Susanna Tamaro

biblioteka AMBROZIJA knjiga 286. glavni urednik: Drago Glamuzina izvršna urednica: Sandra Ukalović Susanna Tamaro Duša svijeta izdavač: V.B.Z. d.o.o. 10010 Zagreb, Dračevička 12 tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418 e-mail: info@vbz.hr www.vbz.hr za izadavača: Boško Zatezalo korektura: Božica Marinović lektura: Marija Bošnjak grafička priprema: V.B.Z. studio, Zagreb tisak: Grafomark d.o.o., Zagreb listopad 2013.

Susanna Tamaro Duša svijeta s talijanskoga prevela: Maja Cvjetičanin

biblioteka AMBROZIJA knjiga 286. naslov izvornika: Susanna Tamaro ANIMA MUNDi Copyright © 1997 Susanna Tamaro All rights reserved Copyright © 2013 za hrvatsko izdanje VB Z d o o Zagreb

Ne čudi se što ti rekoh: treba da se rodite nanovo, odozgor. Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš; odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha. Ivan 3, 7-81

Vatra

01.

NA POČETKU JE BILA praznina. Zatim se praznina stegnula, postala je manjom od ušice igle. Je li to bilo njezinom voljom ili ju je nešto prisililo na to? Nitko ne može znati, ono što je previše zbijeno na kraju eksplodira, ljutito, bijesno. Iz praznine se pojavio nepodnošljiv bljesak, raspršio se prostorom, tamo gore više nije bio mrak, nego svjetlost. Iz svjetlosti je nastao svemir, pomahnitali dijelovi energije projicirani u prostoru i vremenu. Taložeći se i taložeći, stvorili su zvijezde i planeti. Vatru i materiju. I to je trebalo biti dovoljno, ali nije bilo. Molekule aminokiselina, tisućljeće za tisućljećem, nastavile su se mijenjati sve dok nije nastao život: mikroskopska jednostanična bića koja su za disanje trebala bakterije. Odatle, iz onih praiskonskih rupa uz progresivno kretanje reda, počeli su se stvarati svi živući oblici: veliki kitovi iz ponora i leptiri, leptiri i cvjetovi koji primaju njihove ličinke. I čovjek koji se, umjesto da hoda na četiri noge, podigao na dvije. S četiri na dvije mijenjaju se stvari. Nebo je sve bliže, ruke su slobodne: četiri prsta koja se pokreću i gipki palac mogu dohvatiti sve. I zatim nastaje sloboda, vladavina prostora, akcija, kretanje, mogućnost stvaranja reda ili kaosa. U isto doba otvara se svemir, zvijezde su sve dalje, bježe po rubovima poput biljarskih kugli. Sve to je učinio netko ili je počelo samo po sebi, inercijom odrona? Kaže se: materija ima svoje zakone, pri toj temperaturi, pod tim uvjetima nije mogla napraviti drugo doli ovo, svemir. Svemir je sitna galaksija u čijoj unutrašnjosti lebdi rascvjetan zemaljski vrt. Stotinjak vrsta biljaka i životinja trebalo je biti više nego dovoljno da naš planet čini jedinstvenim. Međutim, postoje tisuće različitih oblika života; ni jedan čovjek tijekom svog života ne bi ih sve mogao naučiti razlikovati. Rasipanje ili obilje? Ako materija ima svoje zakone, tko je stvorio zakone materije? Tko je napravio red? Nitko? Bog svjetlosti? Ili Bog sjene? Kakav duh hrani onoga, koji oblikujući stvar,

oblikuje i njezino uništenje? I potom, koliko je sve to bitno? Mi smo u središtu, stalno pritisnuti između dva načela. To je neki nepostojan oblik reda. Stanice se skupljaju u našem tijelu, na našem licu. Naše lice ima ime. Ime, sudbinu. Kraj puta jednak je za sve, nestaje red, nastaje kaos, enzimi kreću sa svojim porukama i ne nalaze više nikoga tko bi ih prihvatio. Glasonoše vojske koja više nigdje ne postoji. Naokolo je mukla tišina smrti. Red, kaos, život, smrt, svjetlost, tama. Od trenutka u kojem sam postao svjestan svog postojanja, nisam radio drugo nego se preispitivao, postavljao sam si pitanja na koja nitko drugi nije mogao odgovoriti.

Općinska mrtvačka kola stigla su sa zakašnjenjem obavijena crnim oblakom dima. »A gdje je svećenik?« upitali su me spuštajući lijes.

»Svećenik neće doći«, odgovorio sam. Sve se brzo odigralo, grobno mjesto već je bilo otvoreno, muškarci su podigli lijes i spustili ga unutra, i potom ga zatvorili pločom od bijelog kamena. Da bi je pričvrstili, upotrijebili su svrdlo. Taj zvuk i graktanje gavranova bilo je sve što se čulo.

Umjesto govora, trojica njegovih prjatelja - jedini još živi - počeli su pjevati nešto što je nalikovalo Internacionali. Pjevali su slabašnim glasom, kao što i pjevaju stari ljudi.

Ja sam gledao njih, ali oni nisu gledali mene. Držali su po jedan crveni karanfil u ruci, nespretno i sramežljivo, poput djeteta koje ne zna kome ga dati. Pokraj groba nalazila se mala vaza, no bila je previsoko da bi je dosegnuli. Osvrnuli su se oko sebe, neodlučni u namjeri da se potrude, i

Na mahove se pojačavao vjetar, kidao i parao notne papire.

Mudrost je možda upravo ništa se i ne pitati. Nisam mudar, niti sam to ikada bio. Moj element nije kvare, nego živa. Nestabilna tvar, pokretna, grozničava. Živo srebro predodređeno za neprestano kretanje. I uvijek u kaosu. Razmišljao sam o tim stvarima naslonjen na ogradu groblja, čekajući posmrtne ostatke svog oca. Bilo je hladno, puhao je vjetar, jedine ptice koje su mu mogle prkositi bili su gavrani.

Rodio se koju godinu nakon Velikog rata2. Sa svojim krupnim tijelom proživio je velik dio stoljeća. Zajedno s njim, proživjeli su ga i njegovi želučani sokovi, moždani neuroni s dendritičkim stablima, srce s klijetkama i pretklijetkama, kolanje arterijske i venske krvi, kosti, tetive, spužvaste stijenke pluća, te glatke i skliske stijenke crijeva. Osamdeset godina ta se sveukupnost funkcija, koja se odazivala na ime Renzo, kretala kroz prostor i vrijeme. Borio se za nešto i protiv nečega; vikao je, ljutio se, popio tko zna koliko hektolitara alkoholnih pića. Držao je u strahu moju majku i zabavljao prijatelje u krčmi. Pomogao je sinu da stane na noge. I upravo ga je taj sin, ovog istog jutra, pokopao i dao napojnicu grobarima. Taj sin nije bio tužan, već zapanjen. Možda se to događa uvijek kada odlazi posljednji od roditelja. Najedanput ste sami, a u toj se samoći sve mijenja. Niste više ničije dijete, više nema nikoga kome biste se suprotstavljali. Kraj koji se nazire, prema prirodnom zakonu, naš je. Moja je majka govorila kako je Bog stvorio svijet, no moj je otac smatrao da su Boga izmislili svećenici kako im ljudi ne bi uskratili poslušnost. Ja sam, do određenog trenutka, više volio misliti na nešto jednostavnije, na mađioničara primjerice. Jednom sam gledao predstavu u kojoj je jedan

potom ispustili karanfile na zemlju. Tijekom noći kišilo je, zemlja se pretvorila u blato koje je uprljalo latice. To više nije bilo cvijeće, već otpaci. Krenuli smo jedan za drugim spuštena pogleda. Dao sam napojnicu grobarima, i bez ijedne riječi stisnuo ruku njegovim prijateljima. Na jugu se olovna boja neba rastvarala u svjetliju pukotinu. Sve je bilo završeno, zatvoreno zauvijek. Moj je otac bio visok metar i osamdesetpet i težak oko devedesetak kilograma. Nosio je ogromne cipele. Kao dijete, ja bih u njih uvlačio svoje nožice, ali za mene to nisu bile cipele, nego polinezijske piroge. Isprašivač bi mi poslužio kao veslo i tako sam plovio po sobi.

gospodin, zamahnuvši štapićem, iz šešira izvukao zeca. Zamahom istog štapića, malo kasnije, spojio je komadiće razbijene čaše. Dakle, s jednim se štapićem mogla napraviti gomila stvari. I dirigent orkestra koristio se štapićem. Mašući njime po zraku pretvarao je crne mrlje s papira u glazbu koja je tjerala na suze. Prilično sam dugo vjerovao u mađioničara. Zatim, iznenada, više nisam vjerovao ni u šta. Promjena se dogodila kada je umro moj školski prijatelj. Krenuo je biciklom kupiti majci cigarete. Bio je sumrak i slabo se vidjelo, jedan ga je automobil udario i pregazio. Nismo bili posebno bliski, ali dan prije posudio mi je gumicu za brisanje. Najedanput je njegova klupa bila prazna, a gumica je ostala na dnu moje torbe. Više nije bilo onoga kome bih je vratio. I to je sve. Prije je tu bio Damiano, a zatim, na njegovu mjestu, praznina. Na pogreb smo išli u uniformama, dvojica najviših nosila su velik vijenac. Na putu do groblja prolazilo se pored njegove kuće. Njegova majka zaboravila je pokupiti rublje. Damianove hlače i košulje bile su još uvijek tamo, obješene na konopac za sušenje, lepršale su na vjetru kao zastave neke nestale zemlje. Kada je svećenik rekao: »I dalje mislimo na tvoj osmijeh koji nam sada šalješ s nebeskih pašnjaka«, briznuo sam u plač. Nisam plakao zato što sam bio ganut, već zato što sam bio ljutit. Zašto se šale s nama? Njega više nigdje nema. Hladna gumica ostala je u mojem džepu.

Toga sam dana shvatio da sam poput fakira u Indiji koji leže ispruženi na vrhovima šiljaka. Bio sam sam, sjedio sam na vrhu šiljka, uokolo je bila praznina, a glavom su mi prolazile različite misli. Vjerojatno su se i drugi tako osjećali, ali činilo se da toga nisu svjesni.

Jednom nam je učiteljica objasnila da su saprofiti bakterije koje sudjeluju u bitnim životnim procesima. Mogu biti i biljke i životinje. Njihov je zadatak razgraditi sve ono što bi jednoga dana moglo samostalno zaživjeti. Složene molekule dijele se na jednostavne.

Amonijak, nitrati i ugljični anhidrid iz naših tijela pomažu rastu biljaka. Životinje jedu biljke, a mi jedemo životinje i biljke. Kvadratura kruga. Prije potpune praznine postojala su ova mala stvorenja, ponizni

preinačitelji.

Ali i da je bilo tako, ipak ostaje mnogo nepremostivih problema. Vidio sam kako su zatvorili bakin lijes i znao sam koliko je bila sitna. Kako je uspjela osloboditi se poklopca? Za nju je i čačkalica za zube bila preteška. A svi oni jadnici koji su raskomadani na bojištima? Tijela Pirovih i Hanibalovih vojnika pomiješana s ogromnim tijelima slonova? Kako je moguće da je na zvuk trube svatko od njih pronašao svoje dijelove? Ako netko u žurbi, greškom, zgrabi nogu neprijatelja ili, još gore, zglobnu čašicu slona? Sto bi se dogodilo? Otišao bi takav pred Boga? A stanovnici Indije, koje nitko o tome nije obavijestio, i koji se i dalje spaljuju? Može li i pepeo uskrsnuti?

Kada je umrla baka, majka mi je objasnila kako je smrt jedan oblik prijevare jer se nikada ne umire zauvijek. »Jednoga dana«, rekla mi je, »zasvirat će trube Velikog suda. Trube će biti neki oblik masovnog buđenja i svi će izaći iz svojih grobova.« Ostao sam zapanjen. Već sam ranije čuo razgovore o raju, čistilištu i paklu. Zato sam se i pitao kako je to moguće? Kada se umre, ide li se gore ili dolje, ili se pak malo zastane na pola puta. Ovisno o tome jeste li bili dobri ili ne. Ali kakve veze s time imaju otvoreni sarkofazi? U njima više nema ničega, zar ne? Nisam shvaćao zašto bi, u određenom trenutku, svi trebali ponovno pojuriti prema grobovima, kao da idu na neki sastanak. Razmišljajući o tome, prisjetio sam se onih jutara kada bih se, iako budan, pretvarao da spavam.

Najviše sam volio kada me majka budila i zato sam, čim bih čuo njezine korake, ponovno zatvarao oči. Bila je to neka vrsta igre. Možda će se jednog dana sve pokojne osobe, kako bi udovoljile Bogu, samo pretvarati da su mrtve. Na dogovoreni znak, iz pakla, čistilišta ili raja, počet će veliko bježanje i svi će pohitati prema mjestu gdje se bili pokopani.

Razmišljao sam o njima baš dok su očevi prijatelji pjevušili Internacionalu. Promatrao sam trojicu staraca i pitao se osjećaju li pod nogama to nemirno komešanje. Zapravo, i oni su bili samo hrana za saprofite, a ovi dolje su to znali. Bilo je neozbiljno i nepristojno o tome razmišljati, ali se nisam uspijevao osloboditi takvih misli. Nakon više od dvadeset godina vratile su mi se sve maštarije o smrti iz mog djetinjstva.

Kada bi me majka vidjela zamišljenog, uvijek bi govorila: »Zašto se ne odeš igrati s drugom djecom u dvorište?« Sada mi nitko više ništa ne govori. Vratio sam se kući. Kuća je bila prazna, a ja sam odrastao. Pitanja koja su me sada mučila bila su ista kao i ona kada, sjedeći na dvosjedu, nisam uspijevao nogama dosegnuti pod.

Još kao dijete, dok nogama nisam mogao dosegnuti pod, sjedio sam na istom mjestu i upitao majku: »Postoji li vrag?« Ona je prala posuđe. Vidio sam samo njezina leđa s pregačom zavezanom oko struka. »Što ti pada na pamet?« upitala je iznenađeno. Moje pitanje bilo je neutralizirano drugim pitanjem. »Ništa«, odgovorio sam i slegnuo ramenima. Nakon nekoliko dana, isto sam pitanje postavio svome ocu. Prasnuo je u smijeh. »Naravno da postoji«, odgovorio je, »vrag su fašisti.« Tada mi je postalo jasno da oni ne znaju odgovor. Često sam mislio na onaj kostur sa srpom u ruci, naslikan na zidu crkve. Kosio je sijeno, a sijeno su bili naši životi. Ako je Bog bio dobar, kao što se govorilo, tko je izmislio taj kostur? Možda Bog i nije bio tako dobar. Ili je bio dobar, ali rastresen. Ili je možda jedan dan bio loše volje i tada je stvorio vraga. Vraga i smrt.

Jedne sam nedjelje u kinu gledao Mobyja Dicka. Samo djelić sekunde prije nego što je bijeli kit trebao izroniti iz vode, projektor se zapalio. Najprije se vidio jak, ali kratkotrajan plamen, a odmah zatim ponovno se pojavilo bijelo platno.

Sjetio sam se toga razmišljajući o svojoj prošlosti. Sto se događalo

Nakon pogreba stigao sam kući. I dalje sam razmišljao o tim stvarima i odmah sam potražio nešto za popiti. Pronašao sam samo pola boce slatkog likera, onog što ga je moja majka koristila za torte. Nije više imao nikakav miris, ali je to ipak bio alkohol. Ispio sam ga iz boce. Htio sam se ispružiti, ali nisam mogao jer mi je dvosjed od skaja bio preuzak.

§

svih ovih godina?

Pobjegao sam daleko i zavaravao se da ću izgraditi drugačiji život. A onda sam se vratio. Poput dobrog sina pokopao sam oca, dao sam napojnicu grobarima i shvatio kako su iza mene ostale samo spaljene filmske slike. Levijatan nije bio mrtav, a nije ni nestao. Još uvijek je bio tamo, tik ispod površine vode. Koračajući praznim sobama, naslućivao sam njegov lik, prijeteći, sivkast i mučaljiv, uvijek spreman iskočiti i uništiti sve oko sebe.

KUĆA U KOJOJ SAM rođen mala je vila trokatnica sagrađena početkom pedesetih. Sivi beton izvana, zapuštena iznutra. Ništa je nije moglo uljepšati. Kuhinjski prozori gledaju na ulicu, a prozori spavaćih soba na dvorište. U dvorištu ne raste cvijeće, nego su posvuda razbacani automobilski dijelovi. Plastične žaluzine, nekada plave, poprimile su neodredivu boju. Stubištem se širio jak miris vlage, pomiješan sa smradom mačje mokraće. Ovdje je prije stanovala samo moja majka, a kada se udala, doselio se i moj otac. Iako je na kuhinjskom ormariću stajala njihova zajednička fotografija sa mnom u naručju, i iako su oboje na njoj nasmijani, ne pamtim ni jedan trenutak iz svoje prošlosti, unutar ova četiri zida, koji je nalikovao sreći. Ne govorim o sreći iz starih američkih filmova gdje svi imaju pogled umiljata laneta. Bio bih zadovoljan nečim jednostavnijim. Da mislim na nešto opipljivo, onda bi to bilo ljepilo. Ljepilo koje drži sve dijelove zajedno. Ja sam ovdje i ti si blizu mene, ljepilo nas spaja, pomaže nam shvatiti ono što činimo. Međutim, u toj su kući stanovale dvije osobe koje su pristajale jedna drugoj kao što zid pristaje cipeli. Zatim je došla treća osoba, kao treća stvar, kao lopata primjerice. Zid, cipela i lopata živjeli su zajedno pod istim krovom. I to je bilo to. Poštuj oca i majku. Ova me zapovijed, u određenom trenutku moga života, preplašila više od ičega. Već sam znao kako se rađaju djeca i spoznao sam prodoran zakon koji pokreće svijet. U određenom trenutku, svi sisavci ulaze u fazu žudnje: mužjaci traže ženke i dolazi do parenja. Priroda ima veliku maštu, zamislila je mnoštvo lukavština kojima se služi ne bi li se to moglo dogoditi. Na neki način i među stablima dolazi do spajanja. Sve se pokreće tim prisilnim skladom. Polako sam shvaćao kako spomenuta zapovijed ne znači, kao što se

02.

obično pretpostavlja, budi ljubazan prema svojim roditeljima, vraćaj ostatak novca koji potrošiš u trgovini i nemoj im odgovarati. Ljudi žele da djeca u to vjeruju, ali to ne odgovara istini, to je samo pokriće, zakrpa koja treba prekriti rupu. Istina je sasvim drugačija, a sama pomisao na to zbunjuje. Poštuj oca i majku znači: nemoj nikada razmišljati o trenutku u kojem su te začeli. Nastavi razmišljati o rodama i o kupusu, o jatima roda i o velikim vrtovima kupusa. I razmišljaj na taj način do kraja života jer ćeš u protivnom morati shvatiti da u presudnom trenutku, u većini slučajeva, nije postojao plan za ljubav, već jedan puno prizemniji poriv. Nitko tada nije zamišljao stvorenje koje će doći na svijet, nitko ga nije želio, nitko nije očekivao njegovu različitost, njegove oči, njegove ruke, njegov sasvim drugačiji način gledanja na svijet. Jednostavno, pojavila se požuda i trebalo joj je udovoljiti. U trenutku nepažnje tvoja majka i tvoj otac postali su ti. Naravno, postoje i iznimke. Uvijek ima i takvih - malobrojnihsretnika na svijetu, no s četrnaest godina već sam bio itekako svjestan da ja nisam među njima. Promatrao sam golemog gorostasa kako jede. Trgao je kruh na velike komade, bacao ih u juhu i dugo žvakao spuštena pogleda. Gledao sam ga kako jede i znao sam da me je začeo na isti način. Dok sam od morule postao blastula, dok je moje biće raslo, on je odvratno hrkao i teško disao otvorenih usta. Već sam bio na početku tinejdžerskih dana. Osjećao sam se poput životinje nakon zimskog sna. Čitavo sam vrijeme u osnovnoj školi razmišljao samo o praznini. O praznini i o onome što se nalazilo ili nije iza nje. Bile su to misli obavijene tugom, a u svakom mojem pokretu bilo je melankolije. Katkad bih provodio cijelo poslijepodne u svojoj sobi i gledao kroz prozor. Kada bih piljio u prazno, događalo se čak i da zaplačem. U svojim bih mislima otišao toliko daleko da više nisam uspijevao pronaći put natrag. Bio sam tužan, a plač mi je bio neka vrsta utjehe. U školi su primijetili da sam se promijenio. Pozvali su moju majku i

Moj otac smatrao se toliko savršenim i ni izdaleka nije mogao zamisliti da bih ja mogao biti išta drugo doli njegova kopija. On je bio najbolji, a ja sam mu trebao biti jednak. I u tome je velika, zastrašujuća proturječnost jer ljudi se više od ičega boje različitosti, a unatoč tome nastavljaju praviti djecu. Ali dijete je uvijek različito, i onda je to otrov

rekli joj: »Nije normalno, dečko se ponaša poput starca.« Ni ocu nije promaklo moje ponašanje. Jednom je za večerom, pokazujući na mene bradom, upitao majku: »Što mu je? Jel’ bolestan?« Uvijek me čudilo što mi se nikada nije izravno obraćao. Možda se bojao da ne govorim nekim drugim jezikom? Svaki put kada bi me htio nešto pitati, obraćao se mojoj majci: »Kamo ide?« pitao bi, ili: »Zašto se vraća tako kasno?« Gledao sam u njega i kao gluhonijem pratio razgovor čitajući s njihovih usana.

Tada je došlo do nekog unutarnjeg odleđivanja. Kao da je moja krv promijenila boju, brzinu kolanja, protočnost. Osjećao sam novu vitalnost, svaki dan sam bio sve viši i jači. Uz malo sreće s genetikom, mogao sam postati visok i jak kao moj otac. Tada bih konačno mogao stati ispred njega i reći mu: »Mrzim te.« Prema njemu sam osjećao mržnju otkad znam za sebe. Ne mislim da je i on osjećao isto, barem do tog trenutka to nisam mislio. Vjerujem da je najveći dio moga djetinjstva bio potpuno ravnodušan prema meni. Ponekad sam mu smetao, to da, ali ništa više od toga. Djecom su se bavile žene, a muškarci su bili bitni u jednom kasnijem trenutku odgoja. Zamišljao sam autobusnu postaju na kojoj bi moja majka sišla i tamo me ostavila, nedugo zatim došao bi moj otac i poveo me sa sobom na drugi dio puta. Bio sam kao paket naručen poštom, sadržaj je morao odgovarati opisu iz kataloga, a u suprotnom, trebalo ga je vratiti pošiljatelju. Rodio sam se rano, prerano. Da sam rođen sada, moj otac bi upotrijebio modernije genetičke metode. Ispunio bi upitnik s puno križića, jedan uz »muško«, drugi uz »dobrog zdravlja«, treći uz »komunist« i četvrti uz »nije peder.«

Ovakvo stanje apatije potrajalo je otprilike do moje četrnaeste godine.

Jedne večeri, dok je s majkom pričao o meni i ja sam bio s njima u sobi - umjesto da kaže, kao što je uvijek i govorio, »dijete« ili »dječak«, a što je bilo isto kao da je rekao »pas«, rekao je »tvoj sin« i to tonom koji nipošto nije bio neutralan. Tako sam shvatio jedan od temeljnih zakona prirode - koji nije nigdje zapisan - a on glasi: ako su djeca uspješna, onda su očeva, a ako nisu, tada su majčina.

Zapravo je pravi način za vlastitu reprodukciju bio Frankensteinov izbor, ili bolje njegov izum. Lutka s oprugama u glavi kroz koje prolazi struja. Tako bi nastao još jedan oblik života, identičan modelu koji ga je stvorio. Svijet bi bio mirniji, možda dosadan, ali s manje patnje. Ovako, jednog lijepog dana majka te ostavi na autobusnoj postaji i tamo stojiš izgubljen poput Palčića, zatim stiže tvoj otac, pogleda te i kaže: »Kakva je ovo spodoba?« I više ne znaš što bi mislio o sebi.

koji si sam napravio.

Moja majka bila je tiha i mirna žena. Ostao sam prilično iznenađen kada mi je rekla da je mog oca upoznala na plesu. Bio je to na jednoj zabavi u kolovozu kada su plesali cijelu noć. Ona je imala sedamnaest godina, završavala je učiteljsku školu. Voljela je djecu, iako tada za djevojke koje su se školovale baš i nije bilo mnogo izbora. Ili učiteljice ili daktilografkinje. Postojala je jedna njezina fotografija u crnoj kuti s cijelim razredom - neposredno prije mature. Često sam je gledao. I što sam je dulje gledao, bio sam sve više uvjeren da ta djevojka nije moja majka, već netko drugi. U njezinim očima bilo je svjetlosti, a osmijehom je mogla slamati srca. Nisam se mogao ne zapitati: koja od njih je prava, ona vesela ili ona tužna? Kako odrasta, čovjek se mijenja, stalno su mi to govorili. Ali zašto promjena mora uvijek biti na gore? Na jednom plesu Ada je upoznala Renza. Nije to bilo obično poznanstvo, već ljubav na prvi pogled. Zatim je počeo rat i razdvojio ih. Čitavo vrijeme ona ga je čekala, ni trenutka nije prestala misliti na njega. Kada se vratio, vjenčali su se. Nakon nekoliko godina rodio sam se ja i bio sam - trebao sam bitikruna njihova sna. Jedna lijepa priča, dirljiva, kada bi se radilo o komediji. Na kraju bi svi oduševljeno pljeskali. Međutim, o oduševljenju nije bilo ni riječi. Kada smo svi troje bili u kući, bili smo kao tri zlatne

Do nekih godina osjećao sam se majčinim zaštitnikom, njezinom utjehom. Jednom, kada sam već znao voziti bicikl, predložio sam joj da zajedno pobjegnemo. Ja ću ujutro raznositi mlijeko po kućama, rekao sam joj, i živjet ćemo zauvijek sretni. On nas neće pronaći, a ako nas i pronađe, nećemo mu otvoriti vrata. Bio sam u tim naivnim godinama kada očekuješ jasan odgovor. Još nisam poznavao fenomen radiodrame,

Ponašanje moga oca bilo je jednako ponašanju galebova. Razbijao je tanjure i stolce kako ne bi razbio glavu svojoj ženi ili sinu.

U nekoj sam knjizi pročitao da se i galebovi tako ponašaju kada se naljute. Umjesto da nasrnu jedan na drugoga, počinju bijesno čupati i bacati travu. Uništavaju sve što im se nađe nadohvat kljuna. I tako do iznemoglosti. I tek se tada zaustave i nastave s uobičajenim životom, kao da se ništa nije dogodilo. Ne čine to zbog dobročinstva, već zato što je takva odluka mudrija. Uništavanje jedinki vlastite vrste u suprotnosti je sa zakonima preživljavanja.

Put u Pakao je popločen dobrim namjerama pojedinca. Kad jednom odabereš scene iz neke radiodrame, one se stalno ponavljaju. Poput magaraca koji vuku mlinski kamen i na kraju se uvjere da bolja sudbina ne postoji.

ribice u staklenoj posudi u kojoj nitko ne mijenja vodu. Nedostatak kisika trovao nas je, a kada smo otvarali usta, izlazili bi samo mjehurići zraka.

Otac je uvijek gubio strpljenje. Razbjesnio bi se zbog sitnice, zato što ujutro nije mogao naći čarapu, ili zbog preslane juhe, ili zato što sam se, dok sam učio, češkao olovkom po glavi. U kući je stalno bilo paljbe, izgovarao je najpogrdnije kletve, bacao stvari na pod, udarao nogama o zid ili ormar. Kasnije, kada više nije bilo ničega za slomiti, izlazio bi iz kuće zalupivši vratima.

Odrastao sam u strahu. Tako sam naučio da na kraju i strah dosadi. Stalno sam sanjao da će se jednoga dana, iznenada, dogoditi nešto novo. Primjerice, kada on vikne: »Nema soli«, a ona odgovori: »Uzmi si sam«, ili da on sjedne za stol i kaže: »Još nikada nisam kušao ovako ukusnu hranu.« No, to se nije nikada dogodilo.

U prvih petnaest godina izgubio sam utakmicu. Ono što je bitno jest da sam to shvatio. Uvijek sam promatrao isti krajolik, samo je perspektiva bila drugačija. I tada sam počeo izazivati. Nije bilo dana da majci nisam rekao nešto ružno. Ocu se još uvijek nisam usudio ništa prigovoriti, a vrijeđajući majku ispitivao sam teren. Pitao sam se što će se

Kroz glavu su mi prolazile nevjerojatne zamisli, ali sam ipak uvijek govorio: »Da, gospođo učiteljice.«

bio sam uvjeren da je ona žrtva i da mi kao takva treba odgovoriti: »U redu, pobjegnimo zajedno.« Da je moja majka bila ista kao otac, shvatio sam mnogo kasnije, u pubertetu, kada me je počela napadati umjesto da me brani. Tek sam tada postao svjestan da je njima bio najvažniji njihov odnos, kolikogod se to nerazumnim, ludim i neshvatljivim činilo. Radiodrama mržnje. Dugo sam bio samo zvuk iz pozadine, vrata koja se otvaraju i zatvaraju, škripa kreveta, napad kašlja ili kihanja. Bio sam i trebao sam ostati samo to. Istoga dana kada sam podigao glavu i glas tražeći prostor za sebe, moja se majka okrenula protiv mene. I možda mi je upravo to najteže palo. Godinama su se naša životna iskustva međusobno podupirala, živjeli smo jedno za drugo. Zatim, iznenada, ona je uzela crni flomaster i njime zacrnila oči i osmijeh. Što se tada dogodilo? Pokajao sam se što sam bio dobar. Upravo tako. Svakog sam dana htio izbrisati svoju prošlost. Sramio sam se svega što sam bio. Svoje dobrote, popustljivosti, činjenice da, hvala Bogu, nisam zadavao nikakvih briga. Nisam se ni trudio biti takav. Biti tih i plemenit bilo je u mojoj prirodi, bio je to način života koji je zahtijevao manje energije.

Mame i učiteljice su govorile: »Vidite kako je Walter dobar.« Zato sam mislio da ću, ako se ponovno rodim, piškiti po klupama ili pribijati mačiće na vrata. Ako se ponovno rodim, dosađivat ću svima od samog početka. Nema ni jednog razloga olakšavati život onome tko će ti ga kasnije otežati.

Nisam bio najbolji u razredu, ni drugi ili treći do najboljeg. Biti među najboljima glupo je rasipanje vremena. No ipak, služio sam kao primjer.

»Zašto si se udala za njega?!« jednom sam je upitao. »Zato što sam ga voljela«, odgovorila je gledajući me u oči. »Zato što ga volim.« Prema njezinu mišljenju, rat je oduvijek bio dobro opravdanje kojim se svakoga moglo ušutkati. Kada bih je stjerao uza zid, znala je govoriti: »Ne možeš to shvatiti. Tvoj je otac bio u ratu. Bio je partizan.« Bio je u ratu negdje u brdima. Dugo je izbivao i nitko o njemu nije imao nikakvih vijesti. Što je radio svih tih godina nikada nije pričao. Ja sam znao za Texa Willera, Pecosa Billa i još nekolicinu koji su učinili velike stvari. Junaci iz filmova i stripova nisu imali ništa zajedničko s mojim ocem. Bili su hrabri i jaki. Prije no što bi zapucali, gledali su neprijatelja u oči. Onaj koji udara nogama i stolcima - razmišljao samsamo je čovjek koji se boji. Velik plašljivac uvijek spreman uvrijediti drugoga. Nije bilo ničeg velikog kod mojeg oca, ničeg vrijednog spomena. Ne bi mu pomogao ni prijeći cestu, a da i ne spominjem rub provalije.

dogoditi ako jedno od njih napusti tu radiodramu. I zato sam je izazivao. »Dopuštaš si da s tobom postupa kao s krpom«, govorio bih joj. »Za njega je čitav svijet samo papir kojim briše stražnjicu, a ti si samo jedan listić papira, no ja na to ne pristajem.« Zatim bi ona obično počinjala nešto raditi. Primjerice, krpom bi brisala policu. Koristila se istim lukavstvom kojem pribjegavaju galebovi, čistila je ne podižući pogled s onoga što je radila i istovremeno je siktala: »Nemoj tako govoriti o svome ocu, to ti ne dopuštam.« »A zašto da tako ne govorim?« odgovarao sam. »Ti se bojiš reći istinu, ali ja ne. Istina je da je on seronja.« - »Gdje si naučio tako govoriti? Gdje? Gdje?« - »Zaista to želiš znati? Pokušaj pretpostaviti, potrudi se malo. Od onog seronje od mog oca.« I tako satima, do iznemoglosti. Ona bi čistila, a ja bih vikao prošetkavajući se po sobi. Nije bilo pobjede ni poraza. Oboje smo željeli nemoguće stvari. Ona je željela da ponovno budem samo zvuk iz pozadine, a ja sam htio da ona prizna svoju mržnju.

Govorila je o mladom Amerikancu čiji su roditelji preživjeli nacistički logor. Rodio se kada je rat već bio završio. Unatoč tome, od dana kada je počeo shvaćati značenje riječi, njegovi roditelji nisu mu prestajali ponavljati: »Nisi proživio ono što smo mi preživjeli, ne poznaješ strahote, deportiranje, glad, poniženje. Nisi dostojan živjeti.« Nikada im nije odgovarao, strpljivo je čekao dok ne odraste. Istoga dana kada je napunio osamnaest, prijavio se u marince i otišao u Vijetnam. Vratio se na kraju rata, slijep, bez ruku i nogu. Njegovi roditelji naizmjenice su gurali invalidska kolica. Dok su prolazili ulicama, među šarenilom boja, govorio im je: »Ne znate što znači živjeti u mraku. Ne znate što znači ne hodati, ne ubrati cvijet.« Ova bi se priča jako dopala mojem ocu jer je za mene oduvijek priželjkivao takvu budućnost: sin osakaćen u vihoru povijesti. Nikada nisam uspio shvatiti te njegove osjećaje. Mačke brane svoje mačiće zubima i kandžama i to čine sva živa bića. Naše potomstvo ono je najdragocjenije što možemo zaštititi. To kaže znanost, a ne ja. Možda je i moj otac, na neki način, bio inspiriran Darwinom. Razmišljao je o pobjedi zakona jačega. Izložiti novorođenče mrazu, vremenskim

Kada mu je bilo do razgovora, obično bi pričao o ratu. To se događalo kada bih se žalio da nešto ne mogu dobiti ili učiniti. U tom trenutku on bi počeo napadati: »Trebao bi nam rat, volio bih te vidjeti kako trčiš dok okolo padaju bombe ili dok bježiš pred potjerom. Trebao bi osjetiti što znači kada te Nijemac progoni s pištoljem u ruci. I kako izgleda plakati zbog gladi i hladnoće.« Nastavljao bi satima sa sličnim idejama. Čim bi mi pozornost popustila, on bi udario šakom o stol i viknuo: »Slušaj!« Suština je bila u tome da sam se trebao osjećati sretnim. Jedan rat je završio, a drugi još nije ni počeo. Nekoliko godina kasnije čuo sam priču koja bi se dopala ocu.

Jedino što je kod njega bilo očito bio je njegov prezir. Bilo je to nešto toliko snažno da sam, još kao dječak, mogao osjetiti njegov kiseo i oštar miris. Zasigurno neka mješavina hormona i adrenalina koja se osjećala oko njega i posvuda ga pratila.

Bila je to istina, loši više nisu postojali. Njihove odore i kukasti križevi mogli su se vidjeti još samo u filmovima ili nekom starom dokumentarcu.

Nas bi zahvatio treći rat. Najgori od svih. Dvije ili tri bombe pomele bi cijeli trg. Nakon bombi, zapuhao bi vruć vjetar, toliko vruć da bismo od njegova daška svi odletjeli u zrak. Zajedno s nama uginule bi biljke i životinje, nestali bi gotovo svi oblici života, a onima koji bi preživjeli bilo bi puno gore.

U školi smo učili o Drugom svjetskom ratu. Djeca sretnija od mene imala su male modele Wehrmachtovih zrakoplova. Učiteljica nam je govorila da takvih ratova više neće biti.

nepogodama, povredama, neprestano ugrožavati fiziološku krhkost njegova tijela, sve je to bio izvrstan način provjere sposobnosti opstanka. Ako u takvim uvjetima novorođenče ne funkcionira, znači da nije ni dostojno života. Ako je jedan otac mrtav, naći će se drugi. Tako bi trebalo biti i s djecom. Drugi osjećaj koji ga je održavao na životu bila je mržnja. Mržnja i prezir bili su kao Kastor i Poluks, dva blizanca koja su hodala držeći se za ruke. Pogled jednoga od njih služio je za opažanje stvari, a drugi je na njih pljuvao. »Tvoj otac se borio za bolji svijet«, ponavljala mi je majka. Osvrnuo bih se oko sebe pitajući se gdje li je taj svijet? »Riskirao je svoj život boreći se protiv nacista, fašista, ustaša. Mnogi za to ne bi imali hrabrosti.« Ove je riječi stalno ponavljala. Bez njega, bez takvih poput njega, svijet se nikada ne bi promijenio.

Jednom nas je ista učiteljica povela u posjet prirodoslovnom muzeju. Sa stropa je visio velik prepariran kit. Imao je mnogo zubi i činilo se da se smiješi. Posvuda je bilo staklenih ormara u kojima su stajale posude sa žućkastom tekućinom. U tekućini je plivalo nešto prozirno. »To su fetusi«, objasnila nam je učiteljica. »Tako ste i vi izgledali prije no što ste se rodili.« Mogli smo vidjeti fetus psa i fetus ježa s već izraslim bodljama. Dok sam promatrao ježa, učiteljica je pljesnula dlanom o dlan. »Djeco,

pogledajte«, uzviknula je. Okrenuli smo se, a učiteljica je pokazivala na veliku posudu. Unutra je bilo dijete, blijedo poput sablasti. Umjesto jedne, imalo je dvije glave: četiri oka, dva nosa, dvoja usta, četiri uha… »Hirošima«, rekla je učiteljica, »Hirošima i Nagasaki, sjećate li se? Tamo su se nakon bombardiranja rađala ovakva djeca. Evo što se događa: iznenada se priroda više ne može sjetiti kako posložiti stvari na pravi način. Dvije glave, šest ruku, tri noge, evo što se događa…«

Na ove riječi moji su se prijatelji odmah počeli smijati. Multiplikacije na koje su pomislili odnosile su se na spolne organe. Mene je pak najviše zanimalo podvostručenje glave. Razmišljao sam da bi priroda možda tako trebala postupati od samog početka, samo jedna glava zaista nije dovoljna. Unutra je malo prostora i previše zbrke. Mnogima služi samo kao nosač za lice ili za rast kose, kao vrt čija je zemlja pogodna za uzgoj cvijeća. Čak i Lambrette3 imaju rezervni kotač, zašto tako ne bi bilo i s glavom? Jedna za pokazivanje i druga koja zaista funkcionira. Činjenica da priroda može izgubiti svoj dotadašnji oblik prilično me se dojmila. Zamišljao sam neku raščupanu staricu dok tumara po kući. U kući je sve razbacano; ladice, ormari, kao iza nasilnog upada lopova.

Starica izgubljena pogleda lutala je sobama, ali nije znala što traži. Naposljetku, stvoriti čovjeka baš i nije bila najsretnija zamisao. Pustiti ga da čeprka po zemlji bilo je isto kao nositi zmiju u njedrima. Otkako je svijeta, životinje su činile iste stvari: rađale su se, parile, brinule se o mladunčadi i hranile je, ali i međusobno se uništavale kako bi preživjele. Zatim bi jednog dana uginule i postale hrana hijenama, gavranima, saprofitima, zemlji i cvijeću koje je na njoj raslo. Medvjed ili lav nikada nisu planirali uništenje. Međutim, čovjek je to činio gotovo od početka. Krenuo je s time u trenutku kada ih na zemlji više nije bilo dvoje, već četvero. Da je Adam ubio Evu, ili obrnuto, priča bi završila na početku. Umjesto toga došli su Kain i Abel i ubrzo je Kain ubio Abela samo zato što je Abelu bolje išlo u životu. Abel je imao umiljatu janjad i četkao joj je runo, a Kain to nije mogao podnijeti. Zato je uzeo štap i ubio ga. »Gdje ti je brat?« pitao ga je Bog poslije. Nije znao što bi odgovorio. Šutio je i

gledao u pod. Dok je lutao pustopoljinama, osjećao se veoma nesretno. Nije ni znao da je postao važna ličnost, poput kralja ili cara. Nakon njega, gotovo svi ljudi počeli su se slično ponašati. On je bio pravi kraljević. Zavist i predrasude otada su postali pokretač svijeta.

Sjećam se sna koji sam usnio one noći nakon posjeta muzeju. Hodao sam livadom, iznenada je počeo puhati topao vjetar. Činilo se kao da sam pokrenuo ogromno sušilo za kosu. Podigao sam pogled i ugledao tamno nebo. Na njemu se odigravao čudesan vatromet. Nikada nisam vidio takvu svjetlost, izgledalo je kao da ulazi ravno u tijelo. U tom trenutku doživio sam jedinstveno iskustvo: kao da su mi se spajale stanice i atomi, kosti i tetive. Umjesto boli, osjećao sam toplinu. Nije to bio neugodan osjećaj. Zatim se toplina pretvorila u nešto drugo. Umjesto ruku, imao sam krila. Bila su duga i snažna kao pelikanova. Počeo sam ih pokretati i polako sam se podizao uvis, sve više i više. Stabla i kuće ispod mene nalikovali su na točkice. Ugledao sam i svoju kuću, nije bila veća od mrvice. Vidio sam i čitav kraj u kojem sam živio, grad i okolicu, rubove razvedene obale i šiljate vrhove planina. Krila su slušala moje zapovijedi. Bilo je tako krasno gore, u tijelu koje više nije bilo moje.

R SAM SE U jednom nesretnom kraju koji leži na granici dviju država.

Na posljednjem od tih izleta u prirodu - kada sam već bio dovoljno odrastao da mogu suvislo razmišljati - shvatio sam kako je smiješno to što za izlet odabiremo livadu koja se nahranila s toliko prerano ugašenih

ODIO

03.

Zato su ga često pogađali ratovi. Otac moga oca, moj djed, rodio se u središnjoj Italiji. Kao sasvim mlad došao je boriti se ovamo gore. Pripadao je arditima4. Već samo ime govori o njihovoj odvažnosti. U ruci su nosili bajonete i puzeći bi stizali do neprijateljskih redova. U mraku su rezali grkljane svima onima koji bi im se našli nadohvat ruke. Ne sjećam ga se dobro. Umro je još dok sam bio dijete. Ono malo čega se sjećam bila je nevjerica. Slušao sam ga kako se hvali svojim mladenačkim podvizima, a ja sam vidio samo starca nježna pogleda. Jedna od te dvije slike nije mogla biti istinita. Možda je na taj način samo želio privući pozornost i pronaći nekoga tko bi ga saslušao u tišini sobe. Nije mogao podnijeti kada mu se nije vjerovalo. Zbog toga je početkom proljeća inzistirao da svi zajedno idemo na izlet, i to uvijek na isto mjesto. Tek kada bismo u Seicento5 stavili pokrivače, tranzistor i plastične posude s hranom, mogli smo krenuti. Livada na koju smo odlazili nije bila obična. Bila je to livada na kojoj se moj djed borio. Tamo je i ranjen. Zbog te ozljede dobio je brončano odlikovanje za hrabrost koje je na našim izletima nosio na reveru sakoa. Uvijek je prepričavao iste epizode, kao da su se dogodile jučer, ali više ga nitko nije slušao. Samo bi moja majka svako malo rekla: »Da, tata.« A otac je s tranzistorom na uhu slušao prijenos utakmice. Ipak, unatoč nezainteresiranosti drugih, djed je bio zadovoljan. Na povratku kući obično bi rekao: »Kako smo se lijepo proveli…«

života. Djed je govorio da je to bila prava pravcata klaonica. Tamo je bilo toliko tijela, razbacanih jedno preko drugoga, da se nije moglo ni zakoračiti. Trebalo je imati divovski korak kako bi ih prekoračio i nastavio dalje. Govorio je o tome dok sam ja promatrao livadu i cvijeće.

Razmišljao sam o svemu i pitao se gdje je smisao?

Jednom sam upitao majku: »Znači li to da je djed ubojica?« Ona se okrenula i rekla: »Kako ti takve gluposti padnu na pamet?«

Tada sam shvatio barem nešto; ako netko ubija, a ne nosi vojničku odoru, on je ubojica; ako ubija u odori, dobiva odlikovanje za zasluge. Već kao dijete bio sam sklon razmišljanju. Nisam mogao ne zapitati se ima li život onoga koji umre drugačiju vrijednost. Prije no što su postali odrasli ljudi, a zatim i leševi, oni su bili dječaci, bebe i fetusi. Majke su ih donijele na svijet, hranile ih i odgajale. Možda su se već ponadale unucima, no umjesto toga njihova su nadanja završila u šljunkovitom tlu potoka ili u blatnjavoj livadi. U školi sam o tome pitao učiteljicu. Jedna od njih ulijevala mi je posebno povjerenje. Mirno me je saslušala i zatim rekla: »To su vrlo ozbiljna pitanja.« Potom je dodala nešto što nisam dobro shvatio, o povijesti koja sa sobom donosi nesreću. Povijest, tada sam pomislio, mora da su to neka kola s pokvarenim kočnicama. Prazna kola koja jure nizbrdo i gaze sve pred sobom. U osobnoj povijesti onoj koja se odnosila na moj dom nešto je bilo nejasno. I moj je otac bio u ratu - po kronologiji, drugom - ali nikada nismo išli na izlet na njemu draga mjesta, a ni u kuhinji, ni na ormaru nije

Latice cvijeća u travi bile su neobično nježne, vjetar ih je lagano njihao, a iznad njih prostiralo se nebo. Ono isto nebo kao i na dan pokolja.

Kain se na neki način stidio svoga čina. Nije poznato da se uokolo hvalio, učinio je lošu stvar i to je znao. Za razliku od njega, moj djed bio je zadovoljan i nikada ga nisam čuo da kaže: razmišljam o obiteljima onih koje sam ubio ili nešto tome slično. Bio je sretan što je bio brži i što je imao više sreće. Ostalo ga se nije ticalo. Pa ipak, nije bio loš čovjek. Kada je umro, na pogreb je došlo mnogo ljudi i svi su plakali.

bilo njegove fotografije u vojničkoj odori. Već tada je između mene i njega jedini oblik komunikacije bila šutnja. Zato ga nisam imao hrabrosti ispitivati o njegovim podvizima. On nije pričao, a ja nisam pitao. Pretpostavke su bile dvije. Ili je bio u ratu i nije nikoga ubio, pa se zato stidio jer nije izvršio svoju dužnost. Ili je ubijao, a nije nosio odoru, pa je stid koji je osjećao bio stid ubojice.

Dakle, i u ljudima su postojale bombe, a bilo je i onih skrivenih u zemlji poput lukovica ljiljana. Možda su i lukovice bile nesreće koje je sijala povijest. Ubijala je djedove, očeve, a zatim ostavljala darove djeci i unucima. Iako više nigdje nije bilo neprijatelja, ljudi su i dalje umirali.

U predvorju škole nalazio se plakat u boji koji je prekrivao čitavu vitrinu. Na njemu je bilo puno oblačića nalik na one iz stripova. Prikazivali su djecu u kratkim hlačama kako se igraju u polju i pronalaze neobičan predmet. Potom znatiželjno stanu udarati kamenom po njemu. Odmah iza toga vidi se velik vatromet: djeca lete okolo kao odgurnuta nevidljivom rukom. Kasnije se ponovno pojavljuju na crtežu, ali to više nisu ista djeca: jednom nedostaje noga, drugom ruka, a treći je slijep. Djeco, oprez! - pisalo je na kraju. Ako pronađete neobičan predmet, ne dirajte ga. Odmah obavijestite roditelje ili policiju. Ispod su bili nacrtani različiti predmeti. Jedan je sličio češeru ili ananasu, a ostali velikim medicinskim čepićima.

Koja je od tih dviju pretpostavki bila točna, više me i nije toliko zanimalo. Već sam prije shvatio da je u našoj kući postojala bomba koja nije eksplodirala. Bila je zakopana ispod gomile otpadaka, a otpaci su bile neizgovorene riječi. Eksplozivan prah bio je suh i svjež, njegov satni mehanizam precizno je otkucavao. Upravo je bomba bila pravo srce našeg doma, ono što nas i sada drži na okupu i što će možda jednog dana eksplodirati.

DOK SE OTAC BORIO u brdima, majka je postala vjernik. Rat ih je razdvojio na početku njihove ljubavi. Majka je vjerovala da je uplovila u sigurnu luku punu obilja u kojoj će provesti čitav svoj život. Umjesto toga, iz dana u dan održavala je ravnotežu nad provalijom. On je nestao, nije ga bilo, ne tjednima, već godinama. U početku joj je stizalo pokoje pismo ili bi joj netko prenio poruku. Zatim je o njegovoj sudbini uslijedila duga šutnja. I upravo se tada odlučila obratiti najmoćnijem od svih, Bogu. Njihov je dogovor bio prilično jednostavan. Slijedit ću te zauvijek, rekla mu je, ako mi ga vratiš živa i zdrava. Mnogo toga moglo bi se reći o mojoj majci, ali ne da nije bila žena od riječi. Kada bi preuzela neku obavezu, bila je pouzdana i savjesna. Otac se vratio, a ona se i dalje molila. Na početku su se zbog toga vjerojatno prepirali. On nije podnosio činjenicu da se njegova družica pretvorila u bogomoljku.

04.

»Obmanuli su te, kao i sve ostale«, uvijek joj je govorio. Moja majka umrla je prva, deset godina prije njega. U to vrijeme već sam živio u Rimu i nije me zanimalo što se s njima događalo. Otac je vjerojatno bio bijesan. Sve je počelo s bolovima u želucu, bliske osobe govorile su joj: »To je zbog briga. Ako ih je previše i ne znaju kamo dalje, smjeste se tamo.« Ona je povjerovala. Kada je otišla liječniku, već je bilo prekasno: brige su se proširile po cijelom tijelu. U tišini su potpuno razorile njezine unutarnje organe.

Roditelje nisam čuo godinama. Jednog dana, iznenada, pojavila se na mojim vratima. Bilo je deset ili jedanaest sati prije podne. Večer prije toga pio sam. Glava mi je bila teška i bio sam loše volje. Kada sam otvorio vrata i ugledao je ispred sebe, neugodno sam se iznenadio. Kutija s tempiranom bombom ostala je iza mene, tako sam barem vjerovao. Nisam tražio susret, niti sam ga

Kada se autobus pojavio, iznenada me zagrlila. Bio sam iznenađen jer nikada nije tako naglo reagirala. Refleksno sam i ja nju zagrlio. Tek sam tada primijetio da ispod njezina crnog ogrtača s ovratnikom od bizantskog štakora od nje nije ostalo gotovo ništa.

želio, čežnja za roditeljima bio je osjećaj koji nisam poznavao. Nisam shvaćao razlog tog iznenadnog posjeta. Odmjeravao sam je i nisam skrivao nelagodu koju sam osjećao dok je stajala ispred mene, stežući svoju lakiranu torbicu u ruci.

»Nešto se dogodilo?« upitao sam je prije no što je uopće ušla. Činila se zbunjena. Tiho je rekla: »Nije se ništa dogodilo. Samo sam te htjela vidjeti.« Žena koja je stajala ispred mene bila je drugačija od one koju sam pamtio. Promijenila se, to je sigurno. Mislio sam da su uzrok tome njezine godine. Bio sam premlad, previše neiskusan, previše gnjevan da bih uočio znakove teške bolesti.

»Željela sam vidjeti Rim«, prošaptala je kao da se ispričava. I tako smo autobusom krenuli u obilazak grada. Čitavo smo vrijeme šutjeli. Ona je promatrala stare spomenike zapanjena kao školarka na izletu. Sjedeći straga, neprekidno sam promatrao sat, gubio sam strpljenje zbog svakog zastoja ili sporije vožnje. Sišli smo kod Koloseuma i pojeli sendvič. Već je pao sumrak kada smo ponovno ušli u autobus. U tom zimskom sutonu puhao je hladan sjeverac.

»Svjetlost kao da je od zlata«, rekla je i odmah me upitala: »Jesi li sretan?« »Zar još uvijek vjeruješ u te gluposti? Sreća ne postoji«, odgovorio sam joj. Njezin vlak kretao je iste večeri. Imao sam posla i nisam htio gubiti vrijeme kako bih je otpratio na kolodvor. S njom sam otišao do autobusne postaje. Na papiriću sam joj napisao gdje mora sići i broj autobusa na koji će presjesti. Bilo je vrijeme večere i samo smo nas dvoje stajali pod nadstrešnicom.

Da mi je rekla »umirem«, možda bi sve krenulo drugačije. Produžio bih taj dan i učinio ga vječnim. Međutim, proveo sam ga u lošem raspoloženju.

Preosjetljivim ljudima često se događa nešto neobično. Kako odrastaju, postaju sve okrutniji. Tijelo ima svoje zakone, a među njima je i taj. Ako nešto zaprijeti njegovoj sigurnosti, odmah se pokreću antitijela.

Tada nisam bio svjestan da stvari koje nam se događaju nikada nisu neutralne. Mi možemo vjerovati i biti uvjereni. Sjeme djeteline čuva svoju vitalnost punih osamdeset godina. Tako je i s činjenicama, pa i kada smo spram njih ravnodušni ili ih negiramo, one su ipak prisutne. One su klica nečega što će prije ili poslije izbiti na površinu.

U međuvremenu je stigao autobus i otvorila su se vrata. Unutra nije bilo mnogo ljudi. Dok je autobus odmicao, vi dio sam je kako mi maše sa stražnjeg prozorčića. Imala je pogled nemoćna djeteta koje ne zna kamo ide. Padala je sitna i ljepljiva kiša. U tami njezin dlan činio se neobično bijelim. Dva mjeseca poslije naišao sam na očevu poruku na telefonskoj sekretarici. Glas mu je bio prije ugašen nego ožalošćen, iza ravnodušna tona osjećao sam jedva suzdržan bijes. »Tvoja je majka umrla«, rekao je, »i već sam je pokopao.« Rekao je to upravo tim riječima, kao da ju je pokopao vlastitim rukama, kao što pas sam zakopava kost. Nakon poruke čuo se samo »klik«. Bez pozdrava, bez poruke da mu se kasnije javim. I zato to nisam ni učinio. Nije me zanimalo zbog čega je umrla, nje više nije bilo i to je bila jedina činjenica. Moja majka, kada je umrla, nije imala ni šezdeset godina. Međutim, meni se činila starom. Mladenačkim cinizmom tumačio sam njezin nestanak kao posljedicu prirodnog fiziološkog zakona. A kako sam se smatrao siročetom od rođenja, nisam mogao žalovati.

Mrtva je, priznao sam si te večeri u trenutku kada sam zatvorio oči. Htio sam provjeriti osjećam li nešto, možda će mi navirati suze ili nešto tome slično. No, nije se dogodilo ništa. Okrenuo sam se na drugu stranu i zaspao. Usred noći iznenada sam se probudio. Čuo sam neobičan zvuk koji je dolazio iz mojih usta. U mojim zubima bilo je bijesa i siline. Stiskao sam čeljusti i škripao zubima kao da ih želim polomiti.

Nasilje i cinizam nisu ništa drugačiji, oni samo izvrću sliku svijeta kako bi nam podarili snagu. Čitajući biografije velikih kriminalaca, nikada se nisam čudio. Neki od njih uništavali su čitave nacije, a navečer bi zalijevali cvijeće ili se uznemirivali zbog ptičice koja je ispala iz gnijezda. Negdje u nama postoji prekidač koji, ovisno o potrebi, uključuje i isključuje struju iz našeg srca. Moj otac i majka nisu bili neuki. Ona je bila učiteljica i srčano je obavljala svoj posao. On je radio u brodogradilištu, bio je tehnički crtač. Nekoliko godina prije moga rođenja otac se poskliznuo pri obilasku broda i izgubio jednu nogu. Oboje su znali da sam inteligentan pa su polagali velike nade u moju budućnost. Naravno, nade su uvijek bile samo njihove; majka me zamišljala kao profesora književnosti, a otac kao inženjera. Vjerujem da se ni trenutka nisu pitali što ja uistinu želim. Zapravo, nisam to ni sam znao. Kao mali maštao sam da ću postati pilot ili policajac. Pilot koji leti iznad svih i svega, i policajac koji se bori za više pravde u svijetu. Već u petom razredu osnovne kada je umro moj prijatelj iz škole - ti su snovi nestali. Sada sam jedino znao da oko mene vreba praznina. Bilo je teško kretati se, maštati o nečemu, dok je ta sablja neprekidno stajala za mojim vratom. Osjećao sam se usamljeno i zbog toga mi je bilo teško. Na početku sam se pokušao nekome povjeriti, no reakcije nisu bile najbolje. Nakon što bi me saslušali, svi su zbunjeno šutjeli ili mijenjali temu razgovora, kao da imaju posla s luđakom.

U svijetu koji me okruživao bilo je nesklada, time sam bio opsjednut.

Ljudi su govorili jedno, a činili drugo. Moj otac borio se za bolji svijet, a u njemu nije bilo ničeg junačkog, niti ičeg što bi poslužilo za primjer. Mržnja i prezir bili su njegova aureola. »Jedno je reći, drugo učiniti, a

U osami svoje sobe tada bih se pitao zašto vidim stvari koje nitko drugi ne vidi. Mislio sam kako bi bilo jednostavnije biti nadaren za mehaniku ili fiziku, tada bi svi ostali zadivljeni mojim pitanjima. Uz malo preciznog računanja, mogao bih pokazati zašto nešto funkcionira ili ne. Međutim, moja pitanja nikada se nisu odnosila na nešto konkretno.

između toga je more«, uvijek je govorila moja učiteljica. I baš to more želio sam istražiti. Zapravo, promatrajući svoje roditelje, shvatio sam kako je svijet podijeljen na dva dijela. Na one koji vjeruju da izvan svemira postoji još nešto i na one koji misle da u životnoj utakmici postoji samo jedno poluvrijeme. Međutim, ja nisam pristao ni uz jedne ni uz druge. I jedna i druga strana imale su beskonačne nizove standardnih odgovora, a moji su bili kao skrojeni kod krojača. Odgovarali su samo meni i nikome više. Čitavo djetinjstvo održavao sam ravnotežu nad tom strašnom prazninom. Onda je došla mladost pa sam se prepustio. Jedan dan htio sam studirati medicinu kako bi u Africi spašavao djecu koja umiru od gladi, a već sljedeći želio sam postati ubojica. Umjesto učeći, popodneva sam provodio šećući livadama ili gradom. Hodao sam satima spuštena pogleda s rukama u džepovima. Hodanje nije nimalo ublažavalo moju muku, naprotiv, samo ju je povećavalo; svaki korak predstavljao je neko moje razmišljanje, pitanje koje ne nalazi odgovor. Govorio sam glasno i smijao se. Znao sam da izgledam kao luđak, ali nisam za to previše mario. Ako su mjerilo nečega bile stvari koje sam vidio s petnaest godina, ako su uvrede, spušteni pogledi i tuga koju sam vukao poput plašta bili neizbježni, onda ja ni sekunde u svom životu nisam želio biti dio toga. Na jednoj klupi, u starom dijelu grada, pronašao sam knjigu poezije. Bio je to Hölderlin. Osim onih koje sam morao prisilno čitati u školi i koje su redovito bile dosadne, nikada nisam pročitao ni jednu pjesmu. Čim sam počeo listati stranice, odmah sam se u njima prepoznao. Unutra se nalazilo ono što sam i sam osjećao: melankolija, bol, jesen, osjećaj prolaznosti. Odjednom više nisam bio sam. Između vjerovanja i nevjerovanja postojao je neki međuprostor u kojem su živjele nemirne duše. Postojala je istina, imao sam je u rukama. Da su otvorili oči, i svi drugi mogli su je imati. Ti su me stihovi čekali od trenutka mog rođenja. Sada su bili ovdje, bili su moji, bili su dio mog života. Poezija i ludilo

jesu, hodajući sam razmišljao, kao dvije strane jednog lista. Jedna ima otvore i gleda prema gore, druga prema dolje izbacuje ugljični dioksid. Između te dvije strane postoji stalan protok raspoloženja, molekula i fluida.

U to vrijeme na televiziji počele su se prikazivati prve emisije o drogi. Čim ih je počela pratiti, pojavili su se i njezini strahovi. Jednom sam prilikom tražeći novac pronašao isječak iz novina u kojem su bili nabrojeni poput Božjih zapovijedi, redoslijedom od jedan do deset, simptomi zbog kojih roditelji trebaju posumnjati. Sjećam se nekih: netočnost, nehigijena, čudni razgovori, sklonost laganju, proširene zjenice…

Privlačile su me sudbine poludjelih pjesnika, bile su mi bliske. I ja sam želio jednog dana promijeniti ime i zatvoriti se u neki toranj. Hölderlin je postao gospodin Scardanelli. Proveo je ostatak života svirajući glasovir zatvoren u tornju. Često je promatrao mirni tok rijeke Neckar6 i bio je zadovoljan. Naravno, pronašao je jednu milostivu dušu koja se o njemu brinula, a tom je stolaru bila čast čuvati jednog tako velikog čovjeka. Bojim se da su danas stolari malo drugačiji. Stanovi su mali, nemaju tornjeve ni štale. Nema prostora ni za djedove i bake, a o pjesnicima da i ne govorimo. Barem ne zasad. Ubrzo se moj život pretvorio u kaos. Ništa me više nije moglo pokrenuti, nisam se bunio ni protiv čega. Stvari su me zanimale samo ako sam u njima pronalazio tračak istine. Tako je oduvijek bilo. Samo što sam sada za tu istinu tražio riječi. Moju majku pozvali su u školu. »Dječaka nešto muči«, rekoše joj, »rastresen je, neuredan, rijetko se pere.« Oprezno su je priupitali je li i ona slučajno primijetila nešto čudno.

Sjećam se i njezina lica nakon što se vratila s razgovora. Imala je oštro oko i njuh policajca. Sjela je na moj krevet i rekla: »Bolje je da mi sve kažeš.« Budući da sam i dalje šutio, ona je poput nekoga tko je već izgubio sina dodala: »Ako ne priznaš meni, morat ću sve reći tvom ocu.« Počeo sam se smijati i kroz smijeh sam joj rekao: »Reci slobodno ocu

Uvijek sam se potajno nadao da ga neću naći, da mu se nešto dogodilo. Međutim, svaki put tamo bih ga zatekao. Ugledao bih njegova ogromna leđa, sjedio je za stolom s prijateljima. Govorio je glasno i gestikulirao. Njegovi prijatelji bili su poput njega, njima je on bio zabavan. Zapravo im je moj otac pričao o različitim stvarima, bio je drugačiji vani. Kod kuće ne bi progovorio ni riječi.

Dok sam ga promatrao, noge su mi postale teške. Nisam mu želio prići kao na filmu i reći: »Večera je poslužena.« Stajao sam neko vrijeme nepomično iza njegovih leđa, zatim bi me primijetio netko od njegovih prijatelja koji bi ga potapšao po leđima rekavši: »Renzo, sin ti je ovdje.« On bi se okrenuo. Bio je spor i težak kao medvjed, a oči su mu bile natečene. »Sto želiš?« bijesno bi povikao, a ja bih mu bez riječi i pristojno udaljen od njega pokazao sat na zidu. Učinak alkohola nestajao je, ili bolje rečeno, mijenjao je smjer čim bi on zakoračio u kuću. Pričljivost je prerastala u šutnju. Majka je neprestano pokušavala razgovarati. Prepričavala je ono što joj se događalo tog dana. Dok je radila kao učiteljica, pričala je o događajima u školi. No, bila je poput tenisača koji igra bez protivnika. Njezine riječi lebdjele su u zraku, raspršile bi se čim su izašle iz usta. On je jeo i čitavo vrijeme gledao u tanjur. Od njega sam naslijedio istu naviku. Kada bi osjetio da ga promatram, odmah bi se okrenio i povikao: »Sto me

alkoholičaru da mu se sin drogira.« Moj otac i alkohol. Zabranjena tema. Kao dječak sam ga promatrao dok je ispijao čaše vina, jednu za drugom, i htio sam ga oponašati. Vino je za odrasle, govorila je moja majka, stavljajući mi u vodu tek nekoliko kapljica. Koju godinu kasnije, shvatio sam da vino nije za sve odrasle ljude, već samo za malobrojne pojedince. Ti su pojedinci poput automobila, samo što su umjesto benzina koristili alkohol. Ujutro, dok sam jeo kruh s bijelom kavom, on bi u svoju šalicu u istom omjeru točio crnu kavu i rakiju. U osam navečer gotovo ga nikada nije bilo kod kuće. Majka me je često slala po njega. Bilo ga je lako pronaći, kafića i krčmi u koje je zalazio nije bilo više od tri ili četiri.

Poslije večere sjedao je u naslonjač. Najčešće bi zaspao pred televizorom.

Bistrina je bila moja jača strana, umjesto pogleda imao sam dalekozor s infracrvenim zrakama. Bio sam siguran da prividna banalnost nije ništa drugo doli štit koji treba slomiti. Iz njegovih krhotina rodit će se poezija. Ne tuđa, koju sam čitao u knjigama, već samo moja. U meni se sve pokrenulo. Od uspavanosti u djetinjstvu prešao sam na neprekidno kretanje. Misli, ideje i osjećaji kretali su se kao oblaci na horizontu nošeni vjetrom. Umjesto da sam u školi, ja sam se šetao Krasom i glasno ponavljao Kosovelove stihove: Ja sam lûk prekinuta kruga, ja sam snaga grubošću skršena. Te riječi bile su moje evanđelje. Osjećao sam veliku snagu. Znao sam da sam odrastao. Nisam više bio Atlas, već oslobođeni Titan. Oduvijek sam osjećao zbrku i kaos na ovom svijetu. Sada, po prvi put, nisam bio dio toga, kaos je bio samo moj. Stvarao sam ga i razarao svakog dana. Bio sam siguran da će iz kaosa nastati red, i da će biti jasan i kristalan, a ja ću

gledaš?«

Kada mu san nije dolazio na oči, glasno je komentirao program pa se čulo neprestano mrmljanje. Za njega su svi bili bijednici, prljavi kapitalisti, izrabljivači i pokvarenjaci. Majka je sjedila u blizini i vezla jastučnice. Bujica praznih riječi bila je za nju poput šuma mora, odzvanjala je u njezinim ušima toliko dugo da to više i nije primjećivala.

Ponašao se kao da vuče osjećaj krivnje. Poput lisice koja vuče za sobom dugačak, velik i veoma lagan rep. I najmanja pogreška u pokretu bila je dovoljna da rep dotakne žeravicu i zapali se. Zato se često osvrtao oko sebe s pogledom opasne zvijeri spremne za napad.

Zaista sam se bojao alkohola. Doživljavao sam ga kao nešto što ulazi u čovjeka i kvari ga. Kada je u moj život ušao kaos, ušao je kao čist element. Kao planinski zrak, dijamant, kvare, a ne kao nešto tupo i nečisto što prati poroke.

Ipak, nisam se predavao. Nakon očaja, u meni se javljao bijes. Trudio sam se na sve moguće načine, no bilo je premalo. Ni kaos sam po sebi nije bio dovoljan, puno se toga još spremalo.

biti prvi koji će stvarima dati pravo ime. U svom usamljeničkom životu nisam imao prijatelja. Ono što je zanimalo moje vršnjake, mene uopće nije. Nije bilo nikoga kome bih se povjerio osim otvorenog neba nad poljima, vjetra, noćne tame i tišine moje sobe. Sada znam da je samo jedna osoba mogla zauvijek promijeniti moju sudbinu. Bio je dovoljan jedan pogled, zajedno provedeno poslijepodne i samo malo razumijevanja. Netko sa skalpelom u ruci, sposoban rezati sve dok se ne raspadne glineni kalup koji me je zarobljavao.

Od sedamnaeste godine usamljenost i očaj bili su u meni poput dva mijeha. Punili su se bez prestanka. Svaki osjećaj i svako zapažanje bili su napeti do golemih razmjera. Nazivao sam ih veličinom, poezijom. Ali, možda je to bila samo želja da se sve okonča. Budio sam se usred noći i u malu knjižicu zapisivao riječi koje su trebale nalikovati na stihove. U tim trenucima bio sam poput pijanca, srce mi je brzo kucalo, a ruka i olovka kojom sam pisao drhtale su. Osjećao sam da se željezni zastor u mojoj glavi konačno podigao. Veo opsjene nestao je. Istina je blistala punim sjajem. Bio je to proljetni pejzaž, kiša mu je oživjela boje. Gledao sam pupoljke kako se otvaraju među nježnim vlatima trave. Kada bih se vratio u krevet, u srcu sam osjećao dubok mir. Zaspao bih sretan kao dijete koje je voljeno od trenutka začeća. Činilo mi se da sam dosegnuo mrtvu točku. Točku iz koje je bilo moguće krenuti i sve postaviti na drugi način. No, sreća je kratko trajala, koliko je potrebno da se čovjek umije i doručkuje. Čim bih sjeo za radni stol i pročitao ono što sam napisao, osjećao sam da mi se svijet ruši. U tim rečenicama nije bilo svjetlosti, niti se otvarao novi prostor; bile su to moje uobičajene misli, nešto zbrkanije nego tijekom dana. Riječi kojima sam se koristio bile su otrcane kao rečenice djevojčica koje pišu o svojim ljubavnim problemima.

Tada sam se prestao smijati. »Oduvijek je to i bila«, dodao sam. Zatim sam učinio nešto što bi obično učinio moj otac. Nogom sam udario o ormar i izašao iz sobe zalupivši pritom vratima.

»Možemo li znati zašto se smiješ?« upitala je majka.

Vani je bilo hladno, ali to me nije previše brinulo. Ulice su bile puste,

Otac je lupio šakom o stol i rekao: »Ova kuća postala je ludnica.«

Zatim sam otkrio Baudelairea. Čitajući ga, dobio sam groznicu. Da budem iskren, pomalo sam se osjećao i prevarenim, te riječi bile su moje, riječi iz dubine moga bića. Il faut être toujours ivre. Kako sam mogao osporiti istinitost ove tvrdnje? Kaos više nije bio dovoljan. Da dosegnem ono što sam tražio, trebalo je još nešto. Bio sam kao dijete koje želi dohvatiti neki predmet s ormara: najprije se popne na stolac, a ako je potrebno, podmetne i klupicu. Droga i alkohol nisu bili cilj, već samo stepenica na mom putu potrage za skrivenim. U školi sam otkrio hašiš. Nisam ga probao sve do trenutka dok nisam ostao sam u šumi. Nikada prije nisam motao duhan, ruke su mi drhtale od uzbuđenja. Nakon što sam povukao prvi dim, osjećao sam se kao Ali Baba pred pećinom punom blaga. Taj dim bio je kao »Sezame, otvori se«, čarobni ključ koji je trebao otvoriti vrata neke druge dimenzije. Očekivao sam eksplozije svjetlosti i boja, zmajeve, čudesne oblike… Ništa se nije dogodilo. Stabla su bila ogoljela, a trava požutjela. Iznad mene je letjela ptica lještarka, graktala je i nespretno skakala s grane na granu. Osim mučnine i vrtoglavice, sve je bilo isto kao prije. Proveo sam na toj livadi nekoliko sati. Netom prije sumraka krenuo sam kući i tamo je »Sezame, otvori se« počelo djelovati. Dogodilo se za večerom. Otac je ušao u kuhinju i odjednom to više nije bio on, već cirkuski medvjed. Medvjed sa šeširićem na glavi i s malim biciklom pod nogama. Preobražaj je bio toliko stvaran da sam se počeo smijati. U tom trenutku i majka je postala majmunica. Promatrao sam njihove ljutite njuške, bili su mi toliko smiješni da se moj smijeh pretvorio u lavež.

a kuhinje osvijetljene. Virio sam kroz susjedne prozore i nazirao pakao, u velikom broju domaćinstava ljudi su sjedili oko stola i televizora. Iako ih nisam čuo, znao sam o čemu govore. Osjećao sam kako nesreća izbija kroz prozorska stakla.

Tramvaj je prošao pokraj mene. Osim vozača, unutra je bio samo jedan starac s dugom bradom. Mahnuo sam mu, kao što to čine djeca, a zatim su tramvaj i njegova svjetla iščezli. Ostao sam sam u noći i počeo pjevati.

Na malom trgu s obeliskom nalazio se automobil u kojem je sjedio ljubavni par. Sjeo sam na ogradu i zapalio cigaretu. Zapravo, gadila mi se, ali je gorjela, a ja sam volio gledati upravo taj mali vatreni krug u kontrastu s crnim nebom.

Ne znam koliko je bilo sati kada sam krenuo, samo sam u jednom trenutku osjetio hladne trnce. Previše me emocija izmorilo, zaljubljenog para više nije bilo. Zapalio sam još jednu cigaretu i krenuo prema kući.

Ispod mene ležao je velik grad, a u daljini se prostiralo tamno more. Malo izvan sidrišta nazirali su se obrisi velikog nosača zrakoplova.

Posvuda uokolo vidjela su se svjetla malih ribarica. Čudno, u tom sam trenutku u sebi osjećao sve. Sve sam razumio, bio sam sve. Čuo sam riječi ribara i vidio njihove žene koje ih čekaju kod kuće i gledaju televiziju. Vidio sam ribe kako plivaju između algi i bijelu mrežu koja je padala ispred njih. Vidio sam taksije kako stoje na stanici i ljude koji dolaze vlakom i gledaju kroz prozor. Znao sam njihove misli, njihove misli bile su i moje, kao što su bile moje i misli djeteta koje tuče otac, ili misli starice koja umire sama u domu umirovljenika, ili goluba koji je s prozora promatra dok umire. Nikada nisam imao toliko misli u glavi, nikada nisam toliko jako osjećao ono što se događalo oko mene.

Gotovo svi prozori bili su u mraku, bdjeli su samo oni koji pate od nesanice i bolesnici. I moja je kuća bila u mraku. Nisam znao koliko je

Krenuo sam glavnom ulicom, zastao na tramvajskoj stanici kako bih kupio cigarete, a onda nastavio glavnom cestom. Imao sam potrebu duboko udahnuti, želio sam vidjeti more.

Sljedećeg dana majka mi nije rekla ni riječi. Oca uopće nisam vidio. Umjesto da odem u školu, ostao sam kod kuće spavati. Više mi uopće nije bilo stalo do škole. Pohađao sam klasičnu gimnaziju i trebao sam razbijati glavu aoristom. Učili smo o mrtvim i pokopanim stvarima, ali nisam uspio shvatiti zašto. Čak su i filozofiju, koja me na neki način i zanimala, poučavali na užasan način. Među njima je bilo gospode koja su nalikovala na kipove u pustinji: noumene i monade, transcendentalno i imanentno. Bili su poput luđaka koji opisuju samo njima poznat svijet. Postojala je smrt, samoća, praznina, zagonetka rođenja i sudbine; postojala je patnja koje je svojim kliještima drobila svaki trenutak. Kakve je veze sve to imalo s nerazumljivim formulama koje smo morali učiti napamet?

Profesori su poput proroka govorili: »Sada ne vidite smisao, ali kada odrastete, razumjet ćete važnost grčkog i latinskog.« Njihovo ponašanje

Pričekao sam još koju minutu, lupio nogom o dvorišna vrata i otišao.

Jedan je prevozio konje, drugi krave, treći se nije dobro vidio. Približio sam se i unutra ugledao mladu janjad. Bili su tako maleni i niski da su sličili mekanom bijelom tepihu. Jedno se janje podiglo na noge i krenulo mi u susret. Mora da me primijetilo. Blejalo je i skakutalo. Možda me, iz nekog nedokučivog razloga, zamijenilo s majkom. Provirilo je njuškom kroz otvor, oči su mu bile crne i sjajne, i kao da se nešto pitalo. Pružio sam ruku i dotaknuo mu čelo, bilo je mlako kao u novorođenčeta. »Što je bilo?« upitao sam ga tiho i u tom je trenutku čarolija iz »Sezame, otvori se« nestala. Počeo sam plakati. Janje je blejalo, a ja sam plakao i plačući udarao glavom o kamion. Život je bol, ništa drugo.

sati, nisam za to mario. Pozvonio sam i čekao. Ništa se nije dogodilo.

Već mi je postalo jako hladno i pomislio sam kako je stanica jedino toplo mjesto. Uzduž ulice prostirao se velik trg na kojem bi se noću zaustavljali kamioni koji su dolazili s istoka. Tri kamiona već su bila ondje. Stizali su iz Bugarske i nastavljali prema klaonicama. Svi kamioni sa životinjama, koji su prelazili granicu, išli su upravo onamo.

Svi smo imali bubuljice na licu i poteškoće u komunikaciji. Iznenada je netko rekao: »Idemo se igrati stolaca!« i počeli smo se igrati. Igra je bila vrlo jednostavna: broj stolaca uvijek je bio za jedan broj manji od broja igrača. Stavili bismo ploču na gramafon i hodali u krug po sobi, a čim bi se glazba iznenada zaustavila trebalo je sjesti. Bilo je puno trčanja i laktarenja i na kraju bi netko ostajao bez stolca. Taj netko uvijek sam bio ja i svaki je put to trebalo platiti. Treći put za kaznu je trebalo skinuti jednu cipelu i skakati tri minute na jednoj nozi, zatim polizati Coca Colu iz zdjelice za psa, a naposljetku puzati na sve četiri s najdebljom prijateljicom na leđima. Rekao sam: »Ja odustajem.« I izašao sam iz sobe. Neki su se malo pobunili, neki su zviždali, ali nisam se obazirao. Bio je početak prosinca. Ispred salona nalazio se balkon. Ne obazirući se na hladnoću, otvorio sam vrata i izašao van. Iako je bilo poslijepodne, nebo je već bilo tamno i puno zvijezda, puhala je bura koja je čistila sve

Još u četvrtom razredu gimnazije, jednog jesenskog poslijepodneva, otišao sam na rođendan svoje školske prijateljice. Bilo nas je petnaestak. Nismo više bili djeca, ali ni dovoljno odrasli, nismo znali kako se ponašati. Tamo je bio bar sa sendvičima i sokovima i jedan gramofon.

podsjećalo me na oca koji je znao govoriti: »Ti bi trebao doživjeti rat.« Iza te suptilne okrutnosti osjećao sam želju da netko drugi ispašta zbog njihove uludo potrošene mladosti. U tom trenutku počela su i prva studentska previranja. Iz znatiželje sam otišao na dva ili tri školska skupa. Govorilo se o borbi protiv kapitalizma i o diktaturi proletarijata, o onim istim stvarima za koje se borio i moj otac; pod suncem nije bilo ničeg novog. Smatrao sam da ljudi vole gajiti uvijek iste iluzije, strahuju i potom izmisle snove, nešto što će ih učiniti sudionicima i dati im smisao. Lijepo je biti dio zbora, ponavljati uvijek iste stvari. Pilići vole biti na toplom, ispod svjetlosti inkubatora, a ljudi vole blagu toplinu utopije i nemoguća obećanja. Ne mogu svi izaći, nemaju svi snage razmišljati o suštini, o dugačkom i mračnom tunelu kroz koji smo od rođenja do smrti svi primorani proći četveronoške.

pred sobom, antene su vibrirale zajedno s kablovima koji su ih povezivali s uređajima čula se simfonija kablova i željeza. Iza tankog zastora promatrao sam svoje prijatelje; mramoran pod u sobi blistao je ulašten i dezinficiran.

Oni su nastavljali trčati u krug oko stolaca. Vidio sam grimase, namigivanje, pometnju. Za mene su svi već bili lubanje, čeljusti, potkoljenične kosti. Pojavio se metež i pojavljivat će se uvijek. Njihovi životi nalikovali su mi na kat kuće u izgradnji. Postojali su temelji i zidovi, vodovodne cijevi i krov. Znao sam sve o njihovoj budućnosti, učinit će sve ono što treba. Oni su bili unutra, na toplom, pod svjetlom, usta su im bila puna praznih riječi. Ja sam bio s druge strane stakla. Sam i u mraku, a oko mene samo hladnoća noći.

»Molim vas…«, umiješala se moja majka.

05.

»Ono što je bitno jest želja«, odgovorio je svećenik, »no vidjet ćete da će se prije ili poslije ukazati prilika.«

»Ne budi nepristojan«, rekla je tiho.

»Što se dogodilo? Netko je umro?« upitao sam ugledavši ga.

»Ako smetam, smjesta ću otići.«

Oca nije bilo, a don Tonino ostao je kod nas na ručku. Jeli smo u tišini. Ili bolje rečeno, ja sam šutio, a oni su razgovarali o skorašnjem hodočašću u Lourdes.

JEDNOM ME JE MAJKA iznenadila. Vratio sam se kući i zatekao svećenika.

»Slučajno sam prolazio«, rekao je don Tonino.

»Tamo bih rado otišla«, rekla je, »ali ne znam možete li razumjeti… s mojim suprugom.«

Nakon što su iscrpili tu temu, još su neko vrijeme razgovarali o zvonima; skupljali su priloge za kupnju novih, ali nisu imali dovoljno. Pretresli su sve zajedničke teme, pa tako i onu o kavi. Tada je moja majka ustala i crvena u licu, zbog laži koju se tek spremala izreći, kazala: »Ispričavam se što se moram udaljiti, ali imam strašnu glavobolju.«

»Trebala bi malo bolje glumiti«, odgovorio sam i ne okrenuvši se. Zatim je zatvorila vrata sobe.

Tako smo nas dvojica ostali sami s ostacima sredine kruha i narančinim korama nasred stola. Prilično smo dugo šutjeli, zatim je on počeo trljati rukom o ruku kao da mu je hladno i upitao me: »Pa dakle, kako si?«

U međuvremenu su se stvari dodatno pogoršale. Više ni trenutka nisam mogao ostati miran. Umjesto da govorim, ja sam vikao. Mogao sam se primiriti tek kada bih bio potpuno iscrpljen. Jedne večeri, ispružen na krevetu, primijetio sam da u mojim venama više nije tekla krv, već usijana vulkanska lava; srce ju je poguralo i kretala se vrtlovito od pete do glave, poplavljivala je mozak i stizala do očiju pretvarajući ih u žeravice. Noću gotovo uopće nisam spavao. Vratila mi se nesanica iz djetinjstva. U najgorem slučaju, kada sam noć prije pio ili pušio, poslije bih se na nekoliko sati našao u crnom bunaru bez slike i zvuka. Budio sam se naglo, snova se baš i ne sjećam, osim jednog. Otvaram oči, a iznad mene, na stijeni, ugledam ogromnog nepomičnog lava, već i njegova sjena je zastrašujuća. Predosjećam kako se sprema skočiti na mene, njegov krvoločan pogled paralizira moju želju za bijegom. Želim

»Zašto ste takav licemjer?« »Nisam licemjer. Zaista želim znati kako si. Tvoja majka zabrinuta je zbog tebe.« Promijenio sam položaj nogu, a stolac je zaškripao.

»Trebala se brinuti prije no što me je donijela na svijet.« Don Tonino igrao se kruhom, pravio je od njega kuglice i zatim ih drobio kažiprstom. Kod njega sam učio vjeronauk. Dok sam bio dijete, činio mi se starim. No sada sam ga dobro promotrio i shvatio da sigurno nema više od pedeset. Nikada mi nije bio antipatičan, ali u tom trenutku bio mi je neprijatelj. Proveli smo zajedno sat vremena, on je govorio i govorio, a ja ga nisam slušao. S vremena na vrijeme do mene bi doprla koja riječ: »… izuzetno nadaren… čudo od djeteta…« Vani je počela kiša. Bilo mi je mnogo zanimljivije promatrati putanju kišnih kapi, način na koji teku po zrakama svjetla, po sjajnim i golim granama stabla preko puta. Na odlasku ga nisam ni ispratio.

Bijes je prouzročio žeđ, grlo i želudac neprestano su mi gorjeli. U meni je izbio požar i trebao sam ga ugasiti. Ujutro mi je najviše pasalo pivo, odmah sam se osjećao bolje. Već bih se poslije prve čaše umirio. Žeđ i nervoza bili su ista stvar. I tako sam počeo piti, iako toga nisam bio svjestan. Znao sam i nisam znao što radim, u oba slučaja stalno sam ponavljao: »To je drugačiji slučaj od onog s mojim ocem. On pije jer je propalica, meni samo treba pomoć kako bih upoznao sebe. Na svijetu ne treba ništa demonizirati. Stvari se ne vrednuju same po sebi, već po onome čemu služe.«

viknuti, ali ne mogu. U trenutku kada uzima zalet, shvaćam da to više nije lav, već koza, bik, piton, daleki potomak demona. U njegovim je očima žestina iz nekog drugog svijeta, nozdrve i jezik su mu žeravice, a iznad mene poput iskrica vatre lete krvave kandže. Tek tada počinjem vikati i probudim se. S ulice dopire buka kamiona, na uzbrdici mijenjaju brzinu. U kuhinji kapa voda iz slavine. Otac hrče u susjednoj sobi. Pokušavam ponovno zaspati, ali ne ide. Ostatak noći provodim u nemirnu polusnu, stišćem zube, lupam glavom o zid, trgam plahtu kao da je luđačka košulja. Sljedećeg me jutra slomio umor. Bilo mi je teško ustati, a otići u školu činilo se nemogućim. Izašao sam s knjigama u ruci, otišao do grada i ušao u prvi kafić.

U kući smo se međusobno izbjegavali, bili smo dva zrcala koja nisu nalazila odraz. U vrijeme ručka njega nikada nije bilo, a i ja sam se trudio da nema ni mene. Majka se čak na to i bila navikla, više me nije pitala gdje sam bio. Jela je sama pred televizorom, odnijela bi svoj tanjur i pribor za vezenje. U posljednjih godinu dana dobila je puno sijedih. S njima je vjerojatno došao i umor, a možda je s tim prividnim mirom na neki način bila i zadovoljna. Ali, mir je zaista bio samo prividan, svi kao da smo hodali po napetoj žici s motkom u ruci. U jednom trenutku motka nam se izmakla i mi smo pali. Bilo je to jedne nedjelje. Majka je pripremila pečenje, kada sam ušao

Od jutra do večeri bio sam u društvu. Bilo je hladno i padala je kiša.

Sljedećeg jutra sve smo rastavili, složili i krenuli. Mogao sam nazvati kući, pitati kako je otac, ali o tome nisam razmišljao. U mojoj glavi stvorila se neka vrsta crnog vrtloga koji je progutao moju prošlost.

»Nesrećo jedna«, zaurlao je podigavši ruku kako bi me ošamario. Bio sam brži. Desnom sam se obranio, a lijevom udario. Lupio sam ga šakom posred lica i osjetio kako mu se savija nosna kost. Odmah je pao na stolac i prekrio lice rukama. Mirno sam krenuo prema vratima.

u kuhinju stavljala je komad mesa ocu na tanjur. Okrenuli su se i pogledali me kao da sam s Marsa. Bili su blijedi, nepomični, poput dva kipa od soli. Bučno sam odmaknuo stolac i sjeo. Otac je imao spore reflekse, prošlo je nekoliko sekundi dok je lupio šakom o stol. Jedaći pribor i čaše su odskočili. »Ova kuća nije hotel!« povikao je. Uzeo sam jedan krumpirić, bio je mekan i ukusan. »Čudno, nisam to nikada prije primijetio«, odgovorio sam žvačući. Tada se on ustao.

»A što si ti?« upitao sam ga dok mu je majka stavljala vatu u nos. Nedjeljom poslijepodne ulice su zastrašujuće prazne i tužne. Imao sam potrebu isprazniti se. Plakati na zidu najavljivali su dolazak velikog lunaparka. Otišao sam tamo autobusom. Cijelo poslijepodne proveo sam u autićima, čim bih opazio osobu vesela lica, zaokrenuo bih volan i krenuo ravno na nju. Krenuo sam prema vrtuljcima. Upravo su zatvarali pa sam ih odmah pitao treba li im netko tko bi im pomagao. »Pomoć uvijek dobro dođe«, odgovorili su. Nisu me pitali ni koliko imam godina ni zašto želim otići od kuće. Nije bilo plaće, mogli su mi obećati samo povremene napojnice, krov nad glavom, nešto hrane i zabavu od jutra do mraka.

Krčma je bila prilično udaljena od mjesta gdje se nalazio vrtuljak. Tog dana bilo nas je četvero, rekli su nam da gore ima dobrog vina, zato smo se i uputili u brda. Vrijeme nam je prošlo u piću i kartanju. Kad smo

Onda sam jednog popodneva u WC u kafića ugledao svoj odraz u zrcalu. Tko je bila osoba koja me promatrala? Te oči nisu bile moje, moje nikada nisu bile toliko bezizražajne. Nalikovale su očima kokoši ili purana, bile su sjajne, glatke i prazne. A ispod njih dvije nabrekle sivožute vrećice. »Koji je ovo vrag?« pomislio sam, bit će da je to zbog lošeg svjetla u zahodu. Taman sam htio izaći, kada mi se iznenada učinilo da unutra nisam sam. Još je netko bio sa mnom, i taj netko bio je tužan. Nisam ga vidio, ali sam osjećao da je tamo.

Odjednom, bez ikakva razloga, sjetio sam se anđela čuvara. WC je bio hladan, loše osvijetljen, vlažan i smrdljiv. Imao je plastična harmonika vrata, a pod je bio mokar od mokraće. Što bi tu mogao tražiti jedan anđeo? Oni ne žive u zahodima, oni slijede djecu na rubove litice ili na viseće mostove iznad provalije.

Bilo je poslijepodne i za sat vremena trebali smo otvoriti lunapark.

Izbrisao sam prošlost. Njezinim brisanjem poništio sam i budućnost. Umjesto misli i svijesti o samom sebi, imao sam neku vrstu groznice.

Kako bi izdržali, svi smo si pomagali alkoholom, po prvi put pio sam s drugima i to mi je sasvim odgovaralo. Bio sam blistav, simpatičan. Kada bih pričao, oni oko mene zabavljali bi se. Gotovo svaki dan mijenjali smo mjesto. Nikada nismo išli predaleko, odlazili smo na sajmove, tržnice, lokalne svečanosti.

Tada sam to zvao zabavom, od puno priče i puno smijeha gorjelo mi je grlo. Pio sam i pio, ali više ništa nije moglo ugasiti vatru.

Toga razdoblja - koje nije trajalo više od dva ili tri tjedna - ne sjećam se baš najbolje. Kao da sam imao kaleidoskop u ruci. Ono što je prevladavalo bile su boje: siva boja napuštene hale, boja tapeta iz krčme u brdima, plava boja autobusa koji se iznenada pojavljuje iz magle, intenzivno narančasta boja kakija u dvorištu bez stabala.

konačno krenuli, već smo jako kasnili. U dolini se dizala magla, put je bio pun rupa i zavoja, a amortizeri starog Fiata 850 nisu bili u najboljem stanju. Sjedio sam straga i razmišljao da prebrzo vozimo. Trenutak kasnije, ispred nas su se pojavili tamni obrisi kamiona.

06.

U GODINU DANA prije moje punoljetnosti dogodile su se samo dvije bitne stvari. Nakon mjesec dana provedenih u bolnici poslali su me ravno u kliniku za mlade s problemom alkoholizma. To je jedna. Druga je da sam tamo napokon pronašao prijatelja. Zvao se Andrea i bio je sa mnom u sobi. Kada sam ga prvi put ugledao, ležao je ispružen na krevetu s rukama na potiljku. Otvorenih očiju buljio je u strop. Pozdravio sam ga, no nije se okrenuo. Predstavio sam se pruživši mu ruku, ali on je ostao nepomičan.

»Oponašaš me?« upitao me ne okrenuvši se. »Ne«, odgovorio sam. »Samo ne mogu podnijeti sve ostalo oko sebe.«

Te noći u sobi dugo smo pričali, mrak je skrivao njegov pogled. Zanimale su nas iste stvari, a opisivali smo ih istim riječima.

Puna dva dana potpuno me ignorirao. Poslije smo komunicirali samo očima, posvuda me pratio pogledom. On me uporno promatrao, ali ja nisam mogao izdržati njegov pogled. Šarenice su mu bile neobične boje, između plave i svjetlozelene, davale su dojam vodene površine zarobljene ledom. Bile su voda, ali i vatra, gorjele su pri najmanjem dodiru. Lice mu je bilo lijepo, pravilnih crta i svijetla tena. Pokraj njega osjećao sam se nezgrapno i ružno. Bio je uvijek sam i po strani. Navečer, poslije večere, svi gosti klinike okupljali su se u jednoj prostoriji gdje su gledali televiziju i kartali. Nije bilo dopušteno ostati u sobama. Bilo je jako bučno, a on je sjedio na stolcu i gledao u zid, okrenuvši tako svima leđa. Dvije večeri pridružio sam se društvu, kartao sam briškulu i glasno komentirao program. Zapravo, osjećao sam se osamljenijim nego ikada. Zato sam ga treće večeri odlučio oponašati, zajedno s njim gledati u zid.

Najvažniji paviljoni bili su veoma stari, vjerojatno s početka stoljeća, gotovo svi prozori bili su zaštićeni debelim rešetkama, a staklo iza rešetaka bilo je zamućeno. Odatle su dopirali krici koji nisu nalikovali ljudskima. Slične sam čuo samo u filmovima čija se radnja odvija u prašumama Amazone, bili su poput krikova majmuna sa stabala.

Od tog trenutka nismo se više razdvajali. Klinika je nalikovala maloj vili sagrađenoj u parku psihijatrijske bolnice.

»Održavati na životu takve ljude«, rekao je Andrea dok smo jednog jutra šetali pored paviljona, »samo je jedno od mnogih licemjerja. Jedna injekcija bila bi im dovoljna za sreću.« Zatim je zastao pa dodao: »Na neki način njih i nas veže ista sudbina.« Slušao sam ga, ali nisam shvaćao. Onda mi je on objasnio da je struktura ljudskog roda nalik piramidi. U piramidi su oni nesretni na najnižoj stepenici, tamo gdje se živi svijet spaja s neživim. Međutim, mi smo na najvišoj razini, na vrhu. Naša svijest dovela nas je gore. Kao što su oni bili u dodiru s golom zemljom, tako smo mi bili u dodiru s bezgraničnim nebeskim prostorom. Prema zakonu suprotnosti, bili smo zatvoreni u istoj bolnici. Iz različitih razloga, i najniže i najviše razine smetale su onome koji je životario negdje između. Ili bolje rečeno, jedni su mu smetali, a drugi mu predstavljali prijetnju.

Dok smo prolazili pokraj odjela s kroničnim bolesnicima, Andrea mi je rekao kako je čuo da je tamo zatvorena i djevojka naših godina koja stalno mora nositi luđačku košulju. Čim joj oslobode ruke, postaje destruktivna prema sebi, čupa si kosu, grebe lice noktima i grize podlakticu kao pas kost. Ništa se nije moglo učiniti, tako se ponašala još od malih nogu, vjerojatno je bila riječ o nekoj povredi pri porođaju ili o nečem sličnom. I djevojka će se tako ponašati do zadnjih dana.

»Živimo u neprestanoj diktaturi, zar nisi nikada primijetio?« rekao mi je dodirnuvši me po ramenu. »Nitko ne podnosi supermene.« »Tko je supermen?« upitao sam.

Zadivljeno sam slušao njegove priče, nikada nisam čuo da netko tako govori. U trenutku u kojem bi njegove riječi doprle do mojih ušiju ostajao sam nakratko zapanjen. Već u sljedećem trenutku u njima sam mogao spoznati istinu. Na zemlji nije bilo nikakve jednakosti. Iako imamo dvije noge, dvije ruke i jednu glavu, zapravo pripadamo različitim vrstama. Sjećao sam se očevih prijatelja iz kafića crvenih u licu ili nekih prijatelja iz škole kojima su u glavi bile samo djevojke i motori, nikada mi nije bilo ugodno u takvom društvu. Tad još nisam znao da je između mene i njih provalija. Ja sam pripadao svijetu orlova, a oni svijetu praživotinja. Od jutra do večeri reagirali su samo na zakon podražaj

»To sam ja«, odlučno je odgovorio. »Ali, i ti si supermen. Kao i svi oni koji vide ono što drugi ne mogu vidjeti.« Zatim je govorio o prirodi. I tamo se stvari odvijaju na isti način. Postoje biljojedi i mesojedi, a iznad njih supergrabežljivci, mesojedi gori od svih ostalih. Njima nitko ne može nauditi, osim vremenskih nepogoda i lovaca.

»Kod životinja«, rekao je Andrea, »u pitanju je samo način preživljavanja. Onaj koji jede i onaj kojeg će pojesti. Kod ljudi je to pitanje puno osjetljivije. Postoje primitivna bića čiji je jedini cilj napuniti želudac i pariti se. Ta bića široka su osnovica piramide, njihov je mozak primitivan, žive u skladu s porivima. Ako ih nečime podražiš, možeš biti siguran u odgovor, njihovi refleksi nisu puno drugačiji od amebinih.

Iznad njih su tek nešto superiornija bića koja imaju nekakvu svijest, ali se ta svijest rastapa kao sol u vodi. Kako bi preživjeli, ponekad izmisle neki ideal ili nešto slično, ali riječ je o slabim i infantilnim izmišljotinama.

Ta su bića hroma, za kretanje trebaju štap, ali ako im ga uzmeš, padaju na zemlju i pužu kao crvi. »Iznad tog blata«, nastavio je, »nalaze se izabrani. Izabrani su u svemu nadareniji od prosječnih. To nisu crvi, već orlovi, let je njihovo prirodno stanje, poznaju ljepotu i istinu, ne miješaju se s prljavštinom ispod sebe. Samo ponekad sklope krila i u obrušenom letu, veličanstvenom snagom, krenu u napad na neprijatelja.«

Andrea mi je odgovorio pitanjem: »Što misliš, tko vlada svijetom?«

Posramio sam se svoje površnosti. Bilo je očito da su u stvarnosti praživotinje bile najrasprostranjenije, bića koja su funkcionirala po načelu podražaj odgovor imala su uzde u svojim rukama. Upoznao sam desetke takvih, zapravo stotine od vremena vrtića. Njihova snaga bila je u kvantiteti, a ne u kvaliteti, bili su čvrsto podnožje piramide, bez tračka svjetlosti, bez zanosa. Bilo je nemoguće da nam otkriju pravo stanje stvari na svijetu. Ne zbog zlobe ili računice, već zbog neznanja o suštini postojanja. Andrea je govorio kako su se najboljeg rješenja dosjetili Indijci uvođenjem kasti. Tamo je sve bilo jasno od samog početka. Nije bilo zbunjivanja ni uzaludnog trošenja energije.

Tako je to išlo na svijetu, kako to prije nisam shvatio?

Andreine riječi izazivale su u meni isto uzbuđenje kao i prve pjesme koje sam čitao. Međutim, uzbuđenje je sada pratio osjećaj duboke opuštenosti.

Evo, primjerice crnci«, dodao je Andrea šećući, »jesi li ikada vidio crnca dirigenta? Međutim, u atletici su u trčanju oni uvijek prvi, nitko ne skače i ne trči kao oni. I što ti to govori? Da su bliži lavovima nego filozofima.

»Samo ovdje kod nas ljudi gube vrijeme u težnji za nečim što nikada neće dosegnuti. Naravno, nameće se i pitanje rasa. Ovisno o kontinentu na kojem se čovjek rodi, manje je ili više vjerojatno da će stići do cilja.

Poslije jela otišli smo pored ograde parka popušiti cigaretu. Približavalo se proljeće, sunce je bilo blago, a mimoze i rano grmlje već su bili u cvatu. Tako smo znali čavrljati sve do početka terapije. »Zašto to odmah ne kažu?« upitao sam jednom. »Sve bi bilo mnogo jednostavnije.«

To je prirodno razmišljanje, logično, možeš ga spontano izgovoriti, ali to nikada ne smiješ učiniti. Živimo u vremenu neosporivog licemjerja. Svi smo isti, i to je ono što žele da ponavljamo kao strojevi.«

odgovor.

Da nije bilo Andreina prijateljstva to bi razdoblje bilo zaista tužno. Tamo unutra život se odvijao prema strogom rasporedu, nismo smjeli izlaziti ni primati posjete, hrana je bila loša i morali smo ići na terapije. Bilo je petnaestak gostiju, svi veoma mladi, no s njima se gotovo uopće nisam družio. Andrea i ja smo oko sebe izgradili čahuru, on je govorio, a ja sam slušao. Bio sam poput žedna jelena koji pije s bistra izvora.

Terapije su bile grupne ili pojedinačne. Vodile su ih ljubazne gospođice koje su se pretvarale da im je do tebe jako stalo. Dobro sam znao kako im je jedino bitno bila plaća na kraju mjeseca i činjenica da upravo one tamo rade. Zbog toga su si mogle dopustiti takvo dobročinstvo jer su barem na trenutak uspjele u toj natjecateljskoj džungli. Dok sam bio među njima, najčešće bih šutio. U sobi se moglo čuti samo kucanje sata. Znao sam da im tišina najviše smeta, iako to nisu pokazivale.

U tim trenucima svašta mi je padalo na pamet. Stvari koje se nisu ticale mene, već gospođice ispred mene. Mogao sam vidjeti njezin život kao niz dijapozitiva: matura, prvi poljubac, odluka o studiju psihologije, zadovoljstvo nakon ispita i proslava diplome u nekoj tužnoj pizzeriji uz dotjerane rođake i mnogobrojne prijatelje. Zatim mukotrpna potraga za poslom, uz neizbježne smicalice, dopuštene i manje dopuštene, zaručnik koji je napušta: »Ne mogu podnijeti što se toliko brineš za druge.« Plač, sredstva za smirenje, odluka o potpunoj predanosti poslu. Seminari, znanstveni skupovi, tečajevi usavršavanja, podmetanja i manji usponi prema moći. I odjeća se mijenjala, kao i crte lica. Izbor je pao na životni pravac usidjelice, uvažene i inteligentne usidjelice koja je izabrala pravi put. No, na kraju puta, kao i sve ostale, čekao ju je sanduk od cinka obložen najskupljim drvetom.

Vještini šutnje podučio me Andrea. »Ako te zabavlja govoriti gluposti«, rekao je, »slobodno govori, one će biti sretne. One gutaju tvoje riječi. Ako ti se ne da, šuti i vidjet ćeš kako će poludjeti.«

Gledale su u mene smješkajući se, zatim bi se počele igrati olovkom ili naušnicama, povlačile bi naušnicu naprijed-nazad kao da žele otkinuti resicu.

Nekoliko minuta prije isteka terapije gospođica se nagnula prema meni i upitala: »Jesi li se sjetio nečeg posebnog?« Gledao sam je ravno u oči i odgovorio: »Ne.« Andrea je rekao kako je jedna od orlovih moći vidjeti živote drugih bez paravana. »Ispred nas svi su goli i nezaštićeni. Nude nam svoju nutrinu kao voće na tržnici.« Kada bih izašao iz sobe s psihologinjom, znao sam da je to točno.

Andrea je bio sin izbjeglica iz Istre. Ništa nije prezirao toliko kao crvene. Govorio je: »Oni su poput raka koji nagriza ovo društvo. Svojim glupostima opijaju prosječne. Da nam ne naškode, treba ih gaziti đonom, kao crve, dok od njih ne ostane samo kaša.« Po njemu, sve do pojave komunističkog ludila na svijetu nije bilo toliko tragedija. Rekao je: »Ljudsko društvo postoji tisućama godina i uvijek se događalo isto. Tko je sposobniji, zapovijeda, ostali slušaju. Međutim, oni su izgradili paranoičnu vlast, izvrću stvari, tako da moć odlučivanja imaju oni manje sposobni. Zbog toga sve propada. Ako si radnik, možeš raditi što želiš, ako si profesor, ti si smeće, daju ti da čistiš WC e ili da razbijaš kamen za izradu asfalta. Svako jutro moraš šefovima ljubiti noge samo zato što te još nisu odlučili uništiti.« Andrea je nastavio: »Za njih ne postoje pojedinci. Postoje samo partijska zanimanja i uloge, a najomiljeniji je posao uhode. Brat okrivljuje brata, sinovi oca. Tajne prijave i prijevara kostur su sustava. Sistem miješalice za beton, samo što se umjesto sitnog kamenja melju ljudi.« Šutio sam i slušao ga. On je imao mnogo više iskustva od mene, bolje je poznavao stvari, a bilo je i nečega u njegovu glasu što nije dopuštalo prigovor. Iz dijelova rečenica, iz nekih natuknica, shvatio sam da je njegov otac morao proživjeti nešto užasno. Gnjev koji bi usred razgovora uhvatio Andreu možda je bio samo odjek udarca koji je bio zadan njegovu ocu. S mojim ocem bilo je drugačije, sa svojom junačkom borbom za promjenu svijeta cijepio me je protiv svih mogućih revolucija. Zbog toga sam se uvijek bavio samo onim što se događa u meni. Prema

Dok je išao u školu, više je puta došao u sukob s crvenima. Često je govorio: »Nećeš vjerovati, ali ja sam ih žalio. Neke od njih poznavao sam još iz osnovne škole. Bili su to simpatični i razumni dečki, a upravo na razum i osjećajnost ti crvi reagiraju. U godinama kada su ljudi najosjetljiviji, kada se sanja jedan bolji svijet, oni bacaju mrežu. To je mreža na povlačenje u kojoj završi mnogo riba. Sloboda, pravda, jednakost. Lijepo je izgovarati ove riječi, no one su samo mamci za one koji progutaju udicu. Zbog toga ih žalim, jer ne vide čiji prsti iza toga stoje. Ti su prsti krivi, prljavi, čim se pokrenu počinje teći krv. S vremena na vrijeme dogodi se da netko otkrije prijevaru. Bila je dovoljna intervencija u Mađarskoj da postane jasno kako je sve pogrešno. Tužno je sići s vlaka, toliko vremena putovao si s ljudima koji su pjevali iste pjesme kao i ti. Nisi vidio mjesta kroz koja si prolazio, zajedno s ostalima gledao si naprijed, u nekom nepoznatom mjestu bila je budućnost. Budućnost blistava kao zora. Tamo se išlo s punim povjerenjem, ali kako sići? Ako siđeš, ostaješ sam u pustinji, postaješ svjestan gladi i hladnoće. Vlak nestaje sa svojim svjetlima, udaljava se, noć se spušta, a okolo trče vukovi. Zašto toliko riskiraš, mnogo je bolje ostati u vlaku. Ostaje se čak i kada budućnost nije sjajna, ali to nije bitno. U vlaku se jede i pjeva. Riječi pjesama koje pjevaš pomažu ti da se

onome što se događalo oko mene bio sam prilično ravnodušan. Moj otac u ovakvim je razgovorima bio razlog što sam se osjećao krivim. Nipošto nisam želio izgubiti Andreino poštovanje. Kada bi saznao da mi je otac komunist, mogao bi pomisliti da sam to i ja. I zato sam šutio. No, jednog poslijepodneva skupio sam hrabrosti. Pušili smo cigaretu na klupi u parku. U jednom dahu sam izgovorio: »Znaš, imaš pravo. Moj otac zaista je bio komunist i seronja.« Odmah je želio znati sve. Je li bio aktivist ili nije, i ako se borio, gdje je sve bio. Malo sam ga razočarao svojim odgovorom. »Nikada o tome nije govorio. Znam da je bio partizan i to je sve.« Andrea je petom cipele ugasio cigaretu. »Vjerojatno je imao nečistu savjest.«

Jednom sam je prije terapije iznenada zapitao: »Tko je Vrag?«

Nisam bio raspoložen pričati joj o suprotnim silama, o crvenima i crnima koji su podijelili svijet, pa sam rekao: »Ovdje sam imao puno vremena za razmišljanje. Razmišljao sam o svemu što mi se dogodilo.

Ona se nasmiješila, bila je zadovoljna. »Kako ti je to palo na pamet?« upitala me.

»Ne postoji ništa osim tebe samog«, uvjerljivo je govorila. »Ono što ti zoveš vragom tvoje su nesigurnosti i strahovi koje nosiš u sebi od djetinjstva.« Napravila je stanku. Zatim me tiho upitala: »Želiš li o tome razgovarati?«

Toliko sam želio biti dobar, ali mi to nije pošlo za rukom. I zato se pitam jesam li kriv ja ili se netko drugi umiješao?«

osjećaš drugačijim, plemenite riječi tvoja su dužnost. Imaš svoj smisao na svijetu. Ako odustaneš, ti si defetist. Pjevaj, nastavi pjevati, glasaj se s ostalima poput magarca. I poput magarca stavi naočnjak da ne vidiš što se događa. Ova golema laž je zvijer, razumiješ? Prije kraja tisućljeća 666 će u svom završnom obliku uništiti svijet.« Nisam znao što je 666. Mogao sam pomisliti i na broj hotelske sobe. Zato sam upitao: »Ali, što znači taj broj? Nikada ranije nisam čuo za njega.« »Apokalipsa svetog Ivana, 666, zvijer. Sotona, gospodar svijeta, razumiješ li?« »Komunizam je Sotona?« »Točno.« Odjednom sam počeo zamišljati mačku koja grize svoj rep. Kad sam svojevremeno upitao oca postoji li vrag, on mi je odgovorio da su to fašisti. Međutim, za Andreu su to bili komunisti. I onda? Ako su se oni međusobno okrivljavali, tko je zapravo bio kriv? Ponovno me mučio taj stari problem. Tamo unutra nije bilo svećenika, da je bio tamo, svakako bih mu postavio dva tri pitanja o tome čega gore ima ili nema. Osim Andree, moj jedini sugovornik bila je psihologinja.

Nekada davno, njezinu su unutrašnjost punili užarenim ugljenom. Hvala Bogu što ne znam kako su je upotrebljavali, ali sam osjećao da u sebi nosim nešto slično. Još uvijek je u meni bilo vatre, osjećao sam toplinu, samo što se plamen nekako udomaćio i više nije žario sve pred sobom kao dok sam ga hranio alkoholom. Jedina razlika bila je moja slabost.

Biti trijezan značilo je isključiti prekidač. Šetao sam parkom i dangubio pitajući se hoću li ikada imati potrebu ponovno ga uključiti? Može li se živjeti ovako, s motorom koji se jedva pokreće?

Već sam se uhvatio u kolo i morao sam ga otplesati. Kao da vadim riječi iz duboke jame, počeo sam pričati o ranom djetinjstvu, o tome kako sam došao na svijet i kako sam osjećao da me nitko nije želio. Svaki put kada je otac ulazio u moju sobu, imao sam dojam da je on ubojica kojeg su poslali iz susjednog kraljevstva. Ja sam bio nasljednik prijestolja, a on je zbog teritorijalne premoći imao zadatak ubiti me. Ona me slušala i očima odobravala moje riječi. Već sam mogao vidjeti izvješće koje će podnijeti na idućem simpoziju. Bilo je lijepo imati pozorne slušatelje mora da su pučki pripovjedači mora imali sličan osjećaj - trebao sam samo nastaviti priču sa sve nevjerojatnijim detaljima. To mi uopće nije teško padalo, nisam znao kamo me sve to vodi. Svaka rečenica koju sam izgovorio iznenadila je prije svega mene samog. Kad je vrijeme za terapiju isteklo, psihologinja je otvorila moj karton i kemijskom olovkom unijela neke znakove, kao da ispunjava obrazac. Zatim je ustala, ispratila me do vrata i rekla: »Imam osjećaj da se približavamo srži problema.« Ljupko sam se osmjehnuo. Nije mi se dalo vraćati u sobu. Razgovori s Andreom na neki su me način doveli do zasićenja. Nisu mi dosadili niti su me iritirali, samo sam osjećao potrebu zaustaviti se u tišini. Bilo je previše ideja u malo vremena. Poželio sam biti na plaži, na nekom otvorenom prostoru gdje bih mogao hodati, a ispred mene bili bi samo daleki horizonti. Budući da toga nije bilo, prošetao sam oko paviljona. Jednom sam, na izložbi sprava za mučenje, ugledao metalnu loptu.

RISNOST

Strahovao sam pomisliti na to što bi mi se dogodilo kad bih izašao van. Bio sam pile, a ne orao, pile koje će kada odraste postati kokoš. Tijekom večere vidio sam ga kako jede sam, sjedio je za stolom pokraj prozora.

Dok su se drugi dosađivali, nas smo dvojica uvijek razgovarali.

Više je mezio nego jeo, nikada ga nisam vidio tako bezvoljnog.

07.

Kada smo ulazili u dvoranu za vježbanje, prošao sam neprimjetno pokraj njega i tiho mu rekao: »U redu.«

To je očito izazvalo određenu zavist, pa su nam jednog jutra vani ostavili poruku: »Pederi.« Mislio sam da će se Andrea razbjesniti, ali on je samo slegnuo ramenima. »Gadovi«, rekao je, »samo oni mogu pomisliti na tako nešto. Njihovi su horizonti preuski da bi mogli razumjeti veličinu našeg prijateljstva.« Sljedeće noći razdvojili su nas, ništa nije moglo spriječiti naš oporavak. Dijelio sam sobu s trojicom nepoznatih, jedan od njih toliko je smrdio da se u sobi nije moglo disati. Tijekom dana nismo smjeli biti zajedno. Unatoč tome, jednog popodneva, poslije ručka, Andrea mi se pridružio na klupi i šapnuo: »Sutra bježimo.« Ne mijenjajući izraz lica, tiho sam ga upitao: »Što? Jesi li lud?« »Bojiš se?« »Ne, ali mi se čini ludo, za manje od mjesec dana ideš kući.« Naglo je ustao. »Onda ostani s gadovima«, rekao je prije odlaska.

Cijelo poslijepodne bio sam jako uznemiren. Ponio sam se kao budala, poslije toliko lijepih riječi nisam bio u stanju prihvatiti ni najmanju gestu pobune.

P KOJA JE povezivala mene i Andreu nije mogla proći nezamijećeno.

Između Andreina prijateljstva i pravila izabrao sam pravila.

»Kamo idemo?« upitao sam nakon nekog vremena. »Nemam pojma«, nemarno je odgovorio.

»To je tvoj?« upitao sam. Odgovorio je pitanjem: »Ideš li?« Izašli smo iz grada i krenuli na zaobilaznicu. Andrea je i dalje bio

Na kraju smo stigli do parkirališta s mnogo automobila. Andrea je izvadio otvarač za konzerve i otvorio vrata jednog automobila.

»U jedan, ispred kuhinje«, odgovorio je. Bio je svibanj, a u blagom noćnom zraku osjećao se slatkasti miris cvijeća. Šutke smo stigli do stražnje strane paviljona psihijatrijske bolnice. Iza odlagališta smeća Andrea je otkrio rupu u ogradi. Srce mi je ubrzano lupalo. Istovremeno me prožimao osjećaj oduševljenja, ali i straha zbog onoga što smo činili.

»Nitko te nije silio, sam si izašao, na svojim nogama. Što se mene tiče, ja sam samo poželio malo prošetati u dubokoj noći.«

Čim smo izašli, počeli smo trčati preko polja do male asfaltirane ulice kroz koju nitko nije prolazio. Nisam znao kamo smo se uputili, naivno sam vjerovao da je Andrea sve unaprijed isplanirao. Pravit ćemo se da smo mladi mornari i ući na brod koji isplovljava ili nešto tome slično.

Ovo me je jako oneraspoložilo, rasplinula se ideja velike pustolovine, nepotrebno sam riskirao. Na trenutak sam pomislio kako bi bilo najbolje vratiti se, za manje od pola sata bio bih ponovno u svom krevetu. Andrea je nastavljao prema naprijed, imao je ruke u džepovima i činio se zamišljen. Nije reagirao na moje prisustvo, ostao je ravnodušan i tvrd poput kamena. Morao sam ga slijediti, no činilo mi se kao da ga trebam i štititi.

»A zašto si me onda pozvao na bijeg?« pitao sam povišenim tonom.

»A što ako nas otkriju?« »Objesit će nas.«

U jednom trenutku Andrea je rekao: »Tko zna, možda tamo gore postoji velik šešir u kojem se nalaze naša imena, kao u tombolama. I

zamišljen, a mene je bilo strah. Nisam se više usudio postavljati pitanja, dio mene bio je uvjeren da jurimo u smrt. U određenom trenutku, on će skrenuti volanom i udarit ćemo o stijenu ili o branike i zatim ravno u more. Uzrok ne bi bila rastresenost ili nezgoda, već nešto što je on želio od samog početka. Zašto sam nasjeo? Ukočio sam noge i postavio ih u položaj kao da ja vozim. Nakon nekoliko kilometara on je dao žmigavac i krenuo makadamom. Cesta s oštrim zavojima penjala se. Nakon dva ili tri velika zavoja zaustavio se na parkiralištu, ugasio motor, izašao iz automobila i duboko udahnuo. Ispod nas je bilo more, a posvuda naokolo polja, strmi vinogradi i voćnjaci. »I što sada?« upitao sam. »Sada smo ovdje.« Mjesec je bio visoko i osvjetljavao je njegovo lice koje se sada činilo manje napetim nego prije, gotovo da je bilo veselo. Sjeli smo na travu uz niski kameni zid, dvije velike trešnje rasle su na mjestu na kojem je prije bila vinova loza. »Eto«, uzviknuo je Andrea, »ovo sam želio. Da barem jedne noći ugledam horizont i otvoren prostor. Toliko sam ovo želio.« Imao sam isti osjećaj. Rekao sam: »Psihologija i zatvoren prostor ograničavaju misli.« Poslije sam mu ispričao o svom prvom iskustvu s motanjem džointa, o učinku koji se javio kasnije, o toj istoj potrebi da ugledam horizont i liniju mora i neba i kako se sve što se prožimalo između u jednom trenutku slilo u moju unutrašnjost. Sve je živjelo u meni, a to sve uglavnom je bila bol. Te večeri dugo smo pričali. Iako nismo pili, naše su riječi zračile prisilnom opuštenošću, poput riječi pripitih osoba. Sateliti iznad naših glava miješali su se sa zvijezdama, iz trave su se čuli prvi zrikavci, umišljen pjev slavuja ispunjavao je tišinu.

»Ako postoji šeširdžija«, dodao sam, »to je neki ludi šeširdžija. Ili je lud ili slijep jer nas sve šalje na pogrešno mjesto. Tko bi ikada mogao poželjeti mog oca? Ali, upravo je meni dodijeljen, jasno je da sam bio prisiljen. To nije lijepo, zar ne?« »To nipošto nije lijepo«, odgovorio je Andrea, »da sam mogao birati, i ja bi izabrao nešto drugo.« Ubrzo je naš razgovor počeo teći spontano, bez suvišnih zaključaka. Dugo smo pričali o tome što bismo željeli postati kad bismo bili netko drugi. Andrea je želio biti vitez koji živi u srednjem vijeku i imati sjajan oklop i svijetlog konja, i sam dijeliti pravdu, mačem i toljagom. Ja sam oklijevao, bio sam neodlučan i zbunjen. Zapravo sam priželjkivao iznimno miran život, pa sam na kraju rekao: »Želio bih biti knjigovođa.«

»Knjigovođa?« uzviknuo je Andrea i grohotom se nasmijao, prvi put otkad ga poznajem. Lupio me je snažno po ramenu: »Knjigovođa! Ma daj, nemoj se šaliti!«

kada izvuku Waltera ili Andreu, moraš ići na to mjesto, gledaš svoju kuću, svoje roditelje i već znaš da ćeš s njima biti nesretan, ali se ne možeš pobuniti.«

»Ne šalim se. Pokušaj zamisliti, netko tko odmalena razmišlja samo o brojkama, zbraja i kada podvuče crtu, sve je točno, sve se slaže.« Zastao sam na trenutak. »Baš bi bilo lijepo«, dodao sam. Kasnije nas je uhvatio san. Zaspali smo jedan pored drugog, osjećao sam njegovu toplinu i on moju. Disali smo zajedno, on je bio vitez, a ja sam brinuo o svemu. Plava boja neba više nije djelovala prijeteće, nego umirujuće. Spavali smo kao dva umorna mladunca koji više nemaju nikakvih pitanja. Tijekom našeg kratkog sna puhao je nježan povjetarac koji je zatresao trešnjino stablo i otkinuo latice. Otvorio sam oči i vidio da sam pokriven nekim čudnim snijegom, mirisnim i mlakim. Andrea je još uvijek spavao, držao je ruke prekrižene na trbuhu. Njegov položaj i izraz lica doista su bili viteški, imao je latice na očima, na obrazima i u kosi. Malo sam ga promatrao. Bez zanosa u pogledu, bez sarkazma u govoru, njegovo lice

Prije no što smo krenuli, okrenuo se kako bi ih pogledao. »Ovo se prečesto zaboravlja«, rekao je. »Što to?« »Ljepota.« Zatim je dodao: »Ovako bih volio umrijeti, na livadi pokrivenoj nečim bijelim. Snijegom ili ružinim laticama. Približavao se dan odlaska, a s njime i veliko pitanje - što ću raditi kada odrastem? Do moje punoljetnosti nedostajalo je još nekoliko mjeseci koje ću provesti s roditeljima. Socijalni radnik u međuvremenu je radio na ponovnom uspostavljanju naših odnosa. Uvjerio je čak i moju majku da razgovara s psihologinjom jer su i oni na neki način krivi za moje probleme. Znao sam što je moja majka rekla, iako je nisam čuo: »To me dijete baca u očaj. Kao dijete bio je zlatan. Nismo bili imućni, ali mu nikada nije ništa nedostajalo.« I sama pomisao na majčine riječi bila mi je mučna. Međutim, tamo sam shvatio da ne želim živjeti poput ostalih. Sada, kad više nisam bio ovisan o alkoholu, mogao sam poslušati zdrav razum i nadoknaditi propuštenu školsku godinu, možda upisati fakultet i diplomirati.

postalo je drugačije, nad pravilne i izražajne crte lica nadvio se plašt tuge. Bio je vitez začaran usred bitke, ležao je na zemlji, a iz njegova tijela širio se hladan povjetarac tragedije. Kada smo sjeli u automobil, bio je još uvijek mrak, morali smo se brzo vratiti da nas ne otkriju. Andreino raspoloženje više nije bilo isto. Nasuprot tamnom nebu, isticale su se bijele krošnje trešnjinog stabla.

Sigurno bih izbjegao odlazak u vojsku jer mi je otac invalid. I tako bih, poslije fakulteta, počeo raditi kao zamjena. Jednog lijepog dana, upoznao bih simpatičnu i skromnu djevojku, oženio bih se, a ona bi uredila naš stan serijskim namještajem, ali s puno ukusa. Rodio bi nam se prvi sin, a ja bih se trudio da ne budem kao moj otac, bio bih nježan i

govorio bih tiho. Ako bi volio nogomet, vodio bih ga na stadion. I onda bih jednog dana, nakon nekoliko godina, za večerom, primijetio njegove oči pune prezira. Istog prezira koji sam i ja osjećao prema svome ocu. O tome sam razmišljao hodajući šetnicama parka, pokušavao sam zamisliti drugačiji život. Između očaja i prosječnosti mora postojati drugi put. Kao kada se nađeš u šumi, hodaš stazom koja je dobro utabana i označena na karti crvenom crtom. Kasnije ti dosadi jer ti je sve već poznato. Skreneš malo udesno, pa malo ulijevo. Na kraju nađeš novu stazu koju zaklanja granje, ne znaš kamo vodi, ali nije ni bitno. Sretan si i tvoj korak postaje življi. Naposljetku, zašto to ne reći? Zavidio sam svima onima koji su imali jasnu predodžbu vlastita života, onima koji se rode s kišobranom u ruci. Bilo da pada kiša, snijeg ili tuča, oni su uvijek zaštićeni, ne zaboravljaju ga ni kada je vani sunce. Zavist me ipak nije mogla promijeniti. Mogao sam samo zatvoriti oči i prepustiti se običnom postojanju. Nažalost, dobro sam znao kako bi to prekratko trajalo. Nakon početnog zadovoljstva preplavio bi me lagani osjećaj nelagode koji bi se sve više pojačavao. Ubrzo bi potisnuo sve ostalo, a ja bih postao nesretan. Osim što bih bio nesretan, postao bih i zločest. Prezirati sehe i nanositi zlo drugima dvije su strane istog osjećaja. Nisam bio tip ubojice, moja bi zloba bila sitna i slaba, kretala bi se od prkosa do ponižavanja, od pogrdnih riječi do manjih smicalica. Tako se oduvijek ponašao moj otac. Zatim, ni taj ispušni ventil više ne bi bio dovoljan, služio bi samo za održanje na životu. Trebalo bi mi nešto više. Umjesto da eksplodiram, povukao bih se u sebe. Jednog jutra bih se probudio i nastavio se uništavati.

Već sam bio shvatio kako je nesreća uglavnom posljedica pogrešnog izbora. Hodajući u pretijesnim ili preudobnim cipelama, nakon nekoliko kilometara, čovjek počinje proklinjati svijet. Nikada mi nije bilo jasno zašto se odmah ne mogu izabrati odgovarajuće cipele.

Hodao sam smeten ovakvim mislima, tako da sam, nehotice, stigao do paviljona s luđacima. Znam da ih ne treba tako nazivati, tamo unutra nije bilo nepristojnije riječi od ove. Posvuda su bili upisani kao »korisnici« ili

»psihički oštećeni.« Andrea mi je na to skrenuo pozornost. »Vidiš«, rekao je, »već i same riječi ulijevaju strah. Kako ne bi uprljali usta, koriste pročišćene riječi. Riječi same po sebi ne vrijeđaju. Vrijeđa licemjerje koje stoji iza toga. Ludilo ima svoju veličinu. Pretvarati ga u običnost, svojstvenu primjerice ispunjavanju nekog obrasca, znači zanijekati snagu njegove tajne. Postoji točka u kojoj ljudska piramida gubi dimenziju dubine i mijenja se u trokut. Trokut je geometrijski lik u ravnini koji se može sklopiti. I kada se sklopi, može se dogoditi da vrh dodirne osnovicu. Ludilo poništava udaljenost, pogađa ili jako nisko ili jako visoko. Nitko ne kaže da se jednog dana naša sudbina neće pretvoriti u njihovu.« »Ne razumijem.«

Neki od njih bili su jako debeli, drugi pretjerano mršavi. I promatrajući ih tako sve zajedno, prva pomisao koja mi je pala na pamet bila je potpuna usamljenost. Jedni su bili nepomični poput stijena, drugi su se ljuljali naprijed nazad. Njihov ritam i pogledi sličili su mesožderima zatvorenim iza rešetaka. Ostali su i dalje kružili dvorištem korakom uzbuđenih generala koji postrojavaju svoje postrojbe za konačni obračun. To je bila usamljenost. Nitko od njih nije primjećivao onog drugog, bili su poput astronauta koji napuštaju svoje gondole da bi hodali po svemiru. Oko tijela imaju svemirsko odijelo opskrbljeno kisikom, tlak

Sada su luđaci već bili preda mnom. Nije ih bilo više od dvadesetak. Bilo je teško odrediti im godine, bolest mijenja crte lica, čini ih bezvremenim.

Tada mi je počeo pričati o Ikaru, o tome kako onaj koji visoko leti nisko pada. »Ako više nemaš krila, padaš. Sila teže povuče te dolje kao da si kamen. Kada letiš previsoko, riskiraš. Jaka svjetlost, osim krila, može zapaliti i oči. Možeš oslijepiti. I provesti ostatak života hodajući u krug, mumljati riječi bez smisla, postati korisnik kao i svi ostali.« Kasnije je naveo niz pjesnika i filozofa koji su poludjeli. Ja sam bio prosvijetljen: »Istina, i Hölderlin je postao gospodin Scardanelli. A Nietzsche se rasplakao i obgrlio posrnulog konja.«

Primjerice, u mojem razredu bio je dječak koji je prekrasno svirao glasovir, iako to nije nikada učio. Bilo mu je dovoljno osluhnuti melodiju i odmah ju je mogao savršeno ponoviti. Zbog toga su se odrasli prema njemu odnosili s poštovanjem. Štoviše, sa strahopoštovanjem, zvali su ga mali Mozart i bili su prema njemu veoma pažljivi, kao da je od stakla.

Pretjerana osjetljivost nije propusnica, već zamka. Ne primjećuješ to odmah, u početku te svi zbog toga hvale. Tek kasnije prerasta u problem.

Ti si zec s mekom dlakom i nemaš nikakvih mogućnosti za probijanje kroza život. No, iz dana u dan, sve se mijenja. Svi su oko tebe srditi i smeta im što nisi poput njih. Iz tog masovnog pokolja zečeva spašavaju se samo oni koji znaju raditi nešto posebno.

i temperatura su u redu, a između platna i tijela živi mikrosvemir. Vani su mrak i tišina koji dodiruju vječnost. Eto, i ljudi koji su bili preda mnom izgledali su isto, između njih i onoga okolo postojao je međuprostor: iz njega su vjerojatno crpili zrak i hranu. I zahvaljujući tom međuprostoru mogli su se obraniti od vanjskog svijeta. Zapravo, razmišljao sam promatrajući ih, oni su najiskreniji, ne pretvaraju se da nisu sami. Možda nam zbog toga toliko smetaju. Nitko se ne voli suočiti s potpunom i zastrašujućom usamljenošću ljudskog života. Čovjek je pokušava sakriti od dana rođenja do trenutka smrti. Pleše uz kastanjete i doboše kako ne bi ugledao truplo koje se iznenada pojavljuje i kako truplo ne bi povikalo da smo svi očajnički sami. Prah u pokretu, ništa više. I ja sam se oduvijek bojao luđaka. Kao dječak, često sam sretao jednog lokalnog. Čim bih ga ugledao, odmah sam prelazio na drugu stranu. Odmah nakon toga slušao sam okrutna zadirkivanja prolaznika, bio sam užasnut i u isto vrijeme htio sam zaplakati. Strahovao sam od nepredvidljivosti njihovih postupaka i riječi, sažalijevao sam njihovu slabost pred tuđom gluposti i zlobom. Još od djetinjstva osjećao sam želju za zaštitom drugih, no raspršila bi se kada bih shvatio da i ja ulazim u kategoriju koja treba zaštitu.

S vremenom i osobe oko tebe primjećuju da tvoja senzibilnost nije dar, već suvišan teret. Svijet je stvoren od lisica, hijena i podmuklih udaraca.

Dok sam razmišljao o njegovim riječima, jedan se čovjek okrenuo i pogledao me. Točnije, bio je to neki dječak. Imao je natečeno lice, a jezik mu je stalno ispadao. Ne znam zašto, ali imao sam dojam da je sretan što me vidi. Počeo je lupati dlanovima o rešetke. Bolničar je podigao pogled sa sportskih novosti i odmah ga povukao unatrag. Mladić je nastavio lupati rukama i skakati. Zove mene, pomislio sam. Umjesto da mu se približim, nastavio sam svojim putom.

§ U razmaku od petnaest dana, Andrea i ja napustili smo kliniku. Tog je tjedna Andrea postao punoljetan, a ja sam morao pričekati još koji mjesec.

»A tko ga ima?« zapitao sam se i naravno da mi nitko nije odgovorio. »Pogreška prirode«, rekao je jednom Andrea, »nepravilno udvostručavanje genetskog koda.«

Bio sam kod kuće kada me prvi i posljednji put nazvao. Želio je sa mnom prošetati.

Sve ostale pokosit će prosječnost. Ili se skloniš ili te pokosi. Zašto je to uvijek prosječnost po mjeri lisice i hijene, a ne zečeva, ostalo je tajna. Promatrajući nesretnike iza rešetaka, osjetio sam da su mi vrlo bliski. Imao je pravo Andrea, možda se krajnosti ipak negdje dodiruju. Shvaćao sam vrlo dobro ono što se događalo u njihovu životu. Umorili su se, i to je to. Umjesto da nastave i dalje glumiti, navukli su zaštitna odijela. Ali za one koji su takvi rođeni, nisam imao nikakvo objašnjenje.

Oko dva poslijepodne pozvonio je na moja vrata. Nisam ga pozvao gore, ja sam sišao. Odmah smo krenuli prema polju, bio je početak lipnja.

Dok smo šutke hodali s rukama u džepovima, pomislio sam kako mi najviše od svega nedostaje brat. Shvatio sam to tijekom dva tjedna koja sam proveo sam. Andrea mi je bio poput brata. Želio sam mu to reći, ali sam se suzdržavao, previše sam strepio od njegova sarkazma.

»To je očito«, odgovorio je Andrea, »inače bi bio zadovoljan onim što imaš, kao i drugi.«

»Ali ne znam što bih radio. Znam samo što ne želim raditi. Ne vidim nikakav put koji mi se otvara.«

»Sada se staza uspinje i mi se umaramo više nego prije. Tako je i s veličinom, ona nikada ne znači lagan put. Inače, kakva bi to veličina bila? Umjesto staze, bila bi to autocesta u vrijeme godišnjih odmora. Zasad samo znaš da si drugačiji i to je veoma važno. Nemoj se prepustiti, nastavi živjeti izvan kolotečine i vidjet ćeš da će ti prije ih poslije tvoj put

Tada sam mu ispričao kako se i meni dogodilo nešto slično. U jednom sam trenutku otkrio poeziju, osjećao sam je u krvi, u kostima, ali je nisam uspijevao dosegnuti. I tako sam pomislio da bi mi vino moglo pomoći, da je ono put, kao i svaki drugi, za prekid monotonije mojih osjećaja.

»Želiš reći da bih ja mogao postići nešto veliko?« upitao sam sramežljivo.

»Slobodni smo«, rekao je duboko uzdahnuvši, potom se nasmijao i nastavio: »otkupljeni smo. Vidiš, sada su svi zadovoljni jer su uvjereni da su me spasili. Nisu ni primijetili da sam samo dobro glumio svoju ulogu. I ti si u mojoj školi postao prilično dobar glumac. Piće je bilo moj svjestan izbor, nikada nisam bio ničija žrtva i u tome je velika razlika, razumiješ li? Između situacije u kojoj trpiš i one u kojoj možeš djelovati. Želio sam istražiti jedno novo stanje svijesti, uvjeriti druge da sam se izgubio. Zanimale su me granice. Na neki način napravio sam dobro djelo. Zavarao sam ljude koji su ovih mjeseci bili sa mnom da su spasili jedno ljudsko biće.«

Kada je klinika ostala iza nas, konačno je progovorio.

Cesta se počela uspinjati. On me slušao bez riječi. Rekao je: »Tko želi prijeći granicu, ima u sebi nešto veliko. Običnim ljudima se to nikada ne događa. Granica koju si postave uvijek je materijalna, žele postići nešto konkretno. Ljepša kuća, bolje plaćen posao, ljubav drugačija od ostalih. Od rođenja do smrti bave se tim trivijalnim stvarima, i od toga ne odustaju.«

»Ne znam«, rekao je, »možda bi mogao biti filozof ili umjetnik.« »Zašto filozof ih umjetnik?« »Zato što te dobro poznajem. Siguran sam da si se kao dijete znao rasplakati zbog svakog lista koji je pao sa stabla. Smrt je dio tvojeg daha, ona te obavija, vlada tobom. Svi tvoji osjećaji nastaju kao rezultat razmišljanja o njoj.«

doći ususret.«

»Ah, zar nemaš ni najmanju ideju o tome što bih ja mogao postati?« Andrea je zastao i gledao me dugo u oči. Oduvijek mi je bilo teško izdržati njegov pogled.

Ponekad je u mojem odnosu prema Andrei bilo nečega što mi je jako smetalo. Pred njim sam se osjećao kao pod rendgenskim zrakama, a nisam im uvijek želio biti izložen.

»A ti?« rekao sam povišenim tonom, »zar ti nisi nikada plakao?« Andrea se nasmijao. »U trenutku rođenja sigurno sam i ja plakao, ali sam odmah prestao. Brzo sam shvatio da na stvari uvijek treba gledati s visine. Visina je odličan lijek za emocije.« »Znači, ti nisi umjetnik?« »Mogao sam biti. Odustao sam onoga dana kada sam odlučio više ne plakati.« »I zatim?« »Postoje dva načina za izlazak iz prosječnosti. Jedan je umjetnost, a drugi djelovanje. Međusobno su povezani, ali je djelovanje moćnije od umjetnosti jer ne traži sudjelovanje. Samo je jedan umjetnik to shvatio, Rimbaud. Prvo je pisao poeziju, a zatim je otišao u Afriku prodavati oružje.« Stigli smo na vrh brda na kojem nije bilo stabala, samo livada. Povjetarac je njihao travu i latice cvijeća. Legli smo jedan pored drugoga s rukama na potiljku. Šutjeli smo neko vrijeme i promatrali nebo, svako malo bi iznad nas proletjela ptica kreštalica. Prvi je progovorio Andrea, i

Odmah se potrudila pomoći. Nije bilo teško, suprug njezine bivše kolegice imao je gostionicu u susjednom mjestu.

Kada sam se vratio kući, majka me pitala što namjeravam raditi, nastavljam li školu ili se želim posvetiti nečem drugom. »Ne znam«, odgovorio sam joj, »trebam razmisliti. U međuvremenu bih si volio pronaći posao tijekom ljeta.«

Odlazio sam ujutro biciklom, a vraćao se navečer oko pola deset, nakon što bi zatvorili kuhinju. Kako me u vrijeme ručka i večere nije bilo kod kuće, oca uopće nisam viđao, i inače smo izbjegavali jedan drugoga podjednako oprezno kao kada divlje životinje izbjegavaju čovjeka. Čim osjete sumnjiv miris ili zvuk, odmah bježe u najne-pristupačnije dijelove šume. S majkom sam razgovarao o vremenu. Za lijepa vremena šutjeli bismo. U njezinim očima povremeno sam mogao vidjeti nešto poput nade. Iako se još uvijek to nije usudila otvoreno kazati, kao da je bila uvjerena da je problem već riješen. Mrak je bio za nama, zahvaljujući dobrim liječnicima sve se dobro svršilo. Ispred sebe je opet mogla vidjeti sina pred diplomom, a zatim i mnogo unučića za koje će vesti i plesti odjeću do kraja života. Pokušavao sam izbjeći taj pogled ili ga promatrati s visine, kao što me naučio Andrea. Nisam uvijek uspijevao. A kada ne bih uspio, osjećao sam oštro probadanje u ošitu, nalik ubodu insekta.

Tako sam već sljedeći tjedan počeo raditi.

Bilo je očito da su moji planovi bili sasvim drugačiji. Već sam davno odlučio otići. Želio sam se maknuti daleko od tog beživotnog grada. Shvatio sam kako je veličina poput biljke: za rast treba puno svjetla i

ne gledajući prema meni, rekao je: »Krećem sutra.« »Kamo ideš?«

Nije mi odgovorio. Iznad nas su, pravilno udaljeni jedan od drugog, proletjela dva jastreba. Činilo se da se igraju, puni ljupkosti i snage, uz kratke i oštre zvižduke lovili su se po zraku.

Tjedan dana prije napustio sam posao u gostionici. Ustao sam veoma rano i obukao se u tišini. Vlak je polazio nešto prije sedam sati. Moj je otac još uvijek glasno hrkao, stol je već bio postavljen za doručak. Pokraj moga mjesta nalazio se duguljasti paketić u crvenom ukrasnom papiru sa zlatnom mašnom. Ispod šalice, pisamce. Uzeo sam ga i otvorio. Unutra je pisalo: »Odrastao si!« a ispod toga čitkim rukopisom učiteljice, »tvoja mama.«

Rukom sam odmjerio težinu paketa, unutra mora da je sat, pomislio sam. Nisam ga uzeo. Na pozadini omotnice napisao sam tiskanim slovima: »Više ne želim vaše vrijeme, želim svoje. Ne brini.« Krenuo sam i ponio samo jednu laganu torbu; kako ne bih radio buku, samo sam pritvorio vrata. Čim sam izašao na ulicu, osjetio sam probadanje u prsima.

plodne zemlje. Kada bih ostao, sigurno bih ponovno počeo piti ili bih postao jedan od onih patetičnih provincijskih ekscentrika kakvi tamo žive. Želio sam raširiti krila poput Baudelaireova albatrosa. Iako još nisam umio letjeti, osjećao sam njihovu snagu i težinu. Ako ih dotad nisam otvorio, bilo je to zato što nebo na mojem putu za njih nije bilo dovoljno veliko. Ono što je bilo čudno jest da sam u tom razdoblju spavao dubokim snom, a iako rijetki, svi moji snovi bili su beznačajni. Živio sam u neizvjesnosti i iščekivanju, ali bio sam miran jer sam znao da idem ususret pravom životu. Stigao je rujan, a s njime i rana jesen. Već u svitanje krajolik je obavijala magla. Toga jutra, na moj rođendan, bila je toliko gusta da se lipa u dvorištu jedva nazirala.

Zemlja

Prvih dana mog boravka u Rimu imao sam dojam da se upravo to događa. Hodajući, ispuštao sam paru. Što su dani brže prolazili osjećao sam se sve lakšim. Iz mene nije izlazio znoj, već otrovne klice kojima sam se zarazio tijekom odrastanja. Povremeno mi se činilo da sam postao proziran, da se ljepota ulica i spomenika oslikava u meni. Bilo je to moguće jer u mojoj nutrini više nije bilo ničega. Moj pogled više nije bio laserska zraka, već spužva koja sve upija. Događalo mi se da se počnem smijati ili plakati bez razloga. Iza oba stanja skrivao se isti osjećaj, smijao sam se zbog osjećaja slobode, i plakao iz istog razloga. Umjesto da o stvarima prosuđujem, puštao sam ih da nađu put do moga srca. Jecao sam ispred Carskih foruma obasjanih crvenkastim zrakama sunca na zalasku, smijao sam se pred vrapcima koji su cvrkutali i kupali se u fontanama. Andreine riječi često su mi odzvanjale u ušima. Onih dana koje sam proveo u dokolici shvatio sam kako moj život nije obilježen ljubavlju spram znanja, već spram umjetnosti. Umjesto da razmišljam, ja sam se oduševljavao. To je bio znak. Naravno, bilo je i praktičnih problema. Nakon nekoliko tjedana provedenih u pansionu u blizini Piazze Vittorio, potražio sam posao i stan. Našao sam ih istog dana. Radio sam kao perač posuđa i pomoćni radnik u restoranu na Campo dei Fiori, i imao krevet u sobi kod neke udovice koja je živjela iza ulice Giubbonari. Na moju žalost, u sobi je bio još jedan mladić, zvao se Federico i bio

TEMPERATURA JE KRITIČNA točka tijela. Ako je previsoka, stanice više ne mogu međusobno komunicirati. Zbog toga treba pronaći način na koji je valja smanjiti. Previsoka temperatura treba ispariti, inače sve može eksplodirati. Ili eksplodirati, ili se povući unutra. U svakom slučaju, materija prelazi iz jednog stanja u drugo.

01.

Nebo je sada bilo prazno. Promatrao sam vedri horizont i očekivao da se nešto dogodi. Gledajući prema njegovu kraju, već sam mogao nazrijeti sjaj, ali to više nije bio sjaj vatre, nego sjaj stvaranja. Energija koja dodiruje i grije, energija koja ne rastapa, već stvara. Ona praznina bila je praznina koju u sebi imaju tragači za vodom ili vidovnjaci. To je bila praznina s odjekom, šupljina spremna za vibraciju. Ono što sam tražio nije imalo točan naziv, nije imalo oblik, bio sam mu blizu, pa daleko, pa opet blizu. Bila je to neprestana potjera, nisam koristio mamce ni vezove, sve ono što sam povremeno osjećao bilo je plašljivo ubzanje otkucaja srca. Riječ koja se pojavila ni iz čega, poput divlje zvijeri usred vegetacije.

je iz nekog mjestašca iz regije Marche. Sigurno je bio četiri ili pet godina stariji od mene, bio je apsolvent književnosti. Imao je podbradak i crne oči koje su neprestano vrludale. Srećom, nismo imali isto radno vrijeme. Kreveti su nam bili jedan do drugog, a kako se ne bi dodirivali tijekom sna, spavali smo na boku i okretali jedan drugome leđa.

Knjige sam izabirao nasumice, uzeo bih ih četiri ili pet. Kada bih otvorio prvu stranicu, ulazio bih u jedan drugi svijet. To više nisam bio

Federico mi je bio jednako dosadan kao i bučan i smrdljiv posao u restoranu. Oboje su bili kao dvije zarazne bolesti, a ja sam bio velik pas kojeg su gnjavile buhe. Stajao sam čvrsto na nogama i ne obazirući se na njih išao prema cilju. Isparavanje viška topline me pročistilo. Pročišćenje se zvalo udaljenost. Udaljenost od kuće, od mojih roditelja, od loših sjećanja, od šetnji provedenih u bijesu. Udaljenost od Andree.

Ubrzo sam svoje slobodno vrijeme počeo provoditi u knjižnici. Stajati između knjiga bilo je kao stajati usred magnetskog polja. Otkrio sam jednu obližnju knjižnicu, u unutrašnjem dvorištu samostana. U sredini se nalazila fontana prekrivena mahovinom, a oko nje stabla naranči. U vrijeme otvaranja već sam bio tamo i ostajao bih sve dok nisam morao ići u restoran. Nisam imao plana ni programa. I tamo unutra vrijedio je samo zakon odjeka.

ja, već divlja zvijer, tragač za dragim kamenjem. Bio sam gladan, želio sam dijamante i zlato. Često sam se kretao stranicama kao po pustinji. Oko mene bili su samo pijesak i zasljepljujuće sunce. Dugo sam hodao, i ni na što nisam nailazio. Riječi su bile suvišne, mrtvo tijelo, kamenje, zaustavljale su korak i nisu vodile nikamo. Često sam zbog muke i dosade proklinjao dan kada sam krenuo na put. No iznenada, kada sam već izgubio svaku nadu, dogodilo se čudo: stranica i ja bili smo jedina žica koja je vibrirala na istom instrumentu. Onda je nestao prostor, nestalo je i vrijeme. Knjižnica je tada mogla i izgorjeti, a ja to ne bih ni primijetio.

Događalo mi se da kasnim na posao. Stigao bih i bio bih omamljen, morali su mi uvijek dvaput ponoviti narudžbu. Prao sam zagorjele lonce i pritom uništio nokte, ali više nisam bio sam. Sa mnom su bili princ Miškin i Don Quijote, kapetan Ahab i princ Andrej, Marlowe i Raskoljnikov i David Copperfield. Svi su bili tamo. Kada bih konačno obrisao lonac, bio je toliko sjajan da su se svi oni zajedno sa mnom u njemu mogli ogledati. Tako je prošlo nekoliko mjeseci.

Jednog posebno teškog dana razmišljao sam o Andrei, o njegovom odlučnom načinu sučeljavanja sa stvarima. Pomislio sam: »Možda umjetnik treba biti i ratnik, odlučan na djelima i u borbi.«

U tom razdoblju moje raspoloženje mijenjalo se od euforije do najcrnjeg očaja. Bio sam kao na klackalici, prelazio sam iz jednog stanja u drugo. Nešto sam tražio. U jednom trenutku činilo mi se da sam blizu, a već u sljedećem da neću nikamo stići. Želio sam pisati, ali nisam znao kako, nisam znao čarobnu riječ koja sve pokreće. Opet je u meni bila vatra, ali drugačija od one koju sam prije poznavao. Zatvarajući oči, s vremena na vrijeme mogao bih nazrijeti male plamičke, one niske koji prate požar na strništu. Pročišćenje sam odradio, sada je slijedilo sve ostalo.

Jednog poslijepodneva, pri odlasku na posao, kupio sam veliku bilježnicu i kemijsku olovku. Kada sam se vratio kući, u sobi nije bilo

Danju sam samo o tome mislio, strugao sam lonce i ponavljao rečenice kao da pjevam neku pjesmu.

Oko tri sata ujutro vratio se Federico. »Što radiš?« upitao me ugledavši kako sjedim za stolom. Ne okrećući se odgovorio sam: »Pišem svojoj djevojci.«

Riječ Kraj napisao sam u zoru na božićno jutro. Bio sam sam u sobi i zvona su nagovještavala blagdan. Želio sam nekoga o tome obavijestiti.

Svake noći ispisivao sam stranice i stranice i tako čitavih mjesec dana.

Dok sam se šetao ulicom i radio u kuhinji, često bi me obuzeo nepoznat osjećaj. Dimenzija u kojoj sam se kretao bila je moja i ničija više. Postojala je stvarnost i postojale su misli. Između ta dva stanja bio je međuprostor poezije. Tamo sam živio, bio sam udaljen, a opet vrlo blizu, niti iznad niti ispod stvari, već pored njih. Bio sam stvoritelj, na valovima sjećanja gradio sam sudbine i uništavao ih. Bio sam pristaša svijeta u kojem je jedino pravilo bila patnja.

nikoga, nije mi se spavalo, bio sam uzbuđen. Otvorio sam bilježnicu i sjeo za mali stol pokraj prozora. Čim je dodirnula papir, olovka je počela juriti naprijed. Jurila je kao jedrilica nošena vjetrom, nisam se uopće morao truditi niti sam osjećao napor. Više sam se osjećao vidovnjakom negoli piscem, netko mi je diktirao, a ja sam bilježio. Kao da je knjiga na nekom tajnom mjestu već bila napisana, a ja sam bio samo ponizni sluga, pisar zadužen za prepisivanje.

U osam sam otišao u kuhinju, gospođa Elda upravo je kuhala kavu, pod neonskim svjetlom, ispod rijetke kose, sjajila se glatka koža njezine glave. »Napisao sam knjigu!« viknuo sam s vrata. Ona se okrenula s krpom u ruci, pogledala me pomalo začuđeno i rekla: »Čestitam.«

U šest sam otišao leći. S obližnje tržnice dopirala je buka, istovremeno sam bio umoran i vrlo budan. Htio sam spavati, ali nisam mogao, riječi su još uvijek tekle i tekle, ne više kao potok, već kao bujica nošena monsumima.

Pokušao sam se odmoriti, ali nisam mogao. Tada još nisam znao da posao koji radim iscrpljuje više nego ijedan drugi. Napišeš Kraj i osjećaš se kao lav, a nakon nekoliko sati osjećaš se kao krpa, balzamirana mumija faraona. Izvadili su sve iz tebe, ostala je još samo koža koja se raspuca pri najmanjem pokretu, poput hrskave kožice pileta na ražnju. Postao sam pomalo nervozan pa sam izašao van. Nikada prije nisam vidio tako puste ulice. Svi su još uvijek bili za stolovima i uživali u obilnom božićnom jelu. Dugo sam hodao i stigao na vrh brda Gianicolo. Dan je bio vedar, čitav grad bio je pod mojim nogama, a gore poviše nalazili su se ugašeni vulkani planinskog lanca Colli Albani. Nije se čula nikakva buka, ni trube, ni kola hitne pomoći, činilo se kao da je grad začaran. Malo sam se zanio razmišljajući kako je u mojoj mašti upravo ono što sam sada promatrao. Kao da smo svi u školi učili samo rimsku povijest jer sam se jedino nje dobro sjećao. Reći »povijest« možda je bilo previše, budući da se nisam mogao sjetiti ni jednog točnog datuma. No, sjećao sam se ličnosti: Anko Marcije i Tul Hostilije, Romul i Rem i otmica Sabinjanki, Kornelija - majka braće Grakho, i Cincinat, Horaciji i Kurijaciji i Neron koji je svirajući citru pjevao o svojem ludilu iznad Rima u plamenu. Ove su ličnosti nešto rekle ili učinile i zbog toga sam ih dobro zapamtio. I sjedeći tako na zidiću na brdu Gianicolo, gledao sam prema dolje i pitao se u kojem je točno trenutku ubijen Cezar? I koji je to most Horacija i Kurijacija? Proveo sam pola sata maštajući, a zatim sam ustao jer mi je postalo hladno. Bio je to samo jedan od načina da ispunim napuhnutu prazninu u sebi. Kasnije, dok sam se s Giancola spuštao na Trastevere, negdje između dijafragme i trbuha osjetio sam nešto čudno. Kao da mi je netko na to mjesto zabio prst i pritiskao. Ili čak zatezni vijak jer se nelagoda širila u krug. Ljudi su sada izlazili iz kuća. Posvuda su priljubljeni, ljubili se i grlili, još uvijek bili omamljeni i zagrijani jer su odlazili s obiteljskih

Tko zna jesu li moji majka i otac imali božićni ručak? Vidio sam ih kako sjede za plastičnim stolom prekrivenim stolnjakom s križnim bodom koji je izradila moja majka. Jeli su u tišini i gledali u prazno, u različitim smjerovima. Nakon božićnog kruha, otac bi se zavalio u naslonjač ispred televizora i taman bi uspio izgovoriti »sve sama sranja« prije no što bi zaspao. Iza njegovih leđa majka bi prala tanjure, a kasnije bi se povukla u sobu kako bi se pomolila.

okupljanja. U takvim bi trenucima napetost, mržnju i sitne zavisti poništila mahnita konzumacija hrane i alkohola. Raskalašenost u piću, a ne Spasiteljevo rođenje, dovela je do tog prividnog izljeva ljubavi.

Tada sam primijetio da praznina koju imam u sebi nije napuhnuta. Ni nepropusna. Bila je to magnetska praznina, krhka i nesretna. Praznina

U našoj kući jaslice su bile strogo zabranjene, stoga sam ih krišom odlazio promatrati u crkvu. Jednom sam pri povratku iz mljekarnice ušao u crkvu, bit će da sam imao šest ili sedam godina. Bilo je poslijepodne, jaslice su bile pod oltarom, a unutra nije bilo nikoga. Iako je do Božića preostalo još nekoliko dana, djetešce je već bilo u njima. Ivan i Marija promatrali su ga s ljubavlju, s istim izrazom lica koji su imali vol i magarčić. Posvuda se osjećao mir i spokoj. Promatrajući djetešce, upitao sam se zna li uopće što ga sve čeka. Sva ova intimna milina jednoga će se dana raspršiti, a na dijete će se oboriti ljudska glupost i zloba. Uhvatila me velika tuga. »Siguran sam da si se kao dijete znao rasplakati zbog svakog lista koji je pao sa stabla«, govorio mi je Andrea. To me ljutilo, ali je bio u pravu. Razmišljao sam o tome promatrajući dobro uhranjenu svjetinu, a moja je tuga, umjesto da nestane, sve više rasla. Bol između dijafragme i prsnog koša bio je toliko jak da skoro nisam mogao disati.

Je li tugovala za mnom? Nisam znao. Vjerojatno sam bio samo uteg kojeg se oslobodila. Ili možda griješim. Možda se baš u tom trenutku zatvorila u kupaonicu kako bi pogledala moje fotografije, sjedila je na spuštenoj WC dasci i milovala stranice albuma kao da miluje mene kao dijete.

Do kojeg sam trenutka živio neiskvareno? Pitao sam se i nisam nalazio odgovor. Svi moji dani bili su obilježeni zlom. Smrću mojeg prijatelja iz klupe to je postalo očito, ali se pokvarenost već odavno nastanila u meni, ocrtavala se kao tamna crta na mramornoj

Laganim korakom došao sam do mosta Sisto i zastao ne bih li pogledao prema dolje. Zbog kiše koja je proteklih dana padala, rijeka je ubrzano tekla. Bila je toliko žuta da se na trenutke činilo kao da umjesto vode teče blato. Napustio sam majku i zbog toga sam se osjećao krivim, u mahnitosti bijega zaboravio sam ponijeti barem jednu njezinu sliku. Ona nije učinila ništa da mi olakša život, ali ja sam se ipak osjećao krivim.

koja je na sebe privlačila sve ono o čemu nikada nisam želio razmišljati.

Dok sam stajao na mostu, sjetio sam se jednog starijeg stanara gospođe Elde koji je svakog jutra išao na Tiber pecati. Nisam mogao vjerovati da u tom mulju žive ribe pa sam ga jednom upitao: »Sto pecate?« a on mi je pokazao svoj ulov. Zvale su se male jegulje, a držao ih je u kadi punoj tekuće vode. To nije bio improvizirani akvarij, već mjesto gdje ih je trebalo očistiti i potom pripremiti za jelo. Bilo ih je četiri ili pet, plutale su po površini vode, utroba im je bila sivkasta i napuhana.

Razmišljao sam kako se i onaj koji je odrastao u mulju, u određenom trenutku svoga života, može vratiti unazad, može se očistiti i pročistiti i vratiti u stanje prvobitne nevinosti. Ali, što je to prvobitna nevinost? Možda je to samo stanje u kojem još nismo osjetili bol. Promatrajući mutne vrtloge dok izviru i nestaju pred mojim očima, u mislima sam se vraćao u prošlost. Prolazili su mjeseci i godine, a ja sam postajao sve pokvareniji.

Uz takve misli osjećao sam se strahovito usamljen i nezaštićen. Ulična svjetla već su bila upaljena i počeo je puhati sjeverac. Ljudska stada vraćala su se u svoje domove i ulice su ponovno opustjele, samo su se konzerve i papiri kovitlali u zraku u visini automobilskih kotača. Od čistog osjećaja moja je tuga postala fizičko stanje, zračila je iz mene, kao što je ranije prezir zračio iz moga oca.

Na povratku kući sjetio sam se majčina lica. Bila je mlada, sjedila je na krevetu i jecala. Ja sam imao nešto više od godinu dana, stajao sam nasuprot nje i mazio je po nozi. Rekao sam joj »mama«, ali nije se ni osmjehnula niti je išta odgovorila, samo je nastavila plakati. Zbog nečega su i odrasli plakali. U tom trenutku poljuljano je moje povjerenje u svijet. Bio sam biljčica koja raste na vrhu stijene koja se odronjavala pod djelovanjem nepoznate sile.

Probudio sam se usred noći s visokom temperaturom. Uzeo sam aspirin i vratio se u krevet. U polusnu sam razmišljao kako sjaj bisera nastaje iz ozljede. Evo što sam bio, lovac na bisere. Otkad sam se rodio silazio sam u najdublje ponore kako bi na površinu donio blago.

Približio sam se i shvatio da je riječ o kugli od kupina. Gorjela je, iako nije bilo toplo. U ruci sam imao štap i usmjerio sam ga prema kugli. Čim sam je dotaknuo, dogodilo se nešto čudno, kupine su se počele kotrljati, a dok su se kotrljale, primijetio sam da to nisu kupine nego bodljikava žica; na mjestu šiljaka bili su plamičci. Kotrljali su se i jurili ispred mene kao da mi žele pokazati put. Potom sam ih počeo slijediti i nakon nekoliko koraka dogodila se još čudnija stvar. Plamičci su se ugasili i na njihovu mjestu pojavili su se biseri. Sjajni i svijetli biseri. Niz za koji se činilo da nema kraja. Međutim, kraj je postojao. Nisam više bio u nizini, već na rubu provalije. Jedan za drugim biseri su padali u provaliju. Nagnuo sam se kako bih pogledao dolje. U tom trenutku netko me je zvao. Glas je dolazio odozdo, odjekivao je, ali je nestao čim bi se popeo malo više. Odmah sam prepoznao taj glas. Kleknuo sam na rub provalije i povikao: »Andrea-ea-ea-ea…«

bjelini.

Kada sam se vratio u stan, gospođa Elda već je bila otišla na počinak. I ja sam odmah legao, bio sam iscrpljen. Bilo mi je hladno pa vruće, činilo se kao da ću dobiti temperaturu. Odmah sam zaspao i usnuo jedan san. Šetao sam dolinom prekrivenom maglom. Nisam znao kako sam tamo dospio ni kamo sam se bio uputio. Pomislio sam: ovo mora da je nizina rijeke Po i u tom trenutku preda mnom se stvorila užarena kugla. Na trenutak sam pomislio da je od gume, ali nije bilo dima ni smrada.

»Umjetnik?« upitao sam ga. »Koje vrste?«

On je raširio ruke: »Ja sam renesansni umjetnik, svih vrsti.« § Nakon Sveta tri kralja vratio sam se na posao i više nisam imao

IMAO SAM TEMPERATURU sve do početka Nove godine. Upravo tih dana vratio se Federico. Bio je nešto deblji nego prije.

»Zar nisi išao kući?« upitao je ugledavši me kako u pidžami tumaram sobom. Odgovorio sam: »Ja nemam kuće.« Njegova pojava nije me više toliko uznemiravala. Zapravo, promatrajući ga, na neki način sam se i zabavljao. Tijekom oporavka, otkrio sam kako je studij na fakultetu bio samo njegova prividna aktivnost. Njegov pravi posao bio je telefon. Imao je notes velik i debeo poput propovjednikove Biblije, na svakoj stranici bile su bilješke s napomenama. Budio se prilično kasno, zatim bi popio kavicu, a onda se prilijepio uz telefonsku slušalicu. Telefon nam je bio dvojnik zbog čega se on često srdio pa bi, u kućnoj odjeći, izlazio na stubište i kucao susjedima da oslobode liniju. Federico je pozive na ručak i večeru rješavao telefonom. Preko telefona dolazio je do drugih brojeva telefona. Ono što je najviše volio bilo je raditi u svijetu filma i televizije. Jednom, kad je bio posebno pričljiv, sam mi je to potvrdio.

02.

»Fakultet je zbog mog oca, inače će mi ukinuti izdržavanje. Ja sam zapravo umjetnik.«

Jedne večeri, vrativši se kući, ugledao sam Federica kako me čeka. Bilo je to neuobičajeno. U to vrijeme gotovo nikada nije bio u sobi.

temperaturu.

»Zašto mi nisi rekao?« upitao me bez pozdrava. Naglo sam pocrvenio. »Što ti nisam rekao?« upitao sam tiho. »Da pišeš, da pišeš kao Bog.« »Čitao si?« »Nisam htio biti indiskretan, ali mi je pogled pao na prvu stranicu i više se nisam mogao zaustaviti.« »Zezaš me?« »Ma ne, ozbiljno ti kažem, to je remek-djelo.« Odjednom me obuzela vrućina. Kao da se u meni nešto oslobodilo, krv mi je ubrzano kolala žilama i svojom toplinom nježno prodirala u svaki dio moga tijela. Trebao sam se razljutiti zbog takve nametljivosti, ali sam bio dovoljno pošten da priznam kako sam na neki način i sam bio odgovoran. Ostavio sam rukopise na vidljivom mjestu, na polici radnog stola.

Činilo se da je Federico zaista oduševljen, govorio je zaneseno o mojem radu, citirao je neke odlomke koje je bio naučio napamet. Na kraju, kada smo već bili u pidžamama, rekao mi je: »Bio bi zločin ostaviti ovakvo djelo u ladici. Treba naći izdavača koji će ga odmah objaviti.« Da, ali kako? Nisam baš nikoga poznavao. »O tome se ti ne moraš brinuti, sljedeći tjedan idemo k Neni. On će ti pomoći.« Idućih dana otkrio sam da je Neno bio poznati scenarist i da je čak bio nominiran za Oskara. Objavio je i četiri ili pet romana i nekoliko zbirki poezije, sve sama remek-djela, prema ocjeni kritike. »Neno je neobičan čovjek«, rekao je Federico. »Ima sve što treba: novac, uspjeh, darovitost.

Sljedeće večeri, dok sam je oblačio, shvatio sam kakvu sam pogrešku napravio. To nije bila muška, već ženska košulja: na prednjem dijelu iskočile su dvije uštirkane piramide na mjestu gdje su trebale biti grudi.

Mogao bi se oglušiti na sve i na svakoga, ali on pomaže gdje god može.

Jedini problem bila je moja garderoba. U ormaru sam imao dva para trapez hlača, tri košulje, dva džempera i jaknu postavljenu umjetnim krznom koje se moglo skidati. Kako da tako odjeven idem pred svog mecenu?

Svakog ponedjeljka otvara vrata kuće svima koji ga žele posjetiti, bez obzira na to jesu li prijatelji ili neznanci.«

»Kako da se ponašam?« upitao sam putem. »Kako god želiš«, odgovorio je Federico, »kod Nene sve ide spontano.«

Zatim mi je naveo dugu listu imena svih onih koji su jednom otišli k Neni i zahvaljujući njemu poslije uspjeli u životu.

Na zvonu su umjesto prezimena pisali samo brojevi. Federico je pritisnuo broj osam nakon čega su se teška ulazna vrata otvorila.

Pokušao sam ih izravnati, peglajući ih rukama, no tkanina je bila sintetska i nepodatna, pa su se ispupčenja opet pojavila. Bilo je prekasno za bilo kakvu novu kombinaciju. Preko nje sam obukao džemper sa smeđim i ljubičastim rombovima, jedini koji je bio čist. Odlučio sam nipošto ga ne skidati. Oko devet smo krenuli od kuće. Neno je stanovao u blizini, u velikoj zgradi između Piazze Navona i Panteona.

Ponovno sam se osjećao kao kada sam stigao u Rim, sve se odvijalo kako treba i to bez napora. Neno je primao goste ponedjeljkom, a ja sam baš ponedjeljkom imao slobodan dan. Takve slučajnosti nisu mogle biti drugo nego prst sudbine.

U nedjelju sam ustao rano i otišao na buvljak Porta Portese. Na jednom štandu našao sam lijepu bijelu košulju nalik na onu koju je nosio Foscolo7. Kupio sam je i pobjedonosno otišao kući.

»Moje je mišljenje«, rekao je, »da treba preispitati dijalektiku

Federico je bacio svoj ogrtač, a ja svoju jaknu s umjetnim krznom. Zatim ga je netko iz skupine pozvao i on je otrčao, a ja sam ostao nasred sobe ne znajući što mi je činiti.

Bilo je puno manjih skupina koje su živahno raspravljale. Najviše ih je bilo oko Nene, odmah sam ga prepoznao jer je jedini imao dugu sijedu kosu, sjedio je u golemu naslonjaču, potpuno opušten poput kralja Sunca.

U jednome je u potpunosti bio u pravu, tamo je sve bilo spontano, nitko te nije gledao niti te išta pitao. Činilo se da su svi prisno povezani.

Ušli smo, a da nas nitko nije ni primijetio. Posvuda su se nalazile male skupine ljudi, a na velikom naslonjaču ležali su naslagani ogrtači.

Pažljivo sam pogledao oko sebe, gotovo nitko nije jeo, svi su se uskomešali oko Nene stvarajući groznu buku. On je sjedio prekriženih nogu, a na potplatima je imao takve rupe da su se vidjele čarape. Ubrzo je raširio ruke kako bi umirio prisutne, i njegov je glas nadjačao ostale.

Stanovao je na četvrtom katu do kojeg su vodile masivne kamene stepenice. Zidovi su bili oslikani freskama, a u svakoj niši nalazilo se poprsje nekog starog Rimljanina.

Nakon što sam deset minuta stajao na pola puta između ulaza i glavne prostorije, pomislio sam: Možda je najbolje što se može otići do polica s knjigama i praviti se zainteresiran za njih. Proveo sam dobrih pola sata u takvu položaju, a nisam postigao ništa osim što sam ogladnio. Već je bilo deset sati. Odlučio sam zaputiti se do stola s hranom na drugom kraju sobe. Ako je hrana bila na istoj razini kao i namještaj, ne bi trebalo biti ničeg drugog do lososa, kavijara i skupocjenog šampanjca. No, kada sam se približio baru, bio sam jako razočaran. Ono što je bilo posluženo na plastičnim tanjurima bilo je puno gore od hrane koju smo jeli na izletima s djedom. Kockice mortadele i nekoliko brusketa, jedna plastična posuda puna kupljenih prženih krumpirića omekšalih od dugog stajanja i ostaci hladne tjestenine. Među pićem, također posluženom u plastičnim čašama, stajale su dvije boce Frascatija s običnim čepom.

»Točno«, ponovno je nastavio Neno, »završilo je razdoblje u kojem je umjetnost bila izričaj individualaca. Umjetnik kao individualac, napaćen i povlašten, više nema nikakva smisla. Sada je kolektiv taj koji treba izraziti ono što osjeća…« »A redatelj?« upitao je netko iz pozadine. »Bravo«, odgovorio je Neno. »Ni uloga redatelja više nema smisla, iz jednostavnog razloga što je film najkolektivnija umjetnost koja postoji. Ako dobro razmislite, tako je nekad bilo i s katedralama, zamislite koliko je obrtnika i radnika doprinijelo njihovoj izgradnji…«

»Umjetnošću se bavi građanstvo. Kraj građanstva je i kraj umjetnosti«, izjavio je neki tip jako zagrijan za raspravu.

zajedništva.

Nisam pio Frascati s običnim čepom, ali mi se svejedno vrtjelo u glavi. Kako to objasniti? Neno je pisao knjige, a govorio je kako ih više nije moguće pisati. I još govori o revoluciji. Vjerojatno se u nju zaljubio čitajući knjige, već dvaput je spomenuo predsjednika Maoa, a tako mu se

Umalo sam se zagrcnuo kockicom mortadele. Ma što je to govorio?

»Ili rađanje drugog oblika umjetnosti«, dodao je drugi.

»Robovi kapitalističke crkve!«

»Naravno, robovi Crkve, ali robovi bez kojih ne bi bilo moguće izgraditi ona remek djela… i film, s filmom je ista stvar. Građanska epopeja je završena, svjedočili smo njezinoj dekadenciji do najsitnijih detalja, do mučnine, no stvorena je nova: redatelj tiranin, čuvar vizije svijeta koji više ne postoji. Posvuda izranjaju samo kolektivi, kolektivi u školama, kolektivi u tvornicama… scenarist kao društvena figura mora se razvijati upravo u tom smjeru. Moje je mišljenje da vi trebate postati seizmografi, trebate se kretati i poput najrafiniranijih iglica bilježiti vibracije revolucije…«

Moramo se zapitati ima li uopće u društvu brzih promjena, kakvo je naše, smisla ovo što činimo.« Nakon kratke stanke nastavio je: »Postoji li još uvijek umjetnik, može li postojati i je li umjetnik kolektiv?«

Razmišljao sam o tome kada sam straga primijetio komešanje, Neno me zvao pokretom ruke: »Hej ti«, povikao je, »zašto izigravaš individualca? Dođi ovdje k nama!« Čim sam se približio, ispružio je ruku prema rukopisu. »Daj to ovdje«, rekao je, »Federico mi je već sve ispričao«, i prije no što sam uspio sjesti upitao me je: »Što misliš o Godardu?«

zvao i mačak. Samo što je možda zaboravio, ili možda nije znao, da revoluciju ne čine riječi, već gnjev onih koji čitav život jedu malo i loše i koji su se za to malo i loše itekako namučili. Hoće li do revolucije doći ili ne, iskreno rečeno, nije me previše zanimalo. Ono što mi je smetalo bila je činjenica da umjetnik više ne postoji. Toliko sam se trudio postati umjetnik, znao sam da to jesam, kao i to da sada, odjednom, to više ne mogu biti. Više se neće snimati filmovi ni pisati knjige, pa zašto sam onda došao na svijet? Nije točno da su samo građani bili umjetnici. Razmišljao sam kako su umjetnici poput gljiva koje rastu posvuda u šumi. Postoje oni koji se rađaju bogati i oni koji se rađaju siromašni i moraju raditi, ali to je samo pitanje sreće i nema nikakve veze s umjetnošću. Jack London bio je sin putujećeg astrologa, u početku nije imao ništa, a kasnije se obogatio, nikada nikome nije učinio ništa nažao, naprotiv, svojim je pričama usrećio mnoge. Ali, kada bi se ponovno rodio, tko bi mu se usudio reći da više ne može pisati knjige i da mora prepustiti olovku i papir nekom kolektivu iz tvornice cipela?

NAKON TE VEČERI probdio sam čitavu noć.

Poslije moga uvoda oni su ponovno uzeli riječ, počeli su se prepirati oko Godarda i potpuno zaboravili na mene.

»Bilo je izvrsno«, Federico nije prestajao ponavljati, ali osjećao sam da sam ispao budala. Zapravo sam o Godardu bio prilično neodređen. Znao sam da je redatelj, ali nisam gledao nijedan njegov film. Dok su svi pogledi bili upereni u mene, odgovorio sam: »I može i ne mora biti dopadljiv«, što se može reći za bilo što.

»Misliš da će pročitati?« »Naravno, samo ne smiješ biti nestrpljiv. Ni nestrpljiv ni nametljiv. On je uvijek zauzet. Ti nastavi odlaziti k njemu ponedjeljkom i vidjet ćeš da će ti jednog dana, kada budeš najmanje očekivao, nešto reći.« Nije mi bilo jasno zašto se Federico toliko trudio, naposljetku, samo nas je slučaj doveo u istu sobu. Jednom sam ga upitao: »Lijepo od tebe što mi pomažeš, ali ne razumijem zašto to činiš?«

03.

Federico mi je rekao: »Jedini savjet koji ti mogu dati jest da budeš malo aktivniji. Kod Nene možeš reći sve što misliš, njemu se ide zbog rasprave i sučeljavanja mišljenja. Kakvog smisla ima otići onamo pa šutjeti?«

»Kako ne razumiješ?« odgovorio mi je zbunjen, »to je više nego očito: ti izvrsno pišeš, a ja imam puno poznanstava, zajedno bismo mogli štošta postići. Ako obratiš pozornost, vidjet ćeš da mnoge slavne osobe uvijek rade u paru, ima čak i onih koji zajedno pišu knjigu. Zar ne shvaćaš da bih ja mogao postati slavan redatelj, a ti scenarist? Ovo je jedinstvena prilika jer ono što promakne jednom, ne promakne drugom. Na četiri se noge uvijek stiže dalje nego na dvije…«

Večer nakon druženja kod Nene, na otvorenju neke izložbe, Federico je slučajno upoznao važnog čovjeka koji radi na televiziji, jednog od onih pokraj čijih je imena u svom notesu stavljao četiri zvjezdice, kao pokraj dobrih hotela. Vidio ga je kako zbunjenim pogledom prati gužvu oko bara i odlučio se žrtvovati, progurao se i donio mu čašu pjenušca. Uvaženi gospodin bio mu je toliko zahvalan tako da je s njim ostao čavrljati gotovo dvije minute.

Razgovor s Federicom umirio me. Uostalom, on je poznavao taj svijet mnogo bolje od mene i vjerojatno je bio u pravu, možda je bilo najbolje pouzdati se u njegovo iskustvo.

Prema Federicovim riječima, tipičan predstavnik stare generacije. Već iz prvih scena bilo je očito kako sinu uopće nije stalo do pekarskih proizvoda, i da, za razliku od oca, ima ideale. Kao dječak čak je razmišljao o tome da postane svećenik, a poslije i misionar. Nakon što je odrastao, srećom je shvatio da je religija opijum za narod, te je odlučio napustiti pekarnicu i postati sociolog, a to je bilo zanimanje koje njegov otac uopće nije cijenio. Bila je tu i jedna djevojka, kći ribara iz San Benedetta del Tronto, nalik na one iz Zemlja drhti8, koja će nam, po Federicovim riječima, dobro doći za radnju. On, Corrado, voli djevojku i

Prema mojoj procjeni, bila je prilično zbunjujuća, ali Federico je tvrdio da su svi elementi toliko znalački izmiješani daje uspjeh zajamčen. Naravno, bila je smještena u regiji Marche. Federico je započeo: »Ne Fermo, previše je autobiografski, neka bude Osimo.« Bila je to priča o autoritativnom ocu čiji je sin jedinac trebao naslijediti obiteljsku tvrtku. Tvrtka je bila vlasnik lanca pekarnica raširenih po cijeloj regiji. Otac je počeo mijeseći tijesto i za koju godinu, zahvaljujući svojim sposobnostima, postao je kralj među pekarima. Bio je prilično uskogrudan čovjek, više sklon materijalnim dobrima nego idealima.

Kada sam se vratio iz restorana, on je bio potpuno izvan sebe. Neprestano je ustajao iz kreveta i ponovno sjedao ponavljajući: »Uspio sam! Shvaćaš? Uspio…« Te iste noći počeli smo raditi. Ja sam sjedio za radnim stolom, a on je kružio po sobi. Priča koju smo pisali trebala je poslužiti za jedan film.

Kako bi od toga stvorili priču, uz brojne nedoumice i predomišljanja, radili smo nekoliko tjedana i to svake večeri nakon mog posla i nakon njegovih zabava. Federico je diktirao, a ja sam priču ukrašavao pjesničkim detaljima. Nije bilo lako smisliti naslov. Na kraju, nakon dvodnevnih pokušaja, zajedno smo odlučili da naslov bude Kvasac revolucije.

Bježe u Rim i dok on studira, ona radi kao konobarica. Istodobno se Osimu, u kući njegova oca, ukazuje utvara (prije nekoliko godina na televiziji je prikazan film o paranormalnom koji je postigao velik uspjeh). Bila je to utvara daleke prabake koja je zapravo bila vještica. Počinju se događati čudne stvari, štruce kruha ne dižu se kako treba, neke se samo raspuknu, a druge se uopće ne dignu. Nitko ne shvaća koji se vrag događa, sve dok utvara, na mramornu podu salona, ne ostavi poruku ispisanu brašnom: ovo je osveta.

Federico je sutradan ujutro otišao u kopiraonicu i napravio tri kopije, jednu za uvaženog čovjeka s televizije, drugu za Nenu i treću za nas.

»Nema smisla zvati gospodina s televizije«, rekao je, »vjerojatno mi ne bi prepoznao glas, a možda se ne bi sjetio ni mog imena.«

ona voli njega, njezina ga obitelj obožava, svaki put za ručak mu serviraju pržene račiće. On je idealan zet. Sve do nesretnog dana kada odlazi k njima zaprositi Patriziju i smjelo objavi kako je prekinuo sve veze s ocem zbog one priče o sociologiji. Oluja, bura i vatromet! Njezin otac psuje na lokalnom dijalektu i baca sve pred sobom, majka plače, dvoje mladih bježi držeći se za ruke jer ljubav je puno jača od podmukle proračunatosti.

Rješenje je bilo samo jedno. Otići na televiziju i uručiti mu rukopis osobno. Sljedećeg ponedjeljka, rano ujutro, krenuli smo uz rijeku do autobusne postaje. Federico je nosio odijelo od samta, pulover s uzdignutim ovratnikom i kišni ogrtač žutosmeđe boje, a ja svoju jaknu s umjetnim krznom. Nismo još ni izašli iz kuće kada mi je rekao: »Valjda ti je jasno da ideš samo na izlet. On te nikada nije vidio, ako te uvedem odmah prvog dana,

Kada smo konačno sišli, Federico mi je objasnio koju će strategiju primijeniti. Ući u zgradu televizije nije bilo lako, bilo je prepreka, za ulaz je trebalo imati akreditaciju ili usmenu potvrdu o zakazanom sastanku i to od nekoga s viših katova.

Bilo je očito da nas gospodin, nakon što bi čuo naša imena, ne bi pozvao gore k sebi, i to ne zbog zločestoće, već zato što ne bi znao tko smo. Na ovu su prepreku nailazili svi koji su htjeli ući, a Federico, koji nije bio od jučer, mislio je o tome na vrijeme.

»Ne može se ući«, rekao sam Federicu.

Dan je bio sumoran i ljepljiv. Na cesti uz rijeku stajala je kolona automobila, semafor na mostu nije radio, a promet je regulirao policajac. Čekali smo autobus četrdesetak minuta, padala je sitna kiša, lagana i masna kao voda od pranja posuđa. Kada je autobus konačno stigao, otvorila su se vrata pakla. Takve scene viđao sam samo na onim modernističkim slikama na kojima su glave na jednoj, a noge na drugoj strani.

On me nije slušao i poput jegulje se uvukao unutra. Za mene nije bilo mjesta, tako da sam ostao na stepenici; vrata su se zatvorila i kao hvataljkom zgrabila polovicu moga tijela.

Trebalo nam je više od sat vremena do zgrade televizije; autobus je stalno zastajkivao, nakon svakog pomaka uslijedio bi dulji zastoj. Da smo krenuli pješice, sigurno bismo stigli ranije, a i nadisali bismo se manje smrada.

nećemo ostaviti dobar dojam. Izgledalo bi kao da te želim nametnuti ili da sam arogantan…« Njegov prijedlog nije me nimalo uvrijedio. Naprotiv, laknulo mi je, već sam dovoljno trpio kod Nene.

Dogodilo se to ljeti, na jednom plesnjaku u predgrađu gdje su plesali Federicove omiljene plesove, tango i valcer. Upravo je ondje upoznao prilično ružnu djevojku koja ga je, tako barem on kaže, doslovno zaskočila. I tu bi sve završilo da mu poslije plesnjaka, dok su ispijali piće,

Federico se vratio kući oko pet sati, blijed kao krpa. U tom bljedilu ipak se nazirao tračak zadovoljstva.

»Dakle?« upitao sam ga. »Fantastično! Uspio sam.«

nije rekla da radi kao tajnica na televiziji. On nije htio propustiti priliku i odmah je zapisao njezin broj telefona. Ona je bila počašćena. Kasnije mi je rekao: »Razumiješ li da se jednoj ružnjikavoj curi kao što je ona ne događa svaki dan da je netko poput mene traži broj telefona.« Tako je ta djevojka postala njegov osobni džoker. Svaki put kada je trebalo ući u zgradu ona mu je otvarala vrata. »Nažalost«, dodao je, »ona je tajnica nekog tipa iz uprave i ne može nam biti korisna, ali treba se znati zadovoljiti onime što ti sreća pruži. Ako tražiš previše, može joj dosaditi. Znaš kako je to, zar ne? Ne treba pretjerivati.«

Promatrajući ga, upitao sam se kakav je to svijet unutra koji je za simbol svoje djelatnosti izabrao umirućeg konja?

U međuvremenu smo stigli pred staklenu zgradu; iza željeznih ulaznih vrata nalazila se skulptura konja na samrti. Vjerojatno su ga pogodili iz vatrenog oružja jer je stražnjim dijelom tijela bio na zemlji, a njušku je uzdigao prema nebu i rzao od boli.

U tom trenutku Federico mi je rekao: »Ti pričekaj ovdje, a ja se brzo vraćam.« Ispred zgrade, ogoljeli vrtovi bili su puni razbacanog rabljenog papira, kiša je prestala, a ja sam sjeo i zapalio cigaretu. Poslije sam popušio još tri. Kada je došao red na četvrtu, odlučio sam se vratiti kući. Nisam baš previše mario za sudbinu našeg scenarija, ali to i nije bilo moje djelo; ja sam samo pomogao i to je sve. Jedino što me je zanimalo bila je financijska strana. Bilo mi je dosta pranja posuđa i zarade jedva dovoljne za preživljavanje. Želio sam jednu sobu samo za sebe, motor i ogrtač. Pomalo su me čudili Federicovi postupci; ja ne bih imao hrabrosti tako se ponašati, ali on je imao više iskustva, već četiri godine plovio je tim vodama. Nije mi preostajalo drugo nego pouzdati se u njega.

»Od jedanaest do tri nisam se pomaknuo s mjesta. Imao sam sreće jer je u pet do tri izašao iz jazbine. Krenuo sam mu u susret i obratio mu se: ‘Dobar dan, kako ste?’ Izneneđeno je pogledao, a onda sam ga podsjetio na epizodu s otvorenja izložbe. ‘Ah, da’, promrmljao je, a ja sam bio dovoljno priseban i pružio mu ruku. ‘Zovem se Federico Ferrari’, rekao sam.« »A on?« »On mi je stisnuo ruku i odgovorio: ‘Drago mi je.’« Bio sam začuđen. »I cijelo si vrijeme tamo sjedio samo zbog toga?« Federico je izuvao cipele i pritom znakovito uzdahnuo. »Vidi se da dolaziš iz provincije i da ne znaš kako svijet funkcionira.«

Tog poslijepodneva, sjedeći na rubu kreveta, shvatio sam kako funkcionira svijet, barem takav svijet. Najvažnije je bilo ući. Kada jednom uđeš, počinje nešto između lova na blago i zauzimanja položaja.

»Dao si mu rukopis?« »Nemoj baš pretjerivati. Uspio sam ga vidjeti.« »A što to znači?«

U notesu je trebalo imati ime neke važne osobe i, ako je moguće, izravnu vezu s tom osobom, ne znam… primjerice, provesti zajedno večer u kući zajedničkih prijatelja, sjediti do te osobe na promociji neke knjige, sve same površne stvari. Ali je bilo presudno imati nešto što će urezati tvoj lik u njezino pamćenje. »Naravno, kada bih imao nešto drugo među nogama«, dadao je smješkajući se, »put bi bio sasvim drugačiji, ne bi to bio običan put, već autocesta. Kažu čak da neki s viših katova imaju poseban stol koji se pritiskom gumba pretvara u krevet. Tamo gore ništa drugo i ne rade…« Što mi je više toga otkrivao, bio sam sigurniji da nije riječ o lovu, nego o ratu do iznemoglosti. Kada dođeš do pravih vrata, tamo treba ići danima, tjednima i mjesecima, i svaki dan treba biti oprezan i ne gubiti nadu da će ti, prije ili poslije, predmet želje dati znak i reći: »Uđi!« »Očito je da i za nas postoje prečice«, zaključio je Federico, »inače,

kakva bi vražja jednakost to bila? No, to je osjetljivo područje, poput živog pijeska. Treba njuškati i mozgati, kada napraviš korak, ne smije biti pogrešan, moraš znati na kojoj je strani onaj koji te zanima, a kada to shvatiš, moraš znati i u kojem pravcu vjetar puše. Ali, to nije dovoljno, moraš imati uhode koji će te izvještavati sprema li se taj upravo upasti u nevolju ili ne. Tamo unutra sve je u nestabilnoj ravnoteži, a ta se ravnoteža može lako poremetiti. Najbolje bi bilo imati dvije stranačke iskaznice, dvije struje kojima pripadaš, pa kako god vjetar puhao, tebi je uvijek dobro. Razumiješ li? Ako želiš tamo, moraš imati asa u rukavu. Danas bi mi trebao zahvaljivati što sam tamo sjedio, to je bilo i za tvoje dobro.« Te večeri pomislio sam da me sve što mi je rekao Federico podsjeća na običaje iz starog Rima. Život na trgu i onaj na televiziji bili su gotovo identični. Jedni su imali moć, a drugi su bili u nevolji. Kako bismo shvatili tko je tko, bilo je dovoljno pogledati kroz vrata. Tamo gdje je bilo gužve, bilo je i moći. Neno je bio u Parizu na nekom skupu. Premda je prošlo nekoliko tjedana, nije mi još uvijek ništa odgovorio o rukopisu. Noću nisam mogao spavati. Najviše me plašilo da mu se nije dopao.

P SU MJESECI. U ožujku je već počelo proljeće, a u malobrojnim vrtovima stabla su bila prekrivena žutim cvjetovima od čijeg se opojnog mirisa vrtjelo u glavi.

»Blago tebi što si siroče!« govorio mi je svaki put ponovno se zavlačeći pod pokrivač. Tog mjeseca čak sam i pokušao pisati majci. Bilo je to jedne noći kada sam bio posebno tužan. Moj je život stajao na mjestu i više nisam znao kamo idem. Bio sam u pat-poziciji. Iščekivanje odgovora toliko me potrošilo da uopće nisam imao želju pisati nešto drugo.

Miris proljeća uznemiravao me, budio je u meni želju za odlaskom nekamo drugamo. Čeznuo sam za dugim šetnjama po Krasu i bio sam uvjeren da bi mi jedan dan samotne šetnje, po zemlji ogoljeloj od zime, na kojoj se naziru prvi šafrani, bio dovoljan da mi razbistri misli i da mi sve postane jasno.

ROŠLI

04.

Sve je i dalje bilo isto, radio sam u kuhinjama, a ponedjeljkom navečer išao k Neni. Uopće nije spominjao rukopis. Počeo sam sumnjati da je s police dospio ravno na smetlište. Moje sumnje gotovo su postale stvarnost jednog ponedjeljka kada me tijekom cijele večeri nije ni pogledao. Federico je i dalje izigravao potrčka. Otišao bi do skulpture umirućeg konja i cijeli dan čekao pred nekim vratima.

Rano ujutro otac ga je često zvao telefonom, a onda bi dobrih pola sata provodili u svađi. Ocu je dozlogrdilo slati mu novac i želio je da se vrati i radi u obiteljskoj tvrtki, u maloj tvornici cipela. Federico ga je vrijeđao govoreći mu da ništa ne razumije i da bi bila ludost sve napustiti trenutak prije velikog skoka. Kada bi se vratio u sobu, bio bi loše volje.

U gradu nisam uspijevao pronaći mjesto koje bi na mene tako djelovalo. Kamo god bih krenuo, bilo je previše stvari s kojima sam se susretao, prelijepih ili preružnih. Prenatrpanost je narušavala dubinu mojih misli.

I toga sam dana, kada me neki muški glas upitao za WC, ne podižući pogled odgovorio: »Čim izađete lijevo, svjetlo je odmah iza vrata«, ali je tip, umjesto da se uputi prema WC u, stao pred mene i rekao: »Koga ja to vidim!« Podigao sam pogled. Ispred mene je stajao Neno, nosio je iznošeni sako od samta, a oči su mu se sjajile kao da je pripit. Nisam znao što bih rekao osim: »Dobra večer.« »Što ti radiš ovdje?«

Nisam više šetao ulicama tako odvažno kao prije, nisam više bio mladi pas koji istražuje okolinu, vukao sam se lijenim i neodlučnim korakom ostarjela psa. Djelomičan razlog tome bilo je i proljeće koje izaziva nemir, ali bilo je tu još nečeg. Hodajući tako i njuškajući, na kraju sam izgubio svaki trag putu koji sam tražio.

Pitanje mi je izgledalo suvišno, ako ne i glupo; bilo je više nego očito što sam radio, prao sam posuđe za bijednu plaću. Ipak sam mu pristojno odgovorio: »Ovdje radim.«

Još se neko vrijeme ljuljao na vratima, a zatim je dodao: »E, pa vidimo se«, i otišao u pravcu WC-a.

Dok sam tako izgubljen lutao, nisam ni slutio da će mi sudbina uskoro donijeti neočekivan preokret. Kao za inat, sve se dogodilo upravo prvog travnja. Ugodna temperatura izmamila je ljude iz kuća. Restoran je bio prepun. Nisam uspijevao oprati korito naslaganih tanjura, a već bi stizalo novo, pokretna vrata između kuhinje i sale otvarala su se kao u komedijama. Svaki je čas netko od gostiju greškom upadao unutra, tražili su WC, a ja sam neprestano ponavljao: »Čim izađete lijevo…« Kako ne bih gubio vrijeme, odgovarao sam uvijek isto uopće ne podižući pogled.

Čim me ugledao, Neno mi je pošao u susret i srdačno me pozdravio, zagrlio me jednom rukom i tijekom čitave večeri nije se ni trenutka od mene odvajao. Želio je znati sve o meni, činilo se da ga ništa na svijetu nije zanimalo više od mog života i mojih razmišljanja. Da budem iskren, u početku mi je bilo prilično neugodno, nisam bio naviknut na toliku pažnju. Ali kasnije, uz koju čašu Frascatija, ipak je bilo malo bolje.

Poslije dva sata osjećao sam se izvrsno, bilo je lijepo govoriti i biti saslušan. Oko mene nije nikada bilo toliko odraslih ljudi koji su bili oduševljeni svime što sam govorio. A govorio sam bez prekida. Više me ništa nije moglo zaustaviti, osjećao sam da su mi obrazi i uši crveni, no nije mi smetalo. Tim sam ljudima bio važan, a sve ostalo nije bilo bitno. Napustio sam stan među posljednjima, a Federica sam izgubio iz vida čim smo stigli. U trenutku odlaska čula su se zvona, bilo je dva ujutro. Neno je stajao pokraj mene i rekao: »Napisao si remek djelo. Ako mi dopustiš, pomoći ću ti objaviti ga.«

Otišao sam tamo kao magarac na žrvanj, pognute glave i sporog koraka. Međutim, Federico je bio euforičan; da budem iskren, i ne poznajem ga drugačijeg. Bio je uvjeren da je Neno konačno pročitao naše djelo, i ne samo da ga je pročitao, nego da je njime oduševljen i da nas je te večeri zvao obojicu kako bi nam čestitao i rekao da se okanimo televizije jer on već ima spreman ugovor s producentom. Sa svakim korakom njegovi megalomanski planovi dobivali su veće razmjere, a ja sam bio sve lošije raspoložen.

Federicu nisam ništa rekao. Pomalo sam se sramio što sam otkriven, ali mi je šesto čulo govorilo da je bolje šutjeti. Sljedećeg ponedjeljka nipošto nisam želio ići k Neni, činilo mi se da će svi nanjušiti miris deterdženta i varikine. Čim se Federico počeo spremati, rekao sam mu: »Idi ti sam, ja sam večeras umoran.« »Ni govora. Ideš i ti, ako nećeš milom, onda ćeš ići silom. Neno je zvao jutros i naglasio kako želi da i ti dođeš.«

»Vidi se da ne dolaziš s fakulteta«, rekao je, »iz tebe progovara istinski očaj bez ikakva filtriranja. Nema intelektualnog posredovanja, osobnog ispunjenja, to je krik i pobuna jednog života na margini, života bez perspektive i bez utjehe.«

Krajem mjeseca obavijestio me kako će moju knjigu objaviti izdavačka kuća iz Rima.

U tjedan dana postali smo bliski prijatelji. Vodio me posvuda, a drugima me predstavljao riječima: »O ovom mladiću uskoro će se pričati.« O čemu god da se raspravljalo, on bi me uvijek upitao: »A ti, Waltere, što ti o tome misliš?« Ja sam se i dalje crvenio, u početku više, a kako je vrijeme prolazilo, sve manje. Isprva mi se takvo oduševljenje čak činilo pretjeranim.

ČINILO

Ostao sam bez riječi i samo uspio promucati »hvala«. »A da prijeđemo na ti«, dodao je, snažno mi stišćući ruku.

Napisao sam prvi i prilično autobiografski roman, ali kako su me stalno hvalili, na kraju sam i sam u to povjerovao. Konačno su svi shvatili da u meni ima nečeg posebnog i bio sam zadovoljan što su to otkrili i što to poštuju.

05. SE DA JE Neno zaista oduševljen pročitanim rukopisom. Te iste večeri rekao mi je da već godinama nije pročitao nešto toliko snažno i svježe, potpuno drugačije i antiakademsko.

Početkom svibnja odlučio sam pisati majci, činilo mi se plemenitim obnoviti odnose jednom lijepom viješću. Ispisao sam tri stranice objašnjavajući joj kako sam došao u Rim jer sam osjećao da moram učiniti nešto veliko. Sve se odigralo veoma brzo i vjerojatno će već početkom kolovoza čitati o meni u novinama, ali ne zbog vijesti o mojem

drogiranju ili pijanstvu, kao što je pretpostavljala, već zato što sam postao pisac. Završio sam pismo rekavši joj kako joj ne šaljem adresu jer ću se uskoro preseliti iz unajmljene sobe u vlastiti stan. Maštao sam o puno stvari, a među ostalim i o novcu, i to o puno novca. Ja nikada nisam imao novca. Sve do tog trenutka, u dobru i u zlu, bio sam usredotočen na svoj nutarnji život; nisam ni primjećivao kako nemam ni automobil ni gramofon. Novac i sve ono što se njime moglo osigurati bilo je zaista daleko od mene. Nisam po tome procjenjivao ljude i nisam želio da na taj način procjenjuju mene. Kako nikada nisam razmišljao o novcu, nisam bio ni svjestan njegovih opasnosti. Tek sam tada otkrio njegovu skrivenu snagu i svemoć. U vanjskom svijetu odigravao se nevidljiv zaplet koji se odnosio na novac. Sve se moglo kupiti, osobe su se mogle potkupiti, a kojom novčanicom više i ja sam mogao kupiti vlastitu sigurnost. U lijepoj odjeći moj bi izlazak u svijet bio sasvim drugačiji. Kada sam počeo odlaziti na večernja druženja k Neni, prvo sam pomislio na odjeću. Znao sam da sam neprikladno odjeven i da nemam ukusa. Tako sam i kupio onu nesretnu Foscolovu košulju, koja zapravo nije bila njegova nego njegove zaručnice. Poslije košulje, pokušavajući situaciju promijeniti nabolje, kupio sam još dvije ili tri stvari nad kojima se Federico zgrozio. »Gdje si našao ovaj užas? Sada si još veći seljak nego prije.« Bio sam strašno ponižen. Možda je glupo reći, ali više sam se sramio svojih cipela nego nekih rupa u obrazovanju. Nisam uopće sumnjao u svoju inteligenciju, ali jesam u svoj izgled. Osjećao sam se kao puž koji na leđima nosi kućicu u njoj se nalazi stan u kojem je odrastao i osjeća se stalan miris kuhinje i mačje mokraće na stubama, kao i očev zadah alkohola. Bio sam uvjeren da se iz mog izgleda mogla iščitati sva ta bijeda. Ono što me je na početku zbunjivalo bila je i Nenina odjeća: prve večeri primijetio sam rupe na cipelama, zatim na džemperima, da i ne

Preda mnom je bilo ljeto. Bilo je to ležerno ljeto i nije mi preostalo ništa drugo nego uživati u njemu kao u neočekivanu daru. To sam

Prosvjetljenje mi je došlo u trenutku dok sam promatrao ljude koji su se sunčali uz aperitiv. Da bi se sjedilo u tim kafićima, trebalo je imati novca. Malo dalje, ispred ulaza u crkvu, stajao je prosjak u cipelama od umjetne kože, užasne boje patlidžana. Sada je bilo lako razjasniti stvari. Koža loše kvalitete troši se do uništenja, dobra s vremenom postaje sve otmjenija. Zahvaljujući cipelama svijet se mogao podijeliti na dva dijela.

Nije mi bilo jasno, ako su oni tako loše odjeveni, zašto bih se ja sramio svoje jakne s umjetnim krznom? Pokušavao sam u tome naći logiku. Razmišljao sam kako su Neno i njegovi prijatelji u svakom slučaju imućniji od mene, a hodaju sa zakrpama na stražnjici. Ja nisam imućan, odjeća mi nema rupa, a ipak se sramim svoga izgleda. Jednog nedjeljnog prijepodneva, hodajući Piazzom Navona, napokon sam sve shvatio, najveća razlika nije bila u rupama nego u materijalu.

spominjem sakoe izlizanih rukava ili hlače od samta potpuno izlizane na stražnjici. No, i drugi su ga oponašali, netko više, a netko manje.

Početkom lipnja potpisao sam ugovor za knjigu. Izdavač je bio simpatičan čovjek, imao je bradu, oko vrata je nosio maramu i pričao je bez prestanka. Njegova izdavačka kuća postojala je tek nekoliko godina i uglavnom je objavljivala knjige takozvanih divljih pisaca, odnosno ljudi koji su se u životu bavili drugim stvarima, a onda su iznenada napisali knjigu. Naslov knjige bio je Život u plamenu i trebala je izaći u rujnu. Bio sam pomalo razočaran jer nitko nije govorio o honoraru, a onda sam odlučio gledati na to kao na sporednu stvar. Bitno je da će knjigu tiskati i od sada nadalje ta će mi činjenica sigurno otvarati sva vrata.

To pravilo vrijedilo je i za džempere; između iznošenog kašmira i iznošene sintetike bila je ogromna razlika. Ukratko, te nemarno nošene rupe značile su samo jedno: »već toliko dugo živim u blagostanju da tome više ne pridajem važnost. Bavim se puno hitnijim stvarima«.

Trideset prvog srpnja krenuo sam s društvom k Neni u Fiumicino na ručak. Sljedećeg dana svi su se spremali na odlazak: on u svoju kuću na selu, a ostali su kretali na različita mjesta.

Grad se odjednom ispraznio. Neočekivano odsustvo ljudi i automobila, ta sada blijeda slika grandioznog grada, bila je zapanjujuća. Šetao sam se pustim ulicama s istom lakoćom kao prije godinu dana, prvi put u životu osjećao sam da sam zaista na odmoru, a to je značilo da promatram stvari izvana. Biti na odmoru znači promatrati samo vanjsku stranu stvari i biti blag i milostiv prema svima, jer znaš da si na sigurnom.

Od ranog jutra skitao sam se po gradu. Ponekad sam podzemnom željeznicom znao krenuti do Ostije, gdje je pijesak bio crn, a more je imalo žućkastu boju Tibera.

naposljetku i učinio.

Kada bih oko dva ili tri ujutro krenuo kući, znao sam se šetati sve do svitanja. Zrak je bio iznimno blag, a prazan grad očaravao me svojom neobičnom ljepotom. Hodao sam uz rimski Forum i Koloseum, u svježoj jutarnjoj travi ptice su tražile hranu, a mačke su rastežući se izlazile iz ruševina. Sva ta nevjerojatna količina sklada i povijesti bila je ovdje zbog mene, a ja sam bio njezin dio.

Svakog ponedjeljka navečer izlazio sam van na večeru. S prvim toplim danima otvorene su terase, bilo je prekrasno sjediti ispod zvijezda dok ti povjetarac sa zapada miluje kosu i svemu daje lakoću. Bilo je prekrasno jesti ukusnu hranu i piti dobra pića, razgovarati s ljudima koji su znali tko si.

Početkom kolovoza i restoran je bio zatvoren radi godišnjeg odmora.

Kada nisam radio u kuhinji, uglavnom sam spavao. Federico je za godišnji odmor otišao kud. Bio sam sretan u osami svoje sobe. Prozorski kapci bili su pritvoreni, a ja sam ponosno osluškivao vanjske zvukove. Nakon što bih čuo pjev lastavica, znao sam da je vrijeme za ustajanje. Ni pranje posuđa nije mi teško padalo, bio sam prisutan, ali i ravnodušan kao onaj koji zna da je na pogrešnom mjestu.

Zanimalo me je sve ono što se nalazilo vani.

»Već dugo nitko nije napisao nešto tako neobično«, govorili su, »ova knjiga zaista je prekretnica u književnosti.« Potom su htjeli znati sve, perem li još uvijek posuđe, je li protagonist kojim slučajem neka vrsta mojeg alter-ega, pijem li i ja od jutra do večeri. Rekao sam im kako je očito da je riječ o autobiografskoj priči.

Zaboravio sam kako kora može biti skliska i kako je lako na nju stati i poskliznuti se. Knjiga je izašla krajem rujna. Na promociji u Neninoj kući okupilo se mnogo važnih ljudi. Ja sam konačno naučio kako se odjenuti. Otkrio sam jednu malu trgovinu nošene odjeće iza Campo dei Fiori u kojoj su prodavali samo kašmir i tvid. S malo novca kupio sam savršeno odijelo koje je bilo puno rupa, ali mi nije padalo na pamet skrivati ih. Svi su mi prilazili i čestitali.

Odjednom je pored kamina započela živa rasprava. Jedan čovjek

Svojih dosadašnjih devetnaest godina života u potpunosti sam izbrisao. Nisam više želio znati što su praznina ili smrt i postoji li neko načelo zla koje djeluje u čovjeku. Nestala su sva pitanja koja sam ranije postavljao. Nije više bilo ni reda ni kaosa. Na moru sam promatrao horizont koji mi nije ništa govorio. Razmišljao sam o tome što ću odjenuti na promociji knjige ili o zavisti koju će osjetiti moji prijatelji iz škole. Više nisam imao osjećao da je u meni svrdlo koje neprestano radi. Naslaga na naslagu, zemlja crnica i šljunak ugasili su vatru koja je gorjela u dubini.

Često sam išao u kino ili nakon šetnji po suncu tražio zaklon u hladovini praznih crkvi.

Od kretaja užarene magme, neprimjetno i bez napora, prešao sam na stvaranje slojeva kore. Kore od jabuke, ljuske od oraha i kore od banane.

Prijepodne sam obilazio obližnje knjižare kako bih provjerio je li moja knjiga izložena. »Kako ide?« raspitivao sam se kod prodavačica pokazujući prema knjizi, a one su odgovarale uvijek isto: »Ovo tek treba krenuti.« Već sam se počeo brinuti, a onda se Neni javio filmski producent. Rekao je: »Od ove bi se priče mogao napraviti odličan film«, a ja sam ubrzo zatim potpisao ugovor o autorskom pravu.

Srećom sam imao telefon tako da nisam morao trčati u govornicu kako bih razgovarao s producentom. Snimanje filma bilo je najavljeno za početak iduće godine, najprije je trebalo napraviti scenarij. Svaki dan

rekao je da je u priči našao Evoline9 tragove, dok se drugi s time nije složio, silovitost teksta i njegova apsolutnost proizlazili su samo iz činjenice što sam bio takozvani divlji pisac. I Jack London bio je takav, a ipak je uvijek bio socijalist, poznavao je Spencerova djela isto kao što protestanti poznaju Bibliju. Bio sam zbunjen. Zbunjen, ali ne i nesretan, sve su to bile nove i prave stvari. Tih dana dao sam i nekoliko intervjua. Nakon što sam ih pročitao, ostao sam razočaran. Govorio sam zaneseno satima i ostavljao dojam provincijske pijandure.

Stan je imao sobu, malu kupaonicu bez prozora i manju kuhinju isto tako bez prozora. Svjetlost je ulazila u sobu iz nekog otvora koji se nalazio u razini pločnika.

Stvarnost se približavala mojim snovima, imao sam u rukama papir koji će mi donijeti toliko novca koliko nikada u životu nisam imao. Mogao sam konačno dati otkaz i prestati prati posuđe. Vlasnik restorana nije se činio razočaranim. Platio mi je za taj mjesec, otpremninu nije ni spomenuo. Uostalom, radio sam na crno. Krajem listopada preselio sam se u novi stan koji nije bio u potkrovlju, kao što sam zamišljao, već u polusuterenu u četvrti Tuscolano, u jednoj od ulica koje su nosile imena rimskih konzula. Bilo je to samo privremeno.

»Ne zaboravi da mi duguješ uslugu.«

Federico mi je odmah telefonirao. Saznao je za moj uspjeh i strahovao je da ću ga zaboraviti.

očekivao sam poziv.

»Zašto ne biste surađivali s nama?« upitao me je na kraju. Volio bih to, tamo je bilo lijepo, u tom zaštićenom svijetu, ali nažalost nisam mogao. Odbio sam poziv rekavši da sam jako zauzet svojim novim filmom. To je istodobno bila i istina i laž. Istina jer sam u ruci već imao ugovor i laž - jer nisam radio ništa, no bio sam uvjeren da je samo pitanje dana ili u najgorem slučaju kojeg tjedna dok se sve ne riješi. Bio je početak prosinca, a producent se još uvijek nije javio.

U međuvremenu me nazvao neki gospodin s radija koji je pročitao moju knjigu i želio je sa mnom napraviti intervju. Otišao sam u studio, susret je bio veoma srdačan. Novinar je bio pažljiv, staložen i dobro pripremljen, postavljao je inteligentna pitanja na koja sam odgovarao s takvom prirodnošću kao da sam oduvijek bio pred mikrofonom.

Nakon deset dana odlučio sam ga nazvati. Tajnica mi je odgovorila da trenutačno nije u uredu. Drugi dan ujutro bio je na sastanku, a dan kasnije uopće nije bio u Rimu.

»Ne brini se«, odgovorio sam, »ja nisam nezahvalan.« Zaista sam tako i mislio. Čim me producent nazove javit ću Federicu i uključiti ga u sastavljanje scenarija. Međutim, od producenta nije bilo ni glasa.

»Bilo je problema«, rekao je, »išlo je nešto sporije, ali uskoro će se sve riješiti. Ti razmišljaj o imenima glumaca, angažirat ćemo ih na vrijeme bez rizika da nam izmaknu kada počne snimanje.«

Jednog jutra sjeo sam na motor, koji sam u međuvremenu kupio, i otišao u njegov ured. Nakon dva sata čekanja ljubazno me primio, nasmijan kao i prvi put.

Pokazujući olovkom na neke brojke nastavio je: »Pogledaj, nisi prodao ni tristo primjeraka, sljedeći tjedan ostatak naklade ide na smetlište. Bila je to dobra knjiga, šteta što to drugi nisu primijetili, uložio sam u nju dosta novca, no nisam se pokajao.« Bio sam u prilično nezgodnoj situaciji pa sam početkom prosinca odlučio potražiti Neninu pomoć. Po njegovu mišljenju napravio sam

06.

ROŠLA

Novac od autorskih prava i ušteđevina iz restorana kao da su se istopili. Zaista nisam znao kako ga ponovno zaraditi.

U iščekivanju, čak sam kupio i telefonsku sekretaricu. Već na ulazu u stan najviše me zanimalo svijetli li lampica pa bih odmah pohitao prema aparatu. Bio je to moj uobičajeni ritual. No, nikada nije svijetlila, a ni Federico se nije javljao, sreo je pravu osobu i zaposlio se u stalnoj postavi na televiziji. Nekoliko sam ga puta tražio, a on me izbjegavao, kao da se bojao onoga što ću htjeti od njega.

P JE godina. Snimanje filma nije počelo, a nije bilo ni ugovora o scenariju. Tih prvih mjeseci silno sam želio pronaći producenta, no moja je volja ubrzo počela slabjeti, i naposljetku se pretvorila u depresiju. Nisam shvaćao zašto se netko mora tako ponašati, jer ako postoje problemi, zar nije bolje o njima razgovarati?

Otišao sam izdavaču, od knjige nisam još vidio ni novčića pa sam ga zamolio da sredimo račune. Nasmijao se i srdačno me potapšao po ramenu rekavši: »Ma daj, zar ne znaš da se od knjiga ne živi?« Zatim mi je pokazao izvještaje koje uopće nisam shvaćao.

Bilo je to jedno neugledno mjestašce, nešto između industrijske periferije, napuljskih božićnih jaslica i radničkih baraka. Sve je bilo u neskladu, nesređeno i zapušteno. Ulice su bile prerano osvijetljene tužnim božićnim ukrasima. Što sam dalje išao, sve sam se nelagodnije osjećao. Naposljetku, rekao sam sam sebi, ništa se loše ne događa, ideš u posjet scenaristu koji će ti dati posao. Ipak sam se osjećao kao zarobljenik neke noćne more iz koje sam se istog trena želio probuditi.

veliku pogrešku kada sam napustio posao u restoranu. Ako sam želio biti pisac, svejedno sam mogao nastaviti prati posuđe: »Životno iskustvo, to je ono što vrijedi. Ipak, na kraju mi je dao broj telefona jednog scenarista.

»To je tip koji uvijek radi. Manje se bavi pisanjem, uglavnom ugovara poslove za komičare i piše za njih svakojake ludosti na kojima oni zarađuju. Producenti mu sjede za vratom i zato mu uvijek trebaju momci koji mogu pomoći. Slobodno reci da te ja šaljem, vidjet ćeš da će naći nešto za tebe.« Tip se zvao Orio i živio je na periferiji Rima u zoni Castelli. Odmah me pozvao u svoj dom. Strahujući da ne zakasnim, sjeo sam na autobus koji je kretao četiri sata prije našeg sastanka.

Orio mi je u telefonskom razgovoru objasnio kako je vila udaljena desetak minuta od centra, treba skrenuti desno poslije nogometnog igrališta, zatim lijevo kod skladišta građevinskog materijala i tamo je samo njegova kuća, ne mogu pogriješiti. Usput sam se pitao kako netko može izabrati ovakvo mjesto za stanovanje.

Točno u četiri bio sam ispred vile La dolce vita, tako je pisalo na keramičkoj pločici iznad zvona. Na jednoj drugoj, koja se nalazila ispod, bio je nacrtan muškarac koji blaženo spava u visećoj mreži za ležanje.

Nije to bio pravi vrt, već staza posipana šljunkom s pokojim čempresom sa strane. Straga se nazirala kuća od kamena, a prozori na oba kata bili su ukrašeni dekorativnim rešetkama. Čim sam se pojavio, Orio me već čekao na vratima pružajući prema meni ruku, tako da sam posljednjih nekoliko metara gotovo morao pretrčati. »Izvoli, uđi, raskomoti se«, rekao je stišćući mi ruku.

Pokazao mi je mjesto gdje se mogu raskomotiti, bio je to jedan vrlo neudoban naslonjač. Pod je bio od svijetlog mramora, tepiha nije bilo.

Smiješio se, ali mi se taj osmijeh nije nimalo dopao jer uopće nije odgovarao njegovu pogledu. Nije bio visok, lice mu je bilo podbuhlo i blijedo od nespavanja, oči vodene, a obrazi spušteni. Na sebi je imao iznošen džemper koji je očito nosio po kući, hlače od samta izlizane na stražnjici, a na nogama je nosio dotrajale šlape.

Uzeo je knjigu kao da mu se gadi, otvorio je jednu stranicu i preletio pogledom kroz nekoliko redova, zatim je pogledao korice, mahnuo glavom, uzdahnuo i vratio mi je.

»Hvala ti što si imao najbolje namjere, ali ne želim je.« Ostao sam gotovo paraliziran, nisam mogao ni zamisliti takav odgovor. Sjedio sam na mjestu, a u glavi su mi se vrzmale različite misli. Bio je neodgojen, tumačio sam si, pa se i ja mogu isto tako ponašati. Ustat ću, išamarati ga i udariti u tu mlohavu stražnjicu, taj stari smrdljivi seronja! Razmišljao sam o tome, a krv mi je sve više kipjela. Ipak sam i dalje sjedio, nisam to mogao učiniti. Bio sam bez novca i taj je gospodin bio jedini koji mi ga je mogao osigurati. S lažnim osmijehom na licu počeo sam pričati kao oni nesretnici koji prodaju knjige od vrata do vrata.

»Slušaj, Waltere«, rekao je na kraju, »bit ću iskren s tobom jer si mi

»Tako znači«, rekao je tiho neprestano me promatrajući, »ti si taj Walter… Dobro Waltere, što mi imaš za reći?« Sa sobom sam umjesto posjetnice ponio primjerak svoje knjige. Izvadio sam knjigu iz torbe i pružio je prema njemu. »Evo, donio sam vam ovo.«

Između nas nalazio se niži stol na kojem je bilo suho cvijeće, no ono je bilo toliko tamno i prašnjavo da je sličilo biljkama koje su preživjele požar.

»Zašto ne?« upitao sam, »to je divna knjiga.«

On se grohotom nasmijao, smijao se podrugljivo, i s tako isturenim zubima i povinutim tijelom sličio je hijeni.

Ja sam za to vrijeme mislio na saprofite: za trideset godina on neće pročitati moju knjigu jer će tada postati njihova hrana. Jadne životinje, morat će probavljati ovog odvratnog čovjeka. Negdje iz pozadine dopirale su njegove riječi, a sintagma kojom se često koristio bila je »zaraditi za kruh.« Mora da mu se jako dopadala jer je stalno ponavljao »kada moraš zaraditi za kruh, nema tu okolišanja.« Svako se malo koristio tim izrazom. Vjerojatno je zarađivanje za kruh njemu bilo kao mojem ocu rat, u njihovom je tonu postojao isti prezir, ista potreba za poniženjem.

Kada je veliki sat s kukavicom otkucao šest sati, ustao sam i rekao: »Žao mi je, ali zaista moram ići jer će mi otići posljednji autobus.« Dao mi je papirić s brojem telefona.

»Zove se Massimo«, rekao je, »i jedan je od mojih najpouzdanijih suradnika. Za mjesec dana trebao bi početi snimanje jedne komedije. Nazovi ga čim stigneš u Rim.«

Možeš li zamisliti koliko je mladih ljudi sjedilo u ovom naslonjaču prije tebe? Ja ću ti reći: stotinu, dvije stotine. Vi ste svi isti. Dođete iz provincije, želite se baviti filmom, uvjereni ste da ste umjetnici ili u najmanju ruku genijalci, a da biste mi pokazali koliko vrijedite, svi dolazite s knjigom ili scenarijem u ruci. Pomislit ćeš da sam zločest, ali griješiš. Pogledaj oko sebe, što vidiš u ovom salonu? Knjižnicu, knjižnicu od poda do stropa, knjižnicu bez ijedne prazne police. A znaš što je u njoj? Samo klasici. Eto zašto ne želim tvoju knjigu, kao što nisam želio ni ostale. Vi pišete kako biste mi pokazali da su vaše duše lijepe, a mene vaše lijepe duše uopće ne zanimaju. Ako za trideset godina netko još uvijek bude govorio kako je tvoja knjižica remek-djelo, možda ću je pročitati i naći joj mjesto, ali u međuvremenu me ne zanima. Trebaš posao. Ja ću ti ga dati, ali zaboravi poeziju, mladog Werthera i sve ostalo.«

simpatičan.

Tog poslijepodneva saznao sam najmanje dvije stvari o Oriju. Nije bio buldog, nego hijena i kada bi stao govoriti, nije se mogao zaustaviti. Govorio je i govorio, činio se zaljubljenim u svoj lavež.

Na vratima mi je pružio ruku. »Nadam se da nisam ostavio loš dojam. Ja više volim odmah razbiti iluzije. Ako je riječ o pravom talentu, prije ili kasnije isplivat će na površinu. Jednoga dana bit ćeš mi zahvalan.« Srdačno sam mu stisnuo ruku. »U to sam uvjeren«, odgovorio sam i udaljavajući se stazom doviknuo: »Hvala na svemu!«

U autobusu nije bilo grijanja. Na prilaznoj cesti ostali smo zarobljeni u prometnom zastoju. Nelagodu koju sam osjećao u onoj kući ponio sam sa sobom, takvu nelagodu nisam nikada osjetio i nisam znao kako je nazvati. Kada sam stigao kući osjetio sam taj nemir na čudan način. Bio sam sam, ali imao sam dojam da je još netko sa mnom. To sam bio i nisam bio ja. Nisam bio sretan što nas je dvoje. Massimo je mogao imati tridesetak godina ili koju više i bio je jako ljubazan. Našli smo se u jednom kafiću na Piazzi Venezia. Buka autobusa i automobila bila je toliko zaglušujuća da sam jedva razumio što govori. Nakon što smo se pozdravili, ponovno me ispunio onaj isti osjećaj nelagode. Sljedeći susret bio je u njegovoj kući i bilo nas je četvero. Predstavio me ostalima, a ja sam im pružio ruku što sam srdačnije mogao. Film poznatog redatelja komedija trebao je biti gotov za mjesec dana; nismo imali puno vremena. Osim Stanlija i Olija i Charlija Chaplina, nisam znao ni za jednog glumca koji je ljude mogao tako nasmijati, niti sam znao kako uopće potaknuti smijeh publike.

»Imamo njega«, objašnjavao je Massimo, »i još dvije glumice debitantice, dva jako dobra komada…«

Prije svega trebalo je porazgovarati o radnji.

Više od sat vremena šutio sam i slušao. Činilo se kao da sam na skupu kamiondžija, ošamućenih od duge vožnje autocestom. Komadi, grudi i stražnjice bili su im jednako važni kao i putokazi. Često bi se grohotom smijali, a ja sam morao upotrijebiti svu svoju snagu ne bih li se

osmjehnuo.

Osjećao sam se kao u školskim danima kada su mi prijatelji pričali proste viceve. Najčešće nisam shvaćao o čemu se radi, cijela pričica lebdjela je u mojoj glavi poput onih pitanja, naizgled bez odgovora, koja su istočnjački mudraci postavljali svojim učenicima. Još uvijek pamtim jedan, mislim da sam ga čuo u četvrtom ili petom razredu. Jedan gospodin brije se na terasi, dan je sunčan, a na balkonu ispod njega stoji lijepa žena; gospodin ispušta brijač i trenutak kasnije u ženine ruke pada kruška. Godinama me mučio put te kruške. Nisam uspio dokučiti smisao.

Promucao sam nešto u smislu kako sam ovdje novi i da tek trebam shvatiti kako sve funkcionira, i tako sam se uspio nekako izvući. Radnja filma bila je prilično jednostavna, glavni ženski lik, Jessica, zgodna i vesela djevojka radila je kao medicinska sestra u turističkom naselju, negdje u tropima. Naravno, gotovo svi mještani bili su muškarci, a malobrojne žene imale su prikrivene lezbijske sklonosti i bile su veoma ljubomorne na svoje supruge. Poslije turističke razglednice, prva scena izgledala je ovako: glavni muški lik, tj. komičar, odlazi u ambulantu zbog male posjekotine na unutarnjoj strani butine. Medicinska sestra, majstor svoga zanata, uzima odmah iglu i konac i počinje šivati, a kako ne može naći škare, saginje se i konac pregrize zubima…

»Mogli bismo napraviti špagete, jesi li za?« upitao me Massimo. Za večerom sam shvatio kako se iza tog druženja i ljubaznosti zapravo bruse noževi. Orio je bio morski pas, a oni jato riba koje pliva oko njega. Te su ribe jednoga dana željele postati morski psi. Dovoljno je poznavati osnove biologije da bi se shvatilo kako se samo radi o snovima. Za

Kada smo u glavnim crtama skicirali početak radnje, već je bilo vrijeme večere.

Jednako su na mene djelovali vicevi mojih kolega na poslu. Slušao sam ih i pretvarao se da su mi smiješni. Nisam shvaćao što je tu bilo smiješno, i nikada se nisam usudio ispričati jedan od tih viceva. Nakon nekog vremena Massimo je to primijetio i rekao: »Hej, Waltere, zašto šutiš?« Tko ovdje ne priča, taj nema posla.«

»Pročitao sam tvoje djelo«, rekao mi je odmah, bez pozdrava, i to tonom koji je odavao nešto između bijesa i blagonaklonosti. »To nije ono što smo htjeli. Trebao si mi ranije pošteno reći, nemaš se čega sramiti, mogli smo ti dati prikladniji dio…« »Dobro«, odgovorio sam, »ali znao si i ranije da to nisam nikada radio…« »Nije stvar u tome, nego u scenama seksa nema nimalo realizma. Prije

najmanju promjenu oblika čeljusti trebaju se izmijeniti stotine generacija.

Zamislimo kakav je to proces u kojem se usta nalik sisaljci mijenjaju u vilicu sa šest nizova zubi i to u samo jednom životu… Srećom, razmišljao sam dok sam vilicom namotavao špagete, ja nisam poput njih. Nisam želio postati ni scenarist ni redatelj. Ja sam samo pisac koji zarađuje nešto novca kako bih preživio i mogao u miru raditi na svojim djelima. Trebalo mi je zraka, a tamo unutra nije se moglo disati. Massimo je stanovao u predgrađu Torrevecchia, a ja u četvrti Tuscolano. Bio je prosinac, dani su bili veoma hladni, a motorom mi je do kuće trebalo četrdesetipet minuta. Te noći sanjao sam kako čamcem u kupaćim gaćicama i majici prelazim Arktički ocean. Sljedećeg poslijepodneva imali smo sastanak, kao i idući dan. Na motoru sam smišljao duhovite opaske. Prijašnju večer podijeljeni su zadaci, svatko je trebao nešto napraviti kod kuće. O tome je odlučivao Massimo. Meni je dodijelio dio s bungalovima, trebalo je opisati sve ono što se događalo u spavaćim sobama. Na rastanku mi je rekao: »Ako imaš nekih nedoumica ili problema, slobodno me nazovi, ne idem nikamo, ovih sam dana u Rimu.«

Iskreno govoreći, jedini problem koji sam imao bio je s pisaćim strojem jer sam dotad pisao isključivo rukom. Proveo sam dva dana tražeći nekog tko bi ga povoljno iznajmio. Zatim sam se zatvorio u svoju rupu i tjedan dana živio u tropima s Jessicom i ostalim likovima. Dva dana prije Božića odnio sam rukopis Massimu. Nazvao me nakon nekoliko sati.

nego što odu u krevet glavni likovi gube sate i sate gledajući u zvijezde, a i kada dođu do kreveta ništa nije jasno, i da su na izletu bilo bi isto, razumiješ? Nije to ono što publika želi, ljudi daju novce i žele vidjeti ono za što su platili… Ukratko, Waltere, ne volim okolišanje. Trebao si mi odmah reći da si peder, i da nemaš osjećaja za takve scene. Dali bismo ti dio o homićima i sve bi išlo glatko.« »Homić? Peder?« ponovio sam gotovo nečujno. »Kako ti tako nešto pada na pamet? U redu, pogriješio sam, ali pogriješio sam zato što nemam iskustva, pa nije čudno da se na početku to dogodi. No, kakve veze s time imaju pederi?« »Dobro, dobro, nemoj se uzrujavati. Ja u svakom slučaju moram danas predati materijal Oriju. On će odlučiti što napraviti.«

»Mladiću, vjerujem da sam bio jasan, Werthera i sve ostalo moraš baciti u koš. Ono što si napisao je svinjarija. Zar stvarno misliš da ljudi koji pred sobom imaju dobar komad gledaju u zvijezde? Pa gdje ti živiš?

Dvadesetpetog

dana prosinca, ujutro u sedam i petnaest, zazvonio je telefon. Onako u polusnu, pomislio sam da zove moja majka kako bi mi čestitala Božić. Soba je bila hladna i vlažna, teška srca izvukao sam se iz kreveta i podigao slušalicu. S druge strane čuo se arogantan Orijev glas; nije rekao ni dobar dan ni sretan Božić ni smetam li ni ovdje Orio. Razdvajajući pažljivo riječi, rekao je sljedeće:

Ti misliš da si pisac, ali nisi. Da jesi, živio bi od svojih knjiga i ne bi došao k meni tražiti kruh. A ako ti pritom treba moja pomoć, znači da si promašen slučaj. Ja ti plaćam jer sam velikodušan, ali ti to moraš zaraditi i činiti ono što ti ja kažem, ono što publika traži. A znaš li što publika želi vidjeti? Žele seks, ševu, jebačinu od početka do kraja. A kada nema jebačine mora biti pipanja po stražnjici, diranja po grudima, razumiješ li? I nemoj mi tvrditi kako je to kliše. Publika živi od klišea i pretvaranja, a ako ona plaća mi ćemo joj to i dati, jasno? Ne zaboravi da plemeniti osjećaji nisu još nikome donijeli lovu. Trebao bih te otjerati, ali s obzirom na to da je Božić i da mi je stalo do mladih, dat ću ti još jednu šansu. Za pet dan želim opet tekst, napisan onako kako sam ti rekao.«

U tom se trenutku veza prekinula, noge su mi poplavile od hladnoće i nisam uspio izustiti ni riječi. Vani su se začula zvona koja su najavljivala Spasiteljevo rođenje. Odjenuo sam se i u osam sati već sam bio na ulici. Šetao sam se više od sat vremena prije no što sam pronašao prvi kiosk, morao sam pod svaku cijenu kupiti sve pornografske časopise, trebao sam inspiraciju i to što prije. Zadnji dan u godini predao sam svoje djelo, nadopunjeno svim mogućim prostotama iz časopisa. Orio se nije javljao pa sam zaključio da je zadovoljan. Nitko još nije spominjao novac, nisam imao ni ugovor. Moja situacija bila je očajna, već mjesec dana jeo sam samo tjesteninu s margarinom.

»Ali kada?« upitao sam uznemiren. Massimo nije dao konkretan odgovor. »Ne znam, ovisi«, odgovorio je, »nazovi me za tjedan ili dva, tada ću ti znati reći nešto više.«

Nakon dva mjeseca neprestanog inzistiranja dobio sam milijun lira, bio sam sretan kao pas kojem gazda baci kost. Istog dana napunio sam hladnjak, platio zaostale račune i popravio kočnice na motoru. Osjećao sam se kao da sam dobio na lotu, bio sam uvjeren da je u mojem životu nešto konačno krenulo nabolje. Uskoro će doći novi posao, a za njim opet neki drugi. Nije to tako teško odraditi, trebaš samo zabiti nos u papire i zaboraviti da imaš mozak. K tome, uz moj način života ti će mi novci potrajati čitavu vječnost. I prije ljeta zacijelo ću imati vremena i financijsku samostalnost za pisanje nove knjige. Zadovoljstvo koje sam osjećao trajalo je kratko. Prošlo je mjesec dana i nitko me nije zvao, a ušteđevina se tanjila. Tako sam jednog jutra

»I, što ćemo s novcima?« upitao sam bez imalo oklijevanja.

»Čemu žurba!« uzviknuo je, »pa nije to nešto što pada s neba.« Zatim mi je objasnio kako producent još nije pročitao scenarij, a tek kada ga pročita i odobri, platit će Oriju, onda će Orio platiti Massimu, a Massimo nama.

Pričekao sam dok prođu Sveta tri kralja, a onda sam nazvao Massima.

skupio hrabrosti i nazvao Massima. Tada još nisam znao kako u tom poslu ništa nije sigurno, kako te nitko ne traži i nitko ti nikada nije zahvalan. Samo ako si spreman na najgora poniženja možeš se nadati nekom kontinuitetu. Kako bih dobio novi posao morao sam tri mjeseca naporno trčkarati između zone Castelli i Torrevecchia. Na kraju sam uspio. Film je bio istog žanra kao i prethodni, samo što je u njemu umjesto medicinske sestre sada bila policajka. U međuvremenu su našu skupinu napustila dva mladića, ali o tome se uglavnom šutjelo. Iz nedovršenih rečenica i nekih aluzija zaključio sam da žele nastaviti raditi samostalno.

Iz meni nepoznata razloga Massimu sam bio simpatičan, vjerojatno sam bio dovoljno bezopasan i naivan. Bio sam stručnjak za vezne scene, one koje nitko drugi nije htio. Radio sam nekoliko godina, uvijek za iste novce ili za nešto manje, a plaćanje je uglavnom bilo redovito. Niz kratkih televizijskih filmova jednog nenadarenog i arogantnog početnika i nekoliko komedija.

Prolazili su mjeseci i uvijek sam na vrijeme plaćao račune i najam. Više nisam očekivao puno od života. Nakon šeste sezone uštedio sam dovoljno da bih si mogao priuštiti odmor. Poslije Života u plamenu nisam ništa napisao i osjećao sam da je došao trenutak da pokušam ponovno. Nedugo mi je pod ruku došla knjiga

Jednom, kada smo nas dvojica ostali sami, Massimo mi je rekao: »Čuj, raditi s Orijem ti je kao da si u čamcu za spašavanje, nije ugodno, ali imaš hrane i vode. Znaš da će prije ili poslije naići brod na koji ćeš se ukrcati. I ako more zahvati oluja, znaš da nećeš potonuti jer Orio je jedini koji uvijek preživi sve promjene struje. I kada bi došlo do revolucije, on bi našao način da ostane na svom mjestu jer u svakom džepu ima člansku iskaznicu neke stranke i posvuda ima prijatelje. Ponekad mu se zbog toga divim, ne znam kako mu to polazi za rukom, pravi je mađioničar. Ako radiš za sebe, što se događa? Baciš se, malo zaplivaš i tih nekoliko metara čini ti se da si slobodan, onda naiđu morski psi i gotov si. Isplati li se sve to? Ne znam…«

Dine Campane, već godinama me poezija nije toliko dirnula.

Prema gradu Marradiju krenuo sam vlakom. Bio sam uvjeren da će me to mjesto u kojem je pjesnik živio nadahnuti. Sobu sam lako pronašao jer postojao je samo jedan stari hotel koji je bio potpuno prazan. Čim sam stigao pošao sam u šetnju. Zrak je bio svjež jer je tog jutra bilo veliko nevrijeme. Oko mjestašca su se prostirala polja i šuma hrastova i kestena. S obzirom na to da sam stigao iz Rima, čisti mi je zrak gotovo smetao. Zaustavio sam se pred golemom bukvom čije je stablo na sjevernoj strani prekrivala mahovina. Koliko dugo nisam promatrao stablo? upitao sam se. Sutradan ujutro vratio sam se u sobu i sjeo za pisaći stroj. Nisam imao ideju ni za priču ni za lik, za početak sam napisao svoje ime i zapalio cigaretu. Poslije toliko godina iskustva, više nisam osjećao strah od praznog papira. Prvog dana napisao sam dvadeset stranica, sljedećih dana još četrdeset. Riječi su se nizale jedna za drugom nevjerojatnom lakoćom. Poslije tjedan dana uzeo sam svoje djelo u ruke i pročitao ga. Bio sam uvjeren da je izvrsno, ali nije bilo tako. Nije bilo jedne jedine rečenice koju bih prepoznao kao svoju. Pokušao sam nastaviti, ali sam bio nesiguran, palio sam jednu cigaretu za drugom, smetao mi je svaki šum, nisam znao tko priča priču ni zašto je uopće priča. Upropastio sam hrpu papira zavaravajući se. Planinski mi zrak više nije godio, svaki dan bio sam sve bljeđi i nervozniji. Prisjetio sam se s kakvim sam zanosom pisao Život u plamenu. Nisam mogao prihvatiti da se čarolija ne može ponoviti.

U meni se budio nemir koji nisam poznavao. Zatim sam jedne noći, ležeći u bijednom pansionskom krevetu, sanjao Andreu, poslije ni sam ne znam koliko dugo vremena. Bila je zima i bili smo na nekoj otužnoj plaži, poput Ostije ili Fiumicina, more i nebo bili su gotovo identične boje, a u tom ujednačenom sivilu bilo je nemoguće nazrijeti horizont. Andrea je bio leđima okrenut prema moru, sjedio je u nasukanoj barci, a ja nasuprot njega na jednom panju. Nije to bio Andrea kakvog sam pamtio, ruke su mu opušteno visjele uz tijelo, a pogurena

»Mogu li doći do vas?« upitao sam.

Tog ljeta mi se nekoliko puta učinilo da vidim Andreu, na ulici ili u gužvi u kinu. Bila su to iznenadna priviđenja od kojih mi je zbog uzbuđenja srce brže zakucalo, ali pomalo sam osjećao i strah. Na koji mu način ispričati sve što se događalo ovih godina? Kojim mu riječima opisati svoje raspršene iluzije? Nisam nalazio riječi, ali se nisam ni trudio naći ih. Bio sam tamo gdje jesam i morao sam ići dalje. Početkom rujna, ponovno sam pokušavao dobiti Massima. Uvijek bi se uključivala telefonska sekretarica. Mislio sam kako se možda još uvijek nije vratio s odmora, jer zašto se inače ne bi javio? Rastali smo se prijateljski. Nekoliko tjedana kasnije nazvao sam Orija koji se odmah javio, on gotovo nikada nije napuštao svoju kamenu kućicu.

»Dođi kad god želiš«, odgovorio je.

ramena odavala su brige. Buljio je u mene, uporno me gledao, ne spuštajući pogled. Bilo je nečeg u tom pogledu što nisam uspijevao odgonetnuti. Njegove oči bile su sivozelene, više su sličile ogledalu u kojem se zrcalila turobna svjetlost obližnjeg krajolika. Zazvao sam ga imenom, pružao sam ruku, ali prije nego što sam ga uspio dodirnuti okrenuo je glavu prema horizontu i nestao. Ostao sam na plaži sam. Oko mene čulo se samo more.

Probudio sam se potišten, s osjećajem duboke, istinske usamljenosti, nalik na smrt. Vani se čuo pjev lastavica koje su najavljivale dan. Tko sam ja? pitao sam se ispred ogledala. Više ni to nisam znao. Andrea je došao posjetiti Waltera, ali je Walter u međuvremenu nestao. Nije postao umjetnik ni orao, puzao je zajedno s ostalima u podnožju piramide. Walter je bio crv, ektoplazma, meduza. Postao je to onog dana kada je, umjesto da mu pljune u lice, rekao Oriju: »Hvala na svemu.« Istog jutra spakirao sam se i vratio u Rim.

Prije polaska prema zoni Castelli svratio sam u jedan gastro dućan jer sam mu želio nešto kupiti. Dečki su mi objasnili kako on ne voli kada mu se dolazi praznih ruku. Činio je puno za nas i volio je kada mu, s

»Posao, posao«, ponavljao je, »znaš li ti koliko ljudi traži posao? Kruh je samo jedan, a oko njega vojska miševa, svi gladni, svi bi ga zagrizli. Stvari se mijenjaju, ali to nitko ne primjećuje, svi su zinuli i čekaju da im padne s neba. »Traži ga i dalje«, rekao mi je dok smo se pozdravljali.

»Negdje oko Božića trebali bi krenuti neki poslići. Budi uporan. Život ne pripada onima koji se predaju, onima koji se odmah useru.«

Tako sam i učinio. Nekoliko dana kasnije našao sam Massima, zvučao je prilično nezainteresirano. »Još uvijek nije sigurno hoće li ti poslovi krenuti, zovi me ponovno za neko vrijeme.«

vremena na vrijeme, netko zahvali malim darom. Kupio sam staklenku crnih tartufa. Nakon što sam mu je dao samo je kratko odgovorio: »Ovi nisu posebno ukusni. Spram bijelih, ovi su poput papira.« Kasnije smo pričali o svemu pomalo. Između ostalog, rekao sam da mi treba posao i da već mjesec dana bezuspješno pokušavam dobiti Massima.

»Kako to mislite za neko vrijeme? Kada da vas zovem?« »Kad god želiš.« U iščekivanju da se nešto dogodi šetao sam gradom, izlazio ujutro i vraćao se navečer, i tako prohodao kilometre kako bih se oslobodio straha i bijesa. Rim mi se sada činio drugačijim od onda kada sam tek bio stigao. To više nije bila velika pozornica na kojoj su se ostvarivali snovi, već grad pun iskušenja, destruktivan kao i svaki drugi. Zrak je smrdio, automobili su prijetili na svakom koraku, a pločnici su bili puni ljudi zadubljenih u svoje misli. Tamne limuzine političara neprestano su jurile, praćene zavijanjem policijskih sirena. Zgrade su propadale, ulice su bile pune rupa. Nasuprot tome, na sve strane nicali su luksuzni restorani i trgovine s nepotrebnim stvarima. Iako to možda nisi htio, na semaforima bi ti stranci prali stakla na automobilu, a usred luksuza motali su se prosjaci; mladi i stari, žene, Talijani, stranci i Cigani tražili su od tebe novac i onda kada je bilo očito da i sam umireš od gladi. Odjednom sam postao svjestan svega, promjena se dogodila nakon

duge »inkubacije«. Nisam čitao novine, a imao sam samo radio.

Dok sam radio na svojoj budućnosti, mnoge su se vlade izmijenile. U tom razdoblju iščekivanja osvrnuo sam se oko sebe i shvatio da se puno toga promijenilo. Ono što se dogodilo nije bila revolucija, već nešto mnogo neodređenije i neshvatljivije, bila je to neka vrsta otrovnog i nevidljivog plina, bez ikakva mirisa. Pomiješan s kisikom uvlačio se u pluća u sve većim količinama, a zatim je odlazio u krvotok, pa iz krvotoka u mozak. Polagano, a da to nitko nije primjećivao, dan za danom, mjesec za mjesecom, uspio je zatrovati cijeli kraj. Na početku, iskreno govoreći, neki su osjećali samo peckanje u očima, ali ono se moglo pripisati različitim uzrocima, pa se otrov nastavljao širiti a da nitko nije reagirao. Šezdeset osma odavno je prošla, bila je petnaestak godina iza nas. Otišla je, ali se vukao njezin rep, dug i šaren kao paunov. Zvijer je već bila daleko, ali je rep i dalje vukao prašinu s gumna. Rep je sa sobom donio godine magle, maglovite dane bez oblaka. U magli se događalo svašta eksplodirale su bombe, vlakovi su letjeli u zrak, bilo je tutnjave i struganja nogama onih koji su bježali i onih koje su proganjali, pucnjave i tupih udaraca batine. Magla je prekrivala sve, jedino nije mogla prekriti krv koja se slijevala ulicama u tamnim i gustim potocima, prljala pločnike i nadstrešnice, trijemove zgrada i parkirališta. Tekla je posvuda kao nabujala rijeka bez brane.

Gotovo nitko nije primijetio da se u magli skrivaju stube, a oni malobrojni koji su ih vidjeli to su tajili. Stube su vodile uvis odakle se moglo vidjeti ono što je bilo nevidljivo. Dolje, ispod, nalazila se jedna umorna i prečesto prevarena zemlja. Prevladavalo je sivilo, beskonačni izborni skupovi od kojih nije bilo koristi. Obećanja su uvijek bila velika, a rezultat jedva nešto veći od paketa tjestenine. Nakon svakog glasovanja obustavljani su tek započeti radovi. Prekidao se rad na cestama i autocestama, škole su ostajale bez prozora, a cipele su stajale rasparene u ormaru. Bila je to jedna stara zemlja kojom je upravljala hrpa činovnika, malih, tamnih i nazadnih. Oni su držali uzde nad svime i svakim, a bombe i eksplozije jedva da su ih dotaknule. Ova zemlja prerano je

ostarjela, trebalo je uvesti neke promjene. Trebalo ju je pokrenuti i probuditi. Trebalo ju je učiniti europskom i blistavom. Trebalo ju je učiniti modernom. Stigle su osamdesete. Godine moćne i odlučne kao ledolomac, besciljne i obmanjujuće poput dvokolice kojom je Pinokio išao do Zemlje igračaka. Čula se glasna brodska sirena dok je ledolomac prolazio, a na njemu se vijorila velika zastava. Djelovao je veselo i privlačno kao jahta na krstarenju. Prolazio je i za sobom ostavljao miris novca. Gospoda na vrhu stuba nisu izgledali kao lovci na kitove već kao pristojni ljudi. Govorili su lijepe stvari i bili su puni nade, vječno nasmijani i preplanuli, čak i zimi. Uvijek su nalazili savršen odgovor i imali su rješenje za sve. Ono do čega su najviše držali, više nego do vlastita života, bila je ljudska sreća. A sreća je bila u jednoj jedinoj stvari, a to je posjedovanje. Lako je boriti se protiv lovca na kitove, ali čemu borba protiv onog koji nam želi dobro? Nisu oni bili lovci na kitove, već prije glasni sajamski prodavači. Trebalo nam je samo malo mira kako bismo shvatili da je njihovoj robi istekao rok trajanja. Možda je zbog toga u državi mira i nestalo. U kratko vrijeme došle su mnoge nove televizije. Već je bilo moguće u svako doba dana gledati različite programe, čak su i novine pisale samo o televiziji. U katodnoj cijevi kao da je obitavala neka vrsta zemlje izobilja.

Poluotok je preplavilo jedinstveno urlikanje, za pobjedu je bilo dovoljno disati, snopovi novčanica povezani mašnama padali su na sve strane.

Od jutra do mraka mučili su nas istim sumnjivim porukama: način na koji ste dosad živjeli pogrešan je, novac je životni cilj, a najgluplje je mučiti se kako biste ga zaradili. Ako je voditelj vikao, to je značilo da je netko postao milijunaš.

Nije više bilo klasnih i kulturalnih razlika, nije bilo bitno znanje, trebalo je samo biti strpljiv i pričekati na svoj red. Prije ili poslije postat ćeš bogat. I dok je sitniš padao s neba, poput kiše u kazalištu lutaka, iza kulisa su gospoda sa stuba praznila pravi sanduk s blagom; milijunskim

Razmišljajući o biljkama zaključio sam da je strahota tih godina odavno vrebala iz zasjede. Pripremala se tiho, tijekom godina koje su prethodile, i došlo je do neravnoteže u sastavu tla, a to nitko nije primijetio osim gospode s vrha stuba. Utoliko su oni bili u prednosti. Puhali su gore u isti mijeh i poticali razmnožavanje spora.

napojnicama trebalo je hipnotizirati naivnu javnost. Povremeno se događa da voćke iznenada počnu trunuti; do određenog trenutka sve se odvija kako treba, voćke su u prekrasnom cvatu i zbog blage klime očekuje se dobar urod. Iz cvijeta se rađaju plodovi koji sve više rastu. Ima ih toliko da se grane pod njima savijaju. A onda iznenada, jednog jutra primijetiš da se nešto mijenja, neki od plodova potamnjeli su i izgubili čvrstoću, pri najmanjem dodiru padaju na zemlju. Najprije pomisliš kako je to prirodno, jer stablo se moralo osloboditi prekomjerne težine ne bi li sačuvalo grane. Tek kada uzmeš ljestve i košare, vidiš da nema ničeg za branje, u samo jednoj noći svi su se plodovi pretvorili u crne i gnjile vrećice. Stablo se razboljelo, a to nitko nije primijetio.

Trulež ga je polako doticala i dan za danom sve više zahvaćala jestive dijelove. Ali trulež, plijesan i bezbrojni paraziti napadaju biljke ako je ravnoteža u njihovu organizmu već narušena, ako je zemlja previše kisela ili lužnata, ako ima previše ili premalo vlage ili ako su izložene hladnim udarima vjetra.

Na početku desetljeća još uvijek se sve odvijalo u tajnosti i oni rastreseni poput mene nisu ništa primjećivali. Do površine su dopirali samo slabi signali koje je bilo teško opaziti, kao i promjene u električnom polju koje prethode potresu. I tako se toga ljeta, dok sam u Marradiju pokušavao napisati knjigu i dok sam onako mračnog raspoloženja tumarao Rimom, ponovila igra sa stolcima iz dječačkih dana u kojoj sam ja uvijek gubio. Netko je sjeo na moj stolčić. Možda nije bio dobar poput mene ili toliko iskusan, ali ono što ga je činilo boljim bila je iskaznica koju je držao u džepu.

Uspostavljena je diktatura, nasmijana i preplanula. Nije bilo tjelesnih povreda, ubojstava ni oružanih intervencija. Mrežu svoje moći ona je održavala uslugama koje su ljudi činili jedni za druge. Kao u stolnim igrama, da bi sudjelovao moraš imati figure određene boje.

§

»Ferrari više ne stanuje ovdje«, rekla je.

Nije znala njegov novi broj telefona. »Ako ga poznate otprije«, rekla je, »pokušajte na televiziji.«

»Još uvijek tamo radi?« »Pa zar ga niste vidjeli? Vodi jednu zabavnu emisiju.«

»Ništa dobro«, htio sam reći, ali sam rekao samo: »Moram te vidjeti.« Pozvao me da dođem u zgradu sa skulpturom umirućeg konja jer je tamo provodio najviše vremena.

»Zar je moguće da si toliko uspavan?« upitao me je. Svi su se potrudili nešto učiniti, a ti još uvijek stojiš tu kao kolac s pogledom prebijena psa, kao da samo o meni ovisi hoćeš li ti jesti. Probudi se, Waltere, i nađi nekoga tko će te pogurati.«

Tada sam se sjetio Federica, jedino mi je on mogao pomoći. Kod kuće sam pogledao u adresar od prije dvije godine i našao njegov broj. Telefon je zazvonio nekoliko puta prije no što se javila neka mlada žena.

»Znate li slučajno gdje ga mogu naći?«

I to mi nije govorila samo moja intuicija. Massimo mi je to rekao u lice kad sam ga, nakon mjesec dana, konačno pronašao.

Potraga za Federkorn trajala je nekoliko tjedana. Bilo je tu svega, razgovora s tajnicama, čekanja na vezi, iznenadnih sastanaka i neljubaznih telefonistica. Na kraju sam uspio. Čim je čuo moje ime uskliknuo je: »Waltere, kakvo iznenađenje! Ima li kakvih dobrih vijesti kod tebe?«

U desetljeću koje je slijedilo zemlja je postajala sve mekša, kiša i vjetar

Vraćao se s jednog sastanka s gornjih katova, činio se sretan što me vidi. »Uđi da porazgovaramo«, rekao je, »taman imam nekoliko minuta.« Sjeo sam s jedne strane radnog stola, a on s druge. Moje mjesto bilo je mjesto onoga koji moli, okretao sam se uokolo i osjećao se nekako nestvarno. Federico je bio tek koju godinu stariji od mene, ne vjerujem da je napunio tridesetu. Bio je prvi kojemu se moja knjiga jako dopala, on me je predstavio Neni koji mi je pomogao tiskati je, zajedno smo napisali Kvasac revolucije, i dobro sam se sjećao njegovih telefonskih svađa s ocem. Naši putevi neko su vrijeme išli paralelno, a onda su se razdvojili.

»Kada mogu doći?« upitao sam. Odgovorio mi je kao i Massimo: »Kad god želiš.« Nakon višednevne zasjede ispred njegova ureda uspio sam ga uhvatiti.

On je krenuo autocestom, a ja neasfaltiranim puteljkom. Stajao sam pred svojim starim prijateljem, no u tom sam trenutku, kao i on prije nekoliko godina, stajao pred uvaženim gospodinom s televizije. Što je on bio rekao u toj prilici? Nisam mogao ni zamisliti. Nisam puno oklijevao, imao sam samo nekoliko minuta na raspolaganju pa sam brzo izustio: »Treba mi posao.« Federico je protrljao ruke: »Dobro, pošalji mi životopis, vidjet ću što mogu učiniti.« Mjesec dana kasnije potpisao sam ugovor i radio kao asistent na sinkronizaciji nekih američkih televizijskih serija. Kao i ranije, imao sam osjećaj da sam dotaknuo nebo. Bio sam zapravo zadovoljan što me nije uputio na nekoga, predobro me poznavao.

U trenutku kada bih trebao napraviti novi korak, napravio bih pogrešan, i to mazohističkom preciznošću. Zato mu je bilo draže dati mi milostinju, nego me uvlačiti u neku ozbiljniju igru. Naši su se putevi razdvojili, autocesta i puteljak. Ono što tada nisam znao bilo je da moj puteljak ne vodi prema otvorenom prostoru, već prema rubu ponora.

nagrizali su puteljak. Svaki put kada je prijetila opasnost da se odroni, stigao bi neki poslić. Zahvaljujući tom sitnišu uspijevao sam prijeći koji metar. Moj put sve je više sličio ruskom ruletu, a manje laganoj šetnji. Osjećao sam metak u cijevi, samo nisam znao kada će opaliti. Ispred sebe nisam imao mjesto u kojem ću se zaustaviti i odmoriti. Ono što me tjeralo naprijed bila je tromost očajnika. Nedostatak novca izaziva u svijesti neku vrstu začaranosti i ukida svako razmišljanje koje nije vezano uz njega. Budiš se noću i u mislima zbrajaš i oduzimaš. Nadaš se da se neće dogoditi ovo ili ono jer znaš da bi to za tebe bila katastrofa. A ovo ili ono uglavnom je iznenadna zubobolja ili pucanje cijevi. Prave pravcate katastrofe ne možeš ni zamisliti. Ako zaista postoje bogati koji razmišljaju o novcu, znači da su to bogati, perverzni ljudi, nepotrebno utonuli u klaustrofobičnu aritmetiku.

Tih sam godina mislio samo na novac, borba je neprestano trajala. Isključen telefon, isključena struja, ponovna priključenja, neprestano prazan hladnjak. Živio sam hodajući protiv vjetra, a vjetar su bile novčane potrebe s kojima nisam mogao izaći na kraj. Fijuk ove oluje isisao mi je svu maštu, svaku radost, sposobnost opažanja i svaku priliku za veseljem. U vrijeme druženja s Orijem, bio sam konobar koji stiže na kraju domjenka i rukom pobire mrvice sa stolnjaka. S vremenom sam od konobara postao pas, mršav pas lutalica koji dolazi kada je zabava već završena i baca se pod stol u nadi da će naći koji zalogaj. Prosio sam ostatke, ali ih nije bilo dovoljno za život dostojan čovjeka. I u tome je bila okrutnost onih koji su mi ih bacali.

Poslije pet ili šest godina natezanja, Orio me jednoga dana otpustio rekavši: »Ne želim te više vidjeti, previše si siromašan i previše tužan. Čim uđeš, padnem u depresiju.« Moja majka umrla je nekoliko mjeseci ranije, nisam se uspio od nje ni oprostiti. Nisam ni primijetio kako sam ponovno počeo piti. Nisam pio svaki dan, već s vremena na vrijeme. Kada više ne bih mogao izdržati,

kupio bih liker s isteklim rokom trajanja pa bih gledao televiziju i pio. Nisam imao prijatelja, zaručnicu ni rođake. Nikada se nisam potrudio potražiti Andreu, a ni on mene. Nisam imao nikoga na svijetu. Da sam umro u onom polusuterenu, otkrili bi me tek nakon nekoliko dana i to zbog smrada. Nitko me nije volio niti sam ja ikoga volio. Nisam shvaćao u kojem se trenutku moj život promijenio. Gdje je orlov let koji mi je najavio Andrea? Moja karijera počela je s Federicom, ali on je postajao sve moćniji, a ja sve više nalik na skitnicu. Govorio sam si kako mi je sudbina potkresala krila. Da nije tako, morao bih priznati da sam u određenom trenutku stao na koru od banane koju nisam znao zaobići. Naravno, mogao sam potražiti drugi posao. Čak sam to i pokušao, obilazio sam restorane, ali za pranje posuđa više nitko nije htio uzimati Talijane. Više su im odgovarali stranci jer su manje stajali, a kada bi naišla kontrola mogli su ih zatvoriti u podrum. Nisam imao diplomu ni zanimanje, a ni oca koji ima trgovinu ili obiteljsku tvrtku. U svojim dječačkim snovima nisam zamišljao da je život tako nemilosrdan. Možeš se igrati ako ti netko čuva leđa, ali ako nitko ne stoji iza tebe igra se može pretvoriti u tragediju.

Stigao sam na visoravan oko jedanaest sati navečer, a kamiondžija je nastavljao prema Mađarskoj. Zamolio sam ga da me ostavi prije naselja, nisam želio da me vide. Bio sam ošamućen i zbunjen. Zbog onih sedamsto ili osamsto kilometara koji su me dijelili od Rima imao sam dojam da putujem kroz vrijeme, a ne kroz prostor.

Počeo sam razmišljati o samoubojstvu. Ubiti se ili postati skitnica bila su dva lica iste medalje. Kada sam se probudio nakon jedne pijanke, odlučio sam se ubiti. Ali prije toga želio sam se pozdraviti s majkom. Nisam bio siguran hoćemo li se sresti na onome svijetu. U zoru sam sjeo na motor i izašao na autocestu. U to vrijeme prolazili su uglavnom kamioni. Stopirao sam i imao sreću da uz četiri presjedanja stignem u Mestre. Odatle do Trsta bilo je teže, kamioni i automobili jurili su pokraj mene ne zaustavljajući se. Poslije dva sata jedan je ipak stao.

Na mjestu gdje se nekada nalazio servis za bicikle sada je bila trgovina hi-fi uređaja, a na mjestu nekadašnjeg kina veliki diskont-centar. Groblje je bilo zatvoreno. Osvrnuo sam se oko sebe, kameni zid bio je nizak i mogao se lako preskočiti. To sam i učinio i ostao zbunjen, nisam znao u kojem smjeru krenuti. Hodao sam pognut, čitajući na grobnicama imena osvijetljena svijećama. Kada nije bilo svjetla, poslužio mi je upaljač. Čekala su me brojna iznenađenja. Tijekom tih godina mnogo je ljudi otišlo. Dolje je ležala moja prva učiteljica, pa dirigent orkestra, vlasnica pekarnice i njezina unuka koja je umrla sa samo šest godina. Kada sam konačno pronašao grob svoje majke, kleknuo sam pokraj njega i pomilovao nadgrobnu ploču kao da je njezin obraz. Alkohol je ispario iz mene, osjećao sam prazninu i slabost. Žena koja me je donijela na svijet ležala je pod zemljom, otišla je, a ja je nisam uspio posljednji put poljubiti. Plakao sam i bio sam ljutit zbog svojih suza, bile su to krokodilske suze, bučne, nepotrebne, scenografske. Plakao sam zbog sebe, zbog grižnje savjesti koja mi je zaustavljala dah. Plakao sam i ponavljao njezino ime. Više nisam milovao kamen, udarao sam glavom u njega. U zraku se osjećao metan. Iz daljine je dopirala buka kamiona s autoceste, a iz neposredne blizine začuo se pjev neke ptice koja se sigurno skrivala u čempresima. Ispustila je jedan zvižduk i potom zašutjela. S tim zviždukom ostala je u zraku i njezina tuga. Ništa se nije moglo vratiti unatrag. Moj život bio je samo jedan mali vatromet. U meni je ostao prah od ispaljivanja, nakon što su me zapalili ja sam krenuo, na kraju putanje ispunio sam zrak bojama. Svjetlost je trajala kratko i nije se širila uvis. Poslije iskrica ostala je samo duboka tama noći. Čim se nebo na istoku razvedrilo, udaljio sam se s groblja poput divlje životinje. Spustio sam se niz obronke planine Radio i otišao prema stanici.

Dosta se toga promijenilo u mojem kraju, bilo je puno novih zgrada.

»Kako si?« upitao me je. Sam je i odgovorio na pitanje: »Dobro izgledaš, znaš, stvarno dobro…«

Barem ću u tome biti velik, popet ću se na visoku planinu kao da idem na izlet. S nje ću se u letu baciti u ponor.

Ova odluka donijela mi je čudno olakšanje. Počeo sam na stvari gledati s odmakom onoga koji zna da će uskoro otići. Kako bih izgledao kao pobjednik, te večeri nisam pio i otišao sam rano na spavanje. Na ulazu u zgradu televizije bilo je mnogo ljudi, a među njima i Neno. Nisam ga vidio godinama, sada je imao potpuno sijedu kosu koja više nije bila onako duga. Nosio je ogrtač od tamnoplavog kašmira i engleske cipele, crne i sjajne. Izgledao je sretan što me vidi.

Dok se red polako pomicao, upitao me jesam li u međuvremenu napisao nešto novo. Slagao sam da upravo tih dana završavam novu knjigu. U međuvremenu smo stigli do vrata. Neno je dobio svoju propusnicu, a ja svoju, čekali su nas na različitim katovima. Ta je zgrada, poput pakla, bila podijeljena na puno krugova: što si bio niže, to si manje vrijedio. Otpratio sam ga do dizala. Prije no što smo se pozdravili, rekao je: »Večeras priređujem večeru, zašto i ti ne dođeš?« »Pa mogao bih«, odgovorio sam. Bio sam u takvom stanju da sam mogao sve prihvatiti, a da mi ništa nije bilo teško. Kuća i namještaj nisu se promijenili, no odmah sam primijetio da je atmosfera puno drugačija od one koja mi je ostala u sjećanju. U salonu više nije bilo mladih ljudi različitih rasa, ni njihova nadvikivanja tijekom

Navečer sam bio ponovno u Rimu, u svome polusuterenu. Na telefonskoj sekretarici svjetlucala je lampica za poruke, netko je zvao dok me nije bilo. Nudili su mi neki poslić. Ujutro sam telefonirao i rekao da prihvaćam. Smrt je mogla pričekati, nisam htio umrijeti ovdje dolje kao štakor.

Bilo je očito da se i on u jednom trenutku pridružio moćnima, zaboravljajući pritom sve ono što je pričao prijašnjih godina. Nisam bio ljutit, niti sam ga prezirao. Već prije duže vremena odustao sam od toga da shvatim mnoge stvari.

rasprave. Zajedno s njima nestao je bar s plastičnim tanjurima, kockicama mortadele i jeftinim Frascatijem. Njihova mjesta zauzeli su odrasli parovi. Činilo se da su građevinari, političari, poznati novinari. Neno mi ih je predstavio jednog po jednog. Dok sam se s njima rukovao, on je objašnjavao: »Walter je jedan vrlo nadaren mladić.« Umjesto Frascatija pio se Brunello di Montalcino. Vino se isticalo na nježno bijelom stolnjaku okruženom tanjurima od porculana, svijećnjacima i kristalnim čašama. Konobar je bio čovjek iz neke daleke zemlje i nosio je odoru sa zlatnim gumbima. Mislio sam da tako nešto postoji samo u filmovima. Kružio je između gostiju i nudio im aperitiv. Čak je i mačak Mao promijenio svoje ime. Čuo sam Nenu kako objašnjava jednom gostu da je razlog isključivo lingvistički. Tako se zvao jer je umjesto »mijau«, kao sve druge mačke, ispuštao samo »mao«. Sve više sam se osjećao kao riba na suhom. Ovi ljudi bili su mi još manje bliski od onih prije. Znao sam da me je Neno pozvao ne bi li popunio mjesta za stolom i unio malo folklora u ovu večer. Zapravo bi me svako malo, kako bi prekinuo moju zamišljenu šutnju, pred svima pitao: »Jesi li napisao štogod novo?«

Onda bih ja promucao: »Još uvijek pišem«, a zatim bih pocrvenio jer nisam znao lagati. Nenini novi prijatelji razgovarali su samo o trima stvarima: o politici, hrani i vinu. Ništa od toga nije me zanimalo, niti sam o tome nešto znao. Znao sam koji je margarin jeftiniji, ali ne i koja je najbolja berba Brunella di Montalcina. Međutim, Neno je zaneseno vodio te razgovore, kao nekada one o umjetničkim djelima članova tvorničkih odbora.

Borba za preživljavanje oduzela mi je veliki dio energije, nisam puno

mario za nečiju dosljednost ili nedosljednost. U toj kući bilo je prigušenih svjetala, prelijepih stolnjaka i jela koja inače ne bih imao prilike kušati. Poslije večere pijuckao se najbolji viski. Ostali gosti nastavili su razgovor, a ja sam i dalje gledao u vrh cipela i šutio. I to je bilo sve. Neno je predvidio da do mene za stolom sjedi jedna gospođa. Mogla je imati desetak godina više od mene, bila je mršava i elegantna, duge crvene kose koja joj je padala po ramenima. Primijetio sam je dok je tihim glasom objašnjavala Neni kako je njezin suprug, nažalost, spriječen doći zbog poslovnih obveza.

»Vrijeme nema nikakvu važnost«, odgovorila je. »Da nije tako, ne bi više čitali Don Quijotea ili Odiseju.«

Prije no što je posluženo predjelo počeo je razgovor o politici. Na bijelom stolnjaku ispred mene promatrao sam njezine ruke, pokretala ih je s ljupkom dosadom, čas je dodirivala vilicu, čas stalak čaše, ili je kažiprstom gnječila mrvice kruha. Ona se prva obratila meni i nagnuvši glavu tiho rekla: »Ni vas ovo ne zanima?« »Pa ne pratim baš te stvari«, odgovorio sam. Otpila je gutljaj vina i gledajući me ravno u oči rekla: »Pročitala sam Život u plamenu. Ostavio je na mene snažan dojam.« U tom trenutku u plamenu su bili moji obrazi, osjetio sam hladnoću u leđima i počeo se znojiti. Već sam bio potpuno zaboravio na tu knjigu, za mene je ona bila neka vrsta kostura u ormaru. Bez upozorenja, i da to nisam nimalo naslućivao, otvorila je jedno krilo ormara i iznijela sav sadržaj pred mene.

»Zbilja?« rekao sam oklijevajući, »ali objavljen je davnih dana.«

»Ne vjerujete?« dodala je gledajući me ravno u oči. Razgovor oko nas prerastao je u svađu. Gosti su imali različita mišljenja o tadašnjoj vladi i svaka je strana mislila da je upravo ona u pravu.

Pokraj nas je prolazio neki krupan muškarac koji je podrugljivo dodao: »Možda još niste primijetili da je književnost umrla. Nakon Musila nitko nije bio u stanju napisati dobru knjigu.«

»Ali, nemaš pravo«, dodala je, »ovaj mladić napisao je prekrasnu knjigu«, a debeli me nakon toga bahato odmjerio. »Sigurno se radi o tebi i o tvojoj nesreći. Jesam li u pravu?« »Pa dobro, na neki način da«, tiho sam odgovorio.

»Kafka je velik«, rekao sam istim tonom kojim sam govorio i o nogometu.

»Pretpostavljala sam«, komentirala je i odmah se upustila u razgovor o detaljima iz njegova dopisivanja s Felice Bauer. Citirala je jedan odlomak za drugim, govorila o ljubavi i bogatstvu nedostižnog, dok sam ja šuteći odobravao.

Čitavu večer tiho smo razgovarali dok su se ostali derali na sav glas. Poslije Kafke sjetio sam se i drugih imena, citirao sam Rilkea, Melvillea, Conrada i mnoge druge. Ona je gledala u mene i nije se prestajala smješkati.

»Vidim da imamo identičan ukus«, rekla je u trenutku kada smo ustali kako bismo se premjestili u salon. Neno je došao do nas i rekao: »Niste nas nijednom pogledali. O čemu ste pričali?« »O književnosti«, odgovorila je. »Otkrili smo da imamo mnogo toga zajedničkog.«

»Koja gnjavaža«, šapnula mi je na uho i uzdahnuvši upitala: »Koji su vaši omiljeni pisci?« Tada mi se dogodilo ono što mi se događalo i u školskoj klupi. Praznina, potpuna praznina. Gledala me smješkajući se i očekujući odgovor, a ja sam u panici tražio neko ime. Ne bih li potaknuo pamćenje otpio sam gutljaj vina. Tražio sam jedno ime, bilo koje ime. Na kraju sam se sjetio.

Taj osjećaj nije nestao ni kada sam stigao kući. Nakon što sam legao i okrenuo se na stranu, osjetio sam neku čudnu toplinu. Zatim sam se okrenuo na drugu stranu i sledio se, cvokotao sam zubima i sklupčao se

»Evo što je danas postala književnost. Niz nesretnih autobiografija. Mladi više ne čitaju, ali nas truju svojim glupostima. I smatraju da je ono što rade umjetnost.«

»Uvijek si znala provocirati. Iako imaš prekrasne oči, nećeš me uvući u svoju igru.« Nakon toga pridružio se ostalim gostima i zavalio se u dvosjed. Iskoristio sam trenutak ne bih li se udaljio.

»Moram ići. Doviđenja svima«, rekao sam sasvim ravnodušno. I otišao sam. Sjeverac je puhao jače nego poslijepodne. U autobusu nije bilo nikog osim jedne debele crnkinje i pijanca koji je glasno pričao sam sa sobom. Gledao sam kroz prozor i osjećao se čudno. Srce mi se stezalo od nekog straha koji je nalikovao na paniku, a istodobno sam se osjećao laganim kao nikada prije.

Dok je vjetar raznosio plastične vrećice koje su lepršale uz prozore, razmišljao sam kako nemam razloga tako se osjećati. Što se uopće dogodilo? Samo smo malo popričali. Već dugo živim kao neki medvjed, i najmanji znak nečije pažnje mogao me zbuniti.

Žena crvene kose pritekla mi je u pomoć: »Daj mi, molim te, objasni po čemu je tvoj posljednji roman umjetnost?« Njegova usta razvukla su se u nervozan osmijeh.

Muškarac ju je uštipnuo za obraz.

»Ali, ja nisam pričao o sebi, a i moja je knjiga samo metafora.« »Metafora?« upitala je. »Nisam to primijetila. Činila mi se kao priča o pedesetogodišnjaku u krizi koji s pogledom umiljata laneta trči za djevojčicama.«

pokušavajući se ugrijati.

Dugo nisam mogao zaspati. Kada je telefon zazvonio, pomislio sam da je zora. Ljutito sam podigao slušalicu: »Tko je?« viknuo sam.

Te večeri otišao sam rano spavati, ali nisam oka sklopio. Oko tri ujutro odlučio sam odustati. Vani je bilo hladno i mogao sam uvijek reći da sam dobio gripu ili da sam se razbolio. Oko četiri sata shvatio sam da osim što ne znam njezino ime, nemam ni njezin broj telefona. Imao sam samo adresu zapisanu na nekom papiriću. Negdje oko pet ustao sam, skuhao kavu, upalio televizor i zapalio cigaretu. Na ekranu se pojavila krupna žena odjevena kao Ciganka.

U tom trenutku primijetio sam koliko je sati: bilo je gotovo podne. S druge strane žice bila je ona. »Zdravo«, rekla je. »Spavao si?« U tom razgovoru pozvala me je na ručak. Sljedeći dan trebao sam ići k njoj, a nisam znao ni kako se zove. Mogao sam pitati Nenu, ali što bi on mislio o meni? A i rekao mi je njezino ime prethodne večeri.

»Zvijezde vam govore« - pisalo je na ekranu, a žena je govorila o horoskopu. Po naglasku, bila je seljanka iz okolice Rima i govorila je jako sporo. Tko zna zašto to radi, pitao sam se, možda u stankama

Odjenuo sam se i otišao kupiti malo voća. Vjetar je prestao, a na nebu je sjalo veliko i hladno sunce. Dok sam prelazio onih stotinjak metara do tržnice, shvatio sam da nelagoda od prošle večeri prerasta u pravi nemir.

Hodao sam brzo i pričao sam sa sobom. Zbog čega se uzrujavaš, jedan mondeni ručak, ništa posebno, dobro će se jesti, a onda ću se vratiti kući, nema ništa loše u tome. Tako sam govorio, a znao sam da si lažem.

Poslijepodne sam proveo u traženju prikladne odjeće. Rupe i zakrpe više nisu bile u modi. Triput sam prešao ulicu Appia. Zimska su sniženja srećom već bila počela. Na kraju sam pronašao dolčevitu koja mi se učinila prikladnom. Nisam želio izgledati kao odrpanac, ali ni kao provincijalac koji odmah oblači najbolja odijela.

»Izvoli, raskomoti se«, rekla je. »Je li hladno vani?«

Bili smo sami. Zbog napetosti me počela boljeti glava. Kao da sam oko slijepoočnica imao obruč od metalnih žica. Bile su to žice gitare ili violine, a kad god bih udahnuo, kao da ih je netko sve jače zatezao.

Stan je imao veliku staklenu stijenu s pogledom na rimski Forum. Bio je više poput jazbine ili gnijezda nego životnog prostora. Bilo je to toplo i udobno mjesto u kojem je sve pozivalo na opuštanje.

Sjeo sam u cvjetni naslonjač, a ona mi je odmah ponudila aperitiv. Diskretno sam se osvrnuo oko sebe. Na njezinoj lijevoj ruci primijetio sam širok vjenčani prsten, ali njezinu suprugu ondje nije bilo ni traga.

Kada sam ponovno otvorio oči, Ciganka je i dalje bila tamo i čitala tarot-karte. Bilo je već osam sati i imala je gledateljicu na liniji. Okrenula je kartu i rekla: »Srce moje, evo ti nevolje.« Pet sati poslije bio sam pred njezinim portafonom. Na trenutak me uhvatila panika jer nije bilo prezimena, samo brojevi. Pogledao sam papirić na kojem je bio napisan broj osam. Sigurno je na zadnjem katu, pomislio sam, i odmah pozvonio. Preskakao sam po dvije stube i stigao gore uspuhan. Ulazna vrata bila su pritvorena pa sam lagano pokucao. »Slobodno uđi«, viknuo je glas iznutra. Ušao sam i rekao: »Evo me.« Na sebi je imala kućnu haljinu od mekog materijala. Na podu se nalazio tepih po kojem je hodala laganim korakom. Dvaput me poljubila u obraz kao da smo stari prijatelji.

Razgovarali smo o svemu i svačemu, o gužvi u prometu i o vremenu.

Razgovarali smo i o Neni i o tome kako sam ga upoznao. Pričao sam i o unajmljenoj sobi kod gospođe Elde i o Federicu.

osluškuje zvijezde ili je pospana. U jednom trenutku, dodirujući svoju kuglu, rekla je: »Djevica«, moj znak, i nastavila, »sa zimskim solsticijem Venera je ušla u vaš znak…« Slijedila je Vaga, pa Skorpion, Strijelac… uz tu jednoličnu melodiju u pozadini konačno sam zaspao.

»On je krenuo drugačijim putem od mene«, rekao sam, »sada je voditelj show programa.«

»Ima more«, rekao sam, »a iznad mora je Kras. Klima je prilično dobra, osim zimi kada puše vjetar. Latinsko ime grada bilo je Tergestum, ali čini se da je to ime slavenskog podrijetla. Dolazi od riječi »trg«, što znači mjesto gdje se trguje, ono što mi nazivamo piazza. Austrijska carica

»Oprosti, pećnica«, rekla je i nestala iza vrata. Pojavila se s vatrostalnom posudom u rukama. Dok smo išli prema stolu, ponovno sam se osvrnuo uokolo i rekao: »Pa i nije puno veći od moga stana. Sigurno nije lako živjeti udvoje.« Glasno se nasmijala. Smijala se zabacujući glavu unatrag, kao što čine rode koje zovu na parenje.

»Pričaj mi o svome gradu«, rekla je tiho, gledajući me u oči. Glava me počela još jače boljeti. Što ona misli, da sam ja turistički vodič? Progutao sam zalogaj, obrisao usta ubrusom i ležerno je upitao: »U kojem smislu?«

»Ovo je samo moj atelje, suprug i ja stanujemo u četvrti Parioli.« U vatrostalnoj posudi bili su valjušci od tijesta. Izgledalo mi je nevjerojatno da ih je sama pripremila. Poslije prvog zalogaja bilo mi je jasno da ih je kupila gotove. S hranom je krenulo loše, pomislio sam. U tom trenutku odložila je vilicu.

Ona se nasmiješila. Sada više nije sličila rodi, nego mački.

»Federico Ferrari?« upitala je. »Da, baš on.« »Iskreno se nadam da mu ne zavidiš«, dodala je. Brzo sam izgovorio laž: »Ma ne, nikako. Uvijek smo bili različiti.« Počeli smo razgovarati o njemačkim filmovima i omiljenim autorima, a onda se začulo zvono u kuhinji.

»Vjerujem da je zanimljiv, želim ga upoznati tvojim očima.«

Nastavio sam pričati, a za to se vrijeme bešamel na valjušcima od tijesta pretvorio u tamnu koru oko koje je plivala masnoća. Ona me je

Nastavio sam još desetak minuta, sjećajući se detalja iz udžbenika. Za to vrijeme valjušci od tijesta hladili su se u tanjuru, a ona me nije prestajala promatrati. U jednom trenutku ispružila je ruku i položila je na moju.

»To nije grad promatran tvojim očima«, šapnula je. Osjetio sam kako mi se kapilare u obrazima šire poput nabujale rijeke, ruke su mi bile hladne, a glava vruća.

Njezina ruka bila je još uvijek na mojoj. Činilo mi se da se njezin stisak pojačava. Gotovo neprimjetno uzdahnula je i rekla: »Zašto mi ne pričaš o Rilkeu?« I tako sam joj počeo pričati o dvorcu iz Devinskih elegija koji nije bio daleko od moje kuće. »Biciklom treba oko pola sata. U blizini se nalazi Bijeli bar, a to je mjesto gdje se jede samo sir i pije mlijeko, što je izvrsno kada se želiš okrijepiti.« Ono što je čudno, priznao sam joj, dok sam ondje živio uopće nisam znao tko je Rilke. Znao sam za Bijeli bar, ali ne i za Elegije. Otkrio sam ih u Rimu, kada sam odlazio u knjižnicu. Najprije sam pročitao Zapise Maltea Lauridsa Briggea i doslovno se u njega zaljubio. Mogao sam čak poput Flauberta reći: »Malte, c’est moi.« Poslije Maltea otkrio sam poeziju: »Svaki je anđeo strašan«, postao je moj moto. Poeziju sam zapravo otkrio prije. Ne stihove, već najskriveniju dušu stvari. Mislim da je ona treperila u meni, kao žice na harfi, još od trenutka kada sam došao na svijet, progledao i shvatio da sam drugačiji. Vidio sam stvari koje nitko drugi nije mogao vidjeti, a znao sam da nisam lud. Možda ću jednog dana i poludjeti, ali u to nikada ne možeš biti siguran.

Marija Terezija željela je da izraste u tako velik grad. Bio je to jedini grad Carstva koji se prostirao uz more…«

»Pa«, promucao sam, »to je bila neka vrsta uvoda. Htio sam ti dati neke osnovne podatke.«

»Ja sam odrastao s tim zvucima u pozadini, s tim pogledom koji me je pratio«, gotovo sam vikao na kraju. »Razumiješ li? Svi smo mi tamo gore, u tom kamionu, u toj boli nevinih. Sve je to komedija, smijemo se, plešemo, pretvaramo se da smo pametni, a iza zastora kamion spremno čeka. Ne vidiš ga, ali je tamo. Skriven je iza scenografije, iza zastora. Čeka nas s upaljenim motorom… uvijek je spreman krenuti, i samo to postoji, put od štale do klaonice… Znaš što?« rekao sam tiho. »Moj jedini osjećaj je bijes. Iako djelujem kao smirena osoba, uopće nisam takav. Bijes zbog pitanja na koja nema odgovora jedini je osjećaj koji doista priznajem kao svoj.«

cijelo vrijeme pažljivo slušala i nije me prekidala. Kada bih zastao da udahnem, hrabrila me je: »Samo nastavi.« Ispričao sam joj sve, ali doista sve. Ne o mojoj majci ili kuhinji od laminata, ni o mojem pijanom ocu, već o Hölderlinu i otkrivanju alkohola, o prijatelju iz klupe koji je umro, o gumici za brisanje koja mi je ostala u džepu, o vrtlozima praznine koji su se pojavljivali i nestajali, o vragu koji je postojao iako nitko nije znao tko je. Možda je baš on svako malo, ne bi li se poigrao s nama, uzimao božju masku. Pričao sam joj o utvarama koje su me progonile noću i onima koje su me opsjedale danju, o prijateljstvu s Andreom i o tome kako mi je on otvorio oči. Pričao sam o velikoj koloni kamiona sa životinjama koji su prelazili granicu, o tome kako su ih slali na klanje. O tim zvucima koje je bilo teško slušati, o pogledima koji se nisu mogli izdržati.

»Znam Waltere«, rekla je. »Shvatila sam to već iz prvih redova. Život u plamenu je tvoj…« U tom trenutku, zvona su oglasila četiri sata i ja sam bio potpuno ošamućen kao da sam pio i pušio istodobno. Vrtjelo mi se u glavi i nisam mogao odrediti koliko sam udaljen od predmeta oko sebe. Uši su mi gorjele, obrazi također, vjerojatno su mi i oči bile sjajne, bio sam u groznici. U tišini, koju su narušavala samo zvona, već sam se počeo kajati što sam toliko toga ispričao. Kako mi je, kvragu, to palo na pamet? Sada sam kao pasanac bez oklopa, moglo me je povrijediti i malo dijete nožem za maslac. Nije mi se još dogodilo da pričam dva sata bez

»Vidiš«, rekla mi je, »ako para izlazi pomalo, ništa ne može

Zvona su utihnula i zavladala je potpuna tišina. Čulo se samo kapanje vode iz slavine.

Prišao sam joj, bio sam za glavu viši od nje. Svjetlost je zaista bila prekrasna. Ispred nas nalazio se Palatino, a iznad nas boje neba prelijevale su se u različitim nijansama. Od tamno plave boje noći na zapadu prema svjetlijem plavetnilu na istoku. Svijetloplava boja sada je bila sve bljeđa, nalik na boju leda koja se potom prelijevala u zlatnu, a jedna jedva vidljiva narančasta nit prošarala je horizont. Narančasta nijansa prelazila je u ružičastu i njezin se odraz vidio na kamenju Foruma. Ispred zidina virile su dvije palme, a iznad njih nalazio se polumjesec, nalik na onaj turski, i jedna velika zvijezda koju sam pokazivao svojoj gošći kojoj još uvijek nisam znao ime: »Pogledaj onu zvijezdu gore…«

prestanka.

»To nije zvijezda, nego planet. Venera. Luciferova zvijezda«, odgovorila je. Rekavši to, zakoračila je unatrag. Naša tijela dodirivala su se. Imala je vrlo jak parfem. »Zašto Luciferova?« upitao sam dok su mi vlasi njezine kose dodirivale usne.

»Svijetlost nestaje«, prošaputala je, »treba otići do kreveta gdje se najbolje vidi zalazak sunca.«

Dok sam bio dijete, moja je majka imala lonac od nehrđajućeg čelika koji su zvali »atomski«. Nikada mi nije bilo jasno na koji je način on povezan s čuvenim atomskim ratom kojim je moj otac stalno prijetio. Možda će lonac baciti iz zrakoplova ili će milijune takvih zakopati pod zemlju. Ono što je bilo sigurno jest da me taj lonac plašio, u polutami naše kuće pištao je kao vlak koji samo što ne eksplodira. Kako bi me oslobodila straha, jednom me majka natjerala da dotaknem ventil.

»Pogledaj ovu krasnu svijetlost«, rekla je hodajući prema prozoru.

eksplodirati.«

Ali u jednom trenutku iznenada je ustala i rekla: »Idem na koktel sa suprugom«, i otišla u kupaonicu.

Čuo sam je kako ponavlja moje ime, a kako njezino nisam znao, šutio sam. Telefon je zazvonio tri ili četiri puta. Vani je već bio mrak, a mi smo još uvijek bili zajedno. Vrijeme je prolazilo i njezine oči postajale su sve sjajnije. Imala je malen madež na vratu koji dotad nisam primijetio. Nije postojalo ni prije ni poslije, bio sam ovdje i ovdje bih najradije zauvijek i ostao.

»Atomskog lonca« sjetio sam se čim sam sjeo na krevet. Razmišljao sam o dopisnim tečajevima, tko zna nauči li se ondje sve što kažu. Primjerice, ako netko upiše tečaj za kapetana broda, nauči li stvarno upravljati brodom?

KAO DA MI

07. JE NETKO ubrizgao otrov u žile, nije to više bila vatra, već neka otrovna tvar. Nigdje nisam mogao naći mira. Primijetio sam to još one iste večeri na povratku kući, nisam mogao podnijeti zatvoren prostor. Usprkos hladnoći ponovno sam izašao. Ulice u mojem kvartu bile su potpuno puste. Odlučio sam otići u kino. Igrala je neka božićna komedija.

Drugi dan ujutro otišao sam rano u nabavu, htio sam se opskrbiti zalihama hrane i duhana. A onda sam uz pun hladnjak stao čekati. Svakih pola sata ustajao sam i podizao slušalicu jer sam se bojao da nije dobro spuštena. Andrea mi je govorio da žene ne treba dodirivati, čak ni cvijetom, što nije značilo da ih treba tući, nego da ih treba držati na distanci, barem za dužinu stabljike ruže.

Tko zna misli li ona na tom koktelu na mene i osjeća li moj miris. Takve misli pomalo su me prestrašile jer sam u žurbi zaboravio zapisati njezin broj telefona, a nisam joj znao ni ime. Ovisio sam o milosti ili nemilosti njezine želje, a bilo je neizvjesno kada ću je ponovno vidjeti i hoću li je uopće vidjeti. Od te večeri nadalje telefon je ponovno postao moj aparat za mučenje. Nemir koji sam osjećao u očekivanju njezina telefonskog poziva bio je drugačiji od onog s kojim sam očekivao poziv svojih izrabljivača.

Oko mene svi su se smijali, a ja uopće nisam gledao prema velikom platnu. Nastavio sam razmišljati, ali nisu to bila moja uobičajena razmišljanja o vječnosti ili o zlu. Razmišljao sam o ženi bez imena, o njezinu mirisu i tijelu. Želio sam s njom provesti noć, no ona je otišla na koktel sa suprugom.

Sve to zajedno odvratilo me od toga da učinim prvi korak. Osjećao sam zov tijela, ali je strah koji je trebalo pobijediti bio mnogo veći. »Sam svoj majstor«, bio je moj moto.

Poslije tih prvih nagovještaja stiglo je razdoblje poezije i alkohola. Dvije pustolovine koje su bile dovoljno snažne da izbrišu sve ostalo. Moje misli išle su uvijek u pravcu apsolutnog, letjele su na većoj visini. Da je postojao jedan jedini ljudski rod, onaj srednji, ne bih imao ništa protiv.

Andrea se nije trebao truditi uvjeriti me u to. Iako o tome nisam imao jasan stav, bio sam prilično nepovjerljiv prema onome što su nazivali odnosima među spolovima.

»Onaj koji ima jasan plan«, govorio je, »ne može im se približiti, a da nije izložen riziku zaboravljanja vlastita cilja. Osjećaji i sva ta čulna pometnja koju sa sobom donose, za junaka predstavljaju smetnju. Dovoljno je sjetiti se sirena i Odiseja. Što je učinio kada je čuo njihovu pjesmu? Otplovio na pučinu i dao se zavezati čvrstim užetom za jarbol, s voskom u ušima. Svaki put kada čuješ takvu pjesmu, razmisli o ovome«, zaključio je Andrea.

Iskreno govoreći, ni oko moje šesnaeste godine ništa se posebno nije događalo. Kako me otac stalno nazivao pederom, i sam sam posumnjao da sa mnom nešto nije u redu. Ali taj strah kratko je trajao jer nisu me zanimala tijela ni jednog ni drugog spola, i točka. Dijelio sam Andreino mišljenje: prijateljstvo je najuzvišenija emocija.

U godinama kada se obično počinje istraživati ja sam bio usamljen kao polarni medvjed. Sjećam se pokojeg osmijeha prijateljice iz škole, ali to me nije zanimalo ni uzbuđivalo, zapravo sam se osjećao nelagodno. Nije da nisam znao kamo to vodi, način parenja kod sisavaca uvijek je isti. Ono što me užasavalo nije bio sam čin, već sve ono što ga je pratilo, njezine bubuljice blizu mojih, njezina hladna ruka koju sam trebao držati u svojoj, ljepljiva čežnja ukradena u polutami ulične svjetiljke, dobacivanja i zadirkivanja mojih kolega i kao, dulcis in fundo, šećer na kraju, možda i ručak s njezinim roditeljima.

Zadovoljstvo osjetila prolazno je, ostaje samo ono duhovno, a duh teži visinama. Može se dogoditi da umreš dok spašavaš prijatelja, ali se najčešće umire zbog ljubavnice. Ona ti ispija snagu i zamisli, želi zadovoljstvo, a nakon zadovoljstva društveni ugled, a zatim neizbježno dolaze djeca, a tada si stvarno gotov. Ona ne primjećuje tebe kao osobu, ti si samo stuba koja nekamo vodi, običan zvuk kojim ispunjava prazninu svojih dana.« Tako sam i sam razmišljao. Gađenje koje sam osjećao spram čina kojim sam došao na svijet bilo je toliko snažno da me je prisililo da se odreknem toga dijela života.

»Poslije odnosa preplavi te tuga«, govorio je Andrea. Nije mi bilo teško u to povjerovati. Slika sina koji bi me gledao s istim prezirom kao ja svoje roditelje bila je dovoljna da prisegnem na vječnu nevinost. Donijeti na svijet nekoliko puta muško dijete često znači nastavljati lanac boli. Naposljetku, ovo pretjerano konzumiranje seksa velika je glupost, 666 uvlači se u svijet podmuklo, unosi pomutnju i zbunjenost.

»I ovdje nam pomaže piramida«, nastavio je Andrea. »Jer instinkt pobjeđuje u najnižem dijelu. Što se više penjemo, instinkt se obuzdava; pada u vodu laž da je seks dobar za zdravlje. Ni veličine nema bez odricanja od tjelesnog. Religije ne propovijedaju neporočnost bez razloga. Energija koja je u tebi daje ti integritet i moć. Kad nemaš koprenu pred očima, kad si ravnodušan pred zvukom sirena, slobodan si, vječni okovi odanosti tada nisu dio tvoga života. Izbor ovisi o tebi. Ili ovo ili u blato sa svinjama.«

Andrea je govorio: »U prijateljstvu nema zamagljivanja ni dvosmislenosti.

Tko kaže da svi ljudi moraju biti isti? To vrijedi za životinje koje imaju instinkt, ali ne i razum. A ni one to ne čine stalno, postoji godišnje doba za ljubav. I nakon što to učine, čekaju da se Zemlja jedanput okrene oko Sunca. Samo je kod čovjeka požuda vječna. Razum bi trebao davati smisao stvarima, ali razum u borbi s instinktom uvijek gubi i tako svijet ide dalje uz svu bijedu i prigovore kao neizbježne posljedice.

Nisam promijenio mišljenje o odnosima sa ženama, razmišljao sam jednako kao u vrijeme druženja s Andreom. Zamka je bila u raspravi o

Za Andreu, jedina mogućnost da izbjegne ovu tužnu usamljenost bio bi susret sa ženom koja je zbog svojih vrlina dospjela do samog vrha piramide.

»To se vrlo rijetko događa«, govorio je, »jer su žene prema svojoj fiziologiji predodređene da ostanu pri dnu. Najveći broj žena zarobljenice su svojih raspoloženja, žive između hormonalnih promjena i primarnih potreba. Ali kada im pođe za rukom uzdići se, mogu biti izuzetna bića, superiornija od većine muškaraca. Između njih i anđela tada nema puno razlike. One jesu ženska bića, ali obdarene su muškim vrlinama; znaju za prijateljstvo, odanost, čistoću i za sve najuzvišenije osjećaje. Samo s njima čovjek može spoznati sreću ispunjenja. Dvije želje spajaju se u jednu kao kod Dantea i Beatrice, kao kod Lancelota i Guinevere. To je sudbina uzvišenih ljubavi.« Što se mene tiče, ja sam se već odavno pomirio s činjenicom da ne pripadam izabranima. Znao sam da se oko mene šuškalo ono što se uvijek šuška kada se ne razumije nečiji izbor, tj. da sam peder ili impotentan ili oboje. Konformizam u seksualnosti najteže je pobijediti. Međutim, mene te glasine nisu uzbuđivale, naprotiv, bio je to najbolji način da me ostave na miru. Do tada sam bio nevin i takav bih najradije ostao do kraja života. Čini mi se da postoji zakon prema kojem nešto sićušno i nevidljivo, poput vibracije, može uništiti ogromne građevine. Ako, primjerice, četa vojnika maršira u istom trenutku, za manje od sekunde može se srušiti most. Ovaj zakon ne vrijedi samo za mostove i lukove, već i za bezbroj drugih stvari. On vrijedi i za srce i za visoke brane podignute u njegovu obranu. Sreo sam ženu bez imena i u meni je nešto zazvonilo i krišom zadrhtalo u mojim žilama i tijelu. Imalo je učinak šoka, ubrzanja, nečeg ugodnog i živog. Trebalo je mnogo više iskustva i mašte da bi se shvatilo kako je ta vibracija u sebi imala moć za potpuno uništenje svega.

Ali, tada to nisam mogao znati. Osjećao sam se kao da sjedim na oblaku i lagano klizim. Živio sam za nju, za naše susrete, za sate i minute koje smo provodili zajedno. I kada bih ostao sam, nikada nisam bio sasvim sam. Razmišljao sam o našim razgovorima, o trenucima najdublje prisnosti. Razgovarao sam s njom u svojoj sobi, kao da je i ona tamo. Bio

»Klik« i njezin mili glas ispunio je sobu. »Ja sam, Orsa. Oprosti što ti se nisam ranije javila, bila sam sa suprugom izvan Rima. Sutra poslijepodne sam u ateljeu, ako želiš dođi, čekam te.« I tako je žena bez imena iznenada dobila ime, i bilo je to najnevjerojatnije ime koje sam mogao zamisliti. Orsa je bila ženka medvjeda, a kako sam ja oduvijek bio jedan od te vrste, bila je to divna potvrda da smo stvoreni jedno za drugo. Ja sam pripadao vrhu piramide kao i ona, a naša će ljubav biti velika i vječna kao nijedna druga.

Za mene je ona bila Beatrice i doista sam je tako zvao u satima koje sam provodio pokraj telefona u iščekivanju njezina poziva.

Odjednom je moj cinični pogled iščezao, a s njime i moja sposobnost jasnog viđenja stvari. Vjerojatno se slično osjećaju i svećenici koji odbace svoje halje, a tjelesno neiskustvo čini ih potpuno nemoćnima. Može se danima raspravljati o duhu, a onda radi običnog osmijeha upasti u zamku tjelesnog. I tako moralno posustajanje postane tek igra.

Otrov koji je potekao mojim žilama sljedećih je tjedana polako počeo zamjenjivati krv; hranio je pluća, srce, želudac. Još nisam bio svjestan njegova postojanja, a zapravo se nikada nisam osjećao ovako dobro, bio sam pun snage i vitalnosti.

Prošla su tri dana i nije se dogodilo ništa. Bio sam neprestano uz telefon, iscrpljen kao brodolomac. Zazvonio je samo jednom, netko je pogriješio broj. Četvrtoga dana nestalo mi je cigareta pa sam izašao van. Za tu misiju nije mi trebalo više od deset minuta.

izabranima.

Kada sam se vratio, svjetlucala je lampica za poruke. Bio sam toliko ljutit da mi je došlo da lupam glavom u zid. Prije no što sam pritisnuo tipku, sjeo sam na krevet i duboko udahnuo.

Kako bi mogla pisati, viđali smo se svaki drugi dan. Nakon mjesec dana počeli smo zajedno provoditi vikende izvan Rima.

Ona je vozila auto i plaćala račune. Odlazili smo u male rustikalne hotele u Toskani ili na obalu Amalfi. Supruga nije nikada spominjala, kao da nije postojao. To me pomalo brinulo jer se činilo neprirodno. Zato sam je jednom upitao: »A tvoj suprug?« Ona se nasmijala. »Kakve veze s time ima moj suprug?« odgovorila je. »To je normalno. Poslije nekoliko godina braka dopuštena je određena sloboda.« Bio sam impresioniran takvom sigurnošću. Jednom je čak pozvonio dok smo ležali u krevetu. »Dolazim za minutu«, rekla mu je preko portafona, odjenula se i mirno sišla kao da se ništa nije dogodilo. Tko zna, možda i on negdje ima atelje i živi na isti način kao ona. Jedino sam tako mogao objasniti njezinu ravnodušnost. Da sam ja bio na njegovu mjestu, ne bi se ona dobro provela. U jedno sam bio uvjeren, sa mnom joj je bilo zabavno, a s njim nije.

Pored tjelesne strasti povezivala nas je i strast prema knjizi. S istim smo nemirom tražili riječi kojima bismo željeli nešto opisati. Ona je više od svega voljela Mitteleuropu i bila je pomalo ljubomorna na činjenicu da sam rođen u dijelu koji je ostao unutar njezinih granica. Unajmila je atelje prije četiri godine kako bi u miru mogla napisati knjigu.

sam uvjeren da sve proživljava na isti način i da osjeća istu čežnju kao i ja.

Smatrala je da čovjek ne može slobodno stvarati sve dok je zarobljen u kućnoj svakodnevici. I zato treba imati mjesto koje ga nadahnjuje. Samo u ateljeu mogla se isključiti iz svijeta. Pokazujući na panoramu Foruma, kasnije mi je rekla: »Ovdje te ne može uvrijediti ništa moderno, dašak klasike ovdje je spontan.« Na čemu je zapravo radila, ostalo je tajna. Samo se jednom malo zanijela i rekla: »Bit će to nešto između Proustova U traganju za izgubljenim vremenom i Musilova Čovjeka bez svojstava…«.

Nikada u životu nisam bio tako veseo. U svakom trenutku obuzimao me osjećaj čudne euforije, i kada smo se smijali i kada smo u tišini ležali jedno pored drugog. Uz nju je nestao suvišan teret moje prošlosti. Često sam se osjećao kao dijete koje je ugledalo svijet. Sve je bilo čudno i uzbudljivo. Postojao sam u očima drugog ljudskog bića. U njezinu pogledu nije bilo prezira ili netrpeljivosti, u njemu je bilo strasti, ona je živjela za mene, a ja sam živio za nju. Nestrpljivo smo iščekivali svaki sljedeći susret. Bilo je to kružno kretanje koje mi se činilo savršeno i vječno. Bio sam siguran da će trajati zauvijek. Prolazili su tjedni i mjeseci. Jedno sam se jutro probudio i već je bilo ljeto. Bio je lipanj, prozori su bili otvoreni, sumrak je palio zrak crvenonarančastim bojama, lastavice su strelovito nadlijetale krovove i zidine Foruma. Već nekoliko dana Orsa se ponašala čudno, obraćao sam joj se, ali bila je potpuno odsutna. Takvo što događalo se među nama prvi put. Pomislio sam da joj je suprug možda nešto prigovorio ili da je stigla do zamršenog dijela u svojoj knjizi.

Zauzeo sam isti položaj kao taj pauk, četveronoške sam napravio prvi korak prema njoj, a ona je nervozno pokrila lice rukom.

»Znaš kako to rade pauci?« upitao sam je ne bih li joj skrenuo pozornost na sebe. »Ženka pauka stoji usred paučine, a mužjak joj prilazi hodajući na nitima paučine poput akrobata.«

Njezin suprug bio je važna osoba, uređivao je neke novine i kao da su jedno drugome služili samo za pokazivanje. No ja sam bio njezin medvjed, a ona moja medvjedica. Jedini umor koji smo osjećali bio je onaj od iscrpljenosti. Jednom sam rekao: »Tako to rade tabanaši«, i od tog trenutka ona je svaki put glumila drugu životinju. U slobodno vrijeme zaneseno sam listao priručnike o životinjama. I tako smo za nekoliko tjedana prešli cijelu zoologijsku nomenklaturu, od priljepaka do dupina.

U osam ujutro nazvao sam je. Znao sam da je u to doba neću zateći ondje jer nije spavala u ateljeu, već u četvrti Parioli, no želio sam čuti njezin glas. Pokušao sam ponovno u devet, u deset, pa u jedanaest. Svaki put uključila bi se telefonska sekretarica.

U tom iščekivanju padale su mi na pamet najgore stvari: možda je doživjela strašnu prometnu nesreću ili je ležala u krevetu zbog neke infekcije. Kako bih to provjerio, trebao sam je nazvati kući, ali toliko hrabrosti nisam imao. Sto reći ako se javi suprug?

Sva moja energija bila je usmjerena na trenutak polaska. Taj plan otklanjao je svaku moju sumnju. Ali dani su prolazili, a telefon nije zvonio. Poslije tjedan dana, usred noći iznenada me probudio nemir.

Ne gledajući me, rekla je: »Ostavi me na miru, pauci su mi odvratni.«

U podne sam bio ispred njezina ateljea. S ulice sam mogao vidjeti veliki prozor koji je gledao na Forum, žaluzine su bile otvorene, zastori razgrnuti. Otišao sam do ulaza i pozvonio, srce mi je jako lupalo, kao prvi put. Nije bilo odgovora. Ostao sam ondje cijeli dan, i svakih pola sata pogledavao ima li koga.

Kada se počeo spuštati mrak, vratio sam se kući, no nisam mogao ostati unutra; bio sam nervozan, uznemiren, pomišljao sam da sam joj možda potreban. Ako je bolesna ili je u bolnici, bit će razočarana i tužna ako čuje samo poruku na telefonskoj sekretarici.

Još smo prije odlučili početkom srpnja krenuti na put u Deauville. Činilo mi se nestvarim da ćemo konačno duže vrijeme provesti zajedno.

U našem odnosu samo mi jedna stvar nije padala na pamet: to da bi se naša veza mogla završiti. Kada sam od nje odlazio, opravdavao sam takvo ponašanje njezinim trenutnim neraspoloženjem. Idućeg jutra nije se javila. Nazvao sam je poslijepodne i uključila se telefonska sekretarica. Ponekad se događalo da je sa suprugom morala otići na neko mondeno okupljanje, a pritom bi me zaboravila obavijestiti. Zbog toga sam neko vrijeme ostao miran.

Na kraju sam ipak odlučio ostaviti poruku, ali glas mi je zvučao nesigurno: »To sam ja, tabanaš, pretpostavljam da su te posjetile muze pa ti želim uspješno pisanje. Ne zaboravi da je za deset dana pun mjesec i da tada medvjedi moraju biti skupa kako bi plesali u šumi. Javi se.«

Posljednje za što sam se mogao uhvatiti bio je njezin rad na knjizi, možda je bila u stvaralačkom zanosu. Kako bi mogla pisati, morala se zatvoriti u kuću i zato ne odgovara na pozive. I meni se dogodilo nešto slično dok sam pisao knjigu. Mogla je i kuća gorjeti, a ja se ne bih ni pomaknuo.

Poruku sam ostavio u jedanaest. U jedanaest i deset, sjedeći na

Te sam noći popušio kutiju cigareta i popio sve pivo koje sam imao u hladnjaku. U osam ujutro ponovno sam zvao u atelje, zatim u devet, a u deset sam skupio hrabrosti i nazvao u kuću njezina supruga. Nakon što je telefon zazvonio četiri puta, javio se Filipinac. Nisam se predstavio, samo sam upitao: »Je li gospođa kod kuće?« »Gospođe nema«, odgovorio je. »A kada je mogu dobiti?« »Ne znam.« Ova rečenica dodatno me uznemirila pa sam upitao: »Nije u bolnici?« Na drugoj je strani uslijedila tišina. »Ne bolnica«, odgovorio je Filipinac, »gospođa izašla.« Spustio sam slušalicu bez pozdrava. Trebao sam biti mirniji, barem sam u jedno bio siguran, ona je dobro. Ali, ako je bila u Rimu i nije bolesna, zašto me više ne želi vidjeti? Počeo sam razmišljati kao Otelo. Znao sam da na to nemam pravo, ljubomorni ljubavnik uvijek je smiješan. Dijeliti voljenu sastavni je dio igre, ali sam svejedno osjećao da moja uznemirenost prelazi u srdžbu.

Zvao sam je svakih deset minuta i uvijek sam čuo isto. »Trenutačno sam odsutna, nakon zvučnog signala ostavite poruku.«

Vrijeme je bilo suprotno mojem raspoloženju. Zrak je bio blag, a ljudi na ulicama opušteniji nego inače. Odlučio sam krenuti motorom, ali je motor počeo pucketati, kašljucati i ispuštati velike oblake dima. Trebalo mi je dosta vremena da ga upalim. Nemam nikakav cilj, razmišljao sam dok sam prolazio kroz četvrt Tuscolano. No, iako sam želio krenuti novim putem, ulicom Appia Nuova, moj je motor, poput stara i vjerna konja krenuo putem kojim je mjesecima navikao prolaziti.

Shvatio sam da samo trebam kupiti ulaznicu i otići na brdo preko puta kako bih imao pogled na njezin stan. Parkirao sam motor u obližnjoj ulici i pridružio se dugom redu turista. Kada sam ušao, neko sam ih vrijeme

Pomislio sam kako je pospremanje stana savršen način za ubijanje vremena. Otišao sam u kupaonicu i uzeo sve što je potrebno za veliko pospremanje.

Poskakujući od jedne do druge rupe nešto mi je palo na pamet. Ako se iz Orsina stana vidi Forum, bilo bi logično da se i s Foruma vidi njezin stan. Kako se krevet nalazio uza sam prozor, jednom sam je čak i pitao: »Zar ne bi bilo bolje navući zastore?«

nepospremljenom krevetu, shvatio sam kako bez nje ne znam što mi je činiti sa životom. Vani je bio lijep sunčan dan, a moj je stan bio u strašnom neredu. Mjesecima u njemu nisam ništa taknuo, naslage prašine i prljavštine letjele su na sve strane svaki put kada bih otvorio jedina vrata. U kutu se nalazila gomila oprane i neizglačane odjeće. Prozorčići koji su gledali na ulicu bili su uprljani, a sudoper prepun posuđa koje toliko vremena nije oprano da se od prljavštine napravio šareni pljesnivi tepih.

Kada sam dohvatio metlu, slučajno sam udario po neonskom svjetlu koje se istog trena ugasilo. U stanu je nastao mrak. Za manje od sekunde moja volja za pospremanjem pretvorila se u ljutnju, šutnuo sam posudu s vodom i pokušao slomiti metlu. Nakon dva ili tri neuspješna pokušaja lupio sam njome o zid i izašao van psujući.

Ona je slegnula ramenima i odgovorila: »Što nas briga? U najgorem slučaju razveselit ćemo nekog turista.«

Plamen se vratio u moj život. Nisam vidio kada je požar izbio. I da jesam, to mi ne bi pomoglo jer sam posljednjih godina zaboravljao da sam i ja samo jedan grm. Mislio sam da sam od cementa, od željeza ili

Trebala su proći desetljeća kako bi iz sjemena izrastao ovaj veličanstveni oblik, a za samo nekoliko sati sve nestaje. Velik krijes osvijetlio je noć. Vrućina i svjetlost svuda uokolo penju se i gore. A nakon njih dolazi bijeli dim. Mnoštvo oblaka vidi se s velike udaljenosti. Sljedećeg jutra, usred čistine, ostaje samo jedan crni šiljak.

slijedio. Slušao sam turističkog vodiča kao da sam dio grupe, govorio je njemački tako da ništa nisam razumio. Bio sam sve nemirniji pa sam odlučio malo pričekati dok mi napetost ne popusti. Nakon kratke šetnje, skupio sam hrabrost i otišao do mjesta s kojeg sam mogao sve vidjeti. Turisti su hitali na sve strane, kao krdo u transu, a baš ondje nije bilo nikoga. Trava je bila prepuna tratinčica i šarenog cvijeća, ptičice su čeprkale po zemlji tražeći hranu za svoju obitelj. Duboko sam uzdahnuo i pomislio kako ovdje sve odiše mirnoćom. Naslonio sam se na ogradu, atelje je bio preko puta, mogao sam vidjeti crvenkastu fasadu i prozore na zadnjem katu. Prozor uza stol u blagovaonici bio je zatvoren, a onaj pokraj kreveta širom otvoren. Orsa je bila ondje, ispružena na krevetu, no uz nju se nazirao obris muškarca. Mrak, kraj svega. § Stablo za svoga životu može izdržati brojne udare oluje. Nevrijeme, udari vjetra i snažne mećave mogu ga tući i povijati, a da mu se ništa ne dogodi. Kada se ponovno pojavi sunce, ono će i dalje biti tu, usred livade, sa svojim veličanstvenim granama. Jedino nije otporno na vatru, plamen se širi brzo, a stablo nema noge kako bi uteklo. Pokraj njega sve pršti, plamen ga dodiruje i proždire, svaki grmić pretvara se u baklju. Na kraju vatra stiže do njegova debla, miluje mu koru i odatle se penje sve do grana, uništava insekte i gnijezda, isušuje limfu, pali grane i lišće.

azbesta, od nečega što se ne može zapaliti. U trenutku u kojem sam osjetio toplinu bilo je prekasno, bio sam na lomači. Kamo god išao, nosio sam je sa sobom. Mogao sam otići ispod njezina prozora i vrijeđati je, istući tipa koji je uzurpirao moje mjesto. Mogao sam joj izbušiti gume ili fluorescentnim lakom napisati na haubi »kurva«. Mogao sam joj slati prijeteća pisma ili je uznemirivati telefonom dok joj ne utjeram strah u kosti. Mogao sam upotrijebiti tehniku »klin se klinom izbija« i naći neku drugu ženu na kojoj ću iskaliti svoj bijes. Međutim, nisam učinio ništa od toga. Otišao sam na Piazzu Venezia, ušao u kafić i naručio viski.

Za doručak sam umjesto kave pio alkohol. Nosio sam neprijatelja u sebi, nisam mu mogao razaznati lice. Iako mu ni ime nisam znao, podčinjavao sam se njegovoj volji, svaki dan govorio mi je »učini ovo, učini ono«, a ja sam se pokoravao. Svakoj njegovoj zapovijedi bio je cilj uništiti me.

PONEKAD, NA ULICI, pse lutalice zaslijepe automobilski farovi i to ih iznenadno svjetlo ošamuti, na trenutak zateturaju i njihov korak izgubi ritam. Taj je trenutak često fatalan. Gdje sam? Što se događa? pitaju se i ubrzo nakon toga leže na zemlji, mrtvi. Tako sam se ja osjećao na kraju priče s Orsom. Nisam uspijevao shvatiti zašto se to dogodilo, pitao sam se u čemu sam pogriješio, no odgovora nije bilo. U jednom trenutku ona me je samo zamijenila, kao da mijenja gumu na automobilu. Da budem iskren, nisam se osjećao istrošenim, a nije mi se činilo ni da se naš odnos iscrpio. Bila je to njezina odluka. Napisala je riječ »kraj« ne pitajući me želim li i ja isto. Praznina se vratila u moj život. Ponovno sam bio poput posmrtnih ostataka faraona Tutankamona, hodao sam gradskim ulicama od jutra do mraka, osjećao sam se kao marioneta, kao strašilo kojem su zaboravili nacrtati osmijeh. Na motoru sam kružio gradom i predgrađem, a zaustavljao sam se samo kako bih u kafiću napunio svoje tijelo gorivom. Alkohol mi je iz dana u dan postajao potrebniji od kisika. U toj praznini gorjela je neutaživa žeđ, a usprkos tolikoj vatri stalno mi je bilo hladno. Prolazili su srpanj i kolovoz, a ja sam cvokotao zubima; noću bih se sklupčao, no nije bilo pomoći, iz zbrkanih snova budio bih se blijed i natečen.

08.

Tek one noći na njezinu grobu shvatio sam da je zaista umrla. Više joj neću vidjeti lice ni čuti njezin korak. Neću je moći zagrliti ni tražiti oprost, ostat će mi zauvijek u sjećanju slika autobusa koji se udaljava i

Jednog dana na Korzu Vittorio ugledao sam svoju majku. Bila su dva sata poslijepodne i hodala je pokraj crkve Sant’ Andrea della Valle. Imala je na sebi crni ogrtač s krznenim ovratnikom, onaj isti koji je nosila kada me prvi i posljednji put posjetila, a u ruci crnu elegantnu torbu. Bio sam siguran da me ugledala i okrenula se dok sam prolazio; njezin pogled bio je tužan, pomiren sa sudbinom. Možda mi se željela osmjehnuti, ali nije imala hrabrosti. Vratio sam se, ali više je nije bilo. Iznad mene, raširenih krila, letio je sokol. Zacijelo je bio mlad i neiskusan jer je letio u trenutku kada je sunce bilo najviše. Ponavljao je svoj zov kao da nekoga traži. Moje majke više nije bilo, poslije nje ostala je samo praznina. Ista praznina kao poslije smrti mojeg školskog prijatelja. Od nje mi nije ostala ni gumica za brisanje u džepu. Nakon što je umrla, jedva da sam osjetio nešto više od nelagode.

U gradu je bilo toplo i pusto. Asfalt se topio pod nogama i snažno zaudarao na mokraću. Tu i tamo hodale su kolone turista s bijelim šeširima na glavama, bili su znojni i nateklih nogu. Gurali se oko fontana i namakali u njima noge. Osim turista, ulicama su lutali i napušteni psi. Noću bi se deseci njih okupljali oko kanti za smeće i lavežom budili malobrojne stanovnike u gradu. Nitko koga sam poznavao nije bio u Rimu, a da i jest, kakva korist od toga? Poznavao sam dosta ljudi, a nisam imao nijednog prijatelja. Ne zato što sam bio loš ili nemaran, jednostavno sam se ponašao poput ostalih. U Rimu je svatko bio svačiji prijatelj, a pravi prijatelj bio je rijetkost kao i bijeli tigar. I po najvećoj vrućini lutao sam ulicama, a temperatura i alkohol bili su ubojit koktel. Isparavanje s pločnika činilo je obrise nejasnima. Umjesto da predmeti stoje nepomično, oni su plesali i djelovali poput priviđenja, poput bunara u pustinji. Sve je moglo, ali i nije moralo postojati.

Ispred bijelih stuba crkve sišao sam s motora. Vrata su bila otvorena i iznutra je dolazila svježina; ušao sam, sjeo na klupu i stavio glavu među dlanove.

Dva dana poslije počela je navala insekata, svrbjelo me cijelo tijelo i znao sam da je to zbog njih. Bili su to crni i brzi pauci. Vidio sam ih na svome tijelu i na podu, ljutito sam se grebao i za kratko vrijeme bio sav u krastama. Prestao sam jesti. Osjećao sam u sebi neku zapaljenu cijev koja je prelazila s jedne strane moje utrobe na drugu, planula bi dok sam pio, a pekla kada nisam. Htio sam umrijeti, ali nisam imao hrabrosti za sam čin. Umjesto da si

»Bože, zašto dopuštaš sve ovo?«

To sam rekao i odmah se posramio. Bio sam dovoljno pošten da priznam kako On nije taj koji je to dopustio, već sam to bio ja, moj unutarnji neprijatelj bez lica koji mi je zapovijedao.

Te sam noći u svome stanu uništio sve što se dalo uništiti. Kada više nije bilo ničega što se može razbiti, počeo sam lupati glavom o zid.

nje koja mi maše, i moj hladni zbunjeni zagrljaj na rastanku. Zapravo je ona bila jedina osoba s kojom sam imao nešto zajedničko. U jednom dijelu moga djetinjstva nas dvoje bili smo »sretan otok«, nas dvoje protiv cijelog svijeta. A svijet je bio moj otac. Ja sam bio njezina utjeha i radost, ali samo nakratko. Otišla je, a ja joj nisam rekao zbogom.

Osim mene i jednog starog crkvenjaka u crkvi nije bilo nikoga. Podigao sam pogled prema velikoj slici na kojoj je bila žena s djetetom u naručju; oboje su djelovali blago i spokojno. Nije bilo ničeg nedokučivog na njihovim licima, ona je nogom gazila zmiju. Nije bila uplašena ni zgrožena, zgnječila ju je mirno i sigurno kao da je u pitanju gašenje opuška. Morala je zaštititi svoje dijete i to je bilo sve. Isto bi učinila i moja majka, isto bi učinile sve majke svijeta. Svaka od njih misli »moja ljubav štitit će te od zla«, ali ta je misao slaba poput suhog lista. Nitko ne zna zašto, ali zlo uništava svaki oblik života. U jednom trenutku sin može postati ona zmija koja je prije puzala pod nogama.

zavežem kamen oko vrata i bacim se u vodu, pustio sam da me struja nosi.

»Kakav peh, baš na rođendan«, dodao je treći. Vjerojatno je u ruci držao moje isprave. Bio sam u komi deset dana. Čuo sam negdje kako se ljudi vraćaju u život i nakon nekoliko mjeseci, ali u tim pričama uvijek su bili majka, suprug, odan prijatelj, netko tko ih je držao za ruku i čitavo im vrijeme nešto pričao kako se ne bi osjećali usamljenima.

Tada sam ugledao automobil kako se približava i pomislio: ovo je kraj. Udarac me izbacio sa sjedala i u trenutku, koji mi se činio jako dugim, preletio sam preko tramvajskih tračnica i pločnika.

Kod mene to nije bio slučaj. Bio sam sam i ostao sam sam cijelo vrijeme koje sam proveo u komi. Uz mene su bili aparati, monitor za srce i drugi za mozak; ritam im je bio usporen kao kod umornih konja. Medicinske sestre smjenjivale su se, neke su bile ljubazne, druge užurbane, razgovarale su o svojim ljubavima ili o prepirkama s odjela. Imao sam nekakvu svijest o tome što se oko mene događa, kao kada čovjek ima visoku temperaturu ili kada zadrijema uz upaljeni radio.

Početkom rujna grad su ponovno preplavili ljudi i automobili. Više od mjesec dana ponašao sam se kao da je ulica samo moja, bez osvrtanja prelazio sam s desne strane na lijevu.

Poslije je pao mrak, oko sebe sam čuo glasove.

Jednog dana začuo sam bolničara kako viče: »Dvanaestica!« Dvanaestica sam bio ja. Nešto nije bilo kako treba. I zaista, u potpunom mraku iznenada se pojavila jedna nit, bila je tanka i sjajna.

Zbog kukavičluka ili nesvjesne i slabe nade, želio sam si ostaviti još malo vremena između života i smrti.

»Naletio je ravno na mene, sigurno je narkoman.«

»Nemojte ga micati«, čuo se drugi glas, »zovite hitnu pomoć.«

»Ne! Ne sada!« povikao sam u tišini. Moj je glas bio slab i molećiv poput djetetova. Jecao sam kao u noćnim morama i govorio: »Bit ću dobar, uvijek ću biti dobar.« Onda se dogodilo nešto neobično. Onaj koji je povlačio nit zaustavio se, za koji trenutak nit se pretvorila u debelo uže.

§

Bilo je to zlatno uže, svijetlilo je u mraku poput zrake sunca. Sigurno služi za povratak dolje, pomislio sam. Dodirnuo sam ga i otvorio oči.

Preda mnom je bila medicinska sestra. Ispod zelene kape virili su pramenovi plave kose. Nasmiješila mi se.

U bolnici sam proveo sljedeća tri tjedna. Za to vrijeme nisam se ni jednom pokajao što sam ostao živ, pomislio sam samo da bi bilo ugodnije biti mrtav. Bio sam umoran, strašno umoran. Imao sam ponovno svoj život u rukama, no nisam imao plana ni nade za budućnost. Osjećao sam se kao vrtlar kojem su lopovi noću upali u staklenik i uništili ga. Svuda naokolo bili su otpaci, komadići stakla, srušene i polomljene vaze, iščupane biljke. Bilo je teško zamisliti da je tu nekada raslo cvijeće. A ipak sam znao da jest, sam sam jednom zasadio sjeme. Morao sam zasukati rukave i ukloniti ostatke, sastaviti vaze, zagnojiti i zaliti zemlju, a zatim strpljivo čekati i nadati se da će uskoro zasjati sunce. Povratak kući bio je najteži. Otvorio sam vrata suterena, a ispred mojih očiju bio je užas. Sve je bilo uništeno, tako je ostalo od dana moje nesreće. Što radim ovdje? pomislio sam i bacio se na razbacan krevet. Uhoda od telefonske sekretarice svjetlucala je, ispružio sam ruku i pritisnuo tipku kako bih preslušao poruke. Najstariji je bio Massimov poziv, želio je da ga hitno nazovem. Nakon toga slijedila su dva poziva koja nisu ostala zabilježena, a pri četvrtom pozivu čuo sam glas koji nisam mogao prepoznati. Dva tri puta unatrag sam prevrtio vrpcu ne bih li odgonetnuo tko bi to mogao

Nisam vidio tko je povlači, znao sam da samo što nije pukla na sredini.

U svim tim godinama zbunjenosti izgubio sam pogled na istinu. Gledao sam unatrag i nisam shvaćao kako se to dogodilo. Vjerojatno se u jednom trenutku pogled odvojio od mene, kao što zmije zimi gube staru kožu. I da nisam ni primijetio, ušao sam u tuđi život. Život koji sam izabrao nije bio sjajan ni udoban, bio je to život radi preživljavanja. Više od deset godina preživljavao sam kao što miševi preživljavaju u napuštenoj ostavi. Kada nestane hrane napadaju pluto, drvo, električne kablove i sve načinjeno od plastike. Probavljaju sve i svašta kako bi

Uteći smrti jednako je kao i ponovno se roditi. Jedan je dio postojanja završio, a drugi je ispred tebe i treba ga prihvatiti. Za taj drugi dio nisam poznavao pravila, promatrao sam razbijene predmete na podu i shvatio da pripadaju netom završenu životu. Nikada više neću nazvati Orija, niti ću se pojaviti pred Nenom. Što se tiče Orse, više me uopće nije bilo briga.

Razdoblje provedeno u bolnici usporilo je moje misli. Osjećao sam se kao životinja ošamućena nakon zimskog sna, trgnuo bih se zbog svake sjene koja je ulazila u moj vidokrug. To je mogao biti kamen ili neki grabežljivac koji se došao sa mnom obračunati. Nisam ih mogao raspoznati. Bio sam životinja i dijete koje uči prve korake, nisam imao povjerenja u svoje noge.

Mislio sam na oca i osjećao da ga i dalje ne želim vidjeti. Međutim, želio sam urednu sobu kao onda kada sam bio dijete, želio sam ustati rano ujutro i otići u šetnju Krasom, i osjećati se poput snažne i žive životinje. Želio sam trčati, umoriti se, baciti se potrbuške na zemlju. Želio sam biti ondje i disati zajedno sa zemljom koja diše pod mojim nogama.

biti, a onda sam shvatio da je to glas susjede mojih roditelja. Rekla je da mi je otac već mjesecima u bolnici za kronične bolesnike i da je njegov stan u vrlo lošem stanju. Nisu znali što napraviti. I zamolila me da, ako mogu, skoknem tamo i pobrinem se oko toga. Znači, moj otac još je uvijek živ. Vijest me nije dirnula ni potresla, jedino mi je bilo čudno što nakon toliko vremena čujem glas koji dugo nisam čuo.

Neobjašnjivo, ali još sam uvijek bio živ i to je bilo dovoljno.

Zapovijedali su, govorili »cijučite ovdje, grizite ondje«, a mi bismo cijukali i grizli, uvjereni da ćemo uskoro biti unaprijeđeni i postati mačke.

Možda su sve te godine zbunjenosti i boli služile samo jednome: da shvatim kako nisam umjetnik, već samo osoba osjetljivija od ostalih.

U manje od petnaest dana bio sam pregažen dvaput. Prvi put udario me kamion, a drugi put automobil. Prvi put vjerovao sam da sam shvatio tko sam, a drugi put shvatio sam tko nisam.

živjeli.

Ja sam bio miš, a oko mene su se nalazili drugi miševi. Mačke su bili Massimo, Orio i drugi njima slični.

Jesam li sve to mogao shvatiti ranije i uz manje patnje? pitao sam se dok sam stavljao svoje stvari u torbu, i nisam znao odgovor.

Vjetar

01.

MOJ POVRATAK KUĆI prošao je nezapaženo. Nisam bio junak koji se vraća u svoj rodni kraj, već gubitnik kojeg nitko i ništa ne čeka. Izašao sam iz vlaka spuštena pogleda i tako stigao do naše zgrade. Više od svega, strahovao sam da će me netko prepoznati, strepio sam od mogućih pitanja. Susjedi mi nisu pripremili dobrodošlicu, samo su mi dali ključeve stana i adresu bolnice u koju je smješten moj otac. »Vaš stan je prava štala«, komentirali su promatrajući me pogledima punim prezira, »smrad iz tog stana osjeća se već na ulazu u zgradu…« Bilo je očito da me smatraju osobom bez srca. Stan je doista bio u strašnom stanju. Osjećao se neugodan miris starca koji je odavno prestao skrbiti o sebi. Moja je majka bila sidro, a otac brod; i čim se lanac prekinuo, on se odvojio ponesen strujom. Kako više nije imao na kome iskaliti svoj bijes, usmjerio ga je na samoga sebe.

Na kraju sam stao pospremati ladice. Među starim računima, papirima i rabljenim čepovima pronašao sam pismo, naslovljeno na moje ime. Bilo je zatvoreno i poslano iz inozemstva. Po žigu iznad marke zaključio sam da nije starije od nekoliko mjeseci. Još prije no što sam ga otvorio znao sam od koga je, postojala je samo jedna osoba na svijetu koja je mogla

U njegovu propadanju vidio sam i vlastito. Iako sam bio mnogo mlađi, nakon što me Orsa napustila, ponašao sam se isto kao on. »Krv nije voda«, često je govorila moja majka. Tih sam se dana uvjerio u istinitost ove izreke. Moje ponašanje i ponašanje moga oca bilo je isto.

Danima sam prao, provjetravao i čistio njegovu prljavštinu. Svake sam si večeri govorio kako ću ga sljedećeg dana posjetiti, ali sam uvijek nalazio izliku da to ne učinim. Čisteći za njim nisam postajao nježniji prema njemu, naprotiv, užasavao sam se takve degradacije, a moje zgražanje nije bilo samo tjelesne prirode.

Ukratko, svi izbori na kraju svode se na ovo: ili si gazela ili gepard, ili kolješ ili si zaklan. A ti, što si izabrao? Ne znam, ne mogu točno reći, ali intuicija mi kaže

Ovdje je sa mnom jedna gospođa s kojom često razgovaram do kasno u noć. Ona kaže da u prirodi postoji Božja ruka, a ja odgovaram daje nikada nisam vidio. Postoje životinje koje se rađaju samo da bi ubijale. Mislim na čeljusti lava, geparda, čeljusti koje ne mogu činiti ništa drugo doli lomiti kralješke; to su sijači smrti koji žive u svijetu skrojenom prema njihovoj mjeri. Mogao bih možda razmišljati o Božjoj ruci kada bi, primjerice, gazele imale kratke noge i kada bi ih se lako moglo dostići. Međutim, gazele su, kao i sve životinje, predodređene da budu raskomadane, gipke su i brze, i mogu trčati veoma dugo a da ne ostanu bez daha. No njihova spretnost nije dar već klopka, kamo god bježale, čeka ih ista, nepromijenjena sudbina. Stvoritelj, koji ih je učinio sposobnima za bijeg, ne može biti neki dobar Bog jer mogućnost bijega pretvara njihov život u vječiti strah. Prije bi to mogao biti neki Stvoritelj koji se dosađivao, i koji je, kako bi mu prošlo vrijeme, osmislio tu vječnu predstavu. Stvoritelj ili njegov suparnik, oduvijek skriven u tami.

imati želju javiti mi se. Dragi Waltere, kiša pada već tjedan dana, vodeni zid prekriva krajolik koji promatram s prozora. Ovdje nema nikakve razonode, ni televizora, ni knjiga, ničega. Što čine ranjene životinje? Traže jazbinu, mjesto gdje će biti zaštićene od lovačke potjere. U jazbini odlučuje priroda: ili ih izliječi ili umiru. Sjećaš li se Leopardijevih stihova o noćnoj pjesmi pastira koji luta Azijom? Više ne pamtim točne riječi, ali se sjećam daje pastir zavidio ovcama zbog toga što ne razmišljaju. Životinje ne poznaju svoju budućnost i to ih spašava od ludila; smrt je za njih poput svega ostalog, dolazi kada dođe, ona je kao kiša, tuča, vjetar, kao nešto sasvim prirodno. One zatvaraju oči i ne osjećaju grižnju savjesti. Žive u skladu s onim što im je dala priroda. Jedu, spavaju, pare se, brinu se o mladunčadi i na kraju gnoje zemlju svojim tijelima.

Trenutak prije no što sam povukao okidač dogodilo se nešto čudno: sjela je i počela me promatrati. Kažem čudno jer je prema instinktu trebala pobjeći u trenutku kada me je opazila. Ja bih je svejedno pogodio, ali barem bi odradila svoj zadatak. Bijeg i strah dio su predstave. Ali ne, umjesto toga, ona je sjela i promatrala me. Nos joj je bio malen i crn, a oči su joj svijetlile. Nanišanio sam ravno u njezino čelo; bio bi to pravi

da si prije stvoren za bijeg. Postoje tigrovi i domaće mačke s podrezanim kandžama. Ja sam svoje nokte istrošio. I jednog dana osjetio sam umor, i to je sve. Pronašao sam skrovište i zaustavio se, i ovdje čekam da se nešto dogodi. Za to vrijeme prokleti majmun radi, misli su kao droga, stoje ti za leđima, uhvate te za ramena i samo te zbunjuju. Okrutnostima lava i gazele treba dodati i okrutnost misli, one teku svojim tokom i ne mogu se zaustaviti. To je snažan zvuk koji ne prestaje, poput šuma vodopada. I kada rukama pokrijem uši, opet ga čujem. Sada mi je jasno kako čovjek poludi, dovoljno je da ostane sam i da ne nađe nikoga tko bi prekinuo tu buku. A zatim, postoji i velika proslava pokajanja na koju smo u određenoj životnoj dobi svi pozvani. I tada tražimo prekretnicu, trenutak u kojem bi se sve moglo promijeniti. Upitaš se je li već prošao, a da ga nisam primijetio? Ili ga nisam želio vidjeti. Ti si označio put, a ne netko drug, samo je korak bio dovoljan da bi se s njega skrenulo. I ta nevidljiva crta drži te zarobljenim, zamišljaš visoke zidove, a zapravo je riječ tek o tankoj niti. Dovoljno je samo malo podignuti nogu da bi je prekoračio. Upravo se to dogodilo meni: taj je trenutak postojao, ali ja ga nisam primijetio. Shvatio sam to nakon mnogo godina, kada je već bilo prekasno za povratak. Bilo je to u Africi, na granici države Čad, prije desetak godina. Bio sam na straži. Oko mene je bila samo pustinja, vjetar je raznosio pijesak. No, nije to bila oluja, već lagani povjetarac. Dosada i vlastite misli bili su mi jedino društvo. U jednom trenutku nedaleko od mene pojavila se mala pustinjska lisica. Uzeo sam pušku i rekao: »Sada ću je ubiti, bolje jedan precizan pogodak nego spora agonija koja je, prije ili poslije, čeka.« Nije me primijetila, nastavila je micati velikim ušima i repom.

pogodak, raznio bih joj glavu na dva jednaka dijela.

Kažu da životinje nisu u stanju izdržati čovjekov pogled. Upravo tada otkrio sam suprotno, mi smo ti koji ne možemo izdržati. U tim crnim zjenicama nije bilo nikakva znaka panike, samo neka vrsta bolna čuđenja. Je li zbog vjetra, vrućine ili usamljenosti, no odjednom sam znao što misli. »Ne sada«, govorila je, »ne na takav način, nisam još spremna.« Dobro, pomislio sam i spustio pušku. Ona me je promatrala još neko vrijeme, a onda se podigla i nestala iza pješčanih dina.

Kakva ludost, zar ne? Poslije sam bio ljutit što sam podlegao obmani, nikada prije toga nije mi se dogodilo da ne ispalim metak. Poniženje, poništenje svega.

Proslava pokajanja došla je poslije mnogo godina. Scena je bila ista, samo se ispred mene, umjesto male pustinjske lisice, nalazilo ljudsko biće. Nije bilo pustinje, usamljenosti, vjetra. Metak sam ispalio s uobičajenom preciznošću.

Zašto ti ovo govorim? Sada to više nije nešto bitno. Oči lisice podsjetile su me na neizdržljive poglede tvojih jaganjaca koji su odlazili u smrt, i zbog toga ti pišem. Mogao sam napraviti jedan korak, ali to nisam učinio. Možda je moja sudbina bila da ostanem na tom putu. Gospođa s kojom razgovaram stalno spominje Milost. To me uvijek razljuti. Što je to, pitam je, gdje je? Ja je ne vidim, ne osjećam, zovem je, a nje nema. Gdje je Božja dobrota ako se pokazuje samo onima koji joj se dopadaju?

Ako dobiješ ovo pismo, ako možeš, ako želiš, dođi. Mjesto nije loše, zrak je dobar, u blizini je i jezerce na kojem se može pecati. Istina, to je jazbina, kao što sam ti već rekao, ali je dovoljno velika za dvoje. Tko zna, možda si i ti, tijekom ovih godina, nagomilao rane? Vjerojatno, čak vrlo vjerojatno, da jesi. Dođi. Čekam te. Andrea Pročitao sam pismo nekoliko puta, na nekim mjestima rukopis je bio

potpuno nečitljiv i bilo ga je teško odgonetnuti. Na kraju sam presavinuo papir i vratio ga u omotnicu. Nedostajalo mi je zraka, vani je bilo hladno pa sam odjenuo neku staru očevu jaknu. Kiša je rominjala i bilo je oblačno, prolaznici su užurbano hodali ne osvrćući se jedni na druge.

Te sam noći imao pravu noćnu moru, sanjao sam da se budim u svome krevetu i da je moja pidžama postala luđačka košulja. Nisam to odmah primijetio, već tek kada je neki glas u sobi povikao: »Skoči!« Pokušao sam ustati i nisam mogao. »Ali kako?!« vikao sam, i bacao se kao riba u mreži. Nisam vidio lice onoga koji mi je to govorio, ali sam osjećao da je ondje. »Kako ćeš to učiniti?« ponavljao je i smijao se, »kako ćeš to učiniti? Jesi li skakao kao dijete? Savij koljena i skoči!« - »Ne mogu!« vikao sam. »Ne mogu!« a pidžama me gušila. U sljedećem trenutku više nisam bio u pidžami, lebdio sam sobom kao što je lebdio onaj glas. U krevetu je ležao veoma star čovjek u očevoj prugastoj pidžami od flanela. Krevet je bio moj, ali nisam znao tko je od nas dvojice u njemu, starost je izbrisala crte lica i učinila nas gotovo istima. »Umire?« upitao sam glasom nesigurna djeteta. Zatim se kraj mene našao Andrea. Mogao sam ga jasno prepoznati. Pružao mi je ruku kao da je između nas provalija, i tihim mi glasom govorio: »Dođi, skoči, nemoj se bojati, to je samo jedan trenutak, kao udar vjetra u lice.« Idućeg sam dana otišao posjetiti oca. Od čovjeka koji mi je ulijevao strah

Svjetlo iz krčme u koju je moj otac uvijek zalazio bilo je isto kao u vrijeme moga djetinjstva. Unutra su vjerojatno bili neki drugi očevi koji su pili, a njihova djeca vani su ih čekala. Možda bih i ja, da sam ostao i živio kao oni, završio na isti način; žena kod kuće, a vani prestrašeno dijete koje me čeka.

Dugo sam se šetao prije no što sam se vratio kući. Ponovno sam obilazio sva poznata mjesta iz djetinjstva, ali sada smiren zbog godina koje su prošle. Potajno sam se nadao da će moje uspomene progovoriti istim intenzitetom kao u ona vremena. Ali to se nije dogodilo. Nije bilo osjećaja, drhtaja, ni rušilačke snage. U izlozima prodavaonica vidio sam svoj krupni odraz; isti nos, isti usporeni korak kao u mojeg oca.

ostalo je veoma malo, nejasni zgrčeni obrisi pod plahtom. Strašno je zaudarao na mokraću. Dok me bolničar vodio k njemu, upozorio me da mi otac nije pri sebi. Lice preda mnom postalo je kostur. Sivkasto-žuta koža navučena na kosti lica poput ovojnice, ogroman nos i uši, i prozirni kapci koji su pokrivali očne jabučice samo do pola. Nije bilo spokoja u takvom odmoru, oči su mu nemirno šetale lijevo-desno, a obrve su se mrštile i podizale prateći tijek misli. Takvo pomicanje očiju vidio sam još samo kod usnule novorođenčadi. Stajao sam i promatrao ga. »Uzalud je ostati«, razmišljao sam, »sada ću uzeti ogrtač i otići.« Trebao sam biti potresen i ožalošćen, no osjećao sam samo nelagodu. Ako sada otvori oči, kako mu se obratiti? Tata, oče ili stari, sve mi je zvučalo potpuno lažno. A onda je otvorio oči, i zazvao sam ga po imenu, Renzo. Njegov je pogled izgubljeno lutao po zidovima, kao da sve to vidi prvi put. U nekoliko me navrata pogledao. Krevet u kojem je ležao imao je pomične metalne prečke i sličio je dječjem krevetiću. Sporim je pokretom ispružio ruku i uhvatio se za prečku ne bi li osjetio kakvu takvu stabilnost.

»Igrati se?« ponovio sam. »A što bi se igrao?« No on me više nije slušao. Pričao je o nekom psu, o vlaku, htio je nahraniti kokoši. Prije no što je opet zaspao, otpjevušio je dvije ili tri

Tek tada mogao se fokusirati na mene. Spustio sam svoju ruku pokraj njegove. Naše se ruke nisu dodirivale, samo su bile blizu jedna drugoj.

»Ne čujem«, rekao sam. Malo je podigao vrat i upitao: »Mogu li se sada igrati?« Ni glas mu više nije bio isti. Bio je to glas trogodišnjeg ili četverogodišnjeg djeteta. Umjesto da zagrmi, preklinjao je.

Dolje na ulici naglo su zakočila dva automobila. Očekivao sam udarac, ali ništa. Jednim prstom dotaknuo je moje prste, no mislim da to nije učinio namjerno. Zatim je grčevito počeo pomicati usne i ispuštao je zvukove koje nisam razumio.

Prezirao me je, želio je da budem drugačiji. S vremenom sam shvatio da bi se on isto ponašao i da sam bio drugačiji. Ja bih u svakom slučaju bio greška, jer greškom sam i došao na ovaj svijet. No, on je sada nemoćno ležao. Umjesto da viče, vrijeđa i šutira sve pred sobom, ležao je zgrčen u krevetu i uplašenim glasom pitao baš mene može li se igrati.

strofe neke dječje pjesmice.

Nestanak svijesti povukao je za sobom i sve ostalo iz njega. Jedina igra koja mu je preostala bila je smrt. Kako bi se rodio, kao i svi drugi, izašao je iz tame, prešao dug put i vratio se na početak. Jeo je kašice i umjesto malih nosio velike pelene. Uskoro će se i njegovo srce zaustaviti, a mozak će mu postati spužvasta masa. Iza vrata ga je čekao mrak, trebao je samo prijeći prag i nestati u ništavilu.

Mogao je umrijeti, ali je izgubio jednu nogu; proteza je bila savršena,

Tek sam tada shvatio nešto veoma bitno, a to je da život ne teče pravocrtno nego kružno. Možeš se otimati koliko želiš, ali se na kraju uvijek vraćaš na polaznu točku. Jedna se pukotina otvara za naš silazak, a druga nas uvlači i šalje gore.

Ako je doista tako, koji je smisao onoga što se nalazi između? Što je bio život moga oca? Rođen je u skromnoj obitelji, naučio je zanat koji je želio, imao je ideale zbog kojih se borio i riskirao. Imao je ženu koja ga je voljela od prvog dana i ostala mu vjerna čitavog života, zatim se dogodila ona nesreća u brodogradilištu nakon koje je ostao invalid.

Dugo sam čekao autobus, bilo je hladno, a preda mnom se u mraku pojavljivalo prozirno bljedilo moga oca. Tražio sam riječi za ono što sam osjećao, no uzalud. Gnjev i bijes rastopili su se. Tražio sam barem jedno lijepo sjećanje koje bi ispunilo prazninu nečim nalik na ljubav ili samilost. Koliko god se trudio, ničega se nisam mogao sjetiti. Nijednog postupka, nijedne rečenice, nijednog osmijeha. Samo njegovih ogromnih cipela koje su mi poslužile kao piroge.

Kada sam krenuo kući, već je bio sumrak. Oni koji su se mogli kretati večerali su u blagovaonici.

Sudeći po nabrojenim događajima, njegov je život bio sasvim običan, možda i bolji od većine drugih, jer je barem kratko vrijeme u nešto vjerovao. Za svoje prijatelje iz krčme bio je velik čovjek, gotovo junak.

Dok se autobus sporo i bučno kretao uzbrdicom koja je vodila na visoravan, pomislio sam da se u zamjeni riječi možda krije velika obmana. Od rođenja nas uče kako je život stvoren za građenje, ali to nije istina jer ono što se izgradi, kad-tad bude srušeno. Nijedan materijal nije dovoljno čvrst da bi trajao vječno. Život nije stvoren za građenje nego za sijanje. U širokom krugu, od početka do kraja, sije se sjeme. Možda ga nećemo vidjeti kako niče, jer nas više neće biti. Ali to nije ni bitno. Bitno

Nakon njegove smrti ona će ispariti, a od smrdljivog svijeta punog uvreda neće ostati ništa.

Samo smo moja majka i ja znali da ništa od toga nije bilo istina. Njezin suprug i moj otac, čitav je život bio tvorac jednog minijaturnog pakla.

gotovo da je hodao poput zdrava čovjeka. Poslije nesreće dobio je sina, zdrava, prosječno inteligentna, vjerojatno ne goreg od mnogih drugih. Sin je odrastao i otišao svojim putem, žena je umrla, a on je naglo ostario i ubrzo će umrijeti. I to je bilo sve.

Slično čine i ptice: u vrijeme parenja šepure se šarenim perjem, a kada dođe do parenja i kada rašire svoj DNK po svijetu, sve se vraća u prvotno stanje. I muškarci čine isto, no kada bi se odmah predstavili u pravom svjetlu, vjerojatno odavno ne bi bilo brakova. Ali to još uvijek ništa ne objašnjava. Pravo pitanje glasi: odakle toliko prezira spram života? Moj otac, a s njim i milijuni drugih, imao je sve preduvjete za normalan i sretan život. Umjesto toga, stvorio je oko sebe močvaru od živog blata. U toj je močvari ostario, a ja sam napravio prve korake.

Kako je došlo do takvog razilaženja i u kojem je trenutku sve krenulo krivo? Majka je govorila da je on prije vjenčanja bio predivan čovjek i da se poslije iznenada promijenio. I prije nesreće budio se bijesan i znao je razbijati po kući. Razlog je prilično lako razumjeti, htio je ostaviti dojam.

je da iza sebe ostavimo nešto što može klijati i rasti. Grade se kuće, obitelji, karijere, čitavi sustavi ideja, prikuplja se bogatstvo koje će naslijediti djeca. Sva ta buka čekića i bagera i to šuštanje novca daje sigurnost, odgađa suočavanje s prazninom. Biti stalno nečim zauzet znači i zaštititi se od opasnih misli. Sve raste i rast se prati sa zadovoljstvom, a sve ono što se ruši i nestaje treba ostati daleko od naših pogleda. Tako je moj otac stekao kuću i obitelj, ali osim novca za otužna četiri zida i spermatozoida koji su pridonijeli mojem dolasku na svijet, nije posijao ništa drugo. Nakon njegove smrti iza njega će ostati samo osamdeset kvadratnih metara kupljenih na kredit i sin koji je bio siroče čim se rodio. U tih tjedan dana koje sam proveo pokraj njegova uzglavlja više puta davao sam mu bočicu, uzimao ga u naručje i okretao ga s jednog boka na drugi zbog dekubitusa. Kada je spavao, izgledao je nevino i to je uistinu i bio. Renzo pijanac je nestao, preda mnom i u mojem naručju nalazilo se samo jedno slabo biće koje je tražilo pomoć. Nešto je puklo u meni. Možda to nije prava riječ jer je nešto što puca blisko lomu. Prije bih rekao da se nešto u meni posložilo. Shvatio sam da su mi ti sati i dani darovani jer sam se tada pomirio s nesretnim stvorenjem kojem sam dugovao život. Njegovao sam ga, hranio, činio sve ono što on sa mnom nikada nije. Nisam više bio gnjevan niti sam ga mrzio. U mojem ponašanju i mislima bilo je mjesta samo za sažaljenje, sažaljenje prema tom čovjeku zbog njegova besmislena i uzaludna kratka postojanja. Njegov je mozak sada bio samo probušen list, a jedno za drugim nestajala su sva područja svijesti, progutala ih je senilna demencija. On je sada bio list, ali je bio i ocean. Ocean usred kojeg se nekada nalazio kontinent koji je sada progutan. Ostali su samo otočići, najstariji dijelovi pamćenja. Za njih je sada bio vezan, za jurnjavu u trećoj godini i poneko otkriće u četvrtoj. Taj svijet preživio je u njegovu ostarjelu tijelu. Bio sam uvjeren da će se tako i ugasiti, dozivajući svoju majku, svađajući se sa svojim bratom. Ali nije bilo tako. U petak navečer, dok sam sjedeći pokraj njega listao neki časopis, netko je izgovorio moje ime. Podigao sam glavu, ali u sobi nije bio nitko

drugi pa sam pogledao prema krevetu. On je ležao, a oči su mu bile otvorene i sjajne. Vidio sam kako se njegove usne pokreću i izgovaraju: »Walter…« Odmah sam ustao. »Da?« rekao sam nesigurno naginjući se nad krevet. Oblio me hladan znoj. Njegove duge i blijede ruke grčile su se. »Walter«, ponovio je. »Ovdje sam.« U zajedničkoj prostoriji televizor je bio pojačan. Emitirali su neki dokumentarni film o Rusiji: »…komunističkih nostalgičara ima najviše u vojsci…«, komentirao je spiker.

Plakao sam s glavom na jastuku, pokraj njegove. Lice je okrenuo prema gore, a ja sam svoje uronio u jastuk. Naše su suze imale različitu temperaturu, na jastučnici su ostavile zajedničku mrlju. Ja sam teško

»Loše ti je?« upitao sam malo oštrije. Laganim pokretom primicao je moju ruku prema svome licu. Krupne suze kapale su iz njegovih očiju i padale na jastuk. Položio je moju ruku na svoj obraz, pokretao je usne i uspio samo nešto promrmljati. Tek u trećem pokušaju razumio sam što je, mucajući i slineći, govorio: »Oprosti, Walter. Oprosti mi, molim te.«

Htio sam mu odgovoriti: »Ma pusti, zbog čega oprosti?« ali sam rekao samo »tata« i briznuo u plač.

Otac me primio za ruku, stisnuo je i prinio grudima. Kako bih mu pomogao, morao sam se nagnuti nad njega. Moja ruka sada je bila među njegovim hladnim dlanovima, držao ju je kao nešto dragocjeno. »Želiš li vode?« upitao sam ga. »Je li ti vruće? Ili hladno?« Osjećao sam potrebu da nečim ispunim tišinu. Nije skidao pogled s mene.

U tom trenutku prišla mi je kći jedne bolesnice.

Dvoje mladih blistavih pogleda smiješilo se fotografu. Na očevom noćnom ormariću nalazila se njegova slika iz rata, snimljena u brdima. Pogledao sam oko sebe: nijedno od njih dvoje nije imalo moju sliku. U sebi sam osjećao bijes. Nisam primijetio da mi se približava, ali mu se nisam mogao oduprijeti. Otvorio sam ormar i ladice i sve što se

»Jako ste ga voljeli, zar ne?« upitala je pokušavajući me utješiti.

Prešao je iz drijemanja u besvjesno stanje, a da to nije primijetio.

Tada sam se počeo ponašati kao dijete. Ponavljao sam »tata« i nisam se sustezao od plača.

»Ne!« viknuo sam. »Mrzio sam ga. Oduvijek sam ga mrzio. Zbog toga plačem.«

Samo je u jednom trenutku otvorio oči i tada se u njima vidjela svjetlost kakvu nikada prije nisu imale. Ne znam je li me prepoznao, ali prije no što ih je sklopio, slatko se osmjehnuo.

disao, on nešto laganije. Idućeg je dana umro.

Tijekom noći počeo je puhati vjetar koji je rastjerao kišu. Oko tri sata počeli su lupati prozorski kapci, a zastori su lepršali na propuhu. Nisam mogao spavati, zadrijemao bih i odmah bih se budio.

Pred zoru sam ustao i otišao u kuhinju popiti čašu vode. Vrata sobe mojih roditelja bila su pritvorena, a žaluzine širom otvorene, izvana je dopirala narančasta svjetlost uličnih svjetiljki. Vjetar ih je njihao, a svjetlost je titrala po sobi. Bila je to izražajna i topla svjetlost, vijugava poput plamičaka vatre. Sve je lupalo i škripilo. Osamdeset četvornih metara nalikovalo je na čamac koji ljuljaju valovi udarajući o njegovo korito. Za kormilom nije bilo nikoga, a jedini putnik bio sam ja, brodolomac.

Pokrivač na krevetu bio je savršeno zategnut, a na majčinom noćnom ormariću u pozlaćenom okviru stajala je fotografija s njihova vjenčanja.

Nakon toga moj je bijes nestao, poput iznenadna udara vjetra koji usisa, uništi i nestane. Ostavio me praznog i nepomičnog u krevetu mojih roditelja, kao truplo koje valovi izbace na plažu.

nalazio unutra razbacao po krevetu. Odjeća moje majke bila je složena točno onako kako ju je ona ostavila prije mnogo godina, u plastičnim vrećama sa zatvaračem i sredstvom protiv moljaca. Iza moga oca ostala je samo hrpa izgužvane i nečiste odjeće i osjećao se neugodan miris smrdljiva starca. Nakon odjeće izbacio sam cipele, pidžame, čarape, donje rublje, dvije kutije pune božićnih čestitki i plaćenih računa, majčin pribor za vezenje zajedno s raznobojnim koncima i jednim tek započetim vezom. Nastavio sam izbacivati stvari, činilo se kao da pripremam lomaču. Kada više nisam imao što izbaciti, umjesto da uzmem šibicu, bacio sam se na krevet. Sve stvari imale su miris ustajale robe pomiješan s mirisom duhana. Vrtio sam se među njima, kao nakon uboda tarantule, mirisao čas jedan čas drugi predmet. Neke sam odmah odbacivao, ne znam zašto jer zapravo nisam ni znao što tražim. Zaustavio sam se tek kada je iz majčina platna za vez aida počeo dopirati miris ljubičice. Od mirisa je upotrebljavala samo Violetta di Parma. Dok je bila mlada, govorila je da je to miris za starije žene, ali to joj nije smetalo jer joj se nijedan drugi miris nije toliko dopadao. Uzeo sam vez i ugledao anđela, zapravo se vidio samo gornji dio njegova tijela. Bio je naslonjen laktovima na jedan oblak i gledao prema zemlji. Pogled mu nije bio ozbiljan, ni prijeteći, već ironičan. Smiješio se bez zlobe svemu onome što se događalo na zemlji, u tom zamršenom ljudskom svijetu. To je zacijelo bio njezin posljednji rad jer je anđeo imao samo dio lica i dio krila. Umirala je i vezla je anđela. Ja sam tada bio u Rimu, a sama me pomisao na nju uznemirivala. Vez sam bacio daleko, a to sam učinio i s ostalim stvarima. Mlatarao sam rukama kao dijete koje se baca na pod zbog svojih hirova, izbacivao sam stvari kao pobješnjeli uragan. Na kraju sam pokušao potrgati prekrivač, ali nisam uspio; počeo sam ga gristi i osjećao sam kako mi od napora škripe vilice.

Najvjerojatnije sam u tom krevetu bio začet i sada sam u njemu poželio umrijeti. Ali smrt nikada ne dolazi kada mi to želimo. Znao sam da ne mogu sam izabrati kako i kada želim otići s ovog svijeta. Trideset godina išao sam samo u jednom smjeru, što dalje od mojih roditelja. Ponašao sam se kao Pavlovljev pas sa zvonom: uvjetovani refleks prisiljavao me je da uvijek činim suprotno njihovoj volji. U tom bježanju nisam stvorio ništa; ništa izgradio, ništa zasijao. Stiskao sam šake, a one su ostajale prazne. Nisam ih više imao zašto stiskati jer je nestao razlog moje pobune. Moj otac i majka umrli su prema prirodnom zakonu. Sukob više nije imao smisla. Oko mene je nastala velika i iznenadna praznina. Trebalo je ponovno krenuti, ali kamo? Bio sam previše umoran pri samoj pomisli na to. Taj me prazni hod umorio, stalno sam nekamo kretao, a zapravo se nisam micao s mjesta. U sedam sati ugasila su se ulična svjetla. U sobu je ulazila hladna svjetlost zimskog svitanja. Pristavio sam kavu i umio se, oči su mi bile napuhane kao u žabe. Izašao sam na ulicu. Nije se čulo ništa osim fijuka vjetra. Moj se bijes pretvorio u energiju i pokret. Prošlo je više od desetljeća otkako se nisam šetao šumom. Ostavio sam grad za sobom i uputio se prema brdima, prema crnim borovima, crvenoj zemlji i mladim hrastovima.

Pupoljci crvenih ruža bili su zrelo crvene boje koja je bola oči i mamila ptice da se njima nahrane. Sada na nebu nije bilo ptica, a vjetar je bio prejak da bi mu se slabašna krila suprotstavila. I ja sam se na trenutke jedva probijao. Umjesto da me umori, ta borba me je opuštala. Iz

Hladan je zrak poput oštrice ulazio ravno u pluća. Tko poznaje vjetar, zna da se od njegove oštrine teško obraniti. Svako malo pitao bih se: Kako sam mogao biti odvojen od ove ljepote toliko dugo?

Godinama sam živio kao plastični klon, zaboravio sam miris zemlje i njezinih godišnjih doba kao i zvuk koraka po zaleđenu tlu. Zaboravio sam na kratke trenutke radosti, na život i skladno disanje sa živim bićima.

Gore na brdu, grmovi su poprimili crvenu boju, a sa svakim udarom vjetra suho je lišće šuštalo u različitim tonovima, poput nekog čudnog instrumenta.

Hodao sam i hodao pokušavajući sastaviti djeliće sebe. Trebalo je ponovno sastaviti više od deset godina, i to ne postupnog puta, već procesa sporog propadanja. Umjesto da gradim ili šijem, ja sam rasipao. Od lucidnosti poezije stigao sam do kreveta dokone bogatašice, dopustio sam joj da me iskoristi kao i svi ostali. Mislio sam da sam netko, no bio sam samo lakrdijaš. Svojom naivnošću i željom da nešto nadoknadim, postao sam marioneta u njihovim rukama. Zbog njihove zabave bio sam samo korak udaljen od smrti.

Morao je postojati razlog zašto sam još uvijek hodao zemljom, zašto moje srce još uvijek kuca, i zašto mi oči još uvijek mogu uhvatiti svaku nijansu svjetlosti. Možda se preda mnom ponovno nalazio držač, trebao sam se osvrnuti i samo ispružiti ruku kako bih ga dohvatio.

Tada sam povjerovao da su različitost i nadmoćnost jedno te isto. Gledajući unatrag, čudio sam se kako je lako i naglo došlo do promjene. Bilo je dovoljno nekoliko zamisli i malo laskanja. Ali to nije bila prava istina i to nije bilo dio mene. Bio je to samo držač u autobusu. Čim mi je postalo neudobno pustio sam ga ne bih li se uhvatio za nešto drugo.

Odrekao sam se stvarnosti kako bih živio u iluziji. U svemu što mi je bilo dostupno zadovoljavao sam se onim što se nalazilo na površini. Ponašao sam se kao i većina ljudi, umjesto uvjerenja izabrao sam retoriku. Sada sam znao da se to dogodilo u trenutku kada sam počeo sanjati o slavi i kada sam poželio da različitost postane vidljiva izvana.

neobjašnjiva razloga nadao sam se da će me ljutiti vjetar osloboditi magle prethodnih godina.

Moj se krug mogao prekinuti puno prije povratka na polaznu točku. Umalo sam sve ostavio u neredu, kao da odlazim iz hotelske sobe. Samo sam se sretnim slučajem vratio natrag.

U međuvremenu sam stigao do vrha brda. U krugu od tristo šezdeset stupnjeva nije bilo nijednog oblaka. Snijeg je već prekrio najviše dijelove Nanosa. Iznad mene su proletjela dva jastreba. Činilo se da se dobro zabavljaju

dok ih je vjetar nosio zrakom. I ja sam se poželio osjećati lagano. Skupio sam suhe listove i na poleđini svakoga flomasterom napisao ime osobe koju poznajem: »Neno«, »Federico«, »Orio«, »Massimo«, »Orsa.« Kada je vjetar jače zapuhao, pustio sam ih iz ruku, a listovi su odlepršali prema moru. Na posljednjem sam napisao »Andrea« i stavio ga u unutrašnji džep jakne, blizu srca.

Dok se vlak udaljavao s postaje, razmišljao sam kako po drugi put odlazim iz svoga grada. Prvi put sam pobjegao, a drugi put krenuo sam potražiti prijatelja. Iza Postojne počeo je padati gust snijeg, umjesto crnih borova sada su se mogle vidjeti jele. Ono što sam vidio s prozora više nije sličilo Krasu, već nekoj sanjivoj planinskoj dolini. U Ljubljani sam izašao iz vlaka i nastavio autobusom, bio je sporiji i imao je loše amortizere. Želudac mi je bio u grlu kad sam stigao u mjesto koje mi je Andrea označio.

VIŠE NIJE BILO NIČEGA što bi me zadržalo u gradu. Pokopao sam oca i sredio sve potrebne formalnosti. Napokon sam mogao prihvatiti Andrein poziv.

Već je pao mrak, ali ovdje snijeg još uvijek nije padao. U mjestu se nalazila samo jedna gostionica. Ušao sam unutra i nekoj ženi pokazao adresu koju sam imao. Rekla mi je da dotamo ima još nekoliko sati hoda. Bio sam umoran, večerao sam i prespavao u sobi na katu. Još više od umora mučila me je nagomilana napetost. Želio sam spavati, ali me kapci nisu slušali. Gledao sam u mraku i razmišljao. Najviše me je opterećivala pomisao da je potraga za Andreom uzaludna.

02.

Neki mi je glas uporno ponavljao kako je i on samo san, sablast koju sam izgradio radi vlastita opstanka. Andrea mi je poslužio kao opravdanje za mnogo toga što nisam mogao sam podnijeti. Glas mi je govorio da u našem susretu nikada nije bilo pravog prijateljstva. Andrea je bio javor, a ja imela koja se za njega uhvatila. Imali smo dvije različite krošnje i svatko je disao za sebe. Njegovi su korijeni prodirali duboko u zemlju, a moji su jedva doticali njegove. Bio sam priljubljen uz površinu i tako uzimao vodu i minerale. Iako sam bio niži od metra, uživao sam u pogledu s visine. Duga razdvojenost nije promijenila naš odnos. U trenutku kada sam se

Pokušavao sam mu suprotstaviti svoje slabašne snage i nekim uvjerljivim argumentom ušutkati nemir što ga je to putovanje u meni izazvalo.

osjećao kao stranac u vlastitom životu, on mi je pritekao u pomoć.

Pretvarao sam se da se žurim spasiti ga, ali sam zapravo želio sebe spasiti od iznenadne praznine koja se nalazila preda mnom.

U trenutku kada smo se Andrea i ja upoznali, nismo bili dva ljudska bića, već dvije međusobno povezane posude u kojima se nalazila usijana tekućina. Unutra je bila magma, a stakleni zidovi nisu bili jaki. Naše je prijateljstvo bilo pretakanje gnjeva. Nakon osmoze udaljili smo se jedan od drugoga. Pritisak je kod obojice dosegao maksimum, samo jedna atmosfera više i mi bismo eksplodirali. Sagorjeli bismo prije no što bi našu energiju izlili u svijet. Možda smo se zato morali toliko udaljiti. I tako udaljeni, postali smo akrobati, hodali smo po žici razapetoj nad prazninom. Sami smo je razapeli, sami smo htjeli hodati nad ponorom. Zbog toga se nismo uspjeli usredotočiti na nešto drugo, niti se osvrnuti oko sebe. Onog dana kada smo se rastali, popeli smo se na žicu. Kao u dvoboju, na početku smo jedan drugome okrenuli leđa. »Kada želi, sudbina omogući susret.« Bilo je to Andreino zbogom, njegovo tajno obećanje ponovnog susreta. Nakon mnogo vremena pao sam sa žice. Možda sam pao još na

Primijenio sam sve tehnike za uspavljivanje, od brojenja ovaca do dubokog disanja, no nisam uspio ni zadrijemati. Negdje u sobi crv je grickao drvo. Iako sam zatvarao uši, glas je i dalje govorio. Govorio je možda i zato što je bio u pravu. Kakvo je to uopće prijateljstvo kada u deset godina ne razmijeniš ni jedno pismo? Prijateljstvo u kojem nema želje da saznaš što onaj drugi radi, da s njim podijeliš veselje, spoznaju ili osjećaj? Glas je govorio o tome, a ja sam osjećao krivnju. Naposljetku, rekao sam sebi, ako je on tako prošao, ja sam tome kriv, svih ovih godina nisam mu se javio. Međutim, unatoč deset godina kašnjenja, on je uzeo olovku i papir i napisao mi pismo. Noć je strašna jer sve čini većim nego što jest. Crv postaje pneumatski čekić, prekida misli, preuveličava ih, ponavlja ih dok ne poludiš.

Od livade u podnožju doline staza je prolazila kroz šumu bijelih i crvenih jela u kojoj je vladala zimska tišina. Samo je s vrhova stabala dopirao tužan cvrkut ptičice koja je pokušavala otvoriti šišarku. Penjao sam se i nastavljao si postavljati pitanja, ponovno sam razmišljao o Andreinu pismu. Bilo je toliko pitanja na koja nisam znao ili nisam želio odgovoriti. Zašto se tog davnoga dana našao usred pustinje s puškom u ruci? Dok sam ja grozničavo pokušavao napisati Život u plamenu, on je bio tamo i morao je odlučiti hoće li pucati ili ne. Pred pogledom lisice spustio je pušku i taj naizgled jednostavan potez postao je razlogom njegova kajanja. Kakav je bio njegov život? Što je radio svih tih godina, od čega je živio? Strahovao sam da ću zateći drugačiju osobu od onog Andree kojeg sam poznavao. To mi se već dogodilo u općinskom uredu dok sam rješavao stvari oko očeve smrti. Neki službenik, ćelav i debeljuškast, kucao je o staklo. Pomislio sam da me zove zbog neke birokratske pogreške pa sam mu prišao. »Hej, Waltere! Otkud ti?« povikao je u mikrofon koji ga je povezivao sa svijetom. Nasmiješio sam se ne shvaćajući tko bi mogao biti taj gospodin u godinama koji me zove imenom. »To sam ja, Paciotti! Zar se ne sjećaš? Drugi C.« Istog je trenutka iz magle jednog davnog vremena iskočilo lice slabunjava

Pred zoru sam zaspao. Nešto prije sedam probudio me je pijetao iz dvorišta.

Odatle se uz obronak uspinjala bijela staza.

Prošao sam pokraj malobrojnih kuća čiji su prozori već bili osvijetljeni.

Soba je bila hladna. Odjenuo sam se, ali nisam se oprao. Platio sam račun i vlasnica gostionice pokazala mi je kojim putem trebam ići kako bih stigao do mjesta gdje se nalazio Andrea.

početku, ali toga nisam bio svjestan. To što se nisam slomio, bilo je samo zato što je nešto ublažilo pad. Pao sam, a nisam mu imao hrabrosti to kazati. Velika razlika između nas bila je u tome što je on, osjetivši kako mu izmiče tlo pod nogama, uzeo papir i olovku i napisao mi pismo.

Nakon gotovo dva sata pješačenja počeo se nazirati proplanak, osjećao sam miris drva koja gore u nečijem domu. U blizini je morala biti kuća.

Ako Andrea više nije Andrea, ako me zbog bilo čega bude živcirao ili razočarao, ako mi samo bude dosadan, kako ću sakriti ljutnju, dosadu, razočaranje?

dječaka koji je sjedio u trećoj klupi i strastveno skupljao modele ratnih zrakoplova.

Taj dječak bio je Paciotti, ali Paciotti je bio i ovaj gospodin sa sjajnom ćelavom glavom koja se micala iza stakla. »Paciotti!« uzviknuo sam. »Kako se ne bih sjećao!« i položio ruku na staklo, u visini njegove. »Što radiš? Hoćemo na kavu?« upitao me je. »Danas ne mogu, žurim, može drugi put…« I tako sam odgovorio Paciottiju, ali tako nisam mogao odgovoriti Andrei. Jedno je sresti nekoga u uredu ili na ulici, a drugo nekoga tražiti.

Dok sam se uspinjao, pomislio sam kako je i on u jednom trenutku odlučio slijediti sudbinu lišća. Ponestalo mu je snage i umjesto da se usprotivi i daje zapovijedi, pustio je da ga nosi vjetar. Ili je i on, usprkos svim protuotrovima, pao u mrežu neke žene. Možda mu se dogodilo isto što i meni s Orsom. Bio je omamljen, poništen, spreman slijediti je na kraj svijeta. U pismu je i spomenuo da je kraj njega neka žena i da mu je ona jedino društvo. Sve te misli usporile su moj hod. Svakim me korakom sve jače opsjedala misao da se trebam vratiti. Krenuo sam u trenutku emotivnog sloma uzrokovanog očevom smrću. Sada, kad sam se osjećao manje ranjivim nego prije, činilo mi se da sam pogriješio, mogao sam se samo okrenuti i promijeniti smjer.

Teško sam disao, kao da mi je neka ruka pritiskala srce i bronhije. Na kraju se nazirala kuća pa sam usporio hod. Možda me on već ugledao.

Kako mu reći: »Danas ne mogu, žurim, može drugi put?« Nisam mogao shvatiti kako je onamo dospio. To je bila zemlja njegovih zakletih neprijatelja, zemlja crvenih koji su uništili njegova oca. Istina je da crvenih više nije bilo, nestali su odavde i gotovo iz čitava svijeta, ali mi se svejedno taj izbor činio čudnim. U toj je zemlji prolivena krv. Krv koja natopi zemlju isparava mnogo sporije od kiše.

»Iz Trsta«, odgovorio sam. »Mi smo prijatelji iz djetinjstva.« Imao sam dojam da je gluha ili da ne razumije što joj govorim. Zato sam se primaknuo njezinu uhu i povikao: »Andrea, Andrea! Je li ovdje?!« Ona je potvrdila, pognute glave. »Je, je, pođite sa mnom.«

Postoje ose koje žalcima paraliziraju svoj plijen. Taj otrov ne ubija,

Ostao sam bez riječi od čuda. Ona je i dalje nepomično stajala, pridržavala je rukom vrata i bez riječi gledala u mene. Na kraju sam uspio promucati: »Zdravo, ja sam Andrein prijatelj, došao sam ga posjetiti.« Tada mi je otvorila vrata. Dok smo prolazili kroz neko dvorište, upitala me odakle dolazim.

Sada sam dobro znao kako ću sve ono što otkrijem u vezi s Andreom otkriti sam.

Kuća je bila napravljena od drveta i kamena i izvana nije sličila skloništu već samostanu. Jedini znak života bio je dim s ognjišta. Pred ulaznim vratima nestao je svaki strah. Bio sam zadovoljan zbog iznenađenja koje spremam Andrei. Na vratima je bilo neko starinsko zvono; dvaput sam ga ili triput povukao. Prošlo je nekoliko minuta prije no što se netko pojavio na vratima. Bio sam spreman povikati »Andrea!«, ali preda mnom se pojavila časna sestra. Bila je stara i lagano pogrbljena.

Prolazili smo kroz velik zatvoren salon i stigli do malih drvenih vrata koja su škripala. Iza njih se prostirala livada, ne prevelika, okružena bijelim zidom. Zaustavila se na pragu i ispružila ruku. »Andrea je tamo«, rekla je. Usred polja stajao je drveni križ. Nisam vikao, nisam plakao. Od svih pretpostavki, jedino na ovu uopće nisam pomišljao. Na križu nije bilo imena ni datuma, ali je to mjesto nedavno prekriveno zemljom.

»Nekada nas je bilo petero«, rekla je ubacujući drva, »sada sam sama, a uskoro neće biti nikoga.« Bio sam bijesan na ovu ženu. Bila je mjesecima uz Andreu i nije ga

samo onemogući kretanje. Kada nakon nekoliko dana insekt ogladni, vrati se do plijena i jede. Hrana se na taj način ne kvari, ostaje svježa i ukusna. To mi je ispričao Andrea. On je uživao u svakoj potvrdi nemilosrdnosti života, a ovaj je podatak pročitao u Darwinovoj biografiji.

»Bio je to njegov izbor«, rekla je tiho. »Znam«, odgovorio sam, dok mi je mutni veo padao na oči. Nedugo nakon toga, počela je kiša. Krupne i ljutite kapi lupale su po krovu. Časna je malo govorila. Povela me je u sobu u kojoj je gorjela peć.

Nakon što je otkrio navike insekata, Darwin je sam tvrdio da je izgubio vjeru u dobrog i svemogućeg Boga. Stajao sam pred tim grobom i osjećao se kao uhvaćena ličinka. Užas, iznenađenje i praznina odjednom su paralizirali moje tijelo, bio sam samo tanki omotač, a unutra se nalazilo nešto teško. Andrea je otišao, bio je to njegov posljednji žalac. Volio je zapanjiti, napraviti urnebes. I ovaj je put uspio. Sve ono što sam zamišljao… duge noći u kojima jedan drugome pričamo o našim životima, neće se dogoditi. Neću naći svoj odraz u njemu. Preda mnom je bila samo zemlja, a ta je zemlja bila tamna, i u njoj se ništa nije moglo odraziti. Istodobno sam se osjećao izdanim i krivim. Pisao mi je u trenutku tuge, a ja mu nisam odgovorio. Moju šutnju i odsutnost zacijelo je protumačio kao nezainteresiranost. Vjerojatno je pomislio, što bih i sam učinio, da je naš odnos postojao samo u njegovoj glavi. Nije izdržao potpunu usamljenost, zbog toga je otišao. Od svih mogućih pretpostavki uopće nisam pomislio na mogućnost da je umro prirodnom smrću.

Potvrdu sam dobio malo poslije, kada se ponovno pojavila časna sestra.

»Zašto ništa niste učinili?« vikao sam iza njezinih leđa. »Vi… barem biste vi to trebali znati, zar ne?« Okrenula se. »Vi? Na koga mislite?« »Vi! Svećenici, časne sestre, Crkva, konačno, svi oni koji vjeruju… Nije moguće da svih tih mjeseci niste našli prave riječi koje bi ga natjerale da promijeni mišljenje.«

»Dođite«, rekla je. »Odvest ću vas u vašu sobu.« Odvela me je u sobicu sa sklopivim ležajem, stolcem i stolićem, u kutu se nalazio zatvoren ruksak, a pokraj njega par blatnih čizama. S prozora se vidjelo samo tamno zelenilo šume.

»Evo mojih molitvi!« vikao sam. »Evo ih!« Glasno sam psovao, nadajući se da će me nekako čuti. Šutnuo sam svoj, a onda i Andrein ruksak, a njegovim sam čizmama nekoliko puta udario o zid. Zatim sam se okomio na krevet. Pri četvrtom ili petom udarcu, poskliznuo sam se i potkoljenicom snažno lupio o metalnu prečku. Od boli sam pao na zemlju, rukama obgrlio nogu i kroz plač ponavljao Andreino ime. Plačući sam i utonuo u san. Kada sam otvorio oči, vani je već bio mrak. Pod ispod mene bio je

uspjela spasiti. Ni umor, ni poštovanje prema njezinim godinama nisu me spriječili da joj to pokažem.

»Ne, vama samo bolje polazi za rukom umiriti vlastitu savjest.« Na to je ustala, vatra joj je osvjetljavala lice. Koliko je godina mogla imati? Možda osamdeset, a možda manje. Na njezinu licu nije bilo one dobroćudne bezizražajnosti koja se obično pripisuje časnim sestrama, oči su joj istodobno bile tamne i svijetle, sjajile su u sobi kao male žeravice.

»I on je ovdje boravio«, rekla je na vratima i prije no što je otišla dodala: »Ako možeš, moli, Andrei je to potrebno.« Nakon što sam ostao sam, lupio sam stolcem o pod, a isto sam učinio i sa stolićem.

»I mi smo samo ljudska bića, kao i drugi. Svi smo jednako nemoćni.«

Prije nekoliko mjeseci napisao sam ti pismo, ne znam jesi li ga dobio i jesi li ga shvatio ozbiljno. U jednom trenutku klonuo sam duhom. Ti i

jako hladan i s naporom sam ustao i bacio se na krevet. Nije bilo posteljine, a na madracu su bile samo dvije vojničke deke kojima sam se pokrio. Sanjao sam. Hodam po Krasu. Na trenutke je sve pokriveno maglom. Vjerovao sam da nema nikoga osim mene, ali sam onda ugledao Andreu. Bio mi je okrenut leđima, hodao je laganim korakom. Počeo sam trčati, htio sam ga sustići. I dalje sam trčao, ali udaljenost je ostajala ista. On je koračao polako, nemarno, i nastavljao gledati ispred sebe. Tada sam stao i iz sveg glasa povikao: »Andrea!« Ne zaustavljajući se, okrenuo se prema meni, a njegovo je lice bilo ukočeno i ravnodušno, poput neke japanske maske. Ispružio sam ruku, kao da nosim štafetu. »Čekaj!« povikao sam, i u tom je trenutku tlo ispod mojih nogu počelo pucketati. Onda sam primijetio da to uopće nije bila zemlja, nego voda, velika površina zaleđene rijeke. Ledena se ploča počela lomiti i žestoka struja nosila ju je prema dolini. Andrea je u međuvremenu nestao u magli, a ja sam, uzvikujući njegovo ime, klizio unatrag. Kada je svanulo, otvorio sam oči. Svjetlost dana teško se probijala u sobu, cijelo me tijelo boljelo, osjećao sam da sam se jako udaljio od svoga života. Naša dva ruksaka, prevrnuta u bijesu prethodne večeri, bila su još uvijek zatvorena na podu. Uzeo sam njegov, otvorio ga i polako ispraznio, oprezno stavljajući sve stvari na krevet. To su uglavnom bile osobne stvari, majice, čarape, dalekozor, trenirka. Tek na kraju pronašao sam notes i školsku bilježnicu. Notes je bio smeđi i plastificiran. Na koricama bilježnice, tiskanim je slovima pisalo WALTER, i moje je ime bilo triput podcrtano.

Dragi Waltere, nisam bolestan, ili bar vjerujem da nisam, samo osjećam neku hladnoću iznutra. Već dva tjedna cvokoćem zubima, iako je tek konac kolovoza.

Vrhovi visokih planina često su zakriveni oblacima, iz doline vide se samo obronci. Kako bi se stiglo na vrh, treba proći kroz nesigurnu zonu, no nemaju svi hrabrosti penjati se po stijenama. U posljednjem trenutku pojavljuju se hladnoća i usamljenost, i strah od smrti. Prirodna selekcija može se primijeniti i na duše, a drugačije i ne može biti jer snaga svjetlosti obasja baš sve, no nemaju svi dovoljno snage da izdrže njezin odsjaj.

Zašto ti ovo govorim? Možda da bih se opravdao što te svih ovih godina nisam potražio. Nisam to učinio, no ne zato što to nisam želio, nego zato što je sva moja energija bila usmjerena na pokušaj preskakivanja predzadnje stepenice. Tek ovdje, u ovoj dugoj usamljenosti, daleko od nabora vremena, počele su izranjati sablasti koje nisu izronile odjednom, kao zlo iz Pandorine kutije, već jedna po jedna. Uzdigle su se i pokucale na moja vrata. Kažem sablasti, a ne sjećanja, jer u njima nema preciznosti kojom se odlikuju prošli događaji. Nisu to fotografije, već otrovna i kratkotrajna isparavanja koja sam proizveo sâm, pokretima svoga tijela. Kao što sam ti napomenuo u prošlom pismu, ovdje je sa mnom samo jedna stara žena, časna sestra, i s njom vodim duge razgovore. Nekoliko sam puta, poslije naših razgovora, stekao dojam da se ponešto u meni raščistilo. Negdje u daljini treperila je svjetiljka, naslućivao sam i osjećao da upravo u tom smjeru moram krenuti. Ali, bio je to gotovo neprimjetan osjećaj, nestalan do te mjere da ga nikada nisam uspio uhvatiti. To je bilo i ostalo samo

sjećanje na tebe bili su jedino za što sam se mogao uhvatiti. Pamtiš li piramide i različite stupnjeve ljudske svijesti? Onoga dana, neposredno prije našeg rastanka, svakom od ovih stupnjeva pripisali smo jednu meteorološku stvarnost. Magla je obavijala one najniže, one koji samo tumaraju bez cilja, bez ikakve zamisli. Poslije magle došla je jaka kiša, a potom lagana kišica te na kraju mutno sunce bez sjaja. Po logici stvari na kraju dolazi blistavo sunce, no u ljudskoj sudbini nema uvijek logike poput one u razvoju meteorološke prognoze. Zbog toga smo nakon mutnog sunca trebali predvidjeti nevrijeme. Tuča, snijeg i mećava neprestano su se smjenjivali na predzadnjoj stepenici.

Ima nešto što ne znaš, a vjerojatno i ne slutiš. Prije Andree orla, kojeg si ti upoznao, postojao je i Andrea pile, pile koje je moglo postati kokoš, mirna domaća životinja spremna sakriti se i pred najmanjom sjenkom. Ne mogu ti s preciznošću kazati u kojem je točno trenutku došlo do preokreta. Ali kada pokušam sagledati svoju prošlost, vidim ne jednog Andreu, nego više njih zatvorenih jedan u drugog poput ruskih babuški. Moja majka imala je jednu takvu lutkicu koju je naslijedila od svoje bake.

U drugom sam ti pismu, čini mi se, spomenuo lisicu koju sam svjesno poštedio smrti i rekao sam da je to jedini čin u mojem životu zbog kojeg se kajem. Tada sam mogao krenuti iz početka i okrenuti pješčani sat.

Moja majka bila je nježna i strpljiva žena, tisuću mi je puta objasnila da je jednobojna lutkica uistinu posljednja i da je tako mala jer služi za krpanje dječjih kombinezona. Govorila mi je da na kraju postaju toliko malene da ih više nije moguće dijeliti. Kao mlada, majka je studirala kemiju i naučila je da između stvari postoji uzročno posljedična veza. Sjedne točke gledišta njezin pokušaj za racionalnim objašnjenjem mogao je djelovati umirujuće i do jednog je trenutka to i bio. Godinama je oko mojih pitanja plela paukovu mrežu odgovora, i strpljivo i odlučno uspijevala odgovoriti i na ona najluđa. »Ovo se događa zato što se prije

sjećanje na lijep san koji je nestao prije no što sam se probudio.

Možda je velika crna rupa u našem prijateljstvu, koje tek sada postajem svjestan, u činjenici što sam ti uvijek pričao o svojim zamislima, a nikada o sebi, kao da se zamisli rađaju u neutralnom svijetu, a ne iz pogleda i boli jednog ljudskog života.

Upotrebljavala ju je za krpanje čarapa, a bila je toliko oguljena i izblijedjela da joj se više nije vidjelo ni lice. Satima bih sjedio pod stolcem, sklapajući je i rasklapajući, ne mireći se s time da ne mogu otvoriti onu posljednju, i nadajući se da ću prekinuti čaroliju i da će se nekim čudom, prije ili poslije, i ta najmanja otvoriti. Bio sam uvjeren da se unutra krije tajna i htio sam je otkriti, a imao sam urođen dar za otkrivanje skrivenog. Pred bilo kojim zidom ili preprekom postajao bih tvrdoglav, sve dok ih nisam svladao nisam mogao razmišljati ni o čemu drugom.

Nije istina da su djeca, kada se rode, samo prazan list papira, platna po kojima se tamnom bojom, ovisno o namjeri, mogu pisati lijepe ili ružne riječi. Kada razmišljam o prvim koracima sebe kao svjesnog bića, gotovo sam siguran da je u meni već postojalo nešto potpuno različito od onog što je željela moja majka. I bez obzira na njezin trud, moj je pogled već bio potpuno okrenut tami koja okružuje stvari.

Ipak je i njezinu razumijevanju nešto promaklo. A to sam bio ja, njezin sin, meso njezina mesa, stvorenje kojem je, zajedno s mojim ocem, udahnula život.

toga dogodilo ono«, govorila bi, »ovdje je poticaj, a tamo je odgovor.«

Ako je zakon postojanja doista bio zakon uzroka i posljedica, ako se iz premisa uvijek može naslutiti ishod, onda sam i ja trebao postati nešto potpuno suprotno od onoga što sam postao.

Rođen sam s teškim teretom za koji ne znam kada mije stavljen na leđa, no sigurno nije bila riječ o nedostatku ljubavi ili o svim onim glupostima o kojima govore psiholozi. Kada bi oni bili u pravu, ne bi se događalo da nitkovi i ubojice dolaze iz dobrih obitelji, no to se ipak

Nikada joj nisam mogao ništa predbaciti, njezina pozornost bila je najprirodniji način za izražavanje ljubavi, a objašnjenja koja je davala bila su sukladna njezinu doživljaju svijeta. Unatoč brojnim oprečnim znakovima, sve do kraja života vjerovala je kako su svi događaji međusobno logično povezani.

Moja majka imala je vrlo moderan pedagoški pristup i uvijek se prema meni odnosila s velikim poštovanjem. Dala mi je u ruke sva sredstva, sve ključeve za rješavanje mojih problema. Mogao sam postati mudar knjigovođa ili znanstvenik zaokupljen svojim epruvetama. Umjesto toga, vrlo sam rano počeo izrastati u nešto sasvim drugo, a jedina svijetla točka koju sam nosio u sebi bila je ona što se umjetno održava razgovorima. Sve ostalo bilo je tama. U toj tami povremeno bi nešto zabljesnulo, no to nije bilo sunce već hladna svjetlost, tamo dolje nalazile su se čeljusti, zubi i hladni pogledi. Nisam bio sam, sa mnom su bili bezdušni oblici riba iz ponora.

događa. Kao što se događa i suprotno; ljudi koji su rođeni u patnji i nasilju poslije su sposobni izraziti i primiti veliku ljubav. To nije pravilo, ali se događa i dokazuje da podrijetlo ne može biti objašnjenje. Ja sam bio željeno dijete, jedinac koji je bez pretjerivanja i prenemaganja bio uvijek okružen pažnjom. O svome ocu nisam ti još ništa kazao, a to možda nije slučajno. Kažu da se preko DNK prenosi boja očiju i kose, dužina nosa i nogu, da ona preko neizmjerno velika broja svojih veza prenosi i neke karakterne osobine. Ali ne kažu da se genima mogu prenijeti i osjećaji. Nije riječ o osjećanju života, već o onom snažnijem i neizrecivom, koje vodi prema kraju. Strah, nemir, želja za uništenjem. Prenose li nam i to zajedno s bojom očiju? Moj otac oduvijek je bio blag čovjek. Kada je muha zujala po sobi, uhvatio bije s pomoću čaše pa otvarao prozor kako bi je pustio van. Ali, ipak od njega potječe moja mračna strana. Možda ćeš sada pomisliti da je to bilo kao doktor Jekyll i gospodin Hyde, ili kao tvoj otac koji je bio veseo u krčmi, a bijesan kod kuće. No, ništa od svega toga, ostao je dosljedan sebi. I tako bi zauvijek i ostalo da se u jednom trenutku njegova povijest nije ispreplela s onom velikom. Poviješću koja pokreće države i ispunjava udžbenike. Pokušaj pogledati oko sebe, osvrni se iza sebe i što vidiš? Osluhni, i što čuješ? Iza nas, prije nas i oko nas, u ovom stoljeću što završava, postoje samo strahote koje krvare kao Macbeth, one ne govore, već urlaju, jauču i plaču; došli smo na svijet u stoljeću Moloha i drobljenja kostiju. Ako obratiš pozornost na ono što ljudi govore po krčmama i na ulicama, čut ćeš kako kažu da je čovjek postao zao i da nikada prije oko nas nije bilo toliko okrutnosti. Znaš li što je to? Jedna velika i lijepa laž, slatki okus koji nam treba olakšati savjest. Čovjek je loš otkad postoji. Njegovi su tragovi oduvijek uprljani krvlju. S vremenom je samo doveo tehniku do savršenstva, i danas može ubiti mnogo više ljudi uz manje napora. To dostignuće zove se napredak. Napredak je u službi ideja. A znaš li što su ideje? Otrov u svome najčistijem obliku. U jednom trenutku netko je uvjeren da bolje od drugih

Otišao sam predaleko, a htio sam kazati samo jedno. Moj je otac bio

I to je slaba točka na koju se oslanjaju velike ideje. Vjerujem da bi bilo najmudrije postati toga svjestan i ne poduzimati ništa. Nepravda postoji, vidim je i ostavlja me ravnodušnim. Možda se samo Indijanci mogu tako ponašati jer žive u vječnoj izdvojenosti, a osim toga njihova se kultura ne zasniva na mitovima o Adamu i Evi, o jabuci i zmiji. Nema nikakva žaljenja za zemaljskim rajem. Tko li je u naša razmišljanja usadio takvu nostalgiju? Mislim daje tu svoje prste umiješao veliki protivnik: 666 djeluje još od prije postanka svijeta. Samo jedan viši um, posvećen čistom zlu, mogao je ljudima usaditi nostalgiju za nečim savršenim, jer savršenstvo nam nikada neće biti dostupno. U trenutku rođenja, svi ljudi plaću; ako ne plaču, znači da su mrtvi. Bol je postojala prije svijesti. Psi i mačke, krave i konji, rađaju se u tišini i ispuštaju tek tihi zvuk, obavještavajući tako majku da su zdravi. Kažu da patnje pri porođaju nastaju zbog prevelike glave, a jasno je da je u pitanju patetična laž. Konji i slonovi rađaju se s velikim glavama, ali bez bolova. U trenutku poroda žene viču svom snagom, mačke naprotiv, predu. I tu nastaje nesklad koji donosi nesreću.

Ovo je druga strana medalje. Onaj koji si postavlja takva pitanja, onaj koji u sebi njeguje barem zametak svijesti, ne može ne primijetiti veliku nejednakost koja nas okružuje. Iz ove zdrave teze razvija se ludilo. Čovjek se osjeća pozvanim da nešto učini, negdje duboko u njemu skriva se osjećaj krivnje ili pravde, dva naziva za istu stvar.

zna kako treba izgledati svijet. Zašto čekati smrt da bismo vidjeli raj? Uz malo napora nebeski se vrt može uspješno izgraditi i na zemlji. U riječi napor sadržana je srž klaonice. »Napor« znači ukloniti sve one koji se protive tom snu, s »naporom« se stiže do točke u kojoj svi jednako razmišljaju.

To je rezultat velikih ideja. Misao da ideje treba ukloniti dolazi spontano, ali kakav je to život bez ideja? Život u kojem ne razmišljaš o nečem boljem, koji pred sobom nema nikakav cilj? Na što se svodi postojanje ako ne postoji cilj? Na običnu reprodukciju.

čovjek plemenitih osjećaja i zbog toga je vjerovao da se treba uključiti u stvaranje boljeg svijeta. Kažem plemenit zbog osjećaja koji se u meni javljaju pri pomisli na njega, no možda je prikladnije kazati »naivan«. Bio je naivan kao i većina mladih njegove generacije, rođenih oko 1920e. A kako je mogao i ne biti? I ja bih, da sam tada rođen, upao u istu zamku. Velike tehnološke katastrofe još se nisu dogodile, kružile su vrlo uvjerljive ideje o izgradnji pravednijeg svijeta. Budućnost se činila blistava i bliska, trebalo je samo ispružiti ruku i dohvatiti je. Vjerovalo se da se iz dobrih namjera ne može izroditi ništa loše. Umjesto toga, rođena je neman. Nije to bilo blagotvorno sunce, već visoka peć kojoj se bilo opasno približiti. Moj je otac volio književnost, poeziju i sve što je lijepo. Odmah nakon diplome pozvali su ga u vojsku. Osmog rujna zatekao se u Hrvatskoj. Zajedno sa skupinom svojih kolega bacio je na lomaču fašističku odoru i pridružio se partizanima. Prije nije bio komunist. Do toga su ga dovele strahote jednog glupog i unaprijed izgubljenog rata. Sigurno je razmišljao da ako se već treba boriti, neka to barem bude za pravednu stvar. Tada je već bio zaručen za moju majku. Godine razdvojenosti nisu narušile njihov odnos, samo su ga osnažile. Kada je rat završio, on se vratio u Italiju i zaprosio ju je. Nakon vjenčanja otišli su u Rijeku, otac je odlučio da onamo odu živjeti. Borio se za tu zemlju i već ju je osjećao kao svoju. Majka je svoju diplomu odložila u ladicu, a on je postao ravnatelj jedne manje osnovne škole.

Jedan normalan par i jedan normalan život, samo možda sa snažnijom spoznajom nego u drugih da se uključio u dinamiku povijesti.

Dosađuješ se, znam. Čitaš i pitaš se, zašto mi priča nešto tako banalno? No, takvih je priča u to vrijeme bilo na tisuće. Možda još uvijek nisi primijetio da nikada nisam napisao: »Moj otac je kazao, moj otac je odgovorio.« A znaš li zašto nisam? Zato što je moj otac bio nijem, nije govorio. Od trenutka moga rođenja pa sve do njegove smrti, uvijek sam ga gledao kako u naslonjaču mirno i tiho promatra prazninu. Bio je nijem, ali nije bio gluh. Kada bi govorio, povremeno je okretao glavu u mojem smjeru i slabašno se osmjehivao. To je bio jedini odnos

Sve ono što sam o njemu znao, sve ono što sada znam, ispričala mi je majka. Ne sve i ne odmah, najveći dio toga saznao sam poslije njegove smrti. Godinama se govorilo o nesreći. Bilo je ljudi koji su stradali pod kotačima i koji su ostajali bez nogu i ljudi koji su, ne zna se kako, postajali nijemi. I time sam se morao zadovoljiti.

koji smo imali tijekom četrnaest godina. Izgledao je mnogo starije nego što je doista bio. Kada si mi pričao o pogledima janjadi koja ide u smrt, shvatio sam da i on ima isti pogled. Koliko je bolnog čuđenja i nevinosti bilo u tim očima. Bile su to oči djeteta u tijelu starca.

Imao je velike i lijepe ruke, ponekad bi me njima pomilovao. S naslonjačem između nas, izgledali smo kao pas i gospodar. Meni nije smetalo biti pas, zalajao bih dvaput i stavljao šapu na njegovo koljeno. S vremenom sam primijetio da se ovo događalo samo za sunčanih dana. Za kišnih dana uzimao bi me u krilo. To nisam volio, nisam podnosio situaciju u kojoj sin postaje mačka. No, on bi me sve čvršće držao u zagrljaju, i iako sam se htio ići igrati, bio sam prisiljen ostati s njim. Čak i usred ljeta iz njegova se tijela širila hladnoća, i tijelo mu je često drhtalo. U trenutku kada bih od njega odlazio i menije postajalo

»Znači, to će proći?« upitao sam. Majka se nasmiješila i rekla: »Možda.« Tako sam ga počeo špijunirati. U nekom sam stripu pročitao priču o čarobnom pogledu koji je mogao prolaziti kroz predmete i činiti nevjerojatne stvari: pretvoriti neprijatelja u prah ili pak ozdraviti prijatelja. Bio sam uvjeren kako i ja imam takav pogled. Sjedao sam nešto dalje od njega i neprestano zurio, kad tad nešto se moralo dogoditi. Čekao sam i čekao, no nije se događalo ništa. Ili točnije, nešto se događalo, ali to nije imalo nikakve veze s onim što sam ja očekivao. Iako sam se skrivao pokraj ili iza naslonjača, on je znao da sam ondje. Ne znam kako, ali sam u jednom trenutku vidio kako rukom traži moju glavu.

»Tata nije invalid«, rekla mi je majka kada sam imao pet ili šest godina. »On ima jezik, glasnice i sve ostalo. Samo što se jednom jako prestrašio.«

Zašto je moj otac šutio i uvijek samo sjedio, shvatio sam tek poslije; bio je kao lutka napunjena eksplozivom. I najmanja greška prouzrokovala bi eksploziju. Kada sam to shvatio? Prekasno, kada je u meni već počelo izgaranje. I evo velike nepodudarnosti tvrdnji, a u jednu mije od njih teško povjerovati.

hladno. Imao sam dojam da je on neka vrsta vampira. Otac-vampir koji mi je jednom dao život i sada ga zagrljajima polako uzima natrag. Ovdje bi se lako moglo zaključiti daje riječ o uobičajenoj priči o nesretnom djetinjstvu. Manjak komunikacije s ocem potaknuo je nesreću i sve ostalo. Svatko tko je zatrovan glupostima ovoga vremena mogao bi to potvrditi, ali samo ja znam da to nije točno i da se anomalije u mojem biću jedino mogu objasniti mojim ocem, ali na jedan sasvim drugačiji način.

Rekao sam daje moj otac bio blag čovjek, a onda sam tvrdio

U njemu se nalazilo veliko crno jezero, bilo je to podzemno jezero nalik na ona koja nastaju u spiljama ili ispod planina. Bilo je crno zbog tame, a i zbog toga što je tekućina koja ga je ispunjavala dolazila iz mnogo dubljih slojeva. To nije bila voda, već nafta, gusta, ljepljiva, olovna. Ako jedna šibica padne u vodu, ugasi se, ali ako samo dotakne naftu, u trenutku sve plane. Njegovo jezero bilo je planinsko, a moje dolinsko. Spajao ih je kraški potok. Zapravo, tamna mrlja koju sam oduvijek nosio u sebi nije bila iskonski grijeh, nego mračna sjena moga oca. Bio sam još dječak, a jedan se dio mene, onaj nestašni, trudio biti kao i svi drugi; trčao sam, skakao, igrao se. No, bilo je dovoljno da se na trenutak zaustavim, bilo je dovoljno da noću osluhnem i odmah bih čuo kako se mala mrlja širi i postaje bara, jezero, ocean, površina koja može sve progutati. I tako je i bilo. Sa sigurnošću onoga koji zna da ima pobjedu u rukama, njegov tamni obruč osvajao je sve veći prostor. Nikamo nije žurio, gutao je svjetlost kao što je gutaju crne rupe u svemiru.

»Čovjek je lijen«, rekla mi je, »ako treba nekamo stići, uvijek bira najkraći put. Da bi se stvorilo zlo, dovoljno je samo ispružiti ruku, ali za

Tako stižemo do onoga o čemu smo već razgovarali, do trenutka kada ljudi, odbacivši ideju o vrhovnom poglavaru, odluče carstvo vječne sreće stvoriti na zemlji. Odatle je nastala teza da onaj koji se tome protivi treba završiti u paklu, u paklu bez vatre, ali punom ponora, pasa i bodljikave žice.

suprotno izjavivši kako je bio napunjen eksplozivom i spreman eksplodirati.

Kako je to moguće, upitat ćeš se. Sada ću preformulirati pitanje: što se događa s blagim i nevinim čovjekom koji greškom dospije u pakao? Pakao podrazumijeva krivnju, ali to pravilo vrijedi za pakao stvoren na nebesima. Ako su pakao stvorili ljudi, tko utvrđuje stoje to krivnja i kako se određuje kazna? Vrijednosti su relativne i ne možemo biti sigurni. Ono što bi netko smatrao krivnjom, nekom bi drugom bila odanost ili pak rastresenost. Dakle, krivnja može imati i drugo lice, a ono u sebi ne sadrži zlo.

O tome sam dugo razgovarao s časnom sestrom.

Upitao sam je: »Kako je moguće da je čovjek bio tako revnostan i da je stvorio savršeniji pakao od onog koji je stvorio vrag? Bog je mrtav«, nastavio sam, »i ne može biti drugačije, jer kako objasniti da na zemlji uvijek pobjeđuje njegov protivnik? Dobro pobjeđuje samo u poučnim knjigama, u svakodnevnom životu češće se događa poraz. Bilo bi lijepo i dirljivo iznenada otkriti, kao što govore Evanđelja, da blagost pobjeđuje snagu, a oprost silu, ali to se nikada ne događa, i nikada se nije dogodilo. Krista su ubili, Gandhija također, i tu se krug zatvara. Riječ kraj već je napisana u toj krvi. Kako netko može biti toliko nepošten i sve to negirati?« Njoj je uvijek trebalo vremena da mi odgovori. U početku sam mislio da je gluha, poslije sam shvatio da je previše navikla na samoću. Nisam postavljao pitanja, u meni je izvirala pobješnjela nabujala rijeka, bilo joj je naporno slušati me i odmatati klupko. Kada bi na kraju odgovorila na moje pitanje, činila je to s malo riječi.

Njezino me ponašanje izluđivalo. U jednom trenutku, usred razgovora, samo bi ustala i otišla. Mislio sam da više nema odgovora i da se zato povlači, mislio sam i da je vrlo arogantna i da ne podnosi poraz. Zato sam jednog jutra, čim je ustala, povikao: »Vaša velika mana je arogancija! I oholost!« »Da, to je točno«, odgovorila je okrenuvši se, »arogantna sam i ohola, ali ne činim to namjerno. Vi mi postavljate pitanja i tražite odgovore, i tu dolazi do nesporazuma.« »I što s time? Zar treba šutjeti? Biti nijem?« Znaš li što mi je odgovorila? »Treba imati povjerenja.« Ne znam zašto sam napravio digresiju. Govorio sam ti o svome ocu, a sada pričam o svojim raspravama koje ne vode nikamo. Ovih dana osjećam se kao životinja okružena vatrom; u početku mi se činilo da je požar daleko i da ću, na ovaj ili onaj način, uspjeti pobjeći. Stigao sam ovamo gore iscrpljen, uvjeren da ću naći utočište. Tek sam maločas postao svjestan da me požar slijedio. On se nije širio pravocrtno, već kružno, iz trenutka u trenutak sve se više stezao oko mene koji sam u središtu. Zbog toga mi se događa da svako malo odlutam u mislima, no to nije zbog straha, već mi dim zamućuje pogled. Moj otac. I Povijest. Godine 1948. Tito raskida sporazum sa

dobro je potreban napor. Prečesto zaboravljamo da o tome sami odlučujemo. Zlo je očitije u odnosu na dobro, ali to nije dovoljan razlog za izbor kraćeg puta.« »Izbor? Od kakve je on važnosti?« nastavio sam s pitanjima. »Prečica je uvijek bolja varijanta, a sve te izmišljotine s kojima djeci punite glave, pakao i raj, čak i ludost o limbu, nikoga više ne zanimaju. Nije ovo više vrijeme odricanja i pripisivanja zasluga, sladunjavih pokreta za nevjerojatnu budućnost. Oduvijek sam prezirao skupljanje nagradnih kupona, što ih više imaš, nagrada je veća…« »I ja ih oduvijek prezirem«, rekla je i potom ustala i izašla iz sobe.

Staljinom, napušta Kominternu i izabire samostalan put u izgradnji socijalizma.

Kao posljedica tog potezu, njegovi saveznici odjednom postaju njegovi neprijatelji. Togliattijeva Komunistička partija ostaje uz Sovjetski Savez, a Talijanima ubrzo počinje gorjeti pod nogama. Nisu više kolege iz borbe za oslobođenje, već uhode, besramnici, izdajnici. Počinju potiho nestajati, jedan za drugim, ne zna se gdje, ni zašto. Jednog jutra nestao je i moj otac, nije se više vratio iz škole. Njegovom krivnjom? Držao je u kući ruske klasike: Dostojevskog, Gogolja, Čehova. Svi su bili poredani u njegovoj knjižnici. Netko gaje raskrinkao. Sistem nije bio zasnovan na jednakosti i solidarnosti, nego na izdaji i potkazivanju. Kada su oni pošteni to shvatili, bilo je prekasno. Velika drobilica kostiju već je bila pokrenuta. Ja sam rođen znatno poslije, moji su se već uspjeli vratiti u Italiju. Došao sam na svijet i odrastao ne znajući o tome ništa. Istina je izbila na vidjelo tek nakon očeve smrti. Imao sam četrnaest godina i moja je uznemirenost rasla. Možda me je zbog toga majka jednom pozvala na stranu i rekla: »Moramo razgovarati.« U njezinu misaonom svijetu sve je trebalo biti jasno. A do tada je šutjela samo zbog poštovanja prema boli moga oca. Razgovor nije započela izravno: »U jednom trenutku svoga života«, započela je, »tvoj je otac bio prisiljen postupiti suprotno svojim moralnim načelima.« »Krao je?« upitao sam. »Ne, ubio je.«

Njezin je odgovor izazvao trenutak šutnje. Pomislih, krađu bih teže podnio. Zatim sam i ja progovorio: »Morao je, bio je u ratu.« Moja je majka spustila pogled. »To se dogodilo znatno poslije. Bio je to njegov najbolji prijatelj. Rekli su mu: ‘Ubij ga ili ćemo mi ubiti tebe.’ Izabrao je život. O tome sam saznala od drugih. Kada se vratio kući, više nije govorio. I ja sam poznavala tog čovjeka, mnogo godina poslije srela sam njegovu ženu. Nije mrzila tvoga oca, nije tražila osvetu. Zagrlila me je i rekla: ‘Meni je žao vas, moja je bol bila samo jedna, a vi ćete čitav

»Ništa ne kažeš?« upitala je majka prekinuvši me u razmišljanju. »Što bih trebao reći? Što je bilo, bilo je.« Vjerujem da je bila vrlo zadovoljna mojom zrelom i smirenom reakcijom. A bio sam i ja. Bio sam zadovoljan sve dok nisam postao svjestan kako je moja smirenost samo prividna. Bol moga oca već je bila u meni, bila je dio moga bića od trenutka kada je njegovo sjeme oplodilo jajnu stanicu.

Treba li uvijek kazati istinu, u svim slučajevima i pod svaku cijenu? Ne znam, ne mogu suditi o njezinu postupku. Bila je dosljedna sebi i to mije dovoljno da joj ne sudim. Ne želim i ne mogu zamisliti svoj život bez tog

Ondje se u jednakim omjerima pomiješala s majčinom vjerom u razum. Jedna eksplozivna smjesa. S jedne strane želja za shvaćanjem, a s druge nemogućnost da se to učini. Poslije toga otkrića proveo sam tjedan dana u nekoj vrsti transa. Dvije su se suprotne sile sukobile, ali nijedna nije uspijevala pobijediti. Sudarale su se jedna o drugu stvarajući trenje. Jednog dana pokrenuo sam se i dio mene eksplodirao je.

život nositi križ. Tvoj suprug imao je težak izbor. « Bili smo u kuhinji, zbunjeno sam slušao majku. Što sam trebao osjećati prema ocu? Volio sam ga koliko je bilo moguće u jednom odnosu bez riječi, voljet ću ga i dalje u sjećanjima. Kako je mogao biti kriv zbog toga što se našao pred zidom? Gotovo bi svi učinili isto, nagon samoodržanja uvijek nas prisiljava izabrati tuđu smrt. Mnogi bi nakon toga izbrisali sjećanje i nastavili živjeti kao prije. On je bio drugačiji, osjećajan, dobar. Kaznio je sebe izabravši šutnju. Bio je živ, ali kao da i nije, nije sudjelovao, nije dijelio. Možda je to bio njegov način da ostane blizu prijatelja.

Već sam ti govorio o vjeri u razum moje majke, i da je u tome bila manje temeljita vjerojatno mi ovo nikada ne bi ispričala. Ali, ona je bila takva, uvijek s bakljom u ruci; čim bi nešto postalo nejasno, podigla bi baklju. Željela je svjetlo posvuda. U njezinoj želji bilo je nečeg patetičnog, svjetlost koju je nosila bila je umjetna i nije se mogla nositi s dubokom tamom.

»Jednom će biti«, odgovarala mi je dok sam ja i dalje vikao. I vikao sam do kasno u noć, vikao sam sve dok me umor nije savladao kao divlju zvijer.

priznanja.

»Sve si izmislila«, vikao sam joj u lice, »to mjesto nije nikada postojalo, toga nema u knjigama.«

Jednoga je dana čep izletio. Izašao sam iz kuće i više se nisam vratio. Nisam kanio pobjeći ni udaljiti se i ostaviti majku u brizi. Samo sam izašao prošetati se. I tako hodajući, sasvim sam se izgubio. Nisam više znao ni gdje sam, ni tko sam, ni zašto živim. Našli su me nakon tri dana u stanju potpune zbunjenosti. Proveo sam mjesec dana u bolnici na neurološkom odjelu. Bio sam uvjeren da mi je majka lagala o datumu izlaska iz bolnice. Nastavio sam je zasipati pitanjima: »Gdje?«, »Kako?«, »Zašto?« Kada mi je napokon odgovorila, viknuo sam: »Lažljivice!«

Dogodilo se iznenada i ni sam ne znam zašto, ali jednoga jutra probudio sam se miran. U tim noćima vike i boli vjerojatno se dogodila preobrazba. Moja su se dva dijela dugo borila, na kraju je jedan pobijedio. Pobijedila je bistrina, zdrav razum moje majke, ali bila je to parazitska bistrina nalik na krpelja koji se hranio očevom boli, suzdržavanom i luđačkom boli. U svijesti moje majke nije postojala mogućnost da je Netko oblikovao ovaj svijet. Govorila je da je svijet

Poštovanje, dostojanstvo, prijateljstvo, sve je bilo uništeno. Očevi su ubijali sinove i obrnuto. Ubiti bližnjega svoga bio je jedini način da se poživi još koji trenutak. Više nisu postojala lica, umjesto njih hropci, uzdasi, krvave maske.

Rekla je da se sve dogodilo na Golom otoku, nenaseljenom otoku pretvorenom u logor, nekoliko kilometara udaljenom od dalmatinske obale. Ondje su preodgajali »izdajice«. Preodgoj je značio uništiti u čovjeku sve ljudsko. Zatvorenici su zlostavljali jedan drugoga.

Govorila je: »Ima trenutaka kada više ne vrijede ustaljena pravila, kada se ne može osuđivati i kada treba nastojati razumjeti.«

»Ne znam, vi ste stručnjak za utjehu, a možete čak i odriješiti od grijeha, zar ne? Ili vi to možda ne možete jer ste žena?«

nastao sam od sebe i da samo zahvaljujući vlastitim savršenim zakonima nastavlja postojati. Bila je nevjernik na uvjerljiv i spokojan način. Dok sam bio manji, objašnjavala mi je: »Zamisli vlak. On je svijet i juri u prostoru i vremenu.« Sviđala mi se ta slika šarenog vlakića koji nas je polako vozio. No, kako su godine prolazile, više se nismo mogli dogovoriti oko vlakovođe.

»Nema potrebe za takvom vikom kada vas samo ja mogu čuti.«

Ona je tvrdila da lokomotivom nitko ne upravlja, a ja da nekoga mora biti i da je taj netko Božji suparnik. Nije tu bilo vještica, cokula ili vila, ni krvavih hostija ili šuštavih kapuljača. Nije bilo predstave ni izokrenutih rituala. Postojao je samo drugi princip termodinamike koji se primjenjivao na duše. Što je mudrost? Živjeti u skladu sa zakonom prirode. Zakon prirode jest entropija: živi i uništavaj, onda si mudar. Već duže vrijeme ponovno imam želju vikati. Govorim i u jednom trenutku glas mi bježi i postaje viši.

»A tko bi me još trebao čuti?« povikao sam. Umjesto odgovora, izašla je iz sobe. I njoj sam pričao o svome ocu. Zašto sam to učinio? Iz gluposti i želje za izazivanjem. Slušala me bez riječi. Je li patila? Je li bila uznemirena? Nisam uspio razaznati. Nakon što sam završio, uslijedila je tišina.

»A što bih trebala?« upitala je.

Umjesto da se uvrijedi, nasmiješila se. »Ne mogu to učiniti«, odgovorila je, »ne zbog toga što sam žena, već zato što sam ljudsko biće.«

Jednom me na to upozorila časna sestra.

»Pa dobro«, upitao sam je nakon nekog vremena, »zar nemate ništa za reći?«

»Generalizacija. Vi samo osuđujete i smještate u određene kategorije. Kako ja nosim redovničku odjeću, mislite da imate pravo pripisati mi cijeli niz predodžbi koje su u vašoj glavi. Po vama bih ja trebala izgovarati sladunjave rečenice i imati zanesen pogled poput sveca. Ja za vas nisam osoba, ljudsko biće koje je imalo svoj put, koje je griješilo i patilo kao i svi drugi. Za vas sam samo ikona na koju ste vi, od samoga početka, odlučili pljuvati. Kažete da nemate nedoumica oko procjene stvari, ali dubokouman pogled nikada se ne služi klišejima. Život Duha Svetoga jest nešto potpuno različito od antireligioznih priča kojima ste vi napunili svoju glavu. Vi sudite i bunite se, ali zapravo uopće ne poznajete ono o čemu sudite i protiv čega se bunite. Ja vašeg oca ne mogu odriješiti od grijeha i ne mogu mu suditi; njegova priča je priča o velikoj boli i jedino mogu izraziti svoje duboko žaljenje. Žaljenje zbog njegove sudbine, zbog trenutka u kojem je mogao izabrati, ali nije imao snage to učiniti.« »O kakvom izboru govorite?« »Da ne ubije.« »Ali, tada bi on bio mrtav!« uzviknuo sam. »Tako je.« § Tim odgovorom pismo se privremeno prekinulo. Bilo je tu još nekih precrtanih i istrgnutih stranica, ali ja sam trebao zraka i predah. Zatvorio sam bilježnicu. Prije završnog dijela pisma, odlučio sam izaći i protegnuti noge.

»Znate što«, rekla je, »ne znam je li vam to već netko rekao, ali vi imate jednu veliku manu…« »A to je?«

»Eh, onda recite nešto utješno, ukratko, koja je pouka priče?«

»Samo jedna časna sestra«, odgovoriše mi. Stigao sam ovamo trkom. Razmišljao sam kako mi je za ozdravljenje potreban netko tko će me prihvatiti i njegovati. Ni jednog trenutka nije mi palo na pamet da je ponekad njegovanje bolnije od same bolesti. Vjerovao sam da sam pronašao udobno skrovište s mekanim lišćem, a unutra je bila bodljikava žica.

03.

DRAGI WALTERE, posljednjih dana osjećam se kao da me ubola tarantula, nigdje nemam mira. Kada sam došao ovamo, kao što sam ti rekao, bio sam poput ranjene zvijeri, tražio sam zaklon u kojem bih mogao obnoviti snagu. Ovaj gotovo napušten samostan činio se pravim mjestom, već sam ga prije ugledao na karti.

Jučer sam rano u zoru otvorio prozor i povikao: »Dosta! Dostaaa!« i onda sam se iz čistog mira počeo udarati po glavi.

Kako god bilo, nemam snage odavde otići. Ovih dana, osim neobična uzbuđenja, osjećam i velik umor. Nikada dosad nisam osjećao takvu iscrpljenost i nemir. Tijekom dana dogodi mi se da zadrijemam, no to je više omamljenost nego san. Zatvorim oči i odmah se pojavljuju strašne slike. Časna kaže kako vičem u snu, i doista, događa mi se da me vlastiti glas probudi. Znaš, teško je biti ovdje gore gdje se ne čuje ništa osim cvrkuta ptica. Naposljetku ih zamrziš, svakog jutra poželiš ih puškom skidati jednu po jednu. Gledam u nebo i pitam se: »Kog li vraga pjevaju?«

Kada se sjetim svih onih kretena koji veličaju život na selu, svih onih luđaka koji žele u tišini šume pronaći mir! Vidi se da nisu u stanju vidjeti dalje od vlastita nosa. Priroda je zrcalo, lakmus-papir koji ispušta otrov.

»Tko tamo živi?« raspitivao sam se u mjestašcu u dolini.

»Pravit čete se«, vikao sam. »Pravit čete se! Što to znači? Tako je najlakše, stajati ovdje, slušati ptičice i praviti se da se ništa ne događa. Zar vam se ne gadi takav život! Zar vas nije sram? Svi ste vi prvaci u sebičnosti i pobijedili biste na olimpijadi sebičnosti i malodušnosti. Živite ovdje zaštićeni i s visoka govorite: ‘Ovo je u redu, ovo nije u redu.’ A onda u svojim šuštavim i uštirkanim suknjama kleknete i tako obavite

Poslije sam joj se pridružio u velikoj kuhinji, kuhala je jednu od svojih juha bez okusa.

Neki sam dan otvorio oči i rekao: »Tako je morao izgledati početak svijeta.« Svjetlost širom rastvara tamu, a tama pokušava prevladati. Samo što bojišnica nije bio svemir, već moje tijelo. Tko pobjeđuje? Tko od koga bježi? Kada sam se jučer probudio, časna je već stajala pokraj mene.

»Moj je otac ubio iz ljubavi!« rekao sam joj. »Iz ljubavi?« ponovila je poput jeke.

»Tako je, iz ljubavi. Zar ne razumijete? Taj čovjek bio mu je najbolji prijatelj. Da nije bilo tako, sve bi se odvijalo drugačije. Ubio ga je jer je znao što bi mu se dogodilo. Ubio gaje jer ga je htio poštedjeti boli. Kako vi to kažete? Odlučio je nositi njegov križ.« »Vama nije dobro«, odgovorila je, »zato ću se praviti da ovo nisam čula.« Pao mi je mrak na oči. Nasrnuo sam na nju, uhvatio je za ramena i protresao. Ispustila je kuhaču iz ruke.

Biti ovdje isto je kao i hiti u sobi s bijelim zidovima. Neosjetljivost čula i priroda potpuno su iste stvari, jer oboje, samo na drugačiji način, prije ili poslije vodi u ludilo. Ne mogu protumačiti slike koje mi se pojavljuju čim zaspim, nijedna nije stvarna, to je kaleidoskop nejasnih oblika.

»Treba li vam pomoć!« upitala me je prislonivši ruku na moje čelo. Odgovorio sam: »Ne«, i okrenuo se na drugu stranu. Ostala je uz mene još neko vrijeme, osjećao sam njezin dah; disala je polako, samo bi povremeno duboko uzdahnula, kao da joj iznenada ponestaje zraka.

svoju dužnost; sve je riješeno, možete mirno u krevet, anđeli će bdjeti nad vašim snom licemjera. Istodobno, vani je prava klaonica, svijet propada, vas ali se to uopće ne tiče. Tako je najlakše… najlakše…«

Svaki dan vičete sve jače. Zapravo, vi ne tražite odgovor od mene, već od nekoga tko je iznad mene. I zato ste toliko glasni.« Napravila je kratku stanku i nastavila. »Ipak, neke vam odgovore i ja mogu dati. Prvo ljudsko biće koje je ubilo bio je Kain, ali to nije učinio iz ljubavi, već iz zavisti. Bojao se da nije dovoljno voljen. Usprkos vašoj inteligenciji, vašem znanju i razmišljanju, vi nikada nećete biti u stanju stvoriti ni travku. Nismo mi ti koji daju život, nismo mi ti koji ga mogu uzeti. U nekoj nepredvidivoj situaciji možemo prihvatiti da nam ga oduzmu. Nije lako, nije prirodno, nije ni poželjno, ali je tako. Najdublji zakon Bića zahtijeva odricanje od nasilja. Možda je vaš otac bio motiviran samilošću, a ne željom da se spasi, u ludilu boli mogao je i tako razmišljati. Pri suženom obzoru moguća je i najveća pogreška, a to je da sudimo o tuđem životu. U odsustvu straha od Boga, sve se može dogoditi.«

Vas to ne zanima. Jedino što od mene želite jest da sigurnim tvrdnjama umirim vašu uznemirenost. Ja to ne činim, ili ne činim to onako kako biste vi to željeli i zbog toga vičete, zbog toga ste toliko srditi. Niste toga svjesni?

Zamahnuo sam srdito rukom po zraku, kao da odgovaram: »Sve oko nas.« »Vaša uobičajena mana, generaliziranje. Svijet ste vi, svijet sam ja. Svijet je put naših spoznaja. Ja vama ne sudim, ali vi sudite meni. Ne poznajete moj život, a ipak mi sudite. Nikada me niste poželjeli nešto upitati, ne želite znati što me je ovamo dovelo ni kakva je moja prošlost.

Ona je ravnodušno podigla kuhaču s poda i upitala: »Tko je to svijet?«

»Ali život je nasilje«, odgovorio sam umorno. »Istina«, odgovorila je, »sve dok ne odlučimo izabrati.«

Potom sam iscrpljen klonuo na stolac.

Kain! Koliko sam ga se puta sjetio u posljednje vrijeme! Uvijek razmišljam o njemu kao o biću koje se uvijek čudi. »Zar je tako lako?« sigurno je pomislio odmah nakon svoga čina. »I to je sve? Zar tako izgleda uzeti život?« Ubojstvo ne zahtijeva veću snagu od one potrebne za podizanje putne torbe. Napor je minimalan, a učinak ogroman. Čovjeku se zavrti u glavi kada se sjeti koliko je načina za odlazak na drugi svijet. Gotovo da više zastrašuje smrt koja vreba iz svakodnevnih banalnosti, nego ona izazvana nesretnim slučajem ili katastrofom. Nikoga ne čudi ako ne preživiš automobilsku nesreću ili ako nagaziš na minu i odletiš u zrak. Ali, ako umreš dok jedeš zrno grožđa na izletu ili ako ti posuda za cvijeće padne na glavu dok ideš po cigarete? To je lakoća, razumiješ? Ako nagaziš na zrno grozda, u najgorem slučaju možeš uprljati potplate, no ako ti isto zrno zastane u grlu, može te ugušiti. Lakoća i slabost. Nije to igra riječi, već trenutak u kojem sve postaje kritično. Koliko treba ljudskom biću da odraste? Koliko vremena, hrane, njege i truda? A koliko je potrebno da postane truplo? Zar to nije strašan nesrazmjer? Nekoliko desetljeća i jedna sekunda? Tko se to zabavlja ovakvom igrom? Isti onaj koji je stvorio gazele koje trče brzo kao i gepard? Ili je, paradoksalno, i za geparda sve kompliciranije. On treba biti u izvrsnoj formi, treba imati sreće i pronaći neopreznu gazelu slabije kondicije. Mora vrebati i trčati. Ali ni tada ne može biti siguran u ishod utrke. S nama nije tako, dovoljno je uzeti kamen i gađati onog koji nam je blizu. I u tome je ludilo života, toliko truda i onda ništa. I djeca vole ubijati.

Ubijaju mrave, ptičice u gnijezdu, ako mogu, ubijaju i mačiće. Zašto bi se zaustavljali kada odrastu? Zašto nam je dana mogućnost oduzimanja, a ne davanja života? Ne možemo ništa stvoriti. Možda je destrukcija zapravo davanje oduška zbog te nemoći. Kain je gotovo odmah osjetio grižnju savjesti. »Što si to učinio?« pitao ga je neki Glas, a on se osvrnuo oko sebe i užasnuo se nad onim što je učinio. Ne znam je li to bila sreća ili nesreća. No, kako god bilo, iznad njega je bio Glas koji je govorio i prisilio ga na pokajanje. Zašto se poslije više nije oglasio? Jer je to tada bio jedini takav čin. U tisućljećima koja su uslijedila čin ubijanja postao

»Najčešća pogreška koju čine ljudi jest kada očekuju da ih netko uputi. Prošlo je dvije tisuće godina otkako je Krist sišao na zemlju, a mi se ponašamo kao djeca, čekamo upute. Ako uputa nema, odmah pomišljamo na izdaju. Ali, tko je ikada rekao da Bog treba djelovati umjesto nas? On nam je dao mogućnost izbora. Time je izrazio svoju ljubav prema nama. Dobro i zlo u našim su rukama. U tom smislu vi ste u pravu. Gore nema nikoga tko bi nam pripremio hranu, naš život nije život dojenčadi. Naravno, bilo bi to zgodno, no kakav bi smisao imali naši životi kada bi sve bilo određeno na samom početku?«

Tada sam joj rekao da bih se s time mogao i složiti. Bog se nije morao brinuti o našoj sudbini, mogao je i ne biti dobar, ali je barem mogao biti pravedan. Netko se rodi s Milošću, a netko je traži čitav život i nikada je

je učestala pojava. Ni civilizacija ni različite vjere nisu ga uspjeli zaustaviti. Upravo suprotno, civilizacija i vjera često su ga dodatno poticale. Sjećaš se što sam ti rekao onoga dana kada smo se rastali? Da je tvoj život umjetnost, a moj djelovanje. Dosadile su mi knjige, dosadilo mi je razmišljati o svemu. Već sam spoznao najmoćniji zakon koji vlada životom, spoznao sam da su protivljenje ili bijeg samo smiješan gubitak vremena. Tijekom svih ovih godina samo sam jednom čuo Glas. Nije to bio glas Božji, već glas lisice. Ne mogu ne razmišljati o njemu. Kakva glupost, kakva ludost! Tko je čuo za lisicu koja govori? A ako je to bio glas Božji, zašto se nije ponovno oglasio? Mogao se pojaviti još bezbroj puta i pitati: »Što to radiš?« No, Glas je šutio. Nebo čine kisik, vodik, helij, vodena para i oblaci. U manjim količinama ima i rijetkih plinova. Na većim visinama nalaze se sateliti, svemirski brodovi, a iznad su ostali planeti i Sunce. Između Sunca i planeta, tu i tamo lutaju meteoriti i kometi, ostaci trenutka u kojem je stvoren svemir. Osim toga, nema više ničega. Nebo nad našim glavama samo je jedno veliko rašireno platno. Mrak oduvijek postoji, oduvijek djeluje po zakonu inercije. Rekao sam to i časnoj: »Ono pred čime vi klečite jedna je velika praznina. Nitko odozgo ne upravlja našim postupcima. Nitko nas ne vodi, i ne voli.« Znaš li što mi je odgovorila?

ne nađe.

»Jeste li sigurni u to?« časna mi je odgovorila pitanjem. »Potpuno siguran.«

»Pustite me na miru!« vikao sam na nju i odmicao se. »Zar ne znate da bih vas mogao ubiti?« Ona me ponovno primila za ruku i rekla: »Znam.«

Neki dan krišom sam je promatrao s prozora, zatim sam joj prišao i upitao je: »Čemu služi cvijeće usred blitve?«

Ona se nasmijala, nisam je nikada vidio da se tako smije.

»A čemu bi trebalo služiti? Ničemu!« doviknula mije s druge strane vrta. Te noći uopće nisam spavao. Besane noći postale su pravilo moga života. Razmišljao sam o tom nepotrebnom rasipanju ljubavi i bio sam ogorčen; zatvarao sam oči i škripao zubima. Razmišljao sam kako nije

Jesu li možda tamo postojali prvorazredni i drugorazredni proizvodi, otpaci, antipatije i simpatije? Rang lista zasluga? Što se krije iza te velike nepravde? »Zašto s vama razgovara srdačno i prisno, dok sa mnom nikada nije tako razgovarao?« upitao sam je.

»O kakvom oružju govorite?« vikao sam potpuno izbezumljen. »O kakvom oružju, do vraga, govorite?« Prišla je i pokušala me dodirnuti.

Jedna stvar koju prezirem jest način na koji se ona bavi vrtom. U redu je uzgajati biljke za jelo, ali je među njih posadila i cvijeće, pa ga njeguje i promatra satima, kao da očekuje da joj nešto kaže. Ne podnosim više takvu sebičnost, posvećivanje vremena nebitnim stvarima.

»Znači želite znati razlog, pravi razlog?« »Da.« »Zato što nikada niste odložili oružje. Zato ga niste čuli.« Stao sam nogama šutirati sve što se nalazilo u mojoj blizini.

U tri sata ujutro ustao sam i izašao van. Mjesec je bio visoko na nebu i osvjetljavao je okoliš kao da je dan. Otišao sam u vrt i počeo ga uništavati. U divljem bijesu trgao sam cvijeće, čupao sam ga kao da su u moje srce zabodeni čavli. Kada više nije ostao nijedan zvončić, obrisao sam ruke o hlače i u tišini došao do njezine sobe.

moguće da su stvari posložene na tako bizaran način. Znam daje glupo, ali sam osjećao snažnu ljubomoru. Časna je rekla kako zavist nastaje iz straha da nismo dovoljno voljeni. U tom trenutku bilo je upravo tako. U tami moje usamljenosti cvijeće je postalo mojim neprijateljem, cvijeće i sva ostala živa bića. Mrzio sam pobjedu života, taj svemoćni i slijepi rast. Nisam odobravao takvo rasipanje energije koja će, kad-tad, prerasti u smrt. S promjenom godišnjeg doba cvijeće vene, za ubijanje jednog ljudskog bića zemlja se ne treba ni jedanput okrenuti. Vrlo je jednostavno, dovoljan je jedan pogodak u čelo ili u potiljak. Ubiti znači unijeti jedan čimbenik poremećaja u složenost poretka.

Probudio sam se usred noći. Na trenutak me uhvatila panika, ponovno sam zaspao tek pred zoru, a vani je još uvijek bio mrak. Sat je zastao, psi su zavijali kao poludjeli. Je li moguće da je sunce odjednom odlučilo ne izaći? Bilo me je strah ustati, ostao sam ležati još neko vrijeme. Zatvarao sam oči i ponovno ih otvarao, čekajući svjetlost dana. Na kraju je svjetlost ipak došla. Ledena para prekrivala je staklo, a lijepo je vrijeme donijelo i studen. Lutao sam praznim hodnicima prije no što sam pronašao časnu. Bila je u kuhinji, sjedila je pokraj peći i šivala. »Napokon!« rekla je. »Već sam pomislila da sam ugostila običnu

Otvorio sam prozor. Kiša je prestala, a zemlja je isparavala. Spuštala se magla. Na tlo su kapale još samo kapi kiše s listova. Podigao sam pogled, vjetar je tjerao velike bijele oblake između kojih se naziralo vedro zvjezdano nebo. Ostao sam ondje dok se na istoku nije pojavila jaka svjetlost. Zatim sam zatvorio prozor i otišao leći. Činilo se da ne osjećam ništa, ni pobunu ni nemir. U meni je postojala samo praznina koja dolazi uz snažne osjećaje. Prije no što sam zaspao, ipak mi se pojavila jedna misao. Pomislio sam kako je moj otac bio jedan od onih koji su mi upropastili život i kako je netom prije smrti od mene tražio oprost. Andreu sam uvijek smatrao svojim prijateljem-učiteljem, a kada je odlazio, i on mi je rekao: »Oprosti.«

04.

BILE SU TO POSLJEDNJE riječi iz Andreina dnevnika, pisanje je ovdje prekinuto. Dolje niže bila je još pokoja nerazumljiva riječ, ali se rukopis sada sasvim razlikovao od onog s prethodnih stranica. Jedva jedvice uspio sam pročitati »nikada nećeš doći«, podcrtano dvaput, a ispod toga velikim dječjim tiskanim slovima pisalo je: »OPROSTI, OPROSTI.«

»Nekoliko sam dana vjerovala da sam uspjela«, odgovorila je. »No, pogriješila sam zato što sam u to zaista povjerovala.«

»Htio vas je ubiti?« »Da, mislim da je ušao u moju sobu s tom namjerom.« »Ali, vi ste još uvijek živi. Kako to?« Dugo smo razgovarali pokraj vatre, povremeno je ustajala ne bi li dodala drva. Pričala mi je kako je te noći bio pun mjesec. Čula ga je kada je ušao,

»Nakon one noći u vrtu?« Pogledala je začuđeno. »Kako znate?« »Iz njegova dnevnika. Sve je zapisao.« »Da, nakon one noći. To je bila najniža točka, razumijete li? Kada se do nje stigne, treba se ponovno popeti, ne može se pasti niže, ni ostati na istom mjestu. Te se noći oslobodio tereta, osjećao se lakšim. Možda je upravo taj osjećaj lakoće konačno narušio njegovu ravnotežu. Nije naučio živjeti bez tereta. Mogu to objasniti jedino time da ga je bilo strah.«

»Zašto?« upitao sam. »Zato što ste spavali puna dva dana.«

lijenčinu.«

Nakon što je ispred mene stavila šalicu mlijeka, upitao sam je: »Jeste li ga mogli spasiti?«

Prema njoj više nisam osjećao mržnju, već samo neku vrstu bolne znatiželje. Privukla je stolac i sjela pokraj mene.

»Bio sam umoran«, odgovorio sam. Pripremila mi je nešto za jelo. Dok se vrzmala po kuhinji, krišom sam je promatrao. Osobu koja je stajala preda mnom teško sam mogao povezati s opisom iz Andreina dnevnika.

»Ja sam ubojica«, priznao je. Dočekali su svitanje u istom položaju, veliko Andreino tijelo naslonjeno na sitno i krhko tijelo starice.

Znači, ubijao je više od deset godina. Kada je u bivšoj Jugoslaviji izbio rat, bio je u Africi, no odmah se vratio u Europu.

Ono što ga je najviše pogodilo dogodilo se u onim brdima u kojima se prije pedeset godina borio njegov otac. Otac za ideju, a Andrea za novac. Ni sam nije znao koliko je puta pritisnuo okidač i ubio. Samo je obavljao svoju dužnost, ni u čemu nije pretjerivao, i cijenili su ga zbog njegove hladnokrvnosti.

oduvijek je imala lagan san. Njegove su oči svijetlile hladnim sjajem, i teško je disao. Gledali su se neko vrijeme, koje se njoj činilo iznimno dugim, a zatim je pružio ruke prema njezinu vratu. Nije vikala niti se branila, samo je svoje ruke položila preko mladih i snažnih Andreinih ruku.

»Vi želite plakati«, rekla je. »Plačite.« Andrea je briznuo u plač. Plakao je kao dijete koje su predugo ostavili samo. Časna je sjela na krevet, a on je klonuo do njezinih nogu i naslonio glavu na njezina koljena.

»Baš su mi išli na živce«, tim se riječima povjerio časnoj.

Tijekom jednog čišćenja zaposjednutog područja »išla mu je na živce« jedna djevojka. Jedino je ona preživjela u čitavom mjestu, a oni su upravo potrošili streljivo i nije im se dalo stavljati novo.

Samo ga je jedna stvar činila nervoznim, a to su ljudi koji se boje.

»Ubij je«, rekao je Andrea jednom od mladića. Mladić i djevojka

U tim joj je satima ispričao sve ono što je dotad držao u sebi. Vrlo brzo nakon što smo se nas dvojica rastali pridružio se Legiji stranaca i otišao se boriti u Čad i Gvajanu. Poslije je izabrao slobodnu profesiju.

»Izabrao sam slobodnu profesiju ubojice«, upravo je tako rekao časnoj sestri.

»U tom trenutku«, rekla je časna, »priča kao da se prekinula.« Andrea je počeo govoriti zbunjeno, nesuvislo. Neprestano je ponavljao: »Kao pomahnitala… nikako nije željela otići… kao da je pomahnitala… gledala me, zašto me morala gledati… podigao sam batinu i čuo lisičji glas… lisičji glas, razumijete li?« Časna je započela razgovor jednako uzbuđena kao i Andrea, mora da je ova priča ostala urezana u njezinu pamćenju.

»Tisućama kilometara daleko«, nastavio je Andrea, »usred šume, ta me je žena promatrala i piskutavim glasićem ponavljala: ‘Ne sada, nisam još spremna.’ Nisam mogao podnijeti taj glas. Kako ga ne bih slušao, udarao sam je i udarao… i kada sam završio, bio sam sasvim mokar, a bila je zima i kapi znoja ledile su se na mojem licu. Skrenuo sam pogled, pokraj nje nalazio se dječak, ne znam kako ga prije nisam primijetio. Nisam stručnjak, no nije mogao imati više od dvije godine, još uvijek je bio u pidžami i bosonog je sjedio u blatu. Nije plakao ni vrištao, samo me promatrao bez treptaja. Ispred njega ležalo je nepomično tijelo njegove majke. Da je zaplakao, odmah bih završio svoj posao, i sam plač me je nevjerojatno živcirao. U daljini se čuo zvuk kamiona i žamor ljudi koji su ulazili u kuće. Zapravo, nisam čuo ništa. Obojica smo bili izolirani kao da smo u nekoj čahuri, njegov nepomičan pogled, nepomične zjenice, nijedan treptaj. Nas dvojica i ništa drugo. Shvaćate li kako su me te njegove oči potpuno razoružale, nitko to dotad nije učinio, imao je identičan izraz lica kakav sam kao dijete imao na jednoj fotografiji. Bio sam i približno istih godina kada me otac-vampir uzimao u naručje. Sada znam da je to bio neki drugačiji vampir, nije uzimao moju energiju, a njegova mi je hladna aura nešto darovala. Darovala mi je strah. Više od trideset godina lutao sam uokolo sam. Čitav moj put nije bio kružan, već pun zavoja. Zagrljaji vampira, strah i dug bijeg. Kada sam shvatio da je bijeg samo povratak, stigao sam na cilj. Kaže se da sinovi ispaštaju grijehe otaca. Nije istina, sinovi ne ispaštaju njihove grijehe, već grijesi

mogli su biti istih godina, njemu tek što je izrasla brada. Stajali su jedno nasuprot drugog i nisu se uopće micali. Onda je Andrea, nestrpljiv, uzeo debelu batinu i ubio je.

»Nakon ove priče«, nastavila je časna, »Andrea je pao u dubok san. Spavao je sklupčan kao dijete prije dolaska na svijet. Njegovo je lice imalo izraz koji nisam vidjela proteklih mjeseci. Kada se probudio, bio je potpuno druga osoba, čak mu je i glas bio tiši. Govorio je gotovo šaptom, kao da se bojao da ga ne čuju. Bio je ljubazan, pažljiv, hodao je za mnom kroz hodnike samostana poput psa koji prati gospodara.«

Božja je ljubav drugačija, to je beskrajna ljubav. Najčešće podriva temelje umjesto da ih učvršćuje. I to je ono što zbunjuje i plaši, ali to je i ono što dopušta sinu rasipnom da se vrati kući i da ga dočeka radost, a ne

»I to me je zavaralo«, rekla je tada časna, »bila sam glupa i površna jer sam povjerovala da su to znakovi ozdravljenja. On se promijenio, pomagao mi je u poslu, sam je počeo bojiti zidove crkve i potaknuo me da primijetim koliko su bili tužni, onako oguljeni. Jednom, dok sam bila u vrtu, čula sam ga kako pjeva. Iz crkve je dopirao njegov vedar glas. ‘Hvala ti, Bože, hvala ti što si dopustio da svjetlost nađe put do njegova srca.’ Tjedan dana poslije, uzeo me je za ruku i poveo unutra da vidim rezultat njegova rada. Osvrtao se oko sebe i govorio: ‘Treba napraviti još ovo i ono.’ - ‘Ako želiš, ti se pobrini za to’, odgovorila sam, ‘ja sam prestara.’«

otaca oblikuju sinove.«

»‘Logika ljubavi’, tada sam odgovorila, ‘jedna je vrsta nelogike, često slijedi puteve nedokučive našem razumu. Ljubav je dar, a to često odbijamo shvatiti. U normalnoj logici sve ima svoju težinu i protutežu, postoji radnja ili akcija i reakcija, a između njih uvijek je poznat odnos.

»Prešli smo na ti, na neki način bio mi je poput sina. Zatim smo sjeli i jedno pokraj drugog ostali dugo u tišini. U tom trenutku između nas je postojala prava punoća, svaka riječ ili gesta bili bi suvišni. Poslije večere tražio me da mu pokažem gdje se u Evanđelju nalazi priča o rasipnom sinu. Taj je dio pročitao naglas, nekoliko puta, i zatim rekao: ‘Ali, to nije u redu.’ ‘Što nije u redu?’upitala sam. ‘To što su ljudi ravnodušni prema dobrim sinovima, a zločinca goste raskošnim zabavama. Zašto se ne pobune? Zašto ne šutnu zločinca i ne otjeraju ga tamo odakle je i došao? Sto to znači? Da je loše ponašanje zapravo bolje?’«

»Ja ne znam moliti«, rekao sam joj.

mržnja. Griješio je, bio je zbunjen, možda nije činio zlo, ali se vraća i ne vraća se slučajno, to je njegova odluka. Odluka da se vrati pod očev krov.’«

»To nitko ne zna. Ali, najprije treba zaboraviti na ponos.«

Uslijedio je dugi muk. »Bilo je strašno«, nastavila je potom časna, »strašno. Andrea je bio biljčica koja je tek počela rasti, pala je tuča i odnijela ga sa sobom. Sada pomišljam da se ona vedrina kojom je posljednjih dana zračio može objasniti njegovom već prijašnjom odlukom. Smrt, odnosno kraj boli, bilo je ono što ga je činilo toliko radosnim. Ali, možda i nije bilo tako, možda griješim, njegova je svjetlost bila prava svjetlost, a možda se upravo zbog toga i bojao. Pogrešno je što je o sebi sudio mjerilom odrasla muškarca. Nije bio sposoban za milost prema samom sebi, nije ju mogao imati. Jedna duša koja odlazi na ovakav način poražena je duša. Njegov je poraz i naš poraz. Sada, više nego ikada, Andrei je potrebna pomoć. Zato sam od vas prve večeri tražila da se molite, kako biste mu pomogli podnijeti težinu njegova čina.«

»Završila sam riječima: ‘Vrata su uvijek otvorena, razumiješ li sada? Eto što to još znači.’« »Andrea je još neko vrijeme ostao zamišljen, a onda je ustao i poželio mi laku noć.«

»Sljedećeg jutra isprva nisam bila zabrinuta. Andrea se najčešće pojavljivao oko deset. Uznemirila sam se negdje oko podneva. Pokucala sam na njegova vrata, no nije bilo odgovora. Ušla sam, soba je bila prazna, na krevetu su bile bilježnica i olovka, a na podu njegove blatne čizme. Tada je moj nemir prerastao u paniku. Otvarala sam redom vrata svih soba, zatim sam pojurila van. Dok sam prolazila dvorištem, kroz prozor sobice ugledala sam njegove noge kako vise sa stropa. Nedaleko od vrata bila je iskopana zemlja. Prije no što se ubio, iskopao si je grob.«

Pogledala me je, a njezin je pogled ponovno postao bistar.

Oboje su našli zamjenu za mene: u Orsinu krevetu bio je drugi

IZ MJESTA U DOLINI autobus je jedanput dnevno vozio u Ljubljanu. Svako jutro skupljao sam ono malo svojih stvari s namjerom da otputujem. Ali, navečer sam još uvijek bio ondje, pokraj vatre, s časnom. Poslije deset dana ispraznio sam torbu i bacio je na vrh ormara. U hladnim i usamljenim noćima shvatio sam kako bi moj odlazak značio da samo nastavljam sa svojim uobičajenim ponašanjem. Bježimo kada nas nešto ili netko prati. Iza mene su bile same sablasti, a onaj koji od njih bježi ide ususret ludilu. Četiri križa bila su iza mene: križ moje majke, moga oca, Andrein križ i onaj koji se odnosio na moju ambiciju. Svi su bili pod zemljom. Više nisam imao potrebe nekome nešto dokazivati, čak ni samome sebi. Sada sam znao da su sve moje radnje bile samo reakcije, sve što sam činio bilo je samo zato da se usprotivim volji drugih. U meni više nije bilo pokreta, već samo statičnosti. Bio sam nepokretan i slab. Bio sam odrastao čovjek, a osjećao sam se kao dijete koje je tek došlo na svijet. Osjećao sam kako su godine na meni ostavile ožiljke, bio sam brodić koji je predugo stajao zapušten u vodi. Mogao sam podignuti sidro i prepustiti se struji ili ga izvući na suho, ostrugati, obojiti i osposobiti za plovidbu otvorenim morem. Kod kuće me nije čekao nitko, moj je život postojao u meni i u srcu nikoga drugoga. Da umrem, nitko me ne bi oplakivao, nisam imao posao, ni cilj. Oko mene je bila pustoš, kakva obično slijedi nakon nerazumna iskorištavanja zemlje.

05.

S vremena na vrijeme, dok sam radio u vrtu ili popravljao ogradu, pred očima su mi se pojavljivale slike iz moga života u Rimu. Vidio sam Orsu, ispruženu na krevetu, i Nenu kako prekriženih nogu sjedi na kauču.

Jednog dana umrijet će i Federico, kao i njegove dugonoge golišave asistentice. Umrijet će i Orio, iznemoglo će pasti na svoje vreće pune novca. I na Orsin pogled pantere past će veo mrene, a zatim dolazi smrt. Na kraju ćemo svi imati isti krevet, hladnu ploču u mrtvačnici.

muškarac, a pokraj Nene netko tko je, kao i ja, bio opsjednut uspjehom. Gledao sam svoj život kao što ga neke osobe vide u trenutku smrti. Bio sam samo promatrač. Svi događaji izgledali su mi kao veliki kotač koji se okretao. Okretao se zajedno sa svojim žbicama. Razmišljao sam o ekološkim nišama o kojima mi je Andrea toliko pričao, moja je ostala prazna i odmah ju je popunio netko drugi. Taj drugi neće izbjeći moju sudbinu: prezir i očajanje čekaju ga iza ugla. Uvjeren je da je važan, a zapravo je samo običan lakrdijaš. Lakrdijaš koji skače i pjeva, i vrti se u zraku među kosturima koji sjede usred pustoši.

Raspadanje je svilena nit prema kojoj smo svi trčali, kako pobjednici tako i gubitnici. Sve se to jasno vidi na kraju ravne linije. A ipak se većina nastavlja ponašati kao da ona ne postoji. I dalje se osjećaju mladima, zdravima i moćnima i uvjereni su da će takvi ostati zauvijek. Kao da sam se iznenada našao pred planinom, no ona je oduvijek bila ovdje, samo što je ja nikada nisam primjećivao. Bila je tu otkako je umro moj prijatelj iz klupe i otkako sam shvatio da oko mene postoji praznina. Na padinama planine, vulkana i ledenog brijega odvijao se život. Prije dolaska na vrh bilo je nemoguće shvatiti njegovu tajnu. Možda je mamac, koji mi je bacio Andrea kako bi me doveo u samostan, bio jedini čin ljubavi u njegovu životu. Navečer, pokraj vatre, često sam razgovarao s časnom. Bio sam iznenađen kako su ovdje gore riječi imale drugu težinu. Sve dotad, iako to prije nisam primjećivao, slušao sam samo neprestano brbljanje. Bujica riječi izlazila je iz mojih i tuđih usta. Te riječi nisu bile ništa drugo nego crna tekućina koju ispušta sipa da bi zamutila vodu. Vidjelo bi se malo ili gotovo ništa, no to nije bilo važno. Bilo je udobno u njoj živjeti.

Nisam mogao prestati razmišljati o smrti. Ne Andreinoj ili svojoj, već o onoj koja pogađa ljude koji su uvjereni u svoju svemoć.

Još joj je uvijek bilo teško govoriti o Andrei, to je bilo očito. Čim bih izgovorio njegovo ime, nestajalo je radosti s njezina lica. Ali nije izbjegavala temu.

Jedne mi je večeri rekla: »Andrea je bio zarobljenik svoje iznimne inteligencije.

Djelomično je to možda i bilo točno. Naviknut držati pogled na toj spravi, nije primijetio da se pred njegovim očima otvara tek djelić

Zatim sam upitao časnu: »Zašto su neposredno prije smrti obojica izgovorili istu riječ?« A ona je odgovorila: »Često, tek sam kraj jednog puta otkriva ono što se na tome putu događalo. Krajnja nužda omogućuje da svoje postupke sagledamo u drugačijem svjetlu. U jednom trenutku shvaćamo da smo pogriješili, ali je prekasno da nešto promijenimo. Zbog toga se traži oprost. Tražit ću ga i ja, tražit ćete ga i vi. Nitko to neće izbjeći. Bilo bi drsko to ne učiniti jer je životni put satkan od pogrešaka. Samo malobrojni na početku upoznaju Svjetlost, svi ostali nastavljaju tapkati u mraku. I kada se netko od njih približi spoznaji Duha, on i dalje griješi. Svi griješimo iz jednostavna razloga jer smo ljudi, jer naš pogled seže samo do određene točke, ne prolazi kroz predmete niti nadilazi horizonte. Uvijek ostaje taman kutak koji se ne može vidjeti. Često je lakše pokleknuti nego nastaviti.« Pričali smo dugo i o razgovorima koje smo Andrea i ja vodili u mladosti. O tome kako sam bio opčinjen njegovim riječima, kako sam u njemu prepoznao učitelja, i naposljetku, koliko su njegove riječi utjecale na moj životni put.

Ona je oko njega napravila krletku, sagradila ju je na prijevaru, obmanuvši i njega samog. Predugo je bio uvjeren da je ona dobar dalekozor, štoviše, možda čak i teleskop. Sa svojim lećama mogla je lutati od zemaljskih ponora do najudaljenije svjetlosti zvijezda, mogla je označiti putanje i utvrditi točke pada. Oštrina njegove misli činila je da se osjeća svemoćnim, bio je uvjeren da vidi najskrivenije stvari.

Često sam pomišljao na riječ »oprosti« koju su mi uputili otac i Andrea.

»Ja sam prilično stara«, dodala je, »gledala sam kako prolazi velik dio stoljeća. I zato mogu reći da je to zlo našega vremena. Ponosna inteligencija koja se hrani samom sobom. U jednom trenutku nestaje strah od Boga, ljudsko djelovanje postaje isprazno, iskorijenjeno od većeg plana. A gdje je praznina, ondje je i Iracionalno. Ono se širi posvuda i rasipa svoje ludilo. Ono što je bilo ono što jest ovisi o tome. Bez poštovanja i bez ljubavi čovjek je samo majmun koji trči po svijetu krvavih ruku.«

stvarnosti. Dalekozori uvećavaju i približavaju samo ograničen dio vidika, a to je otprilike dvadeset stupnjeva. Preostalih tristo četrdeset ono je što se nalazi izvan. Kada se, na kraju, njegov pogled oslobodio, nije izdržao pogled na cjelinu. Nije to uspio podnijeti.«

»Dakle, treba biti glup?« upitao sam. »Ne«, odgovorila je, »treba biti ponizan.«

»Jednog će dana od nas tražiti da položimo račun o tome kako smo je upotrijebili. Vjerojatno ti je poznata priča o darovitosti. Velika je zabluda miješati znanje i moć, misliti da nam inteligencija služi za gospodarenje stvarima i ljudima, njihovu posjedovanju ili oblikovanju. Bez poniznosti, bez suosjećanja, inteligencija je samo bijedna parodija sebe same. Vjeruješ da te čini slobodnim, no ona te zatvara. Neprimjetno i strpljivo, oko tebe gradi krletku. A ti stojiš i vjeruješ da slobodnije dišeš. Kada primijetiš da nije tako, tada je prekasno. Bojiš se izaći, poput životinje koja predugo živi u kavezu.«

Gledajući me ravno u oči, nastavila je: »Pogrešno je vjerovati da je inteligencija naša zasluga. Što smo inteligentniji, sve više u to vjerujemo. Inteligencija u sebi skriva zametak superiornosti. Ali, superiornosti čemu? Kome? Mi ne stvaramo inteligenciju. Ona je dar, neka vrsta blaga koje treba njegovati. Ona nam je samo povjerena, moramo je poštovati i imati u nju povjerenja. Nitko ne može odlučiti da postane inteligentan, razumijete li? Nitko to ne može zahtijevati, kao što nitko ne može odlučiti ‘koliko’ će biti inteligentan. Nad time se treba nakratko zamisliti i prepriječiti put ponosu.«

»Što je to Iracionalno?« upitao sam. »Zovi to kako želiš. Ono ima mnogo imena, ali djeluje samo na jedan način.« »A to je?« »Uništava sudbine. Sije tamu, otuđuje čovjeka od vlastita bića.«

§ U mjesecima koje smo proveli zajedno upoznao sam njezinu slabost i njezinu snagu, slabost stare žene i bezvremensku snagu njezina duha. Često sam razmišljao o neugodnom osjećaju koji mi se javio kad sam je prvi put ugledao. I ja sam, kao i Andrea i svi ostali, imao predrasude prema časnim sestrama. Sudio sam o njoj po njezinoj odjeći, umjesto po njezinoj osobnosti. Tražio sam sladunjavu utjehu, a našao sam se pred ljudskim bićem koje mi se obratilo s takvom bistrinom i znanjem kakve do tada nisam poznavao. I tako sam, na kraju, skupio hrabrosti i postavio joj pitanje koje me oduvijek mučilo i koje je bilo temelj oko kojeg se vrtio moj život.

»Baš želite da vam odgovorim?« »Da.« »Odgovor je da odgovora nema. Onaj koji kaže da ga zna, onaj koji priča o nagradama i kaznama, taj laže. Ako umre dijete, što se ima za reći? Ništa. Možemo proklinjati nebo ili prihvatiti njegovu tajnu. Čovjek se može boriti samo protiv manjeg zla, protiv zla naših postupaka. Samo jedna riječ ili gesta mogu povećati ili umanjiti zlo na svijetu. Hoćemo li se opredijeliti za jedno ili drugo, ovisi samo o nama.«

»Dakle, zlo… Zašto zlo postoji?« Bilo je ožujsko poslijepodne, sijali smo blitvu u vrtu. Ona se uspravila. Stajala je usred brazde sa sjemenjem u ruci.

Godinama je predavala u jednoj gimnaziji kada su njezinu obitelj ubile ustaše. Ona se spasila samo zato što je otišla u podrum po vino.

O njezinu životu nisam znao mnogo. Na neki način, kao da se sramila govoriti o sebi. Odgovarala je samo kada bih je nešto pitao. Ponekad bi nešto i dodala, ali samo toliko da mi pomogne razumjeti odgovor.

Pred provalom zla osjetila je koliko je skromno znanje za koje je do tog trenutka mislila da je neiscrpno. Nije prihvaćala činjenicu da je njezina obitelj ubijena, a da je ona preživjela.

»Poslije pokolja, godinama sam živjela s bodljikavom žicom oko srca.

Časna je nastavila: »Pogledajte ovo sjeme blitve, pogledajte kako je nezgrapno, štoviše ružno. Onaj koji ne zna o čemu je riječ, pomislio bi da je riječ o izmetu glodavca. Ali ovdje, u nekoliko kubičnih milimetara tvari, ima svega. Ovdje se nalazi skupljena energija i plan budućeg rasta. U njemu su već veliki zeleni listovi koji će u lipnju bacati sjenu nad vrtom. Mnogi ljudi osjećaju ganutost pred velikim otvorenim prostorom, planinama ili morem. Samo tako osjećaju se sjedinjeni s dahom svemira. Meni se uvijek događalo suprotno. Male stvari u meni izazivaju vrtoglavicu beskonačnosti.« »Primjerice, sjemenke bundeve mogu se jesti ili saditi. U prvom slučaju ne događa se ništa, ali u drugom će za nekoliko mjeseci niknuti velika biljka koja će svoje listove proširiti na čitav vrt. Izgleda kao neka čarobna biljka, između njezinih listova pojavljuju se okrugle i sjajne bundeve. Kada ih otvoriš, imaju boju sunca na zalasku. Potom se zaustaviš i pitaš se odakle sve to? Teško je vratiti se do majušnog sjemena. Ali, postojao je plan, razumijete li? Zadatak ovog malog sjemena bio je postati ona narančasta svjetlost kojom zrači kora.«

Tako mi je ispričala kako je, prije odlaska u samostan, studirala matematiku. Njezina inteligencija težila je savršenstvu, zbog toga je izabrala baš taj studij. Dugo je bila uvjerena da se brojevima i pravilima može objasniti sve.

»Svi smo mi sjeme bačeno u zemlju, ali to često zaboravljamo.«

Draže bi mi bilo da je to bila oštrica noža jer ona ubija. Bodljikava žica čini svaki udisaj sve bolnijim.« »Godinama sam lutala po Europi, poput psa lutalice. Nijedno mjesto, nijedan odnos nisu mogli promijeniti moje stanje ošamućenosti. Zrake svjetlosti koje su me obasjavale u zoru bile su zrake mržnje. Mrzila sam one koji su ubili, mrzila sam svog oca i njegova načela zbog kojih je ubijen. Mrzila sam svoje znanje koje je bilo veliko i beskorisno, kao potrgana ribarska mreža.« Zatim je dodala: »Veoma dugo moje je nebo osvjetljavao samo bljesak požara. Plamen se širio s jedne strane na drugu, nošen vjetrom palio je i gutao sve pred sobom, nije se zaustavljao ili tražio dozvolu.« Napravila je stanku, kao da uzima zrak, a potom je nešto tišim glasom nastavila: »Onda sam jednog dana, putujući vlakom, pronašla Evanđelje koje je netko zaboravio na sjedalu do mojeg. Nisam imala što čitati pa sam ga odlučila pogledati. Bilo je proljeće, vlak je sporo vozio. Kroz otvoren prozor dopirao je snažan miris bagrema u cvatu. Nasumce sam otvorila knjigu i slučajno spustila pogled na jedan redak. Pisalo je: ‘Mir vam svoj osravljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.’«10

»Kao da sam bila žedna i iznenada pronašla kap vode. Znala sam da o njoj ovisi moj spas. Ali, još uvijek nisam znala je li iza kamena bio izvor ili samo rosa. Šetala sam se dugo po kamenoj pustoši i uvjerila se da je cijeli svijet takav, užegao i surov, bez ikakva oblika života, bez svjetlosti, osim svjetla požara koji sam nosila u sebi. A onda se, iznenada, preda mnom pojavila oaza. Bilo je tu palmi, cvijeća, cvrkuta ptica, voća i

»Te su riječi odmah ušle u mene i ostale zabodene poput čavla ili svrdla bušilice. Napravile su mali otvor u tami koja je predugo obavijala moje dane. Kroz otvor je ušla i svjetlost. Na početku je to bila samo zraka koja je odlazila i vraćala se. Ponekad, prije no što bih zaspala, obraćala sam se nekome čije lice još nisam poznavala. ‘Molim te’, govorila sam, ‘učini da ova svjetlost ne nestane, učini da je bude i sutra.’«

Zatim je laganim hodom nestala u dnu hodnika.

neprestanog žubora s izvora. Mogla je to biti varka, a i nije morala biti. No, kako to znati? Trebalo se približiti. Tek sam tada shvatila da je hlad bio stvaran i da je voda zaista bila voda. Dok je svježina ulazila u moje tijelo dogodilo se nešto čudno, nešto se promijenilo u mojem pogledu.

Ona se nasmiješila kao da joj je pitanje postavilo dijete. »Kazniti se? Ma zbog čega?«

»Htjeli ste sebe kazniti?« upitao sam je nakon što smo ustali.

Nestao je mutni veo koji ga je toliko dugo prekrivao. Oči su bile iste, ali ono što sam vidjela bilo je drugačije.«

»Kako drugačije?« upitao sam. »Drugačije zbog radosti.« Bila je kasna večer, razgovarali smo još neko vrijeme. Pričala mi je o svom dolasku u samostan i o dugim godinama provedenima u Indiji gdje je liječila umiruće.

Nekada davno, taj bi mi kontakt smetao, ali nešto se u meni promijenilo. Mislio sam na svoju majku i na njezinu samotnu bol i osjetio kako me preplavljuje toplina. Skrbeći se o njoj, skrbio sam o svim osobama koje su prošle kraj mene i umrle, a da ih nisam ni dotaknuo, niti okrznuo njihovu bol i samoću. Njezin glas pratio je propadanje tijela, svakim je danom postajao sve slabiji. Samo je njezin duh bio nepromijenjen, bistrina i preciznost izražavanja ostali su isti. Kako je ne bih ostavljao samu, osposobio sam neke sklopive ležaje kojih je bilo posvuda po samostanu. Gdje god sam išao ja, išla je i ona.

Tako sam je počeo nositi u naručju. Bila je vrlo lagana, ne znam zašto sam očekivao da je mnogo teža. U početku se činilo kao da joj je malo neugodno, predugo je ona bila ta koja se brinula o drugima, a još nije bila spremna na promjenu uloga.

06.

SESTRA IRENA UMRLA JE drugog prosinca sljedeće zime.

Polako se ugasila, kao što to obično biva sa zdravim i starim ljudima. Već se toga ljeta teško kretala, a u listopadu je pala u krevet. Nije željela da pozovem liječnika, ni da je odvedem u bolnicu.

No, poslije nekoliko dana prepustila se. Umjesto da glavu drži uspravno, ona ju je položila na moja prsa. Od znatiželjne ptičice koja se napreže kako bi izvirila iz gnijezda, pretvorila se u umornu ptičicu. Osjećao sam njezine duge hladne prste na svome vratu.

»Sada smo kao anemona i riba-klaun«, jednom mi je rekla, »ti hodaš, a ja te slijedim. Iako ne želim, moram na to pristati.«

Ta iznenadna fizička bliskost dovela nas je do toga da više nismo bili na vi, što je našem odnosu dalo novu dimenziju. Više nismo govorili

»Ne, borim se protiv tvog ponosa.« Osmjehnula se na moju šalu. »Imaš pravo, s godinama i ponos raste.« Njezine riječi o drugačijoj radosti pratile su me mjesecima. Naučio sam ustajati sa zorom. Kada bih se probudio, sve mi se češće događalo da osjetim nešto sasvim novo. Bio sam veseo i to bez posebna razloga.

Dok smo jednog dana prolazili dvorištem, rekla je:

Ponekad je bila tužna, žalila se što se toliko oko nje brinem.

»To nema smisla, idi u šetnju, opusti se! Mlad si, tvoje je tijelo puno snage«, govorila je. »Osim ovoga, ne postoji ništa drugo što bih sada želio raditi«, odgovorio sam.

Svaka mi je sitnica mogla izmamiti osmijeh, u mojem je pogledu bilo čuđenja. Kao da se dio mene počeo širiti i disati na nov način. Često sam razmišljao o onom malom otvoru kroz koji dopire svjetlost o kojem mi je pričala sestra Irena.

Glupavo sam dodao: »Zašto?«

povišenim tonom kao dva planinara na dva različita planinska vrha, a naši su razgovori sve više nalikovali na šapat.

Dok sam jednog jutra klečeći u vrtu sadio kupus, postavio sam joj novo pitanje.

»Zar se tako kažnjavaš?« upitala je.

»Došla sam ovamo umrijeti sama. Željela sam otići neprimjetno i nikoga ne uznemirivati. Međutim, došao si ti i sada se sve vrti oko mene. Nosiš me od jutra do mraka, kao da sam Veliki vezir.«

»Milost je zapravo radost, zar ne?« Bila je jako umorna. Umjesto odgovora, samo je spustila kapke u znak odobravanja.

Tada je lagano podigla ruku, a ja sam svojim pogledom slijedio njezin pokret. Iznad nas bio je velik kesten pun plodova, a iznad njega velika i sjajna nebeska tišina. Bila je prisebna do posljednjeg dana. Nisam je više ni trenutka ostavljao samu.

Kad je moju ruku stavila među svoje i rekla »oprosti«, kiša je udarala po prozorskim oknima. Prestala je disati malo prije svitanja. Počešljao sam je, okupao i položio na krevet. Sa strane sam zapalio dvije bijele svijeće. Zatim sam odjenuo jaknu i otišao se prošetati. Nebo je još uvijek bilo tamno, ali je kiša prestala. Krenuo sam uskim puteljkom koji je od samostana vodio prema vrhu brda. Osjećao sam se laganim, neobično laganim. U meni je bilo boli, ali i neke drugačije slobode.

U toj su godini svi ožiljci polako nestajali. Na stvari više nisam gledao proračunato, inteligencija se rastapala u nešto drugo.

Hodajući, dugo sam razmišljao o godini koju smo proveli zajedno, o njezinoj ruci sa sjemenjem, o njezinoj radosti i čvrstini. Razmišljao sam o slučaju koji je spojio naše živote, o tome kako mi je, možda još od trenutka rođenja, bilo suđeno doći ovamo. Iza mene su ostale duge godine zbunjenosti, bol koju sam iskusio i bol koju sam prouzročio. Moram se vratiti daleko u prošlost kako bih stigao do točke u kojoj bih mogao ponovno sastaviti svoju osobnost. Do točke prije mojih taštih ambicija.

To drugo još uvijek nije imalo ime, ali sam znao da sam ga barem već jednom bio susreo. Bilo je to kada sam, još kao dijete, pomilovao janjad koja je putovala ususret smrti. Bio je to tek trenutak. Trenutak koji je

Odrasti ne znači zaboraviti na to stanje, već ga ponovno postići. Ponovno pronaći naš istinski pogled. Kada sam stigao na vrh brda, počelo je puhati i temperatura je naglo pala. Stajao sam gore i nije se čulo ništa osim fijuka vjetra. Bio je to onaj isti zvuk koji me plašio u snovima dok sam bio dijete. Stajao sam tamo i znao sam da je ona mrtva. Ali, znao sam i da je živa, gotovo da sam pokraj sebe osjećao njezinu prisutnost.

Ganuće zbog golotinje, blagost zbog njegove krhkosti. Isto ganuće i istu blagost koju sada osjećam za sva živa bića koja nesvjesna sebe hodaju zemljom. Za sve obuzdane, sakate ili uništene živote. Za živote koji cure kao pijesak iz ruke djeteta. Blagost zbog golema vijenca u kojem su isprepleteni svi životi, bez ikakve razlike. Za one koji ne prepoznaju čar prvog pogleda, za sve zbunjene i preplašene ljude.

Ganuće i blagost.

Tamo gore shvatio sam da se više ne bojim smrti, jer život i smrt dva su različita oblika postojanja. Shvatio sam i da u meni više nema mjesta za prazninu, i da praznina postoji samo do trenutka dok se ne prihvati

Da mi je otac ostao u sjećanju kao novorođenče, a ne kao pijanac, nestalo bi i moje mržnje. Jedino što bih osjećao bila bi blagost. Ista blagost koju sam osjetio uz njegov krevet prije nego što je umro.

otkrio neku drugačiju vrstu razumijevanja. Sa šesnaest godina mislio sam da je to umjetnost. Sada znam da je to bila blagost. Iznenada se preda mnom pojavila slika djeteta koje dolazi na svijet. Bio je to moj otac. Nije bio sam. Iza njega su stajali moja majka, Andrea, Neno, Federico, Orio, Orsa. Oni i sitno naborano tijelo sestre Irene. A iza njezina tijela, moje. Jednom davno svi smo bili goli, slabi, krhki i iznenađeni. Toga smo dana svi imali isti pogled. Pogled lišen predrasuda i radosno sjajan. Bilo je nečeg mučnog u toj slici, iznutra sam osjećao vatru. Naposljetku, razmišljao sam dok sam se penjao prema vrhu brda, da bi čovjek prestao mrziti, treba promatrati ljude na taj način.

»Ljudi vole ubijati životinje jer im zavide na njihovoj prirodnoj ljupkosti«, rekla mi je jednom sestra Irena.

Odlučio sam se vratiti. Puteljak je već bio prekriven snijegom i moji su koraci drugačije odzvanjali.

Kada se jelen pomaknuo, pomislio sam da je bila u pravu. Bilo je Božjeg dara u svijetu živih bića, ali čovjek je činio sve kako bi se isključio iz tog svijeta. U njezinu sobu ušao sam u trenutku kada su svijeće dogorijevale. Namočio sam dva prsta i ugasio ih. Zatim sam ih zamijenio novima.

Netom prije povratka u samostan sreo sam jelena velikih rogova. Trljao je vratom i njuškom o koru stabla, a tijelo mu je pokrio snijeg. Mislio sam da će pobjeći čim me ugleda. Međutim, on se nije ni pomaknuo. Imao je neobično crne i sjajne oči, s dugim zaleđenim trepavicama. Nije se bojao, a u njegovu pogledu nije bilo ni traga procjenjivanju ili izazivanju. Samo me je gledao.

Stajao sam tamo, ali to više nisam bio ja, sada sam bio dah dupina usnulih u morskoj dubini. Bio sam lav koji se šeće savanom i gazela koja se napaja na rijeci. Bio sam sjeme i biljka i maleno ždrijebe koje još tetura na nogama. Bio sam konj, biljka i slon na umoru, i njegovo veliko i mudro tijelo koje odjednom iznemoglo klone. Bio sam ovaj svemir daha i rasta. Bio sam sve to i bio sam čovjek. I upravo stoga što sam bio čovjek, plakalo mi se, jer čovjek živi u golemom i veličanstvenom svemiru, a toga nije ni svjestan. Uništava, troši i pokorava svu beskrajnu i pametnu ljepotu što mu je darovana.

Stajao sam tamo i bio sam sretan zbog vjetra. Bio sam sretan i zbog zemlje i kiše koja pada i pomaže biljkama da rastu.

Stajao sam tamo i jecao. U jednom trenutku vjetar je oslabio i počeo je padati snijeg, velike pahulje koje su se na meni topile i prekrile čitav krajolik.

smrt.

Dala mi je komadić papira s tekstom koji sam trebao pročitati. Bila je to jednostavna molitva svetog Franje.

Nakon što sam pročitao: »Tko prašta, bit će mu oprošteno. Tko umire, rađa se za vječni život«, nebo je ponovno počelo sniježiti.

»Sada si shvatio«, rekla mi je jednog od posljednjih dana.

»Je li to pitanje?« »Ne, to je zaključak.« »Što sam to shvatio?« upitao sam. »Najjednostavniju stvar. Što je to ljubav.« »I što je?« »Ljubav je brižnost.« §

Ostao sam pokraj sestre Irene čitavo poslijepodne i čitavu noć. Dok sam je promatrao pri treptavoj svjetlosti svijeća, više mi se puta učinilo da se osmjehuje.

Sljedećeg jutra, prema njezinoj želji, umotao sam njezino tijelo u bijelo platno. Veliki i tamni oblaci stajali su nepomično na nebu.

Morao sam lopatom razgrnuti puno snijega da bih uopće došao do tla, a zatim sam iskopao zemlju kako bih je pokopao. Oko nje su počivale njezine mrtve sestre i nemirno Andreino tijelo.

Napomene 1 Svi biblijski navodi preuzeti su s biblija.ks.hr (Kršćanska sadašnjost)

2 Autorica ovdje aludira na Prvi svjetski rat (op. pr.)

3 Lambretta - motocikl, skuter proizvođača Innocenti, sličan Vespi, proizveden u Italiji nakon Drugog svjetskog rata.

4 arditi - posebni odred talijanske vojske tijekom Prvog svjetskog rata; vojnici jurišne trupe; tal. ardito smion, odvažan, srčan (op. pr.)

5 Seicento - Fiat Seicento - model automobila.

6 Neckar - rijeka u Njemačkoj (op. pr.)

7 Ugo Foscolo - tal. književnik (1778.-1827.); prvi talijanski moderni književni kritičar; ističe slobodu fantazije i stvaralačku autonomiju pjesnika (op. ur.)

8 Zemlja drhti - poznati neorealistlčki klasik talijanskog redatelja Luchina Viscontija snimljen prema romanu Glovannija Verge Obitelj Malavoglia (op. prev. orig. La terra trema)

9 Julius Evola (1898.-1972.) - talijanski filozof, ezoterist, hermetičar i okultist. Djelovanje na talijanskoj kulturnoj sceni započeo je u okviru postfuturističkih avangardnih skupina, (op. prev.)

10 Ivan 14, 27