Što roditelji ne bi trebali činiti, a svjedno čine

Sadržaj

Riječ autorice

4

1. Problemi s uspavljivanjem i spavanjem

7

2. Prestanak dojenja i odvikavanje od dude varalice

25

3. Navikavanje na kahlicu i druga higijenska pitanja

43

4. Ljutnja i agresija

61

5. Posesivnost i problemi odnosa s djecom na igralištu

77

6. Durenje i ispadi u dvogodišnjaka i trogodišnjaka

93

7. Disciplina za predškolce: metode posljedica i poticaja

111

8. Dječja sramežljivost i problemi u ophođenju s drugima

127

9. Dječji strahovi 10. Dječja ljubomora

141 155

11. Razvoj spolnih uloga u djece i seksualni odgoj 12. Dječji vrtić Pogovor

185 206

3

171

Riječ autorice

Ideja za pisanje ove knjige javila mi se nakon što sam radeći kao dječja i obiteljska psihologinja skupila više od dvije tisuće odgovora na pitanja što su mi ih roditelji postavljali na mojim internetskim stranicama.* Koliko god raznorodna bila, pitanja su se zapravo mogla svesti na nekoliko osnovnih tema što su najviše zanimale roditelje. Od tih je tema sačinjen sadržaj ove knjige.

Gotovo sva su pitanja počinjala riječima: "Što da učinim kada moje dijete…" Slijedili su različiti nastavci: "…boji se pasa, ne želi spavati sâmo u svom krevetu, odbija ići u dječji vrtić, siše prst, zapitkuje 'što je smrt?'" i tako dalje.

Roditelji su željeli dobiti praktičan savjet i preporuku te naučiti kako se ponašati u određenoj situaciji. Često su opisivali postupke koje su "poduzeli", a koji "nisu pomogli", moleći zatim za "ispravan" savjet.

Katkad bi se utvrdilo da roditelji jednostavno nisu bili sasvim sigurni postupaju li ispravno i smiju li nastaviti u zacrtanom smjeru. Tražili su potvrdu i odobrenje stručnjaka. U drugim su slučajevima uistinu griješili i svojim "neispravnim" postupcima samo pogoršavali situaciju, ozbiljno otežavši život i sebi, i svojem djetetu.

*Autorica knjige Marina Zažigina dječji je i obiteljski psiholog, stručna suradnica Europskog centra za podršku obitelji. Provodi individualne i grupne terapije s djecom i roditeljima. Detaljnije informacije o autorici, kao i analiza slučajeva iz njezine prakse psihološkog savjetovanja predstavljene su na mrežnim stranicama www.happymama.ru.

4

RIJEČ AUTORICE

5

Tako sam pored tipičnih situacija postupno prikupila i "zbirku" tipičnih pogrešaka što su ih roditelji činili u odgoju djece predškolske dobi. Ako postoji općenito "kamenje spoticanja", onda postoji i prilično visoka vjerojatnost da se iste pogreške ponove u novoosnovanim "mladim" obiteljima. Upravo je želja da roditeljima mališana i predškolaca pomognem da se u psihološkom smislu mudro ophode s djecom odredila glavni cilj ove knjige. Dakle, riječ je o djeci predškolske dobi (od rođenja do 6 ili 7 godina). Opis svake teme uključuje sljedeće: - uzroke nastanka problema; - pogreške postupke roditelja; - nepovoljne vanjske uvjete koji pogoršavaju situaciju; - posljedice pogrešaka; - načine prevladavanja nastalih izazova; - vrijeme koje je za to potrebno (ako ga je moguće predvidjeti).

Kako bi čitatelji mogli vidjeti kako preporučene metode primijeniti u praksi, na kraju svakog poglavlja odgovaram na najzanimljivija pitanja roditelja. Osim toga, analiza "slučajeva iz života" korisna je za "utvrđivanje gradiva" i uvijek je zanimljivija i od najpametnije teorije ("suhi ostatak" nečijih zapažanja u udžbenicima iz psihologije).

Naravno, navedeni odgovori ni približno ne iscrpljuju predstavljeni problem. Oni najčešće tek ukazuju na smjer njegova rješavanja. Upravo zato u preporukama ne bi trebalo tražiti univerzalan recept za sve životne situacije. Savjet koji odgovara autoru pisma može biti neprikladan za čitatelja koji misli da se našao "sličnoj" situaciji. Objasnit ću zašto je to tako.

Internetsko savjetovanje često zovu savjetovanjem "naslijepo". Budući da je u osnovi anonimno, psihologu ne dopušta da kreira mišljenje o osobi koja postavlja pitanje. A to znači da psiholog dajući ovaj ili onaj savjet može donekle pogriješiti.

Ova se knjiga može smatrati korakom koji slijedi nakon internetskog savjetovanja u sklopu edukacije roditelja. Međutim i tu su mogući "promašaji". Katkad se dogodi da doslovna primjena preporuka dovede roditelje u slijepu ulicu. U tome nema ništa čudno. U ispravnom

6

ŠTO RODITELJI NE BI TREBALI ČINITI, a svejedno čine

definiranju strategije postupanja s djetetom, kontekst, odnosno specifičnost situacije, imaju ogromno značenje. U kratkom pismu taj kontekst, naravno, ostaje skriven. Roditelji koji ovu knjigu čitaju s preskakanjima, a preporuke i savjete primjenjuju sporadično i nedosljedno, ne trebaju se nadati nekom rezultatu. Važno je i da roditelj razmisli jesu li njegovi stvarni postupci u sukobu s njegovim dobrim namjerama. Naravno, roditelju nije uvijek lako biti samokritičan. Za to je potreban pogled treće strane. Upravo zato naglašavam kako nikakav pisani savjet ne može zamijeniti živi razgovor s psihologom. Savjet stručnjaka omogućuje da se obuhvati velik broj činjenica koje utječu na situaciju, te da se zajedno s roditeljima razradi najmudrija strategija ponašanja u prevladavanju nastalih izazova.

1 PROBLEMI S USPAVLJIVANJEM I SPAVANJEM

S

an spada u temeljne ljudske potrebe. Nije stoga slučajno što svoju priču o psihološkim izazovima u djetinjstvu započinjemo temom koja odražava specifičnost najranije dobi.

San je organizmu neophodan zbog obnavljanja snage. Za dijete san je uvjet urednog rasta i razvoja. Poremećaj sna u maloga djeteta roditeljima predstavlja signal za uzbunu. Zato ćemo pokušati shvatiti uzroke poremećaja "mehanizma" spavanja i uspavljivanja.

Na početku pogledajmo odraslu osobu. Kako bi zaspao, svatko od nas mora doći u stanje opuštenosti. Uzbuđenje koje sve naše osjete drži "upaljenima", a cijeli organizam "punih baterija" za aktivan rad, mora 7

8

ŠTO RODITELJI NE BI TREBALI ČINITI, a svejedno čine

popustiti i ustupiti mjesto sustavu kočenja. Uvjet mirnoga sna postaje dakle osjećaj sigurnosti, zaštićenosti. To nam diktira naš nagon za opstankom. U situaciji nekog snažnog stresa - kada je naša sigurnost ugrožena - sustav kočenja kao da "se kvari". Kako da zaspimo ako moramo brinuti o opstanku i "čuvati stražu"!

Odrasli ljudi koriste različite metode smirivanja: topao tuš, šetnje prije spavanja, tablete za spavanje, čak i alkohol… Djetetu je za spokoj potrebno samo jedno - mamina prisutnost. Najbolji način tješenja dojenčeta, odnosno djeteta mlađeg od godinu dana neosporno je majčina dojka. Otkucaji mamina srca, toplina njezina tijela i poznati mirisi uranjaju dojenče u stanje spokoja i mira, stanje koje mu je poznato još iz života u majčinoj utrobi. Upravo zato prednosti dojenja, s gledišta dječjeg psihologa, nije moguće precijeniti.

Naravno, loš san u djeteta (osobito u novorođenčeta) može imati i čisto fiziološki uzrok. Naprimjer, možda ga muči trbuščić. Beba može pobrkati dan i noć. Naposljetku, možda joj izbijaju zubi.

Svi su ti razlozi "legitimni" i prirodni za dijete, iako ih umorna mama može protumačiti kao "poremećaj spavanja". Na rubu snaga pokušava tražiti pomoć i savjet u želji da "popravi situaciju", odnosno da postigne to da njezin sada već jednogodišnjak spava cijelu noć. Često moram razočarati mamu: ona mora pričekati, jer je navikavanje djeteta na režim neprekinutog noćnog spavanja metodom ignoriranja njegovih noćnih poziva nešto krajnje nepoželjno. Ako ostane sasvim sâmo usred noći, a usto je možda i žedno, dijete može proživjeti vrlo snažan strah. Posljedica tog stresnog doživljaja mogla bi biti i narušeno povjerenje u majku, a to pak može negativno utjecati kako na tjelesni, tako i na mentalni razvoj djeteta.

Nesposobnost majke da se prilagodi djetetovim potrebama (naprimjer zbog stalnih sumnji u sebe - "Postupam li ispravno?", "Možda sam loša majka?"), sve njezine tjeskobe i strahovi mogu poremetiti psihički kontakt između nje i djeteta. Dijete osjeća majčinu tjeskobu i uznemiruje se - loše spava, loše jede. U njega se mogu pojaviti problemi s kožom - alergije i osipi, ili će jednostavno plakati bez prestanka, izluđujući svoje roditelje. Ako je riječ o malo starijem djetetu (od dvije

2 PRESTANAK DOJENJA I ODVIKAVANJE OD DUDE VARALICE

O

vo poglavlje, posvećeno odvikavanju mališana od dojke (nakon što je navršio godinu dana), kao i od raznih "štetnih navika", uključujući sisanje dude varalice, u bliskoj je vezi s prethodnim poglavljem. Kako bi to odvikavanje za dijete prošlo bezbolno, treba imati jasnu predodžbu o njegovoj bliskoj povezanosti s majkom. Odvikavanje mališana od vezanosti za dojku i njezine različite "zamjene", poput dude varalice, proći će mirno i bezbolno ako mama pritom u djetetovoj svijesti sačuva svoju ulogu zaštitnice i tješiteljice. Mama mora biti u potpunosti 25

42

ŠTO RODITELJI NE BI TREBALI ČINITI, a svejedno čine

pritisak na nju, kontroliram je? Ili možda je to neurološki problem (tijekom trudnoće sam preboljela gripu)? Za nekoliko mjeseci nas čeka preseljenje u drugi grad, što će vjerojatno uzrokovati dodatan stres za nju. Lamija Nemojte kriviti sebe. Time ne samo da ne pomažete svom djetetu, nego čak i smetate - dodatno je uznemirujete. Vaša uznemirenost može negativno utjecati na kćer. Sada, kada se razdoblje oporavka od bolnice završilo, pokušajte život svoje djevojčice ispuniti pozitivnim doživljajima. Šećite s njom tamo gdje joj se sviđa, više se igrajte na svježem zraku.

Neka se druži s onom djecom koje se najmanje srami. Trebate joj odvratiti pažnju od uznemirujućih sjećanja. I sama se odvratite od njih.

Nemojte se unaprijed uvjeravati da će preseljenje uzrokovati dodatan stres. Neka to bude pustolovina za vas obje. Ako ipak osjetite da se ne možete nositi sa situacijom, obratite se dječjem psihologu. Terapija igrom (naprimjer, igranje bolnice) oslobodit će djevojčicu negativnih uspomena i dati joj neophodnu psihološku podršku. Čim prestane proživljavati strahove, normalizirat će se njezino opće stanje pa bi čupanje vlasi trebalo prestati.

Moja kći je četverogodišnjakinja. Prije godinu dana krenula je u vrtić i tamo je počela kopati nos i jesti suhe komadiće šmrklja. Ne znamo kako da je od toga odučimo. U strahu od kazne, ona se počela skrivati od nas dok to čini. Asja Ako djevojčica neprestano gleda primjer vršnjaka, riječi roditelja ne znače joj puno. Objašnjavajte joj više koliko su bakterije opasne. Ili joj objasnite da se prave princeze tako ne ponašaju! I pritom dajte više informacija o tome kako se ponašaju iste te princeze: kako lijepo hodaju, kakvu odjeću nose, kakvi su njihovi poklonici i dr. U slučaju da je princeze ne zanimaju, nađite neke druge uzore za oponašanje. Ako se djevojčici svidi biti slična nekome tko nikada ne kopa nos, dobili ste priliku pobijediti tu štetnu naviku.

3 NAVIKAVANJE NA KAHLICU I DRUGA HIGIJENSKA PITANJA

N

avikavanje na kahlicu, odnosno odvikavanje od pelena, sljedeći je važan korak na putu djetetova odrastanja. Jednog lijepog dana, često pod utjecajem razgovora s drugim roditeljima, mama odlučuje da je došlo vrijeme da se dijete navikne na "odrasli" način mokrenja i obavljanja velike nužde. Pritom je zanimljivo da takvu odluku mogu donijeti, i biti u njoj uporni, roditelji dojenčeta starog 8 ili 9 mjeseci, kao i roditelji predškolskog djeteta u dobi od 3 ili 4 godine. I bez obzira na tako ozbiljnu dobnu razliku, ponašanje i odnos roditelja prema djetetu koje 43

60

ŠTO RODITELJI NE BI TREBALI ČINITI, a svejedno čine

vaš najdraži dječak. Budite iskreni kako bi vam povjerovao. I tada će njegove brige povezane s gubitkom mjesta jedinca u obitelji nestati.

U našoj obitelji postoji ozbiljan problem. Dječak je star pet i pol godina. Od druge godine ima probleme s pražnjenjem crijeva (zatvore), činilo se da smo taj problem riješili. Već godinu i pol ide u vrtić i gotovo stalno kaka u gaće. To mu se može dogoditi ujutro (tada će cijeli dan hodati prljav), tijekom dnevnog sna ili u bilo koje doba dana. U zahodu se ne uspijeva pokakati, čak i kad dugo sjedi. Ako mu dajemo kompote ili druga omekšavajuća sredstva, obavlja nuždu u gaće.

Preporučite, molim vas, što da učinimo, jer za godinu dana mora u školu, a i u vrtiću se žale. Dorotea Potrebna vam je pomoć dječjeg psihologa. Treba se detaljnije upoznati sa slučajem. Defekacija se najvjerojatnije pretvorila u psihološki problem. I to odavno, sudeći prema vremenu njezinog nastanka. Zato vam obični savjeti nisu dovoljni. Potreban je terapijski rad s djetetom.

4 LJUTNJA I AGRESIJA

M

ama će se vjerojatno prvi put susresti s agresijom kada se njezin mališan približi prvoj godini života. Može se dogoditi da je ugrize za dojku, gurne je ili štipne kad ga nakratko prestane dojiti. Tu "dojenačku agresiju" najčešće tumačimo kao reakciju na neku nezadovoljenu djetetovu potrebu. Primjerice, možda se radi o reakciji na nelagodu uzrokovanu izbijanjem zuba. Katkad se u razlog djetetove agresije ne može proniknuti običnom logikom - dijete je sito, zadovoljno, suho, međutim kao da majci namjerno nanosi bol. Ne treba se čuditi kada mama, nepripremljena za takav razvoj događaja, reagira u rasponu od zbunjenosti do uzvratne ljutnje.

61