Objektiv, 19. Novembar 2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 19. novembar 2020. • broj 246.

ili:

kako je Džek Torn konačno pronašao svoj i piščev gruv na početku druge sezone HBO i BBC fantazije „His Dark Materials“ Str. 4. i 5.

Na tragu Pulmanove alhemije

Ä&#x152;etvrtak, 19. novembar 2020.

Četvrtak, 19. novembar 2020.

A cappella

Psiho K

ako čudan novembar. Potpuno nestandardan. Kovid je odavno postao sastavni dio naših života, jednostavno, navikli smo se na izolaciju, na osamu. Pazeći sebe, kako kažu, pazimo druge. I ja im vjerujem, jer u posljednjih nekoliko sedmica mnogo mojih prijatelja prošlo je kroz kovid agoniju. Neko lakše, neko malo teže, a poneko jedva. Sve oči uprte su u vakcinu koja bi trebalo da primiri pandemiju i živote vrati u kakvu-takvu normalu. Raduju informacije da već nekoliko pokazuje uspješnost iznad očekivanja, ali izgleda da ćemo se načekati dok ne dođe do nas, bezbjedna i sigurna. No, što nakon ere kovida, ako se ikada završi? Hoće li nestati, hoće li se pojavljivati sezonski, hoće li mijenjati oblike i da li će ovaj virus postati latentna i stalna prijetnja po zdravlje svjetske populacije? Mnogo dilema, nejasnoća, briga, ali mora se dalje.

*** Sve se češće u javnosti poteže priča u vezi sa mentalnim zdravljem, ne samo kod nas u Crnoj Gori, nego i u cijelom svijetu. Da li će nakon prestanka pandemije korona virusa nastati pandemija mentalnih bolesti? Ljudi su u strahu evo godinu. Zatvoreni, iščekujemo loše vijesti i brojimo novooboljele i umrle. Briga za najbliže, za djecu, roditelje, stričeve i strine, ujake i ujne postala je konstanta i kako vrijeme prolazi, čini se da se sve više navikavamo na nove okolnosti. Hoćemo li se snaći kada jednom nestanu (ako nestanu) razlozi za ovoliku količinu brige? Kućna izolacija dovela je dotle da su neki ljudi, koji dugo žive jednim načinom života, shvatili da više nijesu jedno za drugo. Neki su se, s druge strane, trajno vezali provodeći više vremena zajedno nego što su to radili prije pandemije. Dakle, život u ovakvim okolnostima nosi promjene. Nužne. Odavno je u svijetu normalna stvar imati psihologa ili psihoterapeuta kao osobu koju profesionalno angažujete da biste pritisak življenja pomjerili iz sebe ka vani. Na Zapadu, iako smo mi malo jugoistočnije mislili da se radi o još jednom hiru bogatih, posvećivanje pažnje mentalnom zdravlju jedan je od najvažnijih elemenata javnog zdravlja. Kod nas, Balkanaca, psiholog ili psihijatar se uključuju najčešće u posljednji čas, kada je đavo već odnio šalu.

pacijenata i kada bi trebalo da pomognemo zdravstvenim radnicima da bismo se iskobeljali iz pandemije, mi smo dočekali pozive na okupljanja, skupove od nekoliko stotina pa do nekoliko hiljada duša na malom prostoru, uz sporadično korišćenje maski, kao jedine efikasno dokazane preventive. Jesmo li ludi ili glupi, ne znam, ali znam da sad kusamo posljedice svih tih okupljanja. Jeste, dogodile su se i važne političke promjene tokom trajanja pandemije, pa nas i to dodatno zbunjuje.

*** Piše: Vladimir MARAŠ

Da li će nakon prestanka pandemije korona virusa nastati pandemija mentalnih bolesti? Ljudi su u strahu. Zatvoreni, iščekujemo loše vijesti i brojimo novooboljele i umrle. Briga za najbliže, za djecu, roditelje, stričeve i strine, ujake i ujne postala je konstanta

Kao što je za fizičko zdravlje važno znojenje, kojim izbacujemo višak otrova van, tako je i razgovor sa stručnim licem jedan vid mentalnog znojenja. U ovakvim kriznim momentima, pogotovo kad se radi o globalnim krizama, veoma je važno voditi računa o tome kako sve ovo utiče na nas i kakve mogu biti posljedice – ne samo pojedinačne, već i ukupne, koje se tiču mentalnog zdravlja nacije. U vrijeme kada su bolnice pune kovid

Interesantno je da mnogi ljudi koje poznajem različito reaguju na spoj novih zdravstveno-društvenih okolnosti u Crnoj Gori. Na primjer, prethodnih nekoliko sedmica govori se o sastavu nove Vlade sa sve personalnim rješenjima i raspodjelama unutar političkih partija koje čine većinu. Jedan dio građanske javnosti, svjestan da su promjene morale da se dogode, određene stvari i informacije koje nam pristižu tumači kroz katastrofična scenarija, drugi pak dio se smješka i sve ovo doživljava kao šalu-komiku. Neko je u pravu, vjerovatno, ali sigurno je da se svi nalazimo u jednom vakuumu iz koga moraju da izađu bolje stvari za ovo društvo, jer smo se loših nagledali i naslušali. Da li će to doći preko noći, naravno da neće. Ali svako od nas treba da radi svoj dio posla da bi se to dogodilo sjutra, a ne preksjutra. Da li smo zadovoljni nekim ministrom ili ne, manje je važno. Ono što u demokratiji moramo da uradimo je da prihvatamo promjene i nosimo se s tom odgovornošću. Nekad ćemo biti zadovoljni, nekad i ne baš, ali valjda to ide tako. Dok god interes svih nas bude sveden na činjenicu da političari služe nama, a ne mi njima, biće u redu, ko god bio ministar. Tako se formira sistem, koji će u nekom doglednom periodu biti jedini korektivni faktor personalnih izbora i rješenja. Na kraju, sugerišem da svi pronađemo u sebi prijeko potrebnu dozu optimizma, jer što bi rekao mandatar, ako vjerujete, sve je moguće. Samo se nadam da sa svojim timom nema namjeru da vodi politiku ove države jedino u skladu sa vjerom da će sve biti u redu. Jer ako to bude jedina garancija, onda će nam svima ubrzo biti potreban jedan psihoterapeut.

Četvrtak, 19. novembar 2020.

U fokusu

Fantazija „His Dark Mater

o ur OE

bad-wolf.com

Na tragu Pulma o ur OE

Lajre (Dafni Kin)

ils on

)

OE urope

(R Gospođa Kolter

Vila (Amir Vilso

V ut

ložićemo se da Džeku Tornu nije bilo nimalo lako kada se prošle godine upustio u nemoguću misiju zvanu „His Dark Materials“. Prvo, zbog sudbine prve i jedine filmske adaptacije fantazijske trilogije „Njegova mračna tkanja“ Filipa Pulmana. Jer, „The Golden Compass“ (Kris Vajc, 2007) nije doživio planirane nastavke baš zbog lošeg uspjeha na kino blagajnama i bijesnih reakcija publike i kritičara.

Primjetan pomak

Tornu nije bilo lako ni zbog visokih očekivanja fanova trilogije, koji su u startu bili spremni da ga dočekaju na nož ako isporuči nešto iole slično i promašeno kao što je „The Golden Compass“. I naravno, najveći problem napravio mu je upravo Pulman. Jer, trebalo je prenijeti na male ekrane svu tu ljepotu, filozofiju i emociju kompleksnog i nadahnjujućeg epsko-fantazijskog svijeta Lajre Srebrouste. Pošteno je reći da je Džek Torn uradio solidan posao u prvoj sezoni adaptirajući „Sjevernu svjetlost“, prvu od tri knjige iz Pulmanovog serijala. Ni najciničniji fanovi nijesu mogli da mu zamjere da je na bilo koji način kompromitovao Pulmanovu viziju, a HBO i BBC bili su izuzetno zadovoljni i kritikama i gledanošću. No, pošteno je reći i da je prva sezona ipak bila neujednačena. Torn se tražio, trebalo mu je vremena da uspostavi

pravi ton i uvede gledaoce u Pulmanovu fantaziju. Njegovoj adaptaciji, ma koliko bila „regularna“, falili su humor, emocija i intimnost tako karakteristični za knjige. Serijal se dopao mnogima, i Pulmanovim fanovima i onima koji nijesu čitali trilogiju. Ali, nije ih oduvao, niti probudio oduševljenje u rangu onog koje je gotovo preko noći, na primjer, izazvao „Stranger Things“. A pošteno je reći i to da Pulmanov predivni svijet zaista ima tu vrstu potencijala... Srećom, već na početku nove sezone, čije epizode stižu sedmično na BBC i HBO, primjetan je pomak u tom smjeru. Poslije postavljanja temelja Pulmanovog svijeta u prvoj sezoni, Torn je, čini se, pronašao i svoj, i gruv originalnih knjiga. Nakon samo dvije emitovane od osam planiranih epizoda „His Dark Materials“ je i atmosferom, i tonom, i humorom, i intimnošću znatno ispred brucoške sezone. Nije to i dalje izvanredna, zarazna serija, ali imamo

se rašta nadati da može da nastavi samo nabolje.

Mediteranski grad

U finišu prve sezone, Lord Azrijel (Džejms Makavoj, koji če biti odsutan u novoj instalaciji) otvorio je rupu na nebu i napravio prolaz između svjetova. Od tada, vještice su podijeljene. Pojedini klanovi glasaju za to da prate proročanstvo u vezi sa Lajrom (Dafni Kin) i pobrinu se da ispuni sudbinu, a ostali žele da povedu rat protiv Magisterijuma. Istovremeno, Lajrina majka – zatrašujuća Gospođa Kolter (briljantna Rut Vilson, ubjedljivo najznačajniji igrač obje sezone) pretvorila je Magisteri-

jum u lični instrument i ustrijemila sve resurse da pronađe nestalu kćerku. Na drugom kraju svijeta, u igri je i dalje Li Skorzbi (Lin-Manuel Miranda) koji takođe traga za Lajrom, ali i za famoznim Stanislausom Gromanom (sjajni Endrju Skot). Za sve to vrijeme koliko je svi traže na raznim krajevima njenog svijeta, Lajra i njen daimon Pan istražuju jedan potpuno novi univerzum. Nakon prolaska kroz Azrijelov procijep na nebu, završili su u predivnom mediteranskom gradu u kojem, začudo, ne samo što ljudske duše nemaju formu pričajućih životinja koje ih prate kuda god idu, nego uopšte nema odraslih. Tu klinci, bez roditelja i daimona, žive neku svo-

Četvrtak, 19. novembar 2020.

rials“ konačno pronalazi svoj gruv na startu druge sezone

anove alhemije

izuzetno važne stvari, poput one lekcije o (ne)spremanju kajgane ili objašnjavanja koncepta „stajaće kupke“ (čitaj: tuširanja) – izmijenilo je tempo i dozvolilo ojačanom scenarističkom timu (Tornu, koji je prethodnu sezonu pisao sam, priključile su se čak tri dame) da vaskrsne Pulmanov humor, emociju i vrcave karaktere. U prvoj sezoni skoro uopšte nije bilo mjesta za takve „kajgane“. Doduše, to i jeste razumljivo s obzirom na to koliko je bilo teško i uvesti, i udariti temelj Pulmanovoj složenoj fantaziji. Sad već možemo da odahnemo, baš kao i Torn koji se, makar tako izgleda, konačno oslobodio pritiska, uspio da prodiše i postane svoj na svome na Pulmanovom terenu.

Lejdi Magbet

Adaptaciju drugog dijela trilogije krase humor i intimnost koji su falili prvoj sezoni

ju verziju filma „Home Alone“ smucajući se po ulicama i radeći što im se prohtije. Anđelika, jedna od djevojčica koju upoznaju (igra je Bela Ramzi, dodajući joj skoro isti nivo neustrašivosti kao Lijeni Mormont u seriji „Game of Thrones“), objašnjava im da ne brinu, da su bezbjedni. Jer, te čudovišne Spektre, koje usisavaju ljudske duše, uopšte nijesu opasne za djecu. Nadvijaju se samo nad dušama odraslih, a klinci ih čak ne mogu ni vidjeti sve dok ne pređu prag adolescencije. Blizu tog praga je još jedan heroj prošle sezone, beskrajno važan za sudbinu Lajre i cijelog Pulmanovog mikrokosmosa. To je, naravno, Vil (Amir Vil-

son), za čiji su toliko čekani susret sa Lajrom sve vrijeme živjeli najveći fanovi knjige koji gledaju Tornovu seriju.

Kajgana i kupka

Vil je došao u napušteni mediteranski grad iz svog Oksforda, takođe prolazeći kroz procijep između svjetova. Odlučan da sazna istinu o nestalom ocu, ulogorio se u jednu od napuštenih kuća – i tu dočekao Lajru. Djevojčica puna nepovjerenja, koja je takođe došla iz svog Oksforda ali onog u kojem nema pametnih telefona a ima pričajućih, životinjskih ljudskih duša – odmah je probudila njegovo interesovanje. I serija je, srećom, zapulsirala još jače. Jer,

da se u tom momentu vazduh nije napunio elektrisanja i da nije proradila hemija Kin i Vilsona, Tornov „His Dark Materials“ bi automatski propao. Ne samo što uvodne epizode adaptacije „Čudotvornog noža“, druge knjige trilogije, nijesu mačići udavljeni u vodi – nego početak nove sezone jeste sve ono što „His Dark Materials“ nije bio od početka. Scene sa upoznavanjem Lajre i Vila to najbolje pokazuju. Ovog puta Torn ne žuri, ne trči, ne podređuje narativ i izgradnju karaktera akciji i avanturi. Dopušta gledaocima da istražuju novi svijet i „dva Oksforda“ zajedno sa Lajrom i Vilom, ali i da uživaju u njihovom odnosu. Odvajanje vremena za „sporedne“, a suštinski

Pritiska se, čini se, oslobodila i Dafni Kin, koja je i te kako umjela da prokliza u prvoj sezoni. Junakinja fenomenalnog „Logana“ (Džejms Mangold, 2017) sija uz takođe odličnog Amira Vilsona, u čijem je pravdoljubivom Vilu pronašla savršen balans za prčastu, anarhičnu Lajru. Milina je gledati ih zajedno i svjedočiti nečemu što se toliko dugo čekalo: da junaci jedne od najljepših coming of age knjiga u istoriji fantastike konačno ožive na malim ekranima. Da Kin i Vilson ne funkcionišu, ne bi proradili ni Vil i Lajra, a samim tim ni čitava serija. Ali, bez ikakvog kolebanja, Rut Vilson jedina je potpuno nezamjenljiva glumačka karika Tornovog serijala. Pored nje, Li Skorzbi u izvođenju Lina-Manuela Mirande djeluje kao Han Solo sa tuške pijace. Da ne pričemo o tome da beživotna Nikol Kidman, koja je igrala Gospođu Kolter u „Zlatnom kompasu“, može samo da bude metla u rukama jedne Rut Vilson. Pored scena sa kajganom i „stajaćom kupkom“, najbolji momenti uvodnih epizoda pripadaju upravo Gospođi Kolter. Teško je zamisliti bilo koju drugu glumicu kako emituje tako leden i razoran bijes dok ukršta Lejdi Magbet i klasičnu gestapovku, pa čak i Kruelu de Vil dok je igra. Ne želimo da trčimo i da ureknemo Torna i ostatak njegove ekipe, ali ipak ćemo rizikovati i (pro)reći... Da biste dobili odgovor na pitanje da li će „His Dark Materials“ zasijati mnogo jače u drugoj sezoni, nije vam potreban aletiometar. Serijal je našao svoj kompas, a nama samo preostaje da gledamo i uživamo u avanturi Vila, Pana i Lajre Srebrouste. Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 3.8/5

Četvrtak, 19. novembar 2020.

netflix.com

zerkalo Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Soﬁja Loren sila prirode i u 87. godini Sofija Loren u trećem i najboljem filmu sina Edoarda

ostoji samo jedna relativno zdrava i ispravna reakcija na udarnu vijest da neka legendarna filmska zvijezda prekida pauzu i vraća se velikom platnu. Nadaj se najboljem, a očekuj najgore – i poštedjećeš sebe i inicijalne safre, i potencijalnog razočaranja nakon što dotični film stigne u bioskope i/ li filmoteke velikih striming servisa. U takvom raspoloženju, gladni i žedni legendarne Sofije Loren ali spremni za to da njen prvi film poslije decenijske pauze bude apsolutno negledljiv – dočekali smo premijeru drame „The Life Ahead“ na Netfliksu. I malo je reći da smo se postidjeli.

Dostojan imena Ne brinite, ovdje je riječ o vrlo lijepoj vrsti stida, koja je daleko od one koja zabridi obrazima zbog transfera blama kada gledate velikana poput Roberta de Nira ili Džudi Denč kako igraju u filmovima koji ih nijesu dostojni. „The Life Ahead“ posramio nas je zbog nečega što smo vam u startu prećutali... Zbog predrasude da je jedna Sofija Loren pristala da prekine decenijsko glumačko „ćutanje“ isključivo zbog toga što se za režiju, scenario i produkciju uhvatio Edoardo, njen sin s legendarnim italijanskim producentom Karlom Pontijem. Čisto, eto, da pogura sopstveno dijete koje, ipak, nije demonstriralo ko zna kakav režiserski talenat. A majka mu je već ranije uveličala dva filma, dugome-

Četvrtak, 19. novembar 2020.

tražni „Between Strangers“ (2002) i kratki „Human Voice“ (2014). I Edoardu, i Sofiji – jedno duboko izvinjenje. Jer, „The Life Ahead“ nikako nije još jedan u nizu filmskih dokaza da velike zvijezde treba i da nauče da kažu „Ne!“, i da prestanu da biraju uloge koje nijesu u skladu s njihovim godinama. I ne samo to... Pontijev treći dugometražni film je vrlo, vrlo dirljiv. Nošen krilima iskusne Loren i novajlije Ibrahima Gveja, četrnaestogodišnjaka koji nije ništa manje ubjedljiv od svoje legendarne filmske partnerke – „The Life Ahead“ se slobodno može nazvati jednim od najljepših feel good filmova godine.

Poniženi i uvrijeđeni Da se još malo „branimo“: na manjak velikih očekivanja od „The Life Ahead“ uticao je i utisak o Netfliksovoj često nekvalitetnoj hiperprodukciji, ali i činjenica da je prva adaptacija istoimenog francuskog bestselera Romejna Garija bila izuzetna. „Madam Rosa“ (Moše Mizrai, 1977) nagrađen je Oskarom za najbolji strani film, a legendarnoj Simon Sinjore donio je i Cezara za najupečatljiviju glavnu glumicu. Činilo se da je, poslije takve drame i centralne uloge, druga adaptacija sasvim suvišna... Ali, „The Life Ahead“ uspio je da obori takvo mišljenje. Priča počinje jednog sasvim običnog jutra na pijaci mediteranskog gradića u čijem srcu žive sve sami poniženi i uvrijeđeni. Jedan od njih je Momo (Gvej), dvanaestogodišnji imigrant iz Senegala koji je svjedočio tragediji u sopstvenom domu. Njegov otac ubio je njegovu majku nakon što je odbila da nastavi da je podvodi mušterijama i pokušala da izađe iz začaranog kruga prostitucije. Poslije toga, Momo je završio na ulici. Pametan i snalažljiv, uspio je da pronađe posao kod lokalnog dilera droge. Od tada, sve mu je išlo kao po loju, čak je nekako izlazio na kraj i sa socijalnim radnikom odlučnim da ga udomi kod poštenih staratelja... Ali, onda je pokušao da opljačka Madam Rozu (Loren) – i sve se promijenilo. U trenutku kada Momo, onako ljut i narogušen, uđe u kuću stroge, pravične i vrlo surove Jevrejke, bivše prostitutke koja ima status svetice u kraju zbog toga što decenijama podiže nezbrinutu djecu drugih prostitutki - i bude primoran da joj traži oproštaj, film „The Life Ahead“ počinje da sija. Polako ali sigurno, pred

vašim očima odmotava se priča o starici i dječaku koji ne žele da imaju ništa jedno s drugim, a i ne slute da su sudbinski uvezani životom koji im je udijelio vrlo slične karte. Sofija Loren usijavala je veliko platno s glumačkim gigantima, od Marlona Branda i Kerija Granta, do Marčela Mastrojanija. I vjerovali ili ne, jednako snažnu hemiju ima i sada - s četrnaestogodišnjim novajlijom. Da to nije tako, da Loren i Gvej nijesu kliknuli na prvu loptu, da njihov elektricitet ne dominira svakim kadrom, „The Life Ahead“ bi odmah pao u vodu. Ipak je ovo jedna mnogo puta viđena priča o rijetkima koji nađu rijetke i potrebi za ljubavlju i prihvatanjem u svijetu koji ne mari ni za koga i ni za što. Pritom, Pontijev scenario, pisan s Ugom Kitijem („Gomorrah“), daleko je od ispoliranog. Soundtrack, nabijen razigranim italijanskim hiphopom, jeste simpatičan i pun života. Ali, fuzija takve muzike s naturalističkom fotografijom Angusa Hadsona, od čije kamere vibriraju siromašne, jadne italijanske favele, ne bi funkcionisala bez hemije Loren i Gveja.

