Objektiv, Četvrtak 30.jul 2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 30. jul 2020. • broj 230.

zbog čega je revolucionarna naučnica zaslužila mnogo hrabriju i originalniju biografiju od „Radioactive“ u režiji Maržan Satrapi Str. 6. i 7.

Sićušni ﬁlm o velikoj Kiri

Ä&#x152;etvrtak, 30. jul 2020.

Četvrtak, 30. jul 2020.

A cappella

Bal pod maskama G

odina 2020. ostaće nam u pamćenju po mnogo čemu. Ono na šta nijesmo mogli da utičemo, dakle na pandemiju i njen nastanak, donekle ublažavamo reakcijama na nju. Neko ovim, neko onim sistemom, ali definitivno je da se svijet malo zagubio. Razvijene zemlje nijesu imale velike krize osim onih manjih, finansijskih, ali ovu razmjeru panike i nemoći svijet nije vidio vjerovatno od kraja Drugog svjetskog rata. Ni mi u Crnoj Gori nismo izuzetak. Doduše, ovi prostori su navikli na razne krize unazad tridesetak godina, pa smo onda imuniji na novonastalu situaciju. Ili makar izgleda tako.

*** Pisao sam o svojim kolegama muzičarima i specifičnoj muci koja im remeti redovnost u životu i radu. Dobro, nijesmo mi muzičari jedini koji trpe direktne posljedice pandemije, ali čini mi se, niti u jednom slučaju obim krize nije mjerljiv kao na primjeru ljudi koji žive i rade od svog posla na binama širom Crne Gore. Nije mnogo bolje ni u zemljama koje nas okružuju, ali interesantno je da je za sve muzičare ex jugoslovenskih prostora važi ono pravilo o sistemskoj nevidljivosti. Tako je, osim ljudi koji izlaze u grad i slušaju razne svirke i bendove, za određenu grupu ili nekog muzičara sistem ne postoji – ama ni on (oni) za sistem. U prevodu, muzičar ako nije pravno definisao svoj status kao status slobodnog umjetnika - ne postoji. Muzičari rade za keš iz klubova i kafana, noseći tu crkavicu i trošeći je za sopstveno preživljavanje. Nema tu niti penzije, niti zdravstvenog osiguranja, niti bilo čega drugog. Možda kovid-19 napravi ponešto dobro u svemu ovome i natjera nas sve da razmislimo kako da jednu veoma zastupljenu i vrlo vidljivu djelatnost regulišemo od glave do pete. Država bi svakako imala interes kroz plaćanje poreza na njihove prihode, ali bi i muzičari imali korist od sistemske vidljivosti, koja podrazumijeva sve benefite društvenog i socijalnog življenja.

*** Prije neki dan se sa radošću dočekala informacija da je Nacionalno koordinaciono tijelo za zarazne bolesti (NKT) ponovo dopustilo izvođenje muzičkih programa u kafićima, restoranima i barovima, kao i da je produžilo radno vrijeme do ponoći, umjesto do 22 časa, kako je bilo prethodnih sedmica. I šta se

Piše: Vladimir MARAŠ

Izričito je zabranjen ples i interakcija među gostima. E aj sad majčin sine, izađi ti u grad i pođi malo da se proveseliš! Ponese te pjesma, zamašeš malo rukama ili kukovima kad ono – kuc-kuc. Inspektor se uljudno predstavi, zatraži ti dokumenta i ispiše neku od pristojnih kazni za – pazi sad – nepoštovanje mjera NKT dogodilo? Plašim se, ništa. Šteta je već napravljena, i za ugostitelje i za one koji nude muzički program u tim objektima. Ljudi su izgubili naviku da izađu u grad, ali se i odnose prema svom novcu potpuno drugačije. Razumljivo je to… Svi pričaju da će nakon avgustovskih izbora biti smanjenja i plata i penzija, pa ljudi nijesu baš široke ruke kada se i ako se ode ponekad u kafanu. Muzičarima je naloženo da na bini moraju poštovati distancu, a zanimljivo je da je neko iz NKT vrlo jasno i precizno sugerisao nošenje maski za sve muzičare, osim za vokalne soliste i soliste na duvačkim instrumentima. Zanimljivo.

Takođe, ukoliko ugostiteljski objekat nije u mogućnosti da obezbijedi fizičku distancu među muzičarima na bini, u obavezi je da ih pregradi pleksiglasom. Prvi redovi, najvjernija publika dakle, mora biti udaljena najmanje četiri metra od muzičara. U publici se takođe mora poštovati fizička distanca, a vlasnici ugostiteljskih objekata imaju obavezu da i među gostima obezbijede (sad već) dva famozna metra, uz maksimum četiri gosta po stolu na otvorenom, a dva za stolom u zatvorenom prostoru. Izričito je zabranjen ples i interakcija među gostima. E aj sad majčin sine, izađi ti u grad i pođi malo da se proveseliš! Ponese te pjesma, zamašeš malo rukama ili kukovima kad ono – kuc-kuc. Inspektor se uljudno predstavi, zatraži ti dokumenta i ispiše neku od pristojnih kazni za – pazi sad – nepoštovanje mjera NKT u cilju suzbijanja zarazne bolesti. I nikakva maska ti neće pomoći u tom slučaju. I kako sada?

*** Prometi u ugostiteljskim objektima svakako će biti neuporedivo manji, samim tim će u tom procentu biti umanjen i njihov kapacitet, kako za zapošljavanje, tako i za isplate zarada ljudima koji su već u radnim odnosima. Naravno da u susret izborima koji će se održati u Crnoj Gori tačno za mjesec, postoji mnogo dilema, čak i u vezi ove epidemije. Ljudi su u strahu da nadležni neke mjere namjerno ne relaksiraju, da bi izborni ambijent bio što rasterećeniji. Na kraju krajeva, iskustvo iz najbližeg okruženja toj logici i te kako ide u prilog – nakon srpskih izbora, buknula su nova žarišta a posljedice su aktivne i dan danas. Iskreno, vjerujem da se odgovorni ljudi u našoj zemlji ne igraju tih igara, jer više je nego jasno da je ova turistička sezona bespovratno izgubljena. Sa njom i mnoge svirke koje su bile planirane za podizanje standarda svih muzičara u Crnoj Gori, čak i onih iz inostranstva a koji ljetnje mjesece provedu na našoj obali, uz oradu i apatinsko pivo. Bal pod maskama u ovim uslovima, teško da ima smisla. Nego bi bilo dobro da poradimo na sopstvenom sistemu i sopstvenoj sistemskoj vidljivosti, mi muzičari, pa će onda i neki budući bal pod maskama, a ne bi bilo čudno da ga bude s jeseni, biti lakši za podnijeti. Ovako, em nema svirki, em nema državne pomoći. Bal pod maskama.

Četvrtak, 30. jul 2020.

U FOKUSU

ednog dana Dejvid Tenant imaće status nacionalnog blaga Velike Britanije. Ako ste gledali bilo koji od njegovih glumačkih projekata, od SF klasika „Doctor Who“, do krimi-drame „Broadchurch“, odlično znate da ga je već zaslužio. No, da Tenant nije samo jedan od najboljih, nego i najmarljivijih glumaca sa Ostrva, pokazuju i njegovi „sitniji“ filmski, televizijski i pozorišni projekti posljednjih godina. Malo je glumaca koji uspijevaju da „iskaču i iz frižidera“, a da ih skoro uvijek prati kvalitet. Pandemija korona virusa jeste pomjerila premijeru mini-serije „Des“ u kojoj igra serijskog ubicu Denisa Nilsena i jeste odložila snimanje najsvježije adaptacije Vernovog klasika „Around the World in 80 Days“ u kojem tumači čuvenog Fileasa Foga. Ipak, nije zaustavila Tenanta. Jedan od najsimpatičnijih britanskih cinika uspio je da završi dva vrijedna serijala prije početka pandemije, a potom je snimio i još jedan tokom karantina u Londonu. Nažalost, nijedna od ovih Tenantovih serija i vrtložnih uloga nije dobila zasluženu pažnju.

Tri vrijedne, manje popula Staged

U vrtlozim Dejvido Tenant

STAGED Dejvid Tenant i Majkl Šin možda nijesu najšarmantniji tandem u istoriji malih ekrana, ali primakli su se tome prokleto blizu u Amazonovoj mini- seriji „Good Omens“. „Staged“ je njihov prvi zajednički projekat nakon nesavršene adaptacije knjige Terija Pračeta i Nila Gejmana – i još jedan dokaz da je njihova bromansa električna. Uz Sorentinov kratki film iz omnibusa „Homemade“, projekat televizije BBC, podijeljen u šest zalogaja od 15 do 19 minuta, jeste najbolje nešto što nam je donijela karantinska televizija. Kreatori Fin Glin i Sajmon Evans, koji još glumi i potpisuje scenario i režiju, osmislili su izvanrednu komediju situacije u kojoj Tenant i Šin obaraju s nogu igrajući pretjerane verzije sebe. „Staged“ je snimljen zahvaljujući aplikaciji za video-konferencije „Zum“. No, iako gro materijala čine talking heads kadrovi, zahvaljujući glumačkoj hemiji i pažljivo skockanom scenariju (svaki nastavak nadovezuje se na foru prethodnog, a finale je piš baš zbog uvezivanja sa prvom epizodom),

There She Goes

„Staged“ ne djeluje statično, a kamoli dosadno. U novom projektu, Tenant i Šin djeluju kao da su zamijenili „Good Omens“ uloge. Sa karantinski podivljalom kosom, preraslom bradom i pogledom izgubljenim u daljini (kao odbjegao iz Šekspirove drame, a u seriji tvrdi da je ubijeđen da živi u Hičkokovom filmu) - Šin je sada džangrizavi đavo. Dok ga ubjeđuje da se priključi njegovom novom projektu, namazani Tenant djeluje nevino poput anđela. Onoliko koliko jedan ovakav tip – cinični seronja sa izrazom lica kao da mu sve dosađuje, to može biti.

Taj Tenantov „novi projekat“ je Pirandelova predstava „Šest lica traži pisca“ koju je Evans želio da postavi na Vest Endu prije pandemije i zatvaranja Londona. Kroz ubjeđivanje Šina da se priključi „Zum“ probama (kako bi bili u prednosti kada se pozorišta napokon otvore) jedna od najčuvenijih meta-predstava postala je – metaserija. Tenant, Šin i Evans napravili su predstavu u predstavi dajući izuzetan komentar i o aktuelnoj korona-situaciji, ali i o mnogo širim temama, poput suštine umjetničkog stvaranja, prirodi glumačke profesije, filmskom biznisu, tea-

tru, porodičnom životu, komšijama... Njihova crnohumorna prepucavanja, između ostalog, oko prvopotpisanog na najavnoj špici zajedničkih projekata, „novom normalnom“ kad je riječ o ispijanju alkohola u karantinu ili slikarstvu „s nogu“ (Dejvidov žalosni ananas vs. Šinova maestralna „brzinska“ mrtva priroda) - toliko su vrcava i neusiljena, da je teško povjerovati da scenario uopšte postoji. Evans je pokazao da poznaje glumce „u dušu“ - i to ne samo glavne. Do kraja prve sezone – a postoji nagovještaj da će biti nastavka (!), vidjećemo dvije zvijezde mnooo-

Četvrtak, 30. jul 2020.

arne britanske serije koje ne bi trebalo da propustite

ma sa om tom

Deadwater Fell

Ni pandemija korona virusa nije spriječila jednog od najboljih glumaca sa Ostrva da se, poslije mini-serije „Good Omens“, ponovo udruži sa Majklom Šinom i isporuči izvanrednu komediju situacije ogo veće od Tenanta i Šina. Jednu, čije „f“ bombe decenijama ushićuju filmofile na svim meridijanima. I drugu koja, za razliku od Tenanta i Šina, već jeste nacionalno blago Velike Britanije. I pred kojom čak i barabe poput Tenanta i Šina stoje božanski ushićeni... „Ukipljeni kao zečevi pred farovima automobila“. Ako date šansu njihovoj seriji, malo je reći da ćete se ukipiti sa istim ushićenjem. Zabavan, inteligentan i autoironičan, „Staged“ je jedan od najboljih izdanaka britanske TV kuhinje, sa ili bez karantina. I velelepni dokaz da umjetnici i u najograničenijim

okolnostima uvijek mogu da pronađu ekonomičan a sočan način da stvaraju i budu viđeni. OCJENA: 4,3/5

THERE SHE GOES Ime Šona Paja poznato je manjem krugu gledalaca, najviše onima koji su gledali bizarnu komičnu seriju „A Young Doctor’s No t e b o o k “ s a D a n i j e l o m Redklifom i Džonom Hamom. Nakon specifičnog britanskog čitanja kratkih priča Mihaila Bulgakova, Paj je zašao na mnogo intimniju teritoriju. Dramedija „There She Goes“ je autobiograf-

ska priča o porodici u kojoj se podiže dijete sa rijetkim, još nedijagnostikovanim poremećajem hromozoma. Pajeva kćerka ima 12 godina – i um jednoipogodišnjeg djeteta. Kupanje, večera, gledanje crtaća, šetnja parkom i slične stvari koje su za većinu porodica sasvim normalna stvar, sa djetetom koje otežano uči i ne prepoznaje različite emocije, za njegovu familiju ravne su nemogućoj misiji. Kako može da izgleda ta svakodnevica, pratimo u BBC seriji kroz priču o Sajmonu (Tenant) i Emili Jejts (izvanredna Džesika Hajnz) koji imaju sina Bena (Idan Hejhirst) i kćerku Rouzi (Majli Lok). Dvije sezone podijeljene su na pet polučasovnih epizoda i dvije vremenske linije. U onoj iz prošlosti pratimo porodicu tik nakon Rouzinog rođenja, a u drugoj vidimo kako njihov život izgleda sada, kada djevojčica ima devet godina. Vremenske linije osmišljene su tako da i vizuelno potcrtavaju atmosferu. Fleš bekovi su sivi, tjeskobni, puni pesimizma. Takvi su, jednostavno, u datom momentu bili Emili i Sajmon. Ona, opterećena najgorim strahom koji može imati jedna majka („Brinuću o Rouzi, ali ne vjerujem da ću moći da je volim.“). I on, natopljen cinizmom i otupljen alkoholom, u stalnom bijegu i od takve supruge i od takvog djeteta. Tenant i Hajnz, dobitnica Bafte za najbolju glumicu baš za prvu sezonu ove serije, perfektno odslikavaju prošlost, ali i mnogo svjetliju sadašnjost glavnih likova. Devet godina kasnije, Emili je i dalje zabrinuta, ali iz njenih pokreta isijava majka koja ne brine o djetetu zato što joj je to dužnost, nego zbog toga što ga beskrajno voli i prihvata. Sajmon i dalje boluje od napada sebičnosti, ali sada ne koristi humor isključivo kao otrovni odbrambeni mehanizam, već njime liječi – i sebe i porodicu. Život koji su dobili nije onaj koji su Sajmon i Emili željeli, ali sada izvlače iz njega najljepše što mogu. Taj osjećaj je snažan i u prvoj, ali ostvaruje potencijal tek u drugoj sezoni. Nove epizode ostavljaju bolji utisak, što zbog boljeg scenarija, što zbog vedrije atmosfere i Rouzinog sporog ali sigurnog napredovanja. Teško je baviti se tako osjetljivom temom kroz prizmu humora, naročito u „doba probuđe-

nih“, koji svakome mjere svaku riječ i sve provlače kroz prizmu političke korektnosti. „There She Goes“ u tom smislu ostavlja utisak pravog podviga. Kad Sajmon nazove Rouzi „Darvinovim malim izuzetkom“ nakon što sipa koka-kolu u DVD plejer ili raspravlja sa Emili ko ima bolji vokabular – njihova kćerka ili Hodor, ne možete da ne budete i dirnuti i zabavljeni. Sa takvom vrstom brutalne iskrenosti i izuzetno bistrim referencama na pop kulturu – „There She Goes“ ima pravo da traži pažnju od sve zahtjevnije moderne TV publike. I zbog toga je BBC donio pravu odluku odobravajući makar još jednu, treću sezonu. OCJENA: 4,1/5

DEADWATER FELL Za razliku od „Staged“ i „There She Goes“, u Tenantovoj mini-seriji „Deadwater Fell“ (Channel 4) nema ni kapi humora. Ovdje se vratio na teritoriju na kojoj može da mu parira malo kolega – amibivalentnoj ulozi optuženika koji je toliko zavodljiv, da ne možete da razlučite da li je žrtva ili istinski psihopata. U četvorodjelnoj krimi-drami kreatorke Dejzi Kolam, Tenant igra uglednog doktora Toma Kendrika koji je optužen za požar u kojem su mu stradale supruga Kejt (Ana Mejdeli) i tri kćerke. Kroz istragu u sadašnjosti provlače se fleševi iz prošlosti koji mute sve što mislite da znate o akterima, ali i otvaraju bitna pitanja. Između ostalog, o pasivnoj agresiji, nasilju u porodici, postporođajnoj depresiji, palanačkom identitetu, krivici i preispitivanju koje obično prati poznanike stradalih nakon ovakvih tragedija. Glumačka igra, solidna misterija i mračna, gotovo bezizlazna atmosfera u malom škotskom mjestu čine „Deadwater Fell“ interesantnom krimi-dramom, iako antiklimaks kvari utisak na samom kraju. Kada se napokon otkrije identitet ubice, uslijediće prilično razočaranje. Opet, čak i najiznevjereniji ljubitelji krimija pamtiće „Deadwater Fell“. Ako ne kao odličnu misteriju i krimi-zagonetku, onda kao punokrvnu porodičnu dramu i izuzetnu studiju karaktera u izvedbi vrtložnog Dejvida Tenanta. OCJENA: 3,8/5 Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Četvrtak, 30. jul 2020.

ZERKALO

Revolucionarna naučnica zaslužila je mnogo hrabriju biogra

Sićušan ﬁlm o velikoj Piše:

Marija Ivanović-Nikičević

cusko-

Fran otreban vam je dokaz da su neke iranska n biografije i pojediMarža a ni karakteri k r o t u a mnogo veći od ala je r i ž e r i p života? DovoljSatra lm, da fi no je da poglen a d a os date životopis toliko d stranica a n Marije Sklo č i n a v dovske Kiri. RoKirina z ediji djeluje đena Poljakinja, na Vikip nego njena koja je živjela i miivije jenjala nauku u uzbudlj Pa r i z u , g o d i n e ografija i b a k s 1903. postala je prva film žena koja je dobila Nobelovu nagradu, a 1911. i prva dupla dobitnica Nobela. Zatim, bila je i ostala i prva i jedina osoba koja je nagra- revolucionarne nobelovke, đena ovim priznanjem za francusko-iranska režiserrad u dvije naučne oblasti ka snimila je toliko ravan, (hemija i fizika), a ostaće neinventivan i dosadan upamćena i kao prva žena film, da Kirina zvanična koja je predavala na Uni- stranica na Vikipediji djeverzitetu u Sorboni. luje uzbudljivije nego nje- Čak ni Rozamund Pajk nije ubjedljiva u biografiji genijalne Poljakinje Otkrila je radijum i poloni- na filmska biografija. jum, dala nemjerljiv dopri- Otkako je oduševila i Kan i n o o d s a m o g s t a r t a , trapi nos razvoju nove naučne čitav svijet izvanrednim odabrali su pogrešnu forREŽIJA: Maržan Sa grane radiohemije, spasila debijem „Persepolis“ mu. Njihov pokušaj da pojk, Sem Rajli, nebrojeno života tokom Pr- (2007), Satrapi nije režira- kriju i naučna pregnuća i ULOGE: Rozamund Pa vog svjetskog rata vodeći la nijedan izuzetan film. turbulentni privatni život a Tejlor Džoj Sajmon Rasel Bil, Anj rendgenske stanice, a prije Zbog toga možda nije ni Marije Kiri djelovao bi in nego što je 1934. umrla od trebalo graditi tolika očeki- mnogo bolje kao animirani TRAJANJE: 109 m aplastične anemije – poslje- vanja od Kirine biografije film. dice cjeloživotnog naučnog „Radioactive“, pa čak i ako naučni opis stanja u kojem putaciju u pariskim naučistraživanja i izlaganja radi- čuvenu naučnicu tumači Naprsli dijalozi ćete biti nakon što ko zna nim krugovima. E, ako ste jaciji, stigla i da rodi dvije sjajna Rozamund Pajk. Opet, nema te animacije koji put entuzijastično mislili da ćete saznati nešto kćerke od kojih je jedna ta- Opet, malo je ko očekivao koja može da se iskupi za uskliknu: „Ovo bi moglo da bitnije o njihovoj romansi, kođe postala nobelovka. da će film biti toliko anemi- naprsli scenario i dijaloge promijeni nauku zauvi- na to slobodno zaboravite. „Radioactive“ jeste obučan i lišen ikakve emocio- koji su toliko sterilni, da jek!“ Pogrešna forma nalne dubine, da će poklo- osjećate miris perisirćetne Neprirodni dijalozi naru- hvatio skoro sve prekretniPritom, velika naučna re- piti i glumicu njenog kiseline već tokom Mariji- šavaju hemiju Pajk i Rajlija, ce života impresivne Kiri, volucija Marije Kiri odvija- kalibra. nog prvog susreta i flerto- a zajedno pojačavaju uti- od smrti majke kada je Mala se u doba kada čak ni u Satrapi i scenarista Džek vanja sa budućim supru- sak da su Marija i Pjer Kiri rija imala samo 12 godina, slobodarskom Parizu nije Torn (najpoznatiji po seri- gom Pjerom (Sem Rajli iz mogli da budu sve samo ne preko čudnog odnosa sa bilo mjesta za žene. Još jama „His Dark Materials“, Kertisove muzičke bio- osobe od krvi i mesa. Isto sestrom Branislavom, do manje ako su i sirotinja, i „The Eddy“ i „This Is En- grafije „Control“ (Anton važi i za ostale likove, od- patnje za rano preminulim ateistkinje, i imigrantkinje gland“) zasnovali su film Korbejn, 2007). Njihovi nosno glumce-recitatore, suprugom i borbe sa siro- i putene, tvrdoglave i bez na grafičkoj noveli „Radi- razgovori kipe od preo- poput Anje Tejlor Džoj u maštvom i nepriznavadlake na jeziku kako to sa- oactive: Marie and Pierre bjašnjavanja naučnih či- ulozi njihove kćerke Irene njem naučne zajednice do mo Škorpije biti mogu. Curie: A Tale of Love and njenica, seksizma i opšteg Žolio-Kiri i Ajnarina Bar- samog kraja života. Ali, sve I kako onda da ne pobije- Fallout“ autorke Loren stanja u francuskom druš- narda koji igra Pola Lan- te silne lomove koje je mosnite na Maržan Satrapi i Rednis. Sudeći prema to- tvu, kao i u Nobelovom ko- ževina, kojem je afera sa gla da izdrži samo osoba njen „Radioactive“? Skoro me koliko njihov film dje- mitetu... „Gubitak volje za Marijom umalo rasturila specifičnog mentalnog devet decenija nakon smrti luje recitativno i neprirod- životom“ je najprecizniji brak i oboma narušila re- sklopa, Satrapi nije doma-

Četvrtak, 30. jul 2020.

Netﬂiksov veliki hit „The Old Guard“ sa Šarliz Teron Šteta je što je solidna glumačka ekipa pala u ruke pogrešnim autorima

FOTO: imdb.com

oj Kiri štala i umjetnički oblikovala. U njima nema ni grama emocije i uzbuđenja.

Nedomaštani život

Pritom, neke naučne i istorijske činjenice oblikovala je onako kako joj je bilo volja. Recimo, skroz je zaboravila da onog prvog Nobela iz 1903. Marija nije podijelila samo sa suprugom Pjerom, nego i sa Anrijem Bekrelom. Satrapi je takođe previše insistirala na #MeTo atmosferi. Pjer je smatrao Mariju sebi ravnom i nikad mu nije palo na pamet da pravi kompromise sa Nobelovim komitetom nakon što je predloženo da ipak samo on dođe na uručenje nagrada – a Satrapi je bračnom paru Kiri uvalila jednu prilično veliku (i neuvjerljivu) svađu baš tim povodom. Šteta je što „Radioactive“ služi samo za to da ilustruje Vikipediju, a ne da domašta i udahne život istorijski poznatim činjenicama. Satrapi se radije igrala drugim „autorskim“ stvarima: ubacivanjem referenci na događaje koji su uslijedili nakon Kirine smrti, poput Černobilja i Hirošime, a imaju veze sa radioaktivnošću. No, te sekvence uvrštene su tako diletantski, bez ikakve težine i konteksta, da vam uopšte neće biti jasno što je željela da kaže. Što je najgore, dok sve to dođe na red, već ćete odavno prestati da marite... Marija Kiri nije dobila užasno loš, ali jeste previše sićušan i prokleto običan film. Toliko nedostojan jedne takve dame, da bi – da je nastao u doba dok je bila živa – Pol Lanževin zvao na dvoboj. I Torna, i Satrapi, i Pajk, i čitavu publiku...

Ocjena: 4/10

Akcija koja nema budućnost

ilm „The Old Guard“ režiserke Đine Prins-Bajtvud („The Secret Life of Bees“, 2008) u startu izgleda kao svaka druga-treća Netfliksova akcija. Dok se grupa bivših plaćenika dogovara da obavi „još samo jednu, posljednju misiju“, slažete opšta mjesta kao na tetrisu. Dijalozi su plastični, vizuali neugledni, Šarliz Teron je na auto-pilotu... Djeluje kao da je tu čisto, eto, jer joj se može da poslije „Mad Max: Fury Road“ (Džordž Miler, 2015) i „Atomic Blonde“ (Dejvid Lič, 2017) nastavi niz uloga fatalnih žena koje mogu da izrokaju koga god žele, i „glokom“ i štiklom... No, poslije deset minuta filma događa se nešto čudno. Četiri plaćenika predvođena sa Andi (Teron) upadaju u zasjedu – i bivaju ubijena.

Dvostrana sjekira Minut kasnije, tijela ubijenih počeće da odbacuju metke i zacjeljuju, poput Vulverina. Nakon što eliminišu podlace koji su im napravili zasjedu, počeće da nam objašnjavaju svoju posebnost - i počeće da budu zanimljivi.

Šteta je što priča o besmrtnim ratnicima koji su promijenili tok ljudske civilizacije nije pala u ruke iskusnijem timu Saznaćemo da je Andi nadimak izveden iz „Andromaha od Skitije“. Da to ime pripada ratnici koja je stara nekoliko hiljada godina. Da je njeno oružje izbora labris – antička dvostrana sjekira koja je i simbol osnaživanja žena i lezbejske solidarnosti. Da ni ta Andromaha, ni tri njoj slična vojnika – Buker (Matijas Sunarts), Niki (Luka Martineli) i Džo (Marvan Kenzari), ne znaju zbog čega su postali besmrtni. Ali, i da su nastavili da se bore vjekovima, u svim ratovima čovječanstva, ne bi li zaštitili slabe,

pobijedili zlo – i dali smisao postojanja tako usamljenom, vječnom životu. U međuvremenu, priključiće im se još jedna besmrtnica koja je stradala i zacijelila tokom službe u Avganistanu. Uz pomoć Najl (Kiki Lejn), sa kojom Andromaha razvija neku dopola skuvanu „soromansu“, pokušaće da dolijaju onome ko im je napravio zasjedu i spriječe ga da unovči njihovu posebnost.

Drugi format Da se razumijemo: „The Old Guard“ je daleko od vrhunskog, čak i od solidnog filma. Tu su i dalje problemi sa početka - od kitnjastog scenarija koji je po sopstvenoj grafičkoj noveli napisao Greg Raka, do neuklopljenog elektro-popa i previše papirnatih i karikiranih likova (naročito bivšeg CIA agenta Džejmsa Koplija (Čivetel Edžiofor) i pohlepnog negativca Stivena Mer i k a k o j e g i g r a Hari Meling). Opet, ispod površine, kriju se zanimljiva priča, odlične borilačke scene, nekoliko neočekivanih obrta i akcija koja otvara atipična pitanja

za ovaj žanr. To što je Raka napisao scenario koji sprečava likove da ostvare puni potencijal – e, to je već drugi par rukava. No, čak i pored ratnika starih nekoliko hiljada godina koji izgovaraju besmislice i reaguju poput djece stare nekoliko dana, „The Old Guard“ opet golica i nagoni na razmišljanje. Šteta je što priča o besmrtnim ratnicima koji su promijenili tok ljudske civilizacije nije pala u ruke iskusnijem timu. I još je veća šteta što je Netfliks, poslije onako providnog kraja koji jednostavno vrišti za nastavkom, već dao zeleno svjetlo za drugi dio filma i što računa da Rakine grafičke novele mogu da obezbijede materijal makar za još dva nastavka. „The Old Guard“ bi mnogo bolje funkcionisao kao serija, makar u mini-formatu. Samo bi tako njeni kreatori imali dovoljno prostora i da razviju pozadine potencijalno interesantnih likova, i da serviraju opaku akciju. I samo bi tako Šarliz Teron mogla da računa da njen projekat ima budućnost...

M. I.-N. Ocjena: 5,5/10

FOTO: imdb.com

aﬁju od „Radioactive“

Četvrtak, 30. jul 2020.

LISTALICA

Međunarodni dan donjeg rublja: simpatične

foto: pinterest.ca

ako se veš u onoj klasičnoj formi u kojoj imamo prilike da ga vidimo danas nije pojavio do sredine 19. vijeka, istorija prepoznaje neke talase imaginacije. Grci i Rimljani su u antičkom dobu nosili nešto što neki istoričari identifikuju kao ,,gaće“, dok je period srednjeg vijeka odnosno renesanse bio je ključan za donje rublje. Laneno-svileni komadi ostali su zapisani u slikarstvu iz tog perioda, pa ne čudi što je Industrijska revolucija donijela izmjeali ne i u ovom segmentu mode. okusir scene F Što nas dovodi do kraja 19. i na one m koje e s početak 20. vijeka kada dizao m s lje jn donjeg rublja dobija vjejim rub mjestile u n o d a s tar koji ga donosi do logičrove. rišom s nog produkta - filma. Tako su se k oravljene kad o: smo za ovu priliku, Mevil ab neke z bavezno pra njim đunarodni dan donjeg ruUz o cene sa do ati blja, koji dolazi 5. avgusta, pripremili malu listu simmske s avezno gled l ﬁ patičnih scena sa donjim veob vešom o u donjem šom. sam Potrudili smo se, ipak da to ne vešu Skarlet Johanson u kultnoj sceni ﬁlma ,,Lost in Translation“ budu scene koje su na neki način esencijalni dio filma - poput Ene Benkroft u filmu ,,The Graduate“ iz 1967, polu-striptiz Sigurni Viver pred sam kraj komada ,,Alien“ iz 1979, Džanet Li u crnom negližeu u Hičkokovom ,,Psycho“ iz 1960, Izabele Roselini u nježnoj čipki u Linčovom ,,Blue Velvet“ iz 1986, Ketrin Denev u Bunjuelovom remek djelu jeva u namjeri da drži pažnju fano ,,Belle de jour“ iz 1967… Ili pak Sal- psiho-trilera do samog kraja. me Hajek i njenog čuvenog plesa na stolovima u ,,From Dusk till Dune Dawn“ iz 1996. godine, kao i Toma Iako je legendarni Engleski muKruza i plesa u boksericama i ro- zičar Sting imao mnogobrojne, zikastoj košuljici u filmu ,,Risky iako kraće, uloge na filmskom Business“ iz 1983. godine. Fokusi- platnu, mnogi će onu u naučnorali smo se ipak na one scene koje fantastičnoj poslastici Dejvida su se krišom smjestile u neke za- Linča iz 1984. godine „Dune“, raboravljene kadrove. Tako ste za do spomenuti. A Sting, u ovoj sposljedeću sedmicu i proslavu ovog rednoj ulozi Fojda Rote, se u jedDana donjeg rublja spremni da n o m k a d r u n a l a z i u v r l o posjetite neke filmske klasike, ali modernom vešu V simbola, koje uz obavezno pravilo: filmske sce- bi danas sigurno imale ,,Wonder ne sa donjim vešom obavezno gle- Woman“ efekat! dati samo u donjem vešu.

The Sixth Sense

Američka psihološka poslastica u režiji nekad zanimljivog M. Najt Šjamalana ,,The Sixth Sense“, snimljenog 1999. godine već u startnih desetak minuta ima zanimljiv i ne tako transparentan obrt koji je upravo počeo donjim vešom. Prije nego opali metak u doktora Krouva (Brus Vilis), njegov pacijent Vinsent u boksericama otvara pandorinu kutiju koja uspi-

The Rocky Horror Picture Show

Producenti iza legendarne muzičke komedije ,,The Rocky Horror Picture Show“, popularnog bombona Džima Šermana iz 1975. godine, nijesu krili oduševljenje donjim vešom, pa adekvatnih scena ima i više nego što nam je za ovu listu potrebno. Ipak, pored ovih odjevnih kombinacija na posteru za film, najviše se pamti crni negliže Tima Karija na stejdžu.

foto: imdb.com

Ton kojim će fabu

Balerina predmet voajerske znatiželje u Hičkokovom ﬁlmu ,,Rear Window“

Lost in Translation

Nakon uigravanja sa predivnom filmskom elegijom ,,The Virgin Suicides“, Sofija Kopola 2003. godine otvara vrata drugim psihološkim krizama na filmskom platnu sa ,,Lost in Translation“. Dobitnica Oskara u kategoriji najboljeg scenarija odlučila je da, simbolično, ostvarenje otvori sa zadnjicom Skarlet Johanson odnosno rozika-

stim polutransparentnim gaćicama koje su već u startu postavile ton kojim će fabula govoriti.

Play Misty for Me

U rediteljskom debitantskom nastupu ,,Play Misty for Me“ Klint Istvud je već u startu krenuo sa teškim naoružanjem. Ovaj zanimljivi psiho-triler lansiran 1971. godine priča je o opsesivnom fanu

Četvrtak, 30. jul 2020.

foto: newstatesman.com

foto: pinterest.com

uloge koje je veš odigrao na ﬁlmskom platnu

Edvard Norton u danas vrlo relevantnom ,,American History X“

ula govoriti

Sting u neobičnom rublju u klasiku naučne fantastike ,,Dune“ Dejvida Linča

,,Yesterday, Today, Tomorrow“ Vitorija de Sike iz 1963 godine. Posebno je interesantan omaž ovoj sceni Roberta Altmana u satiri ,,Pret-a-Porter“ iz 1994. godine, kada su Loren i Mastrojani ponovili svoje role u drugom scenariju ali sa sličnim senzibilitetom.

foto: wikipedia.org

Zodiac

Vječni Marćelo Mastrojani i Soﬁja Loren u klasiku ,,Prêt-à-Porter“

jednog radio di-džeja. U jednom od kadrova ove zanimljive muzičke priče Klint bježi od luckastog ženskog ,,lovca“ u bijelom vešu.

Prêt-à-Porter

Emotivno-razarajući italijanski glumački duo Sofija Loren i Marčelo Mastrojani bio je osvježenje šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. A s obzirom na či-

njenicu da je Loren bez sumnje bila (a i danas je do određene mjere) modna ikona, modnim dizajnerima i kostimografima je bila posebna želja da osmišljavaju odjevne kombinacije za ovu Oskarovku. Iako na temu donjeg rublja primjere u njenoj kinematografiji možemo pronaći više puta, sigurno najinteresantnije su scene sa Mastrojanijem u Oskarom nagrađenom filmu

Dok je simbolika veša u većini pomenutih filmskih ostvarenja imala efekat seksipila, bokserice u kojima se našao Robert Dauni Džunior u maestralnom trileru Dejvida Finčera ,,Zodiac“ imaju sasvim suprotno značenje. Džunior, u jednoj od scena pred kraj filma, u vrlo neurednoj prikolici u gaćama ugošćava Džejka Gilenhala. Nakon što mu klasično novinarsko istraživanje za ubicom nije uspjelo, Finčer u ovoj zakuski iz 2007. godine, postavlja Džuniora u roli novinara kao propalice jednog projekta ali i vremena.

American History X

Debitantski rediteljski nastup Tonija Keja ostavio je mnogima u SAD-u gorki ukus u ustima. Drama ,,American History X“ lansirana 1998. godine o nadmoći bijelaca i neo-nacističkim pokretima u zemlji bila je rijedak edukativni primjer jedne vrlo relevantne fabule za moderne SAD. Iako Kejovo ostvarenje ima izrazito velike rupe u mnogim segmentima, Edvard

Norton je bez sumnje briljirao. A za ovosedmičnu listu Norton je odličan primjer zbog kontrasta koji nosi njegov lik u crno-bijelim scenama, s obzirom na izrazito jarke tetovaže na golom gornjem dijelu tijela i bijelim boksericama. Jedna od naefektnijih scena, ai najbrutalnijih, je kada Nortonov lik u bijelim boksericama ubija Afroamerikanca na trotoaru.

Rear Window

Alfred Hičkok nije bio pretjerano opsesivan kada je u pitanju donji veš u njegovim ostvarenjima, iako je bio vrlo pažljiv i precizan što će njegove filmske heorine nositi. Ipak, jedan od interesantnih primjera njegovog opusa za ovu listu nalazimo u Hičkokovom klasiku ,,Rear Window“ iz 1954, a da to nije glavna ženska rola! Iako smo u ovom Hičkokovom klasiku imali prilike da vidimo gracioznu Grejs Keli u mnogobrojnim odjevnim kombinacijama, koje i danas oduzimaju dah, buduću princezu od Monaka nijesmo imali prilike da vidimo u donjem vešu. Ipak, u jednoj od mnogobrojnih scena u kojoj Džejms Stjuart ,,špijunira“ komšiluk prekoputa, na njegovo zadovoljstvo, ima priliku da vidi balerinu, gospođicu Torso, kako vježba dok obavlja kućne poslove. Na njenoj liniji, ali i vrlo modernom donjem vešu, bi joj i danas mnogi pozavidjeli… Leila MURSELJEVIĆ

Četvrtak, 30. jul 2020.

SERIJE serije

Quiz

Intrigantna drama o varanju u kvizu ,,Želite li da postanete milioner?“

Medijsko proﬁtiranje na bolu

foto: usatoday.com

io je 9. septembar 2001. godine, a major Čarls Ingram, onaj što će ubrzo potom zauvijek ostati zapamćen pod nadimkom Major Kašljač, sjedio je na ivici visoke metalne stolice u studiju televizije ITV. Bio je usred snimanja epizode britanskog kviza ,,Želite li da postanete milioner?“. Na njegovu žalost, i usred jednog od bizarnijih, ali i briljantnijih zločina 21. vijeka. Navodno.

Bez zauzimanja strana

Britanski kviz ,,Želite li da postanete milioner?“ prvi put je prikazan na televiziji 1998. godine i odmah je postao hit. Na vrhuncu, negdje sredinom 1999. emitovanja su imala čak i po 19 miliona gledalaca, što je trećina britanske populacije. Kombinacija neobičnog seta, Krisa Taranta kao voditelja, ali i obećanja sume od milion funti kao nagrade bile su nezamislive za bilo što na televiziji do tada. Ovakav šou obećavao je veliko uzbuđenje i još veće nagrade, što ga je činilo savršenom premisom za bezdan milenijuma. Priča o Majoru Kašljaču svjedočanstvo je o pokušaju čovjeka da pred milionima gledalaca ukrade milion funti, u čemu su mu pomogli nešto znanja, prstohvat sreće i strategijski istempirano kašljucanje. U mini-seriji ,,Quiz“, trodijelnoj britanskoj drami, pratimo sudbinu porodice Ingram koja se organizovano nameračila da učestvuje u kvizu. Ali i kreatore šou-programa koji su naivno vjerovali da nikom neće pasti na pamet da ih prevari. Projekat Stivena Frirza i Džejmsa Grehema prati događaje koji su prethodi-

Metju Mekfadijen (Ingram) i Majkl Šin (Tenant) u centru kviz afere

li sudskoj drami, ne zauzima stranu i sa dozom suptilnog britanskog humora satirično predstavlja porive zaraćenih strana. Najzad, postavlja pitanje - da li mislite da su to uradili?

Otvorena pitanja

,,Quiz“ najviše energije crpi iz maestralne glume Majkla Šina u ulozi voditelja Krisa Taranta, Sijan Kliford (Dajana Ingram) i Metjua Mekfadijena (Čarls Ingram), naročito onda kad scenarijski nema što preterano da ponudi. S obzirom na to da je mini-serija poprilično vremenski limitirana, ne istražuje nešto dublje, niti detaljnije slučaj. U pitanju je manje od tri sata kvalitetnog programa u kojima se kreatori igraju sa našom željom da znamo konačan odgovor. U fleš-bekovima koje do-

bijamo, vidimo Čarlsa kosve sad već previše kasno. ji očigledno laže na Čak i kada bi se dokazala Iako svjedočenju, da bi odIngramova nevinost, mah potom dobili za ljude širom svijeta zaokružen, objašnjenje za njeon bi zauvijek ostao govo ponašanje. projekat o Ingramima Major Kašljač. Ono Iako su krivica i se prožima kao ostavlja mnoga pitanja što nevinost zamiglavna tema prošljeni da plešu otvorenim. To Britance jekta jeste moć tejedna uz drugu levizije da profitira frustrira, nas intrigira, a na bolu. Ingramovi tokom cijelog projekta, jasno je da je životi su ovim inci,,Quiz“ čini odličnom dentom više pažnje uloženo zauvijek uniserijom u dokazivanje njegove šteni, ali je njihov bol krivice, ostavljajući vrlo donio veliki publicitet i malo prostora za sumnju kvizu ,,Milioner“ i televiu pogrešnu odluku suda. ziji ITV. ITV je nakon Ipak, jasno je da neke ovoga snimio čak dva dostvari, poput montiranih novac nikad nije isplaćen, bro gledana dokumentarklipova televizije, nijesu ali do ovog dana Ingramo- ca, a mini-serija ,,Quiz“ je smjeli biti prihvaćeni i kovi insistiraju na svojoj ne- prošlog mjeseca bila velirišćeni kao dokazi. vinosti. U međuvremenu ki hit u Britaniji - isto na Iako zaokružena, serija o su Džejms Plasket i Bob televiziji ITV. Za pitanje Ingramovima ostavlja Vofinden napisali knjigu kome se ovaj incident najmnoga pitanja otvorenim. u kojoj protestuju zbog više isplatio - ne trebamo To Britance frustrira, nas presude, a pisci poput ,,pomoć prijatelja“. Odgointrigira, a ,,Quiz“ čini od- Džona Ronsona insisti- vor je više nego jasan. ličnim. Sud ih jeste pro- rali na preispitivanju doB. MARTINIĆ glasio krivim i osvojeni kaza u slučaju, ali za to je Ocjena: 3,8/5

Četvrtak, 30. jul 2020.

PREPORUKA

Nađa Parandinović, lektorka i urednica u izdavačkoj kući Darma Books

e k i l o n s e k s t e j v So slike sjećanja FILM Filmove gledam nasumično, bez nekog organizovanog osvajanja određenog žanra, poetike, talasa, već po nekoj sopstvenoj intuiciji, traganjima i preporukama ljudi čije mišljenje u tom pogledu cenim, tako da će moje preporuke biti nesistematične i raštrkane. Mnogo volim filmove Andreja Zvjaginceva,, a posebno one prve, među kojima je film „Povratak“ („Возвращение“) “) sa dubokom metaforikom i olovnoplavim tonovima, kao i „The Banishment“ („Изгнание“) koji je snimljen po Sarojanovoj priči. Zatim bih izdvojila „Ostrvo“ („Oстров“) Pavela Lungina, a od istog reditelja bih preporučila i film „Taksi bluz“ („Такси-блюз“) Такси-блюз“) o životu u Moskvi 80-ih kroz odnos taksiste i talentovanog saksofoniste, kao i neobično duboke i duhovite filmove „Toni Erdman“ (Maren Maren Ade, 2016) i „Schmitke“ (Stepan Stepan Altrišer, 2014). Posebno bih skrenula pažnju i na prošlogodišnje filmove „Bacurau“ („Brazil“, Kleber Mendosa Friljo, Huliano Dorneles) i „Pritka“ („Дылда“, Kantemir Balagov). Kada su crtani filmovi u pitanju, preporučujem sovjetsku kinematografiju, a na prvom mestu izuzetnu „Priču nad pričama“ („Сказка Сказок“) Jurija Norštejna iz 1979. po scenariju jedne od najboljih savremenih ruskih spisateljica Ljudmile Petruševske – istorija čoveka i sveta kroz slike-sećanja posmatrane tužnim i blagim očima vuka, za koje se smatra da su nacrtane po modelu fotografije na kojoj se mogu videti oči mačeta spašenog od davljenja. Pored ovog filma ruski „Sajuzfiljm“ nudi i neverovatno lepo i snoliko ilustrovanu „Malu sirenu“ („Русалочка“) Ivana Aksenčuka iz 1968. Pored Bahove tokate i fuge

MUZIKA U zadnje vreme ponovo slušam album „Boxer“ grupe The National, kao i

prošlogodišnji „I Am Easy to Find“, Princess Chelsea, ovogodišnju „Kiss My Lips“ koju je snimila sa Džonatanom Brijem, Shevaree, The Knife... Drug mi je otkrio i ukrajinski folk kvartet Dakha Brakha koji mi se baš svideo. Na Jutjubu pratim i sjajni književni podkast Bookvalisti koji obrađuje najrazličitije teme iz oblasti književnosti, a skoro je pokrenut i novi lingvistički podkast Natkastna koji se bavi pitanjima jezika na način koji je prijemčiv i zanimljiv i onima koji se ne interesuju previše za jezičke teme. Iako ne ludujem za turističkim destinacijama, zanimljivo mi je da gledam kanal Timura Kosiha sa snimcima, utiscima i korisnim savetima sa putovanja širom sveta.

Zaobiđi FILM Obično pažljivo biram filmove i kiksevi mi se najčešće dešavaju ukoliko treba da usaglasim ukus sa bliskim ljudima ili biram film na brzinu. Pa tako ukoliko ste mislili da čak i loš film koji govori o ljubavi između psa i čoveka ne može biti toliko loš, onda pogledajte („Верный“) – toliko nafilm „Verni“ („Верный ivna karakterizacija i psihologija junaka i neverovatno čudno (u lošem smislu) uklopljena filmska muzika, da je film skoro negledljiv. Veliko interesovanje za film „Platforma“ („El hoyo“, Gardel Gastel Urutia, 2019)“ navelo me je da ga Urutia,2019)“ pogledam iako sam imala neku pretpostavku da mi se neće svideti, i zaista nije. Ne volim preterano direktnu simboliku koja mi ne ostavlja prostora ni za šta osim da je prosto prevedem. Najprotraćenije filmsko vreme mi je na film „Nevidljivi svedok“ („ContratiemPaulo, 2016). Gledala po“, Oriol Paulo sam i lošije filmove od ovog, ali sam nalazila u njima bar neki šarm ili nepretencioznost ili makar nadahnuće da ih sopstvenim šalama nadogradim, a od ovog nisam dobila baš ništa osim besa zbog izgubljenog vremena. TV Većina novijih domaćih serija koje glumataju kriminal ili oponašaju za naše tlo nesvojstvene kulturne i društvene obrasce.

Privatna arhiva

Zgrabi

snažan utisak u ovom animiranom filmu ostavlja pesma „Сгинул в море твой бедный кораблик“ kompozitora Aleksandra Lokšina. Dva japanska animirana filma koja nikako ne treba propustiti su „Začarani grad“ („Spirited Away“, Hajao Mjazaki, 2001) i „Grave of the Fireflies“ (Isao Takahata, 1988). TV Uglavnom ne gledam TV i vrlo retko pratim serije, pa mi je glupo da preporučujem ono malo kultnih serija koje su uglavnom svi pogledali. Kao veliki ljubitelj rekonstrukcija zločina, mogu da preporučim dokumentarni serijal „Extreme Forensics“ na IDX-u.

MUZIKA Ljudi iz različitih razloga i u različitim raspoloženjima i situacijama slušaju muziku, pa mi je teško da se ostrvim na nešto konkretno, pošto taj moj negativan sud uglavnom ne može bogzna kako uticati na drugoga ukoliko on to voli.

Četvrtak, 30. jul 2020.

d ž uboks Marko Stojiljković

neka bolja vremena i na nekom boljem mestu nego što je to bila bivša Jugoslavija u godinama raspada, Goran Bare bi svakako bio neko veći od frontmena benda i koloritnog lika opšte prakse, poznatog po sklonosti ka zloupotrebljavanju zabranjenih supstanci, jeziku bez dlake i mozgu bez filtera. Međutim, odrastanje u provinciji, rat i kulturne blokade sprečile su ga da razvije zvezdani potencijal do zasluženog maksimuma. Dobro, nešto toga je i u ličnosti, nepripremljenosti na saradnju i kompromise (njegov bend Majke menjao je postavu skoro za svaki album). Ali, za Bareta se svakako može reći da živi rokenrol i da zaslužuje barem jedan dokumentarac.

Samo uvod u n e m o n e f rok

FOTO: imdb.com

Piše:

„Bure Bareta“: pristojan dokumentarac o kontroverznom frontmenu Majki

Rani radovi

Rođen u Vinkovcima 1965, Bare se sa rok muzikom prvi put sreo u osnovnoj školi, preko lokalnog progresivnog sastava Urea. Progresivni i simfo-rok mu nisu dugo plenili pažnju. Ubrzo je otkrio Lua Rida i The Stooges, a paralele koje se mogu povući između Bareta i Igija Popa ogledaju se i u izboru instrumenata (obojica su bili bubnjari pre nego što su uzeli mikrofon), jedinstvenom, energičnom scenskom nastupu, ali i u kontroverzama. Nakon ranih radova sa originalnom postavom Majki (za koje kaže da su kompromis koji je morao da napravi sa članovima benda) u izmešanom, slojevitom stilu gde se preklapaju uticaji hard roka, panka (The Clash je tu svakako veći uticaj nego Sex Pistols) i psihodelije, seli se u Zagreb, nalazi nove kolege i snima neke od većih hitova. Kako su ratne i rano-poratne devedesete fragmentirale nekada zajednički kulturni prostor, Bare iz striktno nacionalnih okvira izlazi tek sa novim otvaranjem i postaje regionalna zvezda, te rado viđen gost u Beogradu, Novom Sadu, Nikšiću i drugde. Kao dosledan levičar koji prezire hipokriziju, ne libi se da kritikuje domaće političke elite kojem god sistemu pripadale i drži se čvrsto na margini gde se oseća komotno i slobodno. Zadatka da o Baretu, njegovom životu i muzici napravi dokumentarac prihvatio se Robert Bubalo, sa saradnicima Renatom Tonkovi-

Dalja gostovanja pomrsila mu je korona. Tračak svetlosti, one sa projektora u mraku bioskopske sale, odnosno otvorene pozornice, ukazao se na ovogodišnjem izdanju Grosmana, festivala fantastičnog filma i vina u Ljutomeru u Sloveniji, gde je „Bure Bareta“ prikazano u takmičarskom programu „rokumentaraca“. Reč je o srednjemetražnom filmu (50 minuta), što je forma vrlo pogodna za prikazivanje na televiziji. Pristup koji Bubalo i saradnici biraju je sasvim jednostavan i odgovarajući: gro materijala sačinjava intervju sa samim Baretom u kojem govori o detinjstvu, odrastanju, muzičkom formiranju, politici i idealima bez zadrške, dok pozadinom defiluju fotografije Siniše Hančića objavljene u knjizi Želimira Ž. Ivkovića „Rock u Vinkovcima“, koncertni snimci iz Tvornice 2017. i spotovi iz različitih perioda stvaralaštva Majki.

Skrajnuti narkotici

Uz lika Baretovog kalibra i iskrenosti, 50 i kusur minuta je malo da bi se zadubilo u pitanja kreativnosti, opstanka na sceni i u društvu koje ne mari mnogo za kulturu i rokenrol ćem i Mariom Vukadinom. Njih trojica su već ranije skrenuli pažnju dokumentarcem „Izgubljeno dugme“. Film o Ipi Ivandiću, pokojnom bubnjaru Bijelog Dugme-

ta, imao je zdravu festivalsku i vanfestivalsku turneju po regionu. Premijera filma „Bure Bareta“ održana je prošle godine na domaćem terenu, na DORF-u u Vinkovcima.

Od muzičkog materijala mogla bi se složiti pristojna „best of“ kompilacija, ali glavni lik ipak ostaje Bare. Njegov misaoni tok je krivudav ali bistar, pa je ispravna režiserska odluka da se „seče“ samo kada je nužno. Bare pravi digresije, zbunjuje se, psuje, izvinjava, skače s teme na temu i o svemu govori otvoreno. Ima tu anegdota iz rane faze, opservacija o Trampu, Vučiću, Plenkoviću i Milanoviću, sećanja na neke lepe ili manje lepe formativne trenutke, meditacija o politici i društvu i lucidne duhovitosti skrivene iza zavisničke usporenosti i pobunjeničkog stava. Naravno, uz lika Baretovog kalibra i iskrenosti, 50 i kusur minuta je malo da bi se zadubilo u pitanja kreativnosti, opstanka na sceni i u društvu koje ne mari mnogo za kulturu i rokenrol, gde čak ni ljudskost nije na vrhu prioriteta. Droga je kao tema takođe gurnuta u stranu, iako je utisak da bi Bare rado rekao nešto i o tome. Sve u svemu, „Bure Bareta“ više deluje kao uvod u rok fenomen nego kao dubinska analiza. Ponekad je čak i previše siguran film za protagonistu poznatog po beskompromisnosti i rizicima. Zbog toga su možda i najšokantnije njegove dve izjave u filmu: da mu pesma „Teške boje“ baš i nije nešto - i da nikada nije voleo ukus alkohola. Ocjena: 3

JARV

d ž uboks

živjeli, a ne živi album - tako Džarvis Koker, frontmen velikog i (nažalost) umirovljenog britanskog benda Pulp promoviše svoj debi projekat JARV IS... Iz prostog razloga što se prije pola decenije zaklinjao da će ta šestorka biti samo bend za žive svirke. Od antiestablišment himne ,,(C**ts Are Still) Running The World“ prije 14 godina, do hita na vrhu božićne liste prošle godine, Džarvis je bio svojevrstan vitez britanske scene u prvoj liniji borbe aktivizma. Htjele to kolege iz drugih velikih bendova da priznaju ili ne: sve te pjesme o korupciji, seksu, partijama i klasnim razlikama u modernom vremenu, koje je zvijezda iz Šefilda potpisivao za Pulp, su mnogo bolje starile od njihovih. I ostale vrlo relevantne.

Frontmen Pulpa dijeli bitne životne lekcije na solo ploči ,,Beyond The Pale“ foto: abc.net.au

IS...

Četvrtak, 30. jul 2020.

Izgubljen u širini svoje dnevne sobe, Džarvis Koker je uspio da oko jedne hit pjesme, koja je kičma ploče, izgradi vrlo kompletan, raskošan i zaokružen materijal

Melodrama za ples

Vitez britanske scene Džarvis Koker u borbi aktivizma

Vidik iz kaveza dnevne sobe

na paradama Džarvisove angažovane artiljerije. I potpuno je opravdao oče-

foto: amazon.co.uk

Zato je jasno, zbog čega je baš u ovakvom vremenu muzička ikona Koker posegnuo za svoj ,,živi“ bend. Pri tome, u igri dobrog balansa brit popa i alternativnijih formi, Džarvis je u decenijama postojanja benda Pulp dokazivao da mu je rijetko ko ravan. Prosto, on je tip koji zna da pametnu i svježu ideju proda i širim masama. Zato se ,,Beyond The Pale“ dugo čekao kao onaj uglančani komad koji će se sa ponosom predstavljati

Minimalistički futurizam kao rješenje za omot ploče

kivanja; melodramatičan u formi koju će pametnjakovići obožavati, a opet suđen za plesni podijum. Tjeskoban, umorno sanjiv, poput onih momenata kad zora krmeljavo tjera što dalje od festivalske bine... Ali upravo sa takvom energijom prikladan vremenu kojem pripada. Zato je za cjelinu ovih sedam pjesama izvjesno, da će stariti dobro i djelovati vrlo označiteljski, uvijek gledane u kontekstu vremena kada su objavljene. Nastajale su u danima između svirki u zabačenim, ruralnim britanskim sredinama i neobičnim, gotovo

opskurnim mjestima i pabovima.

I vibrantno i tjeskobno

Takve pjesme, poput neočekivane i ludo neobične himne ,,House Music All Night Long“ imaju rijedak kvalitet, da djeluju i klaustrofobično, tijesno - i neobično živo i vibrantno. ,,Lost in the land of the living room, adrift in a world of interiors“ - vrlo precizno i tačno Koker opisuje to stanje u jednoj od najzaraznijih plesnih himni godine. Ni naprijed, ni nazad; poput onog užasa osjećaja zaglavljenosti u lošem snu koji smo svi kad-tad doživjeli...

Izgubljen u širini svoje dnevne sobe, Džarvis Koker je tako uspio da oko jedne hit pjesme, koja je kičma ploče, izgradi vrlo kompletan, raskošan i zaokružen materijal. ,,MUST I EVOLVE“ je rijetko svježa i potpuno luda poslastica psihodeličnog roka; a ,,Children of The Echo“ džezi improvizacija na temu loše komunikacije na društvenim mrežama. Uz par linija internet proročanstva: ,,I don’t tick – I’m digital. Everything is black or white to me, I’m either on or off...“ - i utisak da Džarvisu sasvim leži jedna nova uloga. Rok veterana, koji je u takvim godinama zrelosti da sebi može da dozvoli da u stihovima direktno podijeli i nekoliko životnih lekcija. Sve dok je ovako zabavan i spreman da nam servira ovako istinitu sliku svakodnevice, imao bi pravo da priča i propagira šta hoće. A kamoli ovako iskrenu i ispravnu angažovanost. S. S. Ocjena: 88/100

Četvrtak, 30. jul 2020.

Branko Rosić, pisac, rok novinar, zamje

FOTO: Nebojša Babić

ivši rok muzičar, „kasni književni debitant“, „panker sa maskom novinara“, mašinski inženjer.... Sve ove titule i još poneke mogu se dopisati uz ime Branka Rosića. Njegove riječi sjekle su daljinu i stizale na adrese svjetskih časopisa kao što su Playboy, Elle, L’Europeo, Cosmopolitan, Max, National Geographic, Fame... ,,Leksikon YU mitologije“ ne bi bio prava muzička Biblija bez njega, a hronološki pregled najvažnijih društvenih akcija predstavio je u publikaciji „20 godina EXIT aktivizma“. Ako vam kažemo da ga je Elizabeta II odlikovala Medaljom Britanske imperije za izuzetan doprinos u promovisanju i unapređenju kulturnih veza između Velike Britanije i Srbije, da je intervjuisao rok legende Morisija (The Smiths), Andersona (Jethro Tull), Gilana (Deep Purple) i mnoge druge, potop pisce Tonija Parsonsa, Jua Nesbea, Tarika Alija... jasan vam je kalibar koji posjeduje gost naših „33 Obrtaja“. Pitanje je, što smo čekali do sada!? Zato, hajde da što prije otkrijemo svijet Branka Rosića. Društvo nam prave siroti ali hrabri medvjedić, šarmantni gradski luzeri, a „vatrenim kočijama“ stižemo do Šefilda, Mančestera, ostrva Džerzi...

Besa na australijski način Branko Rosić

film

33 OBRTAJA

Film koji Vas čini srećnim? - Kada na kablovskoj vidim neku domaću treš komediju koju sam kao klinac prezirao jer sam bio nadobudan, pretenciozan, i visio u Kinoteci, a sad me te domaće treš komedije podsećaju na detinsjtvo u kojem sam ih prezirao. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Pucam uglavnom daljinskim osim kad sam na festivalima umetničkih filmova pa gledam umetničku priču o debeleom dečaku i njegovoj samohranoj majci koje mrzi komšiluk a i bankomat. Film koji uopšte nijeste skapirali? - „Čovek sa četiri noge“ (Radivoje Lola Đukić, 1983) sa Tanjom Bošković i Mijom Aleksićem. Oduvek sam milsio da je snimljen da bi se divili liku i telu Tanje Bošković. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - „Dva, tri kratka zamaha“ po priči Roberta Perišića. Jednom na jednom dočeku Nove godine rekao sam da sam baš zbog njegovih priča postao kasni književni debitant. Okej, slagao sam ga malo, postao sam to iz drugih razloga, ali nekoliko njegovih kratkih priča sam čitalački reprizirao i reprizirao. Neodoljivi šarm gradskih luzera koji ni u jednom redku nisu u šablonskim kadrovima i u šablonskom rukopisu. Omiljeni filmski rivali? - Maks Rokatanski i Toekuter u prvom

Četvrtak, 30. jul 2020.

enik glavnog i odgovornog urednika Nedeljnika - Razgledanje trga Slavija zbog snimanja njegovog „Beogradskog fantoma“ (Jovan Todorović, 2009) ili Karađorđeve ulice u njegovoj filmksoj verziji „Otpisanih“.

MU IKA

sam mogao da izdržim pa sam tog ponedeljka pobegao iz škole, a bio sam valjda prvi osnovne. Nisam mogao da izdržim u neznanju da li mi je zaista donela knjigu. Da je tada bilo mobilnih uštedeo bih ocu na kaišu. Ja sam te prve godine osnovne iz čudnih razloga umeo da se iz škole pre kraja uputim kući, a ovo bekstvo zbog knjige i filma je bilo kruna tog apliciranja za „Haklberi Fina“. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - „Chariots on Fire“ (Hju Hadson, 1981). Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Zvuči neskromno ali sve pare trošim na putovanja i što me zanimalo to sam i obišao, pa i puno repriziram. U mom slučaju uglavnom gledam filmove sa destinacijama nakon kojih ih posetim. Kada se, a nadam se uskoro, snimi serija po mom romanu „Za sutra najavljuju konačno razvedravanje“ možda će se o prvi put pojaviti u domaćoj kinematografiji ostrvo Džerzi između Francuske i Velike Britanije. A da, setio sam se, posle filma o grupi The Pulp – „Pulp: A Film About Life, Death & Supermarkets“ poželeo sam da odem u Šefild, a posle „24 Hour Party People“ sam poželeo da vidim Mančester zbog svih tih bendova. I video sam Mančester ali svi ti veliki bendovi više ne postoje, pa sam se zadovoljio obilaskom pabova i sedenju na stolicama gde su sedeli i oni. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Lindzija Endersona, Nila Džordana, Kventina Tarantina ovde u moj kraj Senjak u „Grafičar.“ Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

dijelu „Mad Maxa“ (Džordž Miler, 1979). Meni je to bio visokooktanski vestern gde umesto ruma zaudara benzin na asfaltu na kome se isprepliću fleke motrnog ulja i krv. Vestern je da pobedi Pravda i zato je ovo vestern sa konjima od gvožđa i mnogo konjskih snaga. Porodična osveta, besa na australijski način, Pravda u svoje ruke na australijski način i Mel Gibson dok nije volan zamenio Biblijom ili ju je imao u pretincu ispod airbag antologijskog filmskog vozila V8. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Moj roman počinje rečenicom „Životinje su humanije od ljudi.“ Nije to roman o životinjama, ali one promiču. Od malih nogu sam otkrio da imam veću empatiju prema životinjama nego prema ljudima. Saznao sam to iz neke priče za decu koju mi je čitao otac gde je u nekoj nesvakidašnjoj sceni za dečju literaturu auto usmrtio na putu mladog jelena. Jedva su me tog dana roditelji povratili iz plača. Plač mi navire kao odraslom i to uvek na finale filma „Medved (L’ours, Žan Žan Ano, 1988)“ kada malog medvedića iz smrtne opasnosti spašava njegov stariji drugar - takođe medved. Mazohistički sma vraćao scenu i plakao na ovo remek delo o medvedu siročetu. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - „Kako to da mene niko ne zove“ ili tako nekako Bata Stojković u „Varljivom letu (Goran Paskaljević, 1984).“ Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Duško Dugouško. Iako sam često žalio žrtve njegovog štetočinstva, naročito kada su napolju zimske prilike. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Mislim da je to bila „Knjiga o džungli.“ Vodila me je starija sestra. Bio sam oduševljen pa mi je obećala da će mi odmah u ponedeljak doneti na poklon knjigu. Ni-

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Born Slippy“, Underworld. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - Nije mi tada do pesme. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - Isto ona „Born Slippy“ od Underworlda. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - Pala mi na pamet „Džozefin“ od Krisa Rije, a onda sam zamislio čitaoca koji kaže „jao i ovaj je bio neki panker.“ Ne pada mi ništa na pamet i iz prve pomoći vadim „William It Was Really Nothing“ od benda The Smiths, može i Lucy in the Sky With Diamonds“ ali to je o LSD a ne o ženi. Ili „Šina je pank roker“ od Ramosna, ali nije mi romantično, ili „Dona“ od Donovana, a tu se govori o kravi koju vode na klanje a ne o nekoj zanosnoj devojci a već sam napisao koliko volim životinje, pa onda The Smiths. Vaša pjesma za karaoke? - „Don’t Look Back in Anger“ ali za karaoke mašini u mojoj sobi i za uši jedne osobe - moje. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Mika Džegera a da mu pomaže Kit Ričards. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne mo-

žete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Jedan je ispod zemlje beogradske, a drugi iznad zemlje šengenske. Ali sam ovo više zbog igre rečima, ne mrzim ni jednog ni drugog. Sad su mi rezervoari mržnje uglavnom namenjeni političarima. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Fila Lajnota iz benda Tin Lizi. Obišao sam njegovu skulpturu pre dve godine u Dablinu i onda čitao kako je umirao u majčinom stanu koja nije znala da joj je mezimac džanki. Potreslo me je. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - To mi je ko perpetum mobile. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Mnogih, pa i Ijana Andersona iz banda Jethro Tull. Kada sam pre dve godine radio s njim telefonski intervju to sam mu i priznao. Rekao je da je to jedna od stvari koje mu prijaju u karijeri. A i meni se snovi ostvariše posle toliko godina. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Ne mogu bolje da odgovorim od bivšeg pevača Bulevara.

Serija idealna za kišni vikend? - Neka novija brit krimi serija od šest epizoda poput „Happy Valley“ ili neki old skul Poaro. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - Iako daljinski ne može da zarđa ako na njega padaju suze, možda „Velo misto“,

„Salaš u Malom Ritu“, ali ja nikada ne gledam te reprize. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „Six Feet Under.“ HBO serija koja je došla malo posle „Sopranosa“ i „The Wire“ i možda bila žrtva toga. Nikada neka dusfunkcionalana porodica nije bila bolje opisana. Serija koju nikada nijeste završili? - „Lost“ a pomno sam je gledao i ne znam kako prekinuo. Da, sad sam se setio, bio je to prelaz od TV termina ka pirateriji i ja sam se pogubio. Ne znam šta je bilo na kraju. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/ razradu? - „Cold Feet“ zbog šokantnog, tragičnog kraja. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Balon za pravljenje kristal meta iz „Breaking Bada.“ Ne bih se sad mislio da li će korona napraviti nepovratnu ekonomsku krizu. Najdraži par iz serije? - Poslovno oni iz „Unforgotten“, ljubavno ono neostvareno agent Kuper i Odri Horn u „Twean Peaks.“ Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Možda ono iz „Only Fools and Horses“ mada su buvljaci hladni zimi. Ali tu je pab da se ogrejete. Možda i bar iz „’Alo ’Alo“. Korporativne scenografije iz su mi odvratne, a nekako mafijaška porodica iz „Sopranosa“ garantuje kratak radni staž. Kao osobenjak možda Šerlok Holmsovo okruženje jer imate jednog kolegu i ceo dom kao kancelariju a još imate ženu koja vam pere i sprema jelo. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - U to vreme žalio sam Kalimera, igre mačke i miša me nisu doticale emotivno, mada sam ih pratio.

M. ČAVIĆ

Četvrtak, 30. jul 2020.

KALENDAR amislite junaka posljednje scene posljednjeg dana snimanja velikog filma, kojeg kompletna ekipa sa snimanja traži cijeli dan nakon udara posljednje klape. Slobodan Šijan je za taj finalni momenat tražio krupan plan; a to je značilo da Bata Stojković ,,iz prave“ treba da ošamari malog muzikanta. I danas, četiri decenije nakon premijere ,,Ko to tamo peva“, taj šamar odjekuje bučnije od nacističkih bombi nad usnilim Beogradom. Nenad Kostić imao je 11 godina, a Bata Stojković se godinama kasnije prisjećao da se u tu posljednju scenu malo previše uživio. Dječaku su uši zazvonile, obraz pomodrio, i odmah je briznuo u plač; jedva su ga našli, negdje u predgradu Pančeva, te iste noći... Velikan jugoslovenskog teatra jedva je premolio dijete-naturščika da se vrati da završe film. A kupljena bombonjera bila je mali zalog obećanja za Nenada, mnogo godina kasnije vozača gradskog autobusa na beogradskoj liniji 17 - da ga više niko i nikad neće tući.

Miško i dalje... Da bi Nenad došao do filma, trebao je da ga primijeti reditelj Slobodan Šijan; a prije toga, trebao je da se desi jedan vojni dernek i pjesma Usnije Redžepove. Šijan je na jednoj takvoj prilici primijetio harmonikaša, Miodraga Kostića kako pred pjevačicom i okružen gomilom regruta pada na koljena i izvodi pjesmu. Miodrag će glumiti starijeg od one dvojice Roma-muzikanata; godinama kasnije Šijan ga je jedva našao i ponudio mu ulogu. Za sve one oni koji pamte eksplozivan i turoban kraj filma, što se poklapa u minut sa početkom nacističkog bombardovanja Beograda 7. aprila 1941. godine, ironičan je i tužan zaključak da nakon četiri decenije od premijere ,,Miško i dalje vozi“. To je snaga filma ,,Ko to tamo peva“, i to mu je opominjuća presuda: u našem vremenu likovi iz onog prokletog au-

tobusa firme ,,Krstić“, onih paklenih kočija, su se dobro namnožili. Svi ti starci što lamentiraju nad nekakvom slavnom prošlošću i prizivaju krv i ratove za svoju djecu (Mića Tomić). Sva ta uglančana, rezervisana gospoda kojoj fašizam iz očiju kaplje iako svoja politička uvjerenja nikad neće do kraja jasno iskazati (Bata Stojković). Sve te mladoženje što im se niz lice masti samo halapljivost i požuda (Slavko Štimac); ispijeni tipovi kojima je strah popio život kao najstrašnija bolest (Boro Stjepanović); nevjeste duhom smežurane i mnogo prije tjelesne uvenulosti (Neda Arnerić); ti raskokodakani pijevci i kicoši bez mrve empatije (Dragan Nikolić)... I naravno, sam đavo, Krstić senior, Pavle Vujisić lično: slika i prilika tipičnog modernog preduzetnika sa balkanskim koordinatama. Onog što će svojim putnicima natutnuti da će od par prodatih krmaka na ulici zaraditi više od svih prodatih karata na tom prijestoničkom putovanju! Nimalo nije slučajno što je za svu tu družinu od povampirene desnice kondukter upravo on. Ono što je pravo čudo, je da su reditelj Šijan, i Dušan Kovačević kao scenarista, takvu priču prepoznali i snimali prije još četiri decenije. U danima kada je jugoslovenski socijalizam djelovao nedodirljiv; sniman prije i nakon Titove smrti. ,,Ko to tamo peva“ je odveć prijemčiv najširoj publici, toliko ,,user friendly“, da ga je teško uklopiti u tematske forme i pravce. Ipak, film snimljen 1980. godine je svojevrsno ostvarenje jugoslovenskog ,,crnog talasa“ na najvećoj pozornici. Takva je sudbina filma koji je silom prilika ostao mračan i turoban - jer filmska ekipa nije mogla računati na bilo kakve reflektore. Pa je jedino osvjetljenje za jednu noću scenu, zamislite, bila logorska vatra...

Baka smrt Kako to biva sa savršenim pričama, mnogo toga u fil-

ŠAMAR BU BOMBARD

foto: rs.n1info.com

,,Ko to tamo peva“, biser jugoslov nesrećama i mentalitetu našeg

Nezaboravni akteri Šijanovog rediteljskog debija

mu ,,Ko to tamo peva“ nastajalo je slučajno i spontano. Na primjer, do snimanja scene u kojoj Bata Stojković juri zeca (,,pustite mene, ja sam brži i spretniji“) Šijan je računao na modernu kameru, korišćenu za posjete predsjednika Broza širom svijeta. Nakon treće sedmice snimanja, usred seta, pojavila su se tri ćutljiva tipa u civilu, pokazala legitimacije i ponijela kameru! Pa je film zaokružen decenijama starom opremom i dobio neobičnu patinu... Onaj čuveni autobus pronađen je u Sloveniji,

sa snimanja filma ,,Doviđenja u sledećem ratu“ Živojina Pavlovića; i morao je biti prefarban i preuređen, da bi se izgubio ,,vojnički“ šmek. Starica Đenadija Rogić imale je 84 godine, a njeno prisustvo na zadnjem sicu (čas je ima, čas je nema) bilo je za filmske sladokusce godinama posebna misterija! Dok Šijan nije otkrio da nije tu bilo neke zamisli o ,,anđelu smrti“ - a sama baka se u javnosti požalila što joj je iz filma izbačena scena svađe sa ,,lovcem“ Taškom Načićem... I dodala da nije baš bi-

la slučajan putnik koju je filmska ekipa pokupila na snimanju - već statistkinja u više desetina filmova, poput ,,Sabirnog centra“ i ,,Kamiondžija“. Svi ti naturščici, amateri koje je Šijan hvatao ,,u hodu“, poput starca koji ore državne drumove Stanojla Milenkovića, dali su filmu neponovljiv šmek. Pružili mu ukus gorkog, mučnog, ali opet realnog i bolno poznatog života. I te 1980. godine, četiri decenije nakon događaja koji film pokušava da ,,dohvati“ - i danas, četiri de-

Četvrtak, 30. jul 2020.

venske kinematograﬁje i presuda svim g prostora, prikazan prije 40 godina

Autobus-šk lopocija na putu

cenije od premijere. Biće ipak, da je Šijan dobro znao šta radi i o čemu filmskim jezikom zbori sa ,,Ko to tamo peva“. Još onda, kad je priča tek klicu zametnula - nekoliko godina prije snimanja, kada je zamišljena kao urbana televizijska drama od 50 minuta, na tramvaj-liniji Beograda... I nakon što je umjesto Gorana Paskaljevića u rediteljsku stolicu upao upravo Šijan. Pa čak i onda, kad je veliki Mija Aleksić na prvom danu snimanja, naprečac odustao od glavne uloge i kao

razlog naveo bolest i iscrpljenost.

Zaglavljeni u peščari Kovačević i Šijan svoj film su ipak izmjestili van prijestonice, za putovanje poput lutanja lavirintom ,,negdje u Srbiji“ - i snimanje u Deliblatskoj peščari u koje je samo veliki Pavle Vujisić vjerovao. Svi ostali glumci su se nakon nekoliko dana počeli pitati što kog đavola oni to snimaju i ko će uopšte da gleda

foto: tumblr.com

enje za resantno rješ Izuzetno inte

ster ﬁlma zvanični po

-cannes.com foto: festival

foto: tuzla nski.ba

UČNIJI OD DOVANJA propasti

jedno takvo putovanje. Samo je Vujisić svakog jutra prvi na okupljanju u zoru, u pet časova kod beogradske Crkve Svetog Marka, bio savršeno spreman i oran za snimanje. A Šijan se za svoj prvi veliki jugoslovenski film odlučio za nekonvencionalnu tehniku rada: kompletan film sniman je, od prvog do posljednjeg dana, baš onim redom scena kako se radnja raspliće. U jurišnom tempu, za 21 dan rada, po 20 sati dnevno... Tako je kompletna filmska ekipa mogla da prati tu tanku liniju neizbježne propasti jednog dekadentnog, polifonog i kakafoničnog društva. Do onog šamara, koji je publiku zacrvenio mnogo više od jednog romskog dječaka-muzikanta; i koja je danas ostao upamćen i više prisutan u kolektivnoj svijesti generacija, od tog sra-

1. godine i festival 198 sk an K za l erija Promo mat

mnog jutra nacističkog bombardovanja bez objave rata... Zvaničan poster filma, rad zagrebačkog dizajnera Mirka Ilića, danas je ekskluziva i fascinacija brojnih zapadnjačkih autora; prostprikaz starinskog autobusa koji se publici približava, licem u lice... Prije nego u posljednjem kadru nestane, implodira, sleti sa filmske putanje i sklizne pravo u našu realnost. Nekih dvije decenije

nakon premijere producenti su, servirajući DVD izdanje filma, to remek djelo od postera potpuno zanemarili. Mnogo bitnije bilo im je da se ko zna koji put ponovi ona mantra o ,,Mišku što i dalje vozi“... Danas, četiri decenije od premijere, zlokobno i opominjuće djeluje priznanje - da su potpuno u pravu. I da se onaj crveni autobus, na svom putu ka Beogradu, nikad i nije zaustavio. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 30. jul 2020.

PODGORI č ARENJE

Vitova pjesma za Zorana foto: youtube.com

z jednog beogradskog podruma crnogorsko dijete išlo je u kafanu prvo da se ogrije. Pa tek onda i da zapjeva. Toma Džonsa ili nešto od svog druga Tome Zdravkovića. I bilo je u tome, te 1970. nešto istinski hipi, rokersko - u izboru mladića što se duge kose i pjesme nije htio odreći. Otprilike, što je Crna Gora prije pola vijeka mislila o pjesmi: Zoranov tata Dragiša bio je glavni urednik Radija Titograd, ali strogo protiv izbora tinejdžera da postane pjevač ili se oproba na pozorišnim daskama. Jedan stric bio je sudija Vrhovnog suda, drugi diplomata - a obojica nijesu ni htjeli da čuju za tu bruku od momka, što je u Beograd zaputio, zamislite, samo da bi pjevao! Eto koliko je odlučnosti bilo potrebno, za jednu karijeru koja je dobila okvir od preko 15 miliona prodatih nosača zvuka...

Zelena trava

Ringo Kusovac

Zoran Kalezić u periodu uzleta karijere

Naš narod, ili narod ovih prostora, i danas kao i prije pola vijeka zadržao je naviku da bilo čije životne izbore gleda kroz neke crno-bijele objektive i filtere jakih kontrasta. Tako će, kao narodni pjevač, ostati upamćen - Zoran Kalezić. A samo po tome ne treba da bude; i ne samo zbog onog mladića što je mimo volje porodice grabio tamo gdje je osjećao i znao da pripada - u muziku. Zoran Kalezić nije Podgoričanin - ali se tog dječaka iz Danilovgrada, iz Kosova Luga, prvi put čulo u Titogradu. Negdje od 1966, kao pridruženi vokal u bendu Podgoričani. Bili su interesantna ekipa - prvo pod imenom Uzurpatori, pa potom i Dječaci s Morače. Prepoznatljivi, prvo, po bub-

njaru neobičnog i za tadašnju sredinu u glavnom gradu posve atipičnog stila. Tog Miška Kusovca su zbog duge kose, brojnog prstenja i vrlo ekspresivnog stila sviranja naravno prozvali Ringo Star; tu će neko vrijeme za gitarom i mikrofonom nastupati i Mirsad Serhatlić. A opet, u cijeloj ekipi, najinteresantniji je bio Kalezić. Mladić koji je na sasvim autentičan, a opet temeljan i ispravan način, u Titogradu krajem 60-ih na igrankama pjevao Otisa Redinga, Reja Čarlsa, Vilsona Piketa... U tom bendu će, kao basista, početi karijeru i naš možda najpoznatiji bubnjar Momica Glomazić. I bilo je to dijeljenje jedne velike strasti; od momenta kada

Zaglavi se

su prvi -put, jednim posebnim radio-aparatom, na Zabjelu noću tražili strane radio-stanice. I hvatali neke, tada tek objavljene melodije najvećih italijanskih hitova. Pa već koji mjesec kasnije imali priliku za prvu veliku muzičku avanturu kombi ,,turneju“ do primorja i nastupe na budvanskoj gitarijadi.

Crta: Srđan Ivanović

Kada je Zoran Kalezić na Prvom glasu Titograda 1970. godine pobijedio, i to izvedbom klasika ,,Green Green Grass of Home“ - porodica je otprilike shvatila da je vrag odnio šalu. Da im muzika odnese njihovog Zorana! A za uzlet muzičke karijere, djelić zasluga ostaje i Pobjedin - jedini dnevni list u državi Kaleziću je nakon te pobjede obezbijedio ugovor sa hotelom ,,Crna Gora“. I honorar bolji od očeve plate. Na kraju, i sasvim rokerska priča za instant zvijezdu-pjevača koji je u svom hotelskom apartmanu okusio prvi put mladost do kosti. Negdje pred zoru, u hodniku hotela i na teritoriji što uvijek i samo pripada boemima, na njegove ljubavne jade naletio je niko drugi nego pjesnik Vito Nikolić. A Zoran je, umjesto osmijeha i noći jedne djevojke, dobio na dar Vitove stihove: ,,Svu noć kiša niz oluke lila, đe si nikad ne svanuo dane, da te pitam s kim je noćas bila, ko joj skida sa grla đerdane“. Eto otprilike odatle je Zoran uzletio - ka onom Beogradu. Pa koju godinu kasnije ka ,,Pivljanki“, ali i sambi u ,,Dobrom anđelu“, pa Americi čiji je državljanin... Znajući uvijek i bez greške kome pripada - muzici, onoj koja ne priznaje oštre okvire i crno-bijele objektive.

S. STAMENIĆ

19 facebook.com

Četvrtak, 30. jul 2020.

facebook.com

LONDON CALLING

,,A Total Mash-Up“ sa dobro poznatim akterima britanske političke scene

Džo Egzotik od povrća Štosan rad ,,Rad The Cu-cummings visit to Bananard Castle“

facebook.com

d premijera Borisa Džonsona i njegovog postdistopijskog optimizma, informacije da je ajkula viđena u Temzi, do pretvaranja popularnih londonskih ulica u isključivo pješačke zone, britanska metropola je imala jednu uzbudljivu sedmicu. A kako Londonci očekuju da udari ona tipična julsko-avgustovska vrelina, tako im i apetiti za ,,normalom“ rastu iz dana u dan, pa je na ulicama sve više ljudi.

Projekat oskarovca

Ipak, za Londonce je bilo najvažnije čuti da će avgust napokon otvoriti vrata svijetu teatra, jednom od ključnih društvenih segmenata koji je, kao i ostali, bio primoran da ide pod ključ. Na oduševljenje mnogih, državni sekretar za kulturu lansirao je socijalno-distancirani pilot projekat u saradnji sa Londonskom simfonijom sa jedne i engleskim kompozitorom, oskarovcem Endruom Lojd Veberom sa druge strane. Tako će pozorištima, muzičkim halama i sličnim mjestima biti dozvoljeno da rade, ali uz limitirano djelovanje koje će stići kao rezultat ovih pilot projekata. Veber u londonskom Paladijumu već mjesec „kuva“ kako da ovo popularno zdanje iskoristi na najbolji način, tako što će dovesti publiku, dati muzičarima posao ali i poštovati mjere Vlade Ujedinjenog Kraljevstva. Ostaje da vidimo što je smislio slavni Oskarovac. A dok (ne tako) strpljivo čekamo kulturnu scenu na Ostrvu da se probudi iz čudnjikavog proljećnog sna, izložbe i performansi još vladaju internetom. Protekle sedmice ekipa iza Lambet šoua iz južnog dijela Londona preselila je svoju tradicionalnu igru sa skulpturama na onlajn Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Pored činjenice da su radovi napravljeni od materijala koji su se mogli naći po kući (čitaj: povrća!), kreatori su se potrudili da svaki ima i blokbasterski, odnosno kritički efekat

ća!), kreatori su se potrudili da svaki ima i blokbasterski, odnosno kritički efekat.

Kuhinjski sto

Rad ,,Turnip King & Carrot Baskin“

platformu na zadovoljstvo mnogih Londonaca koji prate njihov rad. A ovogodišnja artistična rješenja donijela su radove koji su očekivano referentni za ovu čudnjikavu kriznu godinu. Pored činjenice da su radovi napravljeni od materijala koji su se mogli naći po kući (čitaj: povr-

Tako se jedna prilično dosadna tematika miniserijala ,,Tiger King“, jednog od najgledanijih Netfliksovih komada tokom ovogodišnje krize, preselila sa popularne platforme na kuhinjski sto, a popularni Džo Egzotik i Kerol Baskin napravljeni su od repe odnosno šargarepe. Ipak, najzanimljivije je bilo vidjeti ,,politička rješenja“, odnosno šale sa političkim establišmentom. Rad ,,A Total Mash-Up“ uključio je famozni trojac od povrća, sastavljen od premijera Džonsona, njegovog glavnog savjetnika Dominika Kamingsa i ministra u Vladi Ujedinjenog Kraljevstva Majkla Gouva. S obzirom na kontroverzu iz maja ove godine, kada je Kamings, bez obzira na tadašnje Vladine mjere, prošetao do Durama odnosno dvorca Barnard, premijerov savjetnik je dobio i svoj solo povrtni nastup. Kamings je šaljivo prikazan kao krastavac koji posjećuje ovaj poznati dvorac iz 12 vijeka. Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić