Objektiv, Četvrtak, 17.12.2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 17. decembar 2020. • broj 250.

ili:

zbog čega je „Quo vadis, Aida“ u režiji Jasmile Žbanić, prvi film o genocidu u Srebrenici, najbolje i najpotresnije regionalno ostvarenje godine Str. 4. i 5

Usta puna smrti

Ä&#x152;etvrtak, 17. decembar 2020.

Četvrtak, 17. decembar 2020.

A cappella

Ima jedan svijet G

otovo je! Kažu, kad predsjednik Rusije zvanično uputi čestitku novoizabranom predsjedniku SAD, tek tad se broji. Šalu na stranu, prije nekoliko dana Vladimir Putin čestitao je pobjedu Džou Bajdenu, nakon što su elektori u SAD i formalno potvrdili njegovu pobjedu. Putin je naveo da se, uprkos nesuglasicama, nada uspješnoj saradnji dvije velike sile, od kojih umnogome zavisi i ukupan globalni kontekst.

pogrešnim odlukama. Kako će ubrzo izgledati Njujork koji je svake prethodne godine polovinom decembra bio jedan od najljepše okićenih gradova svijeta, vidjećemo. Ali sigurno je da Velika jabuka kakvu pamte brojne generacije više nikada neće biti ista.

***

*** Za to vrijeme, kako mi javljaju prijatelji iz Njujorka, San Franciska i Los Anđelesa, mnoge kompanije koje zapošljavaju desetine ili čak stotine hiljada ljudi, napuštaju ove gradove i države i sele se u druge. Razlog za to isključivo je ekonomske prirode. Recimo, države Teksas ili Ohajo nude značajno bolje poslovne uslove od Njujorka ili Kalifornije, počev od poreza pa do svih drugih neophodnih uslova za biznis. Izgleda da, osim početka vakcinacije medicinskih radnika u SAD, u novom naletu i porastu broja oboljelih od virusa korona, Amerika polako dobija neko novo lice, na koje ćemo izgleda morati da se navikavamo. Ljudi koji 20 i više godina žive u Njujorku i u koji su došli zbog kosmopolitskog duha, kažu da sada ne osjećaju potpuno bezbjedno u „gradu koji nikada ne spava“. Lokalni mediji javljaju da je broj krivičnih djela, čak i onih najtežih poput uličnih pucnjava, sa 52 odsto u 2019. godini, sada došao na nestvarnih 112 odsto. U svakodnevnom životu ovaj procent znači da postoji velika vjerovatnoća da će se neko naredno krivično djelo koje uključuje vatreno oružje dogoditi nedaleko od vas, da mu možete biti svjedoci, ili ne dao Bog – da vas i dopadne. Za razliku od Njujorka prije 20 ili 30 godina, kada ste tačno znali u koji dio grada nije preporučljivo ići i u kojim terminima bi trebalo izbjegavati na primjer Bronks ili Harlem, današnji Njujork polako postaje Bronks na cijeloj teritoriji. Novac ubrzano odlazi, džez klubovi, restorani i kafeterije se gase, ljudi ostaju bez posla, samim tim i mogućnosti da finansijski servisiraju sopstveni američki san. A on je, da podsjetimo, podrazumijevao lizinge na sve strane – od

Piše: Vladimir MARAŠ

U eri digitalnog društva vidimo i čujemo sve. I sve što treba, ali i sve što ne treba. Tako 43 odsto naših zemljaka vjeruje, nakon svega, da korona virus ne postoji i da je u pitanju svjetska zavjera. Zavjera u kojoj nema pošteđenih. To dovoljno govori o nama

stana, vozila, pa do kupovine pokućstva i sličnih rabota. Ako ne možete da servisirate lizing, nevezano za razlog, oduzmu vam predmet lizinga. Da, to ubrzo čeka mnoge Amerikance. Njujorčani su ogorčeni na guvernera države i gradonačelnika, jer kako oni kažu, nijesu shvatili trenutak i polako gube bitku i sa virusom i sa ekonomijom. Tačnije, astronomskom brzinom uništavaju grad

A kako će izgledati Crna Gora u bliskoj budućnosti, siguran sam da je pitanje koje ne zabrinjava cijeli svijet, ali trebalo bi da brine nas. Jasno je da smo tanki kao društvo modernih demokratskih standarda, a još je jasnije da i nijesmo previše spremni za napredak. Jasno je da u svakoj normalnoj, uređenoj državi, promjena vlasti i ne znači smak svijeta, već suprotno, predstavlja novi početak i standard u kome nova vlast nastavlja od mjesta gdje je stala ona prethodna. Kako je krenulo, iz ugla običnog građanina, ovo izgleda kao da svako novo jutro, kad se fino naspavamo i protegnemo, shvatimo da nas je neko dodatno zadužio 1.000 i nešto po glavi stanovnika. Jasno je i potpuno logično da je zaduženje bio jedini mogući model na osnovu koga će se obezbijediti plate i penzije za ovaj ogroman aparat koji životno zavisi od tih primanja. Takođe, novo zaduženje, ako sam dobro shvatio, predstavlja početak kraja politike koja nas je i dovela do 90 odsto dužničkog ropstva. Ako to bude tako, svako bi trebalo da bude zadovoljan. No, ako ne bude, ne znam kakve su nam dalje opcije, pošto i iznos zaduživanja ne može biti bez limita. Onda se prodajemo, stavljamo na aukciju, što li? Štogod da je, neće biti dobro ako dođemo u tu situaciju. Na kraju, osim tekućih ekonomskih potresa koji pogađaju čitav svijet, u eri digitalnog društva, kada su nam dostupna sva sredstva komunikacije, vidimo i čujemo sve. I sve što treba, ali i sve što ne treba. Tako 43 odsto naših zemljaka vjeruje, nakon svega, da korona virus ne postoji i da je u pitanju svjetska zavjera. Zavjera u kojoj nema pošteđenih. To dovoljno govori o nama, našem stanju, duhovnom, obrazovnom, mentalnom. I sugeriše da se nećemo brzo izvući iz blata.

Četvrtak, 17. decembar 2020.

U fokusu ako godine prolaze, sve sam sigurnija da film nema snagu da promijeni bilo čija uvjerenja. Ne, nije stvar u tome što potcjenjujem plemenitu moć sedme umjetnosti, nego što ne precjenjujem ljudsku sposobnost da se pošto-poto drži okamenjenih ubjeđenja. Zbog toga bih stavila ruku u vatru, da nijedan negator genocida u Srebrenici neće pogledati film „Quo vadis, Aida“ režiserke i scenaristkinje Jasmile Žbanić... A vrlo vjerovatno ni mnogi koji imaju otpor prema ovoj vrsti filmske angažovanosti, uz onaj neizbježni i kontekstualno potpuno pogrešni argument „zašto se na ovim prostorima ne snimaju filmovi i o ratnim zločinima nad Srbima“... Takvi neće pogledati „Quo vadis, Aida“, isto kao što nijesu željeli da vide izvanredni „Teret“ (Ognjen Glavonić, 2018), niti sjajni dokumentarac „Srbenka“ (Nebojša Slijepčević, 2018).

Napetost trilera

Ali, isto toliko sam uvjerena da će svako ko pogleda Žbanićkin film, biti duboko potrešen. I da će, vjerovatno, još dugo nakon gledanja ležati u krevetu na leđima, pogleda zalijepljenog za plafon, slušajući samo zvuk sopstvenih suza koje se slivaju u uši, ispražnjen od bilo koje emocije osim od duboke, kosmičke tuge. Ne samo za žrtvama Srebrenice, nego i za svima nama sa ovih prostora... I za čovječanstvom u cjelini. Prvi film o genocidu u Srebrenici poslije Venecije, Toronta i niza festivala premijerno prikazan u Crnoj Gori na onlajn izdanju festivala „Ubr-

dw.com

Drama „Quo vadis, Aida“ Jasmile Žbanić na

Usta puna smrti

Dok kamera prati Aidu, sublimirajući u njenom liku sve žene Srebrenice koje su izgubile muževe, sinove, braću, komšije, prijatelje – film skoro da ostavlja utisak dokumentarca u kojem su, u glavnoj ulozi, upravo gledaoci

zaj“ – najzrelije je i najbolje djelo Jasmile Žbanić. Dobitnica berlinskog Zlatnog medvjeda za „Grbavicu“ (2006) postavila je standard toliko visoko, da će svakom autoru koji se bude bavio ovom temom biti izuzetno teško da mu se primakne. Tenzična radnja, koja kao da se odvija u realnom vremenu, počinje u julu

1995. u Bosni. Suncem okupane gradske ulice zagušene su zvukom gusjenica tenkova i granata. Preplašeni stanovnici, više od 25.000 duša Srebrenice, kreću se ka jedinom mjestu za koje su im rekli da je bezbjedna zona: ka zgradi Ujedinjenih nacija. Iza žičane ograde i kapije uspijeva da prođe samo 5.000. Među njima nijesu

suprug i dva sina učiteljice Aide (hipnotišuća Jasna Đurić), koja radi kao prevoditeljica za Ujedinjene nacije. Dok se probija kroz masu, umiruje sugrađane i pita za svoje Nihada (Izudin Bajrović), Hamdiju (Boris Ler) i Seja (Dino Bajrović) - počinjete da se gušite. I već znate što vam je uradila Jasmila Žbanić.

Jedini glumac možda i fascinantniji od Jasne Đuričić jeste Boris Isaković u ulozi Ratka Mladića. No, portret srpskog generala nije tako snažan samo zbog toga što je izvanredni srpski glumac uspio da preslika svaki njegov pokret, facijalnu ekspresiju, držanje, energiju, cjelokupni ton i pojavu. Mladićev filmski portret izuzetan je i zbog scenarija u kojem je Žbanić perfektno ulovila njegovu retoriku i svu banalnost zla njemu sličnih istorijskih figura. Bilo bi odveć lako vjerovati da su istorijske ličnosti poput Ratka Mladića ili nacističkog generala Adolfa Ajhmana, o čijem je suđenju pisala Hana Arent i kojem je sve rekao veliki Lenard Koen

u vječnoj pjesmi „All There Is To Know About Adolph Eichmann“ – bili neljudi, zvijeri, obične životinje. Mnogo je teže zadubiti se u psihologiju takvih pojava i razumijeti kontekst u kojem su mogli da počine takva zlodjela, tim prije da bi se spriječilo ponovno rađanje sistema u kojem bi mogao da se ponovi genocid. Žbanićkoj je bilo dovoljno svega nekoliko scena da pokaže suštinu Ratka Mladića. Prvo, u Hotelu „Fontana“, u kojem ga vidimo kako pregovara sa predstavnicima Ujedinjenih nacija i grada Srebrenice, dobro pazeći da ga kamera ulovi iz najboljeg ugla dok ih uvjerava da će srpski vojnici pomoći da se nevini izbave iz pakla rata, ali uz snažno

Hipnotićući Boris Isaković pogodio suštinu generala Ratka Mladića

potcrtanu poruku: „Možete opstati ili nestati“. Ali, najbolje i najkošmarnije Mladić je ulovljen u govoru koji drži pred autobusom punim žena i djece, nakon što ih srpski vojnici odvoje od muškaraca i spreme za put na „bezbjedno“. - Poklanjam vam život i sve vam

youtube.com

Izvanredan portret Ratka Mladića

opraštam. Žao mi je što je do ovoga došlo, ali za to su krivi i neki među vama. Ja ne – kategorički izgovara Boris Isaković. I dodajući na kraju: „Srećno djeco, rastite u miru“, govori sve što treba da znamo o banalnosti zla, ne samo 1995. godine u Bosni...

5 cineuropa.com

Četvrtak, 17. decembar 2020.

najpotresniji regionalni film 2020.

sarajevotimes.com

Zastrašujući Emir Hadžihafizbegović kao srpski vojnik Joko

Belgijska zvijezda Johan Heldenberg u roli UN pukovnika Karemansa Jasna Đuričić kao Aida, sublimacija svih žena Srebrenice, u najboljoj ulozi karijere

U oblandu drame o Srebrenici ubacila je triler koji vas smješta direktno u Aidine cipele i tjera da sa njom prođete čitavu borbu da sačuva živote najmilijih, pitajući se što biste uradili u svakoj od tih košmarnih ili-ili situacija, da ste bili na njenom mjestu.

Teg u stomaku

Dok kamera prati Aidu, sublimirajući u njenom liku sve žene Srebrenice koje su izgubile muževe, sinove, braću, očeve, komšije, prijatelje – film skoro da ostavlja utisak dokumentarca u kojem su, u glavnoj ulozi, upravo gledaoci. Potpuno neodvojivi od drame naslovne junakinje, čiju bol, strah i dostojanstvo, u najboljoj ulozi karijere, savršeno prenosi Jasna Đuričić. Jasno je da nijedan film o zločinu u Srebrenici ne može da ima srećan kraj, ali Žbanić jeste uspjela da učini „Quo vadis, Aida“ filmom čiji se rasplet iščekuje sa tegom u stomaku. Istim onim koji Aida sve vrijeme osjeća u sopstvenoj utrobi dok pokušava da sačuva živote onih koje voli. Režiserki je tu vrstu napetosti obezbijedila upravo forma trilera, i to „školskog“: sa nizom tenzičnih momenata borbe za razum u paklu rata, koje prekidaju intimnije sekvence, za „odmor“ od tenzije, kada glavni junaci puše cigare i pričaju o djeci ili bilo

čemu što im može skrenuti misli sa činjenice da obećani avioni Ujedinjenih nacija ipak neće doći. „Quo vadis, Aida“ je izuzetan i zbog suptilnog načina na koji Žbanić „proziva“ krivce za genocid u Srebrenici. U liku pukovnika Karemansa (Johan Heldenberg, proslavljen sjajnim, za Oskara nominovanim filmom „Broken Circle Breakdown“ (Feliks Van Groningen, 2012)) oličena je sva impotencija međunarodnih institucija. I provučeno pitanje kako se može tumačiti (ne)moguća činjenica da je baš tada čitav zapovjedni lanac UN-a bio „na godišnjem odmoru“.

Naše ogledalo

Žbanić je pogodila ton i sa balansiranim portretima agresora: od Ratka Mladića, do fiktivnog lika srpskog vojnika Joka (zastrašujući Emir Hadžihafizbegović), od čije se pojave ledi krv u žilama. Ne zbog eksplicitnog nasilja – jer „Quo vadis, Aida“ ne igra na jeftine, holivudske trikove, naprotiv. Žbanićkina rješenja, poput onih nišana ubačenih kroz prozore bioskopske sale, daleko su od senzacionalističkih. I baš zbog toga što ne pokazuju sve, nego ostavljaju prostor za imaginaciju, toliko i bole. Režiserka „Aide“ svjesna je koliko je

lako izgubiti ljudskost u neljudskim uslovima za život. Zbog toga je Hadžihafizbegovićev Joko mnogo strašniji dok baca vekne hljeba pred gladne, smijući se, psujući, vičući UN predstavnicima ono: „Hoćete da ovaj narod umre od gladi, pa posle Srbi ih ubili!“ U tim momentima, dok gledate i te gladne i one koji im bacaju hranu kao životinjama, možda se i sjetite imigranata na kapijama, na žicama, na obalama evropskih gradova. I zbog toga je „Aida“ velika... Jer u ogledalu žrtava Srebrenice možete prepoznati i odraz svih nas sa ovih prostora; nas koji smo, čini se, odveć lako pali u zamke ksenofobičnih teorija zavjere i zaboravili što znači biti izbjeglica. U godini kada je obilježeno četvrt vijeka od genocida u Srebrenici; u doba u kojem su sve glasniji njegovi negatori i oni koji veličaju ratne zločince; u periodu u kojem se nezapamćeni zločin koristi isključivo za dnevnopolitička potkusurivanja – beskrajno nam je važan film Jasmile Žbanić. To je najjasnije u proganjajućem finalu, kada shvatate značenje jedinog umetnutog flešbeka iz 1991. (možda i najtužniji kontekst u kojem se ikada čula Čolićeva „Živiš u oblacima“) – i otkrivate pravu dubina tragedije „Quo vadis, Aida“.

Žbanić zatvara priču o Srebrenici jednom pozorišnom predstavom u osnovnoj školi u kojoj poslije rata radi Aida. U publici, među roditeljima, sjede i agresori, i njihove žrtve. Jednako srećni, oduševljeni i ponosni na svoju djecu na bini.

Grob kojeg nema

Može li se toj istoj, današnjoj djeci dogoditi užas koji je snašao njihove roditelje nakon one žurke na kojoj je izabrana najbolja frizura Istočne Bosne za 1991/92. godinu, iz jedinog fleš-beka u Žbanićkinom filmu? Da li bi međunarodne institucije bile jednako impotentne, ako ne i gore, da ponovo izbije rat na ovim prostorima? I ima li za ikoga ko je izgubio jednu od 8.372 duše stradale u ratu – života nakon Srebrenice? Jasmila Žbanić nema dilemu. Zbog toga je toliko dobro premjerila svaki kadar „Aide“. I zbog toga se pobrinula da na sopstvenoj koži osjetite što znači tragati za grobom kojeg nema, za sinom kojeg više nema, u zemlji koje više nema. Da mu bar jednom, posljednji put, ugrijete ručice koje više nema... I u sopstvenim ustima osjetite ukus smrti, koji ni dan-danas ne napušta nepce svih onih živih a odavno mrtvih žena Srebrenice. Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4/5

Četvrtak, 17. decembar 2020.

„Sound of Metal“: dizajn zvuka najjači adut izuzetn

zerkalo

Riz Ahmed oduševljava još jednom bravurom nakon mini-serije „The Night Of“

ilm „Sound of Metal“, premijerno prikazan još na prošlogodišnjem izdanju festivala u Torontu, nije slučajno stigao na Amazon Prime u petak, 4. decembra, dan nakon Međunarodnog dana osoba s invaliditetom. Jer, studija karaktera hevi-metal bubnjara koji počinje da gubi sluh jedan je od najboljih filmskih naslova u čijem su fokusu lica sa disabilitetom. Samim tim, „Sound of Metal“ režisera i scenariste Darijusa Mardera jeste i jedan od najboljih filmova godine... I ne manje važno: jedan od najsamouvjerenijih i najpreciznijih režiserskih debija u posljednjoj deceniji.

Metalna kakofonija

Film otvara prljava, bučna, razjarena, divlja svirka benda Blackgammon. Za mikrofonom je Lu (potcijenjena Olivija Kuk iz filma „Thoroughbreds“ (Kori Finli, 2017) i serije „Bates Motel“). Za bubnjevima – njen momak Ruben (briljantni Riz Ahmed iz sjajne mini-serije „The Night Of“). Njen nasilni glas, njegovi udarci kao da sjutra ne postoji, kao da je svrha svega samo biti tu i demolirati te prokleto obožavane bubnjeve - već u prvom minutu rađaju buku i bijes koji preplavljuju sva čula. Uz pomoć dizajnera zvuka, sjajnog Nikolasa Bekera („Gravity“, Alfonso Kuaron, 2013), režiser debitant sa lakoćom uvlači u vrtložni svijet muzičara kojima ne pada na pamet da se sjure ispod 85 decibela. Atmosfera se drastično mije-

REŽIJA I SCENARIO: Darijus Marder ULOGE: Riz Ahmed, Pol Rejsi, Olivija Kuk TRAJANJE: 120 min

Tišina što probija bubne opne

Gluma Riza Ahmeda, dizajn zvuka Nikolasa Bekera i režija debitanta (!) Darijusa Mardera ubaciće vas u kadu punu leda i otrijezniti na način koji to rade samo veliki filmovi nja jutro nakon svirke, ali dizajn zvuka – ubjedljivo najveća glumačka (!) zvijezda i glavni adut Marderovog filma – i dalje je u oktanskoj akciji. Dok Lu spava u njihovoj hipi-romantičnoj prikolici, Ruben priprema zeleni smuti, kuva kafu, radi sklekove... Napolju vlada milosna jutarnja tišina, a režiser i njegov sound dizajner neprekidno potcrtavaju zvuk blendera, aparata za kafu, Rubenovog tijela koje dodiruje pod. I odmah slutite da će atmosfera ponovo, vrlo brzo da se promijeni.

No, prije prvog momenta užasa, kada Ruben shvati da ne čuje ni zvuk vode iz česme, ni sopstveno nakašljavanje, dobićemo još poneki nagovještaj sa kakvim se osobama vozimo u prikolici. Jedno nesvjesno češanje po zabridjeloj ruci koje mnogo govori o njenoj anksioznosti... Jedan pogled na tetovaže poput „scumbag“ ili „please, kill me“ na njegovim grudima... I nekoliko šala na račun Džefa Goldbluma i benda Meat Loaf koje rade čuda za povezivanje sa simpatičnim parom na putu autodestrukcije.

Naravno, tek kad uslijedi taj prvi momenat užasa, znaćete koliko je velik, bitan i promišljen film pred vama. Sve u vezi sa „Sound of Metal“, od ručne kamere, preko Bekerovog dizajnerskog dodira, do proganjajuće glume, apsolutno je podređeno tome da čujete Rubenovu priču – ne iz svoje, nego samo iz njegove glave.

Glumac broj dva

Zbog toga ste na samom početku uronjeni u kakofoniju metal zvukova koje toliko prokleto obožava. Zbog toga se u nastavku gušite dok se i

imdb.com

Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

zvuk muzike, i kristalno jasni, uobičajeni zvuci svakodnevnog života pretapaju, gube, pretvaraju u šumove, zujanje u ušima, nešto što dopire do vas iz daljine, kao da ste pod vodom. I baš zbog toga, na koncu, kad nastupe momenti totalne tišine ili zvukovi jednog drugog metala u Rubenovim ušima (baš onog po kojem je film dobio ime), osjećate kao da vam pucaju bubne opne. Beker je uradio nevjerovatan posao. Baš zahvaljujući njegovom dizajnu zvuka osjećate Rubenov očaj u svakoj pori sopstvenog tijela.

Četvrtak, 17. decembar 2020.

ne priče o bubnjaru koji gubi sluh

KRATKI REZOVI

pinterest.com

Stardust

Rejsijeva bravura

Ahmed je nezamjenljiv u ulozi čovjeka koji ne želi da prihvati da je gubitak permanentan, niti da se posveti izgradnji života od nule, iako je to jednom već uradio, četiri godine ranije. Ali, tada je za bijeg od heroinske igle imao dvije štake... Muziku i Lu. Tek nakon što upozna Džoa (blistavi Pol Rejsi), tek nakon što uđe u empatični ali surovi, brutalno iskreni svijet njegove komune za gluve, Ruben shvata koliko je teško imati oslonac u sebi. Najbolji djelovi filma su upravo oni u kojima su suprotstavljeni njegov i Džoov odnos prema invaliditetu. I u kojima je prikazano koliko je teško a ipak oslobađajuće ne tretirati gubitak sluha niti bilo koji disabilitet kao nesreću i izgovor za odustajanje od života, nego kao sastavni i prihvatljivi dio boravka na ovoj planeti. Ahmed sija u ovim momentima, ali skoro da ostaje u sjenci relativno nepoznatog Pola Rejsija. Pozorišnog i filmskog glumca, ipak najpoznatijeg po, opet, manje poznatim serijama „Baskets“ i „Goliath“, podigli su roditelji s totalnim oštećenjem sluha. Vrlo rano je naučio znakovni jezik, pa ne čudi što se tako prirodno i lako snašao u ulozi Džoa. Ali, nije stvar samo u predznanju.

Rejsi posjeduje rijetku, specifičnu glumačku energiju. Onu koja vam u svakom kadru, makar se pojavio samo da nekome doda olovku, poručuje da je tu i da sopstvenom krvlju i mesom garantuje ne samo za svog, nego i za sve ostale filmske likove, pa čak i za režisera.

Postojanost planine

Ipak, što se režisera tiče, Marderu apsolutno nije potreban niko da garantuje za njega. Od jednostavne priče Dereka Sijanfransa, za čiji je beskrajno potcijenjeni „The Place Beyond the Pines“ (2012) napisao scenario, poslije samo jednog, i to dokumentarnog filma „Loot“ (2008) - napravio je debi za pamćenje. U njegovim sigurnim rukama, „Sound of Metal“ postao je bučan, vibrantan, vrišteći, divljački film... Koji je, opet, najprodorniji kada je miran, tih i postojan kao planina. Ahmedova gluma, Bekerov dizajn zvuka i Marderova režija ubaciće vas u kadu punu leda i otrijezniti na način koji to rade samo izuzetni filmovi. „Sound of Metal“ je jedno od onih transcendentnih iskustava koja demoliraju gledaoce; koja ih tjeraju da osjete i preispitaju sve na čemu jesu i na čemu nijesu (ne) zahvalni; koja im otvaraju neprocjenljiv pogled u svijet mimo dohvata oka i uha... Baš je šteta što je korona virus poremetio Marderove planove za bioskopsku distribuciju... Ali, ako posvjedočite njegovom filmu, iako vam nikako ne savjetujemo tu vrstu blasfemije, vidjećete da „Sound of Metal“ ima toliku snagu, da može da vas smrvi čak i sa ekrana mobilnog telefona.

Ocjena: 8.5/10

The Call

prilično efektnom dugometražnom debiju „The Call“, južnokorejski režiser Li Čung-Hjun uzeo je dobro utvrđena filmska pravila o putovanju kroz vrijeme i okrenuo ih naglavačke. Koliko ćete uživati u njegovom trileru, koji negdje napola navlači ruho horora, zavisi od toga da li ste spremni da odložite logiku i razum sa strane – i pustite da vas nosi grlohvatačka atmosfera. Kako vrijeme odmiče, iako „The Call“ polako gubi početnu jačinu, da povoljan utisak ipak bude presudan pobrinuće se Park Šin-Hje („#Alive“, Či JiHjan, 2020) i Jun Jong-Seo (remek djelo

ajući nam minimum dva remek djela – televizijsko, „Six Feet Under“, i filmsko „American Beauty“ (Sem Mendez, 1998), Alan Bol pobrinuo se da uvijek, bez izuzetka nestrpljivo čekamo njegove nove projekte. Nažalost, posljednjih godina pružao je skoro sve sama razočaranja. Prvo, napola skuvanu HBO seriju „Here and Now“ s Timom Robinsom i Holi Hanter, a sada i dramediju „Uncle Frank“ sa Sofijom Lilis, Polom Betanijem i Margo Martindejl. Za LGBTIQ pripovijest o težini patrijahalnih lanaca u američkoj palančici s početka sedamdesetih, Bol je trebalo da angažuje oštrije, pro-

Dosadna i ravna od početka do kraja, ovo je biografija čiji su autori nekako uspjeli da priguše čak i Bouvijeve najlegendarne pjesme. Za „Stardust“ – kečina kao vrata, a filmskoj industriji, eto, barem nauk kako se ne rade biografije velikana. M. I.-N.

Ocjena: 1/5

observer.com

Ako je dizajn zvuka glumac broj jedan, onda je Riz Ahmed najbolji broj dva na čijoj glumi može da počiva jedna studija karaktera. Već poslije miniserije „The Night Of“ bili su jasni njegova širina i metodska posvećenost ulogama, ali čak je i takva bravura zanemarljiva spram ovog rezonantnog bubnjanja u Rubenovim cipelama.

medium.com

Pol Rejsi krade svaki kadar u ulozi empatičnog ali surovo iskrenog Džoa

ajde da na trenutak stavimo sa strane (subjektivni) osjećaj da je androginog genija Dejvida Bouvija morala da igra barem približno genijalna, takođe androgina glumačka pojava poput Tilde Svinton... Hajde i da zaboravimo da je ovako inventivan, beskrajno originalan, jedinstven muzičar zaslužio atipičnu, smjelu filmsku biografiju nalik onoj koju je dobio Bob Dilan s filmom „I’m Not There“ (Tod Hejns, 2007) u kojem ga igra šest glumaca, između ostalih, i Kejt Blančet. Čak i da iskulirate i priđete režiji Gejbrijela Rejndža i glumi Džonija Flina bez očekivanja, „Stardust“ je opet očajan film.

nme.com

„Burning“, Li Čeng-Dong, 2018), sposobna da bude i psihotična i krhka i nježna u isti mah... I naravno, vrlo interesantan kraj, zbog kojeg ćete češati glavu i guglati što ste upravo pogledali. M. I.-N.

Ocjena: 3.5/5

Uncle Frank

nicljivije pero. Poput onog kojim od starta karijere, bez ijednog stvaralačkog pada, piše Noa Baumbah. Besmisleno je raditi ove male, važne, intimne studi-

je porodične tragedije bez scenarija na tom nivou. Tupa olovka je tupa, pa makar bila i u ruci jednog Alana Bola. M. I.-N.

Ocjena: 2.5/5

Četvrtak, 17. decembar 2020.

CELULOID

„The Wolfwalkers“: Najbolja animacija godin

nytimes.com

Mejb i Robin u vučjoj koži praćene pjesmom „Running with the Wolves“

izni i Piksar imaju i reputaciju i lovu, a Gibli ima Hajao Mijazakija. Ali, oni koji doživljavaju epifaniju istražujući keltsku mitologiju i/ li slušajući muziku folk autora poput Lorine Mekenit – najljepše animirane filmove traže na jednom drugom, manje popularnom mjestu. U studiju „Cartoon Saloon“ iz irskog Kilkenija, koji već stoji iza tri za Oskara nominovane animacije: „The Secret of Kells“ (Tom Mor, Nora Tvoni, 2009), „Song of the Sea“ (Mor, 2014) i „The Breadwinner“ (Tvoni, 2017). Prošlo je šest godina od kada je Lisa Haningan zapjevala „The Selkie Song“, a „Song of the Sea“ darovao svijetu jedan od najljepših (animiranih) filmova decenije.

Ambiciozan povratak

Vibrantni, ručno crtani kadrovi; pažljivo probrani motivi iz keltske folk baštine i vanvremenska priča o boli, gubitku i nezamislivim stvarima koje bismo uradili da sačuvamo duše onih koje volimo – ostavili su nas gladne i žedne animacija „kakve se više ne prave“. Doduše, Cartoon Saloon je u međuvremenu prikazao „The Breadwinner“, takođe sjajan film koji odslikava sve kvalitete sopstvenog studija. Ali, sa pričom o jednoj djevojčici u paklu rata u Avganistanu, ostali smo daleko od irskih šuma i mitskih bića sa kojima smo srasli u „The Secret of Kells“ i „Song of the Sea“. Naš „keltski post“ prekinut je tek ovog decembra, kada je na striming servis Apple TV+, nakon premijere u Torontu, stigao „The Wolfwalkers“, Morov treći i vjerovatno posljednji povratak u animira-

Više potentnih borbi (Irske i Engleske, djece i roditelja, prirode i čovjeka, paganstva i progresa, pa i religije i industrijalizacije) završilo je napola skuvano. Priča o odrastanju, iako predivna, nije smjela da pojede ostale slojeve filma ni zagrljaj folk mitologije. Sa režiserom Rosom Stjuartom, scenaristom Vilom Kolinsom i budžetom duplo većim nego za „Song of the Sea“, Mor se vratio na dobro poznatu teritoriju, ali sa većom ambicijom. Da od filma „The Wolfwalkers“ napravi i sjetno ljubavno pismo irskoj kulturi, i dirljivu priču o odrastanju, i upozoravajuću ekološku parabolu, i dramu o (ne) razumijevanju „očeva i sinova“... I ne manje bitno - metaforu o irskoj borbi za slobodu pod imperijalističkom čizmom Engleske tokom 17. vijeka.

Irska Mala Mu

Radnja filma „The Wolfwalkers“ odvija se 1650. u Kilkeniju, u doba kada grad pada pod „zaštitu“ engleskog lorda Olivera Kromvela (Sajmon Mekburni). Prati radoznalu, neukrotivu djevojčicu Robin (Onor Nifsi), čiji je otac Bil Gudfelou (Šon Bin koji, nećete vjerovati, ostaje živ

Vuk nije p dlaku, ali do kraja!) lovac zadužen za eliminaciju vukova iz obližnje šume nauštrb koje treba da se proširi grad. Umjesto da sjedi kući, riba podove i „bude bezbjedna“, Robin želi avanturu. Tako jednog dana krijući odlazi za ocem u šumu i sticajem čudnih okolnosti upoznaje neobičnu djevojčicu ogromnih zelenih očiju i još veće narandžaste kose. Čudna, prčasta kreatura, koja najviše podsjeća na Malu Mu (kad bi junakinja „Mumijevih“ bila okrugla kao pomorandža i imala kosu u obliku vodopada jesenjeg lišća), zove se Mejb (Iv Vitaker). Ona i njena majka Moli (Marija Dojl Kenedi) jedne su od posljednjih „wolfwalkersa“: ljudskih bića, koja mogu da komuniciraju sa vukovima i da uzmu njihov oblik, a imaju i iscjeliteljske, magijske sposobnosti. Tu vrstu posebnosti mogu da prenesu i drugima. Jedan Mejbin ugriz dovoljan je da Robin zauvijek bude zaražena njenom, vučjom vrstom slobode. Ali, da i tek tu, želeći da for-

mira čopor od dvoje i zaštiti svoju novu prijateljicu od „djetinjastih hirova“, shvati poziciju prezaštitničkog oca i njegovu potrebu da je spriječi da crta van zadatih linija.

Obrnuta Crvenkapa

Recimo da je sve ono što će se dogoditi do kraja vrlo predvidljivo. No, makar u prvoj polovini filma, ne razmišljate previše o tome. Previše ste obuzeti predivnom animacijom i načinom na koji Mor gradi glavne junakinje. „The Wolfwalkers“ je spoj dvije totalno suprotne palete. Najljepših, najmirisnijih, najšuškavijih jesenjih boja u sekvencama koje se odvijaju u šumi – kao jedinom prostoru potpune slobode dvije djevojčice; te depresivnog crnila u zgradama i na ulicama smrdljivog grada na čije je zidine osuđena Robin. Detalji do kojih ide Morov crtački tim ostavljaju bez daha. Gotovo je nevjerovatna količina pažnje koja je posvećena aposlutno svakom listu,

Četvrtak, 17. decembar 2020.

ne ipak neubjedljivija od prethodnika „The Secret of Kells“ i „Song of the Sea“

indiewire.com

Paleta najmirisnijih i najšuškavijih jesenjih boja u sekvencama koje se odvijaju u šumi

Morov novi film prelijepa, ali nesavršena metafora odrastanja

promijenio jeste ćud grmu, cvjetiću u šumi, kao i predstavljanju Kilkenija kao mjesta iz kojeg je izgnana sva magija karakteristična za irsku geografiju. Poseban naklon zaslužuje dizajn vukova. Na početku, dok Robin ne uroni u „wolfwalkers“ svijet, vidimo ih iz perspektive Crvenkape: kao divlje životinje, zvijeri, krvoloke, izvor životne opasnosti. Vidimo ih onako kako želimo da ih vidimo.

U šapama djeteta

Kasnije, vukovi su pred nama onakvi kakvi zaista jesu - ili kakvim bismo ih barem vidjeli da se u međuvremenu nijesmo toliko otuđili od prirode. Topli su i umiljati, krhki i nježni, mnogo bliži korgijima nego potomcima onog koji je večerao Crvenkapu. Ljudi su ipak ti, ako pitate Mora, koji su mnogo veće i strašnije zvijeri. Stoga „The Wolfwalkers“ možemo posmatrati i kao neku vrstu izokrenute „Crvenkape“. Osim iz animacije, film crpi najveću snagu i ljepotu iz načina na koji Mor

oblikuje karaktere glavnih junakinja i njihovo prijateljstvo. Mejb je sve ono o čemu je Piksar sanjao a što nije uspio da učini kada je radio feministički osviješćenu princezu Meridu iz „Brave“ (2012), a Robin jedan od najljepših autsajdera u svijetu animacije sa kojim mogu da se poistovjete djevojčice koje ne zanimaju metle i kutlače, već lupe, geografske karte, avantura, istraživanje. Cjelokupni ton, atmosferu, djetinjast humor, vizuale – Mor je podredio Robin i Mejb, želeći da smjesti gledaoce u cipele (ili šape) dva djeteta koja odrastaju u zastrašujućem svijetu. Prezaštitnički ili odsutni roditelji, ekološka katastrofa u najavi, rat koji bukti, nemogućnost da budu slobodne... U takvom svijetu, pronaći sebi sličnog najveće je blago. Mor savršeno lovi taj osjećaj, najizraženiji kod tinejdžera, i baš zbog toga je „The Wolfwalkers“ ipak najubjedljiviji kada ga posmatrate kao coming of age dramu.

Nažalost, iako govorimo o ubjedljivo najboljoj animaciji godine, kojoj ne gine nominacija za Oskara i čiji status do kraja 2020. može ugroziti samo Piksarov „Soul“, „The Wolfwalkers“ ne može ni da priviri Morovim prethodnicima, niti statusu zapadnjačkog odgovora na Mijazakijev klasik „Princess Mononoke“ (1997) koji mu pripisuju pojedini svjetski kritičari.

Plastičan negativac

Koliko god voljeli glavne likove, posebno nježnog džina Bila Gudefeloua i činjenicu da vukoubici glas, gle ironije, pozajmljuje Šon Bin (Ned iz „Game of Thrones“, čiju kuću Stark predstavljaju upravo ( jezo) vuci) – Kolinsov scenario ne služi na čast Morovom filmu. U dijalozima se većinom vuku opšta mjesta, a pojedini motivi, poput generacijskog nerazumijevanja, toliko su prenaglašeni, da ćete nekoliko puta i prevrnuti očima. Što se tiče Morove eko-oštrice, možemo da polemišemo da li je trebalo da bude jača ili je suptilno provlačenje poruke o važnosti suživota sa prirodom i vraćanju „paganstvu“ ipak bolji autorski izbor. Ali, ista stvar ne može se reći za nerazrađeni istorijski kontekst. Jasno je da su vukovi metafora irske kulture, a Kromvel oličenje engleskog imperijalizma i brisanja identiteta i slobode „najmagičnije zemlje na svijetu“. Već smo govorili o tome koliko je snažan taj utisak „obrnute Crvenkape“. Opet, jedno je suptilna metafora, a drugo nerazrađen, plastičan negativac. Kromvelovi motivi ostali su nedorečeni, ako ne računamo puko pominjanje religijskog fanatizma i napola skuvan motiv

„mentaliteta stada“ s jedne protiv „mentaliteta čopora“ s druge strane.

Nemoćna muzika

Ima u Kromvelovom portretu upečatljivih momenata, poput onog: „Ono što se ne može pripitomiti, mora se uništiti.“ U tu rečenicu stalo je skoro sve što se može reći o imperijalizmu – ne samo engleskom. Opet, takvih je momenata nedovoljno za ubjedljivog negativca, pa čak iako vizuali i glas Sajmona Mekburnija rade čuda za njegovu zastrašujuću pojavu. Još jedna od velikih zamjerki je muzika. Kompozicije Bruna Kulajsa, muzika folk benda Kila, pa ni moćni glas norveške vokalistkinje Aurore – djeluju mizerno spram soundtracka prethodnika. U poređenju sa proganjajućom baladom „The Selkie Song“, Aurorina „Running with the Wolves“ djeluje kao nešto dostojnije Diznijevog prosječnog crtaća, nego ovako autentične animacije. Mur je imao odličnu ideju i plemenitu namjeru, ali nije do kraja ispunio ambiciju. „Dlaka“ njegove nove animacije je ista kao kod prethodnika, ali njena ćud je drugačija, površnija, nedorečenija. Više potentnih borbi (Irske i Engleske, djece i roditelja, prirode i čovjeka, paganstva i progresa, pa i religije i industrijalizacije) završilo je napola skuvano. Na kraju, dobili smo samo jedan izuzetan sloj filma: predivnu priču o odrastanju koja je, nažalost, pojela sve ostalo. Od Mora i studija Cartoon Saloon očekivalo se više... Ali, dobro. Možda smo i mi ludi što smo se nadali još jednoj epifaniji ravnoj vječnom „Song of the Sea“... M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 3/5

Četvrtak, 17. decembar 2020.

CELULOID

Marfijev smor „The Prom“ i Soderbergova zanimljiva drama „Let Them All Talk“

Mjuzikl i eksperiment sa Meril Strip

ecembar je uvijek bio udarnički mjesec za filmove, ali nijedan prethodni ne može se uporediti sa ovogodišnjim. Sva velika imena koja su preskočila biskopsku distribuciju zbog pandemije a nijesu odložena za iduću godinu – odjednom su se sjatila po striming servisima. Većini je, naravno, krajnji cilj crveni tepih u Dolbi teatru, pa reklamne kampanje vrište od obećavanja i guraju u prvi plan imena koja su vrlo dobro poznata Američkoj akademiji. Jedno od takvih je, naravno, Meril Strip - trostruka oskarovska i rekorderka po broju nominacija (19). Nedavno su premijerno prikazana njena dva nova filma, čiji autori tipuju na Oskare: HBO Max drama „Let Them All Talk“ u režiji Stivena Soderberga i Netfliksov mjuzikl „The Prom“ Rajana Marfija.

Srećni paket

Teško je ne voljeti Marfija i to njegovo slatko, nježno, iskreno srce u obliku borovnice, željno da zagrli cijeli svijet i ostvari svačije snove. Svakim novim projektom nastavlja da dokazuje da onaj gej klinac iz Indijane, koji je imao sreće i talenta da se ostvari u šoubiznisu, ipak nikad nije zaboravio što znači biti autsajder u sopstvenom gradu, porodici i koži. Jasno je da sada, kada Marfi ima mogućnost da ih snimi, želi da obezbijedi usamljenim klincima poput sebe LGBTIQ priče sa kojima se mogu identifikovati, ali na tom putu ne prestaje da pravi dvije greške. Prvo, ne bavi se aktuelnim, nego sto-

imdb.com

Sa Džejmsom Kordenom u Netfliksovom muzičkom kršu

put viđenim, da ne kažemo prevaziđenim kvir temama. I drugo, uvijek ih pakuje u „happy meal“ pakete koji nemaju veze sa realnošću. Vidjeli smo kako to jurenje hepi enda umije da uništi potentnu ideju u mini-seriji „Hollywood“, a ni u novom mjuziklu nije odstupio mnogo od istog principa. „The Prom“ se vrti oko Eme (neubjedljiva Džo Elen Pelman), maturantkinje iz Indijane, kojoj homofobična uprava škole ne dozvoljava da povede djevojku na matursko veče. U pomoć joj priskače grupa glumaca koji su odlučili da se bave selebriti aktivizmom kako bi spasili sopstvene guzice na Brodveju. Jer, svi mrze njihove predstave zato što su narcisoidne seronje u privatnom životu. Četvorka predvođena Di Di Alen (Strip) dolazi iz Njujorka u Indijanu i okreće je naglavačke. Taj koncept, zasnovan na sudaru liberalnog, foliranog svijeta glamura sa selendrom koja vjeruje da gej osobe treba da gore u vječnom ognju, uopšte nije loš. Na-

žalost, pao je u pogrešne ruke. Marfi je previše raspjevan, blag, sanjalački nastrojen. Njegovo srce je jedna velika disko kugla koja ipak ne može da rasvijetli, ni da pomogne da se nešto istinski promijeni u vezi sa LGBTIQ pravima. No, „The Prom“ ne samo što nije dovoljno pogan (Džon Voters bi bio mnogo bolji izbor za ovakvu temu), nego nije ni dovoljno zabavan eskapizam. Tu i tamo javi se poneki zabavni muzički momenat, ali sve je to nedovoljno da biste gledali Strip, Nikol Kidman, Džejmsa Kordena, Endrjua Ranelisa i ekipu kako skakuću po trgovima, školskim halama i šoping molovima više od dva sata.

Isprekidani razgovor

Sa „Let Them All Talk“ stvari stoje znatno drugačije. Strip je neprocjenljiva u ulozi nedokučive američke književnice na prekookeanskom putu do Londona, gdje treba da primi veliku nagradu. Ali, u Soderbergovoj kruzerskoj drami jednako su nezamjenljive i

Sa Lukasom Hedžisom u kruzerskoj drami HBO Max

Nepotrebno je gledati trostruku oskarovku kako skakuće po školskim halama i šoping molovima više od dva sata, ali zato i te kako valja provjeriti njenu igru sa Dajan Vest i Kendis Bergen u kruzerskoj drami Stivena Soderberga njene partnerke – Dajan Vest i Kendis Bergen koje igraju najbolje prijateljice sa kojima glavna junakinja dijeli problematičnu istoriju, a nije ih vidjela decenijama. Gluma je svakako najjači adut transatlantske drame, ali taj utisak posebo pojačava saznanje da su svi dijalozi rezultat improvizacije oko „skiciranog“ scenarija Debore Ajzenberg. Kad kaže „Let Them All Talk“, neumorni eksperimentator Soderberg to i misli. Cijeli film je zapravo jedan dugi, isprekidani, improvizovani razgovor (Lukas Hedžis jedina je slabija karika, ali ipak uspijeva da uhvati korak sa koleginicama) o prijateljstvu, smislu književnosti, spisateljskim kapricima, neriješenim stvarima koje ostavljamo za sobom...

„Let Them All Talk“ daleko je od Soderbergovih najboljih filmova, ali je vrlo zanimljiv eksperiment. Rezultat glumačke improvizacije; film snimljen uz minimalnu opremu; završen za samo tri sedmice na kruzeru na prekookeanskom putu od Njujorka do Sauthemptona (putnici su bili obaviješteni da se snima, ali nijesu mnogo marili za to, kaže Soderberg) – najljepši je dokaz da još imamo režisera veterana koji se igraju i ispituju mogućnosti medijuma. Ako to nije važno u pandemijskoj godini koja će biti presudna za mnoge buduće odluke u vezi sa filmskom industrijom, onda ne znamo što jeste. M. I.-N.

Ocjena: 2/5 (The Prom)

Ocjena: 3/5

(Let Them All Talk)

Četvrtak, 17. decembar 2020.

serije e postoji ništa dostojanstveno u goloj borbi za opstanak u svijetu mange „Alice in Borderland“, ali daleko od toga da ovaj survajver na ivici distopije nije zabavan. Publika prve sezone Netfliksove adaptacije uživaće u onoj mjeri u kojoj bude iznenađena... A sami akteri - onoliko koliko u njoj pronađu onaj čisti sok života i slobode.

Pošten dogovor

U svakodnevici multimilionske metropole poput Tokija glavni junaci voze sopstvene živote na ler ili na pogrešnom kolosijeku. To su zgubidani koji ni ne primjećuju da im mladost promiče pred očima. Do momenta kada, neočekivano i bez ikakvog pravila, nevoljno postaju učesnici okrutne igre. Najčešće na život ili smrt; ponekad sa logičkom podlogom, a češće u društvenom kontekstu, gdje socijalna snalažljivost podrazumijeva i izdaju i manipulaciju. A pobjeda znači samo kupljenu vizu za produžen život na nekoliko dana. Do nove lude igre... Neko bi čak rekao - to je pošten dogovor. Još kad se uzme u obzir da su nevoljni učesnici ove arene i najveći paraziti među milenijalcima i pripadnicima generacije Z... Ukratko beznadežno navučeni gejmeri, pripravnici u admin i s t ra c i j i ko j i ra d n o vrijeme vuku „na ler“, barmeni džabalebaroši. I nekoliko iščašeno nesretnih mladih potpuno promašenih života. Uglavnom tipovi koji su, zbog životnih odluka, platili ceh porušenih mostova sa roditeljima ili bližnjima. I kojima je najviše u životu potrebno da odrastu. Svijet mange „Alice in Borderland“, onako kako je čita režiser Šinsuke Sato, nije ništa drugo nego okrutno i ekspresno odrastanje. Svijet onih koji su se konačno probudili tek onda kad su konačno bili prinuđeni da zarade koru

Uspjela Netfliksova adaptacija popularne mange

Odrastanje sa druge strane ogledala

Pretjeran, odveć teatralan ali iščašen i ludo okrutan svijet, u kojem zakoni proklete slučajnosti i ljudske prirode priređuju smrt na svakom koraku, sličan je ali i mnogo luđi nego onaj u zombi poslastici „The Walking Dead“

slika srednjoškolske komedije, prije nego distopijski megalopolis.

Zgubidani u areni

medium.com

Alice in Borderland

Junaci okrutne igre distopijskog Tokija

hljeba. Da obezbijede dan ili dva mirnog sna.

Teatralni likovi

Zato je, iz perspektive njenih junaka, „Alice in Borderland“ samo jedna dodatno izoštrena realnost, onako kako je vide i proživljavaju. I to je ključni kvalitet osmodjelne prve sezone: ova velika igra je nalik mapi realnih života. Od jednog do drugog zadatka. Od položenog testa

ka novom izazovu. I ponovo, i ponovo... Do momenta izvjesnog i nezaobilaznog poraza. A što je običan život, nego to? „Alice in Borderland“ natjeraće vas da se to zapitate već u drugoj epizodi. Prije nego, u trećoj, servira surov, neočekivan i fantastičan obrt u stilu „The Walking Dead“. I trijumfalno kupi vašu pažnju.Mane serije tiču se isključivo onog

mača sa dvije oštrice povezanog sa skoro svakom TV adaptacijom mange. Glavni lik, gejmer Arisu (Kento Jamazaki) je generički u onoj mjeri u kojoj su to njegovi najbolji drugovi. Sporedni likovi poput čudaka-samuraja i kung-fu tranvestita, koji funkcionišu sjajno u mangi, djeluju teatralno i više poput lutki, nego kao realne i autentične opasnosti... A sam Tokio kao neka

Opet, sve je to, vjerujte, samo utisak na prvu loptu - što ćete shvatiti tokom četvrte epizode. I biti usisani u sasvim pretjeran, odveć teatralan ali iščašen i ludo okrutan svijet, u kojem zakoni proklete slučajnosti i ljudske prirode priređuju smrt na svakom koraku... Vrlo slično, ali mnogo luđe nego u zombi poslastici „The Walking Dead“. Ovakva tehno-arena za gladijatore među zgubidanima je, naravno, perfektna kritika modernog društva. Kapitalizam sa druge strane ogledala je oslikan vrlo kompleksno, realno i pošteno. Junaci velike distopijske igre koja miriše na postapokalipsu (ili božiju kaznu? Ili podvalu virtuelne realnosti? Đavo će im znati do kraja prve sezone, a možda i kasnije) ne kriju da iskreno uživaju u svemu što ih je snašlo. Ni da su se konačno osjetili slobodnim, otkrili i ostvarili sebe u potpunosti. Ni da su dobili priliku da budu ono što jesu. Pa i onda kada je to „samo“ igra za goli život, koja se ponavlja svakih nekoliko dana. I opet, i opet... Dok ne shvate sami, a i mi kraj ekrana - da takvu igru, sa prigušenim intenzitetom i sniženim volumenom, prihvatamo cijelog „odraslog“ života. Shvatajući ili ne, da je iza nje neki udaljeni i nedodirljivi ,,game master“. Čarobnjak iz Oza i gospodar Zemlje čuda, u kojoj se budimo negdje na kraju djetinjstva. Zato, neka vas ne zavara klinački i generičan početak: to je samo podvala u svijetu u kojem je mnogo krvi, krivice, nesigurnosti, očaja, zanosa pijanog trijumfa i grozničave trke za novim uspjehom. I baš to je, za junake serije „Alice in Borderland“ - slika ostvarenog života. Naravno, nimalo dostojanstvena... Ali, potpuno u skladu sa prirodom one živuljke, koju nazivamo čovjekom. S. S.

Ocjena: 4.1/5

Četvrtak, 17. decembar 2020.

PREPORUKA

Lara Dragović, studentkinja završne godine glume Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju

Obožavani valcer Entonija Hopkinsa Zgrabi

Lara Dragović: Ne podnosi muzičke spotove koji počinju sa „Cobi, jesi ti radio traku?

FILM

TV Televiziju ne pratim godinama. To ima prednosti, ali i mana zbog propuštanja edukativnog sadržaja kojeg na televiziji i dalje ima. S druge strane, osjećam se rasterećenije i zadovoljnije dok izbjegavam sve emisije zabavnog karaktera koje nam serviraju, a imaju ulogu miljama daleku od edukativne.

Zaobiđi FILM Još nijesam naišla na neki film koji ne vrijedi pogledati zbog nečega, pa makar zbog toga da vidite kako nešto ne bi trebalo raditi. Ako bih morala da izaberem žanr koji najmanje preferiram, to je definitivno horor.

TV Privatna arhiva

Period karantina obilježilo je uživanje u dosad neodgledanim filmovima. Oduševio me je „Incendies“ (Deni Vilnev, 2010), dirljiva ratna drama koja vas fabulom i preokretima drži napetim cijela dva sata. Potresne slike rata i ispaštanja nevinih savršeno su utkane u priču o porodici i porodičnim vezama. Moj glavni kriterijum za preporuku filmova, osim dobre glume, jeste zanimljiv, neočekivan scenario koji obiluje preokretima. Baš takve imaju filmovi: danski „The Guilt“ (Gustav Moler, 2018), „Gone Girl“ (obožavani Dejvid Finčer, 2014), beskrajno neočekivan i šarenolik „The Handmaiden“ (Park Čan-vuk, 2016), „Atonement“ (Džo Rajt, 2007) i „Blow Out“ (Brajan de Palma, 1981), kao i tri ostvarenja danske režiserke Suzan Bir - „After the Wedding“ (2006) ,,Open Hearts“ (2002) i „Brothers“ (2004). Njeni radovi treba da budu obavezno filmsko štivo. Klasici „12 Angry Men“ (Sidni Lumet, 1957) i „Bicycle Thieves“ (Vitorio de Sika, 1948) jesu remek djela koja govore za sebe. Mnogo mi prija i estetika poljskog autora Kšištofa Kišlovskog. Izdvojila bih njegovu fantastičnu filmsku triologiju „Three Colours“ („Blue“, „White“ i „Red“).

Valcer koji obožavam i slušam ga svakodnevno je „And the Waltz Goes On“. Biće vam možda zanimljivo, komponovao ga je glumac Entoni Hopkins. Sad mi prija i Moris Ravel: „Une Barque sur l’Ocean“ i „Bolero“. Njegova muzika unosi nevjerovatan mir i osjećaj sigurnosti i razbibrige. Od drugih žanrova trenutno slušam nu jazz, naročito muzičara FKJ (French Kiwi Juice). Veoma je inovativan, zanimljiv i donosi atmosferu opuštenosti i vedrine, što je ono što trenutno tražim od muzike.

Što se tiče serija za koje, nažalost, nemam previše vremena, preporučila bih „The Queen’s Gambit“ sa Anjom Tejlor-Džoj, izuzetno talentovanom mladom glumicom koja je fantastično odigrala glavnu junakinju. Osim što upoznaje gledaoce sa šahom i promoviše filozofiju ove igre (što je prava stvar), serija pruža i novo poimanje toga što znači uspjeh i što je potrebno da bi se dostigao...

Preporučujem i seriju ,,Black Mirror“ koja na najjeziviji način dočarava moć tehnologije i doslućuje u kojoj mjeri će mjeri naši životi biti objekti u njenim rukama.

MUZIKA Mojim plejlistama trenutno dominira klasična muzika. Svako godišnje doba obilježeno mi je drugačijim žanrom ili čak jednom te istom pjesmom koja ne silazi sa dnevnog reda.

Trebalo bi izbjegavati većinu emisija lake zabave, koje promovišu najniže ljudske pobude i nedostatke. Umjesto njih preporučujem čitanje djela fantastičnih pisaca: Dostojevskog („Braća Karamazovi“), Zilahija („Samrtno proljeće“), Bulgakova („Majstor i Margarita“), Selindžera („Freni i Zui“)...

MUZIKA Preporučujem zaobilaženje turbofolka i svih pjesama čiji video-spotovi počinju sa IDJ videos i „Cobi, jesi ti radio traku?“ Ne vidim u tome nikakvu umjetničku vrijednost, naprotiv - samo pojeftinjavanje društvene svijesti.

Četvrtak, 17. decembar 2020.

saultglobal.bandcamp.com

dž uboks

S a ul t

„Untitled (Black Is)“ i „Untitled (Rise)“ među ključnim protestnim albumima godine

saultglobal.bandcamp.com

Četiri ploče kasnije, niko i dalje nije siguran koja su muzička imena dio projekta Sault

edna stvar je pisati protestne pjesme - a potpuno različita stvarati muziku koja je poput afirmativne akcije i radosne konfrontacije, u kojoj obje strane iz klinča izađu preporođene. Zato nam je važno ono što stvaraju muzičari projekta Sault, makar za slutnju suštinske promjene. U maju prošle godine iz neba pa u rebra servirali su prvi album „5“. Bez intervjua, živih nastupa, promotivnih video-sadržaja... Sa dva ciljano sadržinski tanka profila na društvenim mrežama.

Sočni neo-soul

U ono malo propratnog materijala što prati njihovo stvaranje znamo, na primjer, da su (makar) kao saradnici provučeni Majkl Kivanuka i Little Simz, tek toliko da odmah znate da ste na neo-soul teritoriji. Da je producent upravo blizak Kivanukin saradnik Inflo... I to je to, uz nagađanje da je vokal vrlo vjerovatno (a možda i nije) Kleo Sol. Sault je jednostavno - samo muzika. I vjera da je u tjeskobnom vremenu za dobru komunikaciju i pomjeranje sa mrtve tačke dovoljna samo pjesma. Za 18 mjeseci štancovali su čak četiri albuma, a prethodni „Untitled (Black Is)“ je objavljen u junu, kao odjek ubistva Džordža

Fiesta na barikadama

Flojda u Americi. Taj izuzetan materijal, za koji će vam najbolja preporuka biti preslušavanje ovog novog, jesenjeg, bio je dominantno mračan. E, „Untitled (Rise)“ preuzima drugačiju taktiku na barikadama moderne zbilje. To je prava protestna fiesta, spremnost da se podijeli čak i majčino mlijeko, samo za gradnju nekih novih mostova povjerenja i razumjevanja. U kontrastu i kombinaciji sa prethodnim je pun pogodak.

Epske koračnice

„Untitled (Rise)“ je dominantno plesna muzika, ali izmještena iz trendi disko nasljeđa ka, recimo, postpank fanku i bugiju osamdesetih. Razoružaće vas mekota i lakoća produkcijski perfektno zaso-

Projekat Sault je - samo muzika. I vjera da je u tjeskobnom vremenu za dobru komunikaciju i pomjeranje sa mrtve tačke dovoljna samo pjesma

ljenog, sočnog neo-soula. A još više činjenica da ništa, ama baš ništaa na ovoj ploči ne djeluje zbrda-zdola, zbrzano i neutegnuto. Da svaki stih i nota služe svrsi, pa i onda kad ciljano uđu u repetitivnost. I sve to snimljeno 12 sedmica nakon prethodnog albuma! Tako su momenti poput „we’re moving forward tonight... we want better tonight“ zaista plesna transcendencija. „Fearless“ donosi perfektan balans uzbuđenja i tjeskobnog iščekivanja, nošena nekim strunama za epske koračnice.

Električni klavir u „Scary Times“ preklinje: „Don’t let them make you lose yourself“ pa hrabri, čeliči moćnom bas gitarom... A „Black Violins in London“ ironično podsjeća, za kakve sve gluposti i zbog kakvih predrasuda tamnopute Britance svakodnevno policiji prijavljuju najbliže komšije. L a t i n o b i t u u vo d n o j „Strong“ ubijediće vas da je za gitarom Stiv Lejsi - a Melisa Jang kao gošća u pjesmi „You Know It Ain’t“ poentiraće apsolutno savršeno. I zacrveniti svakog sa jednim ironičnim „You assume and

surmise that educating you is somehow my responsibility?“.

Izgubljena nevinost

Karnevalski ritam stišava se dirljivo i umorno u finišu, a upravo taj dio je katarzični vrhunac albuma. Raznovrsna paleta zvuka sliva se polako, poput oluje nad Serengetijem... Ili suza: ,,All our lives simply feels like we’ve been trying to go back to Africa. And it hurts on the inside“. Opominjuća ispovijest pratiće vas do posljednje „Little Boy“, hitčine duboko ukorijenjene u soulu sedamdesetih. Uz majčinske riječi: „Little boy, little boy when you get older, you can ask me all the questions. And I’ll tell you the truth about the boys in blue... And the lost truth for those who look like you“. Dok klavirske dirke titraju po taktu radosnica izgubljene djetinje nevinosti, 2020. godini zahvaljivaćete makar na jednom... Kakvu vam je samo protestnu muziku donijela! S. STAMENIĆ

Ocjena: 82/100 (Black Is)

Ocjena: 89/100 (Rise)

Četvrtak, 17. decembar 2020.

Za Bond m

Sead Šabotić, režiser

film

Ema Bednarž

33 OBRTAJA

Sead Šabotić: Cijeni Džonija Štulića, misli da je EKV precijenjen

ežiserski dvojac Sead Šabotić i Lea Vahrušev poklonili su nam jedan od najboljih dokumentaraca godine. Njihov film „Blizanci satkani od sna“, nagrađen za montažu na minulom izdanju beogradskog festivala Beldocs, važan je naročito u (ne) doba pandemije kovida-19... Da bismo više cijenili slobodu koja je nekima ograničena žicom, visokim ogradama i rešetkama u koje ne staje nebo.

Da bismo otvorili prozor empatiji. I da bismo razbili predrasude prema onima koje nemamo priliku da sretnemo u svakodnevnom životu. „Blizanci satkani od sna“ su Jovan, Marko i Nemanja – ali i ostali „stanovnici“ Okružnog zatvora u Beogradu. Realan prikaz njihovih dana između četiri zida, a potom i korak ka javi i početak „od minusa“ nagrizaju srce i ostavljaju slanu na obrazima.

Iako nam je Šabotić, koji potpisuje i scenario „Blizanaca“, u „Obrtajima“ otkrio da misli da je film mogao biti bolji, moramo konstatovati da predstavlja važno djelo u dokumentarističkoj arhivi našeg regiona. U nastavku pročitajte zbog čega je ipak poželio da se ubije zbog njega, te što ima da kaže o drugim filmskim, kao i muzičkim i televizijskim ostvarenjima koja su ga oblikovala.

Film koji Vas čini srećnim? - „Història de la meva mort“ (Albert Sera, 2013). Dovoljno je pomenuti da je to film o susretu Kazanove i Grofa Drakule. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Mislim da sam poželio sebe da ubijem zbog filma „Blizanci satkani od sna“ (2020). Imao je potencijal da bude mnogo bolji. Jednostavno sebi nikada neću moći da oprostim niz kompromisa koji su se desili tokom snimanja. Nekada pomislim da je film dramaturški mogao da bude mnogo bolje „napisan“, mnogo pametniji i zreliji u samoj režiji. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Mnogo je filmova koje nijesam razumio, posmatrano sa mnogo aspekata o kojima bi bilo neophodno mnogo govoriti. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Umjetničkoj sceni u Crnoj Gori žalosno nedostaje humor. Crnogorska istorija, pa i sama kultura su žrtve mitomanskog i parcijalnog (po potrebi) sagledavanja prošlosti i velikim dijelom sadašnjosti. Mislim da je neophodno da se razračunavamo sa mitomanskim načinom razmišljanja i to upravo humorom.

Četvrtak, 17. decembar 2020.

darčuk, 1966), adaptacija Tolstojevog magnum opusa „Rat i mir“. U jednom momentu, vrlo naturalistički snimljeno, režiser prikazuje kako dva ugledna Moskovljanina imaju fetiš da uoči dolaska Napoleona Bonaparte opjane međeda koji sa njima za šankom pije votku. Ta scena mi je interesantna jer duboko vjerujem da je votka koju je međed pio bila autentična. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - Moram navesti dva: prvi je iz filma „eXistenZ“ (Dejvid Kronenberg, 1999), momenat u kom Džud Lo i Dženifer Džejson Li pričaju o tome kako funkcioniše pištolj napravljen od kostiju. I dolaze do zaključka da je to pištolj malog kalibra i da koristi bebine zube kao municiju. U ovome leži sva genijalnost Kronenberga. Drugi citat je iz filma „Čudo neviđeno“ (Živko Nikolić, 1984), replika Petra Božovića: „Jebeš li šta, bako?“ Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Nažalost, nemam odgovor. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Ne pamtim, nažalost. Veći dio 2018. i cijelu 2019. proveo sam intenzivno u nekoliko bioskopa u Beogradu. To je jedan poseban dio mog života. Mnogo je uticao na mene, to bih izdvojio kao nadoknadu za zaboravljen prvi odlazak u bioskop. Duboko sam ubijeđen da sam se tada zaljubio. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvede-

te u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Volio bih da vidim za istim stolom Džona Milijusa, Klinta Istvuda i Bojana Stijovića. Mislim da bi se pio viski. I mislim da bi došlo do oružanog sukoba. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Muzika iz filma „Conan the Barbarian“ (Džon Milijus, 1982). Više bih volio da me prati nego što bi zapravo mogao da me opiše. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Poslije filma „Taste of Cherry“ (Abas Kiarostami, 1997) poželio sam da vidim Teheran. Sticaj životnih okolnosti poveo me u taj grad. Moja povezanost i zaljubljenost u Teheran i Iran uvijek će trajati. Od ranog djetinjstva obožavam persijsku kulturu. Veoma mi je žao što konzervativni i desničarski sistem upravlja tom državom. Persijska kultura je nešto čemu sam duhovno jako blizak a užasava me činjenica da u Teheranu islam razara njen originalan oblik. Ruku na srce, sve religijske organizacije uništavaju sve iole duhovno u čovjeku. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Mislim da bi duhovni otac tog filma bio Draško Đurović. Pretpostavljam da bi adaptirali roman „Ministar“ Stefana Boškovića u kom bi glavnu ulogu tumačio Alek-

ika

Znate, ako to posmatramo iz prizme pisane riječi, možemo steći dojam da su nas u prošlosti sve nepravde ovog svijeta snašle i epilog toga je, u jednom trenutku, hajdučija. Dakle, čitavo formalno školovanje neko me je učio da su ti ljudi hrabri borci za pravdu, a zapravo su obični bahati pljačkaši koji mahom nijesu pljačkali Turke već svoju takozvanu „braću po vjeri“ koji su teritorijalno pripadali Osmanskom carstvu. Neko se postarao da vjekovima uz gusle to opjevava. Potom, pojedine famozne vojvode nijesu bile ništa do današnjim rečnikom rečeno „kontroverzni biznismeni“ koji su ljudima nudili novac na kamatu i od toga stvarali sve što su stekli, švercovali stoku, držali granice sa moćnim carstvom i bili izdajnici i patriote po potrebi shodno trenutku u vremenu koji je isključivo išao njima naruku. Onog momenta kada se naša kulturna scena oslobodi oportunizma i mitomanije dobićemo prostor da govorimo o društvu koje će biti spremno da se bavi temama namijenjenim papiru ili platnu. Kad bismo, recimo, kulturnu politiku bazirali po ugledu na nordijske zemlje, a tu prvenstveno mislim na Island, pretpostavljam da bismo imali za nijansu zdravije društvo. Omiljeni filmski rivali? - Nijesam ubijeđen da u svijetu filma postoje rivali. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - „Voyna i mir“ (Sergej Bon-

šankom s darčukovim međedom

sandar Radunović Popaj. Pretpostavljam da bi to bio film sa mnogo krvi, prostitutki, droge i sperme.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - Na dva prijatelja Milivoja Krivokapića i Luku Radovića izuzetno me podsjeća opus Baje Malog Knindže. Mislim da je to posljedica prekomjernog šaljenja na račun nacionalista. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - Recimo da bih izdvojio Azrin album „Filigranski pločnici“ u neku ruku posvećen idealu slobode. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - Mislim da Džoni Štulić prednjači sa pjesmama o famoznoj Paoli Horvat. Prvenstveno mislim na pjesmu „3N“ a potom i na album i istoimenu pjesmu „Sevdah za Paulu Horvat“. Ovoj listi bih dodao i: Džimi Hendriks - „Izabella“; The Velvet Underground – „Sweet Jane“ i Pink Floyd – „See Emily Play“. Vaša pjesma za karaoke? - Nijesam fan karaoka. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Vjerovatno Štulića, eventualno Nika Kejva ili Hendriksa. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Ne znam sad da li ga svi obožavaju i vole, ali meni je izuzetno pretenciozno stvaralaštvo Milana Mladenovića i grupe EKV. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Štulić još nije umro. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - Ovo je izuzetno teško pitanje s obzirom na to da većina današnje muzike ima ova određenja.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - Mislim da ne bih slušao ništa. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Nikad nijesam bio ljubitelj postera. Prostor moje spavaće sobe uglavnom je ogoljen i bezličan. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - A što znam, ne vjerujem.

Serija idealna za kišni vikend? - „The Deuce“. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Dream Team“, serija o fudbalu. Početne sezone, ostatak nijesam pogledao. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „Drawn Together“ i „Bitange i princeze“. Mislim da Kulenovićeva serija nije zaživjela kod nas koliko je trebalo. Serija koju nikada nijeste završili? - Taj spisak je ogroman. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - „Narcos“. Trebalo je zaustaviti seriju samo na portretu Pabla Eskobara. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - U zamjenu bih ponudio da to bude „357 magnum“, pištolj Prljavog Harija iz istoimenog filma. Najdraži par iz serije? - Henk i Mari Šrejder iz serije „Breaking Bad“. Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Služba državne bezbjednosti ili tajna policija iz serije „Bitange i princeze“. Izuzetno mi je žao što nemam priliku da budem takozvani Udbaš. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Mrtva je trka to. Ne bih se osjećao pravično kad bih stao na nečiju stranu. M. ČAVIĆ

Četvrtak, 17. decembar 2020.

kalendar

Najtužniji sindrom

Film „Awakenings“, premijerno prikazan 12. decembra 1990. u Njujorku, inspirisan je istinitim događajima opisanim u istoimenoj knjizi doktora Olivera Saksa na osnovu koje su nastali brojni dokumentarci, igrane drame, ali i pozorišne predstave. Godine 1969. ovaj klinički neurolog dao je lijek L-Dopa grupi pacijenata koji su patili od nečega što je nazvao „sindrom postencefalitisa“. Nakon preležanog encefalitisa tokom epidemije 1920, Saksovi pacijenti dobili su

Plemenito zavještanje ugašenih vulkana I dan-danas je scena u kojoj Lenard stoji u vodi na stijeni spreman da zapleše sa suncem, sa morem, sa vjetrom, budan i gladan života, dovoljna da se zapitate živite li na pravi način

simptome koji su ih preko noći potpuno uspavali kao osobe. Poslije izvjesnog vremena dobili su najtužniji nadimak na svijetu - ugašeni vulkani. Buđenje iz dugogodišnjeg stanja vegetiranja i njihovo privremeno, ali čudesno izlječenje glavna je tema filmske adaptacije rađene prema scenariju Stiva Zejlana. Režiserka Peni Maršal, diplomirana psihološkinja, fokusirala se na odnos stid-

ljivog neurologa i njegovog pacijenta Lenarda Lova. Robin Vilijams i Robert de Niro dali su u ovom filmu tour de force performanse i jako je teško, čak i 30 godina kasnije, zamisliti bilo koga drugog u ovim ulogama.

Oda humanosti

Premda tragedija jača dok se film bliži kraju, „Awakenings“ je poseban zato što je sveukupni ton optimističan i prožet odgovarajućom do-

zom humora. Teško je ne pomisliti na sve one ljude koji su nakon tog decembra 1990. napustili bioskop tužni, ali i odlučni u tome da istinski uživaju u životu. Istina je da je i dan-danas scena u kojoj Lenard stoji u vodi na stijeni spreman da zapleše sa suncem, sa morem, sa vjetrom, budan i gladan života, dovoljna da se zapitate živite li život koji vam je dat na pravi način. Jer, iako su neželjeni efekti

Neke od najljepših lekcija o životu dobili smo od Lenarda Lova

Nemoguće je zamisliti bilo koga umjesto Roberta de Nira i Robina Vilijamsa u filmu Peni Maršal

pinterest.com

osta je tuge, jada i čemera, sjećaš li se smiješnih uloga, hajde oprobaj se opet u tome - napisao je davno jedan filmski kritičar Robinu Vilijamsu. Omiljeni tužni klovn odgovorio mu je da jeste dosta, ali ne jada i čemera – nego upravo tih smiješnih uloga. I da daje sve od sebe da glumi likove koji nam omogućavaju da zavirimo u samo srce toga što znači biti čovek i nas kao vrste. Kada je riječ o onoj najsuptilnijoj glumi - blago nasmijanim očima, tihom uzdahu, savršenom stisku ruke, Robin Vilijams bio je i ostao bez premca. Ipak, nikad njegov pogled nije bio tako pun saosjećanja kao u ulozi doktora Malkolma Sejera u drami „Awakenings“ (Peni Maršal, 1990). I nikada više ovaj divni čovjek nije imao priliku da ga neko tako plemenito zasjeni kao što je to uradio Robert de Niro u ulozi Lenarda Lova, jednog od Sejerovih pacijenata.

imdb.com

Tri decenije od premijere dram

ovog čudesnog lijeka do kraja priče poslali Lenarda natrag u stanje letargije, on se tu zadržao dovoljno dugo da doktoru Sejeru, kompletnom osoblju hronične bolnice u Bronksu, ali i svima nama - ostavi važno i plemenito zavještanje o dragocjenosti osjećanja, života, rizika, ljubavi od koje ne treba bježati i svih onih malih, najmanjih stvari koje svakodnevno zanemarujemo. Dok je pokušavao da ponovno otkrije život i izbori se sa 30 izgubljenih godina, Lenard je učio ljude oko sebe da ne uzimaju život zdravo za gotovo. I baš zbog toga

Četvrtak, 17. decembar 2020.

pinterest.com

me „Awakenings“ sa Robinom Vilijamsom i Robertom de Nirom

morate voljeti i njega i „Awakenings“. U pitanju je jedna od najtoplijih i najhumanijih filmskih priča snimljenih o ljekarima i njihovim pacijentima. „Awakenings“ je poseban zbog toga što slavi duboku životnu radost i iscjeliteljsku razmjenu koja se može dogoditi između ljekara i pacijenta samo ukoliko je naglasak i na brizi, a ne samo na liječenju. Njegova poruka o skromnosti, humanosti i inspiraciji svaki put iznova podsjeća zašto toliko volite filmove.

Ponovo rođeni

Film Peni Maršal nije samo zbirka zapanjujućih medicinskih slučajeva već i memoar, moralni esej, romansa. Nešto sasvim divno i humano. Strahovito sentimentalna partitura Rendija Njumana samo potvrđuje da oči bez suza nijesu nešto što je iko od ljudi koji su radili na filmu imao na umu. Pacijenti u ovom filmu doživjeli su sudbinu strašniju od one u „Prijevremenom pokopu“ Edgara Alan Poa, u kojem je glavni motiv pre-

rano sahranjivanje. Da budemo zaključani u tijelu koje se ne može kretati, koje ne može govoriti, da godinama posmatramo nijemo naše voljene kako se brinu o nama, ta je pomisao strašnija od bilo kakvog kovčega. Brojna su pitanja koja „Awakenings“ budi svaki put kada ga pogledamo. Ko smo mi? Koliko je život koji živimo jednostavno stvar sreće, rezultat poštede u minskom polju neurološke šanse? Ili na primjer, za nekoga ko živi bez nade, što je bolje - ostaviti ga u beznađu ili mu pružiti nadu, uz rizik da je izgubi ponovo? Saksova originalna knjiga, kao i film, jednako je pitanje filozofije koliko i medicine. Ono što i film i knjiga zaista dobro prenose jeste neizmjerna hrabrost pacijenata i duboko iskustvo njihovih ljekara i sestara koji su uz njih osjetili kako je to biti ponovo rođen. „Awakenings“ je uvijek dobar podsjetnik da smo svi previše zaokupljeni negativnim aspektima života, onim što ne možemo, onim što je teško. Fokusirani na ono što nemamo, lako zabo-

„Awakenings“ ima tragičan, ali duboko inspirativan kraj

ravljamo sve što imamo. Nešto sasvim jednostavno kao što je češljanje kose ili pranje zuba, nešto je što radimo i ne razmišljajući da postoji toliko ljudi na svijetu koji ne mogu ni držati četkicu u rukama. Stvari koje smatramo potpuno normalnim kao što je čitanje novina, šetnja ili vrijeme koje provodimo za kompjuterom aktivnosti su o kojima neko drugi može samo da mašta. I tako u nedogled.

Vječiti dužnici

Lenard Lov naučio nas je da postoji neopisiva ljepota i u onim najiritantnijim stvarima poput, recimo, vjetra

koji vam kvari frizuru dok slobodno koračate ulicom. Da ne bi trebalo usporiti pri silasku niz stepenice samo zato što smo čuli nekog od komšija u ulazu. I najzad, da je ponekad potrebno ušetati u more i skvasiti te proklete nogavice. Robin Vilijams bio je najsjajnija zvijezda u komičarskoj galaksiji i čovjek koji se dugo borio sa depresijom i alkoholizmom. Bio je jedan od onih tužnih ljudi koji se uvijek trudio da razveseli druge. - Brzina kojom ga je udarila kometa genija takođe je i brzina kojom ga je udarila nevjerovatna nesreća - davno

je rekao Bili Kristal o dugogodišnjem prijatelju i kolegi. Ironijom života, Vilijams je neposredno pred smrt dobio dijagnozu Parkinsonove bolesti, koja se liječi istim lijekom kojim je njegov doktor tretirao pacijente u filmu „Awakenings“. Nedugo zatim oduzeo je sebi život. Najmanje što dugujemo Lenardu Lovu i dragom, najdražem Robinu Vilijamsu, ali i sebi jeste da pokušamo da bar jednom dnevno uživamo u nekoj od tih silnih naizgled bezazlenih sitnica i da život nikad ne uzmemo zdravo za gotovo. Biljana MARTINIĆ

PODGORI č ARENJE

Bresonova Morača C

ijela vječnost uhvaćena u jednom trenutku. Izmučen groznicom u Obali Slonovače, mladi Anri već je spremio oporuku, sa željom da mu počinak spreme u Normandiji. A onda je fotografija tri dječaka, na obali jezera Tanganjika, raspalila životni plamen. I strast umjetnika.

Ulična fotografija U kadru mladić u bermudama, opružen u hladu stabla što sluti na vjekovno trajanje. S druge strane magare; u takvoj kompoziciji, da skoro nesvjesni svog postojanja, djeluju kao savršeni antipodi. I pastoralni mir dostojan Diznijevog raja za bika Ferdinanda. Kao opis fotografije samo: „Moracha. Montenegro. 1965“... Za sve formalnije edukovane fotografe na svijetu, uz ogromnu većinu entuzijasta, može se sa sigurnošću reći da znaju ko je i što je stvarao Anri Kartije-Breson. Svi oni, kao i skoro svaki Francuz. Za njih je Anri odrednica 20. vijeka

na sličan način kao De Gol, Zidan, Pjaf. Ako vam „maestro spontane fotografije“, ili ,,pionir ulične fotografije“, ,,čuvar monohromatskog humanizma“ ne znači pretjerano, možda će ovo: za sliku o Parizu 20. vijeka, koju ima svako od nas, zaslužan je više od svih Anri Breson. Prvo, nezaboravnim, tako prepoznatljivim radovima crno-bijele ulične fotografije; hvatajući i karakter geometrije ulica i građevina, kao i ljudi u spontanom i svakodnevnom pokretu. Drugo, saradnjom i uticajem na filmske autore, još od velikog Žana Renoara, prije osam decenija...

Planina Rudnik Bresonovo autorstvo umnogome je obilježilo prijateljstvo s najslavnijim ratnim foto-reporterom Robertom Kapom. Od kraja Španskog građanskog, kroz Drugi svjetski rat (kada su više puta objavljivane lažne informacije da je ubijen na frontu), do Gandijeve sahrane 1948. u Indiji, rata u Kini

Zaglavi se

godinu kasnije i prvih šest mjeseci Maove Narodne Republike... Upravo su Anri, Kapa, Dejvid Sejmur i Džordž Rodžer (imena iz Panteona fotografije) osnovali čuvenu Magnum Photos agenciju 1947. godine, sada s kancelarijama u Londonu, Njujorku, Tokiju i Parizu. Kapina romansa sa foto-reporterkom Gerdom Taro stala je u jedan od decenijskih indi hitova ,,Taro“ benda Alt-J. Upravo je Breson razvijao posljednji Kapin film, u danima nakon njegove smrti, u ratu u Indokini. I sve to su samo crtice iz života pustolova, kojima je oružje isključivo bio Leika fotoaparat, stisnut uz grudi. Breson se od početka sedamdesetih do smrti, u dubokoj starosti 2004. godine, bavio slikarstvom. A posljednju fazu karijere u fotografiji obilježilo je jedno putovanje. Najslavnija iz tog perioda je slika muzičara na biciklu, s kontrabasom na leđima, fotografisana s leđa. Ne u nekoj

Crta: Srđan Ivanović

pinterest.de

Četvrtak, 17. decembar 2020.

U opisu Bresonove fotografije piše samo „Moracha. Montenegro. 1965“

francuskoj provinciji - već na planini Rudnik, kraj Gornjeg Milanovca...

Umorni korak Upravo u toj seriji fotografija iz 1965. jesu i tri iz Crne Gore. Ona s Morače, najefektnija - svjedoči o miru i koji i dan-danas možete osjetiti, recimo, bilo gdje od Grbavaca ka Žabljaku Crnojevića. Druga fotografija je iz Kotora, o umornom koraku namjernika što grabe na počinak pod zidine Starog grada. A ona treća je iz Virpazara... Fotografija žene pod teretom svakodnevnog truda i muke na užarenom bijelom kamenu - suštinski emancipatorska i dirljiva. - Ne postoji ništa u ovom svijetu što nema ultimativni, odlučujući momenat.

Fotografija za djelić sekunde prepozna značaj jednog događaja, a precizno uklopi sve forme koje mu pruže pravi, potpuni izraz i značenje - govorio je Anri Kartije-Breson. Nedugo nakon onog jugoslovenskog putovanja, već umoran od lutanja, za Vašington post slavio je svoj mukotrpni lov. - Oko mora vidjeti onaj izraz koji vam sam život ponudi, a pored svega toga i čuvati intuiciju, kada opaliti po obaraču kamere. To je taj momenat kada je fotograf kreativan... Ali, eh! Momenat! Kad ga jednom promašite, otišao je zauvijek... One tri crnogorske fotografije ostaju kao svjedočanstvo da Anri KartijeBreson nije promašio.

Stojan STAMENIĆ

Četvrtak, 17. decembar 2020.

diyartmarket.com

LONDON CALLING

Digitalni marketi

Dio bogate ponude umjetničkih radova na marketu

prkos mjerama Vlade koje u mnogobrojnim segmentima ograničavaju opcije za opuštanje, Londonci su spremni za predbožićne i božićne igre. Naravno, činjenica je da bez tradicionalnih božićnih marketa ova vrsta tradicije, na prvi pogled, nema previše smisla.

Srednja zona

diyartmarket.com

Nakon što su se lokalne vlasti u centralnom dijelu Engleske u Notingamu opekle i otvorile božićni market, pa ga zatvorile već sljedećeg

Tekstilni kutak za feminizam

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

dana, bilo je jasno da će samo oni pod najblažim mjerama moći nešto da organizuju. U Londonu, koji je u „srednjoj“ zoni (a nažalost, biće brzo i u crvenoj), božićni marketi su samo puki snovi, bez obzira na to što postoji precizan set mjera koji moraju da prate svi potencijalni organizatori. Osim onog u Griniču na jugu grada, koji zauzima mnogo više prostora od ostalih, marketi su za sada na pauzi. No, i za to postoji rješenje. Organizatori tradicionalnog „Christmas Art“ marketa prilagodili su se čudnjikavoj 2020. godini i preselili u digitalni prostor. Iako će evidentno ovakav način „posjete“ narušiti šmek pijuckanja piva ili kuvanog vina, uz obaveznu kupovinu nečega slatkog ali krajnje nepotreb-

diyartmarket.com

Selidba u onlajn prostor jeste narušila šmek tradicionalnih božićnih marketa – ali mjere se moraju poštovati. Uostalom, nije loše iz udobnosti kauča kupiti neko originalno umjetničko rješenje

nog - mjere se moraju poštovati. Uostalom, nije loše iz udobnosti kauča u dnevnoj sobi kupiti neko originalno umjetničko rješenje i smjestiti ga odmah na neku od polica koje su vizuelno dostupne.

Riješen problem

Takvih i sličnih umjetničkih rješenja bilo je pregršt. Upravo zbog toga što je market preseljen na digitalnu platformu, organizatorima je bilo dozvoljeno da integrišu komade više od 100 različitih umjetnika, koji ovog puta nijesu morali da ograniče količinu. Od keramike, preko skulptura, do tekstilnih umjetničkih feminističkih rješenja, onlajn posjetioci marketa imali

su pune ruke posla da odaberu što je to što im uopšte „nije potrebno“. Još bolje: korisnici digitalne platforme „Christmas Art“ ove godine mogli su direktno da se uključe u kreativni proces nekih umjetnika koji su šerovali neke od tajni njihovih umjetničkih rješenja, ali i odgovarali na pitanja o dizajnu enterijera. Iako će mjere biti strožije vjerovatno već od sljedeće sedmice, Londonci ipak očekuju da će biti u mogućnosti da se pripreme za Božić. Tradicionalni božićni ručak ove godine sigurno neće biti isti, ali makar su, uz ovogodišnji „Christmas Art“ market, riješili problem poklona. Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić