Utorak 18. jun 2019. Blic broj 8020 www.blic.rs
POP&Kultura Otkrivamo detalje velike izložbe Marine Abramović u MSU
Beogradski period sveobuhvatniji od ostalih
- Beogradski period je neka vrsta niše kroz koju ova sredina posmatra Marinu Abramović, što je razumljivo, ali treba imati u vidu da on čini prvu petinu njene pedesetogodišnje internacionalne karijere - kaže Dejan Sretenović, jedan od kustosa retrospektivne izložbe „Čistač“ Marine Abramović.
Neven Džodan
foto: msu bojana janjić
Dugoočekivana izložba jedne od najvećih svetskih umetnica Marine Abramović biće prikazana u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu od 21. septembra 2019. do 20. januara 2020. godine. Ovo će biti jedinstvena prilika da se publika upozna sa najznačajnijim radovima jedne od vodećih umetnica performansa u njenom rodnom gradu, prvi put nakon 44 godine. Kako su najavili organizatori, biće predstavljeno više od 120 radova (slike, crteži, objekti, fotografije, audio i video radovi, filmovi, scenografije, reperformansi i arhivska građa), antologijska dela umetnosti performansa (serija Ritam, Lips of Thomas, Relacioni radovi, Prelazak preko noćnog mora), kao i dela koja su obeležila njen recentni opus (Balkanski barok, Sedam lakih komada, Umetnik je prisutan). Kustosi izložbe su Dejan Sretenović (Muzej savremene umetnosti), Lena Essling (Moderna Museet), Tine Colstrup (Louisiana Museum of Modern Art) i Susanne Kleine (Bundeskunsthalle). U razgovoru za “Pop&kulturu” kustos Dejan Sretenović otkriva neke od detalja izložbe kojoj je evropska kritika već dala velike pohvale i najviše ocene. Jeste li u kontaktu sa Marinom, postoji li kod nje poseban odnos prema izložbi u Beogradu posle toliko godina? - Vaše pitanje već implicira odgovor. Izložba u Beogradu za Marinu ima poseban značaj. Ali pošto je to pitanje lične prirode, zaustaviću se na ovome i zamoliti vas da za detaljniji odgovor sačekate Marinin dolazak u septembru.
❯
2 POP&Kultura
Naslovna
❯
Hoće li biti performansi iz serije “Oslobađanje” (Glas, Sećanje i Telo) i da li će u njih biti uključeni srpski umetnici? - Biće prikazani i originalni performansi iz ovog serijala i reperformansi istih koje će izvoditi za to posebno obučeni domaći i inostrani performeri. I ne samo to, tokom trajanja izložbe izvodiće se i reperformansi desetak drugih Marininih seminalnih radova, samostalno i s Ulajem. Treba reći da reperformansi nisu neki dodatak ili začin izložbi, već njen integralni