SMOKVINA – riječka fotografska obitelj, 2012.

SMOKVINA RijeÄ?ka fotografska obitelj Abdon Miljenko Ranko

Rijeka, studeni 2012.

Ervin Dubrović

FOTOGRAFSKA OBITELJ SMOKVINA Od tridesetih godina 19. do prvih desetljeća 21. stoljeća teče kontinuiran fotografski rad obitelji Smokvina. Tek su malobrojne riječke fotografske obitelji u javnom, umjetničkom i društvenom životu grada ostavile tako znatan trag. Jedinstveni su i po dinamičnosti, širini zanimanja i ustrajnosti. Otac Abdon, turistički organizator, izviđač, planinar, jedriličar, neko vrijeme jedan od glavnih aktivista Fotokluba Rijeka, entuzijast je i pedesetih godina jedan od organizatora zapaženih riječkih međunarodnih smotri – riječ je, dakako, o izložbi More. U rano poslijeratno doba, kada je građanska Rijeka spala na podosta niske grane, Abdon je i sudionik riječkih razvojnih projekata i jedan od pokretača riječkoga „turističkog saveza“ koji se danas zove turistička zajednica.

Putovi njegovih sinova, Miljenka i Ranka, podosta su drugačiji: Miljenko voli istak-​ nuti da je on jedini profesionalni fotograf u obitelji. Što je još važnije, nakon brojnih generacija riječkih obrtnika, on je jedan od prvih riječkih „slobodnih strijelaca“. U doba njegova sazrijevanja, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, bila je gotovo neshvatljiva odluka da napusti tek započetu sveučilišnu karijeru, odbaci ponuđene pogodnosti i uputi se mnogo rizičnijim profesionalnim putem fotografije te posvećuje snimanju arhitekture i suradnji na priređivanju brojnih muzejskih i arhivskih izložaba. Još je važnije da je Miljenko ujedno i prvi riječki istraživač povijesti fotografije i fotografskih tehnika i po tome će i on sam imati posebno mjesto u povijesti riječke fotografije.

Ranko je od sve trojice Smokvina bio i ostao najtiši i najsamotniji. Poput Miljenka, i on se u mladosti upućuje na inicijacijski Grand Tour, ukrcava se na transatlantik, oplovljuje svijet i opskrbljuje se saznanjima i iskustvom koje kod kuće nikako ne bi mogao steći. S pomorskog putovanja donosi izvrsne fotografije jer s razumijevanjem gleda egzotični svijet dalekog istoka. Scenograf je u riječkoj studentskoj kazališnoj eksperimentalnoj sceni, a sklon je i pisanju te objavljuje niz zapaženih eseja o fotografiji. I on neko vrijeme profesionalno snima predstave u Velikome kazalištu, Ivanu Zajcu. No, za razliku od oca i brata, Ranko se povlači iz fotografskog života.

Za Muzej grada Rijeke priređivanje ove izložbe prigoda je za usustavljivanje fotografske djelatnosti koja ima osobito značenje u povijesti riječke fotografije druge polovice 20. stoljeća i prigoda da se u muzejskoj zbirci sačuva važna građa. Ujedno je riječ i o svojevrsnoj, u suvremeno doba ne baš čestoj, atrakciji koja izložbom doživljava svojevrsnu valorizaciju.

Zahvaljujemo obitelji Smokvina na izdašnoj donaciji njihovih radova, kojom je obogaćena naša zbirka i bitno upotpunjena slika o povijesti riječke fotografije.

3

Abdon Smokvina, Portret žene, 1952.

4

Sabrina Žigo

SMOKVINA Riječka fotografska obitelj Abdon Miljenko Ranko Kada su 1969. Abdon, Miljenko i Ranko Smokvina priredili zajedničku izložbu u riječkome Malom salonu, bio je to svojevrsni hommage izložbi Family of man, postavljenoj 1955. u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti.1 Ideja izložbe, nastale u ozračju hladnoratovske Amerike, bila je fotografijom prikazati univerzalno humanističko iskustvo čovječanstva, bez obzira na različitosti, rasu, naciju, spol, vjeru. Iako joj kritičari zamjeraju populistički pristup i neinovativnost, u smislu ne-generiranja nove izražajnosti medija, izložba je obišla svijet bilježeći velik uspjeh i do danas zadržala brojne ljubitelje.

Petnaest godina nakon originalnog postava bila je poticajna i Smokvinama, koji su neke zamisli Obitelji čovjeka prenijeli u vlastitu izložbu. Ambiciozno koncipirana i dizaj­nirana fotografska izložba bila je tada rijetkost ne samo u Rijeci, a osmislili su je sami i uz pomoć mnogih realizirali. I sami su predstavljali neku paradigmu koegzistencije, u generacijskom i stvaralačkom smislu, u pristupu i doživljavanju fotografije.

Abdon ustaljen u polazištima međuratnih modernih shvaćanja i prikazivanju lijepe zbilje, Miljenko i Ranko obuzeti mogućnostima (nove) fotografske tehnike i kemije, skloni eksperimentu, obogaćeni iskustvom svijeta stečenim na višegodišnjim plovidbama. Putovanja su otvarala saznanja o protagonistima svjetske fotografije, osobito fotografima Magnuma i bresonovki shvaćenoj fotografiji, o angažiranoj, socijalnoj tematici i reportažnom pristupu. Abdon, koji se sredinom 1930-ih opredijelio za kreativnu, umjetničku fotografiju, ostao je na liniji piktorijalizma i tehničke perfekcije slike. Od trojice, fotografiju je najšire zahvatio Miljenko, od izrazito autorske do znanstvene, primijenjene i komercijalne fotografije, pedagoškog, istraživačkog i publicističkog rada, na kraju i profesije. Najmlađi i najmanje poznat Ranko u mladosti se desetak godina intenzivno bavio fotografijom, a danas otkrivamo da je u smislu pomicanju konceptualnih granica fotografije najdalje otišao.

Marija Smokvina, Na žalu, oko 1940.

U obitelji Smokvina s fotografijom se živjelo svakodnevno, katkad i danonoćno, entuzijastički i tolerantno, uz podršku i fotografske doprinose i ženskog dijela obitelji – supruge (i majke) Marije i kćeri (i sestre) Maje. Kratkotrajnu fotografsku epizodu imao je i Abdonov brat Walter koji je sudjelovao na nekoliko izložaba uoči i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata.

U cjelovitoj slici i bilježenju povijesti riječke fotografije, Abdon, Miljenko i Ranko Smokvina nisu samo pojedinačni akteri već su zanimljivi i u kontekstu obitelji. Njihova priča zahvaća brojne aspekte riječke društvene i kulturne, urbane povijesti, javnoga života, mode, trendova, ukusa, krugova i sudionika koji su obilježili gradski život dvadesetoga stoljeća, poput Igora Emilija, Borisa Vižintina, Danila Klena, Vande Ekl ili Branka Fučića, ne samo onaj fotografski, počevši od sušačkoga fotografskog jezgra 30-ih godina do danas.

Walter Smokvina, Na palubi, 1940.

Izložba koju u Muzeju grada Rijeke priređujemo uz neizostavnu i nesebičnu pomoć Miljenka i Ranka Smokvine, obuhvaća dio fotografskog djelokruga trojice autora, koji bi u užem smislu pripadao kreativnoj i/ili umjetničkoj fotografiji. Predstoje nam Rankove kazališne (i portretne) fotografije, pojedinačne i relevantne fotografske teme

1

Obitelj čovjeka, autor izložbe bio je kustos Edward J. Steichen, Museum of modern art, New York.

5

I. međugradska izložba umjetničke fotografije, Sušak - Fiume, Sušak, 1940.

Slijeva nadesno: Dr. Hinko Emili, Josip Banić, Emiro Fantini, Augustin Frajtić, Boris Pajkurić, Vinka i Ambrozije Randić Snimio Abdon Smokvina vl. Miljenko Smokvina

Plakat izložbe

6

kojima se bavio Miljenko i Abdonova ostavština, posebno turistička fotografija, te nadasve otkrivanje sadržaja petnaestak tisuća njegovih negativa.2 Abdon Smokvina Počeci riječke moderne fotografije Moderno usmjerenje u fotografiji sredinom 1930-ih godina dalekosežno je obilježilo fotografsko djelovanje Abdona Smokvine. Bio je sudionikom dva mitska događaja u povijesti riječke fotografije – osnivanja Fotokluba Sušak 1938. i prve međugradske izložbe umjetničke fotografije između podijeljenih Rijeke i Sušaka 1940. godine.3 Najranije sačuvane fotografije iz međuratnog doba pokazuju onodobnu sklonost estetizaciji, potenciranu odabirom slikanja umjetnosti same (Bronca / Crna Madona, 1934., Sa zdenca života, 1935.). S autorskim osamostaljivanjem okreće se vlastitom motivu, kadriranju i izvlačenju detalja (U pripremi, 1939., Pored pruge, 1939.) uvijek s odmjerenim pristupom stvarnosti. Kreativnost i znalstvo dolaze do izražaja u komponiranju kadra naglašenim rakursima (donjim ili gornjim), razlučivosti tonaliteta i svjetla u velikim rasponima (Povjerljiv razgovor, 1937.), koji završavaju impresionističkim učincima, realnim i nestvarnim istovremeno (U protusvjetlu, 1950.).4 Poslijeratno angažirano djelovanje Abdon Smokvina nastavio je u Fotoklubu Rijeka koji je u zamahu jugoslavenskoga fotoamaterizma bio među najaktivnijim fotoklubovima u zemlji.5 Između ostalog, bio je član izložbenog odbora i žirija I. međunarodne izložbe umjetničke fotografije Fotokluba Rijeka, o čijim propozicijama i htijenjima u proslovu odbora stoji: „Ovom izložbom željeli smo doprinijeti razvoju i upoznavanju savremene umjetničke fotografije i utrti put međunarodnoj saradnji našeg kluba i fotoamaterskih organizacija u inozemstvu.“6 Srednju struju hrvatskih (jugoslavenskih) fotografa koji izlažu 1950-ih i 1960-ih karakterizira svojevrsna stilistika kao i posuđivanje motiva i kompozicijskih rješenja, što danas može ometati objektivnu prosudbu fotografskog opusa Abdona Smokvine. Stoga nije izlišno iznova ga izdvojiti ističući njegovu fotografsku iznimnost.

Miljenko Smokvina Izazovi fotografije, izazovi forme U segmentu stvaralačkih, estetičkih nakana u fotografiji, Miljenka Smokvinu autorski sagledavamo kroz četiri samostalne izložbe – jednu posvećenu skulpturi, dvije arhitekturi i četvrtu, atipičnu, seriju snimaka prometnih znakova. Izabirući umjetnička djela kao motiv vlastitoga rada, Miljenko uspostavlja analogiju s ocem Abdonom i njegovim slikama Meštrovićevih skulptura. Štoviše, prvo u nizu fotografira skulpture suvremenih umjetnika (1981.) – Belizara Bahorića, Ane Bešlić, Raula Goldonija, Zvonka

2 Od autorskih povećanja Abdona Smokvine sačuvano je kojih pedesetak slika.

3 Ervin Dubrović, Povijest riječkih fotografa, u: Arte miracolosa: stoljeće fotografije u Rijeci, (ur.) Ervin Dubrović, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1995., str. 79. – 102.

4 „Većinu fotografija Abdon je napravio Rolleiflexom 6 x 6, a male formate 24 x 36 ili 24 x 24 (Tenax) je koristio uglavnom za kolor dijapozitive. Od svog Rolleia se nikako nije odvajao. Stalno ga je nosio na ramenu i hodao malo nagnut u stranu da mu Rollei ne sklizne s ramena. Čak i kada nije bio Rollei na ramenu i dalje je hodao malo nagnut. To mu je već ušlo u naviku.“ Sjećanje Ranka Smokvine.

5 Vladko Lozić, Fotoamaterski pokret u Hrvatskoj (prilozi za povjesnicu), Fotoklub Zagreb, Zagreb, 2003., str. 66.

6 Izložbeni odbor činili su Igor Emili, Viktor Hreljanović, Ivo Kontuš, Tino Kramaršić, Abdon Smokvina i Fernando Soprano; žiri u sastavu Boris Vižintin, Viktor Hreljanović, Tino Kramaršić, Abdon Smokvina i Fernando Soprano. I. međunarodna izložba umjetničke fotografije, Katalog izložbe, Fotoklub Rijeka, Rijeka, 1955., str. 2. – 3.

7

Obiteljski autoportret, Platak, oko 1953.

Zdesna nalijevo: Abdon, Marija, Ranko, Maja i Miljenko vl. Ranko Smokvina

8

Kamenara, Ljubomira Karine i Šime Vulasa.7 Uza sve što je o Formama rečeno,8 zanimljivo je uspostavljanje dvosmislenog dijaloga medijskog suglasja i oponiranja. S jedne strane fotografijom potencira morfološku različitost, plastičke kvalitete i trodimenzionalnost skulptura. S druge strane pretpostavlja im fotografsku logiku i hijerarhiju, slikane ih preslagujući komponira u novi, svoj kadar, prelazeći iz prostorne u plošnu, fotografsku dimenziju.

Fotografirajući poslije arhitektonske spomenike Rijeke, Opatije, Lovrana i Mošćeničke Drage, svoje je fotografsko umijeće potpuno stavio u funkciju motiva, primjerice opatijskog hotela Kvarner, Ville Angioline ili riječkog Palazzo Modello. Zahvaćao ih je ambijentalno i crno-bijele fotografije plavo i sepija tonirao, uzdižući amblematski status historicističkih građevina.9 Obiteljsko zajedništvo Smokvina, ako ni u čemu drugom, u fotografskom se smislu (dosad) odražavalo u vjernosti crno-bijeloj fotografiji. Stoga, kada Miljenko Smokvina u koloru slika prometne znakove u Rijeci (1982.), iz sadržaja iznosi semantičku i komunikacijsku dimenziju, a manje vizualnu, iako fotografija nije dokinuta kao izražajno sredstvo.10 Znakovi su intrigantni upravo zato što su iz svoje jednosmislenosti i uobičajenosti preneseni u nov logički sustav u kojem asociraju druga i višestruka značenja.

Ranko Smokvina Fotografska sekvenca Najmlađi od fotografa Smokvina, autorski se predstavio na dvjema izložbama, na prijelazu iz 1960-ih u 1970-e, iskazavši raznovrsno i životvorno shvaćanje fotografije.11 Svjedoče o tome fotografije s blisko-srednjo-dalekoistočnih putovanja, u kojima pokazuje sklonosti prema reportažnoj i life-fotografiji, često socijalno, ali nerijetko i osobno i emocionalno angažiranoj. Sklon je eksperimentiranju, nekonvencionalnim postupcima, tehnici solarizacije i fotografike, jako je volio raditi s visokoosjetljivim filmom.

Danas su nam posebno zanimljivi Rankovi konceptualistički pomaci i iskoraci prema intermedijalnosti i proširenim medijima. Posve slučajno nastala je serija od 44 snimka, fotografirana kroz prozor jedne gostionice na obali Nizozemske, pod nazivom Tea room (1970.). Zadan kadrom prozorskog okvira određenim mjestom za stolom, Ranko Smokvina pristaje na limitiranje vizure i koristi poziciju nevidljiva promatrača. Pojedinačne fotografije predstavljaju kadar sekvence, ali posložene u niz daju kontinuiranu sliku i proizvode interaktivnu dinamiku koja nije isključivo linearna, ovisno o promatraču.

Izrazit trud Ranko je uložio u fotografije za nerealiziranu izložbu Cvijeće i vaze, (1969.) nastale u ateljeu poznatoga riječkog majstora ikebane Marija Černea12 Pri njihovoj je izradi koristio složene fotografske tehnike (solarizaciju, grafiku), a rezultat su fragilne cvjetne i druge biljne strukture na monokromnoj pozadini, u detaljima i makrosnimcima, koje istodobno odišu jednostavnošću i složenošću.13

Mario Černe u svom ateljeu u Užarskoj ulici u Rijeci, oko 1960.

Snimio: Igor Emili

7 Izložba Fotografija forme, forma fotografije, Muzej narodne revolucije, Rijeka, 1981. Tekst: Vanda Ekl. 8 Vanda Ekl, u teksta kataloga.

9 O toj je temi priredio dvije izložbe: Spomenički fotografski portreti, Umjetnički paviljon Juraj Šporer, Opatija, 1991. (autorica teksta publikacije: Vanda Ekl) i Riječki arhitektonski portreti, HNK Ivana pl.

Zajca, 1996. (autor teksta publikacije: Berislav Valušek).

10 Izložba Znak, Galerija Juraj Klović, Rijeka, 1982. (autor teksta publikacije: Milan Zinaić) 11 S ocem i bratom na Izložbi fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969. i samostalno na Izložba 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1971.

12 Černeov cvjetni atelje nalazio se u Užarskoj ulici, uz nekadašnje Turistički društvo kod Kosog tornja.

13 Na izložbi u Muzeju grada Rijeke prikazuju se u digitalnoj projekciji.

9

IzloĹžba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon, Rijeka, 1969.

Foto: Miljenko Smokvina

Foto: Miljenko Smokvina

10

ABDON SMOKVINA Biografija Izložbe

11

Sa zdenca Şivota, 1935., autorsko povećanje 29,1 x 38,6 cm kat. 2

12

Bronca (Crna Madona), 1934., autorsko povećanje 21,7 x 17,1 cm kat. 1

13

U pripremi, 1939., autorsko povećanje 23,4 x 17,5 cm kat. 8

14

Pored pruge, 1939., autorsko povećanje 17,5 x 13 cm kat. 9

15

Jugo, 1940., autorsko povećanje 23,6 x 29,2 cm kat. 10

Povjerljiv razgovor, 1937. autorsko povećanje 34,8 x 29,2 cm kat. 5

16

Prater Beč (Ritam II) , 1952. autorsko povećanje 36,3 x 21,9 cm kat. 20

Pod krovom, Sušak, 1938., autorsko povećanje 23,4 x 29,4 cm kat. 7

17

U protusvjetlu, 1950. autorsko povećanje 34,8 x 28,3 cm kat 15

Refleksi na asfaltu (Led na asfaltu), Sušak, 1937. autorsko povećanje 28,9 x 22,7 cm kat. 4

18

Stubište, oko 1940. autorsko povećanje 39,8 x 29,8 cm kat. 11

Čelična kvočka, Sušak, 1947. autorsko povećanje 30,9 x 30,7 cm kat. 13

19

Bijelo u bijelom (Bonaca), 1948., autorsko povećanje 28,5 x 38,5 cm kat. 14

Deseta istarska regata (Horizont), 1959. autorsko povećanje 30 x 40,3 cm kat. 21

20

Biografija Abdon Smokvina rodio se 7. svibnja 1911. u Budimpešti kao treće od šestero djece Franje i Antonije, rođene Zonta. Obitelj 1924. seli isprva u sušačku Dragu, potom u Sušak. Školovanje nastavlja u sušačkoj Realnoj gimnaziji. Budući da je dotad pohađao mađarske škole, a u kući se govorilo talijanski, upisan je u niži razred kako bi bolje svladao hrvatski jezik. Zanimanje za fotografiju počinje za gimnazijskih dana, dok prve fotografije snima posuđenim fotoaparatom.

Od rane mladosti pokazuje različite interese i po dolasku u Sušak priključuje se skautskoj organizaciji, a uskoro i Hrvatskome planinarskom društvu Velebit u čijoj se fotografskoj sekciji intenzivnije bavi fotografijom te počinje izlagati i nabavlja svoj prvi fotoaparat.

Uz Hinka Emilija, 1930-ih najzaslužnijeg promicatelja fotoamaterizma u Sušaku, među osnivačima je Fotokluba Sušak 1938., uskoro u sklopu Hrvatskoga fotoamaterskog saveza čiji su članovi, među ostalima, bili Boris Pajkurić, Maksimilijan Peč, Ambrozije Randić i Božidar Tomèe. Godine 1940. jedan je od pokretača prve međugradske izložbe fotografa podijeljenih gradova Sušaka i Rijeke, održane u Sušaku.

Tijekom rata bio je službenik u Banca nazionale del lavoro u Rijeci, a 1942. oženio se Marijom Blažević (1919. – 1989.) s kojom je imao sinove Miljenka (1943.) i Ranka (1947.) te kćer Maju (1951.).

Autoportret s potpisom, Sušak oko 1935.

Godine 1947. s obitelji seli u Rijeku i zapošljava se kao tajnik u Turističkom društvu Rijeka, a poslije je i tajnik Turističkog saveza Rijeke (sadašnja Turistička zajednica grada Rijeke). Kao turistički djelatnik, organizacijski pridonosi projektu obnove i revitalizacije Trsatske gradine (1958. – 1960.), za koji arhitekt Igor Emili 1961. prima Nagradu grada Rijeke.

S Viktorom Hreljanovićem i Fernandom Sopranom suosnivač je Fotokluba Rijeka 1948., u okvirima Narodne tehnike, koji objedinjuje prijeratne sušačke i riječke s novim fotografima.

Pokretač i poticatelj, aktivan sportaš, imao je brojne afinitete – član je Kinokluba Rijeka (predsjednik i tajnik), Auto-moto društva Rijeka (suosnivač), jedriličarskog kluba Galeb (tajnik, promotor i organizator regata), općinske planinarske (tajnik, sudionik izgradnje planinarskih domova na Platku i Snježniku) i izviđačke organizacije (suosnivač), osnivač je Ski kluba Rijeka i njegov prvi predsjednik. Za društveni, javni i turistički rad primio je više nagrada i priznanja. Godine 1974. odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem Predsjednika Jugoslavije. Objavljivao je fotografije i članke o turizmu, jedriličarstvu i planinarstvu u riječkome Novom listu potpisujući se inicijalima as.

Svoje aktivnosti redovito je pratio s fotoaparatom u ruci, iz čega su proizišli deseci tisuća snimaka. Snimao je najviše crno-bijelu fotografiju, kolore uglavnom za turistički promotivne dijapozitive i obiteljske prigode. Omiljeni fotoaparat bio mu je Rolleiflex (Rollei), formata negativa 6 x 6 cm, male formate 24 x 36 mm ili 24 x 24 mm (Tenax) uglavnom je koristio za kolor-dijapozitive. Filmove je razvijao u Fotocentru na riječkom Korzu koji je vodio Fernando Soprano, a poslije u dobro opremljenome kućnom fotolaboratoriju sinova Miljenka i Ranka.

Antonia Smokvina r. Zonta u Budimpešti 1916. s djecom, slijeva nadesno: Abdon (tada petogodišnjak), Walter, Linda, Celsius.

U njegovoj je ostavštini petnaestak tisuća negativa i pedesetak izložbenih autorskih povećanja.

Fotografijom se intenzivno počeo baviti 1930-ih, prvih dvadesetak godina izrazito umjetnički usmjeren, poslije ponajviše snima turističku fotografiju, objavljivanu u brojnim promotivnim publikacijama i knjigama, a rado snima i različita sportska događanja.

Skupna slika maturanata Državne realne gimnazije u Sušaku 1932-33. Abdon Smokvina u drugom redu peti slijeva.

21

U izlagačkoj, klupskoj i organizatorskoj djelatnosti Fotokluba Rijeka najaktivniji je 1950-ih i 1960-ih, u priređivačkim je odborima, član je žirija, u jednom mandatnom razdoblju početkom 1950-ih bio je i predsjednik Fotokluba.

Samostalno je izlagao u Malom salonu u Rijeci 1969. (sa sinovima Miljenkom i Rankom), skupno na tridesetak izložaba u Jugoslaviji i inozemstvu te mu tadašnji Fotosavez Hrvatske dodjeljuje zvanje fotoamatera prve klase.

Dobitnik je više priznanja i nagrada za fotografiju.

Umro je u Rijeci 3. svibnja 1985.

IZLOŽBE SAMOSTALNE Abdon Smokvina fotografira svojim prvim vlastitim fotoaparatom Roll-op-om u Sušaku 1935. Na poleđini fotografije piše njegovom rukom: ‘čvrsti stav nikada ne škodi kod slikanja’. Autor fotografije nepoznat.

1969.

SKUPNE 1939.

1940.

1952.

1952.

1953.

1954.

1955.

U mirovini na Sušaku oko 1980.

Snimio Miljenko Smokvina

1956.

1957.

1958.

1960.

1961.

1993.

22

Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka I. nacionalna izložba umjetničke fotografije, Sušak Nacionalna izložba umjetničke fotografije, Foto klub Daruvar, Daruvar Nacionalna izložba umjetničke fotografije, Foto klub Osijek, Osijek I. međugradska izložba umjetničke fotografije Sušak – Fiume, Sušak Nacionalna izložba umjetničke fotografije, Foto klub Osijek, Osijek Nacionalna izložba umjetničke fotografije, Foto klub Daruvar, Daruvar II. izložba fotografije Fotokluba Rijeka, Rijeka (druga nagrada – srebrna medalja i dinara 5.000) III. izložba umjetničke fotografije Fotokluba Rijeka, Rijeka IV. izložba umjetničke fotografije Fotokluba Rijeka, Rijeka 10. jubilarna međunarodna izložba umjetničke fotografije, Fotokluba Zagreb, Zagreb 2. međunarodna izložba fotografske umetnosti Fotokluba Beograd, Beograd IV. republička izložba umjetničke fotografije Fotokluba Rijeka, Rijeka (član izložbenog odbora i žirija, izlagao izvan konkurencije) V. slavonska izložba umjetničke fotografije Slavonije, Slavonski Brod V. izložba jugoslovenske fotografije, Novi Sad I. međunarodna izložba umjetničke fotografije, Fotoklub Rijeka, Rijeka (član izložbenog odbora i žirija, izlagao izvan konkurencije) II. izložba fotografije Hrvatskog Zagorja, klub foto i kino amatera Krapina, Krapina Četvrta republička izložba fotografije, Savez foto i kino amatera Bosne i Hercegovine, Sarajevo III. republička izložba umjetničke fotografije, Savez foto i kino amatera Crne Gore, Bar II. izložba fotografije Like, Banije i Korduna, Fotoklub Gospić, Gospić II. međugradska izložba fotografije, Fotoklub Iskra Brčko, Brčko Prva jugoslavenska izložba umjetničke fotografije More, Fotoklub Rijeka, Rijeka (član žirija) VI. republička izložba fotografije, Fotoklub Vinkovci, Vinkovci II. klupska izložba umetničke fotografije, Foto i kino klub Kragujevac, Kragujevac 1. međunarodna izložba umjetničke fotografije, Varšava 2. međunarodna izložba umjetničke fotografije, Fotoklub Rijeka, Rijeka (član izložbenog odbora, izlagao izvan konkurencije) I. izložba Foto kluba Pula Istra i Hrvatsko primorje, Pula I. međunarodna izložba Čovjek i more, Zadar (brončana plaketa) VI. republička izložba fotografije, Savez foto i kinoamatera Crne Gore, Titograd 2. međunarodna izložba umjetničke fotografije More, Fotoklub Rijeka, Rijeka (član žirija, izlagao izvan konkurencije) Izložba umjetničke fotografije, Krk Post mortem Hrvatska fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 1993.

RANKO SMOKVINA Biografija Izložbe Fotografska bibliografija

23

Autoportret I, 1963. digitalni otisak 35,6 x 30,4 cm kat. 65

24

Ljudi 1, 1970. autorsko povećanje, 40 x 60 cm kat. 61

Ljudi 2, 1970. autorsko povećanje, 24 x 36 cm kat. 62

25

Tea Room, 1970. kat. 78

9 3

26

4

10

12

20

24

13

28

Pribor za Ä?aj, Japan, 27. 4. 1966. digitalni otisak 27,9 x 39,9 cm kat. 72

Sihanoukville, 1966. digitalni otisak 29,2 x 40 cm kat. 69

27

Singapore, 1966. digitalni otisak 40 x 29,3 cm kat. 67

Hong Kong, 1966. digitalni otisak 30,4 x 37,6 cm kat. 68

28

Moj profesor, Bakar, 1964. digitalni otisak 30,5 x 33 cm kat. 66

Dva nivoa, Anvers, Belgija, 1967. digitalni otisak 26,8 x 40 cm kat. 77

29

Cvijeće i vaze, 1969., posvećeno Mariju Černeu, majstoru ikebane, digitalna projekcija

30

Biografija Rođen je u Rijeci 8. ožujka 1947. godine. Završio je Eksperimentalnu osnovnu školu u Rijeci i Pomorsku školu u Bakru tijekom koje je na plovidbenoj praksi plovio Sredozemljem i Atlantikom.

Nakon srednje škole, dvije godine plovi na brodovima Jugolinije Bliskim, Srednjim i Dalekim istokom. Poslije upisuje i završava Ekonomski fakultet u Rijeci.

Gotovo cijeli radni vijek provodi kao informatičar.

Odrastajući u fotografskoj obitelji, fotografija ga zanima od djetinjstva. U osnovnoj školi imao je vlastiti fotoaparat i bio član fotosekcije. Na natjecanju klubova mladih tehničara iz škola riječkog kotara 1961. osvaja prvo mjesto s fotogramom Krojač, o čemu piše riječki Novi list i objavljuje fotografiju.

U srednjoj je školi osnivač i voditelj fotosekcije te urednik časopisa Mladi pomorac. Fotoaparat je uvijek uz njega, profesori toleriraju slikanje i tijekom nastave, a posebno je poticajna plovidba mnogim stranim zemljama.

Autoportret, oko 1970.

Tijekom dvogodišnje plovidbe istočnim morima snima mnoštvo crno-bijelih negativa i dijapozitiva u koloru; tu nastaju neke od njegovih najboljih fotografija.

Fotografijom se najintenzivnije bavi u razdoblju nakon iskrcaja s broda i studiranja. Godine 1969. s ocem Abdonom i bratom Miljenkom izlaže u riječkom Malom salonu 59 fotografija, a 1971. samostalno u istom prostoru 81 crno-bijelu i 72 kolor dijapozitiva.

Za vrijeme studija na Ekonomskom fakultetu ponovno je voditelj fotosekcije i organizira fotoizložbe. Poslije se zapošljava u Jadroagentu (šef informatike) gdje osniva fotosekciju i u galeriji Jadroagenta priređuje lokalnu amatersku izložbu.

Sve se više posvećuje poslu informatičara i fotografija pada u drugi plan.

Prva znanja o fotografiji prenosi mu otac Abdon, a poslije se usavršava sam.

Mnogo čita, pogotovo stranu literaturu, knjige i časopise o tehnici, ali i o povijesti i estetici fotografije. Omiljeni mu je časopis švicarska Camera. I sam piše prikaze i eseje o fotografiji u časopisu 15 dana i Studentskom listu. Poticaje za pisanje i općenito za fotografiju daje mu Ivan Jindra, profesor hrvatskog jezika u Pomorskoj školi i poslije direktor drame u HNK-u Ivana pl. Zajca. Jindra i Dorijan Sokolić, intendant i scenograf, angažiraju ga za snimanje kazališnih predstava u riječkom HNK-u. Sa Sokolićem surađuje na izradi plakata za kazalište Sterijino pozorje u Novom Sadu.

Krojač, 1961., fotogram kat. 52

Radio je scenografiju za studentsko kazalište SEKS (Studentska eksperimentalna kazališna scena) i za kazalište lutaka u Rijeci (autori predstava Berislav Brajković i Ladislav Šoštarić).

Fotografije razvija u dobro opremljenome kućnom fotolaboratoriju s bratom Miljenkom. S njim surađuje i na arhitektonskim snimcima za riječke arhitekte (Igor Emili, Vladimir Grubešić). Koristio je filmove Kodak Tri-X i Plus-X, ali i Agfu, Ilford te ORWO, rijetko EfKe. Omiljeni mu je Kodak Tri-X od 400 ASA razvijen u razvijaču D-76., a od fotoaparata najviše je cijenio i koristio Nikon-tehniku.

SAMOSTALNE IZLOŽBE 1969. Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka 1971. Izložba fotografija 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka

Naslovnica kataloga izložbe 81 & 72, 1971.

31

FOTOGRAFSKA BIBLIOGRAFIJA Smokvina, Ranko: Henri Bresson – najvažnije je nalaziti se potpuno, čitavim bićem u toj stvarnosti koju raščlanjujem objektivom…, 15 dana, god.

XI., br. 9 – 10, Radničko sveučilište Moša Pijade, Zagreb, 1968., str. 20. – 23.

Smokvina, Ranko: Farm security administration (uprava za zaštitu farmi) – donja trećina Amerike, 15 dana, god. XII., br. 1, Radničko sveučilište Moša Pijade, Zagreb, 1969., str. 32. – 35.

Singapore, botanički vrt, 1965.

Smokvina, Ranko: Werner Bischof – fotografije koje teže ka apsolutnom, 15 dana, god. XII., br. 5, Radničko sveučilište Moša Pijade, Zagreb, 1969., str. ?

Smokvina, Ranko: Naši životi su utjelovljenje naših karaktera – Portreti poznatih ličnosti, 15 dana, god. XII, br. 3, Radničko sveučilište Moša Pijade, Zagreb, 1969., str. 12. – 15.

Smokvina, Ranko: Almanah jugoslavenske fotografije, 15 dana, god. XII., br. 6, Radničko sveučilište Moša Pijade, Zagreb, 1969., str. 20. – 23.

Smokvina, Ranko: Na rubovima grada, 15 dana, god. XII., br. 7 – 8, Radničko sveučilište Moša Pijade, Zagreb, 1969., str. 28. – 31.

Smokvina, Ranko: Slatka muholovka života, 15 dana, god. XII., br. 9, Radničko sveučilište Moša Pijade, Zagreb, 1969., str. 12. – 15.

Smokvina, Ranko: Mladi japanski fotografi, 15 dana, god. XII., br.10, Radničko sveučilište Moša Pijade, Zagreb, 1970., str. 12. – 15.

Smokvina, Ranko: Foto-reporter Alfred Eisenstaedt, 15 dana, god. XIII., br. 6, Radničko sveučilište Moša Pijade, Zagreb, 1970., str. 16. – 19.

Smokvina, Ranko: Ed van der Elsken - Slatki život, 15 dana, god. XIII br. 8 – 9, Radničko sveučilište Moša Pijade, Zagreb, 1970., str. 18. – 21.

Smokvina, Ranko: Porodica čovjeka – još uvijek najveća fotografska izložba svih vremena, 15 dana, god. XIII., br. 10, Radničko sveučilište Moša Pijade, Zagreb, 1971., str. 13. – 15.

125. obljetnica pomorskog školstva u Bakru: 1849 – 1974., autori Radojica F. Barbalić... et al., Ranko Smokvina urednik fotografije i autor fotografija, Pomorski školski centar Bakar, Bakar, 1974.

Rijeka (fotomonografija), redakcija Duško Berlot, glavni urednik...(et al.); (pisac uvodnog teksta Nedjeljko Fabrio) (autori fotografija Tošo Dabac, Viktor Hreljanović, Abdon, Miljenko i Ranko Smokvina... (et al.), Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, Skupština općine Rijeka, Rijeka,1970.

Statuti, urbari, notari Istre, Rijeke, Hrvatskog primorja i otoka, Katalog izložbe, odg. urednik Danilo Klen, fotografije: Ranko Smokvina, Miljenko Smokvina, Historijski arhiv Rijeka, Rijeka, 1968.

Jedriličarski klub Galeb – Rijeka: 1933 – 1983., autor teksta Orfeo Tićac, urednik fotografije Ranko Smokvina, Jedriličarski klub Galeb, Rijeka, 1984.

32

MILJENKO SMOKVINA Biografija Izložbe Uspomene iz moga fotogafskog života Fotografska bibliografija

33

Znakovi, 1982.

autorska povećanja, 24 x 18 cm, kat. 27

34

35

Opatijski arhitektonski portreti 1, 1991. autorsko povećanje 38,7 x 25,5 cm kat. 29

36

Opatijski arhitektonski portreti 5, 1991. autorsko povećanje 38,5 x 25,6 cm kat. 33

Lovranski arhitektonski portreti 1, 1991. autorsko povećanje 38,8 x 25,6 cm kat. 35

37

RijeÄ?ki arhitektonski portreti 11, 1991. autorsko povećanje 44,5 x 25,6 cm kat. 49

38

Riječki arhitektonski portreti 2, 1991. autorsko povećanje 38,5 x 25,6 cm kat. 41

Riječki arhitektonski portreti 12, 1991. autorsko povećanje 49,7 x 25,7 cm kat. 50

39

Biografija Rođen je u Rijeci 21. kolovoza 1943. godine. Školovao se u Rijeci, maturirao na Prvoj riječkoj gimnaziji, a diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Rijeci.

Nakon gimnazije zapošljava se 1962. u Jugoliniji u Rijeci kao mlađi mornar. Godinu dana plovi na više Jugolinijinih brodova, na linijama za Bliski, Srednji i Daleki istok. Tijekom boravka u lukama obilazi gradove i snima razne događaje koje poslije objavljuje u obliku reportaže.

Autoportret iz 1962.

Po iskrcaju s broda 1963. upisuje studij na riječkome Ekonomskom fakultetu. Nakon što je diplomirao radi neko vrijeme u pomorskoj agenciji Transagent na raznim poslovima – od brojača brodskog tereta, nadzornika ukrcaja i iskrcaja brodova do pomorskog agenta. Po povratku s odsluženja vojske dvije godine radi kao istraživač-pripravnik u Ekonomskom institutu u Rijeci gdje sudjeluje u više projekata za razne naručitelje.

Godine 1966. ponovno odlazi raditi u Jugoliniju, sada kao voditelj odjela ekonomske propagande. Osnivanjem razvojnog odjela, prelazi u tu službu i radi kao istraživač dugoročnog razvoja na raznim projektima. Tijekom 1974., pola godine boravi na stručnom i jezičnom usavršavanju u Londonu.

S fotoaparatom Hasselblad, oko 1985.

Od 1976. do 1982., po otvaranju radnog mjesta asistenta na kolegiju Marketing, radi na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, vodi vježbe i seminare sa studentima, sudjeluje u predavanjima te vodi fakultetsku komisiju za izdavačku djelatnost, a na Sveučilištu u Rijeci aktivni je član komisije za izdavačku djelatnost.

Od 1982. prelazi u status slobodne profesije, likovnog umjetnika-fotografa i postaje član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika u kojem statusu ostaje do umirovljenja 2007. godine, no i dalje je aktivan u raznim područjima fotografskog i kulturnog zbivanja u Rijeci i Hrvatskoj te u inozemstvu.

Još od srednjoškolskih dana, pod utjecajem oca Abdona, aktivnog fotoamatera, bavi se fotografijom na razne načine, najprije amaterski, a poslije mu to postaje i profesija.

Snimanje na pozornici riječkoga Hrvatskoga narodnog kazališta, oko 1990. (snimio Petar Fabijan)

U radnoj sobi 2008. (snimio Luka Mjeda)

40

Djelokrug zanimanja mu je širok, 1970. je jedan od osnivača Društava za marketing u Rijeci, dvaput, 1975. i 1995., bio je dvogodišnji predsjednik Društva, otad je stalan aktivni član raznih odbora u Društvu. Jedan je od osnivača riječke Udruge za ekonomsku propagandu. U Hrvatskoj gospodarskoj komori u Rijeci bio je aktivan u radu odbora za marketing i ekonomsku propagandu. U više mandatnih razdoblja dopredsjednik je Upravnog odbora Centra za tehničku kulturu u Rijeci. Član je Hrvatsko-austrijskog društva u Rijeci, od njegova osnivanja 1994. bio je aktivni član Predsjedništva i Upravnog odbora te pokretač izdavanja i glavni urednik Glasnika-Kuriera, periodičke publikacije riječkoga ogranka društva. Član je Hrvatsko-norveškog društva prijateljstva u Zagrebu.

Sudjelovao je u radu ili vodio fotosekcije u srednjoj školi, na fakultetu i u nekim drugim prigodama. Godine 1999. na Kemijsko-grafičkoj školi u Rijeci osnovao je fotografski odjel, sastavio nastavne programe te do 2004. predavao (kao vanjski suradnik) predmet Fotografija koji od 2004. do 2007. predaje i kao vanjski suradnik na Odjelu likovnih umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci te kao viši predavač na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci gdje je za potrebe nastavnog procesa osmislio i napisao nastavne programe za kolegije fotografije.

Godine 1999. sudjeluje u osnivanju Odbora za obnovu muzejske zbirke torpeda u Rijeci. U jesen 2003. pokreće u Rijeci osnivanje udruge za promicanje i zaštitu riječke industrijske baštine Pro Torpedo te je u dva mandatna razdoblja izabran za predsjednika. Predsjednik je organizacijskog odbora tri Međunarodne konferencije o industrijskoj baštini u Rijeci, održane 2003., 2005. i 2007., i urednik je Zbornika radova. Na riječkim konferencijama o industrijskoj baštini 2010. i 2012. aktivno sudjeluje u organizaciji i stručnim referatima.

Autor je četiri samostalne autorske izložbe umjetničke fotografije te jedne zajedničke s ocem Abdonom i bratom Rankom. Objavio je tri knjige o povijesti fotografije u Rijeci i Hrvatskoj te više desetaka znanstvenih i stručnih članaka vezanih uz istu temu. Postavio je više autorskih izložaba o povijesti fotografije u Hrvatskoj i inozemstvu. Njegovim fotografijama opremljene su brojne monografije i knjige te više javnih prostora u Rijeci. Posjeduje veću zbirku originalnih povijes​nih fotografija, vlastitu fototeku (30.000 negativa) te opsežnu kolekciju originala i presnimaka (oko 50.000 negativa i pozitiva) povijesnih izvora gospodarske i druge povijesti Rijeke i njezina šireg područja.

Neformalni portret iz 2011. (snimila Miljenka Smokvina)

U svojoj fotografskoj aktivnosti posebno se bavi arhitektonskom fotografijom, surađuje s gotovo svim riječkim arhitektima, s nekima dugi niz godina. Sudjeluje u brojnim arhitektonskim natječajima, prvenstveno u snimanju maketa, te poslije gotovih objekata. Neki od arhitekata njegovim fotografijama opremaju interijere svojih objekata.

Snima skulpture, bavi se presnimavanjem slika brojnih riječkih umjetnika, sve za opremanje knjiga i kataloga. Surađuje s većim brojem poduzeća s riječkog područja u njihovim ekonomsko-propagandnim i izdavačkim projektima, snima za monografije, kataloge, kalendare, turističke prospekte, plakate i druge publikacije. Za Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca niz godina snima kazališne predstave, surađuje i s Gradskim kazalištem lutaka u Rijeci.

Od djetinjstva ga zanima zrakoplovstvo, sudjeluje u radu riječkog aerokluba Krila Kvarnera te snima Rijeku i riječko područje iz zrakoplova. U aeroklubu inicira krajem 1950-ih osnivanje Astronautičke sekcije te s kolegama iz gimnazije i drugih riječkih srednjih škola konstruira i lansira prve amaterske rakete u ondašnjoj državi. Nekoliko se godina intenzivno bavi fotografskim dokumentiranjem raketnih pokusa te snima fotoaparatom i kinokamerom brojne tehničke i znanstvene fotografije. Na tom tragu se u Institutu Ruđer Bošković i Institutu za fiziku u Zagrebu bavi snimanjem znanstvenih pokusa s područja lasera i holografije.

Surađuje u fotografskom dijelu termodinamičkih eksperimenata na Tehničkom fakultetu u Rijeci.

Objavio je veći broj stručnih, znanstvenih i znanstveno-popularnih članaka o industrijskoj baštini, posebno o povijesti riječkog torpeda. O tom je značajnom izumu napisao scenarij i potaknuo snimanje polusatnog filma čija je premijera održana 2007. godine. Postavio je u Rijeci i širom Hrvatske više većih izložaba o povijesti fotografskih tehnika, riječkoga gospodarstva i industrijske baštine te riječkih inovacija.

Za Hrvatski leksikografski zavod Miroslav Krleža u Zagrebu piše natuknice o riječkoj kulturnoj i torpednoj baštini.

Ostvario je velik broj kontakata u najvažnijim muzejima i arhivima širom Hrvatske i u svijetu te surađivao s brojnim vrhunskim hrvatskim i inozemnim stručnjacima u Beču, Grazu, Budimpešti, Rimu, Trstu, Parizu, Ljubljani, Beogradu i Londonu.

41

U više gradova u Hrvatskoj održao je predavanja vezana uz povijest fotografije i očuvanje industrijske baštine. Aktivno je sudjelovao na više međunarodnih stručnih simpozija i konferencija posvećenih vrednovanju i zaštiti industrijske baštine. Član je krovne međunarodne udruge za očuvanje industrijske baštine TICCIH (The International Commmittee for the Conservation of the Industrial Heritage) u Barceloni. Aktivno sudjeluje u radu SEEH-a (Southe East Europe Heritage), organizacije koja se bavi očuvanjem baštine u jugoistočnom dijelu Europe. Bio je aktivni član ICOM-a (The International Council of Museums) u Parizu, međunarodne organizacije koja skrbi o muzejima, sudjelovao je u radu AVICOM-u, odbora za audiovizualne medije i fotografiju te u CC-odboru, sekciji za konzervaciju fotografija. Bio je aktivan član ESHPH-a (The European Society for the History of Photography), europske udruge za povijest fotografije u Beču.

SAMOSTALNE IZLOŽBE 1969. Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka 1981. Fotografija forme, forma fotografije, Muzej narodne revolucije, Rijeka 1982. Znak, Galerija Juraj Klović, Rijeka 1991. Spomenički fotografski portreti, Umjetnički paviljon Juraj Šporer, Opatija 1996. Riječki arhitektonski portreti, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka 42

IzloĹžba Fotografija forme, forma fotografije (Muzej narodne revolucije Rijeka, 1981.)

43

Fotografija forme, forma fotografije

44

Miljenko Smokvina Uspomene iz moga fotogafskog Ĺživota

Izvor svih ilustrativnih priloga u tekstu: arhiv Miljenka Smokvine 45

1950-e Fotoaparati su bili dio moga kućnog okruženja. Otac Abdon, vrlo aktivan fotoamater još iz doba Fotokluba Sušak, nije ispuštao fotoaparat iz ruku.

Gledajući danas kutije pune sačuvanih fotografija iz doba moga djetinjstva1 uočavam da je otac intenzivno snimao, ponajprije obiteljske fotografije. Sada se tome čak i malo čudim – u ono ratno i poratno doba oskudice filmova, snimao je razmjerno mnogo. Ali brojne sačuvane fotografije najvećim su dijelom kontaktne kopije, gotovo da nema povećanja. Očito je da se ipak štedjelo na fotopapiru. Mogu se pronaći i kontaktne kopije izrađene s 35mm filmova, ali najviše ih je veličine 6 x 9 i 6 x 4,5 cm; to su formati aparata kojima je otac snimao. Ja se toga ne sjećam, ali poslije su mi otac i majka pričali da su u kući imali mali priručni fotolaboratorij u kojem su izrađivali kontaktne kopije.

Otac je filmove obično davao na razvijanje u fotoradnju svoga prijatelja Božidara Tomèea; njega se i ja sjećam. U prvo vrijeme Tomèe je imao fotoradnju na Delti, preuzeo je fotografski atelijer Bogoljuba Zoubeka, jednog od ranih sušačkih fotografa. Poslije, nakon rata, svoju je radnju preselio u Strosmajerovu ul. br. 20, gdje je dio stana preuredio u atelijer i fotolaboratorij.

Tamo sam zajedno s ocem nosio filmove na razvijanje i izradu fotografija.

Fotoaparat Weltini, njemačka je kamera na 35mm film proizvedena prije Drugoga svjetskog rata; jedan od aparata Abdona Smokvine, prvi fotoaparat u rukama Miljenka i Ranka Smokvina.

Majka nije bila takva zanesenjakinja kao otac, ali se i ona kao gimnazijalka bavila fotoamaterstvom. Školovani su ljudi tada obvezno trebali ponešto znati o fotografiji. Mama je govorila da su izrađivali fotografije (obvezno kontaktne kopije) na fotopapirima koji su uporabom raznih vrsta razvijača formirali slike u raznim tonovima. Neke od tih fotografija postoje i danas. Kutija za kontaktne kopije te okviri za kontaktno kopiranje ostali su sačuvani i u mome fotolaboratoriju, iako poslije nisu bili često korišteni.

Otac je imao više fotoaparata, neke čuvam u svojoj zbirci starih fotoaparata. Jedan od fotoaparata koji je najviše hvalio bio je Roll-op koji nisam nikada vidio. Neki mlađi rođak ga je u dječjem žaru istraživanja tako temeljito rastavio na dijelove da se više nikada nije mogao dobro sastaviti. Otac nikada nije prežalio objektiv toga aparata jer je snimao savršeno oštro, što je bio ideal onoga vremena. Služio se vrlo često fotoaparatom Weltini formata 35 mm, kojim sam i sâm napravio svoje prve snimke. Snimao je i aparatima formata 6 x 9 cm, tada uobičajenom formatu, na filmu formata 120 ili 620. Na filmu iste širine snimalo se i u formatu 6 x 4,5 cm, što je bilo ekonomičnije jer se na istom filmu moglo snimiti dvostruko više snimaka.

Fotoaparatom Rolleiflex, prvim pravim pofesionalnim srednjeformatnim (6 x 6 cm) fotoparatom Abdona Smokvine, koristili su se i Miljenko i Ranko Smokvina dok nisu nabavili vlastitu fotoopremu.

Nakon rata otac je nabavio i Rolleiflex, tada pravi profesionalni fotoaparat srednjeg formata (6 x 6 cm). To je bio novi revolucionarni kvadratni format koji je zbog veličine negativa omogućavao horizontalne ili vertikalne isječke. Aparat je bio robusne konstrukcije (i danas potpuno ispravno radi), dvooki refleksni aparat sa solidnim Tesar objektivom i vrlo tihim Compur zatvaračem, što je bila velik prednost kada je trebalo snimati neopaženo. Svoj profesionalni fotografski život i ja sam započeo s očevim Rollieflexom. Svi profesionalni aparati koje sam poslije nabavio, uza sve njihove prednosti, nikada nisu dostignuli Rollieiflexovu pouzdanost i tišinu u radu.

Tim sam fotoaparatom snimio svoje prve “umjetničke” i komercijalne fotografije – i nikada me nije “ostavio na cjedilu”.

Otac je vječno sanjao o originalnoj “Lajki”. Nakon rata nabavio je jednu, model M3, ali je stjecajem nekih okolnosti vrlo brzo ostao bez nje. Mislim da njome nije snimio niti jedan snimak. U istom 35mm “lajka”-formatu otac je mnogo snimao Tenaxom, u formatu 24 x 24 mm. Njime se služio najviše na jedriličarskim regatama te automobilskim i motociklističkim utrkama u Preluku; iz tog je doba ostalo sačuvano mnogo njegovih filmova. Tenax je koristio za snimanje kolordijapozitiva. I meni je, nakon prvih snimaka Weltinijem, dao na korištenje Tenax kojim sam snimao na izviđačkim logorovanjima, tijekom uspona na Triglav i na svome maturalnom putovanju. Tenax je mali i lagani aparat, snima na standardnom 35mm filmu više od pedeset snimaka, što je vrlo praktično i ekonomično – izvrsno za mladog fotografa koji tek uči i želi napraviti mnogo snimaka.

Fotoaparat Tenax, formata 24 x 24 mm, praktičan mali aparat kojim su se služili Abdon, Miljenko i Ranko Smokvina.

“Lajka”-negative trebalo je povećati (od njih se obično nisu izrađivale kontaktne kopije kao finalna fotografija), za što je bio potreban dobar aparat za povećavanje. Takav je aparat nabavio 1 Ima ih sigurno više tisuća, o njima se skrbi moj brat Ranko. Kod mene su pohranjeni svi sačuvani očevi negativi. Nakon očeve smrt, tako smo se dogovorili, ja ću čuvati negative jer sam imao fotolaboratorij u kojem su se negativi mogli povećati i kontaktno kopirati. Iz današnje perspektive, to je bespredmetno – više nemam fotolaboratorij, a u doba digitalizacije i negativi i fotografije mogu se skenirati, što brat i ja sada vrijedno radimo.

46

očev gimnazijski prijatelj Ambrozije Randić, isto tako oduševljeni fotoamater. Randić je kupio aparat za povećavanje fotografija Focomat 1, izvrstan uređaj tvrtke Leitz iz Wetzlara u Njemačkoj, s izvrsnim objektivom Elmar od 50 mm, 1:3,5 svjetlosne jakosti. Na tom sam aparatu i ja napravio svoja prva fotografska povećanja. No taj se aparat u obitelji Randić nije sačuvao.

Sredina 1950-ih Prve fotografske pouke dobio sam od oca koji je rado prenosio svoje znanje. Bez ikakve zadrške, dopuštao mi je da razgledavam njegove fotoaparate. Bio sam još osnovnoškolac kad mi je dao da “škljocam” i snimam na prazno, bez filma. Kada sam već dovoljno upoznao neke od njegovih aparata, posebno Weltini, pustio me samog u grad da snimim svoje prve samostalne fotografije2. Otac mi je i prije dopuštao da pritisnem okidač fotoaparata kada je on nešto snimao. Rukovati aparatom već sam znao pa je otac bio siguran da ću se i sam znati snaći tijekom snimanja.

Još se i sada sjećam s koliko sam oduševljenja i želja otišao na svoje prvo fotografsko snimanje.

U kući se stalno govorilo o “motivima” za fotografsko snimanje, stalno se raspravljalo o tome što je lijepo i što je vrijedno da se snimi, a bilo je i fotografskih knjiga u kojima su se mogle vidjeti dobre fotografije.

Focomat je bio aparat za povećavanje fotografija njemačke tvrtke Leitz, vrlo moderan uređaj s automatskim oštravanjem fotografija, njime su se mogle povećavati fotografije s filmova 35 mm i 4 x 4 cm.

Aparatom su se zajedno koristili Abdon Smokvina i Ambrozijo Randić, a poslije i Miljenko i Ranko Smokvina.

Moj prvi snimak bila je kamena ograda ispred Guvernerove palače. Sačuvao sam taj negativ.

Ne znam tko je film razvio i jesu li tada uopće bile izrađene fotografije. Čini mi se da je otac u to doba nosio filmove na razvijanje u Fotocentar gdje je od 1952. radio vrsni fotograf Fernando Soprano kojega je upoznao u riječkom fotoklubu. Otac je, uz to, bio vezan i uz Narodnu tehniku koja je bila i osnivač Fotocentra.3 Sa Sopranom sam poslije imao brojne susrete i dobru suradnju, a ostvario sam i dobar kontakt s njegovim sinom Fernandom i njegovom kćeri Adrijanom, koji su isto vezani uz fotografiju.

Nakon prvoga fotografskog iskustva, otac je procijenio da mi treba “prava” fotografska edukacija. Poslao me na fotoamaterski tečaj u Fotoklub Rijeka. Tečaj je trajao od 16. veljače do 3. svibnja 1956. godine. Vodio ga je Fernando Soprano. Bio sam najmlađi polaznik, učenik šestog razreda osnovne škole, nisam tada imao niti dvanaest godina. Na tečaju je bio mnogo polaznika – od mladih ljudi do onih ozbiljnih godina. U to je doba fotoamaterstvo bilo vrlo omiljeno.

Soprano je bio izvrstan predavač, odličan teoretičar i isto tako dobar praktičar. Tek sam tamo naučio što je fotografija. Sve mi je bilo novo i zanimljivo. Tečaj se održavao u prostorijama Osnovne škole Brusić koju sam inače pohađao pa sam se osjećao kao kod kuće. Ne sjećam se točno gdje smo obavljali praktičan rad, čini mi se da je dio učionice bio prilagođen za laboratorijski rad. Snimati smo odlazili i na teren, u park i na ulicu, a jednom smo se uputili i u Matulje.

S tog mi tečaja nije ostao ni jedan snimak. Ne mogu pronaći ni malu bilježnicu u koju sam vrijedno zapisivao sva Sopranova predavanja.

Prva fotografija koju je Miljenko Smokvina snimio oko 1955. ispred Guvernerove palače fotoparatom Weltini na filmu formata 24 x 36 mm. Negativ je ostao sačuvan do danas.

Tečaj sam položio s vrlo dobrim uspjehom, teoretsko znanje ispitivači su mi ocijenili odličnim, a u poznavanju organizacije (danas ne znam što je to značilo) i praktičnom radu ocijenjen sam vrlo dobrim. Taj mi je tečaj otvorio oči za sve što fotografija može i što treba naučiti da bi se to postiglo.

Te sam se godine upisao u izviđače4 pa sam toga ljeta otišao na svoje prvo logorovanje u Skrad na rijeku Dobru. Otac mi je dao mali fotoaparat Tenax pa sam snimao zbivanja na logorovanju i izletu u Vražji klanac. Nakon povratka kući hrabro sam krenuo u svoje prvo razvijanje filma, ali pokus nije najbolje uspio. Film je imao brojne mrlje i bio tek djelomično upotrebljiv za povećanja. Moji prijatelji izviđači koji su čekali fotografije, nisu bili baš oduševljeni rezultatima mojega fotografskog umijeća. Taj prvi djelomičan uspjeh/neuspjeh naučio me da je fotografija područje na kojem su pogreške lako moguće, a neuspjesi mogu imati neugodne posljedice.

Unatoč tomu dobio sam svoje prvo izviđačko “vještarstvo”, dakako vještarstvo fotoamatera. Na to sam bio posebno ponosan jer su među izviđačima “vještarstva” značila vrlo mnogo. Poslije

Oglas Foto centra Rijeka, glavne fototrgovine i fotoradnje u Rijeci 1954., u kojem je radio Frnando Soprano, suradnik Abdona Smokvine u promicanju fotografije i fotoamaterstva u Rijeci.

2 Poslati desetogodišnjaka s fotoaparatom na ulicu, danas je nezamislivo. No vremena su se promijenila. Nekoć su se djeca slobodno kretala gradom, ponajprije zato što na ulicama nije bilo gotovo nikakva automobilskog prometa.

3 Do danas nisam uspio ući u trag nikakvim dokumentima o osnivanju Fotocentra ni o angažmanu Abdona Smokvine u Narodnoj tehnici u Rijeci.

4 Otac je bio aktivan izvidnik prije Drugoga svjetskog rata, a nakon rata se, odmah po osnivanju organizacije izviđača, uključio u njihov rad.

47

su izviđači više cijenili moju fotografsku vještinu – snimao sam i na drugim logorovanjima i zimovanjima. Sada više nije bio početničkih pogrešaka. Nakon što sam 1960. završio tečaj i položio ispit za izviđačke vođe u Fužinama, postao sam službeni fotograf Saveza izviđača pa sam iz Rijeke donio svoju fotografsku opremu te u objektima Saveza u Fužinama osnovao fotografski laboratorij i ostatak ljeta proveo kao fotograf. Neki su očito procijenili da taj posao mogu obavljati, iako sam ja i dalje strepio znajući da s fotografijama uvijek nešto može poći naopako.

Otad sam puno bolje svladao praksu fotoamaterske struke. Za početak sam kupio svoje prve fotografske knjige i priručnike. Ta je fotografska biblioteka prerasla u fond od gotovo tisuću svezaka, pretežno knjiga, ali i časopisa i kataloga, od najstarijih iz vremena izuma fotografije do najnovijih monografija i modernih povijesti fotografije.

Drugi razlog mog napretka bio je taj što je otac u malenu prostoru ispod stubišta u Turističkom uredu na Korzu5 postavio fotografski laboratorij. Fotolaboratorij je spadao u djelokrug Tina Kramaršića, jednog od djelatnika u Turističkom uredu, koji je bio zadužen za ekonomsku propagandu, a važan dio toga bilo je fotografsko snimanje za potrebe prospekata, kataloga, opremu unutarnjih prostora i sl. Tino Kramaršić bio je vrstan fotoamater, aktivni član fotokluba u Rijeci, fotografski suradnik riječkih novina na talijanskom jeziku. Uz to je bio talentirani samouki stručnjak za popravke fotoaparata, činio je čuda kada ni precizni mehaničari nisu uspijevali riješiti probleme.

Tino Kramaršić naučio me kako se u tamnoj komori izrađuju dobre fotografije. Budući da se u to doba Ambrozije Randić nije aktivno bavio fotografijom, posudio je ocu svoj aparat za povećavanje pa je u laboratorij stigao i aparat za povećavanje Focomat 1, za negative formata 35mm i 4 x 4 cm, a malo poslije i Magnifaks za negative do 6 x 9 cm. Kad je Tino otkrio da sam dobro svladao tehniku u laboratoriju, sâm sam za njega izrađivao sve fotografije. Nekoliko me puta poslao da za La voce del popolo snimam i na terenu, a tada bih redovito imao tremu jer nikada nisam zaboravio kako u fotografiji mnogo toga lako može poći po zlu.

U to se doba intenzivnije počela razvijati kolor-fotografija, započelo se s tiskanjem turističkih prospekata u boji pa se pojavilo zanimanje za kolor- dijapozitive. Tino Kramaršić je, u suradnji s nekim članovima fotokluba u Rijeci, započeo razvijati i kolor-dijapozitive. Tada su se u Trstu nabavljali talijanski Ferrania dijafilmovi, a da bi sve bilo jeftinije, film formata 35 mm, dužine 30 metara, koji se kupovao u metalnim kutijama, poslije se u tamnoj komori rezao na standardnu dužinu od 160 cm i punio u “kasete”, male spremnike za film.

Te se dijafilmove moglo razvijati i u amaterskim uvjetima. Uz Tina, stručnjak za razvijanje kolordijafilmova bio je Božo Despot, još jedan član riječkoga fotokluba. Razvijanje kolor-dijapozitiv filma bilo je puno složenije od razvijanja crno-bijelih filmova koji su zahtijevali preciznost na razini tolerancije od jedne minute dužine razvijanja i jednog stupnja celzija temperature otopine, to je kod dijafilmova bilo na razini jedne sekunde i desetinke stupnja. A to nije bilo lako postići u priručnim amaterskim uvjetima. Samo su vrlo pedantni i precizni fotoamateri, kao što su bili Kramaršić i Despot, mogli postići da im dijafilmovi uvijek budu besprijekorno razvijeni.

Njih su me dvojica više puta zvali da im pomognem u obradi filmova. To novo iskustvo bilo je od najvećeg značenja u mome kasnijem radu u laboratoriju – naučio sam koliko je važno biti pedantan i uporan da bi se postigli najbolji rezultati.

U Turistički ured često je zalazio i Kramaršićev dobar prijatelj Igor Emili, tada već poznati arhitekt i izvrstan fotoamater. Emili je bio u vrlo dobrim odnosima s mojim ocem; on je izradio projekt za uređenje interijera Turističkog ureda, vrlo napredan u ono vrijeme. Turisti koji su dolazili po informacije u Turistički ured, divili su se avangardnosti arhitektonskog uređenja.

Budući da sam uz pomoć Tina Kramaršića svladao vještinu dobrog razvijanja filmova, a dobro razvijen film preduvjet je za kvalitetno povećanje, posebno za umjetničke fotografije, među onima koji su tražili da im povremeno razvijam filmove bio je i Igor Emili.

Tino Kramaršić, istaknuti riječki fotoamater, suradnik u riječkome Turisitičkom uredu, snimljen oko 1970., foto Abdon Smokvina.

Često sam bio u Turističkom uredu na Korzu, ne samo u fotolaboratoriju (tada još nismo u svojoj kući imali svoj vlastiti). Otac me pozivao da im se nađem kao ispomoć u uredu – obavljao sam sitne poslove te pomagao kao turistički informator. Najvrednije od svega bilo je što sam prisustvovao razgovorima Tina Kramaršića, Igora Emilija i moga oca o fotografiji, o tada vječnoj temi fotografskih “motiva”, o dobrom korištenju svjetla. Igor me poučio kako snimati

5 Otac je početkom 1950-ih godina “ušao” u turističku djelatnost i do umirovljenja se stalno držao toga područja.

48

arhitekturu, od Tina i oca sam naučio što je dobra turistička fotografija. Tino je bio suptilan fotograf aktova, ali sam njegove razgovore s Igorom o toj temi mogao slušati samo izdaleka.

U Turistički ured često su zalazili i drugi riječki fotoamateri kao Ivo Kontuš, Boris Pajkurić, Maks Peč, Ervin Debeuc, Ivo Giovanelli, Petar Grabovac, Karlo Kocijančič, Viktor Hreljanović, Veljko Maričić, Zdenko Sila. To je bilo izvrsno mjesto susreta, u središtu grada na Korzu.6 Tino Kramaršić i moj otac bili su dobri duhovi riječkoga fotokluba.

Ne sjećam se tko me je zvao da pomognem u postavljanju mnogih izložaba umjetničkih fotografija koje je tada organizirao riječki fotoklub. Vjerojatno su to bili Tino ili Igor jer je otac jako pazio da se ne pomisli kako me protežira pa je drugima prepustio da me uvedu u klub, iako mu je bilo stalo da se i ja uključim u njegov rad.

Moja je uloga u klubu bila minorna. Klub je bio pun iskusnih i starijih fotoamatera, ja sam bio mladi gimnazijalac koji je tamo mogao samo učiti. Organizacija i postavljanje izložbe bili su zahtjevan posao pa su u klubu bile dobrodošle još jedne ruke koje će pomoći. To je bila prigoda da susretnem i upoznam i ugledne fotografe i fotomatere izvan Rijeke kao Lauru Mizner, Nina Vranića i Tošu Dabca koji je često bio član riječkih žirija.

Najvrednije od svega bilo je prisustvovanje žiriranju/ocjenjivanju fotografija. To bio najvažniji dio cijelog procesa, tamo se mnogo toga moglo naučiti. Često sam se čudio nekim ocjenama, ali tada sam shvatio da umjetničko stvaranje jest subjektivno, ali je još subjektivnija procjena tuđeg stvaralaštva te da se ljudi u ocjenjivanju nečega razlikuju.

1960-e Godine 1960. poslao sam jednu svoju fotografiju na izložbu More koju je organizirao riječki klub. Prihvaćena je za izlaganje. Primanje i ocjenjivanje fotografija bilo je anonimno, članovi žirija nisu znali tko je autor fotografije pa sam imao čistu savjest jer je moj otac bio član žirija.

Fotografija mi je objavljena u katalogu, što me jako veselilo. To nije bila moja prva objavljena fotografija, već su mi se neke pojavile u novinama, turističkim publikacijama i katalozima, ali to je bila prva moja “kreativna” fotografija u nekom katalogu fotografske izložbe.

Te je godine časopis Foto-kino revija raspisao natječaj za najbolju jugoslavensku fotografiju.

Javio sam se i dobio drugu nagrada za reportažnu fotografiju. Poslao sam im fotografiju snim​ ljenu tatinim Rolleiflexom. Otac i ja smo na Dan Republike, kada su se djeca primala u pionire, bili u školi Donja Vežica, upravo u prigodi te proslave. Oko nas je bilo puno djece, mnogi od njih puni treme. Stavio sam Rollei na prsa, okrenuo ga bočno i neopaženo snimio seriju dječjih fotografija. Nitko nije primijetio da ih snimam. Svjetla je bilo malo, a kako nisam imao film osobito velike osjetljivosti pa je ekspozicija bila duga, okidač je bio gotovo nečujan te sam mogao nesmetano snimati ne bojeći se da ću pokvariti ugođaj.

Kada sam film razvio, jedan je snimak bio zanimljiv – jedna je djevojčica snimljena oštro u zamišljenom položaju, a druga djeca kraj nje bila su neoštra i u pokretu. Mnogima se fotografija jako svidjela.

Fotografije koje je Miljenko Smokvina izlagao u svojim prvim aktivnim fotografskim godinama.

Za učenika trećeg razreda gimnazije to je bio uspjeh, to veći što je nagrada dobivena na razini cijele države, i to u Beogradu gdje je izdavana revija. Tamo nikoga nisam poznavao pa mi nitko nije mogao predbaciti da imam veze u fotoamaterskim krugovima. Nagrada me veselila, a uz nju sam dobio fotomaterijala u vrijednosti od 10.000 dinara, što je onda bila prilična svota.

U riječkoj Gimnaziji nije bilo organizirane fotosekcije, škola nije imala svoj fotolaboratorij niti fotografsku opremu, ali mnogi su učenici posjedovali fotoaparate ili su koristili opremu roditelja. Tako su se u razredu za fotografiju zanimali moji prijatelji Tomislav Pajdaš, Marijan Boršić i Miljenka Lasan.7 Tijekom druženja mnogo se razgovaralo o fotografiji, a povremeno smo zajedno odlazili i na fotografske “ture”.

Sve to me ohrabrilo da svoje fotografije pošaljem na još neke izložbe na kojima sam dobio nekoliko nagrada. Posebno mi je bila draga nagrada s Omladinske radne akcije na izgradnji autoceste u Bujanovcu, na granici prema Kosovu i Makedoniji. Toga ljeta 1960. više nas iz razreda otišlo je na dobrovoljnu radnu akciju – to je bio zanimljiv izazov. Uz fizički rad na traci ceste, u slobodno sam vrijeme vodio fototečaj za sve zainteresirane u naselju. Na raspolaganju smo

Grupni autoportret fotoentuzijasta iz III. razreda riječke gimnazije, slijeva nadesno: Marijan Boršić, Miljenko Smokvina, Miljenka Lasan i Tomislav Pajdaš, snimljeno 1961. na Gradskom kupalištu na Delti.

6 Sada je na tomu mjestu robna kuća RI. 7 Nekoliko godina poslije Miljenka i ja smo se vjenčali.

49

imali fotolaboratorij i drugu fotoopremu. Na kraju se za više naselja organizirala izložba fotografija, i tu sam dobio prvu nagradu.

Prva snimanja pokusa s laserom te snimanja holograma u Jugoslaviji na institutu Rudjer Bošković u Zagrebu 1969. – 1970.

U zadnja dva razreda gimnazije više se učenika iz nekoliko razreda zainteresiralo za tada omiljenu astronautiku. To je bilo vrijeme prvih umjetnih Zemljinih satelita, prvih ljudskih letova u svemir, poticajno za mlade. Naravno da se nije ni pokušalo otići u svemir, ali su se mogle konstruirati i lansirati rakete. I to se nekoliko godina vrlo uspješno obavljalo u okviru riječkog aerokluba Krila Kvarnera na Grobničkom polju u blizini aerodroma.

Sva ta zbivanja bila su dobro popraćena fotografiranjem; nekoliko nas je stalno snimalo što se događalo tijekom izrade, ispitivanja, pokusa i lansiranja raketa. Do danas je o tome ostala sačuvana opsežna fotografska građa, nekoliko stotina snimaka snimljenih aparatima raznih formata.

Fotografije su prvenstveno korištene za dokumentiranje, ali ih je puno upotrijebljeno i za ilustriranje članaka koje smo objavljivali u novinama i časopisima širom zemlje. Najizazovnije je bilo snimanje lansiranja jer je za to trebao brz refleks. Neki moji prijatelji snimili su tada puno bolje fotografije od mene koji sam slovio kao “iskusan” fotograf.

Meni je poseban fotografski izazov bio snimati fotografije koje su se mogle upotrijebiti kao mjerno sredstvo. Za to je trebala kinokamera velike brzine snimanja, a nju su mi posudili u Turističkom uredu. Imali su 16mm Cine-Kodak special kameru, izvrsnu robusnu poluprofesionalnu kameru kojom sam snimio mnoga lansiranja raketa i statičke pokuse na osnovi kojih smo donosili tehničke zaključke i poboljšavali svoje rakete.

Rezultat svega toga bio je da sam za svoj maturalni rad iz fizike odabrao temu “Amaterska raketa”, što je izazvalo prijepore u nekih profesora u školi.

Snimanje rada raketnih motora ultrabrzom kinokamerom 16mm tijekom statičkih pokusa riječkih raketnih amatera na Grobničkom polju 1963.

Nakon mature nisam htio odmah studirati. Želio sam otići na more. Kada sam to rekao mojim roditeljima, mama se skoro onesvijestila, a otac je samo pitao kamo namjeravam ići. Moja je želja bila ukrcati se na neki brod Jugolinije i vidjeti čim više svijeta te se nakon godinu dana iskrcati i upisati studij.

S moga stajališta sve to nije bilo ništa čudno. U obitelji se i s očeve i s majčine strane plovilo.

Djed mi je bio pomorac, pradjed isto tako, očev brat je plovio, dva bratića su bili kapetani, njihov otac je isto bio pomorac, a i moj brat se pripremao za pomorsko zvanje. Naravno da je izazov mora i dalekih krajeva bio neodoljiv.

Tada, 1960-ih godina, nije bilo lako otići u inozemstvo. Malo je tko imao putovnicu, a pomorcima je cijeli svijet bio otvoren. Ni na brod se nije moglo jednostavno ukrcati. A mnogi su mladi ljudi ostajali u inozemstvu, nisu se htjeli vratiti. Moju želju za odlaskom na brod nije bilo lako ostvariti, ali tu mi je pomoglo poznanstvo moga oca s direktorom Jugolinije Jurom Vukasovićem pa sam vrlo brzo dobio matrikulu (pomorska knjižica). Na jesen sam se ukrcao na brod Dinaru. Brod je plovio u Indiju i Burmu – i to je bilo moje pomorsko krštenje. Na brod nisam uzeo fotoaparat, tek sam se trebao naučiti životu pomorca, a uz to nisam još ni imao svoj vlastiti.

Po povratku kući nakon tri mjeseca, gotovo sam cijelu plaću mladića od palube ili mlađeg mornara (to je najniži status koji netko ima na brodu) potrošio na kupnju svoga prvoga fotoaparata. Nabavio sam si tada vrlo moderan fotoaparat koji se mogao kupiti u zemlji. To je bila Praktica IV, proizvedena u Istočnoj Njemačkoj, prizmatski refleksni aparat s mogućnošću izmjene objektiva. Mogao sam, dakako, kupiti aparat i dok sam plovio, ali u to su se doba aparati uvozili uz visoke carine, a ja ga nisam želio prošvercati jer sam ga htio koristiti stalno i javno, bez straha da ću ostati bez njega ili biti kažnjen. Tijekom kasnijih putovanja, aparat sam morao prijaviti carini i upisati u svoju matrikulu. To su bila takva vremena, nekima je danas to teško povjerovati. Još čuvam matrikulu s tim upisima.

Istočnonjemački fotoaparat Praktica IV, tvrtke VEB Kamera iz Dresdena, prvi je prizmatski 35mm aparat u posjedu Miljenka Smokvina.

50

Na drugom putovanju brodom Velebit plovio sam do Japana. Putovanje je trajalo četiri mjeseca. Svaki dolazak u luku iskoristio sam za obilazak grada i snimanje. Tijekom plovidbe i boravka na moru radio bih i nedjeljom samo da dobijem slobodne dane u lukama. Praktica je stalno bila u pogonu. Snimio sam stotine snimaka. Ali još nisam mogao potpuno iskoristiti prednosti aparata, mogućnost izmjene objektiva, nisam imao ni teleobjektiv ni širokokutni objektiv, što je tada bio standard za svakoga ozbiljnijeg amatera. Namjeravao sam u Japanu kupiti

teleobjektiv,8 ali za to nisam imao novaca; plaća malog od palube bila je mala pa nisam znao kako riješiti taj problem. Teško je bilo od bilo koga na brodu posuditi tih nekoliko desetaka dolara, svi su namjeravali nešto kupiti u Japanu, pa od posudbe ništa. Problem se riješio sam kada me nekoliko dana prije dolaska u Japan u kabinu pozvao vođa palube (noštromo), moj šef, i pitao me hoću li što kupovati u Japanu i treba li mi novaca. On je točno znao da mi je plaća tek nekoliko desetaka dolara, što ni blizu nije bilo dovoljno za toliko željeni teleobjektiv.

Nino Tomić, moj noštromo, Istranin iz okolice Rapca, zaslužan je što sam u prvoj japanskoj luci kupio solidan teleobjektiv Komura 135 mm, 2,8 svjetlosne jakosti, koji sam upotrijebio čim sam izašao iz trgovine. Do kraja putovanja skupljao sam novac da ga vratim Ninu, no bojim se da mu se nikada nisam odužio kako treba, zbog čega me i danas peče savjest.

Nakon Velebita išao sam na još jedno putovanje brodom Skopje na liniji za Bliski istok. I tada sam napravio pregršt snimaka. Na ljeto sam se iskrcao i oprostio od Jugolinije. Kada sam stigao, kući mama je odahnula, a tatu je zanimalo što sam sve uspio snimiti.

Na jesen sam se upisao na Ekonomski fakultet i nastavio normalan život bez ludih mladenačkih ispada.

Ono što sam snimio tijekom svoga djelomičnog obilaska svijeta, objavio sam u više novina i časopisa. Moje reportaže tiskane su u tjedniku Mladost, Plavim putovima te u Foto kino reviji.

Na Ekonomskom sam se fakultetu vrlo brzo uključio u fotografska zbivanja. Fakultet je imao dobro opremljenu tamnu komoru te nekoliko izvrsnih Exakta s nizom objektiva. Fakultet je nabavio i profesionalni Pentaflex, 16mm kinokameru, a za sve to je bio zadužen Carlo Minozzi.

S Carlom sam se brzo sprijateljio, bio je otvoren za suradnju i pomoć, gotovo sve slobodno vrijeme na fakultetu provodio sam u njegovu laboratoriju, u njegovoj radnoj sobi, pomažući mu u izradi fotografija ili bilo čega vezanog uz fotografiju. U to vrijeme svi su riječki fakulteti imali fotolaboratorij i kvalitetnu fotografski opremu te zaposlenu osobu na poslovima fotografije.9 Vrlo skoro Carlo i ja smo od Fakultetskog vijeća dobili zadatak da snimimo film o fakultetu.

Okvirni scenarij napisao je prof. Dušan Jagodić, a Carlo i ja smo snimali onako kako smo mislili da je najbolje, i ono što nam se sviđalo. Ni jedan ni drugi nismo bili neki eksperti za kinosnimanje. Ja sam ponešto snimao s malom 8mm ruskom kinokamerom Kvartz koju je posjedovao moj otac. I Carlo je imao malo iskustva sa snimanjem malim kamerama. Kada smo sve snimili, razvili smo nekoliko stotina metara filma, montirali ga, napravili špicu i projicirali na sastanku Vijeća. I ja sam bio pozvan na svečanu projekciju. Svi su bili zadovoljni.10 Carlo je bio toliko benevolentan da je novoosnovanoj fakultetskoj sekciji fotoamatera dopustio da za praktični rad koristi njegov fotolaboratorij. Sekcija je imala desetak članova, održavala su se i teoretska predavanja, ljudi su donosili svoje snimljene filmove na obradu, a poslije je najvažniji bio praktični rad u laboratoriju, razvijanje filmova i izrada fotografija.

Kinokamera 16mm kojom su na Ekonomskom fakultetu u Rijeci 1963. – 1964. Carlo Minozzi i Miljenko Smokvina snimili dokumentarni film o fakultetu.

Moj je otac bio jedan od pokretača obnove Trsatske gradine. Za Gradinu smo svi bili emotivno vezani. Do preseljenja u Rijeku 1947. svi smo živjeli na Sušaku – očeva obitelj u vlastitoj kući kraj bolnice, a majčina u vlastitoj kući ispod parka. I Ranko i ja smo rođeni na Sušaku. Trsat i njegova gradina svima nam je bio pojam intimnog zavičaja. Zato nije čudno što se otac angažirao oko obnove Gradine. Projektant obnove bio je Igor Emili. U odboru za obnovu bio je i dr. Branko Fučić. Obnova Gradine došla je u nadležnost Turističkog društva u Rijeci pa je otac bio glavni organizator – brinuo se za financiranje, za projekte, za realizaciju izgradnje. Često me vodio na Gradinu; obično sam mu pomagao u fotografiranju, nošenju opreme te u obradi filmova i izradi fotografija. Vrlo brzo angažirao me da i sam snimam. Na Gradini sam dobro upoznao Emilija. To poznanstvo i suradnja s njim trajali su do njegove smrti.

Koliko znam, u Rijeci nije bilo uobičajeno da autori fotografi samostalno izlažu. Tada je fotografska scena bila vrlo živa. Riječani i Sušačani bili su, nakon Zagreba, najaktivniji dio fotoamaterskog pokreta na našem području. Igor Emili prvi je postavio svoju fotografsku izložbu u Rijeci 1962. godine. Katalog izložbe opremio je originalnim fotografijama; u svakom primjerku 8 Njega se nisam bojao donijeti kući, na carini se na to nije gledalo tako strogo kao na fotoaparate, ali sam svejedno poslije i objektiv upisao u matrikulu.

9 Danas toga nema ni na jednom fakultetu. Pretpostavka da digitalna fotografija sama po sebi zamjenjuje potrebu za profesionalnom fotografijom je, naravno, pogrešna; brojne nekvalitetne fotografije koje se pojavljuju u stručnim publikacija naših fakulteta ili negdje prezentiraju fakultete, najbolja su potvrda za to.

10 Neki dan sam upitao na Ekonomskom fakultetu zna li netko gdje bi mogao biti taj film, no nitko nije znao ni da je bio snimljen.

51

kataloga bile su po četiri crno-bijele fotografije, a budući da je pripremio dvjesta kataloga, bilo je ukupno 800 fotografija. Mislim da su ih izradili Igor i Tino Kramaršić. Fotografije je trebalo i osušiti, što je dosadan posao koji, uz to, i dugo traje. Fotografije su bile na kartonskoj podlozi, a trebale su dobiti visok sjaj pa je Igor zamolio oca i sve nas da mu pomognemo osušiti nekoliko stotina fotografija na našem uređaju za sušenje. Taj je postupak trajao nekoliko dana, a ja sam u katalogu dobio Igorovu posvetu: “Svom dragom hohglanza majstoru”. Izložba je bila izvrsna, dobro posjećena i zapažena.

Katalog fotografske izložbe arhitekta Igora Emilija iz 1962., s kojim je usko surađivala cijela obitelj, a u čijoj su pripremi sudjelovali Abdon, Miljenko i Ranko.

Ta je izložba inspirirala cijelu obitelj – oca, brata i mene, da nekoliko godina poslije postavimo svoju samostalnu izložbu fotografija. Nakon Igorove, to je bila prva samostalna izložba riječkih fotografa. Otac je bio glavni promotor cijelog projekta. Dogovorio je s dr. Borisom Vižintinom najam Malog salona na Korzu od 15. do 28. veljače 1969., zamolio ga i da napiše uvodno slovo kataloga i otvori izložbu. Vižintin je tada bio direktor Moderne galerije, prvo ime riječke galerijske i umjetničke scene, pa su njegova podrška i angažman bili velik kompliment ocu i njegovu fotografskom opusu (nas dva brata tada smo bili mladi i još gotovo nepoznati).

Izložba je bila pun pogodak, izvrsno prihvaćena od javnosti i kritike. Mali salon naplaćivao je ulaznice, neku simboličnu svotu, ali publike je stalno bilo. Prema prodanim ulaznicama, izložbu je posjetilo gotovo 6.000 ljudi, golem broj za ono doba, a zbog velikog zanimanja izložba je produžena za još dva tjedna. Izložbu smo sami financirali pa se s prodajom ulaznica pokrio dio njezinih troškova.

Korice kataloga obiteljske izložbe, Abdona, Miljenka i Ranka Smokvine, održane u veljači i ožujku 1969. Malom salonu u Rijeci.

Godinu dana prije, 1968., Historijski arhiv u Rijeci11 postavio je u Malom salonu veliku izložbu Statuti, urbari, notari autori koje su bili su dr. Danilo Klen i Antun Herljević, a suradnici na postavu Igor Emil i Branko Fučić. Otac, Ranko i ja smo obavili kompletan fotografski posao, od najsloženijih reprodukcija starih dokumenta do izrade kompletnoga fotografskog postava izložbe i kataloga. Izložba je dobila i nagradu Grada Rijeke.

S arhitektom Emilijem otac, brat i ja surađivali smo u fotografskom snimanju i izradi velikih fotografskih povećanja za urbanističku izložbu Stari grad, plan uređenja.

S dr. Vandom Ekl, dok je bila direktorica Naučne biblioteke u Rijeci, radio sam na nekoliko izložaba o Sveučilištu u Rijeci i na drugim njezinim knjigama i izložbama. Za više riječkih fakulteta odradio sam istraživački i fotografski dio posla na izložbama i publikacijama u povodu njihovih obljetnica.

1970-e

Dio postava fotografske izložbe obitelji Smokvina iz 1969., postavljene u Malom salonu u Rijeci. Miljenko Smokvina pozira ispred dijela svojih fotografija; snimio Ranko Smokvina.

Kada sam 1969. s Ekonomskog instituta ponovno došao raditi u Jugoliniju na mjesto voditelja službe ekonomske propagande, fotografija je dobrim dijelom ušla u djelokrug moga svakodnevnog posla. Do tada je sve fotografske poslove za Jugoliniju obavljao Petar Grabovac, vrstan fotoreporter Novog lista. Posla za Jugoliniju bilo je mnogo, bila je to tada izvrsna tvrtka koja je imala pošten odnos prema svojim poslovnim partnerima. Mnogi su u Jugoliniji mislili da ću, kao već znani fotograf, sam obavljati fotografske poslove za Jugoliniju ili ću angažirati nekoga drugog fotografa. Naravno da se to nije dogodilo. Petar Grabovac je za cijelo vrijeme mojega vođenja propagande ostao stalni (honorarni) fotograf Jugolinije. On je bio dobar fotograf, pouzdan, poslovan, s osjećajem za onaj pravi trenutak kada treba snimiti fotografiju. Tijekom tih nekoliko godina rada u propagandi uspio sam uz pomoć vanjskih suradnika srediti fototeku Jugolinije – sortirali smo i pohranili svu fotografsku građu koja je stvorena od početka rada tvrtke i onu koja je nastala u moje vrijeme. Nakon toga su se obradili negativi, dijapozitivi, fotografije, sav tiskani materijal – fotoarhiv propagande solidno je pohranjen i sačuvan. S tim se nastavilo i nakon što sam prešao u drugu službu.12 Uza svoj redoviti posao u Jugoliniji, a poslije i na Ekonomskom fakultetu, gotovo sve svoje slobodno vrijeme, popodneva i vikende, bio sam profesionalno fotografski angažiran. Bilo je to doba velikoga gospodarskog uzleta, radilo se i gradilo pa se razvijala i mala sporedna društvena i poslovna aktivnost kao što je fotografija.

Fotografija je pratila dinamična zbivanja svoga okruženja i za svakoga tko je onda želio, mogao i znao raditi, bilo je posla i mogućnosti za angažman.

11 Danas Državni arhiv.

12 Sudbina Jugolinije, poslije preimenovane u Croatia Line, bila je tragična. Tvrtka je nestala, a s njom i fotografska arhiva propagande. Koliko sam uspio istražiti, samo su neki fragmenti te opsežne građe sačuvani u Državnom arhivu u Rijeci. Tamo se o malom dijelu spašene fotografske i tiskane građe brinu profesionalno, ali što se dogodilo s glavninom te arhive, do danas nisam uspio ništa saznati.

52

Fotografi su izrazito vezani uza svoju fotografsku oprema. Nema dobre profesionalne fotografije bez odgovarajućih fotografskih aparata. U to sam doba nabavio izvrsne aparate srednjeg formata – japanski fotoaparat Bronica S2a tvrtke Zenza, opremljen najboljim Nikkor-objektivima te brojnom drugom dodatnom opremom. U ruke mi je došao i Hasselblad 500C, proslavljeni švedski fotoaparat, isto tako s dodatnim objektivima i drugom opremom. Ali uza sve te nove fotoaparate, izvrsnih svojstava, kojima su se mogli obaviti razni poslovi, uvijek sam se rado sjećao očeva Rolleiflexa, pouzdana i sigurna partnera. Kada si jednom dobro upoznao njegova ograničenja, bio je to pravi fotografski alat. Paralelno s tim, nabavio sam i Nikona F, još jedan kultni japanski fotoaparat. Za neka snimanja praktičniji je mali 35mm format, pa su takvi aparati malog formata, bez obzira na njihovu marku, obvezni dio opreme svakoga profesionalnog fotografa. Nakon Nikona F, došli su i drugi Nikoni, ukupno četiri razna modela. Svi su ti fotoaparati danas dio povijesti fotografske tehnike; digitalna tehnologija maknula ih je iz ruku fotografa i postavila u vitrine i ormare za izlaganje.

U uzletu fotografskih poslova onoga doba, procijenio sam da je tržište fotografija spremno i za veći format fotoaparata. Sva moja fotografska literatura upućivala je na to, dobar dio najznačajnijih fotografskih komercijalnih poslova širom svijeta obavljao se u formatu 9 x12 cm (4 x 5 inča) ili u još većim formatima, 13 x18 ili čak 18 x 24 cm. Tijekom moga polugodišnjeg boravka i rada u Londonu, neki moji prijatelji i poslovni partneri Jugolinije vodili su me u mnoge vodeće londonske propagandne agencije i fotografska studija gdje sam imao prigodu vidjeti kako se radi i koja se oprema koristi. I to me potaknulo na zaključak da u nas treba u fotografiju uvesti veliki format. I sâm sam nabavio jednu takvu kameru, formata 9 x12 cm, i opremio je izvrsnim objektivima (vrlo skupim) te dodatnom opremom. To je jedan od aparata kojim se gotovo nikada nisam služio. Nitko u Rijeci nije trebao fotografije i dijapozitive toga formata, nitko nije bio spreman platiti dodatnu cijenu za kvalitetu većeg formata (jedan film dijapozitiva formata 9 x 12 cm stoji kao cijeli film formata 6 x 6 cm kojim se može snimiti 12 snimaka). U nas se tim formatom nešto malo radi u Zagrebu pa se i kroz fotografske potrebe i korištenje opreme može iščitati razvijenost neke sredine, a i to govori na kojem se stupnju razvoja nalazi Rijeka.

U mojoj zbirci fotoaparata nalazi se još jedna kamera velikog formata, 13 x 18 cm; njome sam snimao nekoliko puta. Tema velikog formata u digitalno doba fotografije nekima izgleda kao nešto neprilagođeno i izvan vremena. Da to nije tako pokazuju zbivanja u svijetu. Određeni broj fotografa i dalje kupuje aparate velikog formata i na njima snima velike analogne fotografije. Kada je ne koristim, a na žalost je rijetko u uporabi, moja velika kamera prekrasan je mahagonijski i kromirani ukras na mojoj polici.

Od 1970-ih do početka 2000-ih godina obavljao sam raznolike fotografske poslove. Prvenstveno sam radio s arhitektima koji su bili moji najzahvalniji klijenti. Specijalizirao sam se za arhitektonsku fotografiju pa mi je trebala i brojna oprema. Snimanje arhitekture često traži velike širokokutne objektive koji su obično vrlo skupi, a osim onih kojih ih često trebaju, malo ih tko nabavlja. No oprema mi je bila osnovni preduvjet za kvalitetan rad. Snimanje maketa arhitektonskih projekta bilo je još jedno moje specijalističko područje. I za to je trebala posebna oprema te njezino stručno korištenje. Fotografiranje maketa posebno je zahtjevno područje za fotografe, iako se na prvi pogled ne čini tako.

Arhitektima su fotografije trebale najčešće za razne publikacije i sudjelovanje u natječajima.

Brojne moje fotografije koje su objavljivane u raznim časopisima, novinama i knjigama ili su izlagane na izložbama, bile su referenca za nove poslove. Obično bi me arhitekt za kojega sam počeo raditi, gotovo redovito ponovno zvao kada mu je god trebala neka nova fotografska usluga. Rijetko kada bih izgubio stare klijente.

Moj zahtjev da me se potpiše kao autora fotografije nekoga je u prvo vrijeme možda i smetao, ali potpis pod fotografiju (ili pod bilo kakvo drugo autorsko ili stvaralačko djelo) nije tek pitanje taštine (dakako, ima i toga), već ima egzistencijalnu važnost – ako se za tebe ne zna, kako će ti netko naručiti nove fotografije. Potpis ponajprije znači da si odgovoran prema svom djelu – ako je nešto dobro, ponosan si na to, i to promiče posao, ako se nešto učini loše, bolje da nema potpisa. Potpisivanje fotografije svakako potiče kvalitetu.

Ne spominjući imena, nekoliko sam puta ušao u sukob s meni dragim osobama koje su me previdjele potpisati kao autora fotografije. Sukobi su bili neugodni, i meni i mojim partnerima, ali ja sam u tome bio ustrajan. Te klijente nisam izgubio. Nakon toga, u svim novim prigodama, redovito su me potpisivali. Jednom sam ušao i u sudski spor zbog neovlaštena korištenja fotografija i nepotpisivanja. Spor i autorski honorar sam dobio, klijenta izgubio. Ali takva klijenta je možda i najbolje izgubiti. U našem (malom) riječkome fotografskom okruženje to se brzo

Visokokvalitetni švedski fotoaprat Hasselblad 500C, formata 6 x 6 cm, bio je još donedavna osnovna fotooprema većine profesionalnih fotografa, pa i Miljenka Smokvine.

Fotoaprat Bronica S2, formata 6 x 6 cm, s brojnim priborima te objektivima tvrtke Nikon od 40 do 200 mm, bila je najvažnija oprema u snimanju arhitekture i arhitektonskih i urbanističkih maketa.

Aparat Bronica S2, japanske tvrtke Zenza, komponibilna je kamera s mogućnošću mijenjanja objektiva, tražila, spremnika za film; koristi najbolje objektive tvrtke Nikon.

Nikon F photomic

Nikon-fm

Nikon fm2 Kvalitetni fotoaparati japanske tvrtke Nikon; sve formate 35mm, razne modele i njihov pribor, prvenstveno objektive, Miljenko Smokvina koristio je u raznim fotografskim poslovima od 1965. do danas.

Univerzalna studijska kamera Toyo 45, formata 9 x 12 cm, dio je fotografske opreme Miljenka Smokvine. Nije često korištena jer riječko fotografsko tržište nije tražilo takav format i kvalitetu fotografija.

Klasična sklopiva drvena kamera formata 13 x 18 cm više je puta korištena za snimanje vrlo kvalitetnih riječkih gradskih veduta. Danas je, s drugim starim fotoaparatima, poseban ukras na policama.

53

pročulo, i svi moji kolege, profesionalni fotografi, bili su mi zahvalni zbog toga sudskog presedana.

Na izložbi Fotografija forme, forma fotografije bilo je izloženo 9 skupova fotografija, ukupno 51 fotografija, a tema su bile fotografske interpretacije skulptura raznih riječkih kipara.

Snimao sam u dva navrata po nekoliko godina i u riječkome Narodnom kazalištu Ivan Zajc.

Kazališnom fotografijom bavio se neko vrijeme i moj brat Ranko. Kazališna fotografija prilično je zahtjevna. Iako sam u mladosti mislio da ću se baviti reportažnom fotografijom, život me odveo na put koji je bio više usmjeren na tehničke aspekte fotografije, na arhitekturu, snimanje slika i skulptura, na znanstvenu fotografiju i slična područja. Snimanje u kazališnom ambijentu bilo je posebno izazovno. To je najbolja reportažna fotografija. Snimanje se obavlja prije premijere kada su svi nervozni i najmanje im tada treba fotograf. Ali bez fotografija ne bi ostalo traga o njihovim naporima i glumačkim kreacijama. Brat i ja u Rijeci smo prvi počeli snimati predstave (generalne probe) na pozornici. Bili smo neposredno uz glumce i uz zbivanja na pozornici, snimalo se tijekom generalne probe ili posebne generalne fotografske probe. Dotad su se predstave ili probe snimale iz gledališta. Najčešće su se probe prekidale, glumci zauzimali poze prema uputama redatelja – i takav se statički, nepomičan kadar snimao.

Razlozi za takav način snimanja bili su racionalni – filmovi su bili slabe osjetljivosti, aparati kojima se snimalo nisu imali svjetlosno jake objektive pa su ekspozicije bile duge, toliko duge da se nije mogao snimiti pokret na sceni, a da snimak bude oštar. Drugi je problem duge ekspozicije taj što fotograf tijekom snimanja nije mogao dugo držati fotoaparat nepomično pa je i to bio razlog neoštrih snimaka.

Kazalište je i prije imalo izvrsnih fotografija, mnoge je izvrsne kazališne fotografije snimao ugledni kazališni glumac Veljko Maričić. S tronogoga stalka snimao je glumce u izvrsno režiranim statičkim pozama, ali fotografijama je nedostajalo prave kazališne dinamike.

Tek kada su se pojavili visokoosjetljivi filmovi i svjelosno jaki objektivi, moglo se početi snimati iz ruke i tijekom probe. Takve su fotografije bile potpuno različite od ranijih “namještenih”. Ranko i ja prvi smo tako snimali u Rijeci, on od 1967. do 1971., ja od 1988. do 1992. i poslije nekoliko puta. Njega je angažirao Ivan Jindra, tada direktor Drame, i Dorijan Sokolić, tada intendant kazališta, a mene Loredana Gašparović, dugogodišnja šefica propagande riječkog kazališta.

Korice kataloga Ljubomira Karine iz 1977. s fotografijama Miljenka Smokvine.

1980-e Snimanje skulptura i umjetničkih slika velikom broju riječkih umjetnika, bilo je još jedno područje rada kojim sam se godinama bavio. Presnimavanje umjetničkih (i svih drugih predložaka) slika zahtijeva čim vjerniju reprodukciju originala, što često nije lako postići. Najčešće sam snimao kolor-dijapozitive koji su umjetnicima obično trebali za tiskanje kataloga i drugih publikacija.

Više sam puta snimao grafike, slike i instalacije svoje sestre Maje Smokvina Franković, čija je vokacije bila isto tako umjetnička; moje su joj fotografije trebale za opremu kataloga, knjiga i izložbe.

Katalog izložbe kipara Zvonimira Kamenara iz 1978., opremljen fotografijama Miljenka Smokvine.

Snimanje skulptura izazovno je na drugi način. Fotografija treba zadržati karakter originala, ali s obzirom na plastičan trodimenzionalni oblik skulpture, fotografija može svojim izražajnim alatima pomoći njezinoj umjetničkoj vrijednosti (ili je upropastiti).

Kiparima sam snimao za kataloge i knjige, za izložbe, kiparske natječaje i sl. Izložbu koju sam postavio u veljači 1981. pod nazivom Fotografija forme, forma fotografije u Muzeju narodne revolucije u Rijeci13 posvećena je fotografskoj interpretaciji skulpture. Poticaj za tu izložbu dala mi je dr. Vanda Ekl koja je poslije napisala uvodno slovo kataloga i otvorila izložbu.

Od naše prve zajedničke obiteljske fotografske izložbe 1969. prošlo je dvanaest godina; u tom razdoblju nisam izlagao ni na jednoj fotografskoj izložbi. Brojne moje fotografije bile su tiskane ili korištene na izložbama, prvenstveno arhitekture, ili pak za likovno opremanje interijera, ali samostalno nisam izlagao ili sudjelovao u kolektivnim fotografskim manifestacijama.

Najveći dio monografije o kiparu Belizaru Bahoriću, koju je napisala dr. Vanda Ekl, opremljen je fotografijama Miljenka Smokvine.

Na izložbi 1981. izlagao sam samo fotografije skulptura; izložbom se nastojalo “čistu” fotografiju skulpture interpretirati na fotografski način. Autori skulptura koje su bile predlošci za fotografsku obradu bili su Belizar Bahorić, Ana Bešlić, Raul Goldoni, Olga Jančić, Zvonimir Kamenar, Ljubomir Karina i Šime Vulas. S nekim od njih intenzivno sam surađivao, kao s Ljubomirom Karinom – njegov sam kiparski razvoj godinama fotografski pratio. Nekoliko je puta mojim gigantografijama (velika fotografska povećanja) Karina opremao svoje izložbe, a velik broj mojih 13 Danas prostor Muzeja grada Rijeke.

54

fotografija objavljen je i u njegovim katalozima i kiparskim monografijama. Snimio sam većinu skulptura Belizara Bahorića, koje je dr. Vanda Ekl publicirala 1987. u opsežnoj monografiji. Često sam snimao radove Zvonimira Kamenara, a te su fotografije bile korištene za opremu njegovih izložbenih kataloga i za izlaganje.

U lipnju 1982. postavio sam u galeriji Jural Klović, Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, fotografsku izložbu pod nazivom Znak. U pratećem katalogu uvodno je slovo napisao Milan Zinaić, a na izložbi su bile izložene 32 kolor-fotografije formata 18 x 24 cm na temu konceptualnog predstavljanja cestovnih prometnih znakova.

Godine 1982. s trajnog zaposlenja na Ekonomskom fakultetu prešao sam u slobodnu profesiju.

Dva paralelna posla više nisu mogla supostojati; fotografskih je poslova bilo toliko da je to išlo na štetu mojih fakultetskih obveza. Vrlo skoro postao sam član Zajednice umjetnika Hrvatske, čime se dobivao službeni status slobodne profesije umjetničkog fotografa. U tom sam statusu ostao do mirovine u koju sam otišao s 42 godine radnog staža. Biti slobodni profesionalac ima prednosti i mana. Svi misle da radiš ono što voliš, ali zapravo ne radiš samo ono što voliš, radiš i ono što ti klijenti naruče, a to radiš jer od toga živiš. Ali ako voliš ono što radiš, onda to nije teško. Tada je bilo dovoljno poslova da se od toga moglo živjeti. Ali ako nema posla, a danas je to često, onda je slobodna profesija puna teškoća i mana.

Na izložbi Znak, postavljenoj u Galeriji Juraj Klović u Rijeci ljeti 1982., izložene su 32 kolor-fotografije, s konceptom prikaza prometnih znakova u Rijeci.

1990-e Za izložbu koju sam postavio u Opatiji u Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer u listopadu 1991. ponovno me potaknula dr. Vanda Ekl. Izložbu smo nazvali Spomenički fotografski portreti, a u kreaciji njezina imena presudnu je ulogu imala dr. Ekl. Izložba je postavljena u teško vrijeme. Rat je u to doba u Hrvatskoj eskalirao na najgori način, agresivne akcije JNA i JRM došle su i do grada Rijeke. Riječki je zaljev od kraja mjeseca rujna bio pod prismotrom Jugoslavenske ratne mornarice, a blokada riječke luke ratnim brodovima započela je 6. listopada, samo nekoliko dana prije otvorenja izložbe. Dr. Ekl i ja smo razgovarali o tome da li da odgodimo izložbu, pomislili smo da sada nisu vremena za umjetničke izložbe, ali smo zaključili da nas ni prijetnje topovima ratnih brodova neće zastrašiti. Izložbu smo otvorili iz prkosa. Možda naše tadanje ponašanje danas izgleda čudno, ali dr. Vanda Ekl je u završnom dijelu teksta kataloga napisala: Prezentacija Miljenka Smokvine je doživljaj, otkriće i poruka. Obogaćuje naša saznanja i odnos prema vlastitom okruženju. Ne može se u ovom trenutku odagnati pomisao: ne daj Bože da postane dokument za njegovu rekonstrukciju.

Na izložbi Spomenički fotografski portreti, postavljenoj 1991. u Opatiji, bilo je izloženo 50 bromosrebrnih fotografija, sepija i modro toniranih.

Otvaranje izložbe bilo je dramatično. Na dan otvorenja padala je gusta jesenska kiša. Izložbu sam postavio u Jurju Šporeru dan prije, sve je bilo spremno za otvaranje, a ja sam se bojao da po takvu vremenu i pod nišanom topova ratnih brodova, koji su svaki čas mogli otvoriti vatru na Rijeku i okolicu, na otvorenju neće biti nikoga.

Ali na otvorenje je došao mnoštvo ljudi. Šporer je bio gotovo dupkom pun, svi smo pokisli, svi svjesni topova uperenih u nas, svi puni dojmova rata koji bijesni oko nas, ali i toga da i mi koji nismo na ratištu čuvamo svoj kraj, svoju baštinu, čuvamo svoju domovinu sudjelovanjem u otvorenju jedne male izložbe fotografija arhitektonske baštine u Opatiji.

Na temu fotografija arhitektonske baštine postavio sam nekoliko godina poslije, u listopadu 1996., sličnu izložbu – to su sada portreti riječke arhitekture. Izložba je bila postavljena u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, uvodni tekst kataloga napisao je Berislav Valušek, a izložbu je otvorio dr. Darko Gašparović. Dijelom fotografija s te izložbe opremljen je i Salon Grada Rijeke na polukatu u zgradi na Korzu.

Katalog izložbe Riječki arhitektonski portreti u Hrvatskome narodnom kazalištu u Rijeci u listopadu 1996.; izloženo je dvadeset fotografija riječke arhitekture snimljene od 1985 do 1996.

Tada Vanda Ekl više nije bila s nama. S njom sam 1993. započeo raditi jednu drugu izložbu kulturno-povijesnog značenja. To je bila izložba u povodu 360. obljetnice visokoga školstva u Rijeci, pod imenom Znanstveno-tehnološko i kulturno nasljeđe Sjevernog Jadrana. Izložbu smo postavili u foajeu riječkoga kazališta, tiskali smo mali katalog, a ja sam imao privilegij da na otvorenju po izložbi provedem tadanjega predsjednika države dr. Franju Tuđmana.

Uz oca Abdona, koji me vodio kroz razne aspekte života, a posebno me uputio u fotografske tajne, dr. Vanda Ekl bila je moja mentorica u mnogim aspektima kulture. Od nje se moglo mnogo toga naučiti, bila je ugodna u komuniciranju sa svim ljudima, a njezin zarazni smijeh rješavao je i nemoguće probleme.

Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu postavio je početkom 1993. u auli stare zagrebačke Gradske vijećnice na Gornjem gradu veliku antologijsku izložbu pod naslovom Hrvatska

Katalog izložbe Znanstveno tehnološko i kulturno nasljeđe Sjevernog Jadrana u povodu 360. obljetnice visokoga školstva, koju su u Rijeci 1993. postavili dr. Vanda Ekl i Miljenko Smokvina.

55

fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas. Bilo je izloženo 985 radova 193 autora fotografa.

Autor izložbe Davor Matičević i njegova ekipa uključili su i mene među te odabrane hrvatske fotografe. Bile su izložene četiri fotografije iz mog opusa Spomenički fotografski portreti, jedna od njih ušla je i u katalog izložbe.

U to sam doba dio svojih fotografskih interesa počeo usmjeravati na jedno novo područje.

Tada me počela zanimati i povijest fotografije. Prvu knjigu o povijesti fotografije brat i ja smo nabavili još sredinom 1960-ih godina. Bila je to knjiga Petera Pollacka The Picture History of Photography, još i danas zanimljiva, koja nam je otvorila oči o sveobuhvatnosti fotografije i o njezinoj povijesnoj dimenziji. Malo poslije nabavio sam ključno djelo hrvatske povijesti fotografije, knjigu Nade Grčević Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj, do danas nenadmašno djelo o povijesti fotografiji u nas. U suvremenoj poplavi knjiga o povijesti fotografije u svijetu, a dio ih se našao i u mojoj biblioteci, pojavilo se više novih knjiga o toj temi i u nas, ali knjiga Nade Grčević je i dalje referentni izvor kada treba nešto provjeriti. Od autorice sam dobio, s posvetom, separat njezina članka Early Photography in Easter Europe, Croatia, objavljena 1977. u časopisu History of Photography, prvoga takva članka o povijesti naše fotografije objavljena u svijetu.

S Nadom Grčević sam se češće susretao, bila je uvijek ugodna u druženju, dobronamjerna i konstruktivna, pomagala nam je u realizaciji riječkog projekta – obilježavanja 150. obljetnice izuma fotografije, a vrlo je rado napisala i recenziju za moju knjigu Rijeka na povijesnim fotografijama i riječka fotografska kronologija, objavljenu 1997. godine.

Fotografije Miljenka Smokvine bile su uključena u knjigu i izložbu Hrvatska fotografija od tisuću devetsto podesete do danas, priređenu u Zagrebu 1993.

Postav izložbe Fotografafija u Rijeci 1990. na kojoj je bila prikazana i replika povijesnoga fotografskog studija.

Za vrijeme jednog mog puta u Zagreb, u proljeće 1989., obilazeći zagrebačke izložbe, stigao sam i do Francuskoga kulturnog instituta i tamo naišao na manju izložbu koja je obilježavala 150. obljetnicu izuma fotografije. Ostao sam osupnut. Nitko u Hrvatskoj nije se ni sjetio te obljetnice. Naša aktivna hrvatska fotografska scena, naši muzeji i druge kulturne ustanove – svi su na to potpuno zaboravili.

Drugi dan, po povratku u Rijeku, otišao sam do svoga poznanika Ervina Dubrovića, koji je već tada pratio riječku fotografsku scenu, i predložio mu da u Rijeci obilježimo tu godišnjicu. Zaključili smo da za takav projekt nije dovoljno samo animirati neki riječki muzej, već nam treba podrška na razini Grada Rijeke. Dubrović je otprije poznavao Franju Butorca, tada sekretara Sekretarijata društvenih djelatnosti Skupštine općine Rijeka, zaduženog za kulturu, i s njim je vrlo brzo dogovorio sastanak. Odmah nakon našeg susreta dobili smo podršku da u Rijeci započnemo s projektom obilježavanja te značajne obljetnice. Zaključeno je da se postavi opsežna izložba o povijesti fotografije u Rijeci te da se tiska prateća monografija. Za taj projekt dobivena je i podrška Željka Lužavca, gradonačelnika Rijeke (tada predsjednika Skupštine općine Rijeka). U Rijeci se dotad nitko nije sustavno bavio s povijesti fotografije. Osnova za istraživanje bila je knjiga Nade Grčević. I od toga se krenulo. Ervin Dubrović i ja započeli smo istraživanje u Naučnoj knjižnici u Rijeci,14 osnovni izvor informacija bile su nam tadanje riječke novine, izvrsni izvori informacija za sva fotografska događanja o počecima fotografije u Rijeci. Direktor knjižnice u to doba, dr. Srećko Jelušić, dopustio je da u jednom podrumskom prostoru knjižnice formiram fotolaboratorij; tamo sam tjednima presnimavao izvornu građu vezanu za povijest fotografije u Rijeci.

Usporedno s tim, prema ranijem dogovoru s Franjom Butorcem, predloženo je da se planirana izložba postavi u Pomorskom i povijesnome muzeju u Rijeci. Budući da smo otprije znali da se u muzeju nalazi oveća zbirka riječkih povijesnih fotografija, započelo se istraživanje i u toj zbirci.

Za fotografsku zbirku je u muzeju bio zadužen kustos Milan Galić, autor jedne ranije izložbe riječkih razglednica, koji se dotad nije bavio fotografijom, pa je dio te zbirke odnio na vrednovanje u Zagreb našoj eminentnoj povjesničarki fotografije Nadi Grčević.

Katalog izložbe Fotografija u Rijeci, postavljene 2000. u Pomorskom i povijesnome muzeju Hrvatskog primorja u povodu 150. obljetnice izuma fotografije.

Tijekom istraživanja pokazalo se da je riječka povijest fotografije opsežnija nego što smo pretpostavljali, pojavili su se i neki drugi problemi, neizbježni kada se pripremaju takvi novi i veliki projekti, pa se izložba mogla otvoriti tek u proljeće sljedeće, 1990. godine. Riječka izložba obilježavanja 150. obljetnice fotografije bio je kulturni događaj godine. Izložbu je pratilo i nekoliko publikacija, a velika monografija pod naslovom Arte Miracolosa, stoljeće fotografije u Rijeci, zbornik radova devet autora, objavljena je 1995. godine. U toj je knjizi i moj oveći prilog pod naslovom Riječke fotografske zbirke u svjetlu povijesti fotografskih tehnika te još nekoliko drugih priloga napisanih u suradnji s drugim autorima.

Krajem 1994. u Zagrebu je postavljena velika izložba i tiskan opsežan prateći katalog pod nazivom Fotografija u Hrvatskoj 1848 – 1951, u kojem je bila predstavljena i povijest riječke 14 Sada Sveučilišna knjižnica.

56

fotografije. Ta izložba i katalog potaknuli su me da u riječkome Novom listu od 2. listopada objavim svoja zapažanja. Tekst je bio objavljen na cijeloj stranici nedjeljnih novina pod naslovom Alibiji za antologijski događaj. U njemu, na osnovi analize izložbe i kataloga, zaključujem da Rijeka nije bila predstavljena kako je zaslužila. Autorima izložbe i kataloga potkrale su se mnogobrojne krupne pogreške, neki su dijelovi prikazani površno, a umanjilo se značenje Rijeke u hrvatskoj povijesti fotografije.

Tijekom istraživanja za riječku izložbu povijesti fotografije dobio sam uvid u velik broj zbirki povijesnih fotografija pa sam nekoliko godina dodatno istraživao mnoge muzeje, arhive, knjižnice i druge ustanove, kao i osobne zbirke, u zemlji i inozemstvu, kako bih na osnovi toga pokušao izdati knjigu. Knjigu sam završio 1997. kada ju je objavio riječki nakladnik Dušević i Kršovnik pod naslovom Rijeka na povijesnim fotografijama & riječka fotografska kronologija. Recenzenti knjige bili su Nada Grčević iz Zagreba i Mirko Kambič iz Ljubljane, oboje vrsni povjesničari fotografije na našem području. Knjiga je tiskana kao poslovni projekt nakladnika i nije bila sufinancirana društvenim novcima. I sve moje kasnije knjige objavljene su bez ikakve društvene potpore. Knjiga o riječkim povijesnim fotografijama, tiskana u nakladi od 2.000 primjeraka, rasprodana je u manje od dvije godine pa su nakladnici bili zainteresirani za novo izdanje. Budući da sam u međuvremenu prikupio novu fotografsku građu, većim dijelom dosad neobjavljenu, novu sam knjigu nadopunio s otprilike pedeset novih fotografija, što je povećalo opseg knjige pa sam na poticaj nakladnika iz nove knjige isključio “riječku fotografsku kronologiju”, što je knjigu svelo na opseg prvog izdanja. Za uspjeh oba izdanja dobrim je dijelom zaslužan i grafički dizajner Ivica Oreb iz Rijeke koji je sve moje ideje tako grafički osmislio da je knjiga napravljena lege artis.

U vrijeme tiskanja drugog izdanja Rijeku je posjetio i sveti otac papa Ivan Pavao II. kojemu je Grad Rijeka darovao primjerak moje knjige u posebnomu kožnom uvezu.

Članak u riječkome Novom listu objavljen 1994. u povodu organiziranja velike antologijske fotografske izložbe u Zagrebu o povijesti fotografije u Hrvatskoj.

Prva knjiga Miljenka Smokvine Rijeka na povijesnim fotografijama, objavljena 1997. u nakladi od 2.000 primjeraka, rasprodana je u manje od dvije godine.

Od 1996. do 2001., snimajući po gradu i presnimavajući fotografije iz svoje zbirke, sudjelovao sam u opsežnom projektu prikaza riječke arhitektonske baštine, koji je organizirala Moderna galerija Rijeka.15 Godine 1999. sudjelovao sam u velikom izdavačkom i izložbenom projektu Muzeja grada Rijeke, posvećenom arhitektu Igoru Emiliju. U velikoj monografiji objavljene su mnoge moje fotografije koje sam snimio u desetljećima suradnje s Emilijem. U knjizi ima i nekoliko fotografija koje smo za Emilija snimili otac, brat i ja (neki motivi Uvale Scott) te motivi nebodera INA-e na Krnjevu, koje smo snimili brat i ja. I na samoj izložbi bila su neka moja fotografska povećanja.

Uz Igora Emilija, najtješnju i najdugovječniju suradnju ostvario sam s arhitektom Vladimirom Grubešićem; snimio sam gotovo sva njegova arhitektonska ostvarenja u Rijeci i širom Hrvatske.

Grubešić je često opremao unutarnje prostore svojih objekata mojim velikim fotografijama.

Godine 2003. sudjelovao sam u fotografskom opremanju njegove fotomonografije te u postavu opsežne izložbe u Muzeju grada Rijeke.

Posebno uvezan primjerak drugoga dopunjenog i izmijenjenog izdanja knjige Rijeka na povijesnim fotografijama, tiskane 2003., bio je darovan papi Ivan Pavlu II. za njegova posjeta Rijeci.

2000-e Godine 2001. objavio sam još jednu knjigu. Nakladnik iz Zagreba Veble Commerce zatražio je da pripremim knjigu povijesnih fotografija Hrvatske. Za tu knjigu pripreme su trajala nekoliko godina, a najduže sam istraživao izvore fotografija. Zapravo, to je bio i najzanimljiviji dio posla.

Obišao sam gotovo sve muzeje, knjižnice i arhive u Hrvatskoj u potrazi za novim neobjavljenim fotografijama, istraživanje se proširilo i na inozemstvo pa sam na raspolaganju imao bogatu građu.16 Najveći, najteži i najodgovorniji dio posla bio je tu golemu građu svesti u okvir razuman za izdavača, a da to ne bude nauštrb kvalitete knjige. Knjiga je promovirana na Interliberu u Zagrebu 2001. pod naslovom Hrvatska na povijesnim fotografijama – Najljepše hrvatske vedute u prvih 100 godina fotografije. Na kraju knjige tiskan je i prilog o fotografima i nakladnicima hrvatskih veduta, prvi takav pregled učinjen u nas. Knjiga je do danas ušla u najvažnije svjetske biblioteke, a ove jeseni, 2012., bila je izložena i u Parizu tijekom Festivala hrvatske kulture u Francuskoj.

Mirko Kambič, vodeći povjesničar fotografije u Sloveniji, recenzent knjige Rijeka na povijesnim fotografijama, i Miljenko Smokvina na sajmu Foto antika u Ljubljani 2007.

Redakcija programa Kulturna baština Hrvatske radiotelevizije (urednica Edda Dubravec, redatelj Luka Marotti) snimila je o svakoj mojoj knjizi povijesnih fotografija TV-filmove, svaki u trajanju od 20 minuta, koji su nekoliko puta prikazani na našem prvom programu.

15 Sada Muzej moderne i suvremene umjetnosti.

16 Tijekom toga istraživanja prikupljen je i dio građe za drugo izdanje knjige Rijeka na povijesnim fotografijama.

Knjiga Hrvatska na povijesnim fotografijama, objavljena 2001., ima 340 stranica i više od 500 povijesnih fotografija cijele Hrvatske.

57

Zahvaljujući istraživanjima povijesti fotografije u Rijeci prilično sam se dobro upoznao i s povijesnim fotografskim tehnikama. Dogovorivši s Državnim arhivom u Rijeci i s Hrvatskim državnim arhivom u Zagrebu izložbu o toj temi te manju publikaciju, dublje sam zašao u proučavanje povijesnih fototehnika, u mikroskopska istraživanja povijesnih fotografija. Na tom sam tragu ponovno obišao neke velike fotografske zbirke i razgovarao sa svjetskim stručnjacima.

Osnova za izložbu bila je građa u mojem posjedu, ali sam svaku izložbu nadopunio povijesnim fotografijama iz raznih zbirki grada u kojem je izložba postavljena.

Naslovnica knjižice, tiskane u tri izdanja – 2000. i 2001., o povijesnim fotografskim tehnikama; vezano uz četiri izložbe postavljene u Rijeci, Zagrebu, Gospiću i Pazinu 2000. i 2001.

Prva je izložba bila postavljena u Državnom arhivu u Rijeci od svibnja do rujna 2000., druga od prosinca 2000. do siječnja 2001. u Hrvatskomu državnom arhivu u Zagrebu. Treća je izložba otvorena u veljači 2001. u Muzeju Like u Gospiću, četvrta je bila postavljena u Državnom arhivu u Pazinu od svibnja do lipnja 2001. godine. Prateća publikacija triput je izdavana u ukupnoj nakladi od gotovo 1.000 primjeraka.

Na temu povijesti fotografije u Istri, sudjelovao sam na izložbi Carska i kraljevska mornarica u Puli, koja bila postavljena u Domu hrvatskih branitelja u kolovozu i rujnu 1999. godine. U publikaciji izložbe objavljen je i moj članak C. i kr. mornarica i početci fotografije u Puli.

Korice publikacije Carska i kraljevska mornarica i počeci fotografije u Puli, objavljene u Puli 1999. u povodu istoimene izložbe u kojoj je sa svojim prilogom sudjelovao i Miljenko Smokvina.

Omotnica knjige o povijesti fotografije u Istri, nakladnika Alinarija iz Firenze i CRAF-a iz Lestnasa u Italiji, u kojoj su i prilozi Miljenka Smokvine.

Krajem 2002. na poziv CRAF-a (Centro di ricerce e arhivazione di fotografia) u Splimbergu/Lestans i Alinarija iz Firence, Italija, sudjelovao sam u postavljanju izložbe Istria tra ottocento e novecento, koja je bila otvorena u dvorcu San Giusto u Trstu. Na izložbi je bilo izloženo dvadesetak povijesnih fotografija Istre iz moje zbirke. Uz izložbu je tiskana i knjiga pod istim naslovom, u kojoj je objavljen i moj prilog Apporti alla conoscenza della storia della fotografia in Istria.

Tijekom priprema riječke izložbe o povijesti fotografije, otkrilo se da je Rijeka bila svjetsko poprište prvih ultrabrzih fotografija, prvih ikada snimljenih na svijetu, a odnose se na snimanje termodinamičkih pojava pri nadzvučnom letu puščanog zrna. Fotografije su snimljene na riječkoj Mornaričkoj akademiji 1886., a snimio ih je prof. dr. Peter Salcher s te akademije i prof.

Sandor Riegler, direktor Mađarske gimnazije u Rijeci. Njih su dvojica, na poticaj Ernsta Macha, profesora u Pragu, snimili seriju fotografija koje Mach nije mogao snimiti pa je zamolio Riječane da to pokušaju. Taj im je uspjeli pokušaj donio svjetsku slavu, a na kartu svjetskih otkrića u fotografiji i znanosti upisana je i Rijeka. Na riječkoj izložbi 1990. poseban je, veliki dio izložbenog prostora bio posvećen tom pokusu, a prvi tekst u nas je o tome napisao prof. dr. Dalibor Vukičević iz Zagreba /Strasbourga. Taj je tekst poslije objavljen i u riječkom zborniku Arte Miracolosa. Nekoliko je puta poslije o Salcheru i Machu pisao i Ervin Dubrović.

Nakon dužih istraživanja i priprema, u travnju 2004. postavio sam u riječkomu Državnom arhivu izložbu najznačajnijega fotografa u riječkoj povijesti. Izložba Fotografski studio Carposio, Riječki fotografski kroničari 1878 – 1947. pokazala je najvredniju građu te obitelji u tri generacije fotografa, koja se nalazi u riječkim i drugim zbirkama širom Hrvatske. Izložba je bila popraćena i katalogom. Malo poslije, izložba Carposio je s novopronađenom građom bila postavljena i u Muzeju grada Zagreba.

Nakon višegodišnjeg istraživanja i priprema, Miljenko Smokvina postavio je 2004. u Rijeci monografsku izložbu o riječkomu fotografskom studiju Carposio 1887. – 1947.

U rujnu 2004., na poziv Tehničkog fakulteta i Državnog Arhiva u Rijeci, osmislilo sam i postavio u tri izložbena prostora Arhiva u Rijeci izložbu o Mach/Salcher/Rieglerovim pokusima. Uz izložbu je tiskana i trojezična prateća knjiga pod nazivom Snimiti nevidljivo, Razvitak ultrabrze fotografije u Rijeci i znanstvena suradnja Petera Salchera i Ernsta Macha. Izložba je iste godine preseljena u Tehnički muzej u Zagrebu, a godinu dana poslije u Zavičajni muzej u Hermagor u Austriji te u Muzej grada Steyra, također u Austriji.

Rado sam sudjelovao u raznim oblicima prenošenja fotografskog znanja. Time sam se bavio u srednjoj školi, na radnoj akciji i na fakultetu. Ali pravi službeni poziv za organizaciju fotografske škole (radionice) dobio sam krajem 1991. od Višnje Lepojević i Božidara Karkovića iz Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku. Za tu sam radionicu sastavio program rada razrađen na teoretski dio i fotografske vježbe. Radionicu sam vodio zajedno s Rankom Dokmanovićem i Egonom Hreljanovićem. Prva je radionica započela radom krajem listopada, a druga na proljeće 1992. godine. Akteri radionice su na kraju praktičnog dijela postavili izložbu svojih fotografija.

Nakon svoje knjige Snimiti nevidljivo o ultrabrzoj fotografiji u Rijeci, koju je 1886. snimio Petere Salcher, Miljenko Smokvina priredio je o tome i nekoliko izložaba u Rijeci i Zagrebu te u Hermagoru i Steyeru u Austriji.

58

Poziv da se uključim u nastavu fotografije u redovnom školovanju dobio sam od Senije Zelić Pavelić, ravnateljice Kemijsko-grafičke škole u Rijeci u jesen 1999. godine. Pozvala me da započnem s radom u novotvorenom smjeru škole, u trogodišnjem programu edukacije fotografa. Za taj sam program, u okviru zakonskih odrednica, napisao nastavni plan i program. Uz pomoć mnogih u školi, opremili smo dvije tamne komore, uredili specijalnu učionicu, nabavili opremu, knjige i druga nastavna pomagala. U školi sam proveo pet godina i te su mi godine rada s

djecom ostale u dobrom sjećanju. Rad s učenicima te dobi vrlo je specifičan, u svakom slučaju izazovan; koji put nije bilo lako, ali sam rado obavljao posao nastavnika.

S učenicima sva tri razreda smjera fotografije postavio sam na kraju školske godine 2001./2002., početkom lipnja, u Filodramatici izložbu fotografskih radova. Tiskali smo i katalog izložbe. Izložba je bila dobra, s brojnim izvrsnim radovima, a među učenicima se razvio i posebno dobar odnos prema fotografiji.

Katalog s te izložbe pokazao sam svojim talijanskim prijateljima i suradnicima tijekom priprema i postavljanja izložbe Povijest istarske fotografije u Trstu. Oduševljeni učeničkim radovima, poželjeli su postaviti izložbu i u Italiji, u pravoj fotografskoj galeriji CRAF-a u Lestansu. U jesen je izložba tamo i postavljena, CRAF je fotografije dodatno opremio podlogama i okvirima, a za učenike koji su prisustvovali otvorenju organiziran je poseban prijam.

Oglas Fotografske radionice održane u Rijeci 1991. i 1992. u Hrvatskomu kulturnom domu na Sušaku.

U jesen 2004. na Filozofskom fakultetu u Rijeci otvoren je natječaj na Odsjeku likovnih umjetnosti za nastavnika iz predmeta Fotografija. Javio sam se na natječaj te sam prema propisanoj proceduri izabran u naslovno-nastavno zvanje višeg predavača. Komisija je bila u sastavu: prof. Ladislav Galeta s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, doc. Krešimir Mikić, sa studija dizajna Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i doc. Želimir Hladnik s Filozofskog fakulteta u Rijeci.

Kolegij fotografija bio je fakultativni dvosemestralni kolegij pa sam odmah preuzeo nastavu sa studentima koji su se prijavili. U ljetu 2005. ti su studenti položili ispit (tri studentice, sve su tri ispit položile s odličnim uspjehom) kao prva generacija studenata koji su odslušali i položili predmet Fotografija u Rijeci. Sljedeće godine taj je predmet položilo 79 studenata. Nakon osnivanja Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, preuzeo sam sva predavanja na kolegiju Fotografija. Prije su već postojali nastavni programi za taj predmet, ali se osnivanjem Akademije primijenjenih umjetnosti ukazala prigoda da se ti programi osuvremene i nadopune. To sam i učinio. Za sve predložene (i poslije prihvaćene) programe obavio sam intenzivna istraživanja nastavnih programa na desetak svjetskih fotografskih fakulteta pa su u moje programe uvrštena i neka njihova saznanja. Rad na Akademiji bio je moj posljednji poslovni visokoškolski angažman (kao vanjskog suradnika) prije odlaska u mirovinu.

Muzeju grada Zagreba predložio sam 2006. da organiziramo putujuću izložbu Hrvatska na povijesnim panoramskim fotografijama. Muzej je na to pristao pa sam izradio koncept izložbe i u suradnji s kustosom muzeja Slavkom Šterkom 2007. postavio izložbu. Izložba je najprije bila otvorena u Rijeci, nakon toga u Zagrebu, a idućih nekoliko godina u još desetak muzeja širom Hrvatske.

Monografije arhitekata Igora Emilija i Vladimira Grubešića (Izdavač MGR) za koje je velik broj fotografija snimio Miljenko Smokvina.

2010-e Mirovina nije vrijeme kada se ništa ne radi. U posljednje dvije godine intenzivno istražujem povijesnu aviofotografiju Hrvatske. Zrakoplovstvo me privlači od djetinjstva. Položio sam i neke ispite za pilota jedriličara, ali nisam letio samostalno. No zato sam u riječkom aeroklubu vrlo često letio – dok su drugi pilotirali, ja sam fotografirao.

Tema povijesti aviofotografije u Hrvatskoj sprega je zrakoplovstva i povijesti fotografije. O toj sam temi napisao nekoliko članaka, a ovoga sam ljeta u Državnom arhivu u Rijeci postavio izložbu Rijeka iz ptičje perspektive, povijesne fotografije grada Rijeke snimljene iz zrakoplova.

Riječka izložbe prva je izložba iz serije izložaba hrvatske povijesti aviofotografije, koje su u pripremi. U tom smislu, širom Hrvatske već sam prikupio opsežnu građu o tim fotografijama.

Trebam istražiti još neke izvore u inozemstvu. Konačni proizvod trebala bi biti knjiga o Hrvatskoj na povijesnim fotografijama snimljenim iz aviona.

Katalog izložbe Rijeka iz ptičje perspektive, postavljene u ljeto 2012. u riječkome Državnom arhivu, najnovije područje zanimanja Miljenka Smokvine – povijest fotografiranja iz zraka.

Miljenko Smokvina na aerodromu Grobničko polje u kokpitu zrakoplova PO-2, na snimci Abdona Smokvine oko 1948./1949., dok je Abdon bio aktivan sudionik zbivanja Narodne tehnike u Rijeci. Miljenka do danas oduševljava letenje i fotografiranje iz zrakoplova

59

FOTOGRAFSKA BIBLIOGRAFIJA 1. Smokvina, Miljenko, Dubrović Ervin, Galić Milan: Fotografija u Rijeci 1844 – 1940., katalog izložbe, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Rijeka, 1990., str. 1.–4.

2. Smokvina, Miljenko: Fotografske zbirke u svjetlu povijesti fotografskih tehnika, Arte miracolosa, Stoljeće fotografije u Rijeci, ur. Ervin Dubrović, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1995., str. 199.–225.

3. Labus, Nenad i Miljenko Smokvina: Kronologija važnijih događaja u razvoju fotografije u Rijeci i Sušaku do 1945 godine, Arte miracolosa, Stoljeće fotografije u Rijeci, ur. Ervin Dubrović, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1995., str. 297.–302.

4. Labus, Nenad, uz suradnju Saše Dmitrovića, Ervina Dubrovića, Milan Galića, Mirjane Legac, Ivana Peranića, Vladimira Smešnog, Miljenka Smokvine i Marije Tonković: Biografski podaci o riječkim i sušačkim fotografima do 1945. godine, Arte miracolosa, Stoljeće fotografije u Rijeci, ur. Ervin Dubrović, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1995., str. 303.–314.

5. Smokvina, Miljenko: Povijest fotografija planina i snijega, Revija Ski-kluba Rijeka ‘95, Rijeka, 1995., str. 140.–144.

6. Smokvina, Miljenko: Rijeka na povijesnim fotografijama & riječka fotografska kronologija, Dušević & Kršovnik, Rijeka, 242 stranice, 280 fotografija, 80 grafika, Rijeka, 1997.

7. Smokvina, Miljenko: C. i kr. mornarica i počeci fotografije u Puli, Carska i kraljevska mornarica u Puli (katalog), Sveučilišna knjižnica Pula, Pula, 1999., str. 19.–24.

8. Smokvina, Miljenko: Rana sušačka profesionalna fotografija, Sušačka revija, br. 28, Klub Sušačana, Rijeka, 1999., str. 39.–46.

9. Smokvina, Miljenko: Prve fotografije Bašćanske ploče, Krčki kalendar 2000, ur. Josip Žgaljić, Glosa, Krk, 2000., str. 47.–54.

10. Smokvina, Miljenko: Ivan Standl, prvi fotograf Bašćanske ploče, 900 godina Bašćanske ploče, Zbornik radova, ur. Petar Strčić, Baška, 2000., str. 147.–163.

11. Smokvina, Miljenko: Povijesne fotografske tehnike, prepoznavanje, čuvanje i zaštita povijesnih fotografija, Državni arhiv u Rijeci, 48 stranica, 30 fotografija, Rijeka 2000.

12. Smokvina, Miljenko: Od dagerotipije do digitalne fotografije, Informatica Museologica, br. 31, Zagreb, 2000., str. 137.–150.

13. Smokvina, Miljenko: Povijesne fotografske tehnike, prepoznavanje, čuvanje i zaštita povijesnih fotografija, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, 48 stranica, 30 fotografija, Zagreb 2001.

14. Smokvina, Miljenko: Povijesne fotografske tehnike, prepoznavanje, čuvanje i zaštita povijesnih fotografija, Državni arhiv u Pazinu, 48 stranica, 30 fotografija, Pazin, 2001.

15. Smokvina, Miljenko: Hrvatska na povijesnim fotografijama, najljepše hrvatske vedute u prvih 100 godina fotografije, Veble commerce, Zagreb, 338 stranica, 500 fotografija, Zagreb, 2001.

16. Smokvina Miljenko: Izložba fotografija učenika smjer fotografija, izložba postavljena u Filodramatici u Rijeci od 6. do 16. lipnja 2002., Kemijsko-grafička škola u Rijeci, katalog izložbe, 8 stranica, 32 fotografije, urednik kataloga i autor teksta Miljenko Smokvina, Rijeka, 2002.

17. Smokvina Miljenko, Bego Eduard: Povijesne fotografije i njihove prve pojave u tiskarstvu, s posebnim osvrtom na riječke izvore, Znanstveno stručni simpozij hrvatskih grafičara, “Blaž Baromić”, Grafički fakultet Zagreb, Senj , 2002., str. 1.–8.

18. Smokvina, Miljenko: Apporti alla conoscenza della storia della fotografia in Istria “Prvih sto godina fotografije u Istri, u fotomonografiji “Istria tra ottocento e novecento”, Alinari, C.R.A.F., Firenze-Trieste 2002., str. 57.–60.

60

19. Smokvina Miljenko: Izložba fotografija učenika smjer fotografija, Kemijsko-grafička škola u Rijeci, izložba postavljena u Spilmbergo – Lestans u Italiji, Splimbergo Photography Filodramatici u Rijeci od 16. srpnja do 22. rujna 2002., katalog izložbe, 8 stranica, 32 fotografije, urednik kataloga Miljenko Smokvina, engleski tekstovi Miljenko Smokvina i Senija ZelićPavelić, Rijeka, 2002.

20. Smokvina, Miljenko: Rijeka na povijesnim fotografijama, II. dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Dušević i Kršovnik, Rijeka, 214 stranica, 300 fotografija, Rijeka, 2003.

21. Smokvina Miljenko, Milica Đilas, Senka Pavelić: Od camere obscure do digitalne fotografije, fotografska radionica, Mali salon Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Rijeka, 2003., str. 1.–4.

22. Smokvina, Miljenko: Riječki fotografski studio CARPOSIO 1878. – 1947., katalog izložbe, Državni arhiv u Rijeci, travanj 2004., 16 stranica, 49 fotografija i grafika i crteža, Rijeka, 2004.

23. Smokvina, Miljenko: Snimiti nevidljivo, Razvitak ultrabrze fotografije u Rijeci i znanstvena suradnja Petera Salchera i Ernsta Macha, Držani arhiv u Rijeci i Tehnički fakultet u Rijeci, 64 stranice, 38 fotografija i grafika, hrvatski, njemački, engleski, Rijeka, 2004.

24. Smokvina, Miljenko: Riječki fotografski opus Petera Salchera u kontekstu prostora i vremena, Međunarodni simpozij Peter Salcher i Ernst Mach, knjiga sažetaka, Tehnički fakultet u Rijeci, 2004., sažetak str. 1.

25. Smokvina Miljenko, Alibij za antologijski događaj, Zapažanja o sudjelovanju Rijeke na izložbi “Fotografija u Hrvatskoj 1848 – 1951” otvorenoj u Zagrebu, Novi list, Rijeka, nedjelja, 2. listopada 1994., str. 15.

26. Smokvina Miljenko; Nova Baška iz 1883 - prva objavljena fotografija s otoka Krka, Krčki kalendar 2006, Krk, 2006., str. 134-142, 27. Smokvina Miljenko, Kvarner iz ptičje perspektive, Rijeka, Sušak i okolica na povijesnim fotografijama snimljenim iz zraka, Sušačka revija, broj 57, Rijeka, 2007., str. 129.–133.

28. Smokvina Miljenko: Gdje su se Krčani fotografirali, Krčki kalendar 2008, Krk, 2008., ur. Josip Žgaljić, str. 11.–35.

29. Smokvina Miljenko: Hrvatska na povijesnim panoramskim fotografijama, katalog izložbe, autori koncepta izložbe: Miljenko Smokvina i Slavko Šterk, autor teksta Miljenko Smokvina, Muzej grada Zagreba, Zagreb, 2009., str. 1.–8.

30. Smokvina Miljenko: Dragutin Parčić, Krčki žačetnik svjetlopisa, prvi krčki fotoamater, Krčki kalendar 2009, ur. Joasip Žgaljić, Krk, 2009., str. 92.–98.

31. Smokvina, Miljenko: Povijesna fotografska dokumentacija kao izvor proučavanja industrijske baštine i izgradnje željezničke pruge Karlovac – Rijeka. Zbornik radova s Okruglog stola o željezničkoj industrijskoj baštini, “Nužnost uvažavanja i suživota”, ur. Helena Bunijevac, Zagreb, 2009., str. 44.–56.

32. Smokvina Miljenko: Pogled na Krk iz zraka, Krčki kalendar 2010, ur. Josip Žgaljić, Krk, 2010., str. 141.–148.

33. Smokvina, Miljenko, Riječki fotografski opus Petera Salchera u kontekstu prostora i vremena, Međunarodni simpozij Peter Salcher i Ernst Mach, 23.–25. rujna 2004., Zbornik radova, ur. Bernard Franković i Gerhard Pohl, Tehnički fakultet u Rijeci, Rijeka, 2011., str.

153.–172.

34. Smokvina, Miljenko: Rijeka iz ptičje perspektive, povijest fotografija grada Rijeke snimljene iz zrakoplova, katalog izložbe, autor izložbe i tekstova u katalogu Miljenko Smokvina, Državni arhiv u Rijeci, Rijeka, 2012., str. 1.–12.

61

KATALOG RADOVA Abdon Smokvina 1. Bronca (Crna Madona), 1934. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir 21,7 x 17,1 cm MGR-14875 I. nacionalna izložba umjetničke fotografije, Sušak, 1939.

Nacionalna izložba umjetničke fotografije, Foto klub Daruvar, Daruvar, 1939.

Nacionalna izložba umjetničke fotografije, Foto klub Osijek, Osijek, 1939.

Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969.

2. Sa zdenca života, 1935. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir 29,1 x 38,6 cm MGR-14877 II. izložba fotografije Hrvatskog zagorja, Klub foto i kino amatera Krapina, Krapina, 1955.

IV. republička izložba umjetničke fotografije Fotokluba Rijeka, Rijeka, 1954.

Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969.

Hrvatska fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 1993.

3. Marina, Mošćenička Draga, 1936. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, kaširano 28,3 x 27,8 cm MGR-14889 Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969.

4. Refleksi na asfaltu (Led na asfaltu), Sušak, 1937. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, kaširano 28,9 x 22,7 cm MGR-14891 Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969.

5. Povjerljiv razgovor, 1937. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir fotografija: 34,8 x 29,2 cm karton: 49,7 x 34,5 cm MGR-14879 6. Proljeće, Sušak, 1937. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir 23 x 17,1 cm MGR-14895 Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969.

7. Pod krovom, Sušak, 1938. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, kaširano 23,4 x 29,4 cm MGR-14890 Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969.

62

8. U pripremi, 1939. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir fotografija: 23,4 x 17,5 cm karton: 44,2 x 31,7 cm MGR-14878 I. nacionalna izložba umjetničke fotografije, Sušak, 1939.

Nacionalna izložba umjetničke fotografije, Foto klub Daruvar, Daruvar, 1939.

9. Pored pruge, 1939. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir 17,5 x 13 cm MGR-14893 I. nacionalna izložba umjetničke fotografije, Sušak,1939.

10. Jugo, 1940. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, kaširano 23,6 x 29,2 cm MGR-14892 Nacionalna izložba umjetničke fotografije, Foto klub Osijek, Osijek, 1940.

Nacionalna izložba umjetničke fotografije, Foto klub Daruvar, Daruvar, 1940.

11. Stubište, oko 1940. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir 39,8 x 29,8 cm MGR-14880 12. Gat, oko 1940. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir 32,2 x 24 cm MGR-14897 13. Čelična kvočka, Sušak 1947. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir 30,9 x 30,7 cm MGR-14888 Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969.

14. Bijelo u bijelom (Bonaca), 1948. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir (agfa bravira) 28,5 x 38,5 cm MGR-14876 10. jubilarna međunarodna izložba umjetničke fotografije Fotokluba Zagreb, Zagreb, 1953.

2. međunarodna izložba fotografske umetnosti Fotokluba Beograd, Beograd, 1953.

II. klupska izložba umetničke fotografije, Foto i kino klub Kragujevac, Kragujevac, 1956.

II. izložba fotografije Hrvatskog Zagorja, Klub foto i kino amatera Krapina, Krapina, 1955. Četvrta republička izložba fotografije, Savez foto i kino amatera Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1955.

III. republička izložba umjetničke fotografije, Savez foto i kino amatera Crne Gore, Bar, 1955.

II. izložba fotografije Like, Banije i Korduna, Fotoklub Gospić, Gospić, 1955.

1. međunarodna izložba umjetničke fotografije, Varšava, 1957.

Hrvatska fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 1993.

15. U protusvjetlu, 1950. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir 34,8 x 28,3 cm MGR-14886 II. izložba fotografije Fotokluba Rijeka, Rijeka, 1952. (druga nagrada) Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969.

16. Kola, oko 1950. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir 29,7 x 27,1 cm MGR-14887 Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969.

17. Na vezu, oko 1950. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, kaširano 38,8 x 28,8 cm MGR-14881 18. Ispod volte, oko 1950. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir kaširano 38 x 29,2 cm MGR-14882 19. Na Hajduku, oko 1950. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir 22 x 20,3 cm MGR-14894 20. Prater, Beč (Ritam II), 1952. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir 36,3 x 21,9 cm MGR-14885 2. međunarodna izložba umjetničke fotografije, Fotoklub Rijeka, Rijeka, 1957.

Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969.

21. Deseta istarska regata (Horizont), 1959. autorsko povećanje, c/b 30 x 40,3 cm MGR-14883 2. međunarodna izložba umjetničke fotografije More, Fotoklub Rijeka, Rijeka, 1960.

Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969.

22. Deseta istarska regata, 1959 autorsko povećanje, c/b 40,2 x 30,5 cm MGR-14884

Miljenko Smokvina Fotografija forme, forma fotografije, Muzej narodne revolucije, Rijeka, 1981. autorska povećanja, c/b, kaširano na iverici 23. Fotografije 1 – 13 40 x 40 cm MGR-14921 – 14933 24. Fotografije 14 – 24 50 x 40 cm MGR-14934 –14944 25. Fotografija 25 45 x 45 cm MGR-14945 26. Fotografija 26 45 x 40 cm MGR-14946 Znak, Galerija Juraj Klović, Rijeka, 1982. autorska povećanja, kolor, 24 x 18 cm 27. Znak 1 – 20 MGR-14898 – 14917 Spomenički fotografski portreti, Umjetnički paviljon Juraj Šporer, Opatija 1991.

28. Mošćeničko-draški arhitektonski portreti, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 38,8 x 25,6 cm, na papiru 60,6 x 50,5 cm MGR-14865 29. Opatijski arhitektonski portreti 1, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 38,7 x 25,5 cm na papiru 50 x 50,5 cm MGR-14866 Hrvatska fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 1993.

30. Opatijski arhitektonski portreti 2, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 38,8 x 25,6 cm na papiru 60,7 x 50,6 cm MGR-14867 31. Opatijski arhitektonski portreti 3, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 25,6 x 38,7 cm na papiru 50,6 x 60,7 cm MGR-14868 32. Opatijski arhitektonski portreti 4, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 38,6 x 25,6 cm na papiru 60,6 x 50,5 cm MGR-14869 33. Opatijski arhitektonski portreti 5, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 38,5 x 25,6 cm na papiru 49,6 x 50,4 cm MGR-14871

34. Opatijski arhitektonski portreti 6 (Villa Angiolina), 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 38,8 x 25,6 cm na papiru 60,6 x 50,4 cm MGR-14872 35. Lovranski arhitektonski portreti 1, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 38,8 x 25,6 cm na papiru 60,6 x 50,4 cm MGR-14873 36. Lovranski arhitektonski portreti 2, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 38,8 x 25,6 cm na papiru 60,6 x 50,3 cm MGR-14874 37. Opatijski arhitektonski portreti, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 38,7 x 25,6 cm, karton 50,4 x 50,5 cm vl. Miljenko Smokvina Riječki arhitektonski portreti, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, 1996.

38. Riječki arhitektonski portreti 6, 1985. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 25,6 x 38,6 cm, na papiru 50,5 x 60,6 cm MGR-14860 39. Riječki arhitektonski portreti (Palazzo Modello), 1985. autorsko povećanje, c/b sepija tonirano, kaširano na lesonit fotografija 30,2 x 24,5 cm, na papiru 56,5 x 47 cm vl. Ranko Smokvina 40. Riječki arhitektonski portreti 1, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 38,5 x 25,5 cm na papiru 60,6 x 50,3 cm MGR-14849 41. Riječki arhitektonski portreti 2, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 38,5 x 25,6 cm, na papiru 60,6 x 50,5 cm MGR-14856 42. Riječki arhitektonski portreti 3, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 38,6 x 25,6 cm, na papiru 60,6 x 50,5 cm MGR-14857

43. Riječki arhitektonski portreti 4, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 38,6 x 25,6 cm, na papiru 60,7 x 50,5 cm MGR-14858 44. Riječki arhitektonski portreti 5, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 25,7 x 38,8 cm, na papiru 50,3 x 60,8 cm MGR-14859 45. Riječki arhitektonski portreti 7, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 25,7 x 38,7 cm, na papiru 50,6 x 60,8 cm MGR-14861 46. Riječki arhitektonski portreti 8, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 39,7 x 39,9 cm, na papiru 60 x 50,5 cm MGR-14862 47. Riječki arhitektonski portreti 9, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 39,8 x 39,9 cm, na papiru 60,8 x 50,5 cm MGR-14863 48. Riječki arhitektonski portreti 10, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, sepija tonirano fotografija 39,8 x 39,5 cm, na papiru 60,6 x 50,3 cm MGR-14864 49. Riječki arhitektonski portreti 11, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, plavo tonirano fotografija 44,5 x 25,6 cm, na papiru 50,5 x 60,6 cm vl. Miljenko Smokvina 50. Riječki arhitektonski portreti 12, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, plavo tonirano fotografija 49,7 x 25,7 cm, na papiru 60,8 x 50,7 cm vl. Miljenko Smokvina 51. Riječki arhitektonski portreti 13, 1991. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir, plavo tonirano fotografija 38,9 x 39,5 cm, na papiru 60,8 x 50,6 cm vl. Miljenko Smokvina

63

Ranko Smokvina 52. Krojač, 1961. fotogram, c/b 24 x 18 cm vl. Ranko Smokvina Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969.

53. Djeca 4, 1967. autorsko povećanje, c/b kaširano na lesonit 60 x 50 cm vl. Aleš Smokvina, Ljubljana Izložba 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1971.

54. Djeca 6, 1968. autorsko povećanje, c/b kaširano na lesonit 50 x 60 cm MGR-14949 Izložba 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1971.

55. Djeca 12 i 13, 1968. autorsko povećanje, c/b kaširano na lesonit dvije fotografije 24 x 36 cm na istom papiru 60 x 50 cm vl. dr. Petra Jurišić, Rijeka Izložba 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1971.

56. Djeca 8, 1969. autorsko povećanje, c/b kaširano na lesonit vl. Aleš Smokvina, Ljubljana Izložba 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1971.

57. Vozila 40, 1969. autorsko povećanje, c/b kaširano na lesonit 40 x 60 cm MGR-14950 Izložba 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1971.

58. Obmane 78, 1969. autorsko povećanje, c/b kaširano na lesonit 40 x 60 cm MGR-14953 Izložba 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1971.

59. Djeca 5, 1970. autorsko povećanje, c/b kaširano na lesonit 50 x 40 cm vl. Aleš Smokvina, Ljubljana Izložba 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1971.

60. Traženja 77, 1970. autorsko povećanje, c/b kaširano na lesonit 40 x 60 cm vl. Aleš Smokvina, Ljubljana Izložba 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1971.

64

61. Ljudi 1, 1970. autorsko povećanje, c/b kaširano na lesonit 40 x 60 cm MGR-14947 Izložba 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1971.

62. Ljudi 2 i 3, 1970. autorsko povećanje, c/b kaširano na lesonit dvije fotografije 24 x 36 cm na istom papiru 60 x 50 cm MGR-14948 Izložba 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1971.

63. Koraci 72, 1970. autorsko povećanje, c/b kaširano na lesonit 40 x 60 cm MGR-14951 Izložba 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1971.

64. Koraci 73, 1970. autorsko povećanje, c/b kaširano na lesonit 40 x 60 cm MGR-14952 Izložba 81 & 72, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1971.

Digitalni otisci skeniranih negativa Ranka Smokvine, 2012.

Izložba fotografija Abdon, Miljenko, Ranko Smokvina, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, 1969.

65. Autoportret I,1963. (c/b negativ 6 x 6 cm) 35,6 x 30,4 cm MGR-14964 66. Moj profesor, Bakar, 1964. (c/b negativ 24 x 36 mm) 30,5 x 33 cm MGR-14962 67. Singapore, 1966. (c/b negativ 24 x 36 mm) 29,3 x 39,9 cm MGR-14955

72. Pribor za čaj, Japan, 27. 4. 1966. (c/b negativ 24 x 36 mm) 27,9 x 39,9 cm MGR-14961 73. Ferry-boat, Hong Kong, 1966. (c/b negativ 24 x 36 mm) 30,4 x 38,5 MGR-14963 74. Barke I, Sihanoukville, 1966. (c/b negativ 24 x 36 mm,) 28,4 x 40 cm MGR-14965 75. Barke II, Port Swettenham, 1966. (c/b negativ 24 x 36 mm) 29,9 x 39,9 cm MGR-14966 76. Alexandria, 1967. (c/b negativ 24 x 36 mm) 29 x 40 cm MGR-14960 77. Dva nivoa, Anvers, Belgija, 1967. (c/b negativ 24 x 36 mm) 26,8 x 40 cm MGR-14967 78. Tea Room, Antwerpen, 1970.

44 snimka digitalno otisnuta (12 x 18 cm, 2012.) vl. Ranko Smokvina Digitalna projekcija 2012.

79. Cvijeće i vaze, 1969. nerealizirana izložba fotografija posvećena Mariu Černeu, majstoru ikebane

Marija Smokvina 80. Na žalu, oko 1950. autorsko povećanje, c/b bromosrebrni fotografski papir 29,9 x 29,8 vl. Miljenko Smokvina

68. Hong Kong, 1966. (c/b negativ 24 x 36 mm) 30,4 x 37,6 cm MGR-14956 69. Sihanoukville, 1966. (c/b negativ 24 x 36 mm) 29,2 x 40 cm MGR-14957 70. Penang, 1966. (c/b negativ 24 x 36 mm) 22,5 x 39,9 cm MGR-14958 71. Singapore, 1966. (c/b negativ 24 x 36 mm) 40 x 29,3 cm MGR-14959

Osim izloženih doniranih fotografija na 3. katu Muzeja, autori Miljenko i Ranko Smokvina postavili su paralelnu izložbu kojom žele prikazati okvir i ambijent u kojem su te fotografije nastale.

Izloženi fotoaparati i pribor, literatura i prateća dokumentacija za mnogobrojne izložbe i publikacije te rezultati istraživanja i mnoštvo originalnih fotografija malog formata dio su fotografske povijesti obitelji Smokvina.