(Ne)skriveni ožiljci Godine su, izgleda, donijele samo dobro Sofiji Loren. Pomogle su joj da nađe pravu mjeru, da sazri, da se lijepo oprosti od senzualnih uloga, da se pozdravi s Kleopatrom i prigrli uloge arhetipskih majki i baka u sebi. Onako prkosna, ljuta, beskompromisna a opet ranjiva i krhka kao Madam Roza, Loren je sila prirode i u 87. godini. Zahvaljujući njenoj vitalnosti, glavna junakinja je sve vrijeme nepredvidljiva i žestoka. Ali, kad se smiri, spusti loptu i konačno otkrije sopstvene ožiljke u jednom podrumu u kojem će je zateći Momo... E, tada Madam Roza postaje melem za ranu. Tih ožiljaka je mnogo, i na tijelu i duši Madam Roze. Loren ih otkriva polako, bez žurbe, tjerajući publiku da joj jede iz ruke čak i momentima koje je gledala stoput do sada, i to u mnogo boljim filmovima. Ali, Sofija Loren i dalje ima „ono nešto“ zbog čega uloge ogorčenih žena u čijim grudima kuca srce od stakla – mogu da vas prikuju za ekran. I baš zbog toga je tako lako osjetiti dramu njene madam. Ponosite bivše prostitutke, siromašne i bolesne starice, Jevrejke koja je u mladosti jedva preživjela horor Aušvica... I

deadline.com

Legendarna glumica blista u sinovljevoj feel good drami „The Life Ahead“

Mali mediteranski grad mjesto je usamljenih i odbačenih autsajdera

(ne)suđene majke sve te silne nezbrinute djece kojoj je pružala zaštitu svih tih godina. Pa i sada, kada počinje da je uzima demencija... A Momo? Ako je Loren izvanredna kao madam, onda je Gvej hiperizvanredan. Teško je i mnogo iskusnijim glumcima a kamoli klincima bez iskustva, da s tako dubokom emocijom iznesu dramu siročadi imigranata... Djece, koju će koža boje uglja uvijek odavati, prokazivati, špijati ih da ne pripadaju toj novoj zemlji, ni njenim ljudima. Da su njihov dom, kultura, vjera, pripadnost – negdje daleko. I da je njihova najveća tragedija u tome što ih se čak i ne sjećaju, a samim tim i ne znaju ko su. Samo znaju ko nijesu, u tuđoj zemlji i među tuđim ljudima. U tuđoj zemlji i među tuđim ljudima je i gospodin Hamil (briljantni Babak Karimi), vlasnik lokalne prodavnice i komšija Madam Roze. Ali, on je drugačiji od Moma i njegove stroge dobrotvorke. Dobroćudni, stameni prodavac, kojeg igra Farhadijev „kućni glumac“ i zasluženi dobitnik Srebrnog medvjeda za glumu u iranskom remek djelu „A Separation“ (2011) – neprocjenljiv je za momente smirivanja ustalasale buke i bijesa, za stoičke lekcije, za pauze u kojima su i Momo i Madam Roza spremni da preispitaju rane sopstvenog identiteta.

Brodolom u duši Uz gospodina Hamila, da slika o mediteranskom gradu autsajdera bude kompletna, dobili smo i Lolu (Abril Zamora), madaminu najbolju prijateljicu, prostitutku, transrodnu ženu koja je, prije operacije, važila za ljutog borca u ringu. Abril Zamora nije dobila previše vremena na velikom platnu, ali jeste sasvim dovoljno da pokaže talenat i da pruži unikatan

doprinos Pontijevom mikrokosmosu. Do kraja filma, dobijate i jednu neočekivanu, simbolički važnu CGI tigricu (!), i silazak u „Betmenovu pećinu“, i pjesmu Laure Pausini koja komotno može da uđe u igru za Oskara za najbolju numeru... Bez obzira na to što nijeste osjetili mnogo obrta, dramaturških skokova i otkrovenja, dok se odjavna špica vrti, dirnuti ste i pomalo tužni... Ali, i pobjedonosni. Onakvi kakvi i treba da budete poslije jednog ubjedljivog feel good filma. Onog koji i dolazi i odlazi tiho, ostavljajući majušni brodolom u duši – ali i neko čudno uvjerenje da će sve biti u redu, dok god je takvih filmskih likova. „The Life Ahead“ je baš takav. Ako volite lagane, feel good filmove; ako ne očekujete ko zna kakve žanrovske revolucije; ako ste siti „misery porn“ ostvarenja s imigrantima; ako posebno cijenite režiju koja je usmjerena na postavljenje pozornice za glumački tour de force – ovo je pravi izbor za vas. Za jedno lijepo filmsko veče i podsjećanje na svu ljepotu, prkos i autentičnost kojom je oduvijek zračila Sofija Loren. I kojom zrači i dalje, u devetoj deceniji.

Ocjena: 7.7/10

Režija: Edoardo Ponti Uloge: Sofija Loren, Ibrahim Gvej, Babak Karimi, Abril Zamora Trajanje: 94 min

Četvrtak, 19. novembar 2020.

serije

This is Us Peta sezona otvorena vještim spajanjem pandemijske stvar

ew.com

twitter.com

Medison i Kevin

ko kažemo „velemajstor manipulisanja emocijama“, znate li na koga mislimo? Ne? Možda će vam biti jasnije ako proširimo opis sa „velemajstor manipulisanja emocijama srijedom ujutro“? Ha, sjetili ste se. Vidite da znate! Da, jeste u pitanju kreator serije „This is Us“. Dakle, Den Fogelman, kreator serije „This is Us“ i velemajstor manipulisanja našim emocijama srijedom ujutro, uspio je da nas u prethodne četiri godine natjera da se sad-je-već-nemoguće-utvrditi-tačan-broj-puta gušimo u suzama.

Tobi i Kejt

Karantin od šećera i sna

Rezervne maramice

Znate već i sami. Bilo da je od sreće ili tuge, krajnji rezultat svake srijede ujutro, nakon premijere još jedne epizode, uvijek je isti: sklupčavanje na kauču u zagrljaju voljene osobe ili bar pokušaj da objasnite psu da ne treba da paniči zbog vaše uznemirenosti i da je sve u redu. Ili, da će biti kad konačno presušite, ali samo do sledeće srijede u isto vrijeme. Den Fogelman nas je, za ove četiri godine, naučio da čak i jedan McDreamy ima konkurenciju u Džeku Pirsonu (Milo Ventimilja). Da koliko god mislili da ste konačno oguglali na sve slatkosti doma Pirsonovih, to jednostavno nije moguće. I da je srijedom jako bitno nositi jedno rezervno pakovanje maramica.

Den je jedan od rijetkih televizijskih autora (ne zaboravimo činjenicu da i dalje postoji Šonda Rajms) koji nas može iznenaditi čak i kada mislimo da smo spremni na sve. Tako je, svojstveno njemu, uspio da u dvočasovnoj premijeri pete sezone serije „This is Us“ uključi i, pazite sad - covid-19, ozbiljne diskusije na temu rasizma, Alchajmera, usvajanje, jedan zamalo pobačaj i na kraju sve navedeno zasjeni obrtom u posljednjem trenutku. Ouuukeeej... Rendalova majka je živa, da. Zapravo, Lorel (Dženifer Holms) je ipak preživjela 1980. kada je mladi Vilijam

(Džermel Nakija) pobjegao od bolničara koji su pokušavali da je ožive, a onda je proglasili mrtvom i spremili se da pozovu policiju. Nakon što je Vilijam otišao iz stana sa bebom Rendalom, Lorel se neočekivano probudila. Što se nakon toga desilo sa njom i što je radila svih ovih godina, biće (očekujemo) jedna od glavnih tema pete sezone „This is Us“.

Neočekivani obrt

Ovakav obrt bi u nekim serijama bio razlog da možda i prekinete da gledate. Znate već, previše drame, kako će to sad izvesti, objasniti, hoće li se spetljati. Opet, fanovima seri-

je „This is Us“ je barem jasno da, ako su dogurali do ovog momenta, odustajanja nema, i da će bilo kakvo objašnjenje koje je Fogelman osmislio, biti savršeno. Pritom, ne zaboravimo da smo u prošloj sezoni imali sličnu situaciju sa Džekovim bratom Nikijem (Grifin Dan) i da nam je bilo dovoljno svega dvije epizode da ga zavolimo. Kako je Rebekin (Mendi Mur) odlazak na liječenje odložen zbog korone, sezona počinje u porodičnoj kolibi na planini gdje se veći dio porodice nalazi u karantinu. Kroz demenciju koja je polako uzima i način na koji se bori da

ostane prisebna, posmatramo i njen odnos sa Migelom (Džon Uertas). Najavljeno je da ćemo konačno u ovoj sezoni imati priliku da saznamo nešto i o njihovoj ljubavnoj priči.

Bebe na putu

Kevinova (Džastin Hartli) veza sa Medison (Kejtlin Tompson) je takođe morala da se malo prilagodi zbog pandemije. Iako je od početka bio plan da u fokusu bude nova i skroz neočekivana situacija u kojoj su se našli, stvar se zakomplikovala i sada su pored svega još i dva stranca zajedno u karantinu. Veza koja je počela tako što je nakon jedne zajedničke noći Medison ostala trudna, već u premijeri prerasta u vjeribu. Za ovaj konkretan par, sve se dešava naopačke, nenormalnom brzinom, i to je jako teško i neobično kada ste okruženi porodicom kakvi su Pirsonovi, kojima su i usputni pogledi stranaca na ulici romantični. Ipak, Kevin je sin Džeka Pirsona i porodica mu je sve. Pomisao da će Medison roditi njegove blizance dovoljna je da počne da je gleda drugim očima. Zato, i pored Kevinovih osjećanja prema Sofi, nije nemoguće da ovaj posve naopak par iz ničeg stvori još jednu romantičnu priču. Kroz Rendala (Sterling K. Braun), lika kome to najvi-

Četvrtak, 19. novembar 2020.

