Objektiv, Četvrtak 1. oktobar 2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 1. oktobar 2020. • broj 239.

ili :

zašto serija ,,Fargo“ nakon atipičnog starta četvrte sezone tek treba da dobije jasan kontekst i mjeru Str. 4. i 5.

Lice i naličje asimilacije

Ä&#x152;etvrtak, 1. oktobar 2020.

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

A cappella

Računi P

ostizborni život u Crnoj Gori, priznajem, nikada nije bio zanimljiviji. Kako smo manje-više svi na društvenim mrežama, na ovaj ili onaj način, taj utisak postaje još jači, utemeljeniji. Znam ja da je demokratija kod nas misaona imenica i da svi mi tek sada, s povelikim zakašnjenjem, kusamo čari jednakih prava i sloboda,. Ali, u neku ruku to je samo ogolilo našu realnost. Ta realnost, da podsjetim, činjenično se lako utvrđuje prostim i jednostavnim uvidom u naše svakodnevne, demokratske rituale poput kađenja vode koja prolazi kroz zvanični vodovod ili osveštavanja javnih, opštinskih prostora prije preuzimanja dužnosti. Zluradi bi rekli, demonizovanje javnog prostora pod krinkom dedemonizovanja. No, nakon nekoliko decenija demonizovanja sveukupnog životnog prostora, uključujući i medijski, oštrica građanskog se dobrano otupila. Tačnije, marginalizovana je. U ovom trenutku, imam utisak da pristojni građani Crne Gore, a srećom ima ih, ćute. Gutaju knedle i nadaju se da demokratija kojoj hrlimo ne mora da izgleda ovoliko bolno.

*** Svi smo željni promjena, željni smo drugačijeg i pristojnijeg javnog diskursa, željni smo ne samo poruka, nego i konkretnih djela koje će nas podsjetiti da u Evropi nijesmo samo geografski, već suštinski. Tužan podsjetnik, da je u ovom trenutku jedina legitimna promjena bila upravo - rezultati izbora. Sve građanski profilisane stranke ostaju i dalje u manjini, koristeći jedino prevagu politički definisanu kao „tas na vagi“, nadajući se da su „ovi veći“, koji su jasno postavljeni na dva suprotstavljena politička pola, svjesni da bez to malo građanskih procenata nemaju većinu. Niti jedni, niti drugi. Za ovu lijepu zemlju, najljepšu na svijetu, možda je to dar od samog Boga, rekli bi ateisti. Istini za volju, ovo jeste jedini mogući put da se koncept građanskog društva revitalizuje i povrati u život. U Crnoj Gori građanska opcija nikada nije bila jaka i snažna, a zaslugu za to možemo pripisati prethodnoj garnituri koja, da je htjela, i te kako bi našla način da je osnaži. Nego je problem u tome što je mislila da je ona ta - a kad malo bolje razmislim, nije joj se isplatilo. Očigledno nije ona bila ta, već je bila

Piše: Vladimir MARAŠ

U ovom momentu Ministarstvo kulture je najvažniji činilac demokratskih promjena u Crnoj Gori. Onaj kome dopadne funkcija ministra za kulturu, što se tiče mene, uzeo je najvažniji resor u budućoj Vladi

zarobljena u sopstvenim (među)interesima i zabludama. Račun je stigao, naplata će ubrzo. Do tada, moraćemo malo da se strpimo i da se uzdamo u neke nove, mlade snage u čiju ljubav prema Crnoj Gori ne sumnjamo. Ili ne smijemo da sumnjamo. Ako ćemo pravo, promjene u našoj državi, na način kako su ih zamišljali ljudi željni integracije u moderni svijet i Evropu, očigledno nijesu bile moguće u ovom dijeljenju karata. Svemu ovome definitivno doprinosi i nestabilna političko-zdravstvena situacija na svakom ćošku ove „ravne ploče“ (za one

koji vjeruju u tu teoriju). Pa tako, kad se sve smuti i izvede zaključak, dobro je dok se stvari mijenjaju, ali očekivanja moraju biti svakako u skladu sa opštim okolnostima, koje da podsjetim, danas ne izgledaju baš tako ružičasto. Kad već pomenuh ružičasto, ne mogu a da se ne sjetim svoje omiljene televizijske stanice koja je nekoliko posljednjih decenija, donedavno i putem nacionalne crnogorske frekvencije, uradila sve što je mogla da doprinese izgledu današnje društvene realnosti, kao i da ubije svaki građanski glas koji se kritički argumentovano odnosio prema prethodnoj vlasti. I ne samo oni, bilo je tu medijskih saučesnika komad. Da podsjetim da su formati poput ,,Zadruge“, ,,Farme“ ili ,,Parova“ bili najgledaniji programski sadržaji u Crnoj Gori, pa nam eto stiže i to na naplatu, prije samog računa. Da podsjetim i to, svi ti programi donedavno su imali u svojoj programskoj agendi (ne)posrednu podršku prethodnoj vlasti kroz svoje informativne programe. Naravno da je sve ovo logična posljedica takvog interesnog ljubavljenja, da ne kažem orgija. Samo ne znam kako smo se svi odjednom sjetili da ti programi rade na štetu mentalnog zdravlja svakog čovjeka koji živi u Crnoj Gori. Naprasno, tek sad? E pa nije baš da je tako.

*** Moram priznati da je ova postizborna Crna Gora mnogo zanimljivija nego ranije. Svakog dana se iščekuje neka nova vijest, čeka se izbor nove Vlade, čekaju se kadrovska rješenja. Do ovih izbora, sve je bilo nekako predvidivo, lako za pretpostaviti. Svi pričaju o službama bezbjednosti, vojsci, policiji, a malo ko o kulturi. Ako među čitaocima ima nekog ko je u prilici da uticaj iskoristi za boljitak društva, da mu javim da je u ovom momentu Ministarstvo kulture najvažniji činilac demokratskih promjena u Crnoj Gori. Onaj kome dopadne funkcija ministra za kulturu, što se tiče mene, uzeo je najvažniji resor u budućoj Vladi. I neka dobro gleda što čini, jer u ovom trenutku, resetovanje kulture u pravom smjeru, najvažniji je interes Crne Gore. Bez revitalizacije kulturne politike, nema ni demokratske promjene. Kadili kulturu ili ne, račun na ime kulturne devastacije će nam stići, skuplji nego za autoput. A avansna plaćanja već su krenula.

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

U fokusu

Serija ,,Fargo“, nakon atipičnog starta četvrte sezon

Lice i naličje asim worcesermag.com

merika obožava dobru krimi priču, jer je krimi priča i ona sama, Projekat je na drobio je niz prljava usta V. M. ,,ničijoj zemlji“; Varga u jednom od ključnih mosa tek odbljescim menata treće sezone serije a svoje prepoznat ,,Fargo“. Za autora Nou Halji v osti i ulija, ,,Fargo“, televizijsko autentičnosti. K ojih ima tek poprište od tonova i teu tolikoj mjeri, d ma kultnog filma braće možete zapitati, a se komotno Koen, uvijek je bila cijela da li je neka dru ga Amerika. i tuđa moderna krimi serija Veliki slikari često su na američke provin pejzažima željeli da rašire, cije ,,Fargo“ od ovoga više uvećaju horizont. I to bi im se , traganje za novim dimenzijama danas sprema i što stvara i prostorima često vratilo kao buNoa Hauli merang; u pretjerano razvučenom kadru izgubili bi fokus... U istu zamku potencijalno upada Hauli; jer na početku četvrte sezone serije ,,Fargo“ sa naučnom fantastikom i vanzemaljne uzima materijal sa one palete koju cima, odjecima Hladnog rata i sjensu Džoel i Itan Koen, prije skoro če- kama đavolskog Drugog koje pohodi tvrt vijeka, namijenili svom kutnom jedan dozlaboga hermetičan i inertan filmu. Konkretno: umjesto noar šu- svijet... I uvijek je uspijevao, da sačunjalice u ledenom bespuću američ- va ono što suštinski jeste ,,Fargo“. Nakog Srednjeg zapada, poprište nove kon dvije uvodne epizode, emitovane sezone je prostorno i vremenski na televiziji FX i striming servisu Humnogo južnije. U Kanzas Sitiju 50-ih, lu tokom vikenda za nama, ostaje digdje će se u sukobu dvije mafijaške lema da li je možda previše odlutao. porodice i dva identiteta otkrivati u Ili da li je, lutajući u lavirintu korumcjelosti geometrija američkog sna. pirane Amerike kao Tezej u pohodu Hauli je i do sada širio ,,Fargo“ uni- na Minotaura, potrošio onu kudelju verzum u raznim meanderima i ru- koja bi ga u svakom momentu bekavcima američke mitologije: od ste- zbjedno mogla vratiti kući. reotipa provincije 70-ih, flertovanja

nme.com

Velike i male ribe

Džesi Bakli perfektna u ulozi iščašeno devijantne medicinske sestre

Ono što treba istaći je, da ,,Fargo“ suštinski prati onu ideološku matricu koja je Hauliju jako bitna. Sjetimo se: sukob obične policajke sa devijantnim jahačem neoliberalizma Vargom u prethodnoj sezoni, prije tri godine, bio jedan gotovo fenomenološki ogled relativizovanja svakog morala i lojalnosti, zarad sujete i interesa. I strogo tematski, na startu četvrte sezone, kroz sukob porodica Fado i Kenon, samo je utvrđen. Uz još serviranu tezu koja će kroz sezonu izvjesno dobiti zamaha - da je američki san skoro isključivo ekskluziva za imigrantske zajednice. Kanzas Siti 50-ih; Italijani protiv Afroamerikanaca. Jedan svijet krupnih riba koje treba da ustupe mjesto

Kris Rok spreman da predvodi porodicu u brlogu krimi i neoliberalnog svijeta

još krupnijima... U prologu sezone, prvo su gospodari provincijskog podzemlja, onako kako ga Hauli čita, bili Jevreji, potom Irci; a zatim je vrijeme došlo za Italijane... Dok prste nijesu umiješali tamnoputi. Svi sa svojim specifičnostima i pravima na dio kolača, i svi spremni da ugrabe jedan prolazni momenat za sebe. Slično kao Skorsezeov ,,Gangs of New York“ - samo što je često potpuno apsurdna i nasumična jednačina ljudskih sudbina ovdje sa mnogo opasnijim i potresnijim posljedicama. Gdje naravno velika riba uvijek jede onu manju; ali uz jako interesantnu tezu da je mafi-

jaška krimi igra savršeno sredstvo kulturne asimilacije. Osim što, naravno, postoji jedna zajednica koju Amerika i dan-danas odbija i da asimiluje - o čemu ironično svjedoče sve rasne tenzije našeg vremena. Ono u čemu se autor muči u uvodnom dijelu sezone je potreba da što prije postavi sve aktere i ratnike na bojno polje i poprište šoua, a da pri tome zasoli i neku opasnu ideju, odjek našeg vremena ili ideološki kontekst. Tako se prva velika ozbiljna uloga karijere Krisa Roka (glavna faca mafijaške porodice Loj Kenon) prilično izgubila; Rok igra onako kako se to očekuje

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

ne na neočekivanom poprištu Kanzas Sitija, tek treba da dobije jasan kontekst i mjeru denofgeek.com

milacije Mafiozi iz familije Fada su katalog velikog broja interesantnih i zabavnih likova

serije ,,Justified“ se na njegovo pojavljivanje sigurno smije brk) tek je servirana u završnici druge epizode, policijskim đonom provali na jedna vrata poštene familije. Zato je pun pogodak jedino i isključivo fantastična Džesi Bakli u ulozi medicinske sestre Oraete Mejflauer. Od momenta kada pred svoje mafiozo-pacijente i sve nas prospe onaj prepoznatljivi akcenat Minesote (ha, eto je konačno prava ,,Fargo“ konekcija!), znaćete da ova glumica može da vam proda sve. Ona će biti nešto poput iščašenog, načitanog i savšeno slobodnog anđela smrti za sve ogrezle grešnike i njihove nevoljne saputnike Kanzas Sitija 50-ih. Možda i produžena ruka devijantnog Varge iz treće sezone... Hauli tu ima brisani prostor da postavi genezu jedne dehumanizacije, što je propustio u prethodnoj sezoni. Tek ćemo vidjeti da li će na pravi način iskoristiti glumicu koja je briljirala u prošlogodišnjoj hit-seriji ,,Chernobyl“ i ovogodišnjoj filmskoj poslastici ,,I’m Thinking od Ending Things“ Čarlija Kafmana.

Na ničijoj zemlji

od nekog ,,Fargo“ junaka, ali u bilo kom momentu ne prevazilazi očekivanja niti djeluje pretjerano autentično. ,,Zapleše“ tek onda kad taj silni kontekst gangsterske priče svijeta rasne nejednakosti prebaci na polje liberalne ekonomije modernog svijeta, što je naravno jedna od omiljenih tema autora serije. Krisa Roka je ipak ,,poklopio“ harizmatični Gaetano sa druge strane krimi poprišta; Haulijev izbor da za ulogu ,,kapa“ porodice Fado izabere Salvatorea Espozita, dobro poznatog iz italijanske serije ,,Gomorra“, bio je perfektan. Problem je što nekoliko odličnih liko-

va, poput 16-godišnje tamnopute Eterilde koja mimo ,,krupnih riba“ traži svoj put (glumica Emiri Kračfild je među najbližima klasičnom ,,Fargo“ konceptu i liku Frensis Mekdormand iz filma braće Koen) - prosto ne dobijaju dovoljno prostora da se razmahnu. U dvije uvodne epizode Hauli je teren za igru natrpao sa toliko igrača, da rijetko ko dobije loptu u dovoljnoj mjeri da se iskaže. A jasno je da gotovo svi ,,znaju znanje“. Tako bi definitivna ocjena o kastingu morala da sačeka; a uloga detektivskog šefa za velikog kaubojskog šmekera Timotija Olifanta (fanovima kultne

Djeluje da se Noa Hauli umorio od ,,Farga“; te silne geometrije i velike karte koju je posudio od braće Koen, da bi na terenu jedne fascinacije servirao Ameriku koja ga muči i koju voli. Vidjelo se to i u prethodnoj sezoni, i sasvim je legitimno bilo da pokuša da se iskaže na novom terenu, u novom dresu... Problem je što četvrta sezona ,,Farga“, sa svojom temom sujete i pohlepe kao naličja američkog sna, pogotovo za one koje se teme rasne nejednakosti najdeblje tiču - previše liči na slične i aktuelne projekte kojih danas ima na sve strane. Od, recimo, superherojskog ,,Watchmen“ prošle, do ,,Lovecraft County“ u fantazijskom miljeu ove godine - ili, recimo, krimi-poslastice ,,Snowfall“ koja nije odjeknula u dovoljnoj mjeri iako je

sasvim korektna dekonstrukcija epidemije kreka u Los Anđelesu 80-ih. ,,Fargo“ je tako, nakon uvodne dvije epizode četvrte sezone, na ničijoj zemlji; sa tek odbljescima svoje prepoznatljivosti i autentičnosti. Kojih ima tek u tolikoj mjeri, da se komotno možete zapitati, da li je neka druga i tuđa moderna krimi serija američke provincije (poput sjajne treće sezone ,,Goliath“, na primjer) - više ,,Fargo“, i to onaj Haulijev, od ovoga što danas sprema i stvara sam Hauli. I to nije patnja za formom i poznatom teritorijom, daleko od toga; već realna bojazan da će, duboko na neistraženoj (a za druge autore već istrošenoj) teritoriji, autor teško pronaći nešto vrijedno i za sebe i za nas. Za sada mu je jedino ,,opravdanje“ za selidbu u Kanzas Siti to što je pronašao dobar teren za omaž stvaralaštvu braće Koen sa početka 90-ih. Konkretno, vrhunskim filmovima ,,Miller’s Crossing“ (1990) i ,,Barton Fink“ (1991) koji su po mnogo čemu važni za njihovu karijeru koliko i ,,Fargo“. Sva ta vrtutma od likova dvije mafijaške porodice, jednog lezbo para u zatvorskom bjekstvu, nekih neodoljivo običnih i potpuno nebitnih ljudi, te jedne 16-godišnje tinejdžerke koja se našla na ,,unakrsnoj vatri“ - je samo učinila da nakon dvije epizode zaboravimo, koliko nam je tri godine falio ,,Fargo“. Koliko je poseban i drugačiji koncept moderne televizije; i koliko su samo nekoliko taktova uvodne teme Džefa Rusa dovoljni da svaki kutak naše modernosti i naših dana djeluje kao ledena pustoš ,,Farga“. Sa nekoliko ludih i divljih driblinga, poput minijatura bučne, nasilne Oreate koja se igra sa svim društvenim normama Kanzas Sitija - poželjećete makar da ne propustite narednu, treću epizodu. Do tada Noa Hauli mora pronaći pravu i prepoznatljivu igru, što prije. S. STAMENIĆ

Ocjena: 3,6/5

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

zerkalo Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

ardkor fanovi Artura Konana Dojla nemaju što da traže od Netfliksovog novog filma „Enola Holmes“. Šerlok i Majkroft se, doduše, pojavljuju u femi-priči o njihovoj mlađoj sestri Enoli (šarmantna Mili Bobi Braun iz hita „Stranger Things“, takođe i koproducentkinja filma), ali ona ipak potpuno pripada samo ovoj prčastoj šesnaestogodišnjakinji. Samim tim, sa junakinjom koja nijednom nije ni pomenuta u knjigama o najpoznatijem detektivu na svijetu i događajima koji su zasnovani na šestodjelnom serijalu young adult knjiga Nensi Springer, nekako je i bilo očekivano da „Enola Holmes“ dobije ljubav samo od mladih odraslih. Ali... Da li je moralo da bude baš tako? Sudeći prema vrlo šarmantnom startu filma Harija Bradbira (televizijski režiser najpoznatiji po radu na fantastičnoj „Fleabag“), „Enola Holmes“ mogla je da bude mnogo, mnogo bolja. Nažalost, njeni autori smućkali su sve i svašta, pa krajnji rezultat – iako gledljiv, teško može šarmirati stariju publiku.

Odbjegla dama

Priča počinje 1884. u Engleskoj, na dan kada Enola puni 16 godina. Nažalost, taj dan joj donosi samo razočaranja. Prvo, zbog misterioznog ali svojevoljn o g n e st a n ka m a j ke Eudorije (Helena Bonam Karter), a potom i

Slatka, ali bezazlena furiozica Režiser Hari Bradbir nije imao sigurnu potporu scenariste Džeka Torna, a previše se oslonio i na glumu Mili Bobi Braun, Netfliksove zvijezde u usponu

zbog gorkoslatkog povratka starije braće kući. Njihov dolazak je sladak zbog toga što Enola nikada ranije nije vidjela Majkrofta (Sem Klaflin iz serije „Peaky Blinders“) i Šerloka (Henri Kavil). Ali, i veoma je gorak zato što zabrinuta braća insistiraju da sada, kada nema nikoga da brine o njoj, Enola mora da se upiše na akademiju za mlade dame. Malo je reći da je to smak svijeta za jednu atipičnu tinejdžerku koju mnogo više interesuju Šekspir, džu-džicu, streljaštvo i detektivske misterije nego korseti, lepeze i viktorijanske frizure. Enola će, naravno, brzo pobjeći od braće. Uskočiće u prvi voz za London, gdje će slučajno upoznati Tjuksbrija (Luis Partridž), mladog lorda koji je takođe u bijegu od porodice. Uz njegovu pomoć, pokušaće da pronađe majku. Ali, i odgovor na pitanje što znači biti jedna

REŽIJA: Hari Bradbir ULOGE: Mili Bobi Braun, Henri Kavil, Sem Klaflin, Helena Bonam Karter TRAJANJE: 123 min

Enola u svijetu koji tretira nepokorne (mlade) dame kao pokvarenu robu.

Najgori izbor

Za road trip male furioze, Bradbir kao da je želio i malo feminističke krvi svoje „Fleabag“ (glavna junakinja sve vrijeme ruši četvrti zid, ali njeno obraćanje publici je besmisleno i nešarmantno, za razliku od onog koji nam je lomio srca i tresao trbuhe od smijeha sa Fibi VolerBridž), i malo brzopotezne akcije Gaj Ričijevog „Holmsa“, i malo specifičnog miksa humora i britanske uglađenosti poput onog iz franšize „Kingsman“... Ne bi to možda bio loš temelj za young adult priču koja želi da bude i zabavna i ozbiljna, i poletna i bitna u isti mah. No, Bradbir nije imao sigurnu potporu scenariste Džeka Torna („The Eddy“), a previše se oslonio i na šarm Netfliksove zvijezde u usponu. Mili Bobi Braun jeste poletna i slatka, ali nije imala ni dobra uputstva i materijal na raspolaganju, ni dovoljno iskustva da se bavi „rušenjem zidova“. Opet, čini se da je, za razliku od kolega, izvukla maksimum iz usmjerenja režisera. Klaflinov sitni-

theposterdb.com

Piše:

„Enola Holmes“: femi-film o Šerlokovoj mlađoj sestri brzo gubi šarm

čavi, piroćanski Majkroft je gotovo negledljiv, Helena Bonam Karter ovakve uloge igra i žmureći, a Kavil je sigurno najgori Šerlok u podugoj istoriji adaptacija Dojlovih romana. Naravno, ne svojom krivicom.

Pogrešna publika

Nije ni čudo što je piščeva fondacija tužila Netfliks zbog neadekvatnog prikaza kultnog detektiva. Ovako nježan i fin Šerlok ne bi mogao da postoji ni u najboljem od svih svjetova, a ako bi ga igdje mogli zamisliti ovako pitomog i mirnog, onda bi to bila neka alternativna epizoda „Black Mirrora“. Šteta zbog glumaca, još više zbog cijelog filma. Ima u „Enoli“ nekih lijepih i iskrenih femi-momenata, poput onog zamjeranja Šerloku da nikada nije pokušao da

promijeni svijet zato što mu takav – skrojen od muškaraca i za muškarce – u potpunosti odgovara. Ali, na svaki takav detalj, dođe i deset loših odluka. Između ostalog, onaj nesrećni plaćeni ubica (Burn Gorman) koji maklja Enolu i Tjuksbrija kao da je pred njim, u najmanju ruku, Kika sa Zabjela, a ne đečina koju bi mogao da ponese i malo jači vjetar. „Enola“ svakako nije poprostačeno jahanje na femi-talasu, niti je kalkulisano a prazno igranje na prava žena kao što je to Netfliksov drugi projekat, serija „Cursed“. Opet, moglo je to i zabavnije, i ozbiljnije, i zagonetnije. No, da bi napravio takvo nešto, režiser nije trebalo da cilja samo na young adult, nego na cijelu publiku.

Ocjena: 5,2/10

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

Anime Planet

Deca-Den

Distopijska vizija blista nepredvidljivom pričom i inovativnim vizuelnim rješenjima

amazon.com

Apokalipsa je samo igra Brod na kom je stalo sve što je ostalo od čovječanstva odraz je dekadencije i propadanja. I to ne samo u srazmjerama neodgovornosti, za planetu zagađenu čovjekovom ignorantnošću. Već je i slika svijeta koji je naučio da ljudsku svijest i živote bukvalno projektuje na robote

Groteska realnog svijeta

ako je kosmički tužno objasniti mladoj osobi da su svi ideali i vjera u promjene i progres, samo dio velike i unaprijed režirane igre jednog svijeta koji ko zna koji put ide po zlu. To je momenat u kojem jednim udarcem gubi ne jedna, već nepovratno dvije osobe. Cijela distopijska vizija budućnosti će ipak pasti pred nepopravljivim optimizmom i dobrotom jedne Natsume, u anime hitu ,,DecaDence“. A ova vizuelna gozba naučne fantastike će prije toga, u uvodnim epizodama servirati potpuno neočekivan i maestralan obrt. Da nije bilo tog momenta, o ,,Deca-Dence“ bi se govorilo samo kao o klonu postapokaliptičnog hita ,,Attack on Titan“. Ipak, o djelu koje je Juzuru Tačikava tako režirao upečatljivo i raskošno, da je vizuelno u rangu televizijskog ,,creme de la creme“ anime produkcije poput ,,Made in Abyss“ - zaslužuje se govoriti kao nečemu svježem i upečatljivom. Za metod narativnog rasplitanja koji postavlja potpuno nova pravila igre u ovom svijetu - na ponos Tačikave i scenariste Hirošija Seka.

Nada za opstanak

Krenimo redom: ,,Deca-Dence“ je, u svijetu odrastanja jedne crvenokose radosti, tinejdžerke Natsume, sve što je ostalo od čovječanstva.

su ono za što su ,,Titanima“ bile potrebne lijepe četiri sezone: potpuno neočekivano, odmah su skinuli veo sa istinske prirode neprijatelja. Ali i, naravno, prirode i namjera samog čovjeka.

Kaburagi i Natsume u centru bolne priče odrastanja u postapokaliptičnom svijetu

To je pokretna gigantska skalamerija - tehnologija poput ,,Howl’s Moving Castle“ u Mijazakijevom filmskom anime klasiku, samo bez magije i u mnogo većim razmjerama. Na jednoj posnoj pržini od planete, onom što je ostalo od Zemlje nekih 400 godina od danas, ,,DecaDence“ čuva nadu u opstanak čovjeka. Jer planetom sada gospodari vanzemaljska rasa gigantskih buba Gadola, koji su uništili 90 procenata stanovništva. Sve što je ostalo čovjeku je to veliko, umorno, ali u borbi efikasno utočište. Cijelo čovječanstvo je jedan jedini bojni brod. Koji na loše podmazanim točkovima migolji ovim svijetom,

što je nekad bio gostoljubiv dom. Naravno da je za Natsume, koja je ratno siroče i koja je bez desne ruke još ostala u napadu Gadola, najveći san da postane ratnica. Umjesto toga, vrlo strogi hijerarhijski svijet joj je namijenio ulogu pomoćne radnice na održavanju ,,Deca-Dence“ sistema... I društvo ćutljivog, zagonetnog šefa mehaničara Kaburagija. Sav koncept ,,odbrane posljednjeg utočišta čovjeka od mnogo većeg, moćnijeg i neshvatljivog neprijatelja“ naravno žestoko miriše na ,,Attack on Titan“. I to je ono što su Seka i Tačikava iskreno i znali od starta - da im uspjeha nema ako ne naprave radikalan zaokret. Učinili

Bez namjera da pretjerano otkrivano ono što će svakom anime sladokuscu izvući tlo pod nogama već u drugoj epizodi: ,,Deca-Dence“ odraz je ljudske dekadencije i propadanja. I to ne samo u srazmjerama neodgovornosti, za planetu zagađenu čovjekovom ignorantnošću. Već je i slika svijeta koji je naučio da ljudsku svijest i živote buvalno projektuje, ,,uploaduje“ na robotske kiborge. Pa da im živote uzvisi na bezbjednu visinu nekoliko hiljada kilometara iznad Zemlje... Ali ih ništa nije naučio o slobodi. Zato je ,,Deca-Dence“ vizija svijeta, ona tako bolno prepoznata u pogledu i tišinama tog neostvarenjaka Kaburagija - mnogo zloslutnija i od one u koju vjeruje Natsume. Cijela je borba za opstanak tek velika igra, smišljena za zabavu i zamajavanje poslušnih robota; pravih, ,,originalnih“ ljudi nije ostalo mnogo na ,,DecaDence“ i oni su tu tek puki statisti. A postojanje čovječanstva svedeno je na puku igru sa neograničenim brojem (robotskih) života i misijama sa doziranim adrenalinom i zabavom! I tu dolazimo do Tačikavinog poteza autorske karijere. Reditelj je genijalno odlučio da onu ,,realnost“ kojoj pripada Natsume na ,,DecaDence“ oslika detaljno, raskočno, sočno, puno života. A robotski svijet je potpuna groteska - ciljano ćoškasta, jednostavna i svedena u mnogo manje boja i oblika, kao bebeći crtaći. Da vam bude užasno žao, što su ti ljudi-roboti od svog postojanja učinili. I da lako shvatite, zašto im je potreban bijeg u ,,Deca-Dence“ - u tu igru od apokalipse, taj surogat od kakvog-takvog sočnog života. U alegoriji modernih društvenih mreža i onlajn igara, jedan razočarani i umorni Kaburagi pokušaće da svojoj Natsume otvori oči. Po cijenu srušenih ideala - jer što su bilo kakvi ideali, spram istine i realnog pogleda na svijet? S. S.

Ocjena: 4,5/5

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

listalica

Jaje kao signal za uzbunu, ži

Proteinska bomba

V kao savršen zaštitnik i džentlmen servira doručak u filmu ,,V for Vendetta“

medium.com

Rokijev proteinski šejk na putu do svjetske titule i ostvarenja

pinterest.com

,,Nadam se da ti nijesam ubio apetit?“ jasno je da postoji samo jedan, odričan odgovor. I da su ovakvi momenti najave prave gozbe za filmske sladokusce.

vaki se vrhunski majstor tona na filmu kune u Roberta de Nira. Nema tog devijantnog mastermajnda koji je uspio da u jednom pokretu rukom probudi pozornost kompletne publike, da pošalje svaku dlaku u stav ,,mirno“, kao De Nirov Luis Sajfer u filmu ,,Angel Heart“ (Alan Parker, 1987). U momentu kada De Niro ne ljušti, nego gnječi, mrcvari i demonizuje jedno kuvano jaje, još uz lekciju serviranu Mikiju Rurku ,,da svakog puža možeš poznati po tragu što za njim ostaje“, stala je sva umjetnost vrhunske montaže zvuka. A u simboliku pucanja ljuske jajeta svi predatori ovoga svijeta; posebno taj Sajfer, što je ostao upamćen po čudački i perverzno zaraslim noktima. U tom jajetu stala je i konačna sudbina Rurkovog lika u neonoar klasiku 80-ih, zasoljenom misterijom vrhunskog trilera i vudu magijom. Tako je jaje znalo da simbolički odredi put ključnih aktera filmske

priče; a u nekim slučajevima i više, pa i u bitnijim djelima od Parkerovog ,,Anđeoskog srca“. I vrijedi ih se podsjetiti, za Svjetski dan jaja, koji se štosno obilježava svakog drugog petka u oktobru. Za neke od likova, poput Džulije Roberts u filmu ,,Runaway Bride“ (Geri Maršal, 1998) to jaje značilo je momenat samospoznaje, onda kad shvati da konce života mora preuzeti u svoje ruke. U klasiku 70ih , Willy Wonka and the Chocolate Factory“ (Mel Stjuart, 1971) bilo je sredstvo velikih životnih lekcija za neke prerano osakaćene i ogrubjele duše. A znalo je biti i prvi signal za uzbunu i neobjašnjivu opasnost poput nezaboravnih komedija sa ukusom horora 80-ih. Konačno, samo jedno prženo jaje servirano na šniti tost hleba za doručak, bilo je dovoljno da se prepozna savršen šmeker i džentlmen. Pa i sa likom skrivenim iza maske. Makar u očima Natali Portman u ,,V for Vendetta“. U momentu kada je V pita:

Cool Hand Luke

Prevelik i teško svarljiv zalogaj Polu Njumenu donio je Oskara - u performansi nesalomivog zatvorskog prznice Luka u filmu ,,Cool Hand Luke“ (Stjuart Rozenberg, 1967). Njumenov robijaš može sve, bilo kada i bilo gdje - pa i da prihvati opkladu da će pojesti 50 kuvanih jaja za sat. Samo jedan pogled pred ,,Everestom“ od zalogaja je dovoljan da znamo da je pred Njumenom, ipak i prvi put - jedna nepremostiva prepreka. I to ona u kojoj će mu, krajnje konačno, stati sav ponos.

Airplane!

Kultna komedija „Airplane!“ (Dejvid i Džeri Zaker, 1980), urnebesna parodija katastrofe, skreće letilicu sa bezbjednog putovanja u nezaboravni i potpuno lud šou. I to onda kad ljekar u avionu, doktor Rumak (fantastični Lesli Nilsen) posumnja na masovno trovanje. Njegova ,,dijagnostika“ je nečuvena u sceni koja je parodija svih horori-

stičnih prikaza masoven zaraze 70ih. Iz usta pacijenta, potpuno šokiran, izvlači jedno po jedno jaje... Sve dok iz posljednjeg ne izleti ptičica. A u sred filma Lesli uspije i da zasmije i okrene stomak.

Runaway Bride

Više od pola filma potrebno je Ričardu Giru i nama da shvatimo, da je Megi (Džulija Roberts) u ,,Runaway Bride“ suštinski nedovršena osoba. Zapletena u kučine svih onih koji su joj sve odluke u životu donosili umjesto nje. Od jedne do druge vjeridbe - ka novom bjekstvu sa ,,ludog kamena“. Naravno, do momenta kad Megi konačno shvati da je potrebno da stane iza bilo čega kao ličnog i samo svog izbora. Počev od fundamentalnih stvari. Recimo, kako spremljena jaja ona to konkretno voli. Ajk (Ričard Gir) je prvi koji joj je pružio šansu da sama bira; zato je on, na kraju, njen jedini izbor.

Rocky

Proteinski šejk sa pet svježih jaja. Tako se Silvester Stalone spremao za svjetsku titulu, kao niko i ništa u Filadelfiji - naravno u ,osvarenju ,Rocky“ (1976). U njegovom doručku u cik zore u nizu potpuno istih i neostvarenih dana, stale su sve nade nebitnjakovićka koji ipak sanjaju

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

a za ﬁlmski apetit

youtube.com

ivotna lekcija ili momenat za prekretnicu na velikom platnu

Signal za uzbunu za Sigurni Viver u horor komediji ,,Ghostbusters“

američki san. I vjeruju u veliki uspjeh, kad-tad u životu.

The Miracle Worker

Finding Nemo

Piksarov animirani hit iz 2003. godine je od uvoda jaka priča otrežnjujućeg odrastanja, u svijetu gdje velika riba uvijek jede manju. Ipak, niz sabljasta usta jedne barakude skliznuće sićušno riblje jaje, od kojeg će uskoro postati Nemo... Kao dokaz, šta

fame10.com

Oskarom nagrađena drama ,,The Miracle Worker“ (Artur Pen, 1962) je prije skoro šest decenija ubjeđivala da nema većeg ljudskog čuda i dostignuća - od komunikacije. Izuzetna priča o nezaboravnoj Helen Keler, dami koja je gluva i slijepa uspjela da postane ostvarena aktivistkinja i književnica, fokusirana je umnogome na njenu starateljku En Saliven. Ana Benkroft (Saliven) ruši zid mraka i tišine za djevojčicu koja je skoro

od rođenja lišena sluka i vida. Sa mnogo upornosti, ljubavi i beskrajne tvrdoglavosti. I sve je to stalo u dodiru i ritmu, u sceni lomljenja jaja koja će biti poput podignute zavjese. Za otkriće cijelog jednog blistavog svijeta komunikacije i dijeljenja.

se sve u životu može prebroditi i oprostiti sa malo nepopravljive vedrine i optimizma.

stanu. I što mislite, koga bi Sigurni mogla pozvati u pomoć?

Funny Games

Cijela generacija klinaca koji su odrastali 90-ih bila je ubijeđena da dinosaurusi ipak postoje - zbog tada nevjerovatno detaljne i realne animacije u avanturističkom hitu ,,Jurassic Park“ (Stiven Spilberg, 1993). Spilberg za ,,ubjeđivanje“ nije koristio bog-zna-kako realnu i nabudženu akcionu scenu. Ne - već potpuno nevino ,,rađanje“ prvih dinosaurusa iz epruvete, u naučnom eksperimentu koji do tog momenta djeluje kao savršeno dostignuće. Prije nego, naravno, ljudskom taštinom sve prođe po zlu.

Potpuno drugu krajnost, najavu zločina i anatomije užasne psihopatije nalazimo u trileru ,,Funny Games“ (Mihael Haneke, 2007). U obje verzije, na engleskom i njemačkom jeziku, Haneke je surov, ciničan, hladan i nemilosrdan do kraja prema svojoj publici, kao i prema junacima. Majkl Pit i Brejdi Korbert su dvojica potpuno sumanutih mladih sociopata, koji će ojaditi živote Tima Rota i Naomi Vots u jednoj kolibi u divljini... Psihotortura počeće scenom koja nosi mnogo saspensa, onda kad pokucaju na vrata - samo da bi pozajmili nekoliko jaja za večeru.

Ghostbusters

Na putu do ostvarenja u filmu ,,Runaway Bride“ Džulija Roberts treba prvo da odluči kakva jaja voli da jede

U prostoru između horora i komedije sa jajima ,,zaglaviće“ Sigurni Viver njena uloga u ostvarenju ,,Ghostbusters“ (Ivan Rajtman, 1984) dijelom je i svojevrsna (auto)parodija na nezaboravnu ulogu u filmu ,,Alien“ (Ridli Skot, 1979). Kesu punu namirnica spustiće na trpezarijski sto u naizgled običnoj večeri; prije nego kutija sa svježim jajima počne čudno da se ,,ponaša“. Uz nekoliko demonskih pokreta, prije nego krenu da se katapultiraju svuda po

Jurassic Park

Willy Wonka

Još jedna lekcija odrastanja: ne možeš uvijek dobiti ono što želiš. A ako već možeš, dobro razmisli šta si to konkretno poželio! Tako Vili Vonka (Džin Vajlder) u kultnom hitu 70-ih ,,Willy Wonka and the Chocolate Factory“ odgovara na klicu pohlepe u maloj Veruki Salt. Onda kad taticu moli za ,,zlatnu gusku, koja će za Uskrs nositi zlatna jaja, makar 100 na dan“! U pjesmici ,,I Want it Now“ i Vonkinom odgovoru stala je sva čarolija Vonkine fabrike čokolade. Njegove lekcije uvijek su iščašene, teške - ali otrežnjujuće. Pa i onda kad su servirane zlatnim jajima. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

serije

Tales from the Loop

Ljepota potcijenjene naučne fantastike leži u melanholiji i autoironiji

amazon.com

Bunar želja ne postoji Ovakva serija, razlivena u pastelnim, mekim bojama koje nepogrješivo slute na zubato sunce sjevera - gotovo da ima šmek filma ,,Stalker“ Andreja Tarkovskog

amislite grad koji ima ekskluzivu vanzemaljske tehnologije, da može da ostvari najluđe snove. Na primjer, da ,,na jedan klik“ za vas zamrzne vrijeme, tako da ga možete mirom provoditi sa vašom zabranjenom ljubavi. Ili da pogledate u oči roditeljske mladosti. Ili... Serija ,,Tales from the Loop“ vas dovodi u jedan takav, savršeno nebitan provincijski grad Merser na obali velikog jezera američke države Ohajo. U centru njega je ,,Loop“ (eng. ,,Petlja“); svojevrstan bunar želja oko kojeg se raspliće život u gradu - skoro potpuno neprimijetno, sasvim prirodno i glatko. Razlog: skoro svi odrasli, ili makar oni sa istraživačkim ,,klikerom“, zaposleni su na istraživanju onoga što ,,Petlja“ jeste. Posvećeni da vanzemaljska tehnologija suštinski unaprijedi život svakog čovjeka.

Eksplozije tuge

Ipak, u srži i sredini ,,Tales from the Loop“ nije ,,Petlja“; već ono fundamentalno što se tiče postojanja svakog od nas. Prolaznost, suočavanje sa njom i traganje za ostvarenjem u životima koji se u jednom momentu, za svakog od nas, učine poput treptaja oka. Mnogo je melanholije i kajanja za propuštenim prilikama u ,,Tales from the Loop“. Jedna vječita djevojčica će tragati za majkom koja ju je davno ostavila; jedan usamljeni mladić čežnjivo trošiti vrijeme za neostvarivim, dalekim objektom požude. Dvojica dječeka će pred maturu postati svjesni da im društvo servira potpuno različita očekivanja i uloge od onog što istinski žele. Starac će tražiti način

Melanholična igra sa tehnologijom servirana sa gorko-slatkim ukusom

kako da unuku objasni, da im je ostalo malo, premalo zajedničkog vremena... Prije nego je serija na servisu Amazon zaplovila etrom sredinom proljeća, postojala je knjiga - istoimene ,,Priče iz Petlje“ napisao je Šveđanin Simon Stalenhag. I zaista, gradić Merser, onako kako ga je zamislio scenarista i kreator serije Natenijel Halpern, ima taj šmek industrijskog sjevera Evrope. Izolovanosti i otuđenosti, što prati unaprijed zacrtane živote. Gdje svaki dan donosi neki pucanj, eksploziju tuge, serviranu sa prigušivačem. I gdje okolne šume šapuću gorko kajanje u potrazi za izgubljenim vremenom. Takva serija, razlivena u pastelnim, mekim bojama koje nepogrješivo slute na zubato sunce sjevera - gotovo da ima šmek filma ,,Stalker“ Andreja Tarkovskog. Merser je ono mjesto hodočašća u kojem u ,,Stalkeru“u startu ne bi sve pošlo po zlu. Ili makar - prividno nije takvo. Njegova suština se naravno i do kraja tiče metafizike; a važan je suštinski u onoj mjeri, u kojoj prvo suočavanje mlade osobe sa prolaznošću i

greškama iz prošlosti može biti. Kakva rješenja na sve to nudi Halpernova ,,Petlja“? Jednoj djevojčici ponudiće insant-vremeplov do odraslosti i nazad. Onoj dvojici dječaka će, na primjer, ponuditi da na makar dan ,,zamijene uloge“ svojih života.

Nezasoljena samoća

Za dvoje zaljubljenih donijeće priliku da žive potpuno sami i bezbrižni u cijelom svijetu; mladiću će donijeti priliku da zaviri u paralelni svijet, u kojem živi ostvarenu ljubav sa objektom požude... Naravno da će vas ,,Tales from the Loop“ podsjetiti na njemačku kultnu seriju ,,Dark“. Ne brinite, već do pola druge epizode bićete uvjeriti da se ne radi o klon-projektu. ,,Petlja“ niti između sudbina svojih likova razvlači delikatnije, elegantnije i bez imalo zbrke. Imaćete čak i rijedak osjećaj, da bi serija funkcionisala perfektno i da ste ogledali osam epizoda uvodne sezone bilo kojim redom - iako se ne radi o antologiji, već se radi o sudbinama koje se idealno uklapaju i prepliću. Kao u ,,Hazarskom rečniku“ - s tim što je red i način rasplitanja nara-

tiva koji je autor odabrao, naravno, prvi od svih podjednako dobrih. I konačno, ljepota i vrijednost ovako dobre naučne fantastike - je u njenom iskrenom i dosljednom cinizmu, autoironiji. Junacima ,,Tales from the Loop“ neće dočekati bilo kakvu sreću sa onim što im ,,Petlja“ podari. Jednom fizički osakaćenom ocu prosta robotska proteza neće pomoći da se izbori sa amputacijom duha i traumom mladosti. Ljubav u ,,svijetu za dvoje“ će se isprati kao i bilo koja slična. I najbitnije i najbolnije, dječaku suočenom sa odlaskom brata, u grčevitoj borbi protiv promene u životu, će u očajničkom bijegu u tehnologiju cijeli jedan život proletjeti pred očima... Za moćan, razarajući finiš u epizodi u kojoj je glumila i koju je režirala velika oskarovka Džodi Foster. I zaključak - da nam tehnologija, ona koja ne prepoznaje i ne razumije zakone naše prolaznosti, ne može nadomjestiti bliskost i vrijeme nezasoljeno samoćom. I tu je sva tragedija, i sva ljepota gorkoslatkog televizijskog djela ,,Tales from the Loop“. S. STAMENIĆ

Ocjena: 4,7/5

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

Iz Beča:

Miloš Milačić

ozni oktobar dvijehiljade i šesnaeste. Bečka „Štathale“ (Gradska hala) svake godine u to vrijeme dobija svoj „podmladak“ balon salu. U njoj neki od najboljih svjetskih tenisera treniraju uoči i za vrijeme bečkog ATP turnira. Tog prohladnog oktobra ispred improvizivanog terena skupilo se tušta i tma svijeta: mahom očevi sa djecom, momci i djevojke ali i starci koje je privukla znatiželja pa su dogegali iz obližnjeg parka. Kako je teren bio natkriven neprovidnom ceradom, moglo se jedino kroz „pukotine“ sa strane malo zaviriti unutra. Baš na tim mjestima, uprkos obezbjeđenju koje je sve mirno posmatralo, okupio se najveći broj ljudi.

Austrija je nakon četvrt vijeka dobila novog gren slem šampiona

Tim lavlje srce

twiter.com

bečki valcer

Ajfon spomenari

tennisworldde.com

Muški su u grupama virili kroz luft-otvor, fotografisali mobilnim telefonima i dovikivali nešto onima unutra. Dok su djevojke, onako po strani, kradom uzdisale i došaptavale se. U balon sali je, naime, trenirao Dominik Tim sa svojim tadašnjim trenerom Ginterom Breznikom. Ličio je na mladog lava koji je sve vrijeme treninga „grizao“ istim intezitetom, ne štedeći se. Lakim, gipkim pokretima jurio je za lopticom kao za antilopom i stizao je svuda po terenu. A onda bi se obrušio na nju svom silinom i u trenu je „proždirao“ reketom. -Dobro je bilo. Idemo još jednom, lave - bodrio ga je Breznik koji nikad nije čitao Čeda Vukovića. Tim lavlje srce, rodi se misao kod nekog ko jeste. Trening je ubrzo završen. I tada je uslijedio pravi stampedo tinej-

Timov tim na okupu nakon osvajanja US opena

džerki u želji za autogramom i selfijem sa mladićem čije fotke čuvaju u ajfon spomenarima.

Ostvarenje snova

No nije im se dalo. Obezbjeđenje je napravilo koridor i guralo svakog ko bi pokušao da se približi Dominiku. -Es ist verboten, es ist verboten ponavljali su, nesvjesni da citiraju stihove iz jedne Nerudine pjesme. Es ist verboten. Zabranjeno je. „...Zabranjeno je ne smijati se problemima/ ne boriti se za ono što želiš/ odustati od svega zbog sop-

Lakim, gipkim pokretima jurio je za lopticom kao za antilopom i stizao je svuda po terenu. A onda bi se obrušio na nju svom silinom i u trenu je „proždirao“ reketom stvenog straha/ da ostvariš svoje snove...“, kaže najveći čileanski pjesnik. Dominik Tim vjerovatno nikad nije čuo te stihove. Možda nije čuo ni za don Pabla. Nebitno. Ali u tom momentu ostvario je, sasvim sigurno, nekoliko snova. Ne svojih, već dječaka i djevojčica koji snuždeni i tužni već bijahu odustali od namjere da dođu do svog idola. Samo je podigao palac uvis prema obezbjeđenju i za tili čas se oko njega skupilo jato djece. Grlili su ga, slikali se sa njim dok im se on potpisivao na teniskim lopticama i drugim suvenirima koje će čuvati onoliko dana i godina koliko budu čuvali dijete u sebi.

Pogled sa brda

Dominik Tim

Dominik Tim je na tom bečkom turniru ispao važan. Ali je, takođe, ispao u osmini finala. Poražen je od Viktora Troickog u dva seta. Ipak, nije prestao da se bori za ono što želi. Niti je odustao „od svega zbog sopstvenog straha da ostvari svoje snove“. Jedan od najvećih snova

ostavrio je ovog ljeta postavši gren slem šampion. Drugi Austrijanac ikad kojem je to pošlo za rukom. Nakon Tomasa Mustera koji je osvojio Roland Garos tačno prije 25 godina. Trener sa kojim je dotakao zvijezde nije bio „njegov“ Breznik sa kojim se razišao prošle godine. Nego Nikolas Masu, bivši profesionalni teniser. Iz Čilea, ako je to nekome važno. Dominik Tim osvajanjem Otvorenog prvenstva Sjedinjenih Država popeo se na brdo. A odatle se mnogo bolje vide čitave kolone zvereva, medvedeva, cicipasa, raonića, dimitrova pod brdom kojima je ono „ak’ i malo“ vladike Danila još tako nedostižno. Ali ima i nastavak stiha, Timu za nauk: „...ja poviše nešto od vas vidim/ to je sreća dala al nesreća!“ Jer Austrijanac više ne živi od snova. Dosanjao ih je. Zasluženo. Ali mu je tek sad java pukla pred očima. I zastrašujući prizor tri planine koje se nadvijaju nad tim njegovim brdašcem.

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

Amela Frljučkić, harmonikašica

Džemova trka života Zgrabi

FILM Volim dokumentarne filmove iz kojih mogu nešto novo da naučim. Zahvaljujući dokumentarcima mnogo puta sam „progledala“ i vidjela kako zapravo žive ljudi širom svijeta, pogotovo oni iz zemalja koje su nam daleko. Prije nekoliko dana sam pogledala film koji me je oduševio. U pitanju je „Džemo“, čiji scenario potpisuju mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine - Lejla Kajić i Davorin Sekulić. Dokumentarac nosi ime po junaku ove priče koji ima 46 godina, bavi se stočarstvom i ima jednu veliku strast - trčanje. Prati njegovu svakodnevicu, treninge, takmičenja, ali otkriva i njegovu životnu priču. Džemo je prikaz onih velikih ljudi koji su među nama, a koji žive veoma skromne živote. Ovaj dokumentarac će vas uvjeriti da nema dovoljno velikih prepreka koje će nas spriječiti da radimo ono što volimo ako to zaista želimo. Od starijih izdanja sa prostora eks-Ju izdvojila bih prvi dio filma „Zona Zamfirova“. Kada pogledam jednom, teško je da ću poželjeti da isti film pogledam opet. Međutim, „Zona“ je jedan od rijetkih koji sam pogledala više puta. Imala sam 8-9 godina kada sam ga pogledala prvi put i još kao djetetu mi se dopala priča, kostimi i naravno muzika koja prati priču.

TV Ne gledam TV, možda uključim jednom u godini ako baš moram kada znam da nešto neću moći naći kasnije na internetu, a zanima me. Ali, jako puno pratim različite podkaste na Jutjubu. Moji favoriti su AB Talks i Agelast. Gledam i predavanja koja se bave pitanjima ličnog razvoja.

MUZIKA Uvijek mi je teško izdvojiti favorite kada je muzika u pitanju. Stalno otkrivam nešto novo ili pronalazim staro za šta nijesam znala da postoji. Nemam omiljene izvođače, mada kada je r’n’b u pitanju pjesma koja mi je himna optimizma i koju

puštam kada želim malo podstreka je „Love My Life“ Robija Vilijamsa. Volim i Ejmi Vajnhaus i sjajnu Ališu Kiz, kao i tradicionalnu muziku i uvijek se obradujem kada se upoznam o nekim tradicionalnim melodijama. Što se tiče klasične muzike, smatram da je karijera i sviranje Marte Argerič za divljenje i njena duga i uspješna karijera je za mene veoma inspirativna. A kada je savremena kompozicija u pitanju, posebno izdajam mlade i savremene kompozitorke kao što

su Hanan Hadžajlić i Slobodanka Bobana Dabović-Đurić. Njihov izražaj je autentičan i trebali biste ih poslušati.

Zaobiđi FILM Kao tinejdžerka gledala sam sve žanrove, ali onda sam izbacila mnoge kao što su horor filmovi i filmovi sa puno nasilja. Mislim da je važno znati šta vam ne odgovara

i šta vam stvarala nelagodu i onda svjesno to izbjegavati.

TV Preporučujem zaobilaženje u širokom luku svih nacionalističkih programa i emisija. Oni nijesu tu da edukuju nego da indoktriniraju.

MUZIKA Zaobiđite sve što vam ne odgovara, ako je to moguće, s obzirom na to da u brojnim situacijama nije moguće da biramo šta ćemo slušati.

Adis Nović

PREPORUKA

d ž uboks

lic

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

ia Ke

Njujorška pop diva servirala iznenađujuće zreo i angažovan album

Melem za umorna koljena J

ako je interesantno što je to, što je Ališa Kiz potpisala velikim slovima ,,ALICIA“. Jednu cjelinu intimnih i zaokruženih misli, koje su politične više nego što bi bilo ko od nje očekivao. Nepopravljivi je, ali ipak uvijek oprezni i stišani optimista. Žanrovski uglavnom neuklopljiva. I vrlo topla za sve i svakog.

Sloboda u ritmu

rala i autobiografiju ,,More Myself“; i sve su to radosni i čisti bukovi što se ulivaju u okean onog što je ,,klasična Ališa“. Talentovana pijanistkinja koja je digla ruke od studija na Kolumbija univerzitetu da bi sletjela u džunglu njujorškog popa; dijete samohrane majke odraslo u jednoj sobi; onaj lik u parku ili sa trotoara koji će vam, sasvim izvjesno, za sekundu popraviti dan i usmjeriti ga u dobrom pravcu... Kritičari uglavnom zamjeraju Ališi da je sve ono što javnost dobija od nje slika jedne nesalomive slatkoće. Privatni život drži strogo van domašaja javnosti; rijetke psovke i oštre riječi i dalje pakuje u skoro tinej-

džerski stid. Čak i onda kad govori o aktuelnim i velikim temama koje dijele Ameriku i njen narod - uvijek dodaje da to za nju znači i stid i nelagodu... Ipak, kada u ,,Authors of Forever“ zagrmi: ,,We’re all in this boat forever, and we’re sailing towards the future and it’s alright“ znate da je to savršeno angažovano i politično. U maniru fanki-soul ikona koje su prije četiri ili pet decenija radošću, ritmom i ničim drugim grabile za slobodom.

Za buduću mladost Ima na ovom albumu mnogo toga bombastičnog i pretjeranog; poput ,,Love Looks Better“, pop-soul balade koju je peglao produkcijsi genije

Rajan Teder (zaslužan za velike hitove Adel i Bijonse). ,,Underdog“ je poruka nekoj budućoj mladosti koja će se naći u dugom redu, u čekaonici, mladim nastavnicima, budućim doktorima... I nekim budućim samohranim majkama ,,što čekaju onaj ček sa kraja mjeseca“. Odjek aktuelnih rasnih tenzija je ,,Perfect Way to Die“, ispovijest majke čiji je sin stradao u policijskom nasilju. Stih ,,just another one gone, and they tell her to move on“ je savršena presuda svijetu koji odbija suštinsku promjenu. Ališa, naravno, ne bi bila ono što jeste da nije potpuno pomirljiva i katarzična u zaključku. ,,Good Job“ je poput propusnice na rajskim vratima za sve brižne roditelje i učitelje; za sve koji sa tovarom dobrih namjera nekako uspiju da preture svaki novi dan. ,,ALICIA“ je njihov melem za umorna i klecava koljena; i odraz jedne jednostavne osobe, koja dobro zna kome pripada, i sa kog je njujorškog prozora prvi put bljesnula. S. S.

Ocjena: 72/100

Njujorčanka se novom pločom etablirala kao zrela autorka

nme.com

variety.com

Njen sedmi album trebao je sletjeti u udarnom dijelu sezone u martu; umjesto toga, usred pandemije servirala je r&b-pop hit ,,Underdog“ koji je izvjesno njena pjesma sa najjačim odjekom od ,,Girl on Fire“. Mnogo je empatije, energije za nove početke i samospoznaje na ploči ,,ALICIA“, tako da je jasno zbog čega je morala sletjeti na rafove nakon pola godine pandemije, a ne u njenom prvom mjesecu. Ališa je ovaj projekat pomalo pompezno najavljivala kao ,,ono što sam i ono što želim da budem“. Tokom proljeća fanovima je servi-

Mnogo je empatije, energije za nove početke i samospoznaje na ploči ,,ALICIA“, tako da je jasno zbog čega je morala sletjeti na rafove nakon pola godine pandemije, a ne u njenom prvom mjesecu

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

film

33 OBRTAJA

z ika

Film koji Vas čini srećnim? - Štefica Cvek u „Raljama života“ (Rajko Grlić, 1984). I ostali filmovi koji indirektno demonstriraju svakovrsnu superiornost Jugoslavije. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - „Srpski film“ (Srđan Spasojević, 2010), naravno. I jedan hipsterski u kojem jednom idealnom paru dete umire iz rediteljevih čisto sadističkih poriva, nisam želeo da zapamtim naslov. Film koji uopšte nijeste skapirali? - „Pi“ (Daren Aronofski, 1998). Možda I zato što je naslov na crnogorskom. I „Limits of Control“ (2009) Džima Jarmuša koga inače i volim i kapiram, tako da ne kapiram kako sam toliko uspeo da ništa ne skapiram. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Mojkovačku bitku, zar ima tu dileme? Ili Podgoričku skupštinu, da napokon vidimo kako se to stvarno desilo. Omiljeni filmski rivali? - Živko Nikolić i Duško Knežević. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Sve scene sa Mimom Karadžićem u „Ljepoti poroka“ (Živko Nikolić, 1986). Posebno drag citat iz domaćeg filma? - Sin: „Mama, je l’ ovo ono mesto gde počinje Novi život?“. Mama: „Jeste, dušo“. Tata: „Hajdemo na škembiće“ iz filma „Miris poljskog cveća“ (Srđan Karanović, 1977). Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Andrija Milošević.

Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - „Ulazak voza u stanicu“ (Braća Limijer, 1895), mislim. Od domaćih „Vrhovi Zelengore“ (Zdravko Velimirović, 1976), sećam se onih tifusara i drhtim. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - U melodramskoj fazi muzika Zorana Simjanovića iz filma „Nešto između“ (Srđan Karanović, 1983), u depresivnoj fazi „Under the skin“ (Džonatan Glejzer, 2013), by Majka Livaj. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - U scenografiju filma „La Cite des enfant perdus“ (Mark Karo, Žan-Pjer Žune, 1995) ili sa ocem Makarijem iza grma pored jezera u filmu „Čudo neviđeno“ (Živko Nikolić, 1984). Ako može serija, onda svakako „Fargo“, druga sezona. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Majkl Haneke, Emir Kusturica i Danilo Marunović. Idemo u „Berlin“ na absint. S Hanekeom pričam, a ovima dolivam piće i kliberim se unapred. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Kventin shvata da mu je scenario neuverljiv i počinje da volontira kao personal assistant Bebe Popovića.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Core n’grato“, Nezahvalno srce, napolitansko unutrašnje krvarenje. Ipak Pavarotijevo izvođenje.

Ne kapiram on crnogorski ﬁlm Aronofskog Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - „I Saved the World Today“, Eurythmics. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - „Odakle ti, Bože, ovi drumovi“, O’Đila od regionalnih, „Common People“, Pulp od svetskih. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „Sneg je opet, Snežana“, ŠŠ. Vaša pjesma za karaoke? - „Uspori malo, sudbino, sestro“, „Crazy Little Thing Called Love“, „Fool For You Lovin’“. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Toma Jorka ili Arsena Dedića. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Nema, niti je ikada bilo niti jednog razloga da se Edin Dervišhalidović bavi muzikom. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Vlade Divljana. Glupa, gruba smrt. Naš Pol Makartni. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - „Kad bi došla Marija“, Miladin Šobić, „Možda, možda“, Laki pingvini. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - The Beatles, EKV, Sex Pistols, Blondie.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Zar već nije?

Serija idealna za kišni vikend? - Možda „The Affair“, tematski dovoljno univerzalna, a štimungom intimna. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Velo misto“ i „Više od igre“. U obe sveta trijada: idilična varoš + fudbal + komunisti-ilegalci. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „Rectify“. Jedna od retkih, ako ne i jedina serija koja se ne stidi istraživanja vrline. Serija koju nikada nijeste završili? - „The Wire“. Suviše mi je legla prva sezona da bih pristao na bilo kakvu drugu. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - To vrlo lako može biti „Leftovers“, sa svojim postepeno sve zaumnijim hermetizmom, a može biti i milenijalska verzija „Grlom u jagode“ – „Jutro će promeniti sve“, sa svojim verodostojnim, ali ipak zloslutnim zamalograđivanjem sudbine junaka.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Vremeplov, posle poslednje epizode „Sopranosa“ ili kapsulu cijanida posle „Sex & City“. Najdraži par iz serije? - Pajper i Aleks iz „Orange Is a New black“. Meni su svi odnosi u toj seriji skoro pa genijalno vođeni, u smislu kreativnog a utemeljenog tretiranja psihologije. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - „The Office“, lični asistent Davidu Brentu da budem. I neko mesto u pilot epizodi propale serije „Vinyl“. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za onog crnog mačka. M. ČAVIĆ

d 2008. godine svi „pacijenti“ Nemanje Stankovića raduju se odlasku kod svog omiljenog doktora. Kreativni direktor, savremeni autor, pisac, pravi je doktor za riječi. U njegovoj „ambulanti“ u Beogradu dobićete dijagnozu za sve bolesti. Njegova injekcija je bodljikava, emotivna, koncizna i djelotvorna. Potvrda su rasprodati tiraži tri štiva nastala sakupljanjem desetina hiljada Fejsbuk statusa. U pitanju su „Knjiga žalosti“, „Nekadobraknjiga“ i „Neštozačitanje“. Stanković je lako pronašao put do publike i postao prepoznatljiv autor upravo zahvaljujući inova-

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

tvnom pristupu književnosti, iskrenom izrazu i otvorenom umu kojim šibaju vjetrovi slobode. Njegov rad predstavlja „zbirku zbrkanih misli, neku vrstu dnevnika jedne stabilne krize“. To su „refleksije iz progresivne regresije, filozofemi, psihologizmi, silogizmi, aforizmi, ekstrovertne introspektarije, uzaludorije, ispovijesti kopularnog interpredatora“. Njegova nova nastaje svakodnevno zato posjetite njegovu „ambulantu“. Nas je zanimalo kako nastaju ti vispreni statusi i koliko uticaj na to imaju produkti pop kulture, pa odgovore potražite u Nemanjinim „Obrtajima“.

Nemanja Stanković,

web writer, kreativni direktor

Milena Koraćević

naj m

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

kalendar lrtbxd.com

Injekcija u grudi

Dokumentarac ,,Earthlings“, mučni i otrežnjujući apel za prava životin

Monsonovo djelo je bitno za filmsku umjetnost jer je pokazalo da za ubitačno serviranu poruku sa publikom nikako ne treba ,,pregovarati“. Ni u kom slučaju joj olakšavati posao, dodvoravati joj se ili pakovati u svarive forme krajinski predsjednik Valadimir Zelenski u pola noći našao se u čudu, 21. jula ove godine - kada je usred talačke krize u Lucku dobio zahtjev. Maksim Krivoš, tip koji je prijetio bezbjednosti 13 putnika u autobusu, od Zelenskog je zahtijevao da naciji preporuči jedan film! U svega nekoliko sati, na Fejsbuk profilu Zelenskog, osvanulo je obraćanje na ruskom: ,,Svako bi trebao da pogleda film iz 2005. godine ,,Earthlings“. Krivoš je za nekoliko minuta pustio tri taoca; potom je bez nekih velikih muka uhapšen, a preostalih deset talaca se našlo na slobodi... ,,Stradanje Hristovo“ životinjskog svijeta. Otprilike kao cijenjeni predsjednik Zelenski, sa ultimatumom poput prsta na obaraču, osjećali su se 220 gledalaca na prvom prikazivanju ,,Earthlings“, 24. septembra 2005. godine... Rijetki su tog dana u Ouklendu na Novom Zelandu, iz ropca nelagode i stiska naracije Hoakina Feniksa pobjegli iz bioskopske sale. Ostali su bili prikovani za stolice, zanijemili u krivici; kao da prvi put gledaju nešto što im je bilo ispred nosa. Jer

,,Earthlings“ je ogoljeni katalog svega onog što činimo životinjama - praveći od njih hranu, odjeću, zabavu, koristeći ih za uglavnom neuspješna naučna istraživanja. Bez bilo kakvog uvijanja i oblande. ,,Zemaljska stvorenja“ su zato jedan od najmučnijih dokumentarnih filmova koje je planetarno gledalište imalo priliku da vidi.

Pakleni put

Niko, ili skoro niko - nije imao obraza da kaže da je film Šona Monsona pretjeran, previše grub ili direktan. Ono što je najmučnije i najteže od svega prikazanog u ,,Earthlings“ - je istini pogledati u oči. Monsonovo djelo je bitno za filmsku umjetnost jer je pokazalo da za ubitačno serviranu poruku sa publikom nikako ne treba ,,pregovarati“. Ni u kom slučaju joj olakšavati posao, dodvoravati joj se ili pakovati u svarive forme. Ne, ,,Earthlings“ je sav od urgentnosti, to je film koji zahtijeva ekspresno stanje budnosti - a to znači vrlo neprijatan udarac u stomak ili injekciju pravo u grudni koš, onda kada je to nužno. Zato je ovaj film tako grub; i zato je čuveni moderni filozof i

borac za prava životinja Tom Regan kazao da ,,za one koji pogledaju ,,Earthlings“, svijet sigurno više neće biti isti“. Šon Monson je još 1999. krenuo u avanturu snimanja ovog filma. Kopajući po zgarištima i otpadima našeg modernog postojanja a upravo na to liče prihvatilišta za odbačene ljubimce, ili farme ,,junk food“ industrije... Bilo je potrebno punih šest godina da se film kompletira; jer se našao sa ozbiljnom poteškoćom, da uopšte dobije snimke sa farmi, postrojenja i pojedinih industrijskih procesa. Bilo je vrlo jednostavno, veliki brendovi nikako nijesu željeli da svijet vidi kakav pakleni put prođe jedno živo biće do našeg proizvodnog rafa.

Zavijajući trbusi

U samom naslovu ,,Earthlings“ (eng. ,,Živuljke“) krilo se nešto izrazito pežorativno; poput uvida u svijet najdubljeg blata, sa najniže stepenice i podruma lanca ishrane. Gdje nema života, već isključivo bijednog životarenja svedenog na goli opstanak zavijajućih trbuha. Uspjeh

Monsonovog filma bio je velik u onoj mjeri, u kojoj je uspio da publiku ubijedi da ,,živuljke“ tog svijeta nijesu žrtve. Već počinioci - svi oni, dehumanizovani u sopstvenom neznanju, u skretanju pogleda, u odbijanju da istini pogledaju u oči. A gledaoci su to znali već do trećine filma; i zato velika većina njih nije napuštala projekciju... Hoakin Feniks je nakon planetarnog uspjeha filma govorio da je, od svih koje je radio, ,,Earthlings“ bio i biće onaj o kome se najviše priča. I da će svaka osoba koja pogleda ,,Earthlings“ ispričati još makar tri priče. Pa i pokušati da od toga nešto učini. Recimo - taj Maksim Krivoš je ovog ljeta zaglavio kao terorista talačke krize, samo zato da bi jednog predsjednika natjerao da preporuči svojim građanima jedan film. A Valadimir Zelenski? Čim se Krivoš našao sa lisicama na rukama, onu je objavu sa zvaničnog predsjedničkog Fejsbuk naloga uklonio. Dodajući još jednu vinjetu za priču o živuljkama, što nas gledaju sa druge strane ogledala. S. STAMENIĆ

nationearth.com

Pogled okre

d u oči živog svijeta od kojeg cijelog života ećemo glavu u dokumentarcu ,,Earthlings“

Četiri decenije od premijere klasika ,,The Elephant Man“ Dejvida Linča

Monohromna studija prijateljstva

a se američki rediteljski heroj Dejvid Linč sa eksperimentalnim ostvarenjem ,,Eraserhead“ samo zagrijavao, bilo je jasno tri godine kasnije. A Linč je za drugo dugometražno djelo 1980. godine pozajmio jednu istorijskikrucijalnu priču o čovjeku iz viktorijanske sile 19. vijeka. On na prvi pogled zbog svog hororističnog izgleda nije u stanju da se adaptira tadašnjem modernom društvu. Upravo je Linčova eksperimentalna igra sa Džekom Nensom i ,,čovjekom u planeti“ poslužila da ostvarenje ,,The Elephant Man“ bude važan i na mnoge načine istorijski preokret u nezavisnoj filmskoj produkciji prošlog vijeka.

Dobra vila Hopkins

Iako danas važi za krucijalno djelo, ,,The Elephant Man“ se jedva snimio. Nijedna produkcijska kuća nije htjela da pruži šansu čudnjikavom Linču dok se nije pojavio luckasti producent Mel Bruks. Scenario koji potpisuju, pored Linča, Kristofer de Vor i Erik Bergren, pozicioniran je elegantno na platformi zapisa britanskog doktora Ser Frederik Trevsa, prijatelja našeg junaka, i mukama kroz koje je prolazio Čovjek-slon, Džon Merik (fenomenalni Džon Hart). I upravo je to prijateljstvo kroz ovo veliko djelo pojačano - Linč i ekipa ovdje skreću lijevo i pozicioniraju doktora Trevsa (Entoni Hopkins) kao dobru vilu Diznijevog opusa, pojačavajući pritom njegove ne tako autentične nedaće prije dolaska u londonsku bolnicu. Iako ga je Trevs praktično spasio role ,,cirkusantnog zabavljača“, naš inteligen-

medium.com

nja, prikazan prije 15 godina

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

Jedan od kultnih kadrova Džona Harta u Linčovom filmu

Slavni autor u Merikov svijet uvodi i likove koji mu postepeno daju nadu da se finalna slika može poboljšati. Sve ovo prati ono što ćemo kasnije nazvati ,,Linč-efekat“ - rediteljev simbolični nadrealizam upakovan u vizuelnu igru, u kojoj svjetlo, muzika i mizanscene dolaze do inovativnog rezultata tni i dobroćudni junak se snalazio i u prethodnom scenariju. Ipak, Linč je inteligentno odabrao da fokus filma bude njihov odnos i svijet u koji je Trevs uveo Merika, zamaglivši pritom njegovu turbulentnu prošlost. Posebno zanimljivo bilo je vidjeti način na koji Linč seli Čovjeka-slona sa jednog stejdža na drugi. Jer, iako ga je doktor spasio ,,cirkusa“, doveo ga je na blaži ali jednako težak scenario ,,predstave“. Ipak, krajnje emotivno, Linč u Merikov svijet uvodi i likove koji mu postepeno daju nadu da se finalna slika može poboljšati. Sve ovo prati ono što ćemo kasnije nazvati ,,Linč-efekat“ - rediteljev simbolični nadreali-

zam upakovan u vizuelnu igru u kojoj svjetlo, muzika i mizanscene dolaze do inovativnog rezultata.

Samo ljudsko biće

Čudnjikavo, vodeći filmski kritičari tog vremena nijesu uspijevali da pronađu z n a č a j k o j i j e , ,T h e Elephant Man“ donio industriji, sa posebnim fokusom na legendarnog Rodžera Eberta i problem lutajućeg smisla. Ipak, ubrzo nakon premijere Linčova zapanjujuća igra apstraktnih slika sa predivnim dizajnom otvara vrata ovom ,,mračnom reditelju“ i njegovim dubokim sinematskim vizijama. Tako ,,The Elephant Man“ i nakon 40 godina ostaje remek djelo.

Da je Akademija imala mnogo više kredibiliteta prije četiri decenije, govori podatak da su se upustili u avanturu nominovanja ovog eksperimentalnog dragulja u osam kategorija. Nažalost, Linčov tajming je bio blago katastrofalan jer se ,,The Elephant Man“ morao boriti sa capolavori poput ,,Ordinary People“ Roberta Redforda, ,,Raging Bull“ Martina Skorsezea i katkad zaboravljen o g , ,Te s s “ R o m a n a Polanskog. Najbolnije je ipak to da Akademija u to vrijeme nije imala kategoriju najbolje šminke, gdje, bez sumnje, Linčov poduhvat ne bi imao konkurenciju. Ostvarenje su, očekivano, nagradama jedino ispoštovali Britanci, sa tri nagrade BAFTA uključujući miljenika Džona Harta. - I am not an animal. I am a human being - ove riječi našeg junaka u londonskoj bolnici ni nakon 40 godina nijesu izgubile značenje. Kao uostalom ni Linčov senzibilitet da efikasno zavrti ploču nezavisne umjetničke slobode. L. MURSELJEVIĆ

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

PODGORI č ARENJE

Prijetnja Tel Aviva Žarko Vukčević, tada napadač ,,plavih“ a potom direktor kluba i mlađih selekcija Fudbalskog saveza, isprva je mislio da se radi o šali. Između putničkih sjedišta je u rukama jednog tipa sijevnuo nož, neko je vidio ili pomenuo pištolj... A svi putnici su zamoljeni da pređu u zadnji dio poluprazne letilice. Golman Radovan Bujić nije ni vjerovao; tek kad je let dobro odužio (sa sve zaokretom ka Brindiziju, pa sa doticanjem goriva u Atini), shvatili su da je situacija prilično ozbiljna. A saigrač Mirko Radinović se prenuo iz sna, da bi mu gospođa sa sjedišta do rekla: ,,Evo ti jabuka sine, oteli su avion“. Mora li se uopšte reći da mu je zaprla na pola zalogaja, kad je shvatio da je kompletan prednji dio sjedišta prazan? Da situacija nije bila nimalo naivna, svjedoči prijetnja iz kontrole leta u Tel Avivu: protivraketna

Zaglavi se

Kad putnici otmu otmičare

odbrana će srušiti avion u slučaju da se zadrži u vazdušnom prostoru Izraela! I što su mogli i otmičari i piloti? Prvo zaokret ka Libiji, pa konačno dozvola da se spuste u Larnaku, na Kipar, na jednu plažnu pistu. Fudbalerima je, zamislite, isprva sve to bilo zabavno. Sa njima je, eto, bio i jedan narodni heroj, Milan Šijan - ali i rok pjevačica Biljana Petrović. A Žarko Vukčević je godinama kasnije pričao, da je i ideja o ,,sabotaži otmice“ krenula iz šale. Neko je sa zadjih sjedišta zapalio malo papira, tek da se upali protivpožarni alarm. Otmičari su se našli u čudu, a piloti shvatili o čemu se radi pa dodatno spustili temperaturu, za efekat više dima i ozbiljnijeg požara... Žaro je provalio sigurnosni izlaz iznad krila, a putnici su pohrlili niz ,,tobogan“ na pistu! Screenshot

aoci najpoznatije jugoslovenske otmice aviona bili su Žarko Laušević, Miša Janketić, rok pjevačica, narodni heroj... i fudbaleri Budućnosti. A avion koji je iz Titograda trebalo za 40 minuta da sleti u Beograd, odužio se u septembarskoj noći sve do kraja Mediterana i nazad. Do trka na obalskoj pisti u Kipru. Sve što se desilo u noći 26. septembra 1986. godine na letu Jatovog boinga 727-200 YU-AKF, već je u narednim danima bilo jasno uokvireno potpuno ljudskom, gotovo štosnom pričom. ,,Otmičari, nemojte kidnapovati Jugoslovene, oni će kidnapovati vas“ - bio je tek jedan od naslova u francuskoj štampi tih dana. A otmica je zakazala u samom startu. Na letu koji je sa dubrovačkog aerodroma Ćilipi u Titogradu trebalo da pokupi manji broj od 101 putnika, nije bilo brojnih jugoslovenskih funkcionera koji su bili najavljeni. Svakog septembra u Cavtatu održavani su susreti zvaničnika, koji su te večeri u lagodnijoj atmosferi ipak odlučili da ostanu u Dubrovniku. Tek - otmičarima su kao ,,plijen“ ostali glumci i fudbaleri, ni krivi ni dužni...

Kako je Pobjeda izvještavala o slučaju talačke krize na letu Titograd - Beograd

Crta: Srđan Ivanović

I kako su samo neki hvatali cik-cak linije po stazi u strahu da će namagarčeni teroristi zapucati isti oni koji su se u cijeloj situaciji šalom najviše rasplašivali.

Caco uz posadu Heroj otmice bio je kapiten Petar Caco Ljumović. Na molbu stjuardese, rođake, ostao je sa posadom i otmičarima; dok nijesu ni oni shvatili da su se gospoda teroristi potpuno pogubili. I onda uhvatili šansu za ,,šturu“... Na titogradskom aerodromu ih je dan kasnije dočekalo više desetina najbližih i sugrađana. Pobjeda je o incidentu izvještavala dva dana kasnije, kad se već sve završilo u najboljem redu i kad se shvatilo da otmica nema pozadinu međunarodnog terorizma. Borivoje Jelić i Mirko Križić iz Bjelovara, kao i Milan Prpić iz Rijeke, otmicu su smislili na robiji u zatvoru Lepoglava. Željeli su ,,međunarodni incident“ - a godinama kasnije Jelić je kazao da su bili revoltirani komunističkim režimom i uređenjem Jugoslavije. Sumnjalo se, da im je pomagala putnica Jelena Dokmanović iz Bjelovara; ipak nikad nije dokazano da je bila nešto više od obične putnice. Jelić, osuđen na najviše - osam godina zatvora, oženjen Podgoričankom u švedskom Malmeu, godinama je najavljivao susret i izvinjenje fudbalerima Budućnosti. A slučaj i danas, 39 godina od onog početka jeseni, ima lagodan, komičan šmek. I laku maglu nejasnoće, kada su motivi u pitanju. Pa makar onu, što je ostala od zapaljenog papira i protivpožarnog alarma, za cik-cak tutanj po kiparskoj S. STAMENIĆ pisti.

19 Leila Murseljević

Četvrtak, 1. oktobar 2020.

LONDON CALLING

Žuta sezona i crvena pravila Londonci ranije izlaze, pa ne fali dnevnih pivopija uz obaveznu socijalnu distancu. Finansijski distrikt i market na Spitalfildsu već u rano popodne počinju transformaciju gdje Londonce to najviše boli. Pabovi, restorani, kafići i kafei se moraju zatvoriti u 22 sata. Poprilično bolna odluka za uvijek raspoložene Londonce, koji vikend ne mogu da zamisle bez ,,igre sa čašama“ i dobrom zakuskom. Ipak, budimo realni, ovako velik grad sa skoro deset miliona stanovnika nije lako kontrolisati, pa je ovakav potez bio nezaobilazan. I opravdan. Ovaj jesenji potez je očekiva-

no izazvao burne reakcije, ali i promjenu preko noći - Londonci su počeli ranije da izlaze, pa ne fali dnevnih pivopija uz obaveznu socijalnu distancu. Finansijski distrikt i market na Spitalfildsu već u rano popodne počinju transformaciju u mjesta za opuštanje i ćakulanje. Pored ,,noćnog“ zatvaranja, Vlada je uvela i strožije kazne za one koji se ne pridržavaju pravila. Najteže je vjerovatno ono vezano za metro, odnosno popularnu vanjsku ,,Overground“ željeznicu. Ko se usudi da uđe bez maske, može platiti i kaznu od preko šest hiljada funti! Takozvani ,,gradski maršali“ već uveliko šetaju gradom i krajnje nevidljivo markiraju neposlušne. Leila MURSELJEVIĆ

Rana jesen u Londonu

Detalj iz vagona ,,Overground“ željeznice Leila Murseljević

Leila Murseljević

z predivno crvenkastožućkasto zadovoljstvo zvano jesen, London je preko noći dobio i nova pravila. Kriza koja je potresla cijelu planetu polako se vraća i u britansku metropolu pa je Vlada Ujedinjeng Kraljevstva bila primorana da udari pečat i limitira neka slatka zadovoljstva. Pored molbe da oni koji mogu raditi od kuće to i nastave, premijer Boris Džonson ,,zavrtio je ploču“ i onamo

Leila Murseljević

Sa Spitafilds marketa

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Ispred jednog od pabova u finansijskom distriktu u centru

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić