Objektiv, Četvrtak 6. avgust 2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 6. avgust 2020. • broj 231.

m r A a ili :

zbog čega je druga sezona serije ,,The Umbrella Academy“ jedan od najzabavnijih superherojskih sadržaja u ponudi

Str. 4. i 5.

a ples

o n d e z g

Ä&#x152;etvrtak, 6. avgust 2020.

Četvrtak, 6. avgust 2020.

A cappella

Je li kome kano srcu mome M

alo malo, pa me neka situacija okrene staroj, izvornoj muzici. Iako sam od muzičke struke, dobar dio života mi prolazi u konzumiranju muzike kao što to radi bilo ko drugi. Radio, televizija, internet. Muzika je na svakom ćošku virtuelnog prostora. Odavno smo izgubili stare, rekao bih ipak, dobre navike koje su podrazumijevale razne rituale – slušanje neke radijske emisije, čitanje knjiga omiljenog pisca, porodično gledanje emisije ,,Nedjeljno popodne“ ili ,,Kviskoteke“, čitanje dnevne štampe i slično. Sada je sve to na dohvat ruke, u nekom novom pakovanju, pakovanju novog vremena. Neko se tome prilagodi lakše, neko malo teže, ali definitivno, rijetkost je naći čovjeka sa starim telefonom marke Nokia ili Motorola, iako je to bio standard do prije samo desetak godina. A onda su tržište preuzeli smart telefoni, onlajn bankarstvo, onlajn novosti, onlajn televizija – onlajn život.

*** Kako se mi danas snalazimo u onlajn življenju? Rekao bih, dosta teško. Osim što nam je danas svaka informacija dostupna u svakom trenutku, postali su upitni izvori i njihova autentičnost. To se pokazalo kao slabost novog vremena i novog tehnološkog pristupa životu. Pa ćemo tako, o istom događaju, kojem smo možda i prisustvovali, u dva različita medija čitati potpuno drugačiji izvještaj. Za običnog čovjeka, svjesnog realnosti i gladnog tačne informacije, previše stresa. A onda, potpuno logično i prirodno, akumulira se nepovjerenje i to u mjeri da ne vjerujte više ni izvještaju za vremensku prognozu. Nego opet, za svaki slučaj, konsultujete smart telefon i odlučite se da to provjerite na nekom od najčešće korišćenih softvera za tu namjenu – ,,Weather“ ili „Accu weather“. I tu imate dilemu, koji li je tačniji i kojem se da vjerovati. Sva ta sumnja koju danas živimo, neminovno se odražava i na odnose među ljudima. Sve je više nepovjerenja, sve je više zaziranja među nama, a okolnosti postaju sve gore i gore. E sad, sve ovo stavite u kontekst pandemije, poput ove koja je među nama. Koliko ima oboljelih - jedan medij javlja jedno a drugi isto to stavlja u politički kontekst. Mislimo se da li se podaci „friziraju“ zbog

Piše: Vladimir MARAŠ

Uprkos novom vremenu i digitalnom dobu u koje smo zagazili odavno, preporučujem knjigu „Ksenija Cicvarić – Život i pjesme“ autora Mića Miranovića

nadolazećih izbora, imamo li povjerenja u zdravstveni sistem, hoće li plate biti umanjene s jeseni, da li će penzije biti smanjene. I još hiljadu dilema. Ne mislim da je ovo isključivo crnogorski problem, tačnije, sve je jasnije da se radi o globalnom fenomenu koji nam se, kao kakav softverski virus, ušunjao u svakodnevicu i razara nam mentalni sklop. Koliko puta ste se samo zapitali - „Pa kuda ovo vodi, kome da vjerujem, čemu da se nadam, ima li ovome kraja?“. Svijet neće propasti, to je sigurno. Da li je ozbiljno uzdrman? O da, i te kako. No, ovo sigurno nije ni prva a ni posljednja kriza u koju je čovječanstvo upalo i iz koje će se sigurno izvući. Ali je jako važno da svjetska populacija sačuva mentalno zdravlje, ne

manje od ovog fizičkog, koje nam svakodnevno postaje sve veći izazov. Ekonomska situacija u cijelom svijetu odavno nije bila teža, a rješenja se ne vide ni na puškomet. A mi ovdje, u maloj zemlji Crnoj Gori, moramo da nađemo neki mikro način za preživljavanje. Kroz istoriju su to naši preci znali da urade. Prijetio im osvajač, epidemija ili vremenska nepogoda, uspijevali su, nekako, čim smo mi danas ovdje gdje jesmo. Ali naši preci bili su žilaviji, čvršći, spremni na razne žrtve, na koje mi, njihovi potomci, i nijesmo baš. Dobro, novo vrijeme nosi nove izazove i pregnuća, što bi se reklo – sve u svoje vrijeme. Zato, svako od nas, na mikro planu neka pokuša da pomogne sebi. Da nađe zanimaciju, da prepozna kod sebe skriveni talenat za neku umjetnost ili zanat.

*** Na kraju krajeva, uprkos novom vremenu i digitalnom dobu u koje smo zagazili odavno, preporučujem i knjigu, od papira i korica. Neka to ovog puta bude konkretan naslov – „Ksenija Cicvarić – Život i pjesme“ autora Mića Miranovića. Autor knjige u dužem je vremenskom periodu skupljao dokumantaciju, notne zapise i direktna svjedočanstva o teškom životnom putu jedne od najprepoznatljivijih muzičkih imena i prezimena u cjelokupnoj istoriji muzike crnogorskog naroda. Knjiga jeste omaž njenom liku i djelu, i uprkos brojnim podacima koje sam i prije znao o Kseniji Cicvarić, u knjizi sam naišao i na neke nove i do sada neobjavljene informacije o njenom privatnom životu. Aali i o životu jedne Ksenije Cicvarić kao umjetnice najvišeg reda. Kroz svjedočanstva njenih prijatelja, porodice i kolega, o njenom životu se zaista može izvući mnogo zaključaka. Ali najvažniji je onaj prvi, najveći, glavni – njena životna priča jeste priča iz druge polovine dvadesetog vijeka, ali će se većina istaknutih umjetnika i danas lako pronaći u svjedočanstvima koja podsjećaju na to koliko je Crna Gora bila i ostala riznica vanserijskih umjetničkih talenata, a istovremeno i njihova najveća muka. Jer dok nijesi pošao iz Crne Gore, nije te ni Crna Gora priznala i poštovala u mjeri u kojoj će to uraditi kad negdje odeš ili – kad te jednom ne bude.

Četvrtak, 6. avgust 2020.

U fokusu

Druga sezona serije ,,The Umbrella Ac

Armagedon za ples facebook.com

Spektal još jednom uspjeva da bude uzbudljiv i inspirativan, pritom ne izbjegavajući nešto ozbiljnije, tužnije trenutke, ali u svemu tome nalazeći vremena i za dobar ples. I tako cementira poziciju jedne od najzabavnijih, ali i najsmijelijih franšiza na Netfliksu

koliko ste ovih dana završili bindžovanje druge sezone ,,The Umbrella Academy“ na Netfliksu - nijeste jedini. Ovaj beskrajno zabavni televizijski rolerkoster Džerarda Veja i Gabrijela Ba za samo sedmicu postao je broj jedan na najpoznatijem striming servisu, a prošle godine su od njega bile gledanije samo ,,Stranger Things“ i ,,The Witcher“. Narativ druge sezone gotovo je identičan onom iz prve, ali kada je u pitanju ova konkretna skupina vrcavih likova, nevjerovatno je koliko je narativ zapravo - beznačajan.

Nuklearni sat

gamesradar.com

Pa, da prvo rezimiramo. U prvoj sezoni upoznajemo grupu ljudi sa supermoćima koji su rođeni istog dana širom svijeta, iz utroba majki koje do tog trenutka nisu ni bile trudne. Od 43 takve bebe, čovjek po imenu Redžinald Hargrivs (Kolm Fiore) uspio je da prikupi njih sedam i odlučio da ih trenira da bi se borili protiv zla i da bi jednog dana spasili svijet. Ekipu čine super-snažni Luter (Tom Hoper) i super-ubjeđujuća Alison (Emi Rejver Lampman), zavisnik i medijum Klaus (Robert Šihan); te Dijego (Dejvid Kastanjeda) o čijoj moći znamo vrlo malo osim da je jako dobar s noževima. Tu su i duh preminulog brata Bena (Džastin Min) i Vanja (Elen

Superherojska porodica ovog puta ,,zaglavljena“ u šezdesetim

Četvrtak, 6. avgust 2020.

cademy“ je jedan od najzabavnijih superherojskih sadržaja u ponudi forbes.com

16 godina. On i samodestruktivna sila prirode kakav je Robertov Klaus, i dalje su dovoljan razlog da pogledate seriju i da je samo zbog njih obožavate. Ovog puta, ipak, nemoguće je ne izdvojiti i Kastanjedu koji je pokazao i nešto ranjiviju, emotivniju stranu Dijega koji kanališe Antonia Banderasa, a na trenutke i svog imenjaka Dijega de la Vegu. Izostavljanjem onih momenata koji nisu dobro prošli u prvoj, druga je postavila temelj za fascinantnu i mnogo originalniju treću sezonu koja će ubrzo biti potvrđena.

Magija jača od mana

Ples u momentu tuge u frizerskom salonu za Klausa, Alison i Vanju

Misija broja Pet

Misija ,,Petice“ u prvoj sezoni bila je da okupe braću i sestre, zajedno sa njima utvrde šta dovodi do apokalipse, i potom spriječe smak svijeta. U drugoj sezoni, Pet ima sličan zadatak. Razlika je što je ovog puta njegova porodica zarobljena u šezdesetim u Dalasu, Teksas. I samo je nekoliko dana do ubistva Džona F. Kenedija i nuklearnog rata sa Rusijom… Kako su zahvaljujući lošem vremenskom proračunu svi završili odvojeni u šezdesetim, do trenutka kada ih Pet

sve okupi, svako od njih vodi različit tip života. Tako Luter radi za mafijaša dok se Dijego nalazi u ludnici, Alison je član Pokreta za građanska prava, Vanja je izgubila sjećanje i živi na farmi kao bejbisiterka, a Klaus je (zajedno sa Benom) potpuno očekivano i za Klausa i za šezdesete, započeo kult. U novom okruženju svi u timu, čak i Ben (zapravo, naročito Ben) su daleko interesantniji. Nažalost, ono što ćete možda primjetiti, naročito ako ste fanovi serije ,,Dark“ jeste da putovanje kroz vrijeme ovdje i nije baš do detalja razrađeno, i da su vrlo moguće neke rupe u teoriji. Ipak, ukoliko ste spremni da se prepustite i zažmurite na par detalja, zabava je neminovna. ,,The Umbrella Academy“ još jednom uspjeva da bude uzbudljiva i inspirativna, pritom ne izbjegavajući nešto ozbiljnije, tužnije trenutke, ali

u svemu tome nalazeći vremena i za dobar ples. I tako cementira poziciju jedne od najzabavnijih, ali i najsmijelijih franšiza na Netfliksu. Druga sezona je paket od još deset epizoda koja hodaju po sličnom terenu i vrlo očigledno igraju na ono što je dobro prošlo u prvoj sezoni. Pritom jačajući i prelazeći svog prethodnika - još boljim muzičkim sekvencama, još bržim doskočicama i još ljepšom porodičnom dinamikom u srcu serije. Porodicu Hargrivs na početku druženja spajala je samo mržnja prema ocu koju im je pružio sve osim očinske ljubavi, ali oni sada napokon postaju prava porodica. Vidljiva je i mnogo veća posvećenost glumaca, među kojima se još jednom izdvaja Ejdan Galager kao neusumnjivo najfascinantniji talenet, naročito jer je dječak tek prije par mjeseci napunio syfy.com

Pejdž), čije prave sposobnosti dolaze do izražaja tek krajem prve sezone. Njima se odmah pridruži i brat Pet (Ejdan Galager) koji je zapravo starac zarobljen u tijelu dječaka i istog trenutka omiljeni lik bilo kome ko uloži vrijeme u gledanje serije.

Klaus kao idealan vođa kulta

Neodoljivi Ejdan Galager iskazuje fascinantan talenat u ulozi Peta

Ova sezona rađena je djelimično po uzoru na strip ,,The Umbrella Academy: Dallas“. Sledeći u nizu stripova jeste ,,The Umbrella Academy: Hotel Oblivion“, a Džerard Vej je najavio i ime sledećeg stripa koji se zove ,,The Umbrella Academy: Sparrow Academy“, tako da materijala za rad ima, čekamo samo potvrdu Netfliksa. Druga sezona uspjela je da nam za nijansu više približi njihov svijet i proširi horizonte, ali ostavila nas je i sa velikim brojem pitanja. Većina njih tiču se porijekla Redžinalda Hargrivsa i djece koju nismo još upoznali. U kojem se dijelu svijeta nalaze, jesu li svjesni svojih moći, koriste li ih i kakve moći imaju, samo su neka od njih. Imajuću u vidu način na koji se završila druga sezona gotovo je sigurno da ćemo u sledećoj upoznati bar neke od njih. Sveukupno, projekat ,,The Umbrella Academy“ jedan je od trenutno najzabavnijih superherojskih sadržaja u ponudi. Zapravo, ako izuzmemo projekte DC i Marvela, jedina serija koja mu je za primaći je ,,The Boys“, ali ukoliko uspije da u sledećoj turi dovoljno začini premisu, i njih će ostaviti daleko za sobom. Toliko je detalja, sjajnih pjesama, kostima i bezazlenih šala zbog kojih će vas ovaj beskrajno bizarni svijet čudaka sačekati raširenih ruku, ali pričati o ovim stvarima bi bilo uništavanje onog što predstavljaju. Raščivijati svaki mogući detalj i tražiti mane ujedno bi značilo i poništiti čini koje vas drže zamađijanim prije nego što i shvatite šta se dešava. Uspjeh ovog projekta leži u njegovoj sposobnosti da vas uprkos krajnje jednostavnoj premisi, nedovoljno razrađenim likovima i očiglednim rupama u teoriji o putovanju kroz vrijeme, natjera ne samo da brinete za likove i da li će spasiti svijet. Već da i vi zajedno sa njima živite za taj jedan poslednji, bezbrižni ples uoči armagedona. Biljana MARTINIĆ

Ocjena: 3.9/5

Četvrtak, 6. avgust 2020.

zerkalo

„The Vast of Night“: trijumf režiserskog talenta i erudicije nad nisk

Retro gozba za SF meraklije Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

šli smo u neku vrstu začaranog kruga sa filmovima i televizijskim serijama koje jašu na talasu SF nostalgije. Autori stvaraju, mi gutamo, nešto svarimo, većinu ispljunemo – a oni se opet ne zaustavljaju. Samo pokupe to što smo izbacili i naprave nešto novo. Naravno, sa ukusom starog. I mi opet gutamo, nešto svarimo, većinu ispljunemo – i tako ukrug. Samim tim, sa stalnim recikliranjem jednog te istog, smanjuje se kvalitet ponude, a raste skepsa prema toj vrsti filmske i televizijske nostalgije.

Zona sumraka

Sa svakim novim naslovom sa starinskim SF šmekom, sve smo ubjeđeniji da nas malo što više može iznenaditi, a kamoli donijeti do sada neviđeni retro merak. Ipak, nema boljeg i meračkijeg dokaza da je to ipak moguće od Amazonovog filma „The Vast of Night“. U niskobudžetnom debiju darovitog Endrjua Patersona, koji je nadjenuo ime filmu po Šekspirovom stihu iz „Bure“, uživaće većina fanova naučne fantastike. Ali, najviše oni koji obožavaju klasike iz pedesetih, poput serije „The Twilight Zone“ (1959-64) ili filma „The Day the Earth Stood Still“ (Robert Vajz, 1951). Što je najbolje, „The Vast of Night“ može biti i po meraku obožavalaca Linklejtera ili Altmana. Njegovi raspričani likovi više liče na njihove junake uvijene u oblandu naučne fantastike nego, na primjer,

na Spilbergove – iako Patersonov film ima veze i sa njegovim SF radovima. Prvi SF omaž Endrjua Patersona stiže već u uvodnoj špici. „The Vast of Night“ otvara kobajagi TV najava serije „Paradox Theater“, vizuelno slične čuvenoj uvertiri kultne „Zone sumraka“ Roda Serlinga.

Savršenstvo zvuka

Prije nego što radijski duo uhvati neki čudnjikavi signal i upusti se u istraživanje zastrašujućeg fenomena koji će, možda, zauvijek promijeniti malo, uspavano mjesto – pratićemo i upoznaćemo Evereta i Fej iz daljine. Posmatraćemo ih samo kako hodaju dugom ulicom, na mračnom putu ka radio-stanici, verglajući sto na sat o svemu i svačemu. O Kajugi, o radio-novinarstvu, o željama i planovima, o sovjetskoj prijetnji koja se nadvija nad Amerikom... I najviše o budućnosti i uzbudljivim pronalascima o kojima su čitali u naučnim magazinima – jednom od rijetkih prozora u svijet koje može da ima mlada osoba zaglavljena u skučenom gradu nad kojim se nadvilo neko čudno, neobjašnjivo svjetlo. Već tu, dok budete slušali Evereta i Fej, znaćete da je „The Vast of Night“ malo, tehnički savršeno čudo čiji je režiser potkovan debelim SF znanjem i gotovo opsesivnokompulsivnom željom da svaki detalj – od šešira i naočara, do starinskog radija, pojača utisak da ste teleportovani u pedesete.

Dizajn zvuka (Džoni Maršal i Dejvid Rozenblad) toliko je besprekoran, da Patersonov film može da funkcioniše i kao radio-drama. Sva ta čangrljanja i prespajanja radiooperatera, svi ti šumovi, preklapanje glasova, buka, možda će vas čak i podsjetiti na savršenstvo zvuka u Kopolinom potcijenjenom remek djelu „The Conversation“ (1974). Opet, iako „The Vast of Night“ uz takav dizajn zvuka i savršeno uklopljene kompozicije Erika Aleksandera i Džareda Bulmera, slobodno može da se nazove filmom koji se gleda ušima – element koji najviše fascinira jeste fotografija. Ona je ta koja je kriva zbog toga što bez razmišljanja prihvatate Patersonovu pozivnicu da uđete u ovaj zlokobni svijet.

Autentičan šmek

Voajeristička kamera je ta koja daje vjetar u leđa inače vrlo statičnoj priči. Migel I. LitinMenz obara s nogu dugim, distanciranim kadrovima

prije nego što se prebaci na intimnije portrete. Po onom prelijetanju sa jedne na drugu lokaciju možda i upamtite ovaj film, zauvijek. Baš zahvaljujući toj punoći kadrova i „obnavljanju“ gradiva iz kultnih naslova „niskofrekventne“ B produkcije - bićete prebačeni u Kajugu... I postaćete i svjedok i učesnik događaja u malom mjestu izuzetno mračne aure. Gotovo je nevjerovatna, doduše, nepotvrđena priča da je „The Vast of Night“ odbijen na više od 15 festivala prije nego što je 2019. premijerno prikazan na Slamdensu, gdje je osvojio nagradu publike... Paterson je ipak uspio nešto što je rijetkost: da iz gotovo nepostojećeg budžeta stvori film starinskog šmeka, pun omaža

kultnim SF naslovima, a koji je apsolutno autentičan i svoj.

Za laku noć

Sa filmom „The Vast of Night“ konačna destinacija jeste poznata i posjećena ko zna koliko puta u tematski sličnim NLO filmovima. No, ovdje je kraj puta sasvim nebitan spram putovanja na koje vode Paterson i njegova ekipa. Uzbuđenje i teror ovog filma leže upravo u tome što gledaocima uopšte nije bitno što se dogodilo, nego kako se dogodilo. I zbog toga je na kraju, skroz savršeno ono ambivalentno razrješenje sudbine Evereta i Fej. „The Vast of Night“, pritom, zaslužuje sve pohvale i za kasting - od Horovica i Mekormik koji doktoriraju na temu

Četvrtak, 6. avgust 2020.

Interesantni triler „The Hater“ u režiji Jana Komase

Umijeće onlajn ratovanja

REŽIJA: Endrju Paterson ULOGE: Džejk Horovic, Sijera Mekormik, Gejl Kronauer TRAJANJE: 91 min kako se od niskokaloričnih karaktera prave likovi za pamćenje, sve do Gejl Kronauer u ulozi jezive Madam Blanš, na kojoj bi Patersonu mogao da pozavidi i jedan Dejvid Linč. Patersonova režija i „zvučni“ scenario Krega V. Sangera i Džejmsa Montegjua (šuška se da je ovo režiserov pseudonim) vraćaju onaj stari, skoro zaboravljeni osjećaj koji je tako neprocjenljiv kada odrastete uz kultne SF naslove... Osjećaj koji ste imali kada ste bili djeca, kad biste se ušuškali ispod jorgana i ne trepćući slušali pomalo strašnu priču za laku noć. To je, malo je reći, dovoljno da barem na trenutak izađete iz začaranog kruga moderne retro nostalgije. I da vam „The Vast of Night“ ostane drag, zauvijek.

Ocjena: 8,2/10

oslije nominacije za Oskara za dramu „Corpus Christi“ (2019), činilo se da će oči šire filmske javnosti biti uprte u svako naredno djelo poljskog autora Jana Komase. No, njegov novi film „The Hater“ prošao je skoro sasvim neopaženo i u kritičarskim i u gledalačkim krugovima. Taj manjak pažnje čudi iz najmanje dva razloga. Prvi je to što je „The Hater“ proglašen za najbolje međunarodno ostvarenje na ovogodišnjem onlajn izdanju festivala Trajbeka, a drugi je to što je ovdje riječ o vrlo interesantnom filmu. I prilično uznemirujućoj dekonstrukciji jednog od najvećih strahova našeg doba: onog od (ne)milosti stranaca i manipulacije na internetu.

Sposoban konsultant

Novim filmom, odnedavno dostupnim na Netfliksu, Komasa se nadovezao na svijet koji je kreirao trilerom „Suicide Room“. „The Hater“ dijeli nekoliko likova sa filmom iz 2011, a ima i jedan, uslovno rečeno, LGBTIQ momenat koji djeluje kao referenca na ovo ostvarenje. U trileru „Suicide Room“, pratili smo psihološki slom mladića čiji je snimak poljupca sa muškarcem, nastao u igri istine i izazova, završio na internetu. Ta perspektiva pomjerena je u „Hejteru“. Njegov glavni (anti)junak sada je zlostavljač, a ne žrtva. Njegovo ime je Tomaš Gemca

U rukama opasnog glavnog lika, djelo Sun Cua pretvoreno je u modernizovani priručnik za regrutaciju i manipulaciju virtuelnih vojnika (izvanredni Maćej Mušalovski). I on je propali student prava i kompjuterski prodidži koji, poslije izbacivanja sa fakulteta zbog plagijata, počinje da radi za krvožednu konsultantsku firmu za digitalni marketing. Komasa i scenarista Mateuš Pacević uradili su odličan posao gradeći Tomašov lik, analizirajući i potcrtavajući i privatne i profesionalne razloge zbog kojih se upleo u bezizlaznu mrežu nasilja i mržnje. Nijesu nimalo pogriješili povjeravajući ulogu Mušalovskom. U manje sposobnim rukama, Tomaš bi djelovao kao karikatura sociopate.

Patetični sociopata

No, mladi glumac uspio je da pokaže koliko je slojevit njegov lik. Recimo samo, da bismo izbjegli prepričavanje radnje, da Tomaš većinu vremena jeste izuzetno opasan i odbojan tip kojem se nikako ne smije

imdb.com

kokaloričnim budžetom

vjerovati. Ali, zahvaljujući preciznoj režiji, scenariju i glumi, u pojedinim momentima ga skoro žalite. Toliko je patetičan. Studiju Tomaševog karaktera, ne pravdajući ga ali upućujući na razloge zbog kojih je postao takav kakav jeste, Komasa je prožeo aktuelnim motivima: od zaoštravanja sukoba ljevičara i desničara, preko teororizma i migranata, do opšteg nezadovoljstva sobom, društvom i čitavom planetom. Pokazao koliko je lako manipulisati na internetu, kako nastaju „lažne vijesti“, na koji način se socijalne mreže mogu okrenuti protiv sopstvenih korisnika, koliko virtuelni svijet i njegove zajednice mogu biti opasni po psihu – naročito labilnijih mladih osoba. Jedan od najsnažnijih motiva, po kojem će većina gledalaca najviše i pamtiti „Hejtera“, jeste način na koji Tomaš koristi čuvenu knjigu „Umijeće ratovanja“ Sun Cua kako bi ostvario zacrtane ciljeve. U njegovim rukama, veliko djelo

pretvoreno je u modernizovani priručnik za regrutaciju onlajn vojnika i manipulaciju koja ih dovodi do toga da izađu iz virtuelnog prostora i otjelotvore nasilje u realnosti.

Mreža nasilja

Komasa je doveo i Tomaša, i „Umjetnost ratovanja“, i cijelu radnju do ekstrema koji je toliko trilerističan, da možda nije toliko realan. Ali, samo možda. Poenta „Hejtera“ i njegova najveća vrijednost leže negdje drugdje... Nije stvar u tome da li bi ova fiktivna mreža nasilja mogla baš ovako da se rasplete u stvarnosti. „Hejter“ je prije svega upozorenje na previše opušten način kojim mnogi često pristupaju internetu. I crveni alarm za sve koji bi mogli upasti u virtuelne zamke mnogo opasnije od priključivanja lančanim heštegovima iza kojih stoje interesi nekih zlih kompanija za digitalni marketing. M. I.-N.

Ocjena: 7,8/10

Četvrtak, 6. avgust 2020.

Žan-Mišel Baskijat: život i dje

listalica letterboxd.com

Anatom umjetn Džefri Rajt, Dejvid Bouvi, Geri Oldman i Denis Hoper dio su ekipe filma ,,Basquiat“

kivanja licemjera koji su ga okruživali. I skliznuo u heroinsku smrt. Kakva ironija: sam Baskijat jeste svoje najveće umjetničko djelo. Baš onako kako su to tvrdile kolekcionarske njuške i svi oni koji su ga početkom 80-ih ,,spasili“ sa ulice. To su spremni da tvrde i oni koji su, ne trepnuvši, platili 115 miliona dolara za njegovu sliku. Žan-Mišelova djela danas su dio kolekcija Džonija Depa, Larsa Ulriha, Madone, Džona Mekinroa, Debi Hari, Džej-Zija, porodice Dejvida Bouvija. Za mnoge su tek poput preparirane glave životinje na zidu... Takav umjetnik je bio potpuno promišljeno i do kraja svjestan da je prosta fabula njegovog života i svakodnevice - vrijedna umjetnost sama po sebi. I zato ne treba nikog da čudi da je u jednom takvom filmu stigao i da glumi sebe samog. Još manje čudi da je takvo djelo vangogovski tvrdoglavo dugo čekalo da sa filmske i životne trake

neko oduva prst prašine. I zablista životnim sjajem onog lavirinta anatomije čovjeka i Menhetna.

Autoportret koracima

Poput pjesama sa opskurnih B-strana ploča tragičnih muzičkih junaka; ,,Downtown 81“ (1981) je filmsko djelo koje je materijal u pričama pametnjakovića i zanesenjaka. Djelo švajcarskog fotografa Eda Bertolja je na užegloj traci čekalo montažu lijepih 15 godina... Prije nego je ovaj eksperiment bljesnuo na Kanskom festivalu 2000. godine. Glen O’Brajen napisao je tekst u kom Žan-Mišel Baskijat ima potpunu slobodu - da koracima, pogledom, tišinom u zagledanim očima, oslika sam sebe. Bertoljov naum prati jednu mustru koju je, na primjer, 80-ih u filmovima o sličnim autsajderima postavio veliki Džim Džarmuš. Jer sve što se u ,,Downtown 81“ dešava, je lutanje jednog umjetnika koji pokušava da proda nekoliko slika, da bi

amazon.com

nutrašnjost čovjeka. Ključali vulkan od sinapsi, niti, pulsirajuće limfe i krvi. Žan-Mišel imao je sedam godina kada ga je u igri za loptom automobil pokupio na bruklinskoj ulici. Da bi dječak slomljene ruke i puknute slezine mirovao, majka mu je u ruke tutnula ,,Grejovu anatomiju“. Od grafiti majstora do galerijske zvijezde Menhetna. Pe p e l j u g a m e đ u n j u jorškim umjetnicima. Sam čerečen i paradno izlagan, više i od svih njegovih slikarskih djela koje su drugi kitili i nazivali: neoekspresionizam. I oni su ponavljali, zveckajući skupocjenim galerijskim escajgom, ponavljali kao mantru: Baskijat je imao sedam godina kada su mu se roditelji razveli. Živio je sa ocem, a mama Matilda ga je vodila u ove iste galerije, mon dieu! Imao je 11 kada je već govorio francuski, španski, engleski. A kada je imao 13 njegova mama je završila u ludnici; tužan, tužan slučaj... Sa 15 je pobjegao od kuće, sa 17 doživio da ga otac potpuno napusti jer je upisao tu umjetničku školu u Menhetnu. A mi smo ga spasili od bijede... Žan-Mišel Baskijat je isplivao iz onog istog grotla repa, panka, bijede Ist Sajda na Menhetnu i čovjeka sa strašnih ilustracija ,,Grejove anatomije“. I tako brzo, sa 28 godina, poželio da vječno pobjegne od galerijskog luksuza i svih tih oče-

Četvrtak, 6. avgust 2020.

elo velikog slikara neoekspresionizma u oku kinematografije

clevelandart.com

mija nika

Žan-Mišel Baskijat u kultnom kadru filma ,,Downtown 81“

spriječio da ga izbace iz jedne njujorške udžerice. I ničeg tu više nema osim dugih koraka onog dječaka u dugom mantilu, što je bio veliki atletski talenat i sasvim sigurno bi bio i olimpijac - da nije postao slikar. Uz poneku riječ u kojoj Baskijat - narator više oćuti nego otkrije. I pogleda na njujorške ulice, koji će vam se učiniti realnijim od svih filmskih epika što su pohodili taj teren...

Ogoljen pred drugima

U vrijeme snimanja, Baskijat je bio besućnik. Spavao je u kancelariji producenta, a scenarista O’Brajen mu je obezbijedio makar platna koja će oslikavati za potrebe filma. Zamislite, Debi Hari je upravo jedna cura sa ulice koja se pretvara u princezu kad je poljubite... Upravo ona će junaku u jednom momentu i dati pare za kiriju. Nakon seta zajedničkih scena, kupila je nekoliko slika za bijednih 200 dolara... Najveća šteta: originalna traka sa snimljenim dijalozima je izgubljena, pa je Baskijatove riječi, za potrebe filma, skoro dvije decenije kasnije izgovarao pjesnik, glumac i reper Sol Vilijams. U Žan-Mišelovoj anatomiji, podjednako istinita ali svim bojama mnogo sočnija i poznatija ilustracija je

film ,,Basquiat“ (1996), rediteljski debi vizuelnog umjetnika Džulijana Šnabela. Uspješan u onoj mjeri u kojoj je uspio da uhvati sav dualizam Baskijatovih djela: siromaštvo protiv bogatstva. Segregaciju spram zajedništva. Duboko unutrašnje iskustvo, spram eskpresije, dijaloga i djelovanja. Izbor Džefrija Rajta za naslovnu ulogu bio je fantastičan; i sam takav sjajna potvrda, koliko je za uspješnu realizaciju filma bilo bitno jako lično poznanstvo i veza Šnabela i Baskijata. Šnabel je savršeno znao, čak i isticao da je upravo on znao, šta znači kada je umjetnik ogoljen pred očima drugih. Što znači kada umjetnik uđe u fokus šire pažnje, a štao kada tu slavu i reputaciju potom treba da opravda. I što kad ga optužuju za stvari koje nikad nije ni rekao. Ili kada ga opisuju samo kao ,,komad trendi hajpa“. A najbolje ono: imao, pa nemao... Cijela paleta vrhunskih glumačkih imena (Denis Hoper, Geri Oldman, ali i muzička ikona Dejvid Bouvi, pa epohalno vrijedna figura umjetnosti Endi Vorhol) su više tu kao izuzetne i dostojne omaž figure. Na pravi način bljesnuće ipak Benisio del Toro u ulozi

sasvim izmišljenog portorikanskog lika Benija Dalmaua. Za inteligentno doziran i prelijepo plasiran segment o Žan-Mišelovoj seksualnosti. Zamislite, sam Džefri Rajt je nakon uspješne premijere i sedmica jake kampanje filma, Šnabela optužio da je sebe previše ,,učitao“ u priču o Baskijatu. I tačno je: jedan lik, kojeg tumači veliki Geri Oldman (izmišljeni Alber Milo) igra ,,ulogu“ Šnabelovog života. Miloovi najbliži u filmu su Šnabelovi majka, otac i kćerka! U filmu se reditelj pojavljuje kao šanker u jednom kafeu... I tako je umjetnost opet ostala premjeravana i raščerečena, kao za Baskijatovog života. Šnabel nije imao taj luksuz, da ga u ,,Basquiat“ prepoznaju i prihvate, kao slavnog reditelja Miloša Formana u ulozi Salijerija u klasiku ,,Amadeus“ (1984).

Intervju pred smrt

Za uspomenu prema Baskijatu je pravedno što su filmske priče o njemu ispisivali ljudi iz kruga prijatelja. To je tako očigledno u djelu Tamre Dejvis, dokumentarcu ,,Jean-Michel Basquiat: The Radiant Child“ (2010). Temelj za ovo djelo bio je jedan od rijetkih Baskijatovih intervjua - onaj koji je dao upra-

vo prijateljici, nedugo prije smrti. Svjedočanstva Džulijana Šnabela, koji će onu intimu iznijetu u svom filmu ovdje dodatno produbiti, ali i galeriste Lerija Gagosijana, te dilera umjetnina Bruna Bišofbergera, su dragocjen uvid u Žan-Mišelovu svakodnevicu. Samim tim, i vrhunsko mapiranje onog Menhetna sa kraja 70-ih i početka 80-ih, ispod čijih pločnika je nadirao uzavreli mikrokosmos Baskijatove duše. I cijele jedne alternativne scene, supkulture koja je dozrijevala - a potom nestala poput mjehura od sapunice, onda kad je prepoznata u ,,relevantnim“ krugovima. Dokumentarac sjajno funkcioniše u kontrastu sa 20-minutnim, originalnim intervjuom koji je premijerno prikazan 2010. na Sandens festivalu. Da bi se anatomski preciznom moglo uporediti: gdje tu završava Baskijat, a počinje Tamra Dejvis, i obratno... Taj, kao i dokumentarac Sare Drajver ,,Boom for Real: The Late Teenage Yea r s o f Je a n - M i c h e l Basquiat“ je prelijep dokaz – koliko je Žan-Mišel za 28 godina suštinski i trajno dodirnuo živote ljudi oko sebe. Za Saru, snimanje filma biće putovanje - zajedno sa Aleksis Adler, Baskijatovom prijateljicom, koja je prije nekoliko decenija u trezoru jedne banke sačuvala nekoliko umjetnikovih slika... Da bi ih, sa dugom vremenskom distancom, odlučila otkriti javnosti uz ličnu priču u ovom filmu. Na koncu i uz najavu filma, autorka Drajver je kazala nešto vrlo važno: sve ove priče nijesu dovoljne da kažu ono suštinsko što je bila dobrota kreativnog genija Žan-Mišela Baskijata. Ali govore mnogo o jednom Njujorku, o njihovoj mladosti, životima... Poput onih grafita na zidu nebodera Menhetna, što o unutrašnjosti čovjeka govore više, i od Grejove anatomije. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 6. avgust 2020.

ANIME PLANET

d Tower of Go

Uspjela ekranizacija ,,webtoon“ senzacije

atvorite oči i zamislite ono što bi najprije za vas značilo potpuno ostvarenje u realnom životu. Poštovanje? Kreativnost i energija da je iznesete? Harizma? Moć? Nešto prostije - novac? Privlačnost da utoli svaku požudu? E sad, zamislite da vas to čeka na vrhu jedne kule; i kakav bi put do njenog najvišeg prozora mogao biti... Priznajte, život nas je dobro naučio; zna da servira savršeno neočekivane stvari. Na primjer, evo vijest sa Dalekog istoka: u veličanstvenom japanskom anime svijetu, najveća zvijezda ovog proljeća je ,,Tower of God“ - zamislite, to je ništa drugo nego adaptacija jednog komšijskog korejskog projekta, potpuno besplatne internet senzacije!

anitrendz.net

Opsesija miliona To što je Japance tako fascniralo da u svoj vrlo hermetičan svijet puste jednu korejsku novotariju - je zamisao dizajnera po imenu Li Džong-hui. Mladić koji se potpisuje kao SUI (eng. ,,Slave in utero“, ,,Rob u materici“) - stekao je master diplomu vizuelne umjetnosti prije duge i obavezne službe vojnog roka u Južnoj Koreji. Baš u tom periodu, od narednika je dobio naređenje: crtaj. To je tvoja karta da u svakom momentu možeš da pobjegneš odavde. I Li je u tom periodu kompletirao deset ,,knjiga“, skica koje će od 2010. postati ,,Tower of God“. A „webtoon“ senzacija je, u deceniji za nama, dočekala 4,5 milijardi (!) pregleda. Neke njene epizode na onlajn servisima Dalekog istoka imaju preko milion (!!!) komentara. ,,Tower of God“ (,,eng. ,,Kula božja“) je misterija i avantura; za prosječnog gledaoca, to je poslastica gdje svaki kadar može kriti ,,ključeve“ da se odgonetne priča, produbi radnja ili dotakne suština autorove zamisli. Zato je jasno, zbog čega je jedna animacija

Svaki kadar može kriti ,,ključeve“ da se odgonetne priča, produbi radnja ili dotakne suština autorove zamisli. Zato je jasno zbog čega je jedna animacija izazvala pomamu jedne gargantuanske onlajn zajednice izazvala pomamu jedne gargantuanske onlajn zajednice. Sve te silne teorije, rasprave, podjele u tabore po likovima na putu do velikog ostvarenja na vrhu kule, ideologijama -

mogu se porediti isključivo sa hajpom koji je prije više od decenije pratio seriju ,,Lost“. I dobra je šansa da, nakon što dotakne tržište zapadnog svijeta, ,,Tower of God“ postane instant globalni fenomen.

Potraga za Rahel Na dnu ,,Kule božje“ i na njenom početku zatičemo Bama. Zamislite, taj dječak-mladić tu ne traži bilo što za sebe; želi samo da na vrhu pronađe Rahel. Djevojku koja mu je u ovom svijetu otvorila oči i pokazala vidike... a potom otišla, tragajući za sobom. Za prvim pravim i istinitim pogledom na zvjezdano nebo; za svojim ostvarenjem. U vašim očima, od prve epizode, Bam će vam se učiniti i banalan i naivan i potpuno nemoćan u namjeri da se zrelo bori za sebe. Ali ipak, u tom

beskrajnom uvjerenju i jednim djetinjim očima koje govore samo da je tu zbog nje, a ne zbog sebe - steći će naklonost mnogih. Njegovi saputnici, u uvodnim epizodama, su sjedokosi dječak Kun Agero (potpuno suludo i šarmantno nazvan po imenu slavnog argentinskog napadača); mladić koji je već premjerio razmjere velike povrede i izdaje. Onaj koji je svjestan da je sam i da se samo na svoj um može osloniti. Tu je i odbjegla princeza Juri, potpuno očarana Bamovom naivnom iskrenošću; jedan ratoborni tvrdokožac aligatorskog lika Rak, pa jedna delikatna i elegantna tiha djevojčica zelenog lika, koju niko ne može povrijediti... I naravno plavokosa Rahel, spremna da djeluje, mijenja, bori se za sebe. Potpuna suprotnost Bamu; samim tim i savršeno pri-

vlačna za njega. Jedan od junaka, ako ne i ključni, je i sama Kula; slika njihovih, ali i naših života, na svakoj od svakodnevnih stepenica ostvarenosti. Na tom putu ostvarenja želja, koliko god ljudske ili niske bile - naši junaci učiće se posvećenosti, riješenosti, spremnosti na saradnju, spremnosti da djeluju, stupaju naprijed... Ali i tome da je život i potpuna igra slučaja u kojoj ,,hintovi“ za prolaz dalje često izmaknu iako su pred nosem. Naročito onda kada počnete da se sudarate o tuđe živote i snove. U toj igri mnogo je samoće, a pravo dijeljenje i bliskost poput blaga El Dorada. Sve to ćete naučiti i uvidjeti samo u prve tri epizode... Vizuelni stil reditelja anime Takašija Sana tako neodoljivo podsjeća na animirane klasike 80-ih recimo, na Diznijev ,,The Black Cauldron“ (1985). To je ta geometrija svedenog prostora, širine koja znači zjapeću samoću - i životne magije koja izvire iz tmine svakodnevice... Pred Bamom i njegovim saputnicima je dug put; a onaj autor, Koreanac Li javno govori da svoje priče planira i deset godina unaprijed. Samo neka traje, u beskrajnoj spirali naviše koja vodi ka ostvarenom čovjeku!

S. STAMENIĆ

Dječak Bam u potrazi za Rahel i sopstvenom dušom

Ocjena: 4,1/5

Četvrtak, 6. avgust 2020.

BEČKI VALCER

Avgustovski utisci sa julskog putovanja u Frankfurt

Blickrig na Majni faz.net

Sve ljepote Frankfurta - koliko god bile zadivljujuće, ne mogu da se mjere sa onim stolom na trećem spratu u Geteovoj radnoj sobi, za kojim je tada mladi poeta pisao „Patnje mladog Vertera“

Iz Beča:

Miloš MILAČIĆ

arinik je mlad. Tek mu je 19. Službuje tu od februara. Ali već mnogi zaziru od njega. Oči mu siju strah. To je važno za jednog carinika. - Kuda, pita? - U Crnu Goru! - Tamo ne može, vrti glavom. A i pasoš vam ističe kroz koji dan! - Zato i idem u Crnu Goru. Da izvadim novi. - Ne idete. Tamo ne može, rekoh vam. - Ali zašto? - Ne dam ja! Prekriva rukom pločicu na uniformi. - Bolje da mi ne upamtite ime. Mislim, bolje po vas. I pokazuje u pravcu zapada. - Tamo možete po pasoš... Za sad!

Majn-hetn

M.MILAČIĆ

Crnogorski konzulat u Frankfurtu na Majni, udaljen je od Beča svega petnaest minuta hoda. I šest i po sati vozom! Ulica Cajl (Zeil) u kojoj se nalazi naše diplomatsko tijelo, najfrekventija je pješačka zona u Frankfurtu. To je košnica prepuna medonosnih trgovinskih lanaca na koju podjednako slijeću i turisti trutovi i turisti – radilice.

Boćari na obali rijeke Majne

Radni sto (desno) u Geteovoj kući u Frankfurtu

Kada je u formi, ta ulica može iznijeti „na mišiće“ i nekoliko hiljada pješaka odjednom. Rekord je, zapravo, postavljen 2014. godine kada je u toku jednog sata Cajlom prošetalo 10.335 ljudi. Ne zovu Frankfurt na Majni zalud „Evropski Njujork“ ili „Majn-hetn“. Naravno, to je najviše zbog berze i predstavništava oko 240 banaka iz čitavog svijeta. Ali i zbog čuvenih oblakodera („wolkenkratzer“) koji su statusni simbol grada u srcu Hesena.

Sto od poete

Dragi Frankfurte, izvini što sve do sad nijesam znao za

podatak da je veliki Johan Volfgang fon Gete rođen u tebi! Stoga sam, bez pomoći aplikacije „Google maps“ morao pošto - poto, na slijepo, isplanirati iznenadni, munjeviti frontalni napad, praktično „blickrig“ na Geteovu rodnu kuću koja je pretvorena u muzej. I upravo tamo provesti najveći dio preostalog vremena do polaska voza za Beč. Nećeš mi zamjeriti što nijesam posjetio tvoj zoološki vrt kojim se dičiš ili prošetao obroncima Taunusa koji se nadvija nad tobom baš kao Gorica nad mojim rodnim gradom. Nemoj se ljutiti što se nijesam popeo na vrh tvog Glavnog tornja, gdje se sa 200 metara nadmorske visine pruža možda i najljepši pogled na tebe. Oprosti mi što sam Gradsku kuću „Römer“, to nekadašnje rimsko vojno utvrđenje ošacovao samo iz daljine i što nijesam popio ni gutljaj tvog nadaleko čuvenog jabukovog vina. Možda, neki drugi put. Biće prilike, valjda! Jer sve to, baš sve pomenuto - koliko god bilo zadivljujuće, ne može da se

mjeri sa onim stolom na trećem spratu u Geteovoj radnoj sobi, za kojim je dvadesetpetogodišnji poeta pisao „Patnje mladog Vertera“!

Boćar shvaća

P riznaj, kako čovjek da ostane ravnodušan pred tim? Dugo sam nježno prelazio prstima preko te čudesne drvenarije koja je asistirala Majstoru da izbrusi „dragulj“. Iako je na tabli, na stolu, na tri jezika, naglašeno da se predmeti u muzeju ne smiju dodirivati, to je bilo jače od mene. Pri ruci sam imao fasciklu u kojoj se nalazila moja biografija, kopija pasoša, kopija radne vize i dokaz iz crnogorskog MUP-a da nijesam osuđivan. A osudilo bi me obezbjeđenje muzeja istog časa, da su me kojim slučajem vidjeli kad sam tu fasciklu teatralno položio na Geteov sto. Jedna nastrana želja da se kap, makar jedna kap tog božanskog (ili vražjeg!) dara koju dobro pamti drveni astal, prelije možda na neki budući redak biografije iz fascikle. Znam, ništa to ne

vrijedi. Jer talenat nije korona da se prenosi dodirom... U mjesto da me prekoriš zbog tog gesta, ti si mene dragi Franfurte još i častio onom vanvremenskom šetnjom uz rijeku Majnu, na povratku do željezničke stanice. I ja sad, eto, kao neku neprocjenjivu razglednicu, pored svih uspomena, u sjećanju nosim i sliku razigranih boćara koji su se zatekli tu, na pravom mjestu, u pravo vrijeme... Kao da su se srodili s Majnom. I ona s njima. Pa je samo boćarima u čast šumila tog podneva u pola glasa neku staru njemačku melodiju, čiji bi stihovi ako se prepjevaju na naš jezik mogli da zvuče, otprilike, ovako: „Frankfurtski boćari, sva moja braća/ Jedini su ko me shvaća...“

***

Na povratku čeka isti carinik. Opak i nadobudan. Misli da ima cijeli svijet pod nogama. A tek mu je 19. Pločica kao orden cakli se na ispeglanoj unformi. Na pločici ugravirano ime: Kovid.

Četvrtak, 6. avgust 2020.

serije

Netfliksova fantazija predstavlja legendu o kralju Arturu iz ženskog ugla netflix.com

Cursed

Od starta prve sezone jasno je da Frenk Mil Tom Viler imaju er i agendu i publik svoju u. tu ni govora o c Nema ilja onih koji se zak nju lin u serije kao što ju su „The Witcher“ il i „Britannia“

eško je povjerovati, ali tako je... U moru silnih verzija legende o kralju Arturu, među kojima postoji i jedna viđena kroz Merlinove oči, doskoro nije postojala nijedna ispričana iz ženskog ugla. Preciznije, iz perspektive Gospe od jezera, mistične dame koja povjerava čarobni mač čuvenom kralju. Gospa od jezera sjedjela je na margini muškocentrične legende sve do 2018. godine. Tada se legendarni ilustrator Frenk Miler udružio sa Tomom Vilerom i pomogao joj da izađe iz sjenke u romanu „Cursed“. Dvije godine nakon što je „mač odabrao kraljicu a ne kralja“, Miler i Viler dobili su priliku da kreiraju istoimenu adaptaciju za Netfliks. Malo je reći da su izazvali pomiješana osjećanja.

Svježa ideja

Od starta desetodjelne prve sezone (epizode od 45 do 60 minuta) jasno je da „Cursed“ ima svoju agendu i publiku. Nema tu ni govora o ciljanju onih koji se zaklinju u serije kao što su „The Witcher“ ili čak „Britannia“. Milerov i Vilerov roman ipak je usmjeren na mlade odrasle, pa su i Netfliksovu fantaziju namijenili manje zreloj publici. Opet, bez obzira na to što je od početka jasno da će se za ovu seriju naprije uhvatiti generacija Z, postoji svježina u njenom konceptu koja vuče na dalje gledanje. Iako znate sve likove iz legende o kralju Arturu, ovdje ih upoznajete potpuno drugačije i želite da vidite kako će vas kreatori dovesti do dobro poznatog kraja. U seriji „Cursed“, Gospa od jezera još nije postala mitsko biće zarobljeno u vodi. Upoznajemo je kao Nimve (Katrin Langford iz prenapuhanog tinejdž-hita „13 Reasons Why“), Fej djevojku koja je odbačena od sopstvenog naroda zbog sumnje da se bavi mračnom magijom. Nimve tek nakon genocida nad Feje-

Ekskalibur za djevojčice vima, na nagovor umiruće majke, pronalazi mač (inače, nijednom nazvan Ekskaliburom do kraja sezone) i upušta se u potragu za Merlinom (Gustaf Skarsgard, Floki iz serije „Vikings“). Veliki čarobnjak treba da joj pomogne da spasi preživjele iz istog tog naroda koji ju je cijelog života odbacivao poput šugavog pseta.

Kasting i kastig

Ni Merlin, ni kralj Artur (Devon Terel) nemaju dodirne tačke sa slikom koju je u kolektivnu svijest urezao arturijanski mit. Teturavi pijanac neko je ko je unezvijerenim izgledom bliži Goranu Baretu koji je zalutao u Kamelot nego legendarnom čarobnjaku. Artur je takođe „posramljujuća“ verzija sebe: džeparoš i probisvijet, antipod viteza, prljavac koji ni u snu ne bi mogao da izvuče mač iz kamena. Takva karakterizacija bi i možda bila uspjela da Miler i Viler nijesu odabrali pogrešne glumce. Skarsgardov Merlin nije ništa više od Flokija koji je zalutao u drugu seriju, a Terel nema ni pojavu ni energiju da pokaže kako je sjecikesaroš postao jedan od

najčuvenijih kraljeva. Nije problem što je „Cursed“ namijenjen mlađoj, „naivnijoj“ publici. Frka je u tome što je ovo vrlo naivan i neukockan šou koji traži da uzmete sve što daje bez ikakvog preispitivanja. Kasting je kastig i za druge bitne likove, od Zelenog viteza/Gavejna (Met Stoko) koji djeluje kao Faramir (LOTR) naručen sa Allexpressa, do Jecajućeg kaluđera (Danijel Šerman), čiji je intuitivni, potencijalno kultni lik ubijen tinejdžerskim izborom glumca.

Kitnjasti vizuali

Mnogo ubjedljiviji od glavnih likova, ukljućujući i tinejdžerski nedokazanu heroinu Nimve, jesu njihovi sporedni pomagači kao što je Vjeverko (preslatki Bili Dženkins), ali i ženski heroji. „Cursed“ je u tom smislu opravdao etiketu feminističke priče. Žene, od Nimveine najbolje prijateljice Pim (simpatična Lili Njumark), preko sveštenice Igrejn (Šalom Brun-Frenklin), do zle sestre Ajris (sjajna Emili Koats), ostavljaju povoljan utisak. Nažalost, ni ubjedljiviji dio glumačke

ekipe ne može da izvuče seriju iznad vode. Netfliksova lova usuta je u prekitnjaste vizuale sa povremenim napadima lošeg CGI, zbog čega „Cursed“ na momente više liči na „The Chilling Adventures of Sabrina“ nego na ozbiljnu fantazijsku dramu. Pritom, serija boluje i od, u najbolju ruku, osrednjeg scenarija, koji je ambisao narativ račvajući ga u nepotrebnim pravcima. Stvarno... Zar su na gomilu sa magičnim mačem, mutnom sveštenicom, vukovima, pijanim Merlinom i razularenom religijskom sektom Crvenim Paladinima sa Piterom Mulanom na čelu – morali da dodaju još i Vikinge? Elem, u finalu serije otkrivaju se identiteti dva legendarna viteza Okruglog stola. I opet, otkriće jeste dovoljno dobro da bismo voljeli da vidimo nastavak. Ali, čemu? Unaprijed znamo da je ovo serija pisana za djevojčice – u pogrdnom smislu te riječi. Miler i Viler bi slobodno mogli da ostave mač u kamenu, a publika željna hrabrih žena će već nekako i naći svoj Ekskalibur u eri pik-televizije. M. I.-N.

Ocjena: 2,6/5

Četvrtak, 6. avgust 2020.

PREPORUKA

FILM Kada je u pitanju opus ovih reditelja, ne pamtim da sam bila razočarana, pa smatrajte preporučenim bilo koji film koji su potpisali: Breson, Bertoluči, Kjubrik, Bunjel, Hičkok, Kasavetes, Linč, Venders, Kišlovski, Almodovar, Pol Tomas Anderson, Sorentino, Tarantino, Vong Kar-Vai. Izostavila sam mnoge sjajne autore, ali u moju odbranu istinski ljubitelj filma sam postala relativno skoro. Od konretnih naslova, izdvajam filmove koji su rapoređeni po krajnje ličnim i provizorno postavljenim kategorijama. Crno-beli filmovi jer su meni poput crno-belih fotografija, kategorija za sebe: „Cold War“ (Pavel Pavlikovski, 2018), „Painted Bird“ (Václav Marhoul, 2019) i dva kratkometražna: „Žicka“ (Ivan Bukvić, 2018) i „10 Minutes Older“ (Herc Frenk, 1978); Socijalno angažovani filmovi koji govore o (ne)običnim sudbinama manje povlašćenih. Ako volite ostvarenje „Parazit“ (Bong Džunho), preporučujem „Workforce“, (David Zonana, 2019), „Give Me Liberty“ (Kiril Mikanovski, 2019), „Easy Land“ (Sanja Živković, 2019) i „Irregulars“ (Fabio Palmieri, 2005). Filmovi koji mi zadaju „pesnicu u stomak“ (jer to je napribližniji opis tog utiska nelagodnosti koja se javlja tokom i nakon gledanja istih) su „Burning“, (Li Čang-dong, 2018), „Twentynine Palms“ (Bruno Dumon, 2003), „Under the Skin“ (Džonathan Glejzer, 2003), „Force Majeure“ (Ruben Ostlund, 2014), „At Eternity’s Gate“ (Julijan

imdb.com

„Cold War“ Pavela Pavlikovskog

Rio de Žaneiro u dnevnoj sobi Privatna arhiva

Zgrabi

Ema Bednarž, fotografkinja

Šnabnel 2018). Za smejanje i dosta finog crnog hummora tu su „In Bruges“ (Martin Mekdona, 2008), „film za sebe“ kako ga zovem u šali, čuveni „Deerskin“, („Le Daim“, Kventin Dupije, 2019), „The Climb“ (Majkl Anđelo Kovino, 2019) i „Toni Erdman“ (Maren Ade 2016). Ljubavni - zaista u najrazličitijim oblicima ljubav je ispričana u fimovima: „Tabu“ (Migel Gomes, 2012), „Phantom Thread“, (Pol Tomas Anderson, 2017), u čiju se muziku garant zaljubljujete, „Call Me By Your Name“ (Luka Gvadanjino, 2017); „Two of Us“ („Deux“, Filipo Menegeti 2019), „Queen of Hearts“ (May el-Toukhy, 2019). Van kategorija su prvi i poslednji film uz koji sam plakala. Prvi koji sam gledala kao dete je „The Man Who Would Be King“ (Džon Hjuston, 1975), a poslednje suze isplakane su prošle godine uz film neverovatno talentovane Maje Nova-

ković „A sada se spušta veče“.

TV Televizor nemam. Od TV formata redovnije pratim emisiju „Nivo 23“ Studija B na Jutjubu. Citiraću prijateljicu – „Serije, to mi je ozbiljno obavezivanje“. Dakle, retko ih gledam jer nemam vremena. Ali preporuke za „Wire“, „Taboo“, „Novine“, mini-seriju „Olive Kitteridge“.

MUZIKA Žanrovski dolaze iz potpuno različitih prebivališta, Od Ženskih vokala slučam Ninu Simon, Džordžu Smit, Akuu Naru, Aziliju Benks, En Pibls, Mili Džekson, Džil Skot, Patriciju Barber, Neelam, Tanerelle, M. I. A. Od gospode Keziju Džounsa, Rafaela Sadika, Majkla Kivanuku, Marvina Gaja, Deodato, Džonatana Vilsona, Al Green, Žaka Brela, Roberta Glaspera, Kamasija Vošingtona, Fkj & Masego.

Forsirajte i album „Gilles Peterson in Brazil“ da vam donese more i Rio u dnevnu sobu.

Zaobiđi FILM Valtazar Bogišić pisao je „Što se grbo rodi, ni vrijeme ne ispravi“. Treba ovo poslušati. Dugo sam bila jako tvrdoglava i davala šansu filmu do poslednjeg minuta. Više ne.

TV Ne znam šta bih mogla da kažem do posmatrajte i svoj um kao prostor gde je higijena jako važna i ne zatrpavajte ga đubretom.

MUZIKA Opet puno toga, ali nemojte slušati „onu vašu pesmu“ nakon što raskinete. Zaista nema potrebe da to sebi radite. Zaobići u širokom luku!

Četvrtak, 6. avgust 2020.

The Chicks su uspjele nešto jako bitno: da sa jednom protestnom himnom ,,March March“ učine da je muzika bitnija od svih ovih tema i spekulacija javnosti, koje su ih pratile

hicks

Armija jedne osobe Albumu ,,Gaslighter“ je ključna mana što je u dugim fazama pop-sladunjav; ne drži tu savršenu oštricu koja je uvis postavljena u protestnom megahitu ,,March March“ posljednjih mjeseci. Već sada je izvjesno - ovo je najbitnija pjesma izašla u eri rasnih tenzija, nije samo odjek smrti Džordža Flojda u policijskoj torturi u Mineapolisu. Pjesma je sjajna, jer Natali u nekoliko stihova uspijeva da uveže i teme emancipacije i feminizma. Ali i u Americi uvijek aktuelnu debatu o kontroverznom pravu pojedinca, da u

Najslavnije buntovnice američkog juga The Chicks

svom domu drži onoliko vatrenog oružja koliko mu je srcu drago. Ovo je njihov prvi album nakon 16 godina - ali u međuvremenu su se potrudile da ostanu relevantne na sceni, svojevrsne perjanice kantrija, kroz saradnju sa pop zvijezdama poput Bojinsi i Tejlor Svift. Albumu je ključna mana što je u dugim fazama prosto pop-sladunjav; ne drži tu savršenu oštricu koja je uvis postavljena u ,,March March“.

Voljeti ljubav Na ,,Gaslighter“ je Natali Mejns, sa tri decenije iskustva rada na velikoj muzičkoj sceni i iskustvom dubokih rana iz privatnog života - prosto svjesna da kroz život grabi sama. Ali i spremna, da maršira ponosno, poput Armije jedne osobe; i na tom putu pokuša da uskladi korak sa

dobronamjernima i onima koji slično misle i osjećaju. Tako životni moto postaje i protestni - a ,,Gaslighter“ od lamenta iznevjerene žene nakon propale veze u uvodnom dijelu, vrlo brzo postaje mnogo više od toga. ,,For Her“ je elegija ljubavi koja, iz bilo kog razloga, nije ,,kliknula“ - ali apsolutno ljubav jeste. Natali se u jednom momentu pjesme čak pita: ,,Zašto ne bi voljeli radi ljubavi same“, i taj momenat je otprilike i okidač na upaljaču za protestni plamen koji slijedi.

Zato su sjajne pjesme one posvećene muškarcima: ,,Young Man“ je obraćanje tinejdžeru koji tek treba da ,,progleda“ i postane senzitivan za potrebe drugih ljudi, u važnom momentu odrastanja. ,,Texas Man“ je čitav katalog likova koje je srijetala na neuspješnim dejtovima nakon propale veze... ,,Hope It’s Something Good“ dolazi možda pretjerano kasno kao mirenje sa bolnim rastankom, ali je iskren i jak momenat koji se najbolje uklapa kao kontrast ,,March March“. Sveukupno dovoljno, da The Chicks mogu da slave trijumfalan kreativni povratak, potpuno ostvarene u novom imenu. Sa pločom koja će mnogo značiti i za sami kantri žanr.

S. S.

Ocjena: 76/100

jambase.com

Vatreno oružje

Himna protesta protiv rasizma blista na prvom albumu benda nakon 16 godina

store.hmv.com

antri je preživio kao relevantan žanr, iako tako često karikiran i banalizovan - jer se nebrojano mnogo puta pokazalo da je idealno poprište za dobru svakodnevnu priču. I da se sve ideje najbolje provuku i ,,prodaju“, kada se uklope indirektno u kvalitetno pripovijedanje običnog života. Svoje ideje i svjetonazore bend The Chicks nosi u samom imenu. Prije samo mjesec, u američkoj muzičkoj javnosti odjeknula je vijest da je teksaški trio dama iz Dalasa odlučio da promijeni ime pod kojim su se proslavile - Dixie Chicks. Jer izraz ,,Diksi“ je umnogome svega vezan za američki Jug u periodu prije ukidanja ropstva i građanskog rata, prije vijek i po. Sve to su pratila pisanja žute štampe o razvodu pjevačice Natali Mejns, pa odluka da se album zbog pandemije korona virusa odloži za sredinu jula.

d ž uboks

Četvrtak, 6. avgust 2020.

Luckasti senzibilitet za dvotočkaško putovanje širom Amerike

tabernacleatl.com

kalendar

Trideset pet godina od premijere režiserskog debija Tima Bartona ,,Pee-Wee’s Big Adventure“

Ljubav dječaka i bicikla Dok je klasik Vitorija de Sike, kao inspiracija, duboka neorealistična drama u kojoj nema mjesta za infantilnost, apsurd Bartonovog komada je apsolutno prikladan za period sredine osamdesetih

ada je stvorio, ispostaviće se budućeg junaka Pi Vi Hermana, krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, američki komičar Pol Rubens vjerovatno nije ni sanjao da će njegov dječački lik biti tako popularan. Štoviše, nakon što je izgubio bitku da bude na ultrapopularnom ,,Saturday Night Live“ hit šou televizije 1980. godine, Rubens je bio ubijeđen da mu karijeru ništa neće spasiti. Sve dok te godine nije dječačkog Pi Vija izvukao iz korpe.

Zagrljaj duge trake Odmah nakon uspjeha na stejdžu, Rubens je želio vidjeti svog junaka sa crvenom leptir-mašnom na velikom filmskom platnu, pa je vrlo brzo skuvao i scenario za poten-

cijalni film. Kako bi se slatka priča upotpunila, trebao nam je i neko ko će ovog kvaziekscentrika predstaviti na najbolji način. Na scenu kvazinenajavljeno upada Tim Barton. Nakon uspjeha sa kratkom formom, od kojih se izdvajaju fenomenalni komad ,,Vincent“ iz 1982. godine i simpatični ,,Frankeweenie“ snimljen dvije godine kasnije (koji ima i svoju dugometražnu istomeinu varijantu snimljenu 2012. godine) Bartonu je došlo vrijeme da zagrli dugu traku. A upravo je kod Rubensa pronašao taj luckasti senzibilitet koji bi mu dozvolio da se oproba u dugometražnoj okolini. A tema filma je baš za Bartona - nakon što Pi Viju ukradu voljeno biciklo, on odlazi na čudnjikavo putovanje po Sjedinjenim Američkim Državama,

na fascinatnu avanturu koja će mu donijeti rješenje.

De Sika kao inspiracija Koliko god većina vodećih filmskih kritičara nije baš pretjerano bila oduševljena Bartonovim debitantskim nastupom, danas kada pogledamo unazad i fokusiramo se na elemente filma, jasno je zašto se ovo ostvarenje ubrzo etiketiralo kao klasični njegov film. Jer priča sa bogato izraženim detaljima, u kojem jedna čudnjikava komična avantura opisuje ljubav između dječaka i njegovog bicikla, može samo biti Bartonovo djelo. Dovoljno je sjetiti se kako je Barton predstavio što je Pi Vija na putu kroz američke puteve čekalo, kakva (ne)prijateljstva je sklopio, i

kako našeg junaka sa crvenom leptir-mašnom ništa nije moglo zaustaviti da dođe do svog voljenog dvotočkaša. Naravno, jasno je da je Rubens bio i više nego inspirisan legendarnim komadom Vitorija de Sike ,,Bicycle Thieves“ iz 1948. (dobitnika počasnog Oskara). Ipak, dok je Sikin film duboka neorealistična drama u kojoj nema mjesta za infantilnost, apsurd Bartonovog komada je apsolutno prikladan za period sredine osamdesetih kada je ugledao svjetlost na filmskim platnima širom svijeta. Nakon vizuelne deskrpicije luckastog lika Pola Rubensa, Barton je bio spreman za svoju fantaziju ali i blokbasterski efekat.

Leila MURSELJEVIĆ

Četvrtak, 6. avgust 2020.

film

33 OBRTAJA

Na prvom s svemirskom

Nju Orleansu. Taj grad je prikazan na tako lep način, uključujući i njegovu mračnu stranu, a muzika i sudbine raznih muzičara su glavne teme kojima se serija bavi, pa mi je time doživljaj bio još jači. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Sa Linčom ili Džarmušom u neku baš oldskul kafanu, na rakiju. Sa Mijazakijem na čaj u nekoj lepoj bašti. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Mislim da bi on ovde uživao, ne znam kako se toga još uvek nije dosetio.

z ika

Film koji Vas čini srećnim? - „The Evil Dead II“ (Sem Rejmi, 1987). Haha. Nisam naročiti fan horor filmova, ali sam imao fazu pre nekoliko godina kad sam gledao sve koji su mi tokom godina predlagani. Za drugi deo „The Evil Dead“ franšize sam bio potpuno zatečen količinom humora, crnog humora i čistog poigravanja sa gledaocem. U pitanju je neki fazon koji se neće svima svideti, ali ja sam jedan od tih ljudi kojima je to genijalno. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - „Twin Peaks: Fire Walk With Me“ (Dejvid Linč, 1992). Seriju sam mnogo voleo, ali ovaj film mi je bio preveliki teret i višak, čak mi je upropastio neke doživljaje koje je serija postavila na fenomenalno suptilan način. Film koji uopšte nijeste skapirali? - „Man Who Fell To Earth“ (Nikolas Roeg, 1976). Film je jako interesantan vizuelno, ali tek kad sam pročitao knjigu mi je bila jasna radnja. I nisam se nešto oduševio kad sam skapirao. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Joj, haha. Prvo što mi pada na pamet je jedan studentski film sa FDU koji sam gledao davno, zove se „Zvezda Tri“. U pitanju je kratki SF film o grupi ljudi koji su krenuli na misiju da unište famoznu „Zvezdu Tri“, za koju je rečeno u nekom proročanstvu da je krivac za sve nesreće koje se dešavaju srpskom narodu. Sastavlja se prvi srpski svemirski brod (od ostataka ruskih i američkih letelica, naravno) i posada sastavljena od kapetana, mehaničara, američkog androida i brod-

skog kompjutera koji komunicira isključivo na ruskom (i koga jedino android razume) kreće na ovaj suludi put. Sama premisa je dovoljno sjajna da prosto vapi za nastavkom i kao svaki dobar SF, jako dobro oslikava stvarnost kroz prizmu neke neverovatne budućnosti. Izuzetno bih voleo to da vidim ovekovečeno kao seriju. Postoji na Jutjubu film da se odgleda, preporučujem, vrlo je zabavan. Omiljeni filmski rivali? - Nisu iz filma, ali su iz serije – Žan-Luk Pikar i Q tokom raznih epizoda „Star Trek: The Next Generation“. Volim takve rivale, koji su prepuni poštovanja prema svom protivniku. Upečatljivafilmska scena sa nekom životinjom? - Jedino mi padaju na pamet scene sa mačkom Džonsi iz filma „Alien“ (Ridli Skot, 1979). Posebno drag citat iz domaćeg filma? - Ima ona neka fora iz filma „Mi nismo anđeli“ (prvi deo) - Voli Zapu? Pogledaću šta je to u rečniku. Ne mogu da se setim ni kako ide tačno, niti ičeg pametnijeg, generalno slabo i poznajem domaće filmove. Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Glavni likovi iz filma „Rescuers“ (Volfgang Riterman, Džon Launsberi, Majk Gabrijel, 1977). Definicija neodoljivog. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Nisam siguran, verovatno se tog filma ni ne sećam. Ali prvo neko sećanje za bioskop mi je vezano za prvi „Mortal Combat“ film. To je u tom momentu i za taj uzrast bilo jako uzbudljivo. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - „Saturday Night Fever“ (Džon Badam, 1977), naravno. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Nije u pitanju film, već serija „Treme“. Radnja se dešava u

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Father and Son“, Ket Stivens podsjeća me na mog ćaleta. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - Možda sam egocentrik, ali mislim da bih pustio svoju muziku da sa njom dočekam kraj. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - Celokupna muzika iz mjuzikla „Hair“. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „Guinevere“, Donovan. Ili možda „Eleanor Rigby“.

Vaša pjesma za karaoke? - Jednom sam samo učestvovao u karaokama, to je bilo u Nemačkoj. Pevao sam u polufinalu „How Deep Is Your Love“ - Bee Gees, a u finalu „Here I Go Again“ - Whitesnake (iako tu pesmu i ne volim naročito). Te večeri sam pobedio, pa se nisam usuđivao da opet odem, da ne pokvarim svoj prosek. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Mislim da bih odabrao nekog kompozitora klasične muzike, verovatno Čajkovskog. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - O kolegama ipak samo najbolje. Sigurno postoji neko ko odgovara tom opisu, ali ne volim da razmišljam na taj način. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Uvek me jako pogodi kada muzičari naprave svoj oproštajni album kad znaju šta ih čeka. Tako je bilo sa Bouvijem („Blackstar“) i Koenom („You Want It Darker“). Kad sam slušao te albume, pre nego što su njihovi autori preminuli, bilo mi je jasno šta je bila njihova suština, a to je oproštaj od svoje publike, muzike, pa na kraju i života. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - „Italo Hill“, Sergio Lounge. Hahaha. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Mislim da se sećam da sam u osnovnoj imao poster ben-

da Green Day. U srednjoj školi to više nije bilo kul. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - U to ne bih ulazio, previše mi je zloslutno da se kladimo sa životom nekog čoveka. Kapiram foru, ali mislim da će svima biti krivo kad nas konačno napusti takva legenda, a to je ipak neizbežno u nekom momentu.

Serija idealna za kišni vikend? - Nešto sa lepom muzikom, „Twin Peaks“ verovatno. Ili nešto baš srceparajuće, recimo određene epizode serije „M*A*S*H“. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „The Simpsons“. Kad smo u osnovnoj školi imali bend, probali bi smo uvek posle škole kod nas u garaži. Proba bi se redovno prekidala kad je na televiziji bila epizoda „Simpsonovih“. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „Star Trek: Deep Space Nine“. Iako je „Next Generation“ postala kultna stvar, koju i sam obožavam, DS9 nikad nije stekao mejnstrim popularnost, iako su poslednjih par sezona izuzetno uzbudljive, promućurne i srceparajuće.

Četvrtak, 6. avgust 2020.

srpskom m brodu Serija koju nikada nijeste završili? - Ima ih mnogo, pošto mi nikad nije krivo da napustim nešto kad skapiram da mi se ne sviđa, koliko god vremena da sam prethodno uložio u to. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - Svima dobro poznati „Lost“. Haha. Već na pretposlednjoj sezoni sam potpuno odustao od nje, jer je bilo jasno da će veći deo tih misterija ostati zauvek - misterija. Za razliku od „The Leftovers“ koju je pisao isti čovek i ima sličan fazon sa tim ređanjima misterije na misteriju. Ali u „The Leftovers“, razrada i zaključak su mi genijalni i mislim da je tu zapravo postigao ono što je na neki način pokušavao sa „Lost“. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Holodek iz „Star Treka“.

Srđan Popov,

frontmen beogradskog benda Sergio Lounge

Najdraži par iz serije? - Nemam naročito zanimljiv odgovor, obožavam ceo odnos i celo putovanje Džima i Pem iz serije „Office“. Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Idealna slika budućnosti čovečanstva u kojoj je smeštena cela radnja prvih „Star Trek“ serija. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za Toma. Ipak, on mi je uvek bio nesrećniji lik. Ali sam uvek najviše obožavao epizode gde se njih dvojica udruže. S. STAMENIĆ

zmeđu italijanskog popa 60-ih i 70-ih, klasika sa San Rema i elektropop futurizma što pripada viziji neke udaljene budućnosti, putuje Sergio Lounge; muzika koju osmišljava i kroz koju kanališe Srđan Popov. Serđo je beogradski bend koji je ovog ljeta, albumom ,,The Loungest“, dokazao da inteligentan, konceptualno osmišljen pop može biti pakleno zabavan na regionalnoj muzičkoj sceni. Srđanova muzika tako nije više samo fascinacija poznatijih kolega i najbolje skrivana tajna scene ex-Yu prostora. Već najlagodnija, autorionijom obojena muzička poslastica ovog ljeta. Srđan je audio inžinjer, tip koji se muzički školovao na kontrabasu i flauti, a sarađivao je i svirao u brojnim bendovima među kojima su, na primjer, Bitipatibi i Ti. Serđo je njegov alter ego - onaj potpuno ostvaren lik, bez introvertnih kočnica, koji sa beskrajnom lakoćom pronalazi zarazne i radosne melodije. Pri tome, grabeći titulu ,,prvog tastaturiste među muzičarima“ - bivajući neobična pojava na sceni, sa inovativnim i neobičnim instrumentom u rukama reprogramiranim tako da prati njegovu muzičku viziju. I uz obavezne naočare sa samo jednim zatamnjenim staklom. Na ,,The Loungest“, Srđan će vas oduševiti retro-kosmičkim instant putovanjima, poput genijalne ,,Detektivske Part I“. Bićete ubijeđeni da je samo otškrinuo vrata jedne velike autorske karijere. A zalog da malo bolje upoznate Popova, kao i njegovog Serđa, su odgovori u naših ,,33 obrtaja“. Koliko je tu radosti i intime ostavio prvi muzički „tastaturista“...

Emilija Radojičić

Četvrtak, 6. avgust 2020.

PODGORI č ARENJE

Prvi glas kritike R

adijski glas koji je oblikovao ukuse i stavove progresivnije crnogorske mladosti 80-ih bio je Zoran Gligorović. Prvi rok kritičar kod nas. Valjalo bi se zaputiti u radijski arhiv Javnog servisa i u lavirintu vrlo dragocjenih traka pronaći Zoranov glas. Bila bi to sjajna lekcija studentima podgoričkog Fakulteta političkih nauka: kako je jedan lokalni novinar, prije četiri decenije, kritički promišljao ne samo kvalitet onoga što je volio i što mu je bila fascinacija, a to je muzika. Već i kontekst jednog tjeskobnog, tromog miljea u kojem se, između mediteranske uspavanosti i balkanske skepse, ta muzika razvijala. Prvi je Gligorović javno i glasno govorio, još na državnom mediju gdje je na vid društvene kritike uvijek bilo onih koji će na oštriju društvenu kritiku gledalo poprijeko - da su rokenrol, pop rok, pop kultura u Crnoj Gori uopšte, poput siročadi. Da intenzivan muzički život, još pod sjenkom supkulture, dobija mahove u svim republikama... sem u Crnoj Gori.

Kao Toni Parsons Takav kritičar je vrlo precizno znao da razdvoji, što je na crnogorskoj sceni bilo ono što je zaista vrijedno pomena i pažnje šire od

lokalne publike. U izvjesnom smislu i da usmjeri i trasira put nekih važnih muzičkih karijera ovog prostora... Baš kao što na primjer britanski pisac Toni Parsons u kultnom brit-lit romanu „Naše nezaboravne priče“ (,,Stories We Could Tell“) na razmeđu rokenrol, mod i pank kulture oslikava dane muzičkog kritičara kao posao iz snova. Vrlo interesantno - Gligorović je prostor za kreativni izraz dobio u ,,Omladinskom pokretu“. List socijalističke omladine Crne Gore imao je kontinuitet, već tada skoro četiri decenije postojanja. Prvi broj izašao je prve ratne zime - štampan u piperskom selu Radovče, zamislite, još 1941. godine. Sa povremenim prekidima, list se razvijao, rastao - i do 80-ih već stigao da se pozicionira kao prostor u kom će crnogorska mladost moći kanalisati i neke avangardnije, alternativne ideje. U ,,Omladinskom pokretu“ Zoran Gligorović dobio je prostor i za analize scene, rok kritike, prikaze i odjeke svjetske scene, pa podsjećanja i feljtone vezane za karijere velikih zvijezda... I već od decembra 1981. godine jasno isticao, kakvo je stanje i u kako suženom manevarskom prostoru crnogorski bendovi stvaraju i stiču vješti-

Zaglavi se

Glava ,,Omladinskog pokreta“

nu. Oni lokalni - podržani isključivo prostorom i prilikom da sviraju na instrumentima u titogradskom Domu omladine (današnji KIC ,,Budo Tomović“). Što je trajalo, na isti način i bez nekog pomaka, kao isključivo po -rok utočište još od sredine 60-ih.

,,Posveta“ iz Bara Zoran je u autorskim tekstovima znao da istakne početkom 80-ih, da je Makadam, na primjer, bend koji je kvalitetom i usviranošću apsolutno prva jugoslovenska klasa. A da su titogradski Kohinori isključivo i jedini koji prate korak sa novotalasnim trendovima... Ostali su, uglavnom, pokušavali da prate korak ili ostajali u krutoj formi koja bi im prva bila fascinacija. Tako nalik na način na koji, reci-

Crta: Srđan Ivanović

mo, podgorička scena uz rijetke izuzetke i danas funkcioniše. Naravno da je takav kritičar znao da bude nepokolebljivo oštar. Kako je samo precizno znao dekonstruisati nastupe neafirmisanih grupa na Titogradskim rok susretima! I naravno da su mu se na crnogorskoj sceni i sredini znali dobro ljutnuti zbog toga. Toliko, da mu je barski Ružin trn posvetio pjesmu, koja se zvala, pazite sad: ,,Laku noć, folirante“. Naravno da je to Zoranu bilo i simpatično - tako su jedni druge samo učili buntu, kreativnom izrazu i slobodi. I tražili makar malo svježeg vazduha, u ustajalosti skučene scene, za koju se ipak i do kraja borio i smatrao je važnom, prvi crnogorski rok kritičar.

S. STAMENIĆ

Četvrtak, 6. avgust 2020.

LONDON CALLING

19 Iz kampanje Londonske transportne mreže

Pedalanjem protiv korone screenshot

usvojenog psa is južnog Velsa, Dilina, miksa „džek rasel“ terijera.

Lansiranje strategije

Strategija ,,Bolje zdravlje“ posebno je fokusirana na biciklizam, pogotovo zato što se smatra najboljom alternativom metrou, odnosno drugim transportnim sredstvima.

L. Murseljević

ova taktika Vlade UK da adekvatnije suzbije krizu 2020. bez sumnje je ,,izgubite višak kilograma“, ,,hodajte“, ,,vozite biciklo“. Adekvatno, kampanju protiv gojaznosti, lansirao je premijer Boris Džonson protekle sedmice. Krajnje iskren video premijer Džonson začinio je prelijepim kadrovima svog

Biciklisti kod štanda na istoku Londona

- Biciklizam i šetnja imaju veliku ulogu u rješavanju izazova sa kojima smo suočeni - kazao je premijer na lansiranju strategije, po kojoj će se, između ostalog, uložiti dvije milijarde funti za nove biciklističke staze. Ali i obaveznu obuku kako savladati često užurbane ulice na Ostrvu. U pomoć su premijeru, namjenski ili ne, brzo stigle različite zainteresovane strane. Prvo, i najočiglednije, bilo je pojavljivanje Londonske transportne mreže, TFL, sa novim idejama. Pored planiranih ruti, TFL je lansirao besplatne onlajn kurseve za usavršavanje biciklističkih tehnika, kao i

L. Murseljević

Biciklisti u Lojd parku

treninge ,,Cycle Confident“ koji se od ove sedmice mogu bukirati u svim opštinama na Ostrvu.

L. Murseljević

Glasajte stopalima

Crtež protestne grupe ,,Estinction Rebelion“

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Protestna grupa ,,Extinction Rebellion“, jedna od najglasnijih svjetskih organizacija u borbi protiv klimatskih promjena, dohvatila se umjetničko-uličnih rješenja. Tako su londonske ulice protekle sedmice osvanule sa njihovim crtežima ,,Bicikla ili automobili, glasajte stopalima!“, urgirajući na Londonce da sjednu i kako bi pedalanje počelo. A lokalne samouprave su krenule u svoju bitku, pa su od ove sedmice u svim gradskim okruzima vidljivi

štandovi sa informacijama o biciklističkim stazama, novim pravilima ali i informacijama o lokalnim zajednicama biciklista koji broje duplo više članova nego s početka godine. Nekima pak nije potrebno dodatno ohrabrenje, odnosno inspiracija da sjednu na biciklo. Jasno je da je sve više biciklista koji izbjegavaju druga transportna sredstva i u doba krize zadovoljno odlaze na posao pedalanjem. S obzirom na to da je ovo tek početak, može se očekivati avgustovski bum, pa će sa lijepim sunčanim vremenom i visokim temperaturama doći i biciklisti. Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić