Rijeka u mađarskom sjećanju / deplijan izložbe

Ma|arsko-rije~ka kronologija 1776.–1991.

1776. Carica Marija Terezija proglašava Rijeku, koja je bila u sastavu Austrijskoga primorja kao dijela Unutarnje Austrije, dijelom Ugarske krune i stavlja je pod upravu Hrvatskoga kraljevskog vije}a u Zagrebu. Proširuje povlastice slobodnoga lu~koga grada te uspostavlja Rije~ki gubernij.

1779. Ukidanjem Hrvatskoga kraljevskog vije}a Marija Terezija Rijeku, zajedno s njezinom okolicom – kao posebni korpus pripojen Ugarskoj kruni (separatum coronae adnexum corpus) – stavlja neposredno pod vlast Ugarskoga kraljevskoga gubernija, a zapravo pripaja Ugarskoj.

1809. Lujzinska cesta povezuje Karlovac i Rijeku. Mirovnim ugovorom u Schönbrunnu Rijeka je pripojena Ilirskim provincijama, osnovanim za vrijeme francuske vladavine. Pod upravljanjem francuskoga glavnoga guvernera, prema francuskom se uzoru preure|uje državna uprava i pravosu|e.

1813.–1822. Nakon poraza Napoleona, primorska podru~ja vra}ena habsburgškom nadzoru pod nazivom Ilirska Kraljevina, posebne su upravne jedinice.

1822. Franjo I. Rijeku i Primorje vra}a u nadležnost Kraljevine Ugarske. Raste broj doseljenika, osobito Ma|ara, Austrijanaca, Slovenaca, Hrvata i Talijana (Talijani iz Istre, Venecije, iz pokrajine Marche, Abruzzo i Puglia).

1823.–1837. Za vrijeme upravljanja guvernera Ferenca Ürményija Rijekom, nastaju brojni planovi u vezi s pove}anjem ugarskoga lu~kog izvoza.

Travanj 1848. Stupaju na snagu zakoni usvojeni na zadnjem Ugarskome staleškom saboru, kojima se utvr|uje autonomija Rijeke i regulira njezina zastupljenost u Ugarskom saboru.

31. kolovoza 1848. Po nare|enju hrvatskog bana Josipa Jela~i}a, vojska Josipa Bunjevca zauzima Rijeku i prisiljava na povla~enje ugarskoga guvernera Jánosa Erdo dyja. Bunjevac obe}ava poštivanje gradske slobode i upotrebu talijanskog jezika.

Izme|u 1848. i 1868. Rijeka pripada Hrvatskoj.

22. velja~e 1861. Radi obuzdavanja prougarskih prosvjeda i protuvladinih izgreda, hrvatski ban barun Josip Šok~evi}, uz ovlaštenje austrijske kancelarije, proglašava u Rijeci ratno stanje koje ostaje na snazi do 25. travnja.

22. travnja 1861. Gra|ani Rijeke odbijaju slanje zastupnika u Hrvatski sabor.

1867. Upravljanje Rijekom preuzima ugarski kraljevski povjerenik.

1868. Na pregovorima o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi nije postignut dogovor o pravnoj pripadnosti grada.

1870. Kraljevskim ukazom stupa na snagu "rije~ki provizorij" koji ostaje na snazi gotovo pedeset godina, a kojim su grad i njemu pripadaju}e tri podop}ine podre|ene Ugarskoj, a Rije~ka županija hrvatskoj vlasti. Na prijedlog ugarskog premijera, na ~elo grada, imenovan od vladara, dolazi guverner koji odgovara za pomorske poslove.

1872. Giovanni Ciotta postaje gradona~elnik Rijeke.

1872. Stupanje na snagu Statuta slobodnoga grada Rijeke i okolice kojim se gradu daje svojevrsna široka autonomija.

Birano zastupni~ko tijelo isklju~enjem institucije virilizma iz vlastitih je redova izabralo gradona~elnika koji je na ~elu uprave i ~iji je službeni jezik talijanski. Na to poglavarstvo ugarska je vlada imala ograni~en utjecaj.

1873. Otvaranje željezni~ke pruge Karlovac – Rijeka, inženjer­ skog postignu}a koje ujedno zna~i spajanje željeznice Budimpešta – Rijeka.

Od 1880-ih godina raste zna~enje pomorske trgovine.

Njema~ka carinska politika otežava kopnenu rutu ma|arskog izvoza prema Zapadu. Ugarska vlada znatnim sredstvima razvija i osuvremenjuje rije~ku luku; zahvaljuju}i važnim državnim i privatnim investicijama, do vremena neposredno prije Prvoga svjetskog rata Rijeka je deseta luka po veli~ini u Europi. Gospodarska konjunktura, ugarska državna ulaganja i

lu~ki razvoj pretpostavka su za uvo|enje suvremenih industrijskih grana u grad, promet pomorske trgovine dvadeseterostruko se pove}ava. Broj stanovnika je utrostru~en i 1910. dosiže pedeset tisu}a žitelja. Prema popisu pu~anstva iz 1910., uz 49 posto Talijana, 26 posto Hrvata, 13 posto Ma|ara, 4,7 posto Slovenaca i 4,6 posto Nijmaca, u gradu još žive Srbi, Englezi, ^esi, Slovaci i Rumunji.

1881. Osnivanje Ugarske jadranske pomorske plovidbe Adria d.d.

1896.–1897. Za razliku od uobi~ajene prakse, ugarska vlada pred Ugarski sabor iznosi na usvajanje zakone za koje prethodno nije zatražila stajalište grada, zbog ~ega se pogoršavaju me|usobni odnosi. Razo~aran, ostavku podnosi ugledni gradona~elnik Giovanni Ciotta. Na njegov položaj izabran je Michele Mayländer. Osnovana je Autonomna stranka kojoj je cilj ja~anje talijanskog identiteta nasuprot ma|arske politike.

1904. Osnivanje skupine mladih iredentista Giovane Fiume (po uzoru na Mazzinijevu Giovane Italia). Njihov je program: "Živjeti kao Talijan, na što nas upu}uje naša prošlost, povijest, jezik, kultura, civilizacija, naši obi~aji, duhovnost, a kao logi~ka posljedica toga zaštititi talijansku samobitnost grada i sve povlastice koje iz toga proizlaze …"

1911. Osnivanje ma|arske udruge Adria. Pokrovitelj je prijestolonasljednik. ^asopis udruge je More.

1912. Ugarska vlada raskrinkava organizaciju Giovane Fiume.

1915. Nakon ulaska Italije u rat, politi~ki nepouzdani Ri­je­ ~ani odvedeni su u Ma|arsku – gotovo stotinu ~etrdeset ljudi umrlo je u logorima u Kiskunhalasu i Tápoósülyu zbog slabe prehrane i bolesti; dio mladih iredentista bježi u talijansku vojsku.

1915. Londonski sporazum. Za priklanjanje silama Antante Italija zauzvrat traži Južni Tirol, Istru i dijelove Dalmacije – Rijeku ne spominje.

Od ljeta 1918. ozbiljnim se problemom talijanske vanjske politike pokazalo priznavanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Posebno je pitanje bila pripadnost Rijeke, što je dodatno pove}alo neprijateljsko raspoloženje prema južnoslavenskoj državi.

18. listopada 1918. Manifestom od 16. listopada car Karlo IV. namjerava Monarhiju pretvoriti u federalnu državnu zajednicu prema kojoj bi Rijeka pripala Hrvatskoj ili, unutar Monarhije, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (ako bi se Hrvatska, Dalmacija, Istra i Slovenija izjasnile za ujedinjenje).

Andrea Ossoinack, rije~ki zastupnik u Ugarskom saboru, istupa protiv careva plana govore}i kako Rijeka i ubudu}e treba ostati talijanskim gradom.

28. listopada 1918. Zoltán Jékelfalussy, zadnji ugarski guverner Rijeke, napušta grad; ulazak hrvatske vojske u grad.

30. listopada 1918. Nacionalno vije}e Rijeke najavljuje pripajanje Rijeke Italiji, što na glavnom trgu pozdravlja 20.000 ljudi. Vije}e preuzima upravljanje gradom – zbog sve ja~eg zaoštravanja sukoba s hrvatskom vojskom stacioniranom u gradu, neki Rije~ani traže zaštitu od talijanske flote u Veneciji. Savezni~ke sile ogra|uju se od pripajanja Rijeke Italiji te Rijeku smatraju dijelom Hrvatske. Italija je, naime, svoju ingerenciju glede Rijeke najavila tek za vrijeme pada Monarhije, što je osuje}eno podizanjem veta predsjednika Wilsona.

Londonski sporazum iz 1915., prema zapisima povjesni~ara Lea Valianija, "Rijeku je izri~ito obe}ao Hrvatskoj… Željelo se demobilizirati Hrvate i sprije~iti da se pripoje Srbiji jer je tada još postojala nada da }e Hrvatska pripadati Ma|arskoj kao i stolje}ima prije – zna~i nije se ra~unalo s mogu}nosti raspada Monarhije".

17. studenoga 1918. General San Marzano, na ~elu talijanskih trupa, ulazi u grad, a prate ga ameri~ki i francuski sa­ vezni~ki vojnici, pri ~emu se stanje u odnosima talijanskog i hrvatskog stanovništva zaoštrava. Talijanska vlada na Pariškoj mirovnoj konferenciji dospijeva u težak položaj – u smi-

slu Londonskog sporazuma podnosi teritorijalni zahtjev glede Dalmacije te, proturje~no tom ugovoru, a pozivaju}i se na pravo samoodre|ivanja naroda, zahtijeva Rijeku.

1918.–1919. Mihály Károlyi, odnosno Lajos Fülep kao predstavnik ma|arske vlade, pregovara s talijanskim, rije~kim i jugoslavenskim politi~arima o budu}im odnosima Rijeke i Ma|arske.

18. prosinca 1918. Riccardo Zanella, otprije poznat poli­ti­ ~ar, vra}a se u grad.

23. travnja 1919. Izjava ameri~kog predsjednika Wilsona isklju~uje mogu}nost pripajanja Rijeke Italiji – Wilson zajedno sa saveznicima podržava hrvatsku vlast – talijansko mirovno izaslanstvo u znak prosvjeda napušta Parišku mirovnu konferenciju. Odnosi me|u stanovništvom, osobito me|u francuskim vojnicima, sve su napetiji.

12. rujna 1919. D'Annunzijevi legionari (oko tisu}u njih) zauzimaju Rijeku, a stanovništvo ih do~ekuje s velikim ovacijama.

Muzej grada Rijeke Muzejski trg 1/1 51000 Rijeka tel.: 051 336 711 faks: 051 336 521 e-mail: info@muzej-rijeka.hr www. muzej-rijeka.hr

zbirka Csabe Skultétyja Institut Balassi, Budimpešta Ministarstvo uprave i pravosu|a, Budimpešta

Suorganizatori

Nacionalna knjižnica Széchényi, Budimpešta Muzej primijenjene umjetnosti, Budimpešta

Urednik

Ervin Dubrovi}

Kustos izložbe

Andrea Benkő

Design postava izložbe

István Ágoston

Design deplijana, pozivnice, plakata

Vesna Rožman

Fotografije

Endre Véssey

Film

Gábor Hanák, voditelj Zbirke povijesnih intervjua Nacionalna knjižnica Széchényi, Budimpešta

Prijevod s ma|arskoga

Aniko Smiljani}

12. studenoga 1920. Rapallski sporazum – Rijeka je slobodna država (Italija se odri~e Dalmacije, osim Zadra). Talijanski parlament usvaja sporazum, D'Annunzio ga odbija jer rije~ki nacionalisti smatraju neprihvatljivom tajnu to~ku kojom se Italija odri~e dijela rije~ke luke (nekadašnje luke Baross) u korist Sušaka, zna~i Jugoslavije. D'Annunzio se ne povla~i s prostora koji bi trebali biti predani Jugoslaviji.

Lektura i korektura

Gordana Ožbolt

Koordinacija

Dorotea Marjanovi} Jasna Milinkovi}

Suradnik

Vedran Krušvar

Tehni~ki postav izlo`be

Safet Ba{trakaj

24.–29. prosinca 1920. Budu}i da je politi~ko rješenje nemogu}e, talijanska vojska grad drži pod kopnenom i morskom blokadom. Bukne "Krvavi Boži}" – pet dana žestokih sukoba s mrtvima i ranjenima. D'Annunzio podnosi ostavku.

U prvoj polovici sije~nja 1921. legionari napuštaju grad, a 18. sije~nja odlazi i D'Annunzio.

Tisak

Zambelli, Rijeka, studeni 2011.

Studeni 1919. General Badoglio prenosi obe}anje talijanske vlade kako podržava pripajanje Rijeke Italiji te prihva}a obranu grada i normalizaciju odnosa dok se na me|unarodnoj razini ne riješi status grada. Ve}ina stanovništva podržava prijedlog, me|utim D'Annunzio spre~ava glasovanje.

8. rujna 1920. Protivno me|unarodnome pravu, D'Annunzio proglašava samostalnu državu Rijeku pod nazivom Reggenza Italiana del Carnaro (Kvarnerska talijanska uprava). Njezin je Ustav, Carta del Carnaro, prema mišljenju nekih povjesni­ ~ara, "prete~a korporativne fašisti~ke države". Stanovništvo zauze}e grada smatra sve ve}im optere}enjem te istupa radi normalizacije stanja.

24. travnja 1921. Glasovanje o pripadanju Rijeke – velikom ve}inom glasova pobje|uje autonomaška stranka Riccarda Zanelle. Cilj je postizanje statusa slobodnoga grada Rijeke.

27. travnja 1921. Naoružani fašisti spre~avaju Zanellu da pre­uzme položaj.

5. listopada 1921. Zanella najavljuje svoj program prema kojemu, oslanjaju}i se na samostalnost grada, namjerava njegovati dobre odnose i s Italijom i s Jugoslavijom. U praksi, me|utim, ne uspijeva svladati rivale i ostvariti vlastiti program, za što ne dobiva ni podršku izvana.

3. ožujka 1922. Nakon kratkotrajnih uli~nih borbi, Zanella je prisiljen na podnošenje ostavke.

Zahvale na suradnji Csaba Skultéty, donator Institut Balassi Pál Hatos, glavni ravnatelj Instituta Balassi Szandra Miskédi, koordinatorica projekta Zita Vadász, koordinatorica projekta Zoltán Szabó, koordinator prijevoza Ma|arsko veleposlanstvo u Zagrebu Gábor Iván, veleposlanik József Magyar, prvi savjetnik Lidia Jósvai, savjetnica za kulturu Nacionalna knjižnica Széchényi, Budimpešta

31. listopada 1922. Službeno osnivanje Mussolinijeve vlade.

dr. Andrea Sajó, glavna ravnateljica

27. sije~nja 1924. Mussolini potpisuje Rimski ugovor, Rijeka postaje dijelom Italije.

dr. László Boka, ravnatelj Odjela za znanstveni rad

1943. Nijemci zauzimaju Rijeku; teška razaranja, deportiranja.

Andrea Papp, Jolán Mann, suradnice kustosice Muzej primijenjene umjetnosti, Budimpešta

3. svibnja 1945. Jugoslavenska vojska ulazi u Rijeku.

dr. Imre Takács, glavni ravnatelj

1947. Rijeka službeno postaje dijelom Jugoslavije.

Ágnes Naszlady, voditeljica Odjela za me|unarodnu suradnju Eszter Marosi, voditeljica zbirke

Od 1991. Rijeka pripada Republici Hrvatskoj.

Ilona Fried

Institut Balassi

Rijeka u ma|arskom sje}anju Organizatori

30. listopada 1919. D'Annunzio najavljuje pripajanje Rijeke Italiji.

Muzej grada Rijeke

Rijeka u ma|arskom sje}anju

Zbirka Csabe Skultétyja

Ured Hrvatske turisti~ke zajednice, Budimpešta Marin Skenderovi}, voditelj

1. prosinca 2011. – 25. velja~e 2012.

Rijeka i Ma|arska – ju~er i danas Grad Rijeka ne zauzima samo poseban položaj u srednjoj Europi, ve} i u ma|arskoj pravnoj i kulturnoj povijesti.

Poja~ano zanimanje Ma|ara za Rijeku po~inje 1775., nakon odluke carice Marije Terezije i cara josipa II. da Rijeku dodijele Ugarskoj. Grad je upravo s uspostavom Gubernija pod ma|arskom upravom (1776.) po~eo gospodarski napredovati. Rijeka se tada razvila u moderan trgova~ki i industrijski grad, uvrstila se me|u desetak najve}ih europskih luka te postala kozmopolitsko ~vorište u kojem se govore brojni jezici i susre}u razli~ite kulture. Jedan se francuski putopisac u to vrijeme osobno osvjedo~io da je Rijeka, kako je rekao, "ma|arski grad u kojem žive Hrvati koji govore – talijanski"!

No i neki su Rije~ani pridonijeli uspjehu ma|arske trgovine i razvoja gospodarstva. Skupina rije~kih trgovaca ve} je 1791. slala Ugarskom saboru u Požunu više ambicioznih prijedloga za unapre|enje prometnica izme|u Rijeke i ma|arskih krajeva, za razvoj trgovina i izvoza, za razvoj trgova~kih društava i osnivanje prve banke u Rijeci. I jedan od najuspješnijih rije~kih trgovaca i poduzetnika svih vremena, Andrija Ljudevit Adami}, bio je zastupnik u Ugarskome saboru, jedan od najuglednijih

~lanova ugarskog povjerenstva za gospodarstvo i veliki prijatelj gospodarskog i kulturnog preporoditelja Istvána Széchenyija.

Uz snažne gospodarske veze, primjera kulturnih doticaja i prožimanja ima mnogo. Od po~etka 19. stolje}a do danas, moglo bi se re}i od Ferenca Csaszara, prvoga ma|arskog intelektualca, koji ve} tridesetih godina 19. stolje}a u rije~koj gimnaziji prvi pou~ava ma|arski jezik, do Ilone Fried koja na pragu 21. stolje}a marljivo istražuje neiscrpne teme rije~ke povijesti!

Brojni su se Rije~ani po~etkom 20. stolje}a školovali u Budimpešti, pa tako i slikari Romolo Venucci i Ladislao de Gauss, na koje je snažno djelovala avangardna umjet­ ni~ka klima Budimpešte.

Snažne veze izme|u naša dva naroda posebno su obnovljene u zadnjih dvadeset godina. Tako i Grad Rijeka posljednjih godina ulaže napore u intenziviranju gospodarskih veza, a obnovljeni su i osnaženi i kulturni kontakti rije~kih institucija s ma|arskima. Ma|arski je državni arhiv u Budimpešti i danas neiscrpan izvor gra|e za istraživanje rije~ke povijesti. Muzej grada Rijeke me|u

Ukrasni album Alberta Frankfurtera u povodu njegova odlaska s položaja direktora Ugarskoga kraljevskoga pomorskoga dioni~kog društva Adria, Rijeka, svibanj 1905.

svoje suradnike uklju~uje i ugledne ma|arske intelektualce – povjesni~are, arhiviste, knjižni~are, muzejske kustose iz Povijesnog instituta Ma|arske akademije znanosti, Nacionalne knjižnice Széchényi, Ma­|ar­skoga državnog arhiva i Prometnog muzeja u Budim­pešti u kojem su kustosi Muzeja grada Rijeke priredili i zapaženu izložbu Rije~ka luka (2002.).

Lepeza, reklamni materijal, 23 x 44 cm Papir, drvo, kost. Reklama Prvoga ma|arskog društva ljuštionice riže i tvornice rižinog štirka. Na lepezi sa~injenoj od drvenih plo~ica, pri~vrš}enim koštanim gumbom, presvu~eni papir – na jednoj strani slika slona na Zemljinoj kugli kao logotip s reklamnim tekstovima uokolo, na drugoj strani gospo|e.

Godine 2004. u Rijeci je održan znanstveni skup "Rijeka i ma|arska kultura" kojemu je pokrovitelj bio Grad Rijeka, a okupio je više ma|arskih znanstvenika te profesore Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci.

Afirmaciji ma|arskoga kulturnog identiteta u Rijeci pridonose tri udruge ma|arske nacionalne manjine aktivne u gradu. Posebno treba istaknuti dugogodišnje plodne i prijateljske odnose što ih Rijeka ima s Csepelom, koji su uvijek sve tješnji i uspješniji.

Kolekcionar o svojoj zbirci Fiume

Rijeka – Fiume. Ve} samo ime grada daje naslutiti nešto ugodno, nekakvu me­ diteransku kavalkadu, raznolikost. Grad je istodobno hrvatski, ma|arski i talijanski.

Njegova povijest nije ništa manje raznovrsna od njegova kulturnog i etni~kog sastava. U posljednje dvije stotine godina vijorile su se tu zastave sedam državnih tvorevina – napoleonskih Ilirskih provincija, Habsburške Monarhije, Ma|arske, Hr­ vatske, Talijanske uprave za Kvarner, Italije i Jugoslavije.

Djetetu, mladi}u pa i zrelome muškarcu iz Gornje Ugarske Rijeka i danas do~arava svijet nostalgi~nih snova. Promatraju}i stvari iz perspektive svojeg užeg zavi~aja, gradi}a u sjeveroisto~nome dijelu Alföldske kotline koji je nakon Prvoga svjetskog rata pripao ^ehoslova~koj, i sama Budimpešta postaje tako udaljenom. No uspomene roditelja svježe su i danas. Me|u njima je i sje}anje na bra~no putovanje "iz sretnih mirnodopskih vremena", kojemu je pravo odredište zapravo bila Venecija, ali je svemu prethodio prvi veliki doživljaj: Fiume i Abbazia. Ugarska Rijeka i austrijska Opatija. Ovdje se prvi put vidjelo more, plavi Jadran na kojemu je nakon peštanske dunavske "rive" otvoreno nešto još šire, svijet Juga što se smješka pod osun~anim palmama.

Ali mnogo govori i samo nama, Ma|arima. Rijeka je "biser ugarske kraljevske krune", biser Jadrana, corpus separatum, sjedište ugarskoga Rije~koga gubernija, mjesto u koje je Széchenyi sanjao da }e dovesti željeznicu iz Pešte, gdje je ro|en János Kádár. U isto vrijeme pomorsko, trgova~ko i upravno središte te ljetovalište, grad u kojem su brojni ma|arski književnici pronašli nadahnu}e – Dezso Kosztolá nyi, Ferenc Molnár, Sándor Márai, Lorinc Szabó, Mór Jókai. Hrvatima Rijeka, Ma­ |a­rima Fiume. No razli~iti kulturno-povijesni slojevi grada upravo u okviru raz­li­ ~itosti stvaraju zajedni~ko pam}enje grada Rijeke.

Rijekom su tijekom povijesti vladali brojni narodi i režimi. Moglo bi se re}i da je to "neizbježna" sudbina takvoga srednjoeuropskog mediteranskog lu~koga grada – svima je važan. Danas se ve} može postaviti pitanje: zašto taj grad ne bi mogao postati "grad svih" – barem u kulturnom smislu? Nije li ovdje rije~ o gradu kojemu je svaki pojedini narod dodao vlastitu vrijednu baštinu, tradiciju? Gradu ~iji "multi­ kulturalizam", organsko bogatstvo, nije izmišljen ili planiran ve} ni~e upravo iz raznolikosti baštine kojom ga je povijest – svojim olujama i vedrim razdobljima, podjednako – obdarila. Najvažniji nam je zadatak sa~uvati to "jedin­stvo u razno­ likosti" samoga grada, kako bismo ga mogli putem sje}anja predati dalje. Nepo­ recivi je dio uspomene grada ma|arski te, da bismo sa~uvali njegovo bogatstvo, moramo sa~uvati sje}anje na Rijeku i Fiume.

Želja nam je da i izložba Rijeka u ma|arskom sje}anju bude ne samo uspomena na zajedni~ku povijest, ve} i temelj nastavka prijateljstva u ujedinjenoj Europi.

Vojko Obersnel gradona~elnik Grada Rijeke

Vozni red brodova s mogu}noš}u veza sa željezni~kim linijama, Rijeka, 1914.

Rijeka – Fiume u ma|arskom sje}anju

Roditelji kolekcionara Csabe Skultétyja u Opatiji oko 1910.; gospo|a koja stoji je njegova majka.

Tibor Navracsics potpredsjednik vlade Ma|arske

Rijeka, posebni pravni korpus izdvojen iz hrvatske države, kao organski dio Kraljevine Ugarske, bila je jedina luka ma|arskoga dijela Monarhije. U takvu je gradu, s di­nami~nim razvitkom i talijanskim i hrvatskim stanovništvom, skromna, pa ipak bitna, uloga pripala tankom sloju godinama doseljavanih Ma|ara.

Uspomena na takvu Fiume-Rijeku vladala je i u našemu Nagykaposu, u obitelji odvjetnika s petero djece. Osobito su mene, peto dijete, pratila do kraja prisje}anja moje majke. Takva su mi se sje}anja vra}ala i kada sam na svome avanturisti~kome životnom putu postao emigrant-urednik ma|arske radijske emisije u Münchenu i mnoga ljetovanja provodio na Jadranu izme|u Trsta i Venecija. U Rijeku sam ipak dospio znatno poslije, nakon promjena režima u našim državama. Moje zanimanje za ovaj grad idu}i su posjeti dodatno opravdali: kao Ma|ar na svim sam mjestima srda~no primljen, a u Frankopanskoj tvr|avi mladi} u bifeu ~ak me zamolio da mu napišem nekoliko re~enica kako bi na ma|arskom mogao posluživati turiste iz naše zemlje.

Ugodan je bio i osje}aj što sam svako jutro – budu}i da mi poznavanje ~eškog i slo­ va~kog jezika nisu bili dovoljni za razumijevanje hrvatskoga tiska – mogao uzeti u ruke kvalitetan lokalni dnevni list na talijanskom jeziku. U mome budimpeštanskome domu ~lanci i studije o Rijeci na kraju su me pretvorili u sakuplja~a uspomena iz prošlosti grada, osobito njegove ma|arske ostavštine. Tragao sam po antikvarijatima, na aukcijama i sajmovima za svime što je bilo dostupno. Našlo se prili~no toga što je iziskivalo ozbiljan materijalni izdatak, ali i stvari koje su se ~inile bezna~ajnim sitnicama iz svakodnevice.

Tako je u mojoj zbirci zajedni~kih uspomena nastala "ma|arska Rijeka", spajaju}i nas sve, nakon toliko nemira u prošlosti, u duhu zajedništva i pripadnosti, nas, ~i­ jem je srcu ovaj svojevrsni dragulj Jadrana toliko blizak.

Današnji se Ma|ar, posjetitelj hrvatskih obala, mora i otoka od Istre do južnih krajeva, susre}e s bogatstvom zajedni~kih povijesnih lokaliteta. U Rijeci, me|utim, sanjare}i na lu~kim privezima, ~ovjek se pomalo osje}a kao kod ku}e.

Csaba Skultéty

Kutija 10 x 16 x 5 cm Drvo. Rije~ko društvo za uvoz kave, s natpisom: Pala~a Gresham, Budimpešta