NINOSLAV KUČAN

Ervin Dubrovi}

NINOSLAV KU^AN

Muzej grada Rijeke, 15. prosinca 2005. - 15. velja~e 2006.

1

2

Ervin Dubrovi}

NINOSLAV KU^AN - u pravo vrijeme na pravom mjestu

Me|u mladim arhitektima prve poslijeratne generacije, koji su profesionalno stasali tijekom pedesetih godina, Ninoslav Ku~an je stekao ugledno mjesto u povijesti suvremene hrvatske arhitekture.

Kao student arhitekture na zagreba~kom Tehni~kom fakultetu i, poslije, dugogodi{nji asistent na studiju arhitekture, imao je priliku dugo biti na izvoru najaktualnijih arhitektonskih ideja i informacija, kao i u `ari{tu najva`nijih hrvatskih doga|anja. Isprva zajedno s uglednim profesorima, Zdenkom Stri`i}em, Vladimirom Turinom i Antunom Ulrichom, a onda sam ili zajedno s kolegama i mla|im suradnicima, izradio je mno{tvo natje~ajnih radova i zapa`enih arhitektonskih ostvarenja.

Pedesetih je godina izradio vi{e natje~ajnih prijedloga, za neke od klju~nih zgrada i klju~nih arhitektonskih tema svoga vremena.

Zajedno s Radovanom Nik{i}em pobijedio je na natje~aju za Radni~ko sveu~ili{te (danas Pu~ko otvoreno u~ili{te, 1955.) za koje je i nagra|en Nagradom Grada Zagreba (1961.), te je isto tako pobijedio na natje~aju za Pala~u pravde (zgradu pravosu|a i sudova, 1961.), koja je osvojila Nagradu Zagreba~kog salona (1970.). Obje su mu zgrade izgra|ene u Ulici proleterskih brigada (dana{njoj Vukovarskoj ), koja je zapravo “otvoreni muzej� zagreba~kog i hrvatskog urbanizma i arhitekture pedesetih i {ezdesetih godina, jer su u tom predjelu, koji je zapravo cijela ~etvrt, ostvareni neki od klju~nih projekata toga doba, me|u kojima su Ku~anovi u nizu najzapa`enijih.

3

Radni~ko sveu~ili{te Mo{a Pijade, Zagreb, 1969.

4

Isto su tako bili zapa`eni i natje~ajni radovi za druge projekte toga doba, nedaleko od ovih ostvarenih, poput zgrade Filozofskog fakulteta (1955.) i Vjesnikova nebodera (1957.).

Krajem {ezdesetih Ku~an okre}e posve novu stranicu svoga `ivota i odlazi, prvo nakratko u Njema~ku, a potom u Rijeku, svoje kona~no i dugogodi{nje odredi{te. Dolazi upravo u vrijeme najve}e izgradnje, kojom se grad ponosio i zbog ~ega je prozvan “najve}im gradili{tem” u zemlji. Bile su to, uop}e, zlatne godine izgradnje, a Ku~an se svojim projektima i ostvarenjima, poput Robne ku}e Rijeka (poslije Ri, dovr{ena 1974.) - za koju su tvrdili da je “najve}a u Jugoslaviji”, te zapa`enim telegrafsko-telefonskim centrima u Puli i Umagu, uvijek znao uklju~iti u najaktualnije arhitektonske i dru{tvene teme svoga doba.

Takva je tema bila i Krnjevo, veliko rije~ko stambeno naselje, zapravo ~itav novi “satelitski” grad za dvadeset i dvije tisu}e stanovnika, osmi{ljen za sada{njost i ~ovjeka dana{njice, za razliku od planova starije generacije urbanista, koji su planirali za poprili~no daleku i neizvjesnu budu}nost.

Ku~an je Krnjevo razvio do urbane zgusnutosti izgradnje, predvidjev{i u svojem kompleksu sve bitne svakodnevne potrebe suvremenog ~ovjeka, budu}eg stanara njegova velikog naselja. Stoga, umjesto dotada{njih nizo-va “dormitorija” predla`e kompleks koji }e, osim “stanova-spavaonica” obuhva}ati sve bitne urbane funkcije - vrti}e, {kole, trgovine, kafi}e, sportske i rekreacijske centre... Dogodilo se da je humanizam toga projekta ~ak i precjenjivao mogu}nosti, svijest i kulturu stanovanja tada{njih rije~kih gra|ana `eljnih krova nad glavom, no ostaje nam Ku~anov i nadalje pou~an i koristan primjer, koji se i danas jo{ navodi u ud`benicima stambene arhitekture.1

1 Grozdan Kne`evi}, Vi{estambene zgrade, Tehni~ka knjiga, Zagreb 1989., str. 207.

Ku~an spada u arhitekte koji su do`ivjeli sudbinu da im se na vrhuncu stvarala~kih godina naprosto promijeni vrijednosni sustav, da postmoderna {arolikost i slojevitost smijeni modernu rigidnost i neprilagodljivost. Isklju~iv i ve} krti sustav “moderne arhitekture” (koja se naj~e{}e nazivala funkcio5

Paviljon - Ku}a mode, Pra{ka ulica, Zagreb,

nalizmom ili internacionalnim stilom) raspao se u tisu}e komadi}a, koji su se raspr{ili na sve strane. Odmak od modernizma i novi pristup zapo~eo se razvijati podosta prije idejnog odre|enja i obznanjivanja postmoderne.2

2 “Raskid s funkcionalizmom po~eo je u Hrvatskoj znatno ranije, ali je u arhitekturi sedamdesetih godina dosegnuo dimenziju odrednice razdoblja. To ne zna~i istodobno i ukidanje diktata funkcije, kao jednog od temeljnih pretpostavki arhitekture kao oblikovanog organiziranog prostora... Funkcija prerasta funkcionalizam.” Ivo Maroevi}, Arhitektura 70- ih godina u Hrvatskoj; problemi, pojave i tendencije, 17. zagreba~ki salon / retrospektiva, Zagreb 1981., str. 4.

Ku~an je i svoje moderne i svoje postmoderne godine nosio s manjim profesionalnim traumama i dvojbama od mnogih drugih hrvatskih arhitekata. U vrijeme njegovih najva`nijih ostvarenja sedamdesetih godina (Robna ku}a Rijeka, me|umjesni telegrafsko-telefonski centri u Puli, na Kozali, na Trsatu i u Umagu, a krajem desetlje}a radi i projekte za rije~ko naselje Krnjevo),

3

postmodernizam jo{ nije dosegnuo svoju maniristi~ku i “baroknu” fazu.3

“U nas nema direktnog uklju~ivanja u pokret (postmoderne), ni njegovih pravih sljedbenika, tako da se u Hrvatskoj ni za jednu gra|evinu iz tog razdoblja ne mo`e re}i da je u potpunosti na liniji postmoderne. Ona se vi{e javlja u detaljima i u nekim generalnim idejnim usmjerenjima. Odnos prema pro{losti, prema povijesnom i tradiciji, na svojevrstan je na~in prisutan u kreativnom procesu u nas.”

Ivo Maroevi}, Isto, str. 5.

Bile su to op}enito, u smislu stilskog razvoja, “najbolje godine”, jer normativnost starog krutog sustava jo{ nisu zamijenile ~vrsto formirane ideje, pa ni norme novoga sustava. Bilo je to, tako|er, desetlje}e dru{tvene ravnote`e i krajnjeg uspona tada{njega politi~kog sustava, koje je slijedilo iza po~etnoga razdoblja tvrdih ideolo{kih parola, godina obnove i futuristi~kih, megalomanskih urbanisti~kih i arhitektonskih zahvata.

Sedamdesete su godine gospodarskog uspona i godine velike izgradnje, nadomak bla`enstva “potro{a~kog dru{tva”, koje prethode skorom posustajanju i kona~nom dru{tvenom rasapu. Umjesto i{~ekivanja sutra{njice kao 6

izlike za neuspje{nu sada{njost, mnogo je va`nije postalo iskoristiti pogodnosti vlastitog vremena.

Ku~an je upravo u to doba u naponu stvarala~ke snage, radi vrlo mnogo i, osim mno`inom projekata, zapa`en je ponajvi{e redovitim promjenama vlastita “stila”. Uvjeren je da se zgrade razli~itih namjena ne mogu oblikovati uvijek istim stilom i istim na~inom. Pogotovo ne samo zato da bi se zadr`ala “stilska ~isto}a” i dosljednost. Mnogim modernim hrvatskim arhitektima dugo nije bilo mogu}e osloboditi se krutog i utvr|enog sustava. Naprotiv, to se Ku~anu ne mo`e prigovoriti; on je pokazivao duhovnu gipkost i u `ivotnoj dobi od koje se vi{e o~ekuje prepu{tanje udobnostima i kori{tenju ve} Pala~a pravde, Zagreb

izgra|enih obrazaca. Jedna mu je od najve}ih opsesija uvjerenje da suvre-

7

4 Ugled mu se mo`e i vrlo konkretno provjeriti, na primjer, uvr{tavanjem u najstro`e antologije i sinteze i preglede arhitekture u Hrvatskoj i Jugoslaviji: Ivo Maroevi}, Arhitektura 70-ih godina u Hrvatskoj; problemi, pojave i tendencije, 17. zagreba~ki salon/retrospektiva, Zagreb 1981.

meno doba mora stvoriti i primjeren na~in gra|enja, da treba industrijalizirati izgradnju, sklapati a ne graditi, montirati “prefabricirane� elemente, a ne zidati i betonirati, te da na takvu pristupu treba zasnivati i vlastiti arhitektonski

Ivica Mla|enovi}, 11 istaknutih arhitekata Jugoslavije, Udru`enje likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije, Beograd 1986. ( Od arhitekata iz Hrvatske tu su jo{ Julije de Luca, Boris Maga{ i Milan [osteri~. )

izraz. Podsjetimo li se raznolikosti oblika njegovih zgrada i razli~itosti namjena upravo onih najzapa`enijih, Ku~an nam izgleda uvjerljiv, kao i sposobno{}u

Arhitektura XX vijeka, Umjetnost na tlu Jugoslavije (grupa autora - pisac pregleda hrvatske arhitekture @arko Domljan), Prosveta, Beograd; Spektar, Zagreb; Prva knji`evna komuna, Mostar 1986.

da u pravo vrijeme bude na pravom mjestu - i to na pravi na~in.4 8

9

10

11

12

@IVOTOPIS

Roditelji, djetinjstvo i obitelj Ninoslav Ku~an ro|en je 22. svibnja 1927. u Brezi pokraj Sarajeva u Bosni, nekad op}ina Sarajevo novo. U tamo{njem je rudniku radio njegov otac, rudarski in`enjer, pa je i cijela obitelj provela tu vi{e godina. Mali je Ninoslav, zajedno s godinu dana stari jim bratom Mladenom, s kojim je bio vrlo blizak, poha|ao iste razrede.

No, obitelj je primorska, iz okolice Rijeke. Otac Jakov, ro|en na Hreljinu, odakle su Ku~ani rodom, a majka Klotilda, u~iteljica, iz obitelji je Helman (Helmann) iz Su{a~ke Drage.

Osim u Brezi, obitelj je `ivjela i u Kaknju (od 1933.) i drugdje. Djetinjstvo Ninoslava Ku~ana bilo je gotovo idili~no i iz tih je dana u `ivot ponio najbolje uspomene - o dje~jim igrama u prirodi, o prvim skijama od du`ica za ba~ve i onima pravim koje mu je otac nabavio u Ljubljani, gdje su tako|er `ivjeli (prije 1937.).

Kad su oca preselili u Beograd (1937.) i zaposlili ga u ministarstvu, Ku~ani su `ivjeli na Dedinju, u vili u kojoj je boravak bio jo{ ugodniji. Mali je Ku~an zarana stekao vrlo razli~ita iskustva i mno{tvo prijatelja iz raznih krajeva.

U vrijeme rata `ivjeli su u Zagrebu, na Kre{imirovu trgu. Bra}a su i gimnaziju, kao i osnovnu {kolu, polazili zajedno, uvijek u istom razredu.

Stariji je brat, unato~ maloj razlici me|u njima, bio za{titni~ki raspolo`en, pa Ninoslavu nije dao da s njim “ode u skojevce�. Kad je zadnjih dana rata, u zavr{nom kaosu brat bez traga zauvijek nestao, bio je to za Ninoslava velik udarac.

Kao ljubitelj prirode, planinar, alpinist i skija{, ve} je za vrijeme rata osvajao medalje na raznim skija{kim natjecanjima. Strast prema skijanju i penjanju nije ga napustila do kraja `ivota, pa je i u starijoj dobi odlazio na seniorska skija{ka 13

14

natjecanja (na Platku) i osvajao medalje i priznanja, a bavio se i alpinizmom, odlazio u obli`nje planine (Sljeme, Platak, Snje`nik, Risnjak), kao i one u Bosni, Crnoj Gori (Durmitor) i Srbiji (Prokletije), te u Dolomite i drugdje.

O`enio se 1962. mladom kolegicom, arhitekticom Vjerom Kirchmayer (ro|ena u Splitu 1940.), s kojom ima ~etvoro djece - Ivanu (1964.), Jakova (1966.), Julianu (1974.) i Maru (1976.).

Studij, profesori, zrenje - i razo~aranje Ve} u ratu, jo{ kao nezavr{en gimnazijalac, Ku~an upisuje Likovnu akademiju i uspijeva zavr{iti prvi semestar prije negoli se otkrilo da nema uredne dokumente. Ipak, sljede}e, 1945. godine, ne zanima ga vi{e upis na Akademiju, nego studij arhitekture na Tehni~kom fakultetu. Arhitektura je, ~ini se, vi{e odgovarala njegovim sklonostima tehnici i matemati~koj preciznosti, jednako koliko i kreativnosti.

Ku~an je na fakultetu bio zapa`en kao dobar student, pa je postao demonstrator na predmetu Gra|evinske konstrukcije kod prof. Zvonimira Vrkljana, i na Projektiranju kod prof. Zdenka Stri`i}a i prof. Zvonimira Turine. Na njega, kao i na cijelu njegovu generaciju, najvi{e je utjecao profesor Zdenko Stri`i}, “koji je mladim arhitektima usadio osje}aj za suvremenu arhitekturu” (po svjedo~enju Ku~anove supruge Vjere).

Ku~an je s profesorom Zdenkom Stri`i}em sura|ivao na malom “paviljonskom” objektu na Plitvicama. Svog talentiranog studenta, prema kojemu je pokazivao o~ite simpatije, profesor je u {ali zvao “majstor Ninoslave”.

Kao i mnogim drugima, bio mu je va`an i profesor Vladimir Turina, no njega su i on i njegovi vr{njaci vi{e smatrali kolegom nego profesorom. S njim su sura|ivali u nekim vrlo zapa`enim projektima. Ve} za vrijeme studija Ku~an je radio na zapa`enom, ali neizvedenom Turininu projektu otvorenog i zatvorenog plivali{ta (1949.-1950.) na Delti u Rijeci, koji se ~esto objavljuje i rado spominje. Na tom je kompleksu plivali{ta sura|ivao uz druge mlade arhitekte, kojima je ovaj ambiciozan projekt bila svojevrsna osobna iska15

znica, jer je taj rad privukao znatnu pa`nju i bio objavljivan u uglednim inozemnim arhitektonskim ~asopisima.

Ve} prije zavr{etka studija po~eo je raditi kao suradnik arhitekta [imati}a u Urbanisti~kom institutu NR Hrvatske i kratko radio kao in`enjer pripravnik.

Nakon stjecanja diplome (10. velja~e 1951.), radi kratko vrijeme u Skopju, na Arhitektonskom odjelu Tehni~kog fakulteta, na kojem je asistent Antunu Ulrichu, koji je tamo profesor od 1949. do 1953. Potom je pozvan na odslu`enje vojnog roka u Karlovac, u {kolu rezervnih oficira in`enjerije (1951.-1952.).

Poslije vojske nastavlja raditi kao Ulrichov “projektant suradnik”, u Projektnom birou Ulrich (do 1954.) u Zagrebu, gdje kao koautor ili suradnik radi na vi{e natje~ajnih i izvedbenih projekata - Upravna zgrada Tvornice Rade Kon~ar (1952.-1953), Vojno-medicinski centar u Splitu (1952.-1954., izveden po~etkom {ezdesetih ), Zgrada Jugoslavenske linijske plovidbe u Rijeci (Jugolinija), u Ulici `rtava fa{izma (1953., izvedena 1954.) i Osnovna {kola Pantov~ak (1953.).

Na Arhitektonski odjel Tehni~kog fakulteta prelazi 1954., isprva kao asistent na katedri Gra|evinske konstrukcije (kod prof. Vrkljana, do 1956.), potom je asistent na Projektiranju (prof. Kauzlari}, do 1963.) i na predmetu Interijeri (Kauzlari}, do 1966.).

16

17

Novi `ivot - Njema~ka, pa Rijeka kao kona~no odredi{te Ku~anov dugogodi{nji asistentski rad na Fakultetu naglo je prekinut 1966. godine, u vrijeme najve}e neizvjesnosti oko nastavka radova na Pala~i pravde.

“Profesor Mladen Kauzlari}, samo`ivi mizantrop, umjesto dugogodi{njeg asistenta, kao svog je nasljednika posve neo~ekivano izabrao - drugoga. Znakovita je i ~injenica, koja dobro svjedo~i o profesorovu karakteru, da Kauzlari} uop}e nije imao kontakta sa studentima, nego je taj dio posla radije prepu{tao svom dugogodi{njem asistentu, koji je ve} postao ugledan arhitekt, a ipak mu je prijetilo da ostari u nezgodnoj asistentskoj ulozi” (po rije~ima Vjere Ku~an).

Nezadovoljan statusom na Fakultetu i lo{im izgledima za nastavak sveu~ili{ne karijere, Ku~an odlazi iz Zagreba u Njema~ku i tamo ostaje od 1966. do 1969.

Radi kao projektant gra|evinskog poduze}a Interbau GMBH, u vlasni{tvu hrvatske gra|evinske tvrtke. Isprva radi u Münchenu, poslije u Kölnu. Projektira stambeno naselje sa 250 jedinica, te opskrbnim i rekreacijskim centrom (izgra|eno u Unterpfaffenhofenu kod Münchena, 1968.), Stambeno naselje sa 120 jedinica za starije osobe (tako|er izgra|eno, u Bad Salzuflenu 1969.), kao i luksuzni hotel na Johannisbergu u Bielefeldu (neizveden).

U Rijeku dolazi 1969. u Rijekaprojekt, veliku projektnu organizaciju s vi{e od stotinu, kasnije i blizu dvjesto zaposlenih, koja je isprva vi{e usmjerena na niskogradnju i hidrogradnju, industrijske objekte (brodogradili{ta), no imala je i posebnu arhitektonsku grupu. Ku~an postaje pro~elnik odjela Arhitektura i urbanizam te u svom birou ostaje do odlaska u mirovinu 1990. godine.

U Rijeci Ku~an odmah postaje jedan od vode}ih arhitekata i dobiva najve}e poslove, poput Robne ku}e Rijeka (poslije nazvane Ri, dovr{ena 1974.), te projektira i gradi niz telegrafsko-telefonskih centara (najpoznatiji su u Puli, na Kozali i Trsatu u Rijeci, te u Umagu). Projekte naj~e{}e potpisuje u koautorstvu sa stalnim suradnicima, ~lanovima svoje ekipe (Vjera Ku~an, Vjekoslav Antolovi}, Boris Babi}, Kata Gropuzzo). Tako|er projektira i brojne stambene zgrade, kao i ~itava naselja sa {kolama, sportskim centrima, trgo18

va~kim i zabavnim sadr`ajima - poput naselja Krnjevo predvi|enog za 22 000 stanovnika, no realiziranog samo u manjem dijelu.

Uz projektantski, `eli se vratiti i nastavni~kom radu na Arhitektonskom fakultetu, te se 1987. natje~e za nastavnika i stje~e magisterij. Tema mu je Studija kori{tenja stambenog prostora stambenog naselja Krnjevo. Zapo~eo je i rad na doktorskoj disertaciji na temu Interna pje{a~ka ulica kao generator kvalitete `ivota u primjeru izgradnje stambenih nizova.

Postaje i mentor na poslijediplomskom studiju Arhitektura u turizmu i slobodnom vremenu (kod prof. Miroslava Begovi}a).

I nakon umirovljenja (1990.) radi i sudjeluje u nekoliko urbanisti~ko-arhitektonskih natje~aja sve do naprasne smrti. Stradao je u Bolu na Bra~u 22. kolovoza 1994. godine.

Za svoj je arhitektonski rad, uz brojne nagrade na arhitektonskim natje~ajima, osvojio i vi{e drugih uglednih nagrada.

Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba za projekt Radni~kog sveu~ili{ta Mo{a Pijade u Zagrebu (1961.), Nagrade Zagreba~kog salona za projekt i realizaciju Pala~e pravde u Zagrebu (1970.), te Nagrade Viktor Kova~i} Saveza arhitekata Hrvatske za projekt i realizaciju Robne ku}e Ri u Rijeci (1974.).

Brojni su Ku~anovi projekti gotovo postali simboli hrvatske arhitekture svoga doba, uvr{teni u najstro`e antologije suvremene hrvatske arhitekture - to se svakako mo`e re}i za Radni~ko sveu~ili{te (1955.-1961.), za Ku}u mode u Pra{koj ulici (preseljeni i u me|uvremenu sru{en velesajamski paviljon ostvaren u suradnji s Aleksandrom Dragomanovi}em, 1958.), Pala~u pravde u Zagrebu (1961.-1970.), kao i za Robnu ku}u Ri (s Borisom Babi}em i Vjerom Ku~an, 1970.-1974.), te za telegrafsko-telefonske centre u Puli (s Vjekoslavom Antolovi}em, 1974.), na Trsatu (Rijeka, 1976.) i u Umagu (1982.).

19

MUZEJ GRADA RIJEKE autor izlo`be Ervin Dubrovi} design izlo`be i kataloga Vesna Ro`man suradnici u pripremi gra|e Marija Du{evi} Lazanja Mara Ku~an Sme{ny Jasna Milinkovi} fotograďŹ je Arhiv obitelji Ku~an i Rino Gropuzzo lektor Marijana Malovoz tisak Tiskara Zambelli kori{tenje gra|e omoguili su Vjera Ku~an Hrvatski muzej arhitekture HAZU Muzej grada Zagreba Institut za povijest umjetnosti Zagreb izlo`bu su suďŹ nancirali Grad Rijeka Ministarstvo kulture Izlo`ba u Muzeju grada Rijeke od 15. prosinca 2005. do 15. velja~e 2006.