Blood of Zeus

ew.com

rnosti i života Pirsonovih

Produkcijska kuća anime hita „Castlevania“ nije se proslavila novim projektom

Herkules za siromašne G

readysteadycut.com

rčka mitologija oduvijek je bila jedna od najzanimljivijih, pa i dan-danas privlači najveću pažnju. Satkana od fantastičnih priča, stotinama godina inspiriše umjetnike da pišu, slikaju, da vajaju, pjevaju, da snimaju filmove... A od skoro i animirane serije.

Antička ljepota

še i priliči, kreatori su se dotakli i policijske brutalnosti i smrti Džordža Flojda. U pitanju je događaj koji ga pomjeri do srži, naročito što, mimo supruge Bet (Suzan Keleči Votson), nema osobu sa kojom može pričati o tome. Uzimajući u obzir Rendalovu istoriju napada panike, za pohvalu je to što su kreatori umjesto očigledne reakcije odlučili da krizu prikažu internom i na taj način zapravo dočarali koliko je situacija u svijetu zabrinjavajuća. Međutim, i pored cijelog svijeta pod kovid-maskama i nemogućnosti da vidimo sve koje volimo, sveukupni doživljaj poslije samo četiri epizode pete sezone i dalje miriše na onaj topli slatki zagrljaj. Sa toliko Pirsonovih beba na putu - blizance koje očekuju Medison i Kevin, i dijete koje će Tobi (Kris Salivan) i Kejt (Krisi Mec) usvojiti od najsimpatičnije trudnice na svijetu kojoj je ringtone tema iz filma „Ghostbusters“ (!!!) ova serija zaista ne može biti išta drugo. Uostalom, o tome koliko je svaki par u porodici Pirson poseban na svoj način možda najbolje govori činjenica da su Kejt i Tobi čak i svađu koja je izbila zbog pelena uspjeli da pretvore u najslađu svađu. Prokleti bili. Biljana MARTINIĆ

Ocjena: 4.2/5

Heron djeluje kao najmanje zanimljivo dijete moćnog Zevsa

novca. Nedostatak frejmova čini borbene sekvence siromašnim i znatno utiče na ukupni doživljaj.

Izlizani humor

S druge strane, osoba koja je uradila svoj dio posla bez premca jeste kompozitor Pol-Edvard Fransis. Kompozicije, koje daleko prevazilaze standarde žanra, savršeno ističu veličanstvenu prirodu bitaka i životnih putešestvija likova. Korišćenje horskih napjeva i cijelog orkestra u krucijalnim momentima utiče na atmosferu u tolikoj mjeri, da možete i da zažmurite na vizuelne nedostatke. Opet, kako je nemoguće ne uporediti „Blood of Zeus“ sa serijom „Castlevania“, jasno je vidljiv i nedostatak humora. „Castlevania“ je vrlo ozbiljna i mračna, ali i poznata po savršeno tempiranom humoru koji, prije readysteadycut.com

Rendal i Bet

Nakon tri sezone sjajne serije „Castlevania“, Powerhouse Animation vratio se na Netfliks novim projektom. Anime „Blood of Zeus“ prati Herona, progonjenog mladića koji uči o sopstvenom porijeklu i mjestu koje zauzima u velikom kosmosu grčke mitologije. Kreatori Čarli i Vlas Parlapanides umiksali su klasični narativ sa horor žanrom i ubacili demone i monstrume koje ne bi baš svako očekivao u grčkoj mitologiji. Saga o Heronu, ratniku za kojeg se ispostavlja da je još jedan vanbračni sin nevjernog Zevsa, omogućava velikom broju bogova i poznatih imena iz grčke mitologije da se pojavljuju ne povezujući ih direktno sa narativom. Serija, ipak, nosi naziv „Blood of Zeus“, što u suštini znači da može biti o bilo kome od njegove djece. O besprijekornom dizajnu likova najbolje govori činjenica da ih sve, posebno Herona, možete zamisliti kao skulpture ili likove na grčkim vazama. Međutim, ako stavimo dizajn po strani, vidljivo je da u samu animaciju nije uloženo dovoljno

Kerber je već u prvoj epizodi izgubio jednu glavu

Heron je veoma dosadan protagonista. Još tužnije je što ga možete zamijeniti sa bilo kim od Zevsove djece i dobiti istu ili čak zanimljiviju priču svega, priliči likovima. Humor u „Blood of Zeus“ ne samo da je mlak, već ni likovi nijesu toliko dopadljivi; ne znamo dovoljno da bismo o njima brinuli, niti se smijemo onome što izgovaraju. Heron je, na primjer, veoma dosadan protagonista. Još tužnije je što ga možete zamijeniti sa bilo kim od Zevsove djece i dobiti istu ili čak zanimljiviju priču.

Ljuta Hera

Za divno čudo, imamo potpuno suprotnu stvar sa Serafimom. Tako je lako navijati za nekoga ko je u startu prikazan kao negativac nakon što se razotkriju njegova srceparajuća prošlost i tragična sudbina. Nažalost, kreatori nas uprkos tome bezuspješno guraju da navijamo za Herona, pripremajući nam razočaranje kao za Džona Sniježnog. Serafim je taj čije putovanje zapravo ima značaj i težinu, čija sudbina nosi seriju i čiji izbori cementiraju tragediju. Čak i Hera ima mnogo kompleksniju i

tragičniju priču. Ipak, odabir Zevsove žene za jednog od glavnih zlikovaca jedan je od najpogrešnijih poteza. Makar se od produkcijske kuće iz koje je izašla „Castlevania“ očekivalo osvježenje i žanra, i pogleda na grčku mitologiju. Umjesto svježine, dobili smo osam polučasovnih epizoda o Herkulesu za sirotinju i uz to, stari narativ u kome je svemoćna Hera ljubomorna i osvetoljubiva žena. Zbog takve odluke „Blood of Zeus“ previše liči na sapunicu o grčkim bogovima i smrtnicima. Sudeći prema kraju sezone, naredna, ukoliko je bude, nastaviće u istom stilu, gurajući Hada kao još jednog predvidljivog negativca. Iskreno se nadamo nekom iznenađenju, iako ne možemo mnogo očekivati od ljudi koji su Kerberu najslađem čuvaru podzemnog carstva, već u prvoj epizodi odsijekli jednu glavu, ostavljajući ga da u preostalih sedam šeta samo sa dvije... B. M.

Ocjena: 3/5

Četvrtak, 19. novembar 2020.

serije

vaka epizoda mini-serije „A Teacher“ počinje vrlo ozbiljnim upozorenjem. Svima koji se upuštaju u dramu Hulua i TV mreže FX jasno je potcrtano da ih čekaju brojne scene zavođenja maloljetnika koje mogu biti uznemirujuće osjetljivijim gledaocima. Takvo upozorenje, naravno, uopšte nije neobično. Ili, makar ne bi bilo da početak serije „A Teacher“, u čak četiri dosad emitovane epizode (ekonomičnih 25-30 minuta), ne samo što ne liči na pripovijest o seksualnom predatoru i njegovoj lovini... Nego je toliko romantična i blaga prema glavnim junacima, da podsjeća na pravu-pravcatu ljubavnu priču.

Testovi i pantalone

Za polazište serije, kreatorka Hana Fidel odabrala je svoj istoimeni režiserski debi. Ali, to ne bi trebalo da zavara gledaoce serije koji su već pogledali njen film „A Teacher“. Triler iz 2013. toliko je drugačiji, da se serija – primarno za-

Huluova nova mini-serija upakovana je kao ljubavna priča, ali s ozbiljnim obrtom

Jedna sasvim drugačija #MeToo priča mišljena kao studija karaktera predatora i žrtve - uopšte ne može nazvati rimejkom. Priča počinje dolaskom Kler Vilson (Kejt Mara iz „House of Cards“ u najboljoj ulozi karijere) u srednju školu u Teksasu, gdje treba da poč-

Najjače oružje kreatorke Hane Fidel nijesu eksplicitnost i šok-terapija – nego strpljivi i suptilni pristup uznemirujućoj priči o seksualnom zlostavljanju

ne da predaje književnost. U početnim epizodama pratimo njeno prilagođavanje na novi život, odnos sa suprugom Metom (Ašli Zakerman iz „Succession“), njihov plan za vještačku oplodnju i zasnivanje porodice... I naravno, Klerino upoznavanje i (ne)primjereno zbližavanje sa jednim od učenika, školskim prvotimcem Erikom Vokerom (Nik Robinson, predivan u filmu „Love, Simon“ (Greg Berlanti, 2019)) koji ima mnogo problema. Do kraja druge epizode, pašće prvi poljubac tridesetogodišnje profesorice i mladića koji još nije napunio 18. Već do kraja treće, umjesto da nastavi da mu pomaže oko SAT testova, Kler će pomoći Eriku da otkopča pantalone.

indiewire.com

Indi paket

Kejt Mara i Nik Robinson perfektni u igri predatora i žrtve

Opet, ni to ne bi bilo ništa neobično da je ovo samo još jedna priča o profesoru koji iskorišćava učenika. Ali, serija „A Teacher“ to nije. Iako je početak spakovan kao (zabranjena) ljubavna priča, već se polako nazire obrt koji će zauvijek promijeniti cjelokupnu atmosferu. „A Teacher“ spolja ne djeluje revolucionarno. Televizijski paket sa potpisom Hane Fidel nalik je bilo kojem prosječnom indi filmu. Ali, kada dobro obratite pažnju na glavne, perfektno odabrane glumce, postaje bistriji kreatorkin kraljnji plan. I shvatate da njeno najjače oružje u ispisivanju eseja o seksualnom zlostavljanju nijesu eksplicitnost i šok-terapija – nego strpljenje i suptilnost. Ne postoji nijedna stvar zbog koje Kler izgleda kao seksualna predatorka. No, kad se zadubite u lice Kejt Mare, nešto vas muči, smeta vam, tjera da osjetite nelagodu. Dok

epizode odmiču, počinjete da se pitate: da li je ova zgodna, pametna djevojka koja obara Erika s nogu čitajući Dilana Tomasa u punoj učionici – enigmatična i nedodirljiva ili jednostavno – manipulativna? Da li je stvarno zaljubljena u svog učenika... Ili se samo igra s hranom?

Dobar osjećaj

Serija Hane Fidel jedna je sasvim drugačija #MeToo priča baš zbog toga što ne demonizuje mučitelja, niti sažaljeva žrtvu. Odatle i ona kontroverza odmah nakon premijere, iako imamo još šest epizoda do kraja. Mnogi su optužili Hanu Fidel, ako ne za odobravanje predatorskog ponašanja, onda za „previše normalno“ portretisanje jedne neprihvatljive veze. Istina je, ipak, znatno drugačija. I lako ju je uloviti na licima glavnih glumaca. Pažljiviji gledaoci ostaće uz Hanu Fidel baš zahvaljujući Kejt Mari i Niku Robinsonu, zaintrigirani načinom na koji Kler polako, pred njihovim očima, polako štiklira sve stavke iz priručnika za prepoznavanje predatora... A Erik polako tone u blato iz kojeg se neće izvući decenijama kasnije. Ako volite serije koje nijesu „na prvu loptu“ i čiji autori zahtijevaju strpljenje i nepodijeljenu pažnju, „A Teacher“ može biti serija za vas. Do kraja jeste ostalo više od polovine, ali imamo neki dobar osjećaj... Čak i ako ne opravda očekivanja, serija Hane Fidel pamtiće se kao osvježenje u moru serija i filmova o zabranjenim vezama profesora i učenika, u kojima za katedrom skoro uvijek sjede perverzni muškarci, a u školskoj klupi naivne djevojčice. M. I.-N.

Ocjena: 3,7/5

Četvrtak, 19. novembar 2020.

PREPORUKA

FILM Što se tiče 2020. i filmova mislim da smo, kao i za većinu stvari, naišli na „koru od banane“, ali i dalje dostojanstveno idemo naprijed, noseći ponosno sve te dragulje i male i velike pobjede iz prethodnih godina. Možda baš iz tog razloga vrijedi opet pričati o prošloj godini u kojoj nam je, na primjer, Pedro Almodovar poklonio „Pain and Glory“, vizuelni prikaz onoga što najviše cijenim kad je umjetnost u pitanju, a to su ogoljenost, sirove (ne) potisnute emocije i velika količina agresivne nježnosti. Takođe, možemo opet da čestitamo Bong Džun-Hou i zahvalimo mu se na filmu „Parasite“ kojim je, dobivši za njega Oskara, ukazao na činjenicu da je zbog Holivuda kinematografija ostatka svijeta u zapećku i pliva u nekom limbu nedovoljne akreditovanosti. Kako je ovo jako subjektivna tema, izdvojiću one ljude uz koje sam odrasla i koji su me, recimo, formirali kao ličnost. To su: Hajao Mijazaki, Agnes Varda, Vera Čitilova, Andrej Tarkovski, Ingmar Bergman, Džim Džarmuš, Alehandro Hodorovski, Dejvid Linč, Pedro Almodovar, Ves Anderson... Mnoge sam vjerovatno izostavila jer uvijek kad pričam o ovim stvarima mozak mi daje samo 404 error.

Brankica Mikić, grafička dizajnerka

Okreni leđa svemu od čega ti ne igra srce

Privatna arhiva

Zgrabi

Melrose“, „When They See Us“, „Unortodox“, „Unbelieveable“, , „I Know This Much Is True“, „The Queen’s Gambit“. Što se žena tiče: „Grace and Frankie“, „Sense8“, „Vis a vis“, „Fleabag“, Killing Eve“, „The Handmaid’s Tale“, „Big Little Lies“, „, „Derry Girls“, „Russian Doll“, „Euphoria“.

MUZIKA

TV Volimo serije. Volimo što svaki Mijazakijev crtani uz koji smo odrasli imamo na jednom mjestu. Volimo kad nas Netfliks pita naivno da li i dalje gledamo. Volimo činjenicu što na jednom mjestu imamo i novo i staro, i što su piratski sajtovi i traženje titlova već odavno postali rjeđa opcija.

Brankica Mikić: I mračnjak, i šumska vila sa jednorogomjednorogom

Neću izdvajati all time favorite. Ovu sekciju posvetiću mini-serijama koje su ostavile jak utisak i serijama

FILM / TV / MUZIKA

Zaobiđi

Diskutabilno je odrediti nekome što da zaobiđe kad je sve krajnje subjektivno. Sve ono što ja zaobilazim možda neko rado prihvata i vice versa. Lično preskačem, gasim i promijenim svaku emisiju koja se bavi zastupanjem izvrnutih ideologija, kvazinacionalizmom koji se već odavno prelio u fanatizam, otvorenim podržavanjem fašizma i ratnih zločina. Smatram ih primjerima bigotizma i indoktrinacije.

u kojima su žene imaju snažnu vodeću ulogu (za promjenu, jelte). Dakle: „The Night Of“, „Patrick

Ista je situacija sa rijalitijima. Za mene, oni su tumor u fazi metastaze. Prema mišljenju drugih, riječ je zabavno – edukativnom programu. I to je okej. Možda. Sve što ne ugrožava nečiji život i što je iskreno može da se prihvati. Možda je cijela poenta baš u toj različitosti i (ne) forsiranju nečega što nismo zarad malo pažnje. Slušaj štogod poželiš, pruži priliku nečemu novom, probaj da izađeš iz zone komfora (eventualno poslušaš neki bend čiji logo

Što se muzike tiče, u meni konstantno bitku vode dvije osobe. Jedna je mračna „it’s not a phase, mom“ osoba, a druga je šumska vila kojoj je najbolji prijatelj jednorog i koja svuda ostavlja tragove u obliku eko-frendli šljokica. Počeću sa bendom Rage Against the Machine, zatim Tool, System of a Down, Slipknot, Sex Pistols, Placebo, The Clash, Ramones, Talking Heads, The Velvet Underground, The Underground Youth, Joy Division, Pixies, Massive Attack, The Cure, Pearl Jam, Morphine. S druge strane bitke imamo ultimativne predstavnike: Princa i Dejvida Bouvija, ali i neke mlade pionire poput Devendre Banhart. Pošto sam vješto izbjegla osvrt na domaću kinematografiju (imala bih baš mnogo da kažem i teško se ograničavam), preporučiću domaće bendove koje ću zauvijek da volim: Block Out, Darkwood dub, Goribor, Machina, Dobri Isak, La Strada, Goblini, Disciplina kičme, Margita je mrtva... Isto tako bih kao mlade pionire domaće muzike navela grupu Ti i fantastični duo Buč Kesidi.

nemate na majici ti i nekoliko drugara). Pogledaj crno-bijeli film koji traje više od dva sata, možda se neočekivano povežeš. Ne radi stvari samo da bi ih radio/la. Jesmo socijalna bića, ali ne živimo od tuđeg prihvatanja. Zato bih najradije rekla: zaobiđi sve ono od čega ti ne igra srce. I dozvoli sebi da prvo probaš nešto, pa odluči što osjećaš, možda se iznenadiš. Ali, isto tako zaobiđi čitanje Ničea prije 25. godine, ako želiš da pojam egzistencijalna kriza ostane samo na pojmu.

Četvrtak, 19. novembar 2020.

Bošk

ovi ć

džuboks

Valenti

„Velika Praska“ zaslužuje počasno mjesto u reg

Meteorska kiša iz budućn

Dostojan doček

tati svemirske vibracije i pulsare koje u muziku pretvara šjor Bošković. Ovog puta, „Velikom Praskom“ priredio nam je svojevrsnu meteorsku kišu, disko spektakl na jesenjem nebu u retro maniru

rollingstone.com

Apsolutno je nužno da se taj posao završi prije 14. februara 2046, kada je na Vidovoj gori na ostrvu Brač, gdje je u 21:35 sati planirano slijetanje najpoznatijeg moreplovca među astronautima Valentina. I tako bi prvi koncert, u ritmu kosmik disko popa, bio i dostojan doček nakon 400 godina putovanja dalmatinskog Odiseja. Do tada, valja antenama hva-

Smisao za humor jedini je uslov da razumijete svemirske pulsare Valentina Boškovića... Bračanina, dalmatinskog Odiseja i najpoznatijeg moreplovca među astronautima

Radić i Dragičević: Jedini koji imaju kosmički link s Valentinom Boškovićem

Nikola Radovani

ni što brinu o registrima dalmatinske kulturne baštine imaju apsolutnu obavezu da muziku splitskog dvojca Valentino Bošković zateftere, pohrane, klasifikuju i prepoznaju kao nešto autentično i za vijeki vjekov vrijedno. Bez šale. Posebno zbog nove ploče „Velika Praska“.

iznad rijeka Kupe i Mrežnice, kojem skoro da nema mane. Za neupućene: Splićani Josip Radić i Branko Dragičević prije više od pola decenije osmislili su fantastičan muzički projekat koji je istovre-

meno i štos, i postmoderna i vrhunska muzička zabava.

Štosna muzika

Glavni junak ili narator njihovih pjesama je prvi brački i, je li, svjetski kosmonaut

Valentino Bošković, koji je 1646. započeo krstarenje svemirom. Ovo gospoče Mletačke Republike je istovremeno i savršen romantičar-lutalica, koji malo tuđom malo svojom krivicom traži način da stigne kući... Dok najavljuje konačan dolazak i prvu živu svirku za 2046, servira savršeno štosnu i inteligentno upakovanu muziku. Kritičari „Velike Praske“ mogu reći da album nije pretjerano suštinski odmakao od „Marsovske listine“ (2016), koja je ekspresno zavrijedila pažnju alternativne publike regiona i bila na vrhu i naše godišnje liste. No, sve to nije važno od momenta kad čujete singl „Blojska rapsodija“, savršeno upakovanu priču o tele-

Trijumfalan povratak rok lege

C/ DC

Skupljači slom Na zgarištu porodične tragedije Angusa Janga niklo je 12 pjesama. I sve djeluju jednako energično, svježe i žestoko kao i prethodne stvarane u zvjezdanoj priči benda AC/DC

Stari lisci snimili album dostojan uspomene na Malkolma Janga

rtav ozbiljan i zgađen na primjedbu da je njegov bend AC/DC snimio 11 albuma koji potpuno isto zvuče - gitarista Angus Jang skresao je da su snimili i 12. koji će zvučati potpuno isto. Kakav gušt za fanove... Trijumfalno im je sletjela u naručje i 17. ploča

sasvim istog, ujednačenog zvuka.

Kobna godina

Onima koji su sinonim za istrajnost tako priliči da u najtežim momentima pokupe slomljene komade svojih nadanja, započetih projekata i svega onog što se

život zove - i iskoriste ih za jedan predivan preporod. Upravo to učinio je Angus Jang okupljajući ekipu za snimanje albuma „Power Up“. Na zgarištu porodične tragedije, sa sinovcem Stivijem u bendu kao zamjenom za preminulog oca, niklo je 12 pjesama. I sve

djeluju makar jednako energično, svježe i žestoko kao i prethodne stvarane u zvjezdanoj priči benda AC/ DC. Ova 2020. godina je mala maca za australijske rok ikone. Samo se sjetite što im se sve dešavalo 2017. Bubnjar Fil Rud prvo je uhapšen zbog optužbe za pokušaj ubistva, a potom osuđen za prijetnju ubistvom i posjedovanje droge. Vokalista Brajan Džonson završio je koncertnu karijeru zbog trajnog oštećenja sluha; basista Klif Vilijams napustio

je bend... Konačno i tragično - gitarista i jedan od osnivača Malkolm Jang preminuo je nakon duge i užasno teške borbe sa demencijom.

O’Brajanov dodir

Ključna faca za uspjeh albuma „Power Up“ ipak je producent Brendan O’Brajan. Lik koji je uvijek pronalazio novu svježinu za albume Brusa Springstina i velikog benda Pearl Jam, okupio je AC/DC u jednom studiju u Vankuveru, u Kanadi. I podario im je novu mladost: na zaraznom roker-

Četvrtak, 19. novembar 2020.

Pesničenje bitovima

l e n t i n a . „O n d a s e l a ko razumidu i riči i akordi...“ Uz ranije plasirane hitove „Adio, Trafikonte“ i „Amorella“, sve je to dovoljno da znate da će vam pjesme sa „Velike Praske“ biti sjajna zabava i ako se slučajno 2046. nađete na Valentinovom dočeku. Sjetićete se tada i najave albuma: „Velika Praska je žena od Velikog Praska i da ni bilo nje, ne bi bilo ni Svemira, ni nas, ni ovega albuna. Albun je besplatan, ka i cili Svemir“. Jednostavno i savršeno, kako to umije samo Valentino. S. STAMENIĆ

Ocjena: 82/100

gendi iz Australije na ploči „Power Up“

mljenih komada

nme.com

skom prašenju „Witch’s Spell“, koju apsolutno preporučujemo, Džonson djeluje kao začarano, na vrhuncu moći. Ovaj album je, jednostavno, klasični AC/DC - što je sjajno kada shvatite da se radi o timu naštimovanom za vrhunac forme i igre. Od stadionske „Kick You When You’re Down“, do svileno mekog singla „Shot in the Dark“ - na

„UNLOCKED“ pokazao kako se serviraju muzičke inovacije

poznatom smo i očekivanom terenu zategnute igre, sve dok Džonson ne zagazi u zanimljive „spoken word“ lamente u „Wild Reputation“ i „Demon Fire“. U svakoj pjesmi imate utisak da je O’Brajen izvukao apsolutni maksimum, a da su stari momci potpuno uživali u stvaranju i zajedničkom vremenu. To pronalaženje čiste, destilovane životne energije djeluje na izvjestan način dirljivo, jer nema u ovom projektu bilo kakvog interesa za slavne starce - osim želje da odigraju vrhunski za dobra stara vremena. Znajući to, lako im je praštati i za njih poslovična mizogina klizanja, koja sada pakuju u šalu na sopstveni račun; svjesni svih spoticanja na kraju dugog puS. S. ta.

Ocjena: 75/100

direkt Kenija Bitsa - poput peckanja dubokim i vrhunski plasiranim bitovima. Tako producent „rivala“ drži konstantno budnog, izvlači najbolje i najpotentnije stihove iz njega, plešući nepredvidljivim melodijskim rješenjima u ringu i odlažući trijumfalni ishod za obojicu sve do samog kraja. To što se, sve do finiša, u ovakvoj „borbi“ raspliće i potresna priča odrastanja i sazrijevanja Denzela Karija, samo je potvrda da je ovakva forma bila potrebna i svrsishodna. Uz zaključak, da se teško možemo sjetiti kada je 25 minuta nekog konceptualnog muzičkog kratkog filma bilo bolje utrošeno. Neka se pomjere razni Ramštajni, Lamari i Bejonse... Ovo je mnogo smjeliji, opasniji i kreativniji projekat. Od Denzela Karija i Kenija Bitsa valja samo poželjeti, da nastave da stvaraju ovako uzbudljivu muziku. S. S.

Neka se pomjere razni Ramštajni, Lamari i Bejonse... Denzel Kari i Keni Bits imaju mnogo smjeliji, opasniji i kreativniji projekat

tkanju matriksa moderne muzičke scene, pa i hip-hopa koji je godinama najplodnije tlo za smjelije novotarije, projekat poput ploče „Unlocked“ je kao bag koji zahtijeva reinstalaciju cijelog sistema. Uhvatiće vas u čudu, kao „plavi ekran“ kad napravi pustoš na desktopu!

Jutjub tučaroši

Reper Denzel Kari nikad ne najavljuje albume. Ovog februara je danima na društvenim mrežama podvaljivao verbalnu prepirku sa producentom Kenijem Bitsom, genijalcem semplovanja i teških bitova tako karakterističnih za hip-hop scenu Majamija. Njih dvojica ubijedili su narod da spremaju tuču, pravi džentlmenski dvoboj pesnicama u ringu, uz prenos uživo na Jutjubu... Na kraju je, umjesto džet-set makljaže, milionskom auditorijumu podvaljen zajednički album u obliku vrsnog animiranog filma! „UNLOCKED“ je konceptualni projekat od 24 minuta satkan od pjesama koje se perfektno nadovezuju jedna na drugu. Suštinski ih spaja animirani film, stilski potpuno raznovrstan: od kompjuterske grafike u stilu „Windows“ operativnog sistema iz devedesetih, do stop-animacije s figuricama od plastelina... Negdje napola uhvatićete i inspiraciju najmaštovitijim „Looney Tunes“ crtaćima iz pedese-

tih, a pred kraj povjerovati i da ste u epizodi kultne „Dexter’s Laboratory“ ili čak „BoJack Horseman“!

Pobjesnjeli Maks

U centru svega je, naravno, opsjednutost Karija sopstvenom veličinom. Taj motiv istražio je na zabavan način, pri tom uspijevajući da se uporedi sa Eminemom ili DMX, na primjer. Dok animacija od dvoboja repera i producenta pravi i ludu trku u stilu potjere iz filma „Mad Max: Fury Road“ (Džordž Miler, 2015), jasno je što su ključna oružja ovog dvojca. Kroše Denzela Karija je hrapav, rezantan i prodoran glas koji po slušnom aparatu struže poput šmirpapira. Odgovor je doziran

Ocjena: 87/100

amazon.com

Da album „Velika Praska“ ne bude uokviren u već ranije istraženu formu, zaslužna je sasvim inovativna minijatura „Prilog semantičkoj motivaciji toponima otoka Brača“. Uz „Malu Prasku“, idealna je šega na račun jezika Valentina Boškovića - onako kako Josip Radić i Branko Dragičević izmaštavaju svog 400 i kusur godina mladog Bračanina. Negdje usput će vam i poručiti - da je smisao za humor jedini uslov da razumijete Va-

jpc.de

Besplatan svemir

Denzel

bandcamp.com

skopu opšervatorija brače pustinje Blaca. Nije potrebno mnogo da shvatite, koliko je to elegantna i lagodna balada o samoći u jednom previše distanciranom svijetu.

rr y &

Kenny

ćnosti

Be at s

gistru dalmatinske kulturne baštine

Ludo i fantastično rješenje za omo

Četvrtak, 19. novembar 2020.

film

33 OBRTAJA

nhpr.org

Italija mu izgleda neodoljivo u filmu „Stealing Beauty”

u „Stealing Beauty“ (Bernardo Bertoluči, 1996) ili u „The Big Blue“ („Le grand bleu“, Lik Beson, 1988). Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Felini, Forman, Hičkok, Čaplin, Makavejev, braća Majsles... No, ne bih ih vodio u provod, rađe bih slušao njihove masterklasove. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Prva asocijacija na Tarantina mnogima je nasilje u filmu. No, za mene je Tarantino u prvom redu hodajuća enciklopedija, majstor filmskih citata i prikrivene simbolike. U njegovom balkanskom filmu očekivao bih riznicu citata iz bogate jugoslavenske kinematografije.

ika

Italija mu izgleda neodoljivo u filmu „Stealing Beauty”

U osmomilime

Film koji Vas čini srećnim? - Ima ih mnogo, i uvijek se pojavljuju novi. U posljednjih sedam dana to je nastavak „Borata“ – „Borat Subsequent Moviefilm“ (Saša Baron Koen, 2020). Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Poželio sam to samo zbog nekih filmova koje sam sam režirao. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Moram priznati da ove Marvelove blokbastere ne mogu gledati. Nakon nekoliko minuta odustanem. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Obožavam filmove o aktualnim političkim zbivanjima, i o nedavnoj prošlosti, kao što je, recimo, novi film Koste Gavrasa „Adults in the Room“, snimljen po knjizi grčkog ministra finansija Janisa Varoufakisa. Volio bih da se i u našoj regiji snima više filmova o nedavnoj prošlosti, a tema ima bezbroj. Evo samo jedne: volio bih vidjeti film o susretima Tuđmana i Miloševića. Omiljeni filmski rivali? - Inspektor Kluzo i glavni inspektor Drejfus!

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Kao mali obožavao sam filmove o Tarzanu. U jednom od njih krokodili su smazali nekoliko sporednih likova. I dan-danas kad vidim krokodila u zoološkom vrtu malo se naježim. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - Kad montiram vlastite filmove i protiv svoje volje naučim sve replike napamet, proganjaju me mjesecima, i jedva se toga riješim. Zato se trudim ne pamtiti citate iz filmova. Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - „Gustav“! Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Baka mi je živjela kraj zagrebačke Kinoteke i vodila me na sve projekcije za djecu. Koja je bila prva, ne sjećam se, ali odgledali smo sve Diznijeve crtiće. A moji roditelji su još prije video-rekordera imali kod kuće mali 8mm projektor i nekoliko kratkih nijemih filmova Čarlija Čaplina. Jednom tjedno smo imali pravo kućno kino. Prvi film u zreloj dobi kojeg se sjećam je „The Warriors“ (Volter Hil, 1979). Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Mislim da bi adekvatan mom životu bio soundtrack filma „Monty Python›s The Meaning of Life“ (1983). Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Italija izgleda neodoljivo na filmskom platnu, na primjer,

vogue.com

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Instant Crush“ u obradi Cage the Elephant. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - „Where is My Mind“, Pixies. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - „All My Happiness is Gone“, Purple Mountains!

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - U posljednje vrijeme jako mi se svidio album „Punisher“ Phoebe Bridgers. A na tom albumu jedna od najboljih pjesama u nazivu ima ime – ne muškarca, ne žene, nego grada - Kjoto. Vaša pjesma za karaoke? - Ne pjevam baš često karaoke. Možda zbog nedostatka sluha, možda zbog introvertiranosti, a možda jednostavno zato što sam dosadna osoba. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Apsolutno – nijednog. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Ne znam kog svi obožavaju. A ne da mi se ni ulaziti u tuđe ukuse. Ne da mi se biti hejter. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Dejvida Bouvija i Bleka (Kolin Vernkom). Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - Na snimanju jednog filma iz šale smo stalno slušali album „Toxic“ Britni Spirs i to je završilo tako da sam se zakačio i čak otišao na koncert. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Poster benda The Cure. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Moj plan je nadživjeti njega.

Serija idealna za kišni vikend? - „Curb your Enthusiasm“ Lerija Dejvida. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Smogovci“. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - Ne znam da li je to zbog premale gledanosti, ali čitao sam da Finčerov „Mindhunter“, jedna od najboljih serija posljednjih godina, neće dobiti treću sezonu. Serija koju nikada nijeste završili? - Ima ih mnogo. Brzo odustanem, nakon prve epizode, a nekad i brže. Uglavnom znam da li će mi se nešto svidjeti već nakon nekoliko kadrova. No, dvije serije koje su mi se svidjele nisam nikad odgledao do kraja, ne znam ni sam zašto: novi „Twin Peaks“ i „The Young Pope“. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - „True Detective“. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Problem u mom životu je što imam previše stvari u premalo prostora, pa ne želim ništa novo. Najdraži par iz serije? - Odličan par su Volter Vajt i Džesi Pinkmen iz „Breaking Bada“, a i Maknalti i Bank iz „The Wire“. Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Nikad nisam poželio raditi u uredu, ali me strašno radovalo gledati seriju „The Office“, posebno originalnu englesku verziju. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za malog Džerija, svim srcem. M. ČAVIĆ

Četvrtak, 19. novembar 2020.

Bojan Mrđenović

etarskom kućnom kinu Nebojša Slijepčević, režiser

Uopšte ne može da gleda Marvelove blokbastere

rvatski režiser Nebojša Slijepčević kamerom pronalazi uvijek aktuelne, društveno angažovane, nerijetko i bolne teme. Nakon nekih osjećate kako vas svaka pora peče, bora zateže a srce jače udara. Ti mali potresi, kao onaj nakon njegove „Srbenke“ (2018), nikada se ne mogu zaliječiti, što, sigurni smo, i jeste režiserova namjera. Dokumentarac godine na Kanskom, nagrada publike na Sarajevo film festivalu, „Maslačak“

na podgoričkom Underhill festu i još mnogo priznanja, kao i plasiranje na platformu HBO GO, garantuju kvalitet „Srbenke“ - priče „koja traje mnogo prije i trajaće zauvijek“. I snažne opomene sa porukom ljubavi, posvete miru i ratu i posljedicama koje ta mučna razaranja ostavljaju, naročito na djecu. „Srbenku“ možete pronaći i na Jutjubu i ostalim striming servisima, a topla preporuka je i Nebojšin dokumentarac „Gangster te voli“, tragikomična priča o ljubav-

nim odnosima u 21. vijeku. Slijepčević je završio snimanje dokumentarne serije o lažnim vijestima za HRT, trenutno je u fazi montaže, a čeka ga i nekoliko projekata koji su odloženi zbog pandemije korona virusa. Ipak, kao samostalan umjetnik, kaže da je naviknut na nepredvidljiv život. Baš zbog toga, podmetnuli smo mu naše „Obrtaje“. Hajde da saznamo koliko je snalažljiv kada su u pitanju neki drugi autori i njihova djela...

Četvrtak, 19. novembar 2020.

kalendar

galesburg.com

Jubilej Skorsezeovog bokserskog remek djela „Raging Bull“

Opsesivna kruna od trnja Inspirisan De Nirovom fascinacijom Džejkom La Motom, Martin Skorseze nije napravio film o boksu i borbi u ringu... Već remek djelo o slomljenom životu

vo je Robertov film - kazao je producent Irvin Vinkler na proslavi 30. rođendana legendarnog ostvarenja „Raging Bull“ prije deset godina. Ističući opsesiju Roberta de Nira životom i radom američkog boksera Džejka La Mote, koja je bila ključna za kasniju nenadanu popularnost filma, Vinkler je veličao neraskidivo prijateljstvo De Nira i Martina Skorsezea, budućeg režisera filma.

Vječiti ring

Ipak, ni jedan De Niro u startu nije mogao lako da ubijedi svog prijatelja da napravi film zasnovan na autobiografiji boksera, već je, simbolično, ta situacija morala da doživi i skoro tragičan scenario. Nakon režije mjuzikla „New York, New York“ (1977) Martin Skorseze napravio je trogodišnju pauzu koja mu je, kao i La Moti, unijela smetnje u život. Nova nada američke kinematografije praktično je dotakla dno, pa su simbolika i veza između ova dva oprečna života postali okidač da režiser ipak posluša De Nira, dovede scenariste Pola Šredera i Mardika Martina - i napravi remek djelo „Raging Bull“, koje dan-danas, četiri decenije nakon njujorške premijere, va-

ži za jednu od najboljih sportskih drama. No, iako mnogi smatraju Skorsezeov masterpis filmom o boksu kao sportskom konceptu, „Raging Bull“ je zapravo priča o čovjeku, odnosno o realnosti takvog života. O lakom uspjehu i lakom padu maestra u svojoj branši, koja mu je donijela trnovu krunu. Ako pitate ljubitelje sportskih filmova, odmah će vam bez razmišljanja reći da je priča o La Moti jedna od omiljenih poslastica realističnog tipa. Skorseze je uz pomoć konkretnog scenarija uspio u namjeri da prikaže jednog borca u ringu kojem profesionalna deformacija ne dozvoljava da živi normalno, pa i onda kada napusti taj prokleti ring, nastavlja borbu sa svima.

Trijumfalna Telma

Krajnje simbolično i zasluženo, De Nirova opsesija talentom La Mote donijela mu je prvog Oskara u kategoriji glavne muške uloge, nakon trijumfa za najboljeg sporednog glumca za kultni „The Godfather II“ (Frensis Ford Kopola, 1974) pet godina ranije. Zanimljivo, baš je drugi dio Kopoline trilogije na indirektan način zaslužan za De Nirovu opsesiju. Upravo na sni-

manju tog filma pročitao je La Motine memoare „Raging Bull: My Story“ koji su i poslužili Skorsezeu za film. Pored neprikosnovenog dvojca, De Nira i Džoa Pešija, Skorseze je uz sebe imao i direktora fotografije Majkla Čapmana i fenomenalnu montažerku Telmu Šunmejker, koja je sasvim zasluženo pobijedila u toj oskarovskoj kategoriji 1981. godine. Interesantno, Skorsezeova česta montažerska „gošća“, trijumfovala je tri puta i to svaki put za neko njegovo ostvarenje. Njen doprinos filmu „Raging Bull“, sa posebnim fokusom na scene borbi, bio je ključan za režisera kojem je u ovom teškom trenutku bilo potrebno „gurkanje“ naprijed. Njen specifičan montažerski osjećaj da efikasno „zalijepi“ kontrast između poludokumentarnog i (ne)realističnog fokusa, pretvorio ju je u Skorsezeov nezamjenljivi dio filmske puzle. Zahvaljujući sanjarskim sekvencama i prije svega odnosu de Nira i Pešija, ova crno-bijela sportska poslastica, koja je 13. novembra proslavila 40. rođendan, postavila je, krajnje nenamjerno, postulate na koje će se kasnije oslanjati mnogi režiseri. Razlog je jasan: Skorseze nije napravio film o boksu i borbi u ringu... Već remek djelo o slomljenom životu. L. M.

Skorseze na filmskom setu 1980. godine

Četvrtak, 19. novembar 2020.

Osam i po decenija od premijere komedije „A Night at the Opera“ braće Marks

akon što su skandalozno i kontroverzno „izbačeni“ iz „Paramounta“, veliki Irving Talberg, meastro iz kuće MGM, sakrio je braću Marks pod svoj kišobran. Srećom po „markstvo“, s obzirom na to da su baš sa njim uspjeli da naprave jednu od najboljih komedija tog vremena... I jedan od najznačajnijih filmova njihovog opusa, „A Night at the Opera“.

Gužvanjac za sva vremena

REDDIT.COM

Gručov mezimac

Iako već ovdje, prvi put u karijeri, nijesu mogli da računaju na fenomenalnog brata Zepa, jaki Marks trojac snašao se prvenstveno zahvaljujući slobodi da sami biraju scenariste Džordža Kofmana i Mori Riskind za ovaj MGM projekat. Ipak, iako je nenadmašan scenaristički dvojac znao kako da adekvatno pristupi humoru popularne braće, ključan je dodatak koji je unio maestralni Al Boasberg, i to posebno u segmentu dijaloga. Simpatična priča u kojoj se Gručo, Čiko i Harpo bore protiv arogantnog operskog tenora, u pokušaju da pomognu prijatelju da osvoji srce sopranistkinje Rose, lansirana je kao tipičan Marks projekat kojem će se publika smijati, ali i pred kojim će se i zamisliti. Na koncu, film „A Night at the Opera“ ostao je upamćen po fenomenalnim režiserskim rješenjima Sema Vuda poput onog haosa u operi na samom kraju filma, ali i Gruča koji je još jednom dokazao da može da zadrži „Marks rutinu“ pod kontrolom. Interesantno, od kompletnog opusa braće, upravo je „A Night at

britannica.com

Robert de Niro u kultnoj ulozi Džejka La Mote

Kultna scena u brodskoj kabini

the Opera“ Gručov omiljeni uradak.

Specijalni gost

Ipak, ono po čemu mnogi pamte ovaj film jeste fenomenalno osmišljena scena Ala Boasberga u brodskoj kabini, u kojoj je u jednom trenutku našlo čak 15 osoba, zajedno sa večerom i čistačicama. Simpatičan

Pozajmica za Merkjurija Dugotrajni uticaj braće Marks na umjetnost jedan je od najzanimljivijih segmenata koje ljubitelji filma vole da istražuju. Kada govorimo o ovom, vjerovatno najuspješnijem filmu iz 1935. godine, najsimpatičniji je primjer britanske muzičke institucije - benda The Queen i njihovog četvrtog studijskog albuma. Fredi Merkjuri pozajmio je ime „A Night at the Opera“ od braće Marks i prilijepio ga na ovu ploču. Godinu kasnije, The Queen je petom albumu dao ime „A Day at the Races“, po istoimenom filmu braće Marks iz 1937. godine.

gužvanjac, koji se prekida nakon što se vrata otvore i ljudi poispadaju, rezultira krajnje jednostavnim ali zapravo šaškavim humorom koji i dan-danas privlači filmofile. Krajnje zanimljivo, ekcentrični Boasberg je svoj doprinos scenariju zalijepio na plafon sopstvene kancelarije i tako braći Marks i producentu Talbergu ponudio rješenje za neke od ključnih scena. Iako „A Night at the Opera“ ovog novembra slavi čak 85 godina od američke premijere, i dalje je nerijetki „specijalni gost“ filmskih festivala, ali i bioskopa širom Evrope. Takva vitalnost i popularnost „ostarjelog“ filma braće Marks leži u činjenici da je primamljivo napisan i vrlo referentan za bilo koju oblast i bilo ko-

Kultna scena sa 15 duša u brodskoj kabini rezultira krajnje jednostavnim ali zapravo šaškavim humorom koji i dandanas privlači filmofile je vrijeme. Uostalom, istorijska scena gužvanjca u kabini je sasvim dovoljna da se na ovo devedesetominutno ludilo podsjećamo svako malo. L. MURSELJEVIĆ

PODGORI č ARENJE

Kićov Dom JNA

itograđani su mogli da čuju „Zbog jedne divne crne žene“ i „Plavušu“ Krunoslava Kiće Slabinca mnogo prije nego što su postali jugoslovenski megahitovi. U malo drugačijim aranžmanima, i u pratnji jednog vojnog orkestra. Zamajac gotovo svega što je pop-rok scena iznjedrila u Titogradu, pa i svega što bi stalo u alternativnu kulturu, bio je Dom omladine. Ali, koju godinu ranije, početkom šezdesetih, zametak svega bio je Dom JNA.

Ljiljanina petlja Za to što je Dom omladine sredinom šezdesetih, u momentu kada se „bitlsmanija“ prišunjala i do crnogorskog glavnog grada, bio epicentar stvaralaštva za desetine mladih, prvo u muzici a potom i u pozorištu kroz DODEST - bila je zaslužna jedna mlada žena. Ratno partizansko siroče, potom i najmlađa crnogorska poslanica Ljiljana Blagojević, imala je petlje i vizije da u krutoj sredini vrata jedne „zvanične“ ustanove otvori za neku drugačiju i nekonvencionalnu mladost. Ipak, to je tema neke druge priče, kao i to kako je Liljana, decenijama kasnije, postala apologeta zločinaca ratova devedesetih... Ova priča tiče se prije svega Doma JNA - u onoj mjeri u kojoj je Titogradu bio bitan od otvaranja, prije 58 godina, gore na lijevoj obali Ribnice. Skoro cijelu deceniju Muzički centar Crne Gore čekao je da renovirana zgrada postane dom dostojan muzičkog stvaralaštva u državi. A ovdje valja istaći da je upravo na tom mjestu mladost glavnog

Zaglavi se

grada učila, kakva to širina i otvorenost dolaze na muzičkim talasima i u Crnu Goru. Postojao je, prije svega, Orkestar Doma JNA kao „karta“ za brojne jugoslovenske zvijezde tog vremena, da se predstave pred titogradskom publikom. Prije sedam decenija, vrata im je odškrinuo nezaboravni Đorđe Marjanović. Najveća zvijezda jugoslovenskog šlagera, popa i ranog rokenrola, koju je životni put doveo na odsluženje vojnog roka upravo u Titograd. Naravno, to je bila prilika za brojne koncerte u pratnji vojnog orkestra. Na primjer, u čuvenoj bašti Hotela „Crna Gora“ - Đorđa bi slušalo više od hiljadu mladih... I o tome je Pobjeda izvještavala vrlo blagonaklono, iako je u čestim tekstovima početkom šezdesetih znala, kao jedini dnevni list u republici, žestoko osuditi „zapadnjačke novotarije“ poput pomame za Elvisom Prislijem.

Otvorena ustanova Tek, Krunoslav Slabinac, kao predstavnik Orkestar Doma JNA Titograd, regrut u glavnom gradu crnogorske republike – imao je i jedan nezaboran momenat. Kao predstavnik Titogradskog garnizona je na Festivalu vojnih orkestara u Opatiji 1967. odnio pobjedu... I bila je to svojevrsna potvrda da sve ono što nastaje u titogradskom Domu JNA a tiče se muzike – jeste kvalitetno, dobro i korisno. Ostaje zapisan podatak da je tokom 1969. na muzičkim nastupima u Domu JNA prisustvovalo više od 50.000 posjetilaca! A 206 plesnih večeri, 20 pozorišnih predstava, tri

Crta: Srđan Ivanović

listal.com

Četvrtak, 19. novembar 2020.

Krunoslav Kićo Slabinac

izložbe... i 87 filmskih projekcija posjetilo je više od 59.000 duša. Onima kojima su brojke možda zamorne ili isprazne bolje je navesti imena svih onih koji su tu nastupali od 1963. do kraja šezdesetih. Miki Jevremović, Paloma, Nena Ivošević; pa i malo alternativnije i buntovnije Elipse, pa Lado Leskovar i folk senzacija Hašim Kučuk Hoki... Od februara 1967. se kroz organizaciju i formu plesnih večeri i nezaboravnih igranki, indirektno signalizirala potpuna otvorenost vojne ustanove. Tako se u Titogradu plesao sving, bit i pop u vremenu kada su i dalje bili nedostupni u dobrom dijelu Amerike! I sve je to bio uvod u buđenje pop-kulture. I stvaralaštva titogradske mladosti, kroz Dom omladine, u drugoj polovini šezdesetih... I tako to biva kada neke krovne, naizgled krute i rigidne institucije poput Doma JNA, prepoznaju momenat za neko novo povjerenje i otvorenosti. Stojan STAMENIĆ

19 L. Murseljević

Četvrtak, 19. novembar 2020.

LONDON CALLING

Vrijeme za galeriju prozora ako je britanska metropola trenutno u karantinu broj dva, jedna jednostavna šetnja širokim ulicama grada ne bi donijela taj zaključak. Zasićeni prvim „zaključavanjem“, koje je bilo mnogo rigoroznije, Londoncima je sad već dosta, pa klasično zatvaranje ovog puta ne može da se održi.

Usputni radovi

L. Murseljević

Iako lokalne vlasti s vremena na vrijeme i naplate poneku kaznu zbog kršenja „lock down“ mjera, a i uhapse usput - Londonci se, uz nova pravila, ipak snalaze i uživaju u početku zime. Opet, svemu nedostaje onaj prepoznatljivi londonski šmek. Fale bioskopi. Muzeji. Galerije. Pozorište. Nedosta-

je piće ili dva nakon posjete izložbi u Tejt Modernu ili Nacionalnoj galeriji, što obično rezultira raspravama do ponoći da li je holandski ili francuski uticaj na slikarstvo bio konkretniji... Opet, oni koji od umjetnosti žive ili bez nje ne mogu zamisliti život, našli su način da zaobiđu problem. Prošle sedmice snalažljivi Londonci počeli su da predstavljaju autorske radove ne kršeći „lock down“ pravila. Izložili su umjetnička djela u prostorijama koje, u skladu sa Vladinim preporukama, mogu otvoriti vrata. To uključuje bilo koji prostor koji priprema i prodaje hranu i bezalkoholna pića. Iako ne možete sjesti i probati đakonije, možete ih ponijeti kući.

Kafeterija u Kensingtonu ugostila je radove Katje Ros

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

„Galerija prozora“ na sjeveru metropole

Snalažljivi umjetnici plasiraju autorske radove ne kršeći „lock down“ pravila. Izlažu u prostorima koji i dalje rade, u skladu sa Vladinim preporukama Pa dok čekate da vam spreme, što ne biste usput uživali u nekim umjetničkim radovima?

Umjetničko ćoše

Trend se brzo proširio, pa su mini-izložbe počele da niču svugdje po metropoli. U Kensingtonu je u jednoj od kafeterija na zapadu grada izlagala Katja Ros, pa su Londonci imali priliku da vide neka njena tekstilna i print rješenja iz kutije savremene umjetnosti. Na istoku, u jednom od restorana koji se u međuvremenu specijalizovao za hranu za ponijeti, oni koji su strpljivo čekali njihova kulinarska rješenja, uživali su u grafikama Londonca Dejva Smita. Ipak, najslađa priča u vezi sa „snalaženjem“ karantina prošle sedmice krije se iza bivše prodavnice željeza „Frank Ison“, koja je vijek prije početka ovog milenijuma služila mnogim majstorima širom metropole. Kada je

koncept izgubio smisao, lokalne vlasti pokušale su da prodaju prostor i pretvore ga u nešto korisnije. Da su se oni pitali, simpatični ćošak na sjeveru Londona sada bi bio neka glupkasta kancelarija. Srećom, lokalce iz popularnog „vilidža“ ne zanima politika već nešto drugo. Početkom ovog milenijuma, nakon višemjesečne, borbe, ubijedili su vlasti lokalnog okruga da pretvore „Fran Ison“ u mjesto za umjetnost. Željezni ćošak je skoro preko

noći pretvoren u „galeriju prozora“. Umjetnik Deni Kup preuzeo je posao kuratora, pa već dvije decenije umjetnici širom grada mogu konkurisati da bi izložili radove u galerijskim prozorima. Protekle sedmice prozori su osvanuli sa prijeko potrebnim porukama. Jedna od njih glasi: „Nastavimo borbu u ime ljubavi.“ I sasvim je prikladna za ovu kriznu godinu, koja joj je i dala još posebnije značenje. Leila MURSELJEVIĆ L. Murseljević

Izložba u restoranu hrane za ponijeti na istoku grada

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić