Objektiv 17. Septembar 2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 17. septembar 2020. • broj 237.

Medveđa klopka za ﬁlmoﬁle ili :

zbog čega je „I’m Thinking of Ending Things“ beskompromisnog Čarlija Kaufmana jedan od onih psiho-trilera koji se mrze ili obožavaju svim srcem Str. 6. i 7.

Ä&#x152;etvrtak, 17. septembar 2020.

Četvrtak, 17. septembar 2020.

A cappella

Idemo dalje S

amo još 105 dana do kraja ove godine. Nikada brže nije prolazila, a opet, ponekad izgleda kao da je komprimovanih deset godina stalo u ovih 260 dana. Nakupilo se tu i svjetske zdravstvene krize, i ekonomije, i politike, vjeronauke… Previše za nejaka pleća običnog čovjeka. No, nije da nijesmo navikli na razne situacije unazad koju deceniju, pa ovo izgleda ,,preležavamo“ s nogu. Da nas je samo prije godinu neko upitao šta očekujemo od 2020. godine, siguran sam da nikome na pamet ne bi pale na pamet okolnosti koje su za nama. Smjena vlasti mirnim, demokratskim putem, kovid-19 pandemija, karantini, lokdauni, svjetska ekonomija na koljenima, turistička sezona na ivici propasti… A nije još gotovo, imamo još tri-četiri mjeseca do kraja. Kako god, i ovo je bilo dovoljno da 2020. zasluži epitet jedne od posebnih godina u ovom vijeku, unaprijed. Biće ih još, svakakvih, siguran sam, ali ova petina vijeka ostaje u znaku duple dvadesetice.

*** Nakon nedavno završenih parlamentarinih izbora, svi kao da nešto čekaju. Nakon burne godine, litija, početka pandemije kovid-19, skoro propale turističke sezone, čini se da uprkos promjenama, jesen koja dolazi obećava miran uvod u zimu. A bilo je burno, svakako. Nakon proslave zbog izborne pobjede i patriotskog skupa šest dana kasnije, sve se smirilo i izgleda kao da se život vraća u regularne tokove - osim značajno povećanog broja oboljelih od kovid-19, što je kako kažu stručnjaci, bilo i za očekivati. Jedino što znam i što se lako može vidjeti iz svih svjetskih i relevantnih medija je činjenica da korona virus ne posustaje i da je izgleda nikad aktivniji. Valjalo bi da se i mi za nijansu odgovornije odnesemo prema toj činjenici, makar dok se ne pojavi ta famozna vakcina. A nakon toga, ko je u nuždi ili u volji da se vakciniše, biće lakše i njemu i svima oko njega. Prije nekoliko mjeseci, razgovaram s nekim prijateljima, bistrimo političku i svaku drugu svakodnevicu i jedan priupita, onako naglas: .,,Kako mislite da vlast izađe iz ove frke s litijama?“. A jedan mirno odgovori: ,,Imaju idealno rješenje – da izgube izbore“. Dobro se nasmijasmo ali, na današnji dan, ispade da je uz sav ešek i zajebanciju tada,

Piše: Vladimir MARAŠ

Volio bih da znam da će naša djeca uskoro shvatiti da žive u sistemu jednakih šansi, sistemu koji svima pruža isto, ali od svakog i traži isto. Da svi plaćaju porez, a na osnovu toga da država ima koristi, nije nikakva filozofija višeg reda

ima nesmjenjivu vlast. Sad je mnogo lakše, i bićemo ubuduće mnogo više kritični prema svakoj narednoj. Dobro je to za neke nove klince, umjetnike, arhitekte, naučnike, ljekare, sve slobodoumne ljude koji su u prethodnom periodu znali da posustanu u strahu za svoju egzistenciju. Dobra okolnost je što, makar deklarativno, nova vlast ne odustaje od davno zacrtane evroatlantske agende, pa je i to razlog za mirniji doživljaj budućnosti ovog crnogorskog prostora. Još bolja je okolnost što ćemo konačno vidjeti kakve smo zablude njegovali i na koji način ćemo te zablude plaćati. A najbolja okolnost što ćemo na taj način, jedini mogući, neke od problema koji su živjeli zajedno sa nama, za vazda ostaviti iza sebe, a mladim generacijama ostaviti što manje trauma na njihovom putu odrastanja i sazrijevanja. Volio bih da znam da će moja i nečija druga djeca uskoro shvatiti da žive u sistemu jednakih šansi, sistemu koji svima pruža isto, ali od svakog i traži isto. Da svi plaćaju porez, a na osnovu toga da država ima koristi, nije nikakva filozofija višeg reda. Nema uređene države na svijetu gdje to nije tako. Pa neka bude vala i kod nas. Velika je odgovornost na novoj vlasti da sve ove pomenute, ali i još mali million drugih važnih neophodnosti sprovede, u djelo. Jedino tako svi imamo šansu. A to je valjda ono što je ideal svakog civilizovanog demokratskog društva. Biće tu problema, naravno, ali ovaj vjetar treba iskoristiti i staviti u funkciju generalnog popravljanja uslova za život i rad. Svi problemi koji su decenijama grizli crnogorsko društvo kao što su korupcija, kriminal, nepotizam i mnogi drugi, moraju se otvarati i rješavati, jedan po jedan, a neki bogme i paralelno.

*** on ipak bio u pravu. Vlast je promijenjena, nema više litija, frke i gužve po gradu; naizgled, stvari su se u funkcionalnom, životnom smislu, normalizovale. Čak se i na ulici osjeća da su tenzije splasnule. Iako rezultatima izbora nijesu svi podjednako zadovoljni, većina je saglasna u jednom – dobro je da smo ušli ukorak s demokratskim procedurama i da više na leđima ne nosimo teret jedine države u Evropi koja

Ne znam za vas, ali ja nadu u bolje sjutra imam. Znam što mi je u životu najvažnije i s čim nema kalkulacija, pa se tom logikom i vodim. Dok me neko ne uvjeri u suprotno. Nije loše da se malo pročisti vazduh oko svih nas, da se malo mrdnemo iz dugogodišnje monotonije. I možda je pravo vrijeme za kreativnost. Da pustimo da se stvari odvijaju prirodno, pa će valjda demokratija naći najbolji put za sve nas. Ukoliko vidimo da to nije to, idemo dalje, sad već znamo da je moguće.

Četvrtak, 17. septembar 2020.

U fokusu

Film ,,Tesla“, kao i prethodni zasnovani na liku ve Itan Hok u neobičnom ovogodišnjem Netfliksovom ostvarenju ,,Tesla“

ada je Nikola Tesla bio dječak, jedna varnica što je ka dlanu poletjela sa mačije mekote u krilu, učinila mu se poput munje. I cijela ta vizija kosmičkog reda, u kojem se iste pojave ređaju samo po različitim srazmjerama, bila je ishodište jednog velikog djela. Film ,,Tesla“ (Majkl Almereida, 2020) je poput svog junaka primamljiv u svojoj očuđenosti. Djelo koje prečesto samo sebe hvata u spoticanju nedorečenosti, dok komunicira sa publikom baš kakav je i lik sa kojim se u koštac uhvatio veliki Itan Hok.

Erotika elektriciteta

A sam Hok je svoj posao odradio vraški dobro: učinio je da jedan beznadežni introvert, genijalac koji mnogo više ostavi prećutano nego što izgovori, djeluje ipak i ekspresivno i emotivno zaokruženo. Jer Hokov Tesla je proganjan krivicom; svjestan da je mnogo, previše onih bliskih, koji zbog njegovog djela pate i ostaju uskraćeni. Jednoj očuđenoj, neuhvatljivoj ličnosti poput Nikole Tesle je tako prikladno da bude predmet fascinacije modernog čovjeka. Pojedinac je koji misterije prirode rješava elegantnije i efikasnije od svih korporacija i država - a istovremeno nesposoban da izgradi bilo kakav plodan lični odnos. Taj silni i nepodnošljivi šum, ta muka u komunikaciji proganja mladost našeg vremena na sličan način kao i Teslu. Zato ga je izuzetno interesantno posmatrati u ozračju lika velikog rivala sa naučne scene Tomasa Edisona (izuzetni Kajl Maklaklan). U,,duelu“ Tesle i Edisona,

Hoka i Maklakana, je očekivano jak, ali i nedovoljno iskorišćen adut filma. Narator ,,Tesle“ je ipak žena; ona, zbog koje ćete osjetiti koliko je u tom silnom trenju od elektriciteta, u odnosu naučnika i prirode, mnogo fine erotike. Do kraja filma, ,,Tesla“ će vam u naizmjeničnom strujanju visokog napona između likova servirati mnogo kaprica i sujete; interesa i sebičluka. U jednom momentu će velikog naučnika postaviti u samo središte njegove genijalne usamljenosti, u okvir jednog Faradejevog kaveza u čuvenom eksperimentu u Koloradu. Uzvišen do gospodara kosmičkih sila, konačno miran - u tom svijetu biće potpuno sam. Mnogo je tuge u tom paradoksu i mnogo odveć poznatih kontura u ogledalu naše modernosti; zato će film stariti lijepo i dobijati na vrijednosti, iako po mnogo čemu djeluje nedovršeno i nerazrađeno.

Animacija propagande

,,Tesla“ je ipak pokazao nešto bitno - koliko je neuhvatljivi filmski portret jednog nedokučivog genijalca zahvalan, da kaže nešto bitno o autorima i vremenu u kojem je nastakao. Tako je istorijski kliše i farsa, da nečija usamljenička genijalnost ponese etiketu očuđenog i zloćudnog. Čak i u očima vizionara. Tako je 1941. godine glavni negativac u prvom animiranom ,,Supermenu“, ,,ludi naučnik“ glavom i bradom - bio Nikola Tesla. Maks Flajšer bio je inovator kinematografije koji je na platno bioskopa ,,doveo“ stripske junake poput Beti Bup, Popaja, ali i Supermena. Zaslužan je i za razvoj revolucionarne, i danas tako inte-

theposterdb.com

Njegova djela bila su ne samo inspiracija, već i sredstvo da se istaknu ili ojačaju identiteti, ideološke smjernice, težnje nekog vremena. Naravno i da je popularna umjetnost dio te slagalice. Na način, koji ne bi mogao naslutiti ni prozreti ni sam Nikolin genij

Tes

Nauka sa ukusom nedokučive magije resantne tehnike rotoskopije - najboljeg načina da se ,,živi“ kadar ukrsti sa animacijom na filmskoj traci. I djela jevrejskog imigranta iz Krakova danas su dio američke kulturne baštine 20. vijeka, dostupna na javnom domenu, uz slobodan pristup, na najpoznatijim planetarnim striming servisima... Jedno od njih je, zamislite, ,,Super-

man vs Tesla“ - taj debi najpopularnijeg superheroja otkako je stripa, svijeta i vijeka, makar odavde do planete Kripton. Tesla je u ,,Supermenu“ te 1941. oslikan kao neprepoznatljiv, proćelav lik, još sa gavranom na ramenu u svojoj zlikovačkoj laboratoriji. Viještac tehnološkog vremena! I predmet očigledne ratne

propagande; onda kad je američka javnost drhtala od nauma nacističkih naučnika, u strahu od prekookeanskih raketa... A sam Nikola Tesla, više od dvije decenije ranije, ironično je nagovijestio i prozreo vrijeme ovakog ,,Supermena“. U autobiografiji 1919. pisao je o svim paradoksima osnivanja Lige nacija, i slutio

Četvrtak, 17. septembar 2020.

youtube.com

elikog naučnika, više govori o vremenu u kojem je nastajao nego o njemu samom

sla kao ,,ludi naučnik“ u prvom animiranom ,,Supermenu“

Od Vučjeg dola do Orsona

Baš zato nije čudo da je ,,The Secret of Nikola Tesla“ prije četiri decenije bio rijedak pokušaj jugoslovenske kinematografije, da se djelom na našem jeziku na velika vrata ugura u američke bioskope. Te 1980. godine, u filmu našeg autora, rođenog Vučedolca Krsta Papića (,,Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ (1973), ali i ,,Život sa stricem“ (1988) nominovan za Zlatni globus), Teslu je tumačio - Petar Božović. Skoro sve bitne face ove produkcijski bogate biografije bili su stranci. U 115 minuta, obuhvaćen je uglavnom onaj najslavniji period - u kojem se Tesla, u dugoj i dobro dokumentovanoj debati sa čuvenim američkim pronalazačem Tomasom Edisonom, u

Americi bori za superiornost naizmjenične, umjesto jednosmjerne struje. Uz predikciju Teslinog nedosanjanog sna, onog na koji će planeta možda čekati vjekovima: da svako domaćinstvo bude napajano neograničenom količinom bežične energije. Taj Papić iz Vučjeg Dola je dočekao da mu u filmu glumi ni manje ni više nego ikona planetarne kinematografije Orson Vels! Glumio je, ni manje ni više, nego Džej Pi Morgana, jednog od gospodara Volstrita i bankara po kojem se prepoznaje uspjeh američkog ekonomskog sistema 20. vijeka. Za Velsovu ulogu bila je zaslužna Oja Kodar, hrvatska glumica i rediteljka. Glumila je Katarinu Džonson, suprugu diplomate i pisca Ro-

Bouvijev dodir

Najpoznatiji Teslin pohod na filmsko platno ipak je avanturistička misterija ,,Prestige“ (2006); u njoj naučnika-osobenjaka tumači, ni manje ni više, nego Dejvid Bouvi. Film Kristofera Nolana, za koji je rediteljski velikan napisao tekst sa bratom Džonatanom, Nikolu Teslu predstavlja kao bezmalo strani entitet. Onoga, čija je zamisao, a skoro i samo postojanje, izvan domašaja savremenika. Ipak takav, Bouvijev i Nolanov Tesla, je suštinski korak ka progresu; onaj koji u eksperimentu replikacije elektriciteta donosi gotovo magijsko razrješenje. Što je i tajna bilo kog mađioničarskog trika: djelotvornost i rješenje, koje ostane neobjašnjeno, dokučivo samo onog ko ga izvodi. Kako lijepa i elegantna posveta nauci, aktuelna upravo danas kada se od nau-

ke zahtijeva više odgovora nego ikad. ,,Fragments from Olympus“ - The Vision of Nikola Tesla“ Džozefa Sikorskog je dokumentarni film ne baš dorečenog kvaliteta, koji je dospio u žižu američke javnosti jednim dobrim djelom. Producenti su dio ne pretjerano velike zarade od dokumentarca, oko 33 hiljade američkih dolara, uložili u fondaciju za spas Tesline laboratorije u Vordenklifu. I ne samo to započeli i vrlo popularan internet strip ,,Oatmeal“ sa slavnim naučnikom kao akterom. Nakon uspjele kampanje, snimili su još jedan, mnog o b o l j i i ko n k re t n i j i dokumentarac ,,Tower to the People - Tesla’s Dream at Wardenclyffe Continues“... I naravno - sa uspešnim projektom zaradili mnogo više od one inicijalne donacije.

Dizni i Malden

Posljednje godine su donijele pravu malu poplavu filmova koje se makar dijelom oslanjaju na Teslinu životnu priču. Kako i dolikuje godinama u kojima pučanstvo sve manje vjeruje da institucije mogu spasiti svjet; umjesto toga, ključeve progresa predajući u ruke pojedinaca, internetsenzacija, milijardera preko noći ili privatnih fondova. Jedna takva slika Tesle, poput nekog modernog Ilona Maska ili Džefa Bezosa, je ,,The Current War“ (2017). U biografskom filmu Alfonsa 9gag.com

svijet u kojem će sva oružja prvog planetarnog rata biti ništavna spream dalekometne razorne paljbe, sposobne da zbriše cijele gradove i narode. A još kao moćnije oružje, nagovijestio - propagandu. Za života je dočekao, da ironično bude dio jedne takve propagande, i to kao glavni zlikovac. Teslina djela bili su tako ne samo inspiracija, već i sredstvo da se istaknu ili ojačaju identiteti, ideološke smjernice, težnje nekog vremena. Naravno, i da je popularna umjetnost dio te slagalice. Na način, koji ne bi mogao naslutiti ni prozreti ni sam Teslin genij.

berta Andervuda Džonsona, s a ko j o m j e Te s l a godinama imao plodnu i vrlo dvosmislenu prepisku... Oja je 24 godine bila partnerka legendarnog Orsona Velsa; njihov privatni odnos se jasno oslikao i na ovu filmsku priču o Tesli. Film koji je dočekao na festivalu u Torontu 1980. godine ipak nije zaslužio veću popularnost. Razlog - sasvim evropska estetika i loša procjena autora, da se film može ,,prodati“ američkoj publici i sa dijalozima na našem jeziku.

Nezaboravni Dejvid Bouvi u filmu ,,The Prestige“

Gomes-Rehona Teslu tumači Nikolas Holt - mladi britanski glumac u neobično ekspresivnoj ulozi. U fokusu je, naravno, pomenuti spor i ,,takmičenje“ sa Edisonom. Uz podvučenu ideološku poruku - da su privatnici u velikoj utakmici na tržištu, bez obzira na sve nedaće koje im se lome o leđa, najbolji garant napretka. Valja pomenuti i simpatičan i vrlo angažovan kratki film ,,The Tesla World Light“ kanadskog glumca Metjua Renkina iz 2017. godine. Osmominutnu crno-bijelu poslasticu avangarde; u kojoj je sve satkano od onoga što je Tesla zapisao ili nacrtao. Uz utopijsku viziju ,,wireless svijeta“, tu je naravno i ona čuvena referenca iz jednog intervjua naučnika, o ljubavi prema imaginarnom električnom golubu koji mu slijeće na samotnu njujoršku terasu. Uz aluzije, poput lika u Diznijevom hitu naučne fantastike ,,Tomorrowland“ (2015) koji je dio četvoročlanog ,,tima snova“ pronalazača i vizionara (Tesla, Edison, Ajfel i Vern), posvećenog snu o lagodnijoj budućnosti - valja pomenuti i onu vinjetu Džima Džarmuša u kultnom projektu ,,Coffee and Cigarettes“. U segmentu ,,Jack Shows Meg His Tesla Coil“ (2003), frontmen benda The White Stripes Džek Vajt bubnjarki Meg govori o svojoj velikoj fascinaciji, životu Nikole Tesle. Film ,,Tesla Nation“ (2018), sa Džekom Dimičem u glavnoj ulozi, rijetko je uspio i odmjeren rad čiji je cilj da se Amerikanci upoznaju o podneblju iz kojeg je slavni naučnik ponikao, kao i sa njegovim zemljacima. Zato su se u filmu Željka Mirkovića uloga dohvatili i holivudski velikani porijeklom sa ovih prostora, poput Karla Maldena i Pitera Bogdanoviča... Kandidat za Oskara ipak nije stigao do nominacije. Nakon filma sa Itanom Hokom, ne bi trebala da izmakne; makar u kategoriji za najbolju sporednu ulogu za Kajla Maklaklana. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 17. septembar 2020.

ZERKALO

Kaufmanov „I’m Thinking of Ending T

imdb.com

Medveđa klopka za Piše:

Marija IvanovIć-nIkIčevIć

Stare opsesije Tu sumnje nema: „I’m Thinking of Ending Things“ jedan je od najhrabrijih i najoriginalnijih filmova godine. Ali, Kaufmanove stare metafizičke opsesije, insistiranje na planinama referenci i autorski nagon da upali fabriku realnosti na pogon nadrealizma - nikada nijesu djelovali opširnije i kompleksnije. Mnogi gledaoci, čak ni najveći kaufmanovci, možda neće imati strpljenja da raščivijaju Čarlijev najambiciozniji projekat u karijeri – a trebalo bi da ga skupe i da se strpe. Jer, ovo jeste film koji nagrađuje poslije svakog novog gledanja. I ovo jeste psihotriler čija se migoljiva, melanholična suština hvata isključivo strpljenjem i povjerenjem u kaufmanovsku har-

Podignuti ulog

Tjulis i Kolet briljiraju u hororističnim ulogama roditelja

Film svakako, i čitaoci i „nevini“ gledaoci, treba da pogledaju više puta. Makar dvaput, da bi vidjeli kristalno jasno da je Čarli počeo da se igra sa stvarnošću i iluzijom već na samom početku (tema „Oklahome!“, na primjer, poslužila je kao Čehovljeva puška za onaj katarzični ples u predfinalu), da je samo podizao (nad)realistični ulog do samog kraja... I da je svaka ubačena, naizgled zamagljena referenca legla na pravo mjesto, bez ijedne nelogičnosti, da još jače potcrta osjećaj da ne postoji cerebralnija od Kaufmanove melanholije. Režiserov pristup Ridovom tvistromanu je ludo hrabar, suštinski vjeran a stilski i narativno potpuno drugačiji, takav da ni na samom kraju nijeste previše sigurni čemu ste upravo posvjedočili. U tome i jeste ljepota filma „I’m Thinking of Ending Things“:

Svaka sitnica – od citiranja Oskara Vajlda, preko fora na račun Bilija Kristala, i Beti Dejvis, do rasprava o Musoliniju i kultnoj negativnoj recenziji filma „A Woman Under the Influence“ – u službi je izgradnje izlomljene psihe čovjeka koji čak ni u mašti ne može da kontroliše ono što želi da ima moničnu kakofoniju. Kaufmanov (ne)sklad zvukova počinje ispred jednog automobila, sa jednim parom koji možda više neće biti zajedno i jednim sniježnom kadrom poslije koje odmah znate da je fotografiju potpisao velemajstor Lukaš Žal, jedan od glavnih krivaca za remek djelo „Cold War“ (Pavel Pavlikovski, 2018). Džejk (uvijek izvanredni, vječito potcijenjeni Džesi Plemons čiji je potencijal „novog Filipa Simora Hofmana“ postao jasniji tek sa ovim filmom) je toga nesvjestan, ali njegova djevojka (briljantna Džesi Bakli, zvijezda usponu iz britanskih filmova „Beast“ (2017) i „Wild Rose“ (2018)) uveliko razmišlja da ga ostavi. No, prije potencijalnog raskida, s razlogom neimenovana djevojka, koja se možda zove Lusi, a možda Lusija ili Luiza; koja je možda naučnica, a možda slikarka, pjesnikinja, kelnerica ili sve ovo zajedno - moraće da izdrži večeru sa njegovim roditeljima (perfektni stari znalci Toni Kolet i Dejvid Tjulis).

Metafizička cesta Džejkovi majka i otac čekaju ih na miljama udaljenoj, snijegom zave-

janoj farmi u porodičnoj kući koja će djevojci odmah postati linčovski, pa čak i bunjuelovski sumnjiva. Jer, ako je tu sve u redu, zašto bi, za ime božje, oba roditelja, pa čak i njihov pas, izgledali kao leševi koji poriču da su umrli? I zašto bi se, ako nema razloga za paniku, odmak nakon prelaska preko praga osjećala kao da je zarobljena u tuđem, košmarnom snu? „I’m Thinking of Ending Things“ jeste „film ceste“. Ali, kad je u pitanju Kaufman, taj road trip je metafizički. Svaka sitnica – od citata Emersona, Oskara Vajlda, Vordsmita i Dejvida Fostera Volasa, preko fora na račun Bilija Kristala, Tolstoja i Beti Dejvis, do rasprava o Musoliniju i kultnoj negativnoj recenziji još kultnijeg filma „A Woman Under the Influence“ (Džon Kasavetes, 1974) kritičarke Njujorkera Polin Kejl – u službi je izgradnje izlomljene psihe glavnog lika i studije čovjeka koji čak ni u mašti, čak ni u sopstvenoj fantaziji, ne može da kontroliše ono što želi da ima. A ko je taj lik? Da li je to ona, djevojka bez imena ili sa čak tri imena? Da to ipak nije njen pomalo jezivi Džejk koji, čini se, može da čuje njene misli o pri-

theverge.com

jela Čarlija Kaufmana prava su poslastica za filmofile koji ne vole da dobiju sve na gotovo, koji obožavaju da interpretiraju, kojima ne smeta ni kada se zabiju i u poneku slijepu ulicu dok vrludaju i sudaraju se sami sa sobom vozeći autorovim ekstravagantno kreativnim umom. Takvim gledaocima zasijaju oči na sami pomen pridjeva „kaufmanovski“. Takvi posmatraju Čarlija kao zaseban filmski žanr: unikatan, bizaran, kockarski hrabar – i duboko melanholičan. I takvi, naravno, najviše vole da se spuštaju niz ukovrdžane, gordijevski svezane moždane sinapse kaufmanovskih junaka, tih ljudi-lavirinata, tih precerebralnih melanholika, tih praznih kaveza u beznadežnoj potrazi za pticom. Opet, pitanje je da li će čak i takvi filmofili, čak i tvrdokorni fanovi filmova „Eternal Sunshine of the Spotless Mind“ (Mišel Gondri, 2004), „Adaptation“ (Spajk Džounz, 2002), „Being John Malkovich“ (Džounz, 1999), „Synecdoche, New York“ (Kaufman, 2008) i „Anomalisa“ (Kaufman, 2015), voljeti njegov novi psiho-triler. Jer, u „I’m Thinking of Ending Things“ - prvoj, ne i posljednjoj saradnji sa Netfliksom, Čarli je uspio da prevaziđe sebe.

jeko potrebnom razlazu? Ili je glavni lik ipak možda onaj takođe bezimeni domar (Gaj Bojd) kojeg vidimo na preskoke, između scena sa (ne)suđenim parom, kako čisti ispražnjenu školu i gleda izmišljeni (!) rom-kom Roberta Zemekisa? Ako ste čitali istoimeni roman iz 2016. kanadskog autora Ijana Rida, poznata vam je veza ova tri (?) lika. Onima koji jesu čitali knjigu biće bez sumnje mnogo lakše da shvate radnju i rasplet, ali i da cijene Kaufmanovu hrabru adaptaciju.

Četvrtak, 17. septembar 2020.

Things“: psiho-triler koji se mrzi ili obožava svim srcem

a ﬁlmoﬁle to što ćete konačno značenje, koje je režiser i scenarista natuknuo brojnim referencama ostavljenim pored puta, uobličiti baš vi. Poslije dva gledanja, za nas, ovo je film o onima koji cijelog života pate zbog toga što nijesu, makar jednom u životu, „ubrali dan“. Što ipak nijesu progovorili sa onom zanosnom djevojkom za šankom, što nijesu pojurili snove van uskogrudih granica sopstvenog grada, što nijesu „unovčili“ sopstvenu pamet, što nijesu živjeli dok su bili živi. I što su sagradili sami sebi kavez od sopstvenih interesovanja, od knjiga, muzike, filmova upijenih poput sunđera, ne bi li živjeli onako kako su zamislili makar u sopstvenoj fantaziji.

ciji, doslovce zavrti nobelovski govor Džona Neša (Rasel Krou) iz finiša oskarovske drame „A Beautiful Mind“ (Ron Hauard, 2001) – mrzjećete „I’m Thinking of Ending Things“ ili ćete ga obožavati, svim srcem. Sredina je gotovo nemoguća i apsolutno ne ide uz autore poput Kaufmana. Samo je pitanje kakvom tipu pripadate... Onim filmofilima koji pokušavaju da se, po svaku cijenu, krvnički iščupaju i pobjegnu iz njegove medveđe klopke za melanholike. Ili onim drugima, koji su toliko fascinirani njegovim umom, da čak i ne primjećuju bol i krv koja im se sliva niz nogu dok gledaju nešto tako zvjerski fascinantno kao što je „I’m Thinking of Ending Things“.

Gubitak kontrole

REŽIJA I SCENARIO: Čarli Kaufman ULOGE: Džesi Bakli, Džesi Plemons, Toni Kolet, Dejvid Tjulis TRAJANJE: 134 min

Ocjena: 8,8/10

Ali, kaufmanovska melanholija ne bi bila to što jeste da takvi junaci na kraju ipak ne shvate koliko je neodrživa njihova iluzija i konačno preuzmu kontrolu, ironično, prihvatajući da nikada nijesu imali kontrolu nad vlastitim životima. Odatle i onaj savršeno ambivalentni završni kadar (snijeg je otvorio i zatvorio film obilazeći perfektan krug), kao uzajmljen iz jedne od melanholičnih slika Ralfa Alberta Blejkloka koje smo vidjeli za hororističnom večerom sa Džejkovim roditeljima i u njihovom podrumu. U finalu filma, u trenutku kada se pred vašim očima, u Džejkovoj interpreta-

netflix.com

Bakli i Plemons: savršeni glumci za kaufmanovsku premetaljku

Četvrtak, 17. septembar 2020.

serije

a Luku Gvadanjina, jednog usamljenog dječaka opsjednutog filmovima, vrhunac djetinjstva bio je kada je ubijedio majku da mu kupi (8mm) kameru, što je dovelo i do snimanja njegovog prvog kratkog filma. Film je bio omaž režiseru horor filmova Dariju Arđentu. Mladi Luka stavio je parče teletine u čašu vode i snimao raspadanje iz dana u dan, iz sedmice u sedmice. Ipak, smrad pokvarenog mesa stigao je do publike prije njegove vizije. „Majka je bacila meso!“ - Luka je ponosno govorio o tom događaju, tako da film nikada nije završen, ali ga definitivno smatra svojim prvim projektom.

e Are W o h W e r A We

Gvadanjinov prvi televizijski projekat je so

Šibica tek upaljena

imdb.com

Vino iz tetrapaka

Ovaj ekscentrični, temperamentni klinac dolazi iz Njujorka u Italiju, zato što je njegova majka Sara (Kloi Sevinji) postala nova pukovnica u vojnoj bazi. U premijeri posmatramo svijet iz njegove perspektive, nakon što je napustio osobu koju voli i savršen život u Njujorku, da bi sa majkama došao u Kjođu. Prvog dana u bazi, Frejžer uspijeva da se upozna sa pričljivom Britni (Franćeska Skorseze), napije jeftinim vinom iz tetrapaka i prođe više puta pored skeptične gomile vojnika od kojih mu jedan čak i zapadne za oko. Frejžer je bijesna šibica i niko ga ne shvata i tako ostaje sve dok ne naiđe

na Kejtlin (Džordan Kristin Simon), na čijem se prijateljstvu i razumijevanju i bazira serija i pravac je u kome očekujemo da serija ide. Kao i većina Gvadanjinijevih radova (,,Call me By Your Name“ ili ,,A Bigger Splash“), ,,We Are Who We Are“ se bavi ljudima u Italiji koji nijesu iz Italije. Njegovi likovi ovdje nijesu intelektualci, umjetnici ili tajkuni u vilama sa naslovnica magazina, već radnička klasa Amerikanaca i Italijana, u poluindustrijskom, poluslikovitom gradu koji se polako privikava na egzotične rezidente. Junaci često hodaju po ivicama, ali režiser nije zainteresovan za bilo kakvo mora-

lisanje. Ono što želi je da gledaoci pričaju o tome i sami dođu do zaključka.

Tigraste pantalone

Kloi Sevinji u neobičnoj ulozi majke vojnog lica za iritantnog Frejžera

dazeddigital.com

Što znači biti provokator - pitanje je koje italijanski autor Luka Gvadanjino stalno postavlja. Oduvijek očaran autsajderima koji provociraju samim bistvovanjem, režiser nije izbjegavao da to pokaže u projektima, likovima poput Olivera (Armi Hamer) u filmu „Call Me By Your Name“ (2017) ili Suzi (Dakota Džonson) u rimejku filma ,,Suspiria“ (2018). Samo prisustvo ovih karaktera izaziva nemir onih koji ih okružuju. U pitanju je nešto u njihovoj prirodi. Posljednji projekat Gvadanjina nosi ime „We Are Who We Are“. U pitanju je HBO serija iz osam dijelova koja prati još jednog provokatora, četrnaestogodišnjeg dječaka Frejžera (Džek Dilan Grejzer).

Dok kamera doslovno prati subjekte dok lutaju iz dana u dan, preklapaju se zvuci muzike koja ide iz njihovih slušalica, razgovora ljudi pored kojih prolaze, ali i zvuk mora i zujanje insekata. Doživljaj je toliko turoban da je na momente uznemirujući. Ali, što je drugo biti tinejdžer ako ne uznemirujuća mješavina primamljujućeg i visceralnog? U pitanju je serija koju ćete pratiti donekle zaintrigirani, ali ne zbog toga što će se desiti, već više zbog sredine u kojoj se priča odvija. Kamera je između dva, na prvi pogled razmažena derišta, ili bar Frejžer djeluje tako u startu. Između djece vojnih lica u vojnoj bazi u sjevernoistočnoj Italiji - i pušta ih da bivstvuju. Osim interesantne filmografije, ono što režiser potencira jesu detalji, naročito nered koji ljudi ostavljaju za sobom, bez imalo truda da ga počiste. Kako doslovni, tako i emotivni. Odnosi između roditelja i djece su neobični, na trenutke interesantni, ali dosta češće zamorni i čudni. U bazi u kojoj je radnja smještena niko se ne osjeća kao da tu pripada - i to je u srži svakog od likova. I čini svakog od

njih dobrim potencijalnim protagonistom. Kreator potencira naraciju ne iz perspektive akcije i same priče, koliko iz perspektive samog ponašanja. Projekat je najlakše objasniti kao neki čudan miks HBO serije ,,Euphoria“ i filma ,,Call Me By Your Name“, začinjen naturalizmom Morisa Pjalata iz drame „To Our Romance“ (,,A Nos Amours“). Kinematografija je impresivna, kao i zanimljiv izbor pjesama koji se mijenja zavisno od toga koga i što prati kamera. Kao i u filmu ,,Call Me By Your Name“, ljepota Italije je ne samo

Četvrtak, 17. septembar 2020.

celuloid

olidan, ali je teško zaključiti gdje vodi

Izuzetna drama „Atlantis“

Ukrajina potopljena mačizmom Vajsjanovičev brutalni esej podsjeća i na Roja Andersona i na Zvjaginceva, a načinom na koji tretira zemljine elemente, naročito vodu, čak i na velikog Tarkovskog

krajinska drama „Atlantis“ jeste zasnovana na konceptu „pet minuta od naše budućnosti“. No, u viziji režisera i scenariste Valentina Vajsjanoviča ne samo što nema tehnološkog napretka, letećih automobila, digitalizacije svijesti ili bilo kakvih gedžeta – nego budućnost njegove Ukrajine djeluje kao povratak u debelu prošlost. Možda čak i u kameno doba – da je u njemu bilo bagera, kamiona, viljuškara, teške mašinerije.

Eko-feminizam

imdb.com

Radnja najboljeg naslova prikazanog u programu „Kinoscope“ ovogodišnjeg Sarajevo film festivala, odvija se 2025. - godinu na-

vjerno prikazana, već je od nje stvoren još jedan glavni lik. Najveći problem projekta je, čini se, barem nakon prikazane premijere - što je glavni lik, namjerno ili ne, iako zanimljiv, istovremeno i veoma iritantan. Njegovo je ponašanje neobjašnjivo i pretjerano i čini se više agresivan i nevaspitan, a ne ekscentričan, kako ga opisuju. Tome ne doprinosi ni način na koji se oblači i krajnje antipatičan sklop izblajhane kose, ofarbanih noktiju i tigrastih širokih pantalona koji nikako ne idu jedno sa drugim. Kako je prva epizoda striktno prikazana iz njegove perspek-

tive i tek se nazire odnos koji će da formira sa Kejtlin, teško je sklopiti mišljenje o seriji na osnovu prvih 55 minuta. Ono što je sigurno jeste da definitivno izaziva reakciju, samo što ona nije ni izuzetno dobra, ni pretjerano loša. U preostalih sedam epizoda imamo priliku da gledamo razvoj situacije, baš kao mali Luka prije toliko godina onu čašu s teletinom. Nadajmo se samo da će glavni lik u nastavku postati dovoljno podnošljiv da ne doživi istu sudbinu kao parče pokvarenog mesa. Biljana MARTINIĆ

Ocjena: 3,2/5

kon kraja rata Ukrajine i Rusije. Kroz priču o Sergeju (izuzetni debitant Andrej Remarok) i njegovom posttraumatskom stresnom poremećaju otkrivamo ekonomsku, moralnu i ekološku devastaciju koja je potopila zemlju. Na početku imate utisak da gledate PTSD film Roja Andersona, i to provučen kroz „filter“ eko-feminizma. Ukrajina je potpuno uništena produktima mačizma: ratom, kapitalizmom, devastacijom prirodne sredine. Taj utisak jača nakon što se u priču, kao svetionici nade, uključe jedine dvije žene. I pokažu Sergeju da, dok god ima dvije ruke, dvije noge i srce koje kuca

– čak ni u potopljenoj Atlantidi nema pravo da ne bude živ.

Promućurna nada

Do kraja filma, Vajsjanovičev brutalni esej podsjetiće i na Zvjaginceva, a načinom na koji tretira zemljine elemente, naročito vodu koja u ključnim momentima pretvara glavnog lika u Atlantiđanina nasukanog na sopstvenu dušu, čak i na velikog Tarkovskog. Ima u njegovom „Atlantisu“ i tom „statičnom“ sudaru uništene prirode i izgubljenog pojedinca, i Bele Tara. Ali, dok ređa nezaborave secirajući budućnost svoje zemlje (scena sa kupanjem u viljušci bagera, ekshumacija stradalih vojnika, potop sa „Adamom i Evom“), Vajsjanovič do kraja ostaje svoj. „Atlantis“ jeste film promućurnog i kalkulisanog režisera. Ali, to što je autor distanciran, ne znači da je hladan. Štoviše, ako iko polaže nadu u čovjeka, to je Vajsjanovič. To će vam i pokazati i melanholični kraj njegovog filma, ako ga pročitate između redova. M. I.-N.

Ocjena: 8,3/10

REŽIJA I SCENARIO: Valentin Vajsjanovič ULOGE: Andrej Remarok, Ljudimila Bilka, Vasilj Antonjek ZEMLJA: Ukrajina TRAJANJE: 109 min

Četvrtak, 17. septembar 2020.

serije

ostoji li crnja grupa za argumentovanu raspravu o „najboljoj seriji svih vremena“ od fanova kultne „Breaking Bad“? Tačno je: transformacija Voltera Vajta (sjajni Brajan Krenston) bez sumnje spada u top pet najnezaboravnijih u istoriji televizije. I da, „Breaking Bad“ jeste vizuelna simfonija (auto)destrukcije, briljantno napisan esej o sivoj zoni morala, krimi-drama sa jednim od najsavršenijih finiša svih vremena i glumcima i likovima toliko upečatljivim, da skoro svaki zaslužuje sopstveni spin-of. Opet, ovo jeste i serija koja ima dvije prilično neprohodne sezone (druga i većina treće) i ženske likove čija je primarna funkcija da idu na nerve i glavnim junacima i gledaocima (Skajler i crnjačenje oko Volterovog tajnog telefona).

l Saul

Better Cal

Najbolja drama u trci za

Trijumf pisan

Finale za anale

U suštini, zbog bravura Vinsa Giligena od frapantnog finiša treće, preko izuzetne četvrte, do savršene pete sezone, nije teško razumijeti zbog čega su „Breaking Bad“ fanovi toliko bandoglavi. Ali, za etiketu „najbolje serije svih vremena“ ipak je potrebna ujednačenost kvaliteta. Nju ima, gle ironije, „Breaking Bad“ spin-of koji, izgleda, najslabije prate upravo hardkor fanovi Voltera Vajta. Od 2015. godine, AMC serija „Better Call Saul“ nije nijednom zatapkala u mjestu. Štoviše, svakom narednom epizodom, posebno „finalima za anale“, kreatori Giligen i Piter Gould uspijevali su da podignu i ponovo preskoče očekivanja fanova, što je i inače izuzetno teško za bilo koji spin-of, a kamoli kada je vezan za jednu nedoder-seriju. Da samostalna pripovijest o Džimiju Mekgilu/Solu Gudmenu (Bob Odenkirk), namazanom krimi-advokatu koji pogurao uspon Voltera Vajta, od starta ide samo uzlaznom putanjom vidjeli smo i ove godine. No, u petoj, najboljoj sezoni do sada, nijesmo dobili samo još jedan masterklas pisanja, režije i glume, izvanrednu fotografiju, hipnotišuću montažu, savršen izbor muzike... Zaradili smo i totalno neočekivani „breaking bad“ momenat koji je promijenio sve što smo mislili da znamo o oridžin priči Sola Gudmena. I Volter Vajt, i Toni Soprano, i Don Draper, i skoro svi „breaking bad“ heroji sa malih ekrana izgledaju kao nedonoščad nakon onoga što je

u petoj sezoni priredila Džimijeva Kim Veksler (Rea Sihorn). Razvoj njenog lika najveći je trijumf Giligena i Goulda - i dokaz da se najfinija televizijska umjetnost može tkati samo uz pažljivo planiranje.

Bitanga i štreberka

Veza Džimija i Kim, ta najneromantičnija a najsavršenija romansa na planeti - bila je i ostala ogromno, pulsirajuće srce serije „Better Call Saul“. Naspram snalažljivog, zlatoustog šibicara, čiji loši izbori zamagljuju činjenicu da mu je srce uvijek na pravom mjestu – kreatori serije smjestili su damu sa nepogrešivim moralnim kompasom. Sve što je Džimi zaradio muljajući, lopinjajući, bježeći od odgovornosti, Kim je dobila teškim radom, trpljenjem, upornošću, borbom. Džimi je hohštapler, demijurg posebnog sistema morala, spadalo koje, ako uopšte dođe na čas, sjedi, dobacuje se „puškicama“ i majmuniše se u zadnjoj klupi. Kim je udžbenički primjer crtanja u zadatim linijama, pedantna, vrijedna i viskomoralna advokatica, štreberka koja je nastavila da štreba u svim oblastima života dugo nakon što je napustila školu. I koja i sada, dugo nakon što su oboje odrasli, ubijeđena da ga može spasiti i od život-

nih kečeva veličine vrata, pokušava da doturi savršeno markirane bilješke onom mangupu iz zadnje klupe. Giligen i Gould uvijek su nas držali na ivici, u dubokom strahu da će šarmantni uličar, koji polako kreće na put okorjelog kriminala, uprskati jedino dobro u svom životu. Da će se žena koja ga voli, vjeruje u njega i vadi ga iz vatre čak i kada ispadne najveće đubre, jednom, napokon umoriti. I da će gubitak njene podrške biti početak puta bez povratka Sola Gudmena... Nešto poput kapi koja preliva čašu Džimijevih frustracija zbog svega

što su njegov nepovjerljivi rođeni brat Čak, Hauard Hamlin (Patrik Fabijan) i „prestižni“ advokati iz njihove firme uradili da bi ga spriječili da se bavi pravom.

Obrnute uloge

Vrhunac tog straha, koji je žestoko pojačan činjenicom da se Kim uopšte ne pominje u seriji „Breaking Bad“, doživjeli smo u nezaboravnom finišu četvrte sezone... U trenutku kada je shvatila da je Džimi u sudnici, da bi dobio oprost i advokatsku dozvolu nazad, improvizovao čitanje emotivnog, izvinjavajućeg pisma mrtvom bratu

Četvrtak, 17. septembar 2020.

Emi nagrade za klasu je bolja od kultne „Breaking Bad“

pinterest.com

nja na duže staze ne pištolje“, puca „piju-piju“ i ima „S’all good, man!“ plan da zajedno unište život jednog slabog, ali dobrog čovjeka. Drugim riječima, baš ona, jedino moralno sidro čitavog serijala, sada više liči na Sola Gudmena od samog Džimija Mekgila.

Upitna sudbina

Najnevjerovatnije od svega je to što su Giligen i Gould sve vrijeme mahali ovom transformacijom pred našim nosevima. Kim je uvijek bila najpametnija osoba u prostoriji. Ona je bila ta koja je spašavala i Džimija i sve ostale muškarce kada bi govna došla do plafona. I neka to, nego bi se još i vratila da počisti, iako zauzvrat ne bi dobila ni „hvala“. Zato nije čudno što je u noj sve vrijeme rasla Hajzenbergova klica. I što je, nakon što je isklijala i gurnula Džimija ka sopstvenom alter egu, još više pojačala strah da ćemo je izgubiti, da Kim Veksler neće dobiti srećan kraj u šestoj, posljednjoj sezoni. Džimijeva mutna sudbina nam je odavno poznata: on nikada nije mogao da bude Giligenov i Gouldov „breaking bad“ materijal. Sa njim nijesu igrali na esencijalna iznenađenja, već su se potrudili da dobijemo argumentovani odgovor na pitanja kako i zašto je postao Sol Gudmen. Zato je faktor iznenađenja i divlja karta serijala morala biti Kim.

Jedno biće Čaku (sjajni Majkl Mekin). Tada je uspio da prevari čak i nju, koja zna svaki molekul njegovog bića. Dok je Kim stajala onako iznenađena i ranjiva ispred sudnice, gledajući ga kako skače od radosti, naziva sudije naivčinama, pravi „vazdušne pištolje“, puca „piju-piju“ i odlazi niz hodnik uz pozdrav: „It’s all good, man!“ (duže od „S’all good, man“ ili Sol Gudmen) – znali smo da peta sezona mora biti čupava. Činilo se da je samo pitanje dana kada će joj biti dosta da ga pravda za taj „izgled advokata kojeg angažuju samo krivi ljudi“... Činilo se da Kim može otići i slomiti srce i Dži-

miju i svima nama beskrajno zaljubljenim u njeno milo lice, ispeglane komplete i kosu uvijek toliko savršeno skoncentrisanu u konjski repić, da ste sigurni da ne bi mogao da je pomjeri ni tornado. I naravno, Giligen i Gould iznevjerili su ova očekivanja – na najbolji mogući način. Nakon završnice pete sezone, strahovanje od napuknuća Džimijeve i Kimine veze jače je nego ikada. Ali, više ne zbog njegovog moralnog posrnuća. U finalu za anale, uloge su obrnute. Džimi je sada taj koji izgleda iznenađeno, uplašeno i ranjivo, a Kim je ta koja drži „vazduš-

Štogod se na kraju dogodilo, jedno je sigurno: izuzetnom pažnjom i dosljednošću najsićušnijim detaljima poput, na primjer, onog Džimijevog odbijanja da pojede večeru sa pistaćima nakon što mu u prethodnoj (!) sezoni neočekivani „haps“ omete uživanje u sladoledu istog ukusa - Giligen i Gould izgradili su savršenu iluziju da negdje tamo, u dalekom Albukerkiju, jedan Džimi i jedna Kim moraju da postoje. I da su jedno biće. Još ne znamo kada ćemo tačno vidjeti konačan rasplet njihove sudbine. Pandemija je pomjerila snimanje šeste sezone za ovu jesen, a ako ne bude još odlaganja, završnih

Bolje nagradite Sola U nedjelju, 20. septembra na uručenju Emi nagrada, „Better Call Saul“ boriće se u sedam kategorija među kojima je najbitnija „izvanredna drama“. No, fanovi vjerovatno nemaju čemu da se nadaju. Uprkos visokim ocjenama kritičara, četiri izvanredne (!) sezone i 32 nominacije, Giligenov i Gouldov šou do sada nije osvojio nijedno Emi priznanje. Štoviše, ove godine dogodio se i presedan: nakon četiri nominacije za Odenkirka, čak šest za Džonatana Benksa u „Breaking Bad“ ulozi jednog i jedinog Majka Ermantrota i nula (nula!) za Sihorn, „Better Call Saul“ je totalno iskuliran u glumačkim kategorijama. Nominaciju za sporednog glumca dobio je samo Đankarlo Espozito za ledolomnog Gasa Fringa, iako su u petoj sezoni mnogo bolji utisak ostavili Toni Dalton kao divlji, hipnotišući Lalo i Majkl Mando u staroj dobroj, postojanoj ulozi Naća. Opet, sve ovo više govori o Emijima nego o seriji „Better Call Saul“. Svakako joj je možda i ljepše u društvu perfekcija koje ih nijesu osvojile. Između ostalog, pored kultne „The Wire“ i remek djela „The Leftovers“.

deset epizoda stiže na AMC krajem 2021. godine. Kad god stiglo, finalno poglavlje trebalo bi da bude dočekano onako kako stvarno zaslužuje. Sa Emijem u Giligenovim i Gouldovim rukama... Sa crvenom mašnom na kojoj piše „jedan od najbitnijih televizijskih događaja još od 2015. godine“... I sa oznakom kvaliteta „makar za klasu bolje od nedodera Breaking Bad“. M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4,9/5

Četvrtak, 17. septembar 2020.

PREPORUKA

FILM Uglavnom ne volim filmove koji mi prožderu žučnu kesu dok ih gledam, ali Bongovom ,,Parasite“ to opraštam, zbog nevjerovatno otrežnjavajućeg skretanja sa puta glorifikacije siromašnih i potlačenih u društvu, koji je od početka pojave materijalizma dobro utaban u umjetnosti. Dobijaju pravo da nemaju usađeno ,,zlatno srce i poštene ruke“, već duboku ljutnju prema sistemu, cijeneći da ih od svih sposobnosti koje posjeduju, samo manipulativnost neće izdati na putu gole egzistencije. Kao neko koga je u svijet filma uvela književnost, ne mogu a da ne spomenem možda jedini primjer za koji nijesam sigurna da li je bolje ostvaren na papiru ili na platnu – film ,,The Hours“ Stivena Daldrija, rađen po istoimenoj knjizi Majkla Kaningema. Život i smrt Virdžinije Vulf, u simbiozi sa likom iz njene knjige - gospođom Dalovej, otjelovljeno u izvanrednoj glumi Nikol Kidman i Meril Strip – da li treba još nešto reći? ,,Ustav Republike Hrvatske“ Rajka Grlića je obavezno gradivo - ,,ljubavna priča o mržnji“ u bezumlju naših balkanskih podjela, sa nadom koju nam je Glogovac donio istovremeno i u gordosti i u jecajima.

Šljokičasto more sa ukusom kokosa

privatna arhiva

Zgrabi

Lenka Lalović, NVO Novi horizont

častim morem u sutonu i ukusom kokosa, a postoji li išta prikladnije za tople septembarske dane? Po mojim zakonima inspiracije, jasno je zašto joj je Lorens Darel omiljeni pisac- obilje kitnjastih, ružičastih riječi i njena nonšalantnost kojom kao da poručuje: ,,Bubice, introvertna ljubav nije kul, ko ti je to rekao?“ Takođe, uživam u besmrtnim melodijama i poeziji Lenarda Koena i nešto grubljem, ali isto podjednako emotivnom stvaralaštvu Nika Kejva.

Zaobiđi FILM Izbjegavam filmove sa previše akcije i nasilja, iako znam da mnogi imaju veliku umjetničku vrijednost i da je cilj da izazovu zgražavanje koje vodi otrežnjenju, ali meni ono trenutno ne prija. Film koji ne pripada tom žanru, ali koji nije uspio da izazove bilo kakvu emociju kod mene je ,,Closer“ reditelja Majkla Nikolsa. Previše mlakih ljudskih intigrica koje nijesu uzrokovane ničim i koje ne vode ničemu.

TV Serija ,,Fleabag“ producentkinje Fibi Voler-Bridž je pravo dubokoumno osvježenje, spoj slobodnog, vrckavog humora kojeg baš ne možete da podijelite sa svakim i ljubavi i patnje koju se, u užurbanoj današnjici, ustežete da pokažete pred bilo kim. Motiv nemoguće ljubavi i motiv krivice iz prošlosti uzvisuju taj spontani humor i naizgled bezazlenu neozbiljnost do nivoa gdje oni ne izazivaju više samo smijeh kod gledalaca, već i saosjećanje kad se uvidi koliko je to dopadljiv, ali nedovoljno kvalitetan paravan da prikrije ljudsku usamljenost i slabost. Ne treba posebno predstavljati seriju ,,Dark“, koja je podjednako podobna da se nađe u fokusu analiza, kako u oblasti vizuelnih umjetnosti, tako i u oblasti filozofije, pa i književnosti. Postoje mišljenja da je kraj previše jednostavan i razočaravajući, ali smatram da je ta jednostavnost kojom i počinju i

završavaju svi ti neuhvatljivi zapleti – roditeljska ljubav – jedna posve ranjiva ljudska dimenzija, koja jedina i jeste u mogućnosti da sve ono nespojivo zamrsi i sve ono nerazmrsivo rasplete. Predložila bih i njemačku seriju ,,Perfume“ („Perfum“), priču o zlodjelima iza kojih se krije želja za perfekcijom i ubitačni kompleksi zbog njenog nepostojanja, a koja je zasnovana na motivima iz istoime-

ne knjige Patrika Ziskinda.

MUZIKA Tejlor Svift sa novim albumom ,,Folklore“ je za mene nešto novo i iznenađujuće, s obzirom na to da nikad ranije nijesam ni pomišljala da bi njena muzika odgovarala mom ukusu. Isto tako, kada bi sinestezija čula bila individualno proizvoljna, uparila bih muziku Bebi Dol sa šljoki-

Nikakav poseban utisak na mene nije ostavila popularna serija ,,Normal People“. Pretpostavljam da je poenta bila u toj praznini i nedovršenosti u ljudskoj komunikaciji, ali mene je ta poenta izgleda preskočila, uostalom ,,manje je više“ je princip koji me u umjetnosti nikad nije oduševljavao - bolje da pršti od svega.

MUZIKA Nijesam više isključiva prema muzici, mislim da kao što organizam kod specifične gladi traži i ono najnezdravije, tako poneki trenutak zahtijeva neku posebnu vrstu muzike koja možda i nije svojstvena vašem senzibilitetu. Tako da prosto zaobilazite ono što vam ne prija, i kod hrane, i kod umjetnosti, i kod ljudi.

Četvrtak, 17. septembar 2020.

d ž uboks

ric

Tricky je, suočen sa ličnom tragedijom, spremio izuzetan album

Bristolski velikan i jedan od očeva trip-hopa ponovo relevantan sa intimnim albumom ,,Fall To Pieces“

Žive rane na rendgenu

dbljesak lične tragedije biće tako karakterističan ožiljak na karijeri trip-hop pionira i velikana Ejdrijana Metjus Tosa, bristolskog mračnjaka koji se krije i otkriva iza imena Tricky. Danas i u onoj mjeri, u kojoj to može biti kćerkina smrt.

Garda muzičarki

pitchfork.com

Sav je album ,,Fall to Pieces“ zato stao u pjesmu ,,Hate This Pain“; sav užas

roditeljskog beznađa u potpuno jednostavnu, ogoljenu ispovijest koju para violončelo Meri-Kler Šlameus. Tricky je do kraja dosljedan sebi; ponovo je u najintimnije momente karijere stupao sa pretorijanskom gardom izuzetnih muzičarki. Baš kao prije četvrt vijeka, kada je briljantni i epohalni album ,,Maxinquaye“ posvećivao uspomeni na majku, koja je

preminula kada je imao samo četiri godine. ,,Fall to Pieces“ snimljena je u mjesecima nakon smrti Ejdrijanove kćerke Mejzi; jeza klavirskih bluz udara, odjeci dalekih truba i slajd gitare su sjajna podloga za riječi u koje se zapliću Tricky i Marta Zvakovska. U neko ko nije imao bilo kakav kontakt sa njegovom muzikom ili trip-hopom uopšte bi lako zaključio da je nosi glas čovjeka, koji zna da neke žive rane nikada neće zacijeliti. Umjesto traganja za melemom, odlučio je da ih rendgenski pruži na uvid. I na 14. ploči karijere pronašao igru koja je danas relevantnija i rezonantnija od svega što je stvarao u, recimo, dugom periodu od posljednjih deceniju i po ili dvije.

Balkanski lavirint

,,Vietnam“ je taj isti očaj koji odjekuje prostim šapatom, jer se vrisak već dobrano potrošio; ,,Take Me

Shopping“ potom blista istom jednostavnošću ispovijesti. Kao dokaz, da je Tricky ovog puta zaista želio visokim kvalitetom ujednačen materijal. Mali detalji, poput minimalistički servirani udari bubnja u ,,Thinking Of“ ili potpuno svedena bas linija na ,,I’m in the Doorway“ će vas već ubijediti, da je želio da na ovom vinilu do kraja prosto iskrvari, da se prepusti. Potpuno neočekivan rukavac je ,,Running Off“, koja

donosi geometriju balkanskih muzičkih lavirinata. Sempl Hrvata Đuke Čaića će vas izvjesno natjerati da dobro istražite, kakav to elektro bluz stvara ovaj muzičar... Sve to je zalog za sasvim prijemčivu muziku koja udara ,,na prvu loptu“. Tako je i sam Tricky govorio, da su pjesme poput ,,Fall Please“ nešto najbliže popu što je ikad stvarao. Ipak, neočekivani laserski udari elektronike će vas iznova podsjećati, da ovo nikako nije pop vožnja na ler. Naprotiv - inteligentna zaraza koju jedan muzičar, gotovo ironično, stvara od svoje tuge. Dovoljno da slavodobitno kažemo da je Tricky, i nakon četvrt vijeka, žestoko relevantan. I dovoljno da vjerujemo da smo željni čovjeka, predavanja i dijeljenja, taman koliko je on danas, zapleten u svom neprebolu. S. S.

Ocjena: 82/100

Četvrtak, 17. septembar 2020.

33 OBRTAJA

Tina Kuzman,

Privatna arhiva

producentkinja

Hičko

Četvrtak, 17. septembar 2020.

film

okov opasni martini

roducentkinja Tina Kuzman uz podršku Ministarstva kulture i Filmskog centra Crne Gore pokrenula je projekat Mentor.mne. U pitanju je serijal intervjua sa ljudima koji su mentori svojih oblasti. Epizode traju oko 12 minuta i izlaze jednom sedmično. Do trenutka našeg susreta sa Tinom objavljeni su razgovori sa mentorkom slikarstva Katarinom Švabić, ornitoloom, ekologom, vlasnikom farme magaraca Darkom Saveljićem. One koji su prekinuli ograničenja, vjerovali u svoje snove i pronašli životnu svrhu pronaći ćete

ika

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Kafane ne bi nego neke druge lokacije, tipa Alfreda Hičkoka u neku kuhinjulaboratoriju da sam izmisli novi koktel u onu čašu za martini, Orsona Velsa ispod mosta na domaću lozu i Ingmara Bergmana na kauč u neku udobnu dnevnu sobu da ga slušam uz čokoladno mlijeko. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Zamišljam samo kako se ne bi vraćao u SAD.

Film koji Vas čini srećnim? - Svaki film sa Džulijom Roberts jer je nekako vidim kao osobu iz familije. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Nijesam nikad poželjela da ubijem režisera, dovoljno im je teško. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Slabo se sjećam radnje ali znam da mi poslije prvog gledanja nije bilo jasno šta se desilo u filmu „Vanilla Sky“ (Kameron Krou, 2001). Moraću neke filmove tog doba pogledam opet jer biće da sam bila u godinama kad sam sebi nejasna. :) Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Htjela bih da čujem i vidim stare ljude, jednostavne stare ljude sa svih područja Crne Gore i njihove „lovačke“ priče, one stare, totalno nejasne običaje, svadbe, sahrane i kako su se udvarali.

Omiljeni filmski rivali? - Ako može dva u jedan ili Bred Pit i Edvard Norton u filmu „Fight Club“. Upečatljivafilmska scena sa nekom životinjom? - Pada mi na pamet scena iz filma „Funny Games“ Majkla Hanekea kad momci ubiju psa. Ta scena ubistva životinje je nekako bila intimnija i teža nego što je bilo ubistvo ljudi u filmu. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - „Ostali samo dugmići“ iz filma „Maratonci trče počesni krug“ (Slobodan Šijan, 1982). Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Džeri. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Domaći film „Nož“ (Miroslav Lekić, 1999). Tu počinju neke moje traume. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Ne znam zašto, i znam da ih imam puno koje volim ali obzirom na to da sam krenula sa odgovorima prvim asocijacijama onda neka bude „Grease“ (Rendal Klajzer, 1978). Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Posle filma „Harry Potter“ onim vozom do škole.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Anybody Seen My Baby“, Rolling Stones. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - Betovenovu „Odu radosti“. Scena iz filma „Clockwork Orange“

(Stenli Kjubrik, 1971) mi pada na pamet. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - Nešto od Princa. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „Jolene“, Doli Parton. Vaša pjesma za karaoke? - „Bang Bang“, Nensi Sinatra. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Samo da je bluz. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Nešto ne znam toga koga svi obožavaju. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Majkla Džeksona. Htjela sam da idem na koncert. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - Pjesma koja je toliko loša i baš je NE volim je „Rupica na bradi“ od Olivera Dragojevića. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Nisam nikad imala postere po zidu. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Vjerovatno.

ukoliko zapratite Fejsbuk i Instagram stranicu Mentor.mne. Oni će vam odgovoriti na pitanja ko je dobar mentor, kako se uči, šta je vještina i kako se stiče. Koji je bio put do izbora njihovih oblasti, što su na tom putu naučili i zašto je vrijedno znanje a naročito prenošenje znanja. Ukoliko vas njihove priče inspirišu i natjeraju da se i sami pokrenete i odmetnete u slobodu, na socijalnim mrežama projekta pronaći ćete linkove njihovih profila i možete ih kontaktirati ukoliko želite da čujete još. Kuzman ističe da je ključ projekta predstaviti

Serija idealna za kišni vikend? - „Peaky Blinders“, za svaki vikend. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Plašite li se mraka“ („Are You Afraid of the Dark“) i „Zvono kao spas“ („Saved by the Bell“). Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „Outlander“! Serija koju nikada nijeste završili? -„Lost“. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - „Lost“. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Štap doktora Hausa. Najdraži par iz serije? - Monika i Čendler. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - „Fawlty Towers“! Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Kako kad. M. ČAVIĆ

široj publici ljude koji su došli do načina da im ono što vole nije hobi ili posao sa strane već suština rada, učenja odnosno svrha. Cilj je predstavljanje, upoznavanje i umrežavanje ljudi pod temom edukacije - širenja znjanja ne samo kroz učestale tutorijale, recepte i tehničke instrukcije, već kroz životne priče i filozofije. Zato smo odlučili da i gošći naših „Obrtaja“ damo priliku da nam bude mentorka iz oblasti za koje znamo da je stručna. Zato, udobno se smjestite, smućkajte koktel i očekujte dobro društvo!

Četvrtak, 17. septembar 2020.

kalendar

Sedamdeset pet godina od premijere drame ,,Roma citta aperta“ koja je definisala italijanski neorealizam

quinlan.it

Razorna ljepota otpora Roberto Roselini je, krajnje autentično, skočio u ovaj projekat odmah nakon što su nacisti napustili Rim. I taj poludokumentarni pristup, koji u to vrijeme nije bio popularan, donio je prijeko potreban šamar realizma tadašnjoj Evropi

rvi put tokom turbulentnog Drugog svjetskog rata, „Vječni grad“ dobija status ,,otvorenog“ u avgustu 1943. godine, kada je bilo jasno da italijanska republika ima prostora da se nadmudruje i nadjačava sa suprotnom stranom. Ipak, ni ta otvorenost nije imala zatraženi efekat, pa je ta poteškoća za Rimljane u ovom ratnom periodu poslužila legendarnom italijanskog sineasti Robertu Roseliniju da na inovativno-dokumentarni način predstavi život Italijana pod nacistima. Rezultat je njegov kapolavori ,,Roma Citta Aperta“, ostvarenje koje, iako počiva na krajnje sarkastičnom nazivu, ima jednu od najznačajnijih fabula poslijeratnih ostvarenja. I čudno, s obzirom na njegove prethodne poduhvate, baš Roselini se u ovom slučaju pretvara u revolucionara koji donosi ovu predivnu ali tužnu priču zajedništva pod okupacijom.

U trku očaja

Iako se neorealizam u filmu pojavio znatno prije ovog Roselinijevog komada - često se, s razlogom, smatra prvim ozbiljnim, a možda i najboljim, predstavnikom ovog pravca. Interesantan filmski sarkazam,

koji kreće od samog imena filma, posebno je zanimljiv u pogledu onih Rimljana koji su prije 75 godina imali priliku da na filmskom platnu vide nešto tako odmah nakon završetka okupacije. Jer, Roselini je krajnje autentično skočio u ovaj projekat odmah nakon što su nacisti napustili Rim na ljeto 1944. godine. I taj poludokumentarni pristup, koji u to vrijeme nije bio pretjerano popularan u ,,fiktivnim“ pričama, donio je prijeko potreban šamar realizma tadašnjoj Evropi. Prateći otpornost simbioze svih segmenata rimskog društva, snimljenih u ruševinama. Italijanski maestro je i pored scenografije, zadržao realističan pristup i u drugim segmentima, pa je za ovu priliku ,,pozajmio“ i obične ljude - ali i ne tako obične Njemce. S obzirom na to da je fabula jasan prikaz otpora jednog društva, zanimljivo je vidjeti Roselinijev spoj na prvi pogled oprečnih likova, kojima se različiti vidovi slobode spajaju na raskrsnici života. Mizanscen, kao ključan igrač Roselinijevog filmskog takta, uspijeva na krajnje jednostavan način da prikaže tu raskrsnicu, koja se u jednom trenutku, za istoriju filma ispostaviće se, nalazi u očajnom trčanju mlade

Pine (Ana Manjani) za kamionom koji odvozi njenog vjerenika. Fenomenalno osmišljen kadar njenog ubistva od nacista adekvatno zaokružuje značaj ovog Roselinijevog djela i postavlja postulate filmskog neorealizma.

Kanski prvijenac

Iako su na Oskarima naredne godine, u kategoriji za najbolji scenario, bili nominovani Federiko Felini i Serđo Amideji, scenario zapravo potpisuje i sam Roselini. Ipak, te godine niko nije mogao zamagliti uspjeh još jedne ratne drame u režiji Vilijama Vajlera, ,,The Best Years of Our Lives“, koja je pobijedila ovu italijansku ekipu u ovoj kategoriji. Ipak, na prvoj Kanskoj smotri u istoriji festivala na francuskoj rivijeri, Roselinijev ,,Otvoreni grad“ dobija zasluženu podršku na malo čudan način - bio je izjednačen sa čak jedanaest naslova (!) u borbi za tadašnji Gran pri. Roselinijeva deskrpicija ove razorne ljepote otpora, cijelog miksa društvenih cjelina jednog srušenog grada, rijedak je primjer u filmskoj po-

slijeratnoj industriji koji danas može da zaboli istim intenzitetom kao prije 75 godina. Zahvaljujući dokumentarnom šmeku Roselinijevih kadrova i razarajućem scenariju sa Felinijevim pečatom, ,,Roma citta aperta“ ostaće urezana u ne tako siromašnu istoriju realizma u sedmoj umjetnosti. Leila MURSELJEVIĆ

amazon.com

Kultni kadar Ane Manjani u očajničkom trku

Četvrtak, 17. septembar 2020.

Četrdeseti rođendan režiserskog debija Roberta Redforda ,,Ordinary People“

bbystatic.com

ve te silne uloge američkog plavušana u centru drame pristojnih ljudi srednje klase Robert Redford je mrzio. I istovremeno dobro znao, da niko to ne čini tako dobro kao on. Sebi je bio dužan, da taj jaz onoga što najbolje čini i onoga što jeste premosti. I taj most je ,,Ordinary People“. Trik Redfordovog režiserskog debija, premijerno prikazanog prije četiri decenije, je gotovo hičkokovska forenzika u traganju za nečim iskonski trulim u ljudskoj duši. Zato nijesu protagonisti ,,Običnih ljudi“ proste žrtve sredine, dobrostojeće srednje klase u kojoj se razvija taj lavirint porodične drame. Ne, Redford će vas ubijediti da njihova drama iskonski ishodi iz njihove, bezmalo primordijalne prirode; prije nego poentira da je takva priroda uslov za jedan nakaradno postavljen svijet. Recimo, tvrdokorni i okorjeli patrijarhat čiji je, ironično, najvjerniji vojnik - žena. Pa i majka; okrutna u onoj mjeri u kojoj u svom djetetu vidi samo puki konstrukt, projekciju želja i ambicija.

Ova Oskarima nagrađena porodična drama iskonski ishodi iz ljudske, bezmalo primordijalne prirode. A poentira u momentu kad takva priroda postane uslov za jedan nakaradno postavljen svijet. Recimo, tvrdokorni i okorjeli patrijarhat

Svijet bez Baka Koliko znate porodica da svoje zajedničke dane voze na ler, po inerciji očekivanja sredine i sistema vrijednosti? I koliko u njihovom zajedničkom vremenu vidite realne bliskosti? Sve se to obično prospe, onda kad lokomotiva uspjeha i života ostvarenog u očima drugim seli u ambis porodične tragedije. Na početku ,,Ordinary People“, ona se već desila: mama i tata Džeret ostaju bez najstarijeg sina. Donald Saterlend (cijenjeni advokat Kalvin) i Meri Tajler Mur (u komšiluku obožavana domaćica, majka, kraljica porodičnog doma Bet) nemaju mnogo vremena za sopstveni očaj; u mnogo dubljem našao se Konrad (Timoti Haton), drugi sin, do tada uvijek i potpuno u sjenci preminulog Baka. A Bak je mogao sve; pred njim je bila široka pista uspjeha sa koje je sletio u jednom utopljeničkom danu. Umne glave američke kinematografije su u ostvarenju „Ordinary People“, krajem tog ljeta 1980. godine, vidjele nešto posebno istinski i potpun trijumf filmskog pripovijedanja. Zbog načina na koji je Redford, studiozno, raskošno i inovativno ,,čitao“ emocije sa lica svojih tragičnih likova, zaslužio je Oskara za najbolju režiju kao i za najbolji film. Kontroverzna odluka - za razliku od one, da Timoti Haton dobije nagradu Akademije

Efektan poster Oskarom nagrađene drame

za najbolju sporednu ulogu. Kako je samo zaslužio... Ključna dinamika filma ipak je izmještena malo izvan porodice; Redford je to znao i perfektno iskoristio. Kroz odnos Konrada, sramežljivog, neostvarenog, onoga čija je ključna odrednica ličnosti sve ono što nije mogao biti, a Bak jeste bio; sa psihoterapeutom Bergerom kojeg je glumio sjajni Džad Hirš. Konradov put biće dug - od pokušaja suicida, mentalne ustanove do suočavanja sa očekivanjima roditelja; a ključni skretničar biće

upravo doktor Berger. Onaj koji će mladiću, kao i milionskoj publici filma, razotkriti sav paradoks patrijarhata u kojem je zatočena porodica Džeret.

Sve gospođe Džeret Zato je, vrlo ciljano, glavni ,,negativac“ filma gospođa Bet Džeret. Kako film odmiče, suprug Kalvin (fenomenalno i banalno očuđen Saterlend) će shvatati da ga ona nikad nije voljela, već samo sliku života koji su zajedno gradili. A Konrad će se suočiti sa onom

najoštrijom prekorom - onda kad mami kaže da bi i Bak u sličnoj situaciji završio na psihijatrijskom odjeljenju. ,,Ali on nikad i sigurno ne bi pokušao da se prokleto ubije...“ - odgovor je kojim Bet zalijepi i Konrada i kompletnu bioskopsku publiku Amerike za stolicu. Zato je taj Konrad suštinski Robert Redford; onaj koji je od početka karijere, sredinom 60-ih, kroz niz sjajnih uloga, poput biseksualca i ljubavnika Natali Vud u filmu ,,Inside Daisy Clover“ (1965) i nezaboravnog odmetnika u kultnom ,,Butch Cassidy and the Sundance Kid“ (1969) - pokušao da se otrgne od onoga što je Amerika željela da on snima. Ali uvijek bi se našla cijela armija raznih gospođa Džeret, da ga vrate u ispraznu nišu romantiziranog plavušana... Tako je Redford, u autorskom debiju sa jasnom hičkokovskom parabolom, ,,ratovao“ sa svim ženama koje su nesvjesne robinje i vojnici patrijarhata. Toliko precizno - da je imao petlju da oslika jednu majku, što je od sina napravila cijeli totem za obožavanje... Pa da je gleda bijesnu, očajnu, bez bilo kakvih kočnica, pred obezglavljenim totemom svog života. Dovoljno, da i nakon četiri decenije ,,Ordinary People“ bude relevantan, veliki film.

S. STAMENIĆ

Četvrtak, 17. septembar 2020.

famdom.com

PODGORI č ARENJE

Njuškalo Menhetna

rnogorac o kojem je snimljeno devet televizijskih (!) i četiri radijske serije, uz dva filma od kojih je u jednom jednu od junakinja glumila Mlada Rita Hejvort. Sve to spram materijala od 33 detektivska romana i 41 kratke priče. Fenomen američke kulture - pa iako potpuno fiktivni lik. A Amerikanci obožavaju ,,origins“ priče svojih heroja. U knjizi ,,The Black Mountain“ objavljenoj 1955. godine, majstor petperačke misterije, pisac Reks Staut, svog junaka Nera Volfa šalje nevoljno u Crnu Goru. Nerov najbolji prijatelj iz djetinjstva Marko Vukčić je ubijen; nekoliko godina ranije u Njujorku Marko je Nera a ubjeđivao da podrži borbu za nezavisnost od Jugoslavije... Tada je odbio; sada stiže u Crnu Goru da makar spasi Markovog sina Danila. Na tom putovanju će se, na padinama Lovćena, prvo podsjetiti odrastanja. Potom putovati od Rijeke Crnojevića ka Podgorici, pa završiti na ispitivanju lokalnog načelnika policije, koji se zove, ni manje ni više - Gospo Štritar...

Čuvar orhideja Ali, krenimo redom: prvi od romana misterije sa detektivskim genijem Nerom Volfom, Reks Staut objavio je 1934. godine. Grmalj u besprije-

korno skrojenom odijelu najboljeg njuškala sa Menhetna, uvijek sa gurmanskim viškom kilograma i nekim tamnim oblacima među obrvama, ima u svim Stautovim pričama i slučajevima 56 godina. Crnu Goru je prvi put napustio sa 16 godina, a nekoliko decenija razvijao posao u Evropi... Što - niko do kraja ne sazna, uglavnom u predratnom vremenu se sa lijepom ušteđevinom našao u Americi. I odmah otvorio kancelariju privatnog detektiva. ,,The Black Mountain“ je, interesantno, jedna od rijetkih priča u kojoj Nero Volf uopšte napušta svoj dom. Nepopravljivi balkanski hedonista skoro svaki slučaj riješi savršenom dedukcijom u okvirima svoja četiri zida. Uz pomoć, naravno, nekoliko savršenih pomagača koji Stautov mini-kosmos čine dodatno primamljivim. Autor je u tri i po decenije objavljivanja romana naravno ispratio najveće globalne potrese; ali nije dozvolio da stanoviti gospodin Volf i godinu ostari. Autoritativan, ponosan, vrlo gostoljubiv, posvećen poslu, distanciran od žena ali ipak nepopravljivi romantičar. Nestrpljiv, beskrajno posvećen slobodi; sposoban da sam sebi potpetlja nogu i upane u kontradikciju samo da ne pogazi ideale. U nekoliko crtica saznaje

Zaglavi se

se da je njujorški detektiv ratovao protiv Austrougarske u crnogorskoj u srpskoj armiji u Prvom svjetskog ratu. Da je odstupanjem na Krf razočaran odustao od vojske - i otprilike tada prišao američkoj armiji... Pasionirani pivopija, još strastveniji zaljubljenik u književnost - koji usred rješavanja slučajeva citira Turgenjeva, Kamija ili Stajnbeka, koje je baš tada čitao. Konačno, brižni baštovan orhideja na jednoj njujorškoj terasi - kojima bi svakog dana posvetio termine od devet do 11 i 16 do 18 časova. Pa sve da je usred Menhetna talačka kriza i nacistička zavjera - Nero od svojih orhideja neće odstupiti!

Želja Orsona Velsa O popularnosti Nera Volfa, recimo: da su Orson Vels 70-ih i Čarls Loton 50-ih otvoreno lobirali da dođu do njegove uloge, ali da se holivudski projekti nažalost nijesu realizovali. Da je Džon Druri Klark, slavni hemičar i istraživač raketnog goriva, čak teoretisao i objavio rad da je Nero sin Šerloka Holmsa i Ajrin Adler - u aferi koja se u Crnoj Gori desila 1892. godine! Da je jedna adresa na Menhetnu, tamno stepenište na južnoj strani Zapadne 35. ulice, i danas meta ,,hodočasnika“, fanova koji baš tu vide Nerov dom... I još: da je „The American Magazi-

Crta: Srđan Ivanović

Jedna od ilustacija krimiromana Reksa Stauta

ne“ u jeku popularnosti detektivskih romana, 1938. objavio knjigu omiljenih recepata Nera Volfa. Knjige o avanturama i slučajevima Nera Volfa sada piše Robert Golsboro (ove godine objavljena ,,Archie Goes Home“). Popularne serije sa njim kao glavnim junakom emitovane su, zamislite, u ruskoj produkciji (period 2002-2005) i Italiji (2012). Ovog ljeta u Americi je izuzetan uspjeh ostvarila, interesantno, ,,rivalska“ detektivska priča ,,Perry Mason“ kao vrhunska miniserija na HBO televiziji. I zato je sigurna opklada, da neće još mnogo mjeseci i godina proći, da vrhunska produkcija iskoristi potencijal detektivskog klasika Nera Volfa. I najpoznatijeg Crnogorca među Amerikancima konačno predstavi, na pravi način - i publici u Crnoj Gori. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 17. septembar 2020.

19 L. Murseljević

LONDON CALLING

Talas marketinškog aktivizma B

imena svjetske modne industrije, londonska buntovnica Vivijen Vestvud, predvodila je protest zajedno sa Asanžovim ocem, ističući pritom povredu ljudskih prava.

Borba u izlogu

Ipak, Vestvud je, u tipično njenom pankersko-butnovničkom stilu, otišla korak dalje, pa je u okviru onog što najbolje zna, modnog dizajna, integrisala ne tako skrivene poruke. Sa jedne strane podrške Asanžu, a sa druge, poruke usmjerene ka

L. Murseljević

ritanska metropola je protekle sedmice bila glavna tema za razgovor. U Centralnom sudu za kriminalna djela, filmski popularnom Old Bejliju u Londonu, započelo je četvorosedmično saslušanje o izručenju SAD-u jednog od centralnih figura 21. vijeka, osnivača Vikiliksa Džulijana Asanža. Očekivano, već prvog dana učesnici protesta su napravili mini sačekušu akterima ispred suda sa transparentnima ,,Nemojte izručiti Asanža“. Jedno od vodećih

njenoj staroj ljubavi - očuvanju prirode i borbi protiv klimatskih promjena. U jednoj od njenih centralnih prodavnica u Londonu, u Mejferu, Vestvud je započela borbu za prava Asanža i to u samom izlogu. Sa obje strane vrata pepoznatljive prodavnice, Vestvud je izložila simboličan poster ,,vješanja pravde“, aludirajući da habeas corpus pravo nema smisla u 21. vijeku. Pored latinsko-pravne simbolike, Vestvud je objavila i fotografiju mladog Asanža koji nosi jedan od njenih odjevnih komada, sa samom Vestvud koja nosi poruku ,,Ja sam Asanž“. S obzirom na to da je saslušanje tek u prvoj fazi, Londonci mogu očekivati slične poruke aktivizma i od drugih poznatih figura na Ostrvu.

Umjetnost protiv rasizma

,,Habeas corpus“ izlog butika Vivijen Vestvud

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Popularnost talasa aktivizma na Ostrvu je sve veća, pa podrška Asanžu ne samuje. Tokom sedmice za nama započela je i kreativna inicijativa podrške Afroamerikancima kroz simpatičan

L. Murseljević

Popularnost talasa aktivizma na Ostrvu je sve veća, pa podrška Asanžu ne samuje. Tokom sedmice za nama započela je i kreativna inicijativa podrške Afroamerikancima kroz simpatičan potez pod nazivom ,,Black Outdoor Art“

Bilbord ,,Black Outdoor Art“ inicijative u Istočnom Londonu

potez pod nazivom ,,Black Outdoor Art“. Društvena inicijativa u cilju promocije ,,pozitivne afroameričke umjetničke ekspresije“ kao centra pokreta ,,Black Lives Matter“, iskoristila je advertajzing platformu u Londonu da promoviše njihove radove. Tako su se po cijelom Londonu našli umjetnički komadi na bilbordima afroameričke britanske kreativne zajednice, odnosno umjet-

nika, dizajnera i ilustratora. Radovi predstavljaju specifičan osvrt njihovog života u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i svojevrstan odgovor na probleme rasizma, jednakosti i osnaživanja. Primarni cilj inicijative, da inspiriše diskusiju, aktivizam ali i promjenu u ovim oblastima, još jedan je dokaz zašto britanska metropola predstavlja tako dobru platformu za sve igre aktivizma. Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić