Objektiv, Četvrtak 15. oktobar by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 15. oktobar 2020. • broj 241.

ili:

zbog čega je predivni film „Dick Johnson is Dead“, u kojem režiserka simbolično ubija oca kako bi se porodica psihički pripremila za njegovu smrt, više dokumentarac o življenju nego o umiranju Str. 6. i 7.

Čokoladna psihoterapija

Ä&#x152;etvrtak, 15. oktobar 2020.

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

A cappella

Mostovi M

ostovi povezuju ljude. Tako su nas makar učili kroz proces obrazovanja. Prave se da bi se premostile prirodne ili vještačke prepreke – vodene mase, doline ili putevi. Namjera im je da omoguće vozilima i pješacima brži i sigurniji prelazak na „drugu stranu“. U odnosu na prepreku koju treba savladati, mostovi se grade po specifičnim dizajnerskim rješenjima, a okoliš i svrha izgradnje definišu materijale. Nekada, mostovi su izgledali primitivno, počev od debla koje je imalo ulogu mosta, pa preko cigle i kamena, sve do čelika. Osim tih mostova, postoje kroz istoriju i oni nevidljivi, nerijetko i mnogo važniji. To su mostovi među ljudima. Nakon jugoslovenske epopeje, nakon sasvim pristojnog života ljudi svih vjera i nacija u zajednici jugoslovenskih naroda s kraja Drugog svjetskog rata, ti mostovi su popucali početkom devedesetih. Na prostoru koji se nekada zvao SFRJ, u posljednjih tridesetak godina dogodilo se nekoliko ratova, toliko apsurdnih i civilizacijski neobjašnjivih. Ratovale su komšije, rođaci, poznanici, čak i članovi istih porodica – jedni protiv drugih. Uzrok za sve to bio je nacionalizam, fašizam, nazovite to kako vam volja. Uz pomoć političkih elita i oboljelih pojedinaca među njima, nakon četiri ili pet decenija zajedničkog života u toleranciji i prihvatanju različitosti, stvar se okrenula naglavačke.

*** Ratovi su završeni, ali tenzije se osjećaju u vazduhu. Dobar dio objašnjenja ide u smjeru koji je veoma jasan – nedostatak suočavanja sa zločinima iz prošlosti na balkanskim prostorima jedan je od najvećih razloga za takvu situaciju danas. Dok god se Oluja, Srebrenica, Kaluđerski laz, hladnjače sa leševima i mnogi drugi ljudski užasi ne budu nazvali pravim imenima i inicijatori i počinioci ovih zločina adekvatno kaznili, duh iz boce biće u stanju da otvara nove dileme i kreira nove podjele. Zato je u politici jako zahvalno imati ove mehanizme i držati ove teme zatvorenima, jer kad god zagusti, duh iz boce se pomoli i podigne tenzije. Ovih dana priča se o revitalizovanoj evropskoj perspektivi balkanskih naroda, pa je u tom smislu aktuelni evropski komesar za proširenje gospodin Oliver Varhelji iznio

Piše: Vladimir MARAŠ

Ono što mene najviše brine, a što mislim da ni Evropska komisija nije najbolje sagledala, je nedostatak kulturnih politika koje bi trebalo da iste ove prostore povežu na najprirodniji, najlogičniji i na kraju najbrži način privredni i investicioni plan Evropske komisije za sve zemlje Zapadnog Balkana. Važno je znati da su, makar formalno, i Beograd, i Podgorica, i Priština, Sarajevo, Skopje i Tirana, glavni gradovi zemalja koje hrle ka evropskom zagrljaju. Mostovi povezivanja koje Evropa nudi u ovom trenutku predstavljaju poboljšavanje saobraćajne i tehnološke – Internet strukture, u cilju pospješivanja trgovine i budućim ulaganjima. Zatim slijedi pomoć malim i srednjim preduzećima, te podrška industrijama istraživanja i razvoja. Jedna od glavnih agendi biće i zeleni program za Zapadni Balkan, uz naglasak na dekarboni-

zaciji, čistoj energiji, samim tim i čistoj životnoj sredini i digitalnoj transformaciji. Regionalni značaj svih ovih mjera u paketu pomoći koji može da dođe do iznosa od devet milijardi eura, kako kažu u evropskoj komisiji, nikako ne treba posmatrati kao alternativu za evropski put. Sve ovo izgleda kao mali opit naših sposobnosti da se tom putu prilagodimo, i da za to još dobijemo novac. Jer kako kažu, Evropska unija budućnost je Zapadnog Balkana, bez alternative. Jes da smo se naslušali ove sintagme „bez alternative“ u raznim formama prethodnih decenija, ali ovoga puta, nada se polaže u evropske partnere i njihovu namjeru da geografski centar Evrope, makar i „silom na sramotu“ uguraju u svoje pravnofunkcionalne okvire. Kažu i da, ukoliko nova crnogorska Vlada bude iskrena na putu evropskih integracija, ne bi bilo čudno da u naredih pet godina dostignemo potreban nivo funkcionalnosti sistema. kojim bismo mogli postati ravnopravna članica društva najrazvijenijih evropskih naroda.

*** Sve je to lijepo - graditi mostove koji povezuju ljude, države, narode i biznise, pospješujući konkurenciju i zapadni sistem vrijednosti u poslovanju, koji jeste garant dobrih odnosa. No, ono što mene najviše brine, a što mislim da ni Evropska komisija nije najbolje sagledala, je nedostatak kulturnih politika koje bi trebalo da iste ove prostore povežu na najprirodniji, najlogičniji i na kraju - najbrži način. Kulture svih naroda na ovim prostorima prepliću se u ogromnim procentima. Proizilaze jedna iz druge, prožimaju se, nadopunjuju i nadograđuju. Nakon ekonomije i golog života, moramo se vremenom posvetiti i obnavljanju mostova kulture među narodima, praveći ih još jačim, stabilnijim i pouzdanijim za generacije koje dolaze. Evropljani možda i nijesu svjesni kulturološke povezanosti naroda Zapadnog Balkana, a kako bi bilo lijepo da sve u Evropi iznenadimo, i samostalno počnemo obnavljati te mostove, jer to niko neće uraditi osim nas. Da se umjesto ispunjavanja agendi, što ćemo svakako svi raditi u zajedničkom interesu, malo više posvetimo jedni drugima, uvažavajući ono što imamo kao unikatnu svjetsku osobenost – kulturu. Gradimo mostove kulture, u tome je spas za sve nas.

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

Nezaboravne gurmanske scene

bitwc13.blogspot.com

U fokusu

a vrhunski filmski apetit nezaobilazan začin je makar malo mašte. I spremnosti za igru, onako kako to samo umije dijete. Kakvu su samo trpezu dječaci Nedođije spremali Robinu Vilijamsu u ,,Hook“ (Stiven Spilberg, 1991)! Takvu da se i jedan matorac oglodanog i bezukusnog života sjeti, kako se to postaje Petar Pan. Vrhunski gurmanluk je na filmskom platnu sugestivan poput seksi scene; to je instant apetit što se čita sa lica filmskih protagonista, poput grimase kritičara hrane, na dodir nepca sa prvim zalogajem u delikatnoj animiranoj poslastici ,,Ratatouille“. Sjaj sa masnih prstiju Alberta Finija i i Džojsa Redmena, dok filmski majstor tona u jednom potezu otvaranja školjke priređuje nezaboravnu gozbu u Oskarom nagrađenoj komediji ,,Tom Jones“ (1963). Istovremeno i kompletna studija - klase, generacije, roda, identiteta i karaktera, u svakom zalogaju Tonija Soprana u svih šest sezona kultne HBO serije „The Sopranos“. Filmski gurman je po pravilu iskren tip; onaj koji pred kamerom ne krije ni onu crtu bebeće radosti i iskrene naivnosti, koja nam teko često izmakne u realnom životu. Film zato ima tu ekskluzivu, da svoje apetite servira bez skrupula i kočnica. Za ovaj svjetski dan hrane, 16. oktobar, valjda dodati da je gurmanluk sedme umjetnosti i idealan način komunikacije. Autora i publike, prije svega; ali i sredstvo pre-

Integrite na prvi

Gangsterska večera u kultnom ,,The Godfather“

poznavanja sebi sličnih. Onakvih, sa kojima biste izvjesno dijelili trpezu. Uz poziv za dijeljenje, poput onih dječaka koji Robina Vilijamsa u Spilbergovoj ,,Kuki“ zamole da samo upotrijebi malo mašte.

Blue is the Warmest Color

Ona kultna scena u filmu ,,Tom Jones“ je bila toliko sočna i pretjerana, da su glumci Fini i Redmen imali ozbiljne posljedice od prejedanja nakon tročasovnog snimanja. I potom cijeli jedan dan bili van stroja filmske ekipe... Ovakva nezasita gastronomija pred filmskom kamerom je idealna simbolika strastvene gladi za životom. Potpunog, čulnog prepušanja uživanju. Baš takve seksi scene sa Zlatnom palmom nagrađenog, francuskog filma

,,Blue is the Warmest Color“ (,,La Vie d’Adele“, Abdelatif Kešiš, 2013), jesu nezaboravan potpis generacijske požude. U zapećku čulnog prepuštanja dvije mlade glumice Adel Egzarčopulos i Lee Sejdu jedne drugoj, ostala je ne manje delikatna scena Adelinog uživanja u špagetima. Začinjena sosom i mirisima porodičnog doma,

Pobožno pripreman zatvorski mafiozo obrok u mafijaškom klasiku ,,The Goodfellas“

shortlist.com

Filmski gurman je po pravilu iskren tip; onaj koji pred kamerom ne krije onu crtu bebeće radosti i iskrene naivnosti, koja nam teko često izmakne u realnom životu. Film zato ima tu ekskluzivu, da svoje apetite servira bez skrupula i kočnica

denofgeek.com

Gurmanska čulnost Adel Egzarčopulos u filmu ,,Blue is The Warmest Color“

oslikava njenu glad za užitkom i prije uraganskog kovitlaca strasti sa Leom Sejdu.

In The Mood For Love

Mnogo više stišanije, delikatne erotike, ostavljeno je u zalogajima i činu podijeljenog obroka u kultnom ostvarenju azijskog filma ,,In The Mood For Love“ (Vong Kar-vaj, 2000). Sami čin zajedničkog obroka za dvoje ljudi znači i padanje zidova i kočnica, jednih pred drugim. Poput okidača za konekciju, koja će obezglaviti samoću za dvoje ljubavnika, onda kada su to najmanje očekivali.

Babette’s Feast

Gurmansko rušenje zidova često je na filmu imalo kulturološko ishodište. Nigdje kao u Oskarom nagrađenom danskom filmu Gabrijela Aksela ,,Babette’s Feast“ (1987). Dvije strogo ,,zakopčane“ sestre, dio krute protestantske zajednice, ponudiće sklonište Francuskinji koja je iz Pariza izbjegla nakon propasti Pariske

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

Gozba mašte za Petra Pana - Robina Vilijamsa u pustolovini ,,The Hook“

et i strast zalogaj Beauty and the Beast

Savršeno servirana filmska večera? Bilo je potrebno malo Dizni magije, u animiranom hitu ,,Beauty and the Beast“. U pomoć karakternoj i preduzimljivoj Bel (Pejdž O’Hara), istinski autentičnom i jakom liku Diznijevih animacija, uteći će cijela armija posuđa, escajga, ali i jedan sufle sa sirom i ,,en flambe“ puding. Mnogo bitnije, ova scena je suštinski emancipatorska, kad sva ta silna pomoćna aparatura što stoji na raspolaganju jednoj djevojci, za nju servira ključnu poruku. ,,Pod pritiskom si? Serviraj i preuzmi sve u svoje ruke!“.

The Godfather

Savršen recept je poput matičnog broja za američkog krimosa sa nepogrešivim italijanskim akcentom. Takav je, za perfektan pasta sos, izdeklamovao Piter Klemenca (Ričard Kasteljano), bliski kompanjero don Vita Korleonea u ,,Kumu“ (,,The Godfather“, Frensis Ford Kopola, 1972). To je recept koji, sa velikom vjerovatnoćom tvrdimo, zna najviše filmskih gurmana, sa sve Klemencinom gestikulacijom i akcentom. U nekoliko rečenica u koje je stao sav njegov mafiozo inegritet i ponos: ,,You start out with a little bit of oil. Then you fry some garlic. Then you throw in some tomatoes, tomato paste, you fry it; you make sure it doesn’t stick. You get it to a boil; you shove in all your sausage and your meatballs. Add a little bit of wine, and a little bit of sugar – that’s my trick“!

Goodfellas

Još jedan način da se kulturološki, identitetski i potpuno iščašeno, itali-

pinterest.com

e u sedmoj umjetnosti

komune i Druge republike, 1871. godine. Angažovaće je za kućnu pomoćnicu, prije nego na filmskom šporetu počne da kipi njeno kulinarsko znanje, ponijeto iz jednog od najboljih restorana francuske metropole. Istvoremeno, film će biti lekcija potrebe za dijeljenjem; a pariska dama će, nakon dobitka na lutriji, svoje domaćine naučiti što je to gozba za pamćenje.

janski mafiozi odvoje od svih ostalih, pa i u zatvoru - je naravno servirana večera. Uz taktove ,,Beyond the Sea“ Bobija Darina u Skorsezeovom klasiku ,,Goodfellas“ gangsteri, pobožno posvećeni i pravični, pripremaju robijaški obrok iza rešetaka. ,,Luk izrezan tako tanko da bi se istopio ugrijan na samo malo ulja“, ćufte u paradaiz sosu, biftek srednje ispečen, led-ledeni jastozi, pršuta, salamica, sir od kojeg zamiriše i posljednja samica na dnu kazamata, naravno crveno vino i skoč viski...

Five Easy Pieces

Ponekad je, ipak, jednačinu potrebno pojednostaviti, što ne uspijeva lako Džeku Nikolsonu u ,,Five Easy Pieces“ (Bob Rafelson, 1970) na putu do što laganije večere sa samo malo tosta i omletom. Jer, naravno, konobarica u birtija-restoranu ne dozvoljava da se bilo što naruči mimo menija. - Pojednostaviću ti. Želim ovaj omlet, obični, i sendvič sa pilećom salatom na pšeničnom tostu. Bez majoneza, bez maslaca, bez zelene salate... E, to ćete mi donijeti, samo zadržite i pileću salatu. Hvala!“ - izgovara veliki glumac na jednom od sjajnih početaka ostvarenja nezaboravne karijere.

Big Night

Džaba svi kulinarski kritičari i filmski recenzenti - onaj vrhunski kompli-

ment se prije svega računa kad je upućen od majstora majstoru. Tako je scena u ,,Big Night“ (Kembel Skot i Stenli Tući, 1996) pokrenula cijelu revoluciju menija u američkim restoranima sredinom 90-ih. Jedan užasno komplikovan i težak za spremanje i želudac, naravno po italijanskom receptu, pripremaju braća ludih imena Primo (Toni Šelhaub) i Sekondo (Stenli Tući). Tako je skockan i serviran, da im veliki rival Paskal uz vrisak odgovara: ,,Ovo je tako je*eno dobro... Prokleti bili, trebao bih da vas ubijem!“.

E. T. the Extra-Terrestrial

Još jedan gurmanski savršen i intergalaktički zalogaj i zalog komunikacije, bio je istovremeno i perfektan način da se plasira proizvod na filmu. Umne glave kompanije ,,M&M“ su godinama proklinjale odluku da odbiju da njihovi slatkiši budu korišćeni u klasiku naučne fantastike i filmskog prijateljstva ,,E. T. the Extra-Terrestrial“ (Stiven Spilberg, 1982). Onaj ispružen prst povjerenja prema dječaku sa očima izvan svakog zla, pratiće trag i ponudu jednog ,,Reese’s Pieces“ slatkiša. I toj kompaniji obezbijediti multimilionske dobitke u godinama koje su uslijedile... Za malu filmsku lekciju koliko je u prijateljstvu, kao i u gurmanskom užitku, bitan jedan efektan i lagan prvi zalogaj. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

zerkalo

Predivni dokumentarac „Dick Johnson is Dead“

imdb.com

Čoko psihot Osamdeset šestogodišnji adventista stiže u raj po svojoj mjeri

Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

edan od najljepših kadrova 2020. godine? Bez sumnje, izraz lica osamdeset šestogodišnjeg Dika Džonsona dok, sasvim polako, gušta omiljenu čokoladnu tortu. No, o tome zbog čega su toliko posebni i dokumentarac „Dick Johnson is Dead“ i njegov glavni akter – jedan totalno nepoznati penzionisani psihijatar sa Menhetna, pričaćemo kasnije. Prije vedrijeg dijela priče o jednom od najrazigranijih dokumentaraca godine, slijedi jedan smrtno ozbiljni uvod... Nakon što dijete postane svjesno prolaznosti i krhkosti života, nastaje jedan od najdubljih strahova uklesanih u čovjekovo biće. To je, bez sumnje, strah od gubitka roditelja. Djetetovo spoznanje da njega samog jednog dana neće biti i dalje je apstraktno i nedokučivo. Ali, da otac i majka mogu otići i ostaviti ga samog, zauvijek... To je strah nad svim strahovima. Prvi i najjači u nizu mnogih

koje će to isto dijete potiskivati i gurati u najdublje fioke podsvijesti dok bude odrastalo.

U ime svih nas

Kad već dobro poraste, čak i onda kada bude mislilo da je racionalizovalo smrt, da je spremno za dolazak „one koja uzima bez ruku“ (Marina Cvetajeva), da je dovoljno sazrelo da može nastaviti samo – za dijete, smrt roditelja ipak (p)ostaje trauma. Što je dijete starije, ta trauma je još i veća. I to je logično, koliko god ubjeđivali sebe da je onom ko ima 50 ili 60 i neku u momentu kada sahrani majku lakše nego nekome ko ima 16 ili sedam. Jer, njihovim gubitkom, ta odrasla osoba prestaje da bude dijete. A navikla se na to. Bila je (nečije) dijete čitavog života... Zbog toga je užasno, užasno važno pričati o smrti još od najmlađih dana. U tom grmu, krije se zec svih naših budućih mentalnih prepreka i problema. Na njega reagujemo ili prećutkivanjem ili pokušajem da mu u startu zavrnemo šiju. U oba slučaja,

završimo u poricanju. Potiskivanje je lako. Pripitomljavanje je mnogo teže, ali je i jedino pravo rješenje na duže staze. Jer, uzimajući tog zeca u ruke, ne učimo samo o umiranju, nego i o ljepoti i mekoći življenja i dijeljenju trenutka sa drugima dok smo živi. Upravo o tome, o umjetnosti življenja ispod maske filma o bolesti, opraštanju i umiranju, govori „Dick Johnson is Dead“. Predivni dokumentarac, u kojem Kirsten Džonson („Cameraperson“, 2016), režiserka, direktorica fotografije i „nečije dijete“ staro 50 i kusur godina - simbolično ubija oca koji boluje od Alchajmera kako bi psihički pripremila porodicu za nadolazeću smrt, duboko je intiman i ličan. A opet, govori svima nama... I u ime svih nas.

Komična eulogija

Prije nego što je Dik obolio od Alchajmera, godine 2007. ista bolest odnijela je i njegovu suprugu, Kirsteninu majku Ednu. Bilo je to „jedno dugo zbogom“, reći će njen muž sa sjetom u očima. Jer, izgubili su je mnogo pri-

je nego što ju je smrt konačno uzela. Kada se sve to dogodilo sa majkom, Kirsten i njen otac nijesu znali što ih čeka. Bolest ih je uhvatila nespremne, a Ednin odlazak probudio duboku grižu savjesti. Kirsten je shvatila da ima samo nekoliko majčinih snimaka, i to nastalih tokom bolesti. Ni na jednom koji je snimila, kako kaže u ovom filmu, nije ulovila njen briljantni um. Nakon što je otac dobio istu dijagnozu, Kirsten je odlučila da za njega uradi ono što nije učinila za majku. Predložila je da snime film u kojem Dik (ne)očekivano umire na svakom drugom koraku u nadi da će tako lakše procesuirati njegov odlazak. Naravno, psihijatar sa višedecenijskim iskustvom u terapijskom procesu i neko ko je na teži način naučio što znači voljeti nekoga koga polako uzima Alchajmer – prihvatio je predlog bez dileme. Rezultat kćerkinog i očevog dogovora je, blago rečeno, nevjerovatan. Svjesna da smijeh ne može otjerati bolest i smrt, ali nadajući se da ma-

imdb.com

Poslije gledanja, naslov filma zvuči kao oksimoron. Dik Džonson ne samo što nije mrtav, nego nikada neće ni umrijeti. Kći je uspjela da ga obesmrti i da potvrdi sopstveni kredo: da je stvarni život fascinantniji od svega što možete da izmislite

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

“ više je film o življenju nego o umiranju

Odnos oca i kćerke ne može vas ostaviti ravnodušnim

kar može ublažiti njihov ubod, pazeći da nikada ne pređe granicu dobrog ukusa, intuitivna i sposobna da prepozna momente kada je dosta i kada treba da odloži kameru, Kirsten je pristupila eulogiji za oca – kao komediji.

Avion za bijeg

Humor prožima i „klasične“ dokumentarne snimke u kojima vidimo Dika kako jede onu tortu sa početka priče, igra se sa unukama, grli se sa kćerkom, donosi ili prihvata nove životne odluke (prodaja automobila, odnosno simbolično odricanje od sopstvene nezavisnosti - jedan od najdirljivijih momenata filma)... Ali, ti segmenti ne mogu ni da se uporede sa neočekivanim, često morbidnim epizodicama koje daju novo značenje odrednici „gallows humor“. Tada Kirsten i njen otac koračaju dvjema stazama. Jednom kojom će hodati članovi porodice nakon njegove smrti – i drugom, kojom će Dik poći nakon što ih napusti. Za hod prvom stazom potrebna je

Jedna od bizarnih inscenacija smrti šarmantnog Džonsona

velika mentalna snaga – ali i izuzetan smisao za humor. Kirsten i Dik pokazali su da imaju oboje razgledajući mrtvačke sanduke, birajući cvjetne aranžmane i cjenjkajući se sa pogrebnicima. U tim momentima, ostavljaju u dilemi. Da li je sve ovo njihov način da se suoče sa strahovima? Ili im, jednostavno, snimanje samo daje izgovor da izbjegnu ozbiljan razgovor, da se druže, smiju, pričaju, zabavljaju, da vise zajedno? Sudeći prema emociji koja odzvanja cijelim filmom, „Dick Johnson is Dead“ je i jedno i drugo. I psihoterapija u slikama, i alibi za izmotavanje i avion kojim otac i kćerka bježe nebu pod oblake, daleko od crnih misli. U momentima kada se film pretvara u taj avion, Kirsten i njen otac koračaju onim drugim pomenutim putem kojim će Dik ići poslije smrti.

Frida, Hrist, Frojd

S obzirom na to da je Dik podignut u strogoj adventističkoj porodici, u kojoj su bili zabranjeni alkohol, ples i filmovi (toliko o tome!), njegov dio puta poveo je dokumentarac pravo u raj. Naravno, po njegovoj mjeri. Adventistima, makar onima kakvi su bili Dikovi roditelji, podigla bi se kosa na glavi od prizora jednog vjernika koji sjedi za stolom punim ića i pića u rasplesanom društvu koje, između ostalih, čine Baster Kiton, Brus Li, Frida Kalo i Sigmund Frojd. Ili smješta stopala, deformisana po rođenju, u lavor da mu ih opere i izliječi glavom i bradom – Isus Hrist... Lako je zamisliti Alehandra Hodorovskog kako se oduševljava ovom vrstom šašave filmske terapije; Irvina Jaloma kako pretapa „slučaj Dik Džonson“ u jednu od autorskih knjiga o psihoterapiji – ili Vernera Hercoga kako ih, onako šarmantno

indiewire.com

oladna terapija REŽIJA: Kirsten Džonson ULOGE: Dik Džonson, Kirsten Džonson, Ana Hofman, Majkl Hilou TRAJANJE: 89 min a opet inkvizitorski, ispituje o snimajućim odlukama. Uostalo, režiserka kao da je i usvojila onaj čuveni moto jednog od najboljih svjetskih dokumentarista: „Kad bih čuo da će sjutra biti smak svijeta, već danas bih počeo da snimam novi film.“ Hercogu bi se, bez sumnje, najviše dopali fragmenti u kojima Kirsten simbolički ubija Dika (rušenjem klime na glavu, ubodom eksera u vrat, padom niz stepenice, srčanim udarom od previše parčadi čokoladne torte), a potom i nama i njemu, tako nevičnom filmskim cakama, pokazuje kako je sve to snimila. Jer, u ovim segmentima krije se vrlo interesantan meta-komentar o prirodi filma kao umjetnosti, o toj neprocjenljivoj iluziji koju vam može dati: da pomoću jedne filmske kamere možete pokazati srednji prst smrti. I obesmrtiti, protiv svih pravila, nekoga koga je odlučila da uzme. Snimajući film nekoliko godina Kirsten se pobrinula da prvo zavolite ovog toplog, empatičnog djedicu i da ostanete zadivljeni njegovim predivnim odnosom sa kćerkom i ostatkom porodice, a onda i da iz prve ruke ispratite urušavanje njegove memorije, nezavisnosti, lucidnosti, predivnog karaktera. Koliko je taj

pristup uspio, najbolje pokazuje Dikova „probna“ sahrana, koja je ostavljena za kraj. U momentu dok budete gledali njegovog najboljeg prijatelja kako se guši u suzama dok drži govor – iako zna da je Dik još živ i da mu se slatko smije sa druge strane vrata – znaćete da će se i vama steškiti u grudima kada pročitate da je stvarno preminuo.

Ublažena gorčina

O, malo je reći da poslije ovakvih 89 minuta filmske umjetnosti naslov „Dick Johnson is Dead“ zvuči kao oksimoron. Dik Džonson ne samo što nije mrtav, nego nikada ne može ni umrijeti. Ovim filmom kći je uspjela da mu se zahvali za svu ljubav i podršku koju joj je pružio (sjajan detalj je momenat kada se maskira u Frankenštajnovu mladu u čast prvog filma na koji ju je odveo, iako je odrastao u porodici u kojoj je odlazak u bioskop bio zabranjen) - i da ga obesmrti potvrđujući svoj autorski kredo: da je stvarni život mnogo fascinantniji od bilo čega što možete da izmislite. Tek nakon što Dik stvarno pođe, Kirsten Džonson dobiće odgovor na pitanje da li ova vrsta filmskog eksperimenta stvarno može da ublaži gorčinu smrti. U tome i leži ljepota gorkoslatke priče u koju se upustila sa ocem. Možda ovakvi dokumentarci stvarno ne mogu da ublaže bol koji izaziva „ona koja uzima bez ruku“. Ali, sudeći prema „Dick Johnson is Dead“, i te kako mogu da umanje gorčinu iščekivanja. Ne samo sopstvenim akterima, nego i svima nama koji smo imali tu sreću da, makar preko ekrana, upoznamo Dika Džonsona. I da dobijemo ovo predivno uputstvo za tortiranje života od jednog od najinspirativnijih djedica u istoriji dokumentaristke.

Ocjena: 9/10

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

SERIJE

La valla

Autori potcijenjene španske distopije otvaraju pitanja relevantna i za svjetski poredak u doba pandemije

Virus okidač za diktaturu Od svih slika koje nudi kombinacija, doduše, mnogo bolje izgrađenih svjetova distopija „The Handmaid’s Tale“, „1984“ i „The Man in the High Castle“, najstrašnija je ona ekonomska

erijama koje se vrte oko virusa upala je sjekira u med tokom pandemije kovida-19. Možda zvuči čudno i neočekivano – jer, kome je do priča o fiktivnim zarazama dok jedna vrlo realna plamti u svačijem dvorištu – ali tako je. Kad je u pitanju televizija, ljudi, jednostavno, vole da vide, čuju i osjete baš ono što im se u tom momentu događa... Naročito kada ih sopstvena stvarnost užasava i zbunjuje više nego i najstrašnija fikcija. Nažalost, u plastu svih tih silnih „viroznih“ serija nije se pronašla skoro nijedna apsolutno vrijedna pamćenja.

Trka za prorokom Promašaje poput ruske „To the Lake“ ili američkog rimejka britanskog trilera „Utopia“ ne bi trebalo ni pominjati. Činjenica je da se većini takvih serija, čak i onim najzaraznijim poput njemačke „Biohackers“, brazilske „Kissing Game“ ili njemačkodanske „Sløborn“, samo posrećilo sa datumom premijere. Gledaoci i kritičari dali su im šansu vapeći za nečim za što bi mogli da kažu: „Serija koja je

predvidjela pandemiju korona virusa.“ I zamislite sad... U lovu na vrlog televizijskog proroka, uspjela je da im promakne jedna od rijetkih koja se vrti oko virusa - a i te kako ima smisla. Španska distopija „La valla“ („The Barrier“) za sada jeste izbrojala samo pet od 13 planiranih epizoda (50-55 min) koje se objavljuju pojedinačno, svakog petka na Netfliksu. No, čak i ako njen kvalitet padne, serija Danijela Esihe obilježiće 2020. godinu po otvaranju vrlo dojmljivih pitanja, između ostalog, i u vezi sa uticajem korona virusa na budućnost svjetskog poretka. Radnja serije „La valla“ odvija se 2045. godine u Madridu. Španija, kao i ostatak svijeta, iscrpljena je Trećim svjetskim ratom, ekspanzijom virusa i ekološkom katastrofom koja je dovela do borbe oko ograničenih prirodnih resursa. Španska vlada, pod maskom prevencije virusa i saniranja posljedica rata, iskoristila je tešku situaciju da proširi moć. Slična stvar dogodila se i sa

drugim zemljama širom svijeta. Došlo je do uspona diktatorskih režima, rasta policijske brutalnosti, kršenja osnovnih ljudskih prava. Tu ne govorimo samo o slobodi kretanja, koja se privremeno može ograničiti zbog suzbijanja zaraznih bolesti. Pričamo čak i o pravu da se bude roditelj. Jer, u toj i takvoj 2045. godini, ako i otac i majka nijesu zaposleni, „socijalna služba“ preuzima brigu o djeci sve dok oboje ne pronađu posao. „La valla“ je dijelom zasnovana na Frankovoj diktaturi od 1936. do 1975. u Španiji, pa i vizuelni identitet serije apsolutno odgovara priči koja je smještena u četrdesete godine. Ta odluka je vrlo efektna s obzirom na to da se radnja odvija „pet minuta u budućnosti“. U Španiji 2045. godine ne samo da nema letećih automobila, nego ni najmanjeg znaka progresa. Kad na svu tu retrogradnost dodate činjenicu da akteri serije na svakom koraku dezinfikuju ruke, mjeri im se temperatura i utjeruju se u kuće uz alarm koji označava početak

policijskog časa, stvara se atmosfera koju vrlo, vrlo dobro poznajemo.

Čiji je duži Pojačani „elementi“, poput gestapovca koji ubija preplašenog tinejdžera sa Daunovim sindromom zbog toga što se nije zaustavio na njegovu komandu ili mengelovskih eksperimenata sa „posebnom djecom“ u čijoj se krvi možda kriju antitijela neophodna za proizvodnju vakcine – samo potcrtavaju u kojem se pravcu može razvijati situacija. I koliko je, i na lokalnom i globalnom nivou, lako zloupotrebiti svaki oblik „zaštitnog“ ograničavanja slobode... Sve u vezi sa serijom „La valla“ previše je poznato i realno, ali ipak djeluje čudno i daleko od onoga što mislimo da nas može zadesiti. Opet, ne bi trebalo smetnuti s uma da najveća samovlašća počinju „malim“ kršenjem pravila. Na primjer, tokom karantina, neustavnim objavljivanjem identiteta osoba u samoizolaciji kako bi se spriječilo širenje virusa. Slobode ima ili nema. Ne može

se ni dati, ni oduzeti na kašičicu. Ako prihvatate samo takvu definiciju slobode, onda ćete vrlo lako prepoznati crvene alarme koje je kroz sudbinu jedne naizgled obične porodice provukao Esiha. Zazvoniće vam u glavi i podsjetiće na slike koje odlično znate: od virusa koji je zaustavio normalan život, preko ekološke katastrofe koja se pogoršava iz dana u dan, do prepadanja svjetske javnosti potencijalnim nuklearnim ratom i tvitovima političkih vođa koji provode mandate mjereći „čiji je duži“.

Osjećaj sa početka Opet, od svih slika koje nudi Esihina „La valla“ kombinujući, doduše, mnogo bolje izgrađene svjetove distopija „The Handmaid’s Tale“, „1984“ i „The Man in the High Castle“, najstrašnija je ona ekonomska. Jer, mnogi su već osjetili posljedice uticaja virusa na jačanje jaza između bogatih i siromašnih. Kad startne pozicije nijesu iste, siromašni mogu biti samo još siromašniji, a bogati još bogatiji. Nije taj zaključak ni nov, ni šokantan,

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

Song Exploder Simpatična serija o nastanku evergrin pjesama i aktuelnih hitova

ali Esiha ga je spakovao vrlo ubjedljivo. „La valla“ gura u prvi plan odlične teme. Samo je pitanje koliko će dobro i duboko biti razrađene do samog kraja. Već u petoj epizodi, sa prevelikim skretanjem u melodramu i proklizavanjem na terenu logike (ređale su se ishitrene odluke u svijetu u kojem Veliki brat uvijek posmatra), osjetile su se turbulencije, kao i činjenica da serija ipak nije povjerena skroz ubjedljivoj glumačkoj ekipi. Čak ni Anhela Molina, redovna kod Almodovara, nije na nivou, a kamoli mlađi, nepoznati španski glumci. Utisak o kompletu umnogome zavisi od toga hoće li Esiha uspjeti da produbi lijepo postavljenu radnju, odlično započetu karakterizaciju i teška pitanja poslije kojih slijede još teži odgovori. Sa još osam epizoda do kraja, može se dogoditi svašta. Ali, teško i mogućnost da oni koji pogledaju seriju „La valla“ na kraju izgube onaj lijepi osjećaj sa početka... Da im je sjekira stvarno pala pravo u med zbog toga što su je pogledali baš u doba korona virusa.

Ocjena: 3,7/5

M. I.-N.

ali mandolinski rif, što otvara ,,Losing My Religion“, je skoro identičan temi japanskog muzičkog genijalca Rijučija Sakamota, u artschool filmu ,,Merry Christmas, Mister Lawrence“ (Nagisa Ošima, 1983) sa Dejvidom Bouvijem. Tako je putovao preko pola svijeta do sna gitariste Pitera Baka. I jedne nesigurnosti pjevača Majkla Stajpa. Stajp je cijeli proces nastanka pjesme ,,Losing My Religion“ opisao kao kismet; a to je arapska riječ koja označava potpuno slučajan momenat, što kad se desi djeluje kao davno zakazan sastanak sa sudbinom. U našem jeziku najbliže proviđenju - a za Stajpa je poput Svetog grala. Kao i za sve muzičare ovog svijeta što pokušavaju da nešto stvore, da se iskažu, da kreacijom dotaknu višu sferu često nepodnošljivog postojanja. I uhvate pjesmu svog života.

imdb.com

Kismet ili eureka Muzičke zvijezde junaci miniserije u intimnom otkrivanju kreativnog procesa

Lekcija iz istorije

I siti i gladni

Neumorni vitez u potrazi za Svetim gralom Netfliksove miniserije ,,Song Exploder“ ipak je tek indirektno dio muzičkog svijeta. Hrišikeš Hirvaj je autor istoimenog muzičkog podkasta već šest godina, sa namjerom da natjera velike muzičare da podare intimne priče i sjećanja nastanka nekih od njihovih najvećih pjesama. Tokom godina za nama ugostio je, na primjer, Bjork, Solanž, Igi Popa, Lordi, ekipe iz bendova U2, Metallica, The Roots i Wilco. Pa sa autorima dekonstruisao one najpoznatije muzičke teme serija i filmova poput ,,Stranger Things“, ,,House of Cards“, ,,Avengers“... Malo je reći, da sada njega muzičari i producenti vuku za rukav, za

strancu prepoznate sebi sličnog.

gostovanje gdje bi podijelili svoju muzičku intimu. Miniserija ,,Song Explorer“ ima dvije uslovne i jednu pravu manu. Prva je činjenica da je stala na samo četiri 20-minutne epizode, odnosno pjesme. Druga da na njoj nema dovoljno samog Hirvaja - što je opet njegova sasvim ljudska odluka da taj kompletan prostor ipak zauzmu pjesme i muzičari koje voli. Ona jedina realna zamjerka je da se projekat (makar za sad) zaokruži pričom o nastanku hiphop hita ,,LA“ repera Ty Dolla

$ign. Blago forsiranu geto priču iz predgrađa možete komotno preskočiti, neće vam bilo šta novo reći; a sa preostale tri ćete biti dovoljno siti i dovoljno željni novog sličnog materijala. Hirvaj je pogodio kontraste izabranih tema - tako je hit ,,3 Hour Drive“ aktuelnog albuma Ališe Kiz, na kojoj gostuje sve popularniji Londonac Samfa, perfektan intimni uvod. Jedna priča u 20 minuta koja će vas ubijediti u čudesnu moć timskog rada, komunikacije. U momenat magije, kada u totalnom

Ako vam se Ališa pomalo učini kao biće sa druge planete, ne brinite - Samfa joj pruža idealan balans. Otkrićete, zbog čega nešto što je za njega lična tragedija, za nju znači jaku majčinsku priču regeneracije, novog rađanja. A slavne muzičare predstaviti i u vrlo ogoljenom grču, onda kad pomalo sujetno, ali neodoljivo tragaju za nečim većim od sebe i života. A to je pjesma i muzika. ,,Wait for it“ je brodvejski hit megapopularnog mjuzikla ,,Hamilton“, koju potpisuje Lin-Manuel Miranda. Ta druga, neočekivana epizoda je najjača, i predstavlja skoro potresan i inspirativan proces u kojem se autor, u potrazi za jakom pjesmom, pronalazi u liku glavnog negativca u mjuziklu. Uz prelijepu i temeljnu istorijsku istragu karaktera važnih faca iz američkog rata za nezavisnost. Konačno, ,,Losing My Religion“ epizoda je biserni niz malih detalja, gestikulacija, stidljivosti, tišine, inspiracije Majkla Stajpa i ekipe iz benda R. E. M. Pjesma stara skoro tri decenije, koju ste izvjesno previše puta čuli u životu, dobija novu energiju i snagu. I to u momentu kada Stajp, potpuno banalno, kao da izgovara jedno ,,eureka“ - I počinje da recituje stihove koje je skoro zaboravio. Tamo, pritisnut u uglu i pogledima, pod reflektorima, pronalazi svoj kismet... Za sebe i nas, u pjesmi koja nakon tri decenije, u jednoj Netfliksovoj miniseriji, konačno otkriva u cjelosti sebe. S. STAMENIĆ

Ocjena: 3,8/5

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

serije

Patria

Izuzetna dekonstrukcija Baskije pita što je to domovina

Cijena jednog kuršuma

vo Andrić je ,,Na Drini ćupriju“ pisao na ekavici; svom bezimenom naratoru želio je distancu i objektivnost brižnih hroničara, kakvih nije bilo ni za lijeka u lavirintu balkanskih planina. Za pisca hit-romana ,,Patria“, Fernanda Aramburua, ta distanca građena je od momenta kada je, kao dječak, napustio Baskiju i Španiju. Jedan bilbord za seriju bio je krajem septembra dovoljan da naglavačke okrene javnost i pokrene političku debatu u zemlji. Napola podijeljena najava za prvu epizodu HBO serije ,,Patria“, sa jedne strane prikazala je ženu nad muževim lešom, trenutak nakon što su ga ustrijelili teroristi baskijske organizacije ETA. Na drugoj polovini, pretučen pritvorenik svjedoči o decenijskoj praksi španskih policajaca prilikom isleđivanja osumnjičenih za terorističke napade. ETA je prije deceniju objavila prekid svih napada, a prije dvije godine i svih aktivnosti; ipak, o naličju priče i tretmanu baskijskih zatvorenika se ćutalo. Sve dok ,,Patria“, miniserija u osam djelova za koju je tekst po Aramburuovoj knjizi pisao Aitor Gabilondo, ove jeseni nije pogodila metu.

Pokidane niti života

A ,,Patria“ je hit jer je mnogo više od političko-istorijske dekonstrukcije jednog vremena i prostora. Ni floskula ,,tiče se običnih ljudi“ je ne dotiče u cjelosti, pa ni to što iz minuta u minut postavlja prava pitanja, otvara velike i goruće dileme. Ovo je priča dvije majke čije je porodice i sudbine podijelio jedan pucanj. A jedan jedini kuršum, u sukobima poput ovakvih, nikada ne unesreći samo jednu porodicu; znamo to dobro, iz primjera bliskih po svim koordinatama. Da se ,,Patria“ isključivo vrti oko Bitori, dame koju i godinama nakon ubistva muža progoni nepravda bilo bi dovoljno. Početak je njen povratak u davno napušteni stan u malom gradu, gore u baskinskim planinama, gdje želi da udahne malo života i pronađe klicu smisla i pravde. Elena Irureta tu ulogu iznosi sa toliko neusiljenog humora i dostojanstva, toliko prigušene topline i stoičke tragedije osobe što

marca.com

Kontroverzni poster španske hit serije

Ovo nije priča o jednom velikom istorijskom trenju; već je neodoljiv pejzaž od malih životnih priča, odrastanja, klasa, suočavanja sa starošću i prolaznosti. Izuzetnih karaktera i sudbina kakve ćete sigurno prepoznati u svom komšiluku ili porodici traži način da se iskobelja iz singulariteta svog života. Ali ne, ,,Patria“ je i Miren (Ane Gabarain), majka mladića iz komšiluka koji je, ,,nošen dugu prema mučenim precima“, skliznuo u terorističku organizaciju kao u igru. Njihove priče se prepliću u neraskidivom klupku dok se radnja perfektno odmotava kroz dvije vremenske perspektive. Sa jedne strane 90-ih u jeku aktivnosti ETA, ali i u modernom vremenu, kada oni sa sjenkama i ožiljcima istorijskog momenta i sudbinske igre, traže način da povežu pokidane životne niti.. Ili da ožiljke makar ušminkaju, a crnu prljavštinu od krivice drže ispod tepiha. ,,Patria“ ima u uvodne tri epizode jednu jedinu ,,manu“, a to je da se otvoreno gadi bilo kakvog radikalizma. To je naravno apsolutno ispravno, ali ne čini dobro za samu seriju: ETA je predstavljena kao ogoljeno zlo, ili kao najbolnija među

svim zabludama. Za kreatora serije Gabilonda, bilo kakvo uzimanje oružja u ruke, traženje jataka po šumama i gorama - je direktna karta za nesreću. I to servira vrlo direktno od samog starta, oduzimajući projektu bilo kakvu ideološku klackalicu.

Lavirinti sudbina

Radikalizam je u Baskiji, onako kako zemlju roditelja doživljava pisac Aramburu, nije donio ništa osim nesreća i sramote. I ne tiče se bilo kakve borbe za slobodu. A da je zaista tako, serija će vas još bolje ubjeđivati kroz priče njenih likova. Bitorin tih i beskrajan dijalog sa ubijenim mužem će vam samo u početku djelovati deplasiran, a potom potpuno originalan i šaramntan. Mirenina kćerka Aranća (Loreto Mauleon), jedna životna radost mladosti što je u jednom trenutku srušena bolešću, će vas zaboljeti kao najrođenija. I još više

očarati štosnim prkosom i karakterom iz tihe bolesničke postelje. Kao takva, savršen je par u nekom paralelnom svijetu za Bitorinog sina Ćavijera (Injigo Aranbari) - introvertnog ljekara, zarobljenika traume i očeve smrti, tipa zaglavljenog u vremenu kojeg će sestra opisati kao najtužnijeg čovjeka na svijetu... A svako od njih djelovaće kao dio toliko poznatog svijeta, da ćete poželjeti da autor serije što prije razgrana i dodatno usloži njihove sasvim realne odnose. Kao što to Fernando Aramburu čini u 600 i kusur strana knjige. ,,Patria“ zato nije priča o jednom velikom istorijskom trenju; već je neodoljiv pejzaž od malih životnih priča, odrastanja, klasa, suočavanja sa starošću i prolaznosti; karaktera i sudbina kakve ćete sigurno prepoznati u svom komšiluku ili porodici. Zato je i najbolji dokaz, šta jedna konkretna ,,domovina“ (,,patria“) istinski znači: ne bilo kakve granice, boje, parole, junačke prekretnice, zanose i bolne žrtve... Već samo i isključivo lavirinte sudbina, što traže načine da se skladno preklope. A tamo, u brdima Baskije iznad Atlantika, olujne kapi donijeće vam miris olovnog moram neke pretjerano poznate i slične gorčine. S. STAMENIĆ Ocjena 4,5/5

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

Zgrabi FILM Ostvarenje koje je na mene ostavilo snažan utisak još dok sam bila dijete jeste ,,Kristijana F - Mi djeca sa stanice Zoo“. Rađen je po knjizi Kristijane F. ,,Mi djeca sa stanice Zoo“ (Chrstiane F. – Wir Kinder vom Bahnhof Zoo“, Uli Edel, 1981). Kristijana Felšerinov postala je zavisnica od heroina sa 14 godina, a u tom periodu bavila se i prostitucijom. Knjiga i film služe kao opomena da više nijedno dijete, pa samim tim ni čovjek, ne zaluta u narkomaniju, da nikada više ne bude Kristijana F. i Detlefa. ,,Bog postoji - njeno ime je Petrunija“, u režiji Teone Strugar Mitevske, još jedno je ostvarenje sa izvanrednom cjelokupnom ekipom. Film se oslanja na stvarni događaj u Štipu kada je na Bogojavljenje djevojka skočila u rijeku i uhvatila časni krst. Ovaj film je inspirativan u načinu na koji pokreće mnoge teme. Američki ,,Dark Waters“ (Tod Hejns, 2019) zasnovan na članku Natanijela Riča iz Njujork tajmsa prati sudski proces advokata Roba Bilota protiv kompanije ,,Dupont“ koja je bacala hemijski otpad u potok, što je dovodilo do pomora životinja, a kod ljudi izazivalo rak i druge bolesti. Bilota glumi odlični Mark Rafalo. Bila sam šokiranja gdje se hemikalija PFOA nalazi, od teflona do kutija za picu, čak i vodootporne odjeće.

TV Italijanska serija ,,Lovac“ („Il cacciatore“) rađena je po autobiografskom romanu Alfonsa Zabele koji je bio i jedan od saradnika na seriji. Njega tumači izvanredni Frančesko Montanari u liku Saverija Baronea. Vrlo inspirativna priča o javnom tužiocu Zabeli koji je tih devedesetih godina poslao u zatvor neke od najokrutnijih šefova sicilijanske mafije. Podatak o tome kakav je čovjek govori da ga je 1989. u tim za borbu protiv mafije u Palermu pozvao Đovani Falkone. Tada je Zabela imao 27 godina. Sada radi kao sudija u Napulju. Preporučujem serije ,,The Young Pope“ i „The New Pope“ koje je maestralno režirao i napisao Paolo Sorentino, a nikada mi ne dosade ,,Poirot“, ,,The Adventures of Sherlock Holmes“ sa neprikosnovenim Džeremijem Bretom, ,,Only Fools and Horses“, ,, The Agency“ i ,,Hobotnica“ („La piovra“).

Bojana Radonjić, novinarka

Tamne vode korporacijske hobotnice

Od emisija, dokumentarci Dejvida Atenboroa i kanali Discovery i History. Ganu me do suza emisije u kojima se pomaže siromašnima, ali mi zato osmijeh na lice vrati ,,The Graham Norton Show“. Vrlo edukativnim smatram emisije o preživljavanju sa Berom Grilsom, jer ipak je riječ o nekadašnjem pripadniku specijalnih jedinica britanske vojske.

MUZIKA Boris Šekularac

PREPORUKA

Na starom očevom gramofonu brat i ja slušali bismo Mahaliju Džekson, Reja Čarlsa, Bitlse, Elvisa, Ninu Simon i druge. Zvuci Pink Floyda, Whitesnakea, Deep Purplea, RHCP, Led Zeppelina, AC/DC, Jamiroquai, Incognita, Brand New Heaviesa, Ele Ficdžerald, Ričarda Bone, Kokera, Hendriksa, Robija Vilijamsa, Bublea i Morikonea ispunjavaju dom i danas. Tu su i Arsen, Nikola Vranjković, Korni grupa, Dejan Cukić, Azra, EKV, Oliver, Džiboni, Neverne bebe, Hladno pivo, Bajaga, Smak, Dubioza kolektiv, Damir Urban, Darko Rundek, 2 Cellos i drugi. Crna Gora je, takođe, oduvijek imala čime da se podiči na polju muzike, a za nabrajanje trebalo bi mi mnogo redova ove stranice.

Zaobiđi FILM To su filmovi, emisije i muzika koji ne doprinose razvoju čovjeka. Naprotiv, štete mu. Zaobiđite američke tinejdžerske komedije i filmove sa izrazitim nasiljem.

TV Rijaliti programe, sapunice, ali i serije na dječjem kanalu Nikelodeon, kao i pojedine crtane filmove poput ,,Sunđera Boba“. Voljela bih da mediji budu edukator, da izborom programa ukazuju na prave vrijednosti i podstiču razvoj čovjeka. Nikada neću zaboraviti apel Nika Vujičića medijima na panelu u Novom Sadu. - U centar postavite dobra djela koja ljudi čine. Drugi će tako vidjeti da nije cijeli svijet ružan i mračan i inspirisati dobro u ljudima. Neka dobri ljudi budu svjetionici - kazao je Vujičić.

MUZIKA Zaobiđite elektronsku, pogotovo trap muziku i turbofolk, ali i pojedine ,,zvijezde“ današnje inostrane pop scene.

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

ijetko ko je na modernoj sceni i pod lupom planetarne publike tako temeljno i hrabro istraživao svoj bol kao Soccer Mommy na novom albumu ,,Color Theory“. Sofi Elison, kantautorka iz velike kantri prijestonice Nešvila, je na radaru u elitom indi rok miljeu od prije dvije godine sa albumom ,,Clean“. Rijedak je primjer ,,uradi sam“ zvijezde - djevojka koja se do popularnosti prvo uzdigla pjesmama snimljenim na rudimentalnoj opremi u svojoj sobi, pa objavljivanim besplatno na onlajn platformama. Sa 22 godine, zaslužila je epitet ,,kraljice bedroom popa“ - žanra koji bi se mogao opisati kao moderni odbljesak drim popa od prije tri decenije.

Sofi Elison težila je zvuku sa prašnjave kasete izvučene iz naftalina, a to je, zamislite, postigla semplovanjem klavirskih i gudačkih tonova sa starih disketa

Prelijepe teksture

- Gledaj me kako tonem pod vodom kao kamen - izgovara sanjivo, poput trabunjanja iz košmara u ,,Night Swimming“. Prvi put je na njenom albumu potpisan i bend, ali je

Zrak n proljećno

Sofi Elison je moderna princeza ,,uradi sam“ muzike

jasno da se radi o zvuku koji je, do posljednjeg tona, sama aranžirala. Težila je zvuku sa prašnjave kasete izvučene iz naftalina, a to je, zamislite,

postigla semplovanjem klavirskih i gudačkih tonova sa starih disketa! To je najbolji dokaz koliko je za nju sam fizički proces stvaranja muzi-

ktor

mot novog Bajaginog albuma ,,Ovaj svet se menja“ je poput pasoša. Tako je jasna želja da za vječnu facu regionalnog roka bude više od lične karte. Već zalog za mobilnost, osvajanje nove teritorije - u jednom vremenu što se samoizolacijom prilično ubuđalo.

svetplus.com

Jaka kampanja

Ovo nije autorski iskorak, niti serviranje materijala koji bi eventualno nastajao u neizvjesnosti korona krize, daleko od toga. Bajaga je prosto odlučio da dug period bez nastupa iskoristi za čišćenje svog muzičkog nasljeđa

Ono što je vrlo dirljivo i jako, jeste činjenica da se ne radi o prosto ljubavnim pjesmama. Nostalgične, gotovo jecajuće gitare na ključnoj pjesmi ,,Yellow is The Color of Her Eyes“ su lavirint u kojem Sofi ispovijeda najveću bol. Onaj neizbrisivi pogled majke na

Kako počistiti s

a i ins

Bajaga i instruktori odlučni da ostanu produkcijski aktivni tokom pandemijskih dana

Najveća bol

,,Ovaj svet se menja“ je riznica do sada neobjavljivani

t ru

Baj

ke jedno pobožno i ljekovito iskustvo. Na singlu ,,Circle The Drain“ gitare su ,,nasložene“ u prelijepim teksturama - dok Sofi

jednostavno i savršeno mirno pjeva u povlačenju u mrak jednog samotnog doma. Ta samoća, u kojoj je zatičemo od starta karijere, nije izbor koji je birala - naprotiv, što je vrlo jasno u ,,Crawling in My Skin“, sa klaustrofobičnim efektom.

Dobar prst prašine je tokom pandemijske krize pao na mejnstrim pop rok regiona. Zato je Bajagin ovogodišnji projekat svojevrstan inadžijski zalog za ranojesenje razmrdavanje umrtvljene scene. Ono što je očigledno je, da ,,Ovaj svet se menja“ prati jaka medijska i marketinška kampanja, koja je za sam projekat mač sa dvije oštrice. Jer, ovo nije autorski iskorak, niti serviranje materijala koji bi eventu-

alno nastajao u neizvjesnosti korona krize, daleko od toga. Bajaga je prosto odlučio da dug period bez nastupa iskoristi za čišćenje svog muzičkog dvorišta. A to znači sakupljanje, sistematizaciju, rearanžiranje i plasiranje onih pjesama koje do sada nije objavljivao na albumima. Takve su, apsolutno, dio onog najboljeg što je stvarao i bez njih bi slikao karijeri Bajage i instruktora bila nepotpuna. I to u onoj mjeri u kojoj to jeste muzika za filmove i

svetplus.com

Album ,,Color Theory“ potvrda je autorstva rijetko pro

amazonaws.com

d ž uboks

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

Ocjena: 84/100

ih Bajaginih pjesama

svoje dvorište serije - ali i sve one pjesme koje je pisao za prijatelje i druge izvođače.

Ni na nebu ni na zemlji

Rezultat je lagan, zabavan, simpatično iščašen i nepretenciozan - ma sve ono što očekujemo od jednog Bajaginog albuma. U tom procesu zaokruživanja koncepta Momčilo Bajagić je do kraja sebi dosljedan, uz tek nekoliko promašaja koji ne utiču pretjerano na finalni utisak. Tako je ,,Darja“ otpjevana sa glumcem Milošem Bikovićem kao štosna ljubavna pjesma pripremila u javnosti teren za izlazak albuma. A četvrt vijeka star hit ,,Ni na nebu ni na zemlji“, iz istoimenog filma, mali lament nad vremenom. I prostorom, koji po mnogo čemu nije mrdnuo iz nekih ukopanih rovova, od vremena koje još

nije imalo bilo kakve veze sa koronom. Sasvim je jasno, zbog čega Bajaga nije želio da je ovog puta aranžerski dotakne; ovako je samo pružio dodatni fokus njenoj aktuelnosti. Interesantno je, na primjer, Bajagino izvođenje njegove pjesme ,,Moja draga“ koju je proslavio Zdravko Čolić - a realan, pretjerano ravan i mlak promašaj ,,Tvoje oči“. A prave pogotke, naravno, treba tražiti tamo gdje ih ne očekujete. To su kantri bombonica ,,Kako se to naziva“ i zaboravljena ,,Ja sam se ložio na tebe“. Čisto da shvatite, koliko je Momčilu Bajagiću sa 60 godina bitna ne samo šira slika karijere. Već jedan cijeli mladalački horizont, kojem je ostao vrlo dosljedan i pod kojim je ogrijao silne generacije. S. S.

Ocjena: 65/100

trecisvijet.com

roug

Hrvati na tragu temeljnog istraživanja američkog folka

Bendžo je inspiracia za Kristijana Keveševića i ekipu benda She Brought Me Gasoline

ada su bendovi sa ove strane Atlantika u pitanju, zaranjanje u izvornije forme američkog folka uvijek je djelovalo više kao mimikrija, podražavanje, a ne kao stvaranje na prostoru kojem duhu realno pripadaju. Rijedak izuzetak, koji raduje i iznenađuje, je hrvatski She Brought Me Gasoline.

Ukus bluza

Frontmen Kristijan Kevešević je muzičar za kojeg bi mirne dušle mogli reći da pripada vrletima Istočnog Kentakija. Upravo njegov je bendžo uvijek u prvom planu. Da u nekoliko sekundi shvatite, da ste na onoj teritoriji između kantrija i folka, koja je apsolutno retro i pripada pravim sladokuscima. Vrlo očigledan ukus bluza iskustvo će učiniti dodatno sočim i upečatljivim za bilo kog regionalnog zaljubljenika u ove forme, koje sve zajedno stanu pod onu famoznu ,,roots“ kapu i etiketu.

rockomotiva.com

amazonaws.com

samrti. I taj momenat, izvjesno proganjajući za svakog ko utone u album, ključ je za razumijevanje njene ,,teorije boja“, koja je ključni motiv ploče. Posljednja ,,Grey Light“ je poput

uranjanja u bijeli šum na starom televizoru, jednu prazninu u kojoj će Sofi Elison tražiti neki novi san. Rijetki su primjeri, da je jedan album o (samo)izolaziji donio toliko lijepe muzike. Sofi Elison je istovremeno i čudovište iz mraka ispod kreveta i najlaganija vikend uspavanka i onaj prvi zrak zaplesao na licu u proljećnom buđenju. Jedan ovakav album je potpuno uspio, jer je više od želje za pripadanjem - već potreba za davanjem, otvaranjem. Uz zaključak, da je Sofi rijetko raznovrsna i promišljena muzičarka. S. S.

Me G

as oline

na licu u om buđenju

romišljene i raznovrsne muzičarke

Od Kentakija do Sahare Glavni adut koji nosi album ,,On Values and Trash“ prije svega je ujednačenost kvaliteta. Uz utisak da bogatije instrumentalizacije nimalo ne guše, niti rasplinjavaju materijal Glavni adut koji nosi ,,On Value and Trash“ prije svega je ujednačenost kvaliteta. Uz utisak da bogatije instrumentalizacije nimalo ne guše niti rasplinjavaju materijal naprotiv, upravo su momenti poput najduže ,,Febo“ najinteresantniji na albumu. Kevečević je uspio nešto rijetko - da mu svaka od 12 pjesama sklizne pitko i bez imalo predvidljivosti. Njegov bendžo za publiku koja se dočepa ovog materijala biće instant-zarazica, neočekivan ljetnji dar koji će pažnju ukrasti makar nekoliko dana. Preslušavanje, nakon prvog ,,preleta“ je

zagarantovano; ,,On Values and Trash“ prosto na toliko nivoa zaslužuje i lako kupuje dodatnu pozornost, da je skoro udžbenički primjer kako treba istraživati muzičke fascinacije.

Na svom jeziku

Interesantni su momenti kada se bend She Brought Me Gasoline nakratko udalji od zacrtanog muzičkog puta. Izlet na teritoriju hrvatskog jezika u ,,Sve te kilometre“ u finišu albuma bio je hrabar potez. I može se reći da je uspio - pjesma ne udara od koncepta kojem ovaj projekat pripada. Naprotiv, samo ga nadograđuje. ,,Coffin“ će vas već potpuno iznenaditi i kupiti - kad sa Kristijanovog bendža uhvatite mirise ludog afričkog bluza i Sahare! U tom momentu, potpisaćete mu da je u krugu rijetkih muzičkih genijalaca ovih prostora i ovog vremena. I poželjeti da vas She Brought Me Gasoline što prije povede onim planinama Apalača, kojima gospodari bendžo. S. S.

Ocjena: 85/100

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

33 OBRTAJA

lumica Milica Janevski ostvarila je zapažene uloge u teatru, ali i na bioskopskom platnu i malim ekranima. Likove koje tumači bira pažljivo, a za njene interpretacije i publika i kritika imaju samo riječi hvale. Filmovi „Odumiranje“, „Asimetrija“, serije „Koreni“, „Jutro će promeniti sve“ neka su od ostvarenja u kojima je možete „pronaći“, ali i u nagrađivanom filmu „Otac“ Srdana Golubovića koji je svjetsku premijeru imao na Berlinalu. Ovu talentovanu damu uskoro ćemo gledati u seriji „Kosti“ rađenoj po tekstu Nikole Pejakovica, u režiji Saše Hajdukovica. U pitanju je produkcija produkcijske kuće ,,Bosonoga“ iz Banjaluke i RTS-a, a emitovaće se od 21. novembra. Janevski je završila snimanje filma „Dunav“ ruske sineastkinje Lyubov Mulmenko, novi projekti su na pomolu, ali nije smjela da nam otkrije o čemu se radi. Pozorište je važan segment u njenoj karijeri, pa je veoma raduje što su vrata teatra konačno otvorena. S obzirom na to da znamo koliko voli umjetnost, zamolili smo je da i nama odškrine vrata svog filmskog, TV i muzičkog univerzuma. Koga smo zatekli, čitajte u Miličinim „Obrtajima“.

Milica Janevski, glumica

Fon Trir i ja, sami i dovoljni film

FACEBOOK MILICA JANEVSKI

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

z ika

Film koji Vas čini srećnim? - „Chocolat“ (Lase Halstrem, 2000). Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Nema ga. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Sigurno ih ima, ali ne mogu da se setim. Ima filmova za koje ne mogu da skapiram zašto je neko potrošio vreme i novac. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Volela bih da vidim neki film o heroinama sa ovih prostora. Ima ih puno. Na primer Nadežda Petrović, Milena Marić Ajnštajn, Milena Pavlović Barili, Isidora Sekulić, Milunka Savić… Omiljeni filmski rivali? - Nemam odgovor. hahahhah Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Kada pas Hačiko star i umoran čeka na snegu. Jako sam plakala. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - Uh, ima ih toliko. I naravno da su u vrlo čestoj upotrebi, zavisno od konteksta i trenutka. Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Tasmanijski đavo.

Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Ne sećam se. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Pjesma Lenarda Koena „Dance Me to the End of Love“. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - U Španiju posle filma „Vicky Cristina Barcelona“ (Vudi Alen, 2008). Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Lars fon Trir i ja. To bi bilo sasvim dovoljno. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Ludo i pijano.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Zlatni dan“, Bisera Veletanlić. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - „Idemo na Mars“ od Đoganija hahahahahhahhaha. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Svakako neki kompozitor klasične muzike, pa koji god.

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - Koljina nova pesma „Meksikanac“. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - Milica, jedna u majke“, normalno hahaahah. Vaša pjesma za karaoke? - Sve kafanske. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Ima mnogo ljudi iz raznih branši koji su precenjeni. Nazalost takvo vreme je došlo da svaka neuka, netalentovana, neobrazovana budala ima svojih pet minuta. To je dobar znak! Znači da je kraj vrlo blizu... ili je to samo način da se utešim. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? Nisam nikada bila pasionirano pratila neki bend ili pevača, ali koji god dokumentarac da sam pogledala o njihovim životima, svaki me je duboko dirnuo. Skoro sam gledala onaj o Ejmi Vajnhaus i jako me potresao. Pogotovo što je poslednji koncert bio u Srbiji i snimci sa tog koncerta su jako teški. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - Ima ih onoliko. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Nijedan. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Hoće.

Serija idealna za kišni vikend? - „Sex and the City“. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - Uh, ne sećam se. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - Verujem da je svaka dobacila dokle je mogla. Serija koju nikada nijeste završili? - Ima mnogo koje nisam ni počela. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - Sve serije koje počnu fantastično u prve dve episode pa onda kanal. Fale nam dobri, temeljno pisani scenariji. Tu treba ulagati, jer šta mi glumci da radimo ako nemamo šta da igramo. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Svu garderobu i cipele iz serije „Sex and the City“. Najdraži par iz serije? - Naravno Marija i Boba iz „Žikine dinastije“. Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Volela bih da se kod nas snimi nešto poput serija „Big Little Lies“ i „The Handmaid’s Tale“, što se tiče priče, a ja da imam duge pripreme za neku ulogu, da imam priliku za neku drastičnu transformaciju. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Kad sam bila mala za Džerija, a što sam starija draži mi je Tom. M. ČAVIĆ

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

kalendar Četiri decenije kultnog albuma ,,The River“

Kako je Bru The Boss je najbolji onda kada je do kraja ogoljeno ličan. Do nivoa obezglavljenosti; u onoj mjeri u kojoj to može biti krivica jedne vremenom ili pohabane veze. Zato je krunski biser ovog duplog albuma pjesma ,,Stolen Car“

auvijek životom tumaraj gladnog srca. Brusa Springstina je toliko žuljao taj stih Alfreda Tenisona, u kosti mu se toliko uvukla lordova poema ,,Odisej“, da je želio da je uokviri u naslovu pjesme. ,,Hungry Heart“ je obećana Džoiju Ramonu iz benda The Ramones. Ali pjesma nije htjela od Brusa. Cijela jedna enciklopedija svega onog što su najtemeljniji fanovi sakupili Brusu Springstinu, i onome što je stvarao, ponijela je ime ,,The Ties That Bind“; a prije svega, radi se o jednom nedorečenom protestu. Po pjesmi sa ploče ,,The River“, što uvezuje niti ljudske potrebe za pripadanjem, trebao se zvati jedan nikad objavljeni album. Jezgrovitiji, fokusiraniji, nego što je ,The River“ naizgled ikada bio. Ipak, Brus je taj koji postavlja pravila svoje galaksije. Na jednoj privatnoj planeti poput Tatuine. Tamo gdje je Springstinu svakoga jutra dva puta svitalo, a uveče dva puta zalazilo.

snapgalleries.com

Kad korito presuši Lekcija iz mitologije rokenrola: ne možete uvijek dobiti ono što ste željeli, pa ni ispuniti ono što ste dugo planirali. Ali to ne znači da na kraju neće ispasti dobro. Na primjer - umjesto jedne velike ploče trebala je nastati druga. ,,The Ties That Bind“ je trebala biti duplo kraća, a fokus je

strogo trebao biti radosna konekcija, uvezivanje što liječi svaku samoću. Sama pjesma govori o povrijeđenoj ženi, pred čijim srcem nikada neće zamagliti ljekovita moć ljubavi. Ali kada bi bio samo to, onda to nikad ne bi bio ,,The River“... A Brus ne bi bio ono što danas jeste, da je Džoi Ramon dobio obećanu pjesmu. Brus Springstin je jednom kazao da je za njega rokenrol sav onaj zanos dijeljenja na iskričavoj bini, dok se plime i osjeke nekih ludih talasa listaju, spuštaju naniže, i natrag... Onaj osjećaj kada znaš da je niz papir, pa niz gitaru, skliznuo stih u koji vjeruješ i znaš da je samo tvoj. Ali je takođe rokenrol i samoća, nesigurnost onda kad te ne prepoznaju ili te zaborave ili prosto previde... Na albumu ,,The River“ je prije četiri decenije želio balans. Onih pjesama koje slave radost inspiracije, prepoznavanja sebi sličnih i onih koje se čupaju iz živog blata srušenih snova. ,,The River“ je pjesma koju je posvetio zetu, onda kada je ostajao bez posla u nekoj od onih fabrika što savršeno liče jedne drugima, tamo u Džersiju, Pensilvaniji, Ohaju. Na rijeci mladalačkih snova, Brus će vas sresti baš na mjestu gdje shvatite da je korito presušilo. ,,The River“ je i pjesma koja je nastajala u vremenu ,,druge velike depresije“; zato je

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

getting late“, izgovara jedan ogorčeni sin nepomirivim tonom koji je tako poznat i riječima koje je toliko puta čuo svaljene niz očevu oštru bradu... To nije pjesma u kojoj se napušta dom; već pronalazi onda kad mlada osoba odluči da preuzme očinsku odgovornost u njemu. Uz ,,Stolen Car“, ,,Independence Day“ i ,,The River“, Brus je ,,Point Blank“ označio kao ,,srce i dušu te ploče“. Kao i ,,The River“ i ,,Independence Day“, začinjena je gorkim razočaranjem odrastanja radničke klase. I vrlo je bolna, kao spisak zamjerki djevojci koja se bori sa narkomanijom. ,,I was gonna be your Romeo, you were gonna be my Juliet. These days you don’t wait on Romeo’s, you wait on that welfare check...“.

Brus na koncertu tokom ,,The River“ turneje

Na drumu samoće Ali ne, daleko od toga da je Brus Springstin ikada bio tip koji je krivicu za bilo što tražio u sistemskom lavirintu. Na ,,The River“ je najbolji onda kada je do kraja ogoljeno ličan. Do nivoa obezglavljenosti; u onoj mjeri u kojoj krivica vremenom pohabane veze to može biti. Zato je krunski biser duplog albuma ,,Stolen Car“, a ne ,,The River“ proslavljena sanjalačkim monologom Džona Kjuzaka u filmu ,,High Fidelity“. Čak prije nego i ,,Hungry Heart“, koja mu je donijela prvi veliki radijski hit i srušila mit o tome da će u karijeri biti tek ,,sluga od ploča, a nikad gospodar top lista“. - At first I thought it was just restlessness, that would fade as time went by and our love grew deep. In the end it was something more I guess... - izgo-

vara Springstin, i tako ga je lako zamisliti samog na pustom drumu američkih predgrađa. Za tim volanom na drumu samoće, Brus Springstin je u drugoj strofi pronašao pravo skretanje, ka ostvarenju velikog američkog pjesnika: - And I’m driving a stolen car down on Eldridge Avenue. Each night I wait to get caught... But I never do. Tu, na kraju treće strane albuma, već ćete biti ubijeđeni zašto je baš takav, mamutski album što titra između dvije teme, morao biti baš takav. Negdje usput, povjerovaćete da na tom drumu provincije

ostavljene na milost i nemilost jednog surovog sistema i krize, Springstin pronalazi neku ludu brzinu. Takvu, da tih 83 i po minuta duple ploče ,,The River“ ni ne osjetite; kao da nikada brže jedna gramofonska ploča nije skliznula do krajnjeg oboda vinila... ,,Hungry Heart“, prva pjesma ploče, je radosna, skoro štosna ispovijest jednog vagabonda, kojeg glad za tumaranjem i lutalačka nemir nikada neće napustiti. I tako je mladalačka, da će vas već peta, ,,Independence Day“ na kraju prve A strane, ubijediti da je sve to jedna priča odrastanja. ,,Papa go to bed now, it’s

Na ivici života Ipak, na kraju nema ni popisa zamjerki ni velikih očekivanja, ni bjekstva od doma radi širine drumova nekog lutalačkog života. ,,The River“ završava sa ,,Wreck on the Highway“; to je skica karaktera i

S. STAMENIĆ

worthpoint.com

tako detaljna i opisna analiza rendgen snimka jednog sistema koji je pošao po zlu. Onda kad shvatite, da od silne jurnjave života više nemate ni vremena ni damara za bilo kakav san.

ispovijest čovjeka na ivici života u jednoj saobraćajnoj nesreći. Onda kad mu od svog bola i žaljenja ostane samo ono za propuštenim šansama da podijeli, da djeluje ili usreći nekog; da sa preda drugima. Uz saznanje, da u životu imamo tek konačan broj šansi da zavolimo, da stvorimo, da budemo dio nečeg, da postanemo roditelj ili učinimo nešto dobro. Tako je Brus Springstin, između onog sa ,,Hungry Heart“ na početku koji silno očekuje čudo od života, i onog na kraju na ,,Wreck on the Highway“ koji ne očekuje ništa sem da preda sebe drugima - premostio svoj ,,The River“. I povezao sve niti dvije životne krajnosti, u vremenu gdje čovjek uvijek i na kraju krajeva može da računa na sebe samog. Za 83 minuta jednog albuma, koji će učiniti da nikad ne poželimo i nikad se ne zapitamo, da li je ipak trebao snimiti to mitsko čudo, El Dorado rokenrola i pjesnički Sveti gral, što se trebao zvati ,,The Ties That Bind“.

Omot ploče sa Springstinovim potpisom

fightbeat.com

morrisonhotelgallery.com

us premostio rijeku

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

PODGORI č ARENJE

alajko je za jugoslovenske osnovce bio obavezna lektira; dječak iz romana Stevana Bulajića koji je nadimak zaslužio spram šale i osmijeha, što ih servira za sve u životu. A prije četiri decenije, u projektu jedne serije, pa filma - drugar što stiže u milione domova. Prelijep poster, sa kojeg je prašinu prethodnih mjeseci oduvala Crnogorska kinoteka, sjeća na film ,,Dječak je išao za suncem“ (1982) Baneta Bastaća. Koprodukcija Zeta filma i Televizije Titograd bila je način da se zaokruži projekat serije ,,Šalajko“, koji je sa uspjehom pohodio Jugoslaviju cijelih pola decenije ranije. Na posteru, iza dječačkog ramena, neke se zgrade bijelog grada rasipaju kao domine; ili slažu, đavo će im znati. A lik Tanje Bošković sluti na prvu tinejdžersku čežnju. Bastać je tih godina već imao jedan serijski program za djecu, rađen za TV Titograd (,,Jole, Jole“) - a beogradski režiser je, o seriji ,,Šalajko“, govorio kao ipak mnogo sumornijem i ,,odraslijem“ projektu. Spram realnog života. Šalajka je glumio Aleksandar Saša Jablan, osnovac cetinjke škole ,,Njegoš“, što je o filmu i televiziji tada znao samo iz novina ili priča najbližih. Sin cetinjskog

automehaničara je, prosto, bio idealan naturščik; seriji u šest epizoda donije nešto što se nije moglo odglumiti.

Obećanje drugu A njegov Šalajko je od starta bio etalon poštenja i istrajnosti. Drugarčina što će prve dnevnice zaraditi sa radnom brigadom, što je te jeseni stigla baš u njegov grad. Serija je snimana u okolini Virpazara, na Skadarskom jezeru, okolini Titograda ali i u Bečićima i Kotoru. Crnogorska glumačka elita tog vremena bila je izuzetna podrška - od Veljka Mandića do Bora Begovića, uz vrlo interesantnu ulogu za Tanju Bošković (tada potpisana kao Tatjana) na počecima televizijske karijere. Šalajko, naravno, nije samo Saša Jablan; to je i sav onaj ambijent crnogorske nemaštine spram koje korake savršeno dječački i savršeno odraslo pruža junak serije i filma. Reditelj Bastać je bio vrlo surov, pa čak i, zaslugom kamere Sava Jovanovića, vizuelno oštriji i turobniji od onoga što je stajalo u samoj knjizi. Ti olovni oblaci nad jezerom, udar kapi jesenje kiše, oštar čapljin zov tamo negdje u šiblju - to je kolorit u kojem naš junak stasava i grabi. U nekom

Zaglavi se

nevjerovatnom susretu crnogorskih stoika i djetinje radosti, spram koje će brinuti o ocu pijanici, a potom tragati za prvim pravim poslom. Muzika Bora Tamindžića bila je tu da nas podsjeti, da se ipak i ,,samo“ radi - radi o djetetu. Na jednoj pržini i magistrali snimanoj nedaleko od Titograda, na putu ka Tuzima, Šalajka zatičemo na kraju filma sa drugom Kekom (igrao ga Filip Bušković). Odlučnog da nikad ne ostavi za sobom ,,druga i kolegu“, sa kojim će podijeliti to malo toplije robe za jesenju studen. I po onom sjevercu, zajedno će krenuti za suncem - ovaj put ka prvom pravom, težačkom i sigurnom poslu u fabrici.

Utopija vremena Šalajko je tako i ona najljepša slika mentalitetskog sa jednog prostora, ali i utopija svog vremena. San o progresu i ljepšem danu, što uspijeva i na tvrdom kamenu, podgrijan bezazlenim i naivnim riječima, onako kako je to moglo bilo koje crnogorsko dijete tog vremena. Na koncu, najbolje je o tome govorio i sam Saša Jablan, tada učenik sedmog razreda - kazavši da je to samo priča dječaka kojeg možemo sresti i u svojoj ulici. A da njemu prvi televizijski posao, pred prvom

Crta: Srđan Ivanović

Crnogoska kinoteka

Dječak je išao za suncem

Zvanični poster filma iz 1982. godine

kamerom koju je vidio u životu, ni ne pada teško. Kada su tu, svakog dana, sa njim drugari iz odeljenja, mama i tata, čika Bane režiser... Od jeseni 1977. godine, u šest epizoda na svim televizijama republike, jedan Šalajko učio je Jugoslaviju, sa kakvom se radošću Crna Gora nadala ljepšim, lagodnijim i drugarskim danima. I grijeh je, prema sebi samima, da ostane zaboravljen u naftalinskim plakarima i kutijama što čuvaju stare lektire. Jedan dječak je tu, da ponovo pokaže put ka suncu. S. StamenIć

Četvrtak, 15. oktobar 2020.

Sve boje alkohola

Famozna šestica

Pored činjenice da su sedmicama morali da osmisle koncept koji će Vlada usljed restriktivnih mjera prihvatiti, organizatori su se potrudili da program ima i poseban simboličan šmek. S obzirom na to da je za ovu priliku trebalo pronaći model koji će biti ekvivalentan jednoj od ključnih Vladinih mjera - ,,pravilo broja šest“ odnosno da grupa ne smije brojati više od šest ljudi uz obaveznu socijalnu distancu - organizatori su tu zlatnu šesticu iskoristili u marketinške svrhe. ,,Borise, ako ovo čitaš, kako si samo znao da nam je broj šest srećan broj! na kraju krajeva, mi živimo od broja šest - šest koktela po šest funti“! Iako su godinama unazad glavne atrakcije bile samo

Iako su godinama unazad glavne atrakcije Londonske sedmice koktela bile samo na Liverpul stritu, ovogodišnji događaj organizovan je da zabavi ali i da pomogne i u drugim okruzima na Liverpul stritu, ovogodišnji događaj organizovan je da zabavi ali i da pomogne i u drugim okruzima. Kako su istakli organizatori, prvi cilj koji su postavili za ovogodišnju alkoholnu gozbu je bio da unajmi što više nezavisnih partnera. Odnosno manjih kafića, koji su najviše pogođeni ovogodišnjom krizom, i kojima je ove godine trebala posebna podrška.

Knjižica sa receptima

Simpatična mini preduzeća tako su profitirala tokom sedmice za nama, a za uzvrat su koktel majstori davali i besplatne časove koloritnog miksanja.

Oni koji nijesu bili u mogućnosti da se pojave, ili su bili sporiji tokom kupovine karata, kojih zbog ovogodišnje krize nije bilo mnogo, mogli su naručiti kućno koktelsko rješenje - šest najpopularnijih koktela u reciklažnom pakovanju uz knjižicu sa koloritnim receptima. S obzirom da je novo ,,zaključavanje“ britanske metropole neminovan potez, koji je bio zastupljen sedmicama unazad i u drugim velikim evropskim gradovima, ova londonska sedmica bila je vjerovatno scenska priprema za taj scenario… Leila MURSELJEVIĆ

Red ispred jednog od kafea organizatora Londonske sedmice koktela

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Kokteli na prozorčiću u Sohou

L. Murseljević

ijepa, tipična jesenja idila - sunce se probija kroz visoke staklene zgrade, miris kiše koja dolazi i vikend rezervisan za malo zabave. Jesen u Londonu ima poseban šarm i zbog tradicionalnog događaja ,,London Cocktail Week“ koji okupi brojne fanove ,,obojenog alkohola“ širom metropole. Ove godine priča je očekivano sasvim drugačija.

L. Murseljević

LONDON CALLING

Liverpul strit kao tracionalno mjesto koktel zabave

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić