestu šume u naselju Kruševac, ,,najljepše u gradu“ - gradi parking... I tako je grad, prije pola vijeka, kotrljao sporo jedan magloviti oktobar. Sa tovarom briga, u lavirintu mentaliteta, grabeći dah za svoje sve šire grudi. Kao slika i prilika u ogledalu našeg vremena, za koje vrijedi imati najbolji vremeplov u gradu. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 8. oktobar 2020.

LONDON CALLING

Ulična umjetnost na sjeveru grada

L. Murseljević

Edukacijom protiv rasizma Kako to često biva, vječni pobjednik u borbama ove specifičnosti i senzibiliteta je bez sumnje Transportna mreža Londona i ekipa koja se u njihovo ime, između ostalog, stara o tablama koje informišu o izmjenama na transportnoj mreži

L. Murseljević

ko se u Njemačkoj tradicionalno oktobar obilježava pivom i žurkama, u Londonu je stvar malo drugačija i ozbiljnija. Ušuškani oktobar je u Ujedinjenom Kraljevsvu rezervisan za zajednicu Afroamerikanaca i sve što su britanskoj kulturi donijeli prethodnih decenija. A ova 2020. godina je na Ostrvu s razlogom označena kao najvažnija u istoriji ove borbe, iako se ,,Black History Month“ ovdje obilježava svake godine, još od 1987.

Kanovo obećanje

Borba je ove godine počela još u junu nakon smrti Džordža Flojda u Sjedinjenim Američkim Državama. Veliki broj spomenika i statua robovlasnika i kolonijalista je na Ostrvu bilo meta antirasističkih protesta. Bilo jasno da se i u Ujedinjenom Kraljevstvu moraju suočiti sa problemom portretisanja ove zajednice. Čak je i gradonačelnik Londona Sadik Kan obećao da će napraviti reviziju svih javnih spomenika u britanskoj metropoli i učiniti sve da nijedan trgovac robljem ne bude glorifikovan ni na koji način. Nakon Londona uslijedio je i Mančester sa sličnom idejom, uz poziv lokalaca da predlože pripadnike manjina koje bi trebalo slaviti. Kao što se i popularni ,,Oktoberfest“ u Bavarskoj morao otkazati zbog ovogodišnje krize, centralni događaji na Ostrvu koji slave afroameričku Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Citat Boba Marlija na panou stanice u Čelziju

kulturu takođe su bili prinuđeni da zatvore vrata. Ipak, bez obzira na stroga pravila, Londonci su se potrudili da pronađu način kako da efikasno odaju počast ovom važnom pokretu.

Licem u lice

Gradonačelnik Kan započeo je borbu u sektoru edukacije. Njegovo partnerstvo sa organizacijom ,,The Black Curriculum“ ima cilj da integriše istoriju Afroymerikanaca u nastavni program u školama, što, iako postoji, nije dovoljno zastupljeno. Organizacija danima sakuplja novac i potpise na marketima širom grada, gdje Londonci kupovinom neke od umjetnič-

kih poslastica pomažu ovom važnom poduhvatu. Borba se u umjetnosti nastavila u Kensingtonu i Čelziju u sklopu grupne izložbe portreta iz Zapadne Afrike ,,Tête-à-Têtes“ (fr. ,,Licem u lice“), odnosno radove Sanle Sori iz Burkine Faso, Malik Sidibe iz Malija, te Leona Agbodjeloua i Račidi Bisiru iz Benina. Ipak, kako to često biva, vječni pobjednik u borbama ove specifičnosti i senzibiliteta je bez sumnje Transportna mreža Londona i ekipa koja se u njihovo ime, između ostalog, stara o tablama koje informišu o izmjenama na transportnoj mreži. U oktobru te table nose važne poruke u simbiozi sa ,,Black History Month“. Od citata Martina Lutera Kinga do voljenog Boba Marlija na stanici u Čelziju, u čijoj je blizini i živio 1977. godine. Još se samo čeka što na ovu temu ima da kaže rođeni Londonac, reditelj

L. Murseljević

Sa Spitalfilds marketa

Na jednoj od stanica Istočnog Londona

Stiv Makvin sa petoepizodnom antologijom ,,Small Axe“, sa Džon Bojegom i Leticijom Rajt u fokusu. Biće premijerno prikazana na britanskom javnom servisu. Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić