tekst: Milka Babović, ilustracije: Matija Dražović
Kad god bi netko spomenuo Leona Štukelja, svi bi pljeskali. Petar se čudio, proslave rođendana u vrtiću su drukčije. U Petrovoj glavici pitanja su se rojila poput pčelica u košnici. Znao je, međutim, da se za gledanja televizijskoga programa šuti.
No, kada je u jednom kadru vidio starijega muškarca koji uspravna držanja sigurnim korakom prilazi pozornici, povikao je uzbuđeno: “Ja njega znam, vidio sam ga. Svaki dan
dolazi u park ispred našeg vrtića. Hoda brzo, pa duboko diše, zatim vježba!”.
Za konačnu odluku o gimnastici, vježbanju na spravama, bilo je presudno gostovanje tada najboljih slovenskih gimnastičara. Oni su iz glavnoga grada Ljubljane došli u
Novo Mesto i vježbali na gradskom trgu.
Leon je bio među onima koji su već uvježbavali i teže vježbe. Nije zapostavljao ni školske obveze. No, primijetio je da su se odrasli počeli ponašati nekako čudno. Nije mogao razumjeti zašto se neke države svađaju, zašto se ne dogovore. Nije još znao ništa o tamnoj strani ljudske naravi, kada se ljudi ponašaju kao vuci koji se bore za plijen. I da je to ratovanje.
Nakon neizmjernih nevolja i patnji u ljudima prevlada razumna, svjetlija strana i prestanu ratovati. Rat je konačno završio. Leona su otpustili iz vojske i sretno se vratio kući. Odmah je nastavio s gimnastikom. Stariji i iskusniji, odlučio je da uz svoju veliku ljubav, gimnastiku, dio vremena posvetiti učenju.
Najprije odlazi na studij prava u Zagrebu, nastavlja u Ljubljani, gdje je trenirao u državnoj gimnastičkoj dvorani, zajedno s najboljim gimnastičarima.
Nizala su se natjecanja, njegova zbirka medalja i priznanja postajala je sve bogatijom. Pratio ga je glas dobra suca.
Uvijek bi nalazio vremena i za vježbanje. Znao je reći da se vježbajući odmara i u sudnicu vraća svjež. Nastupio je još dva puta na Olimpijskim igrama, u Amsterdamu 1928. i Berlinu 1936. godine, kao 38–godišnjak.
Priča djeda Ivana o Leonu Štukelju bila bi još duža da se Petrove oči nisu pomalo sklapale, pa je završena sutradan. Tom je prigodom djed obećao Petru da će ga učlaniti u gimnastičko društvo čim krene u pučku školu. “Znaš, Petre, i Leon Štukelj
počeo je vježbati za zdravlje i brži rast u školi. To je pravi početak!”
Na dan kada je Petar krenuo u školu dobio je od djeda Ivana upisnicu u gimnastičko društvo i tri prigodne poštanske marke tiskane za 100. rođendan
velikoga sportaša.
ISBN 978 – 953–7981– 01–3
9 789537 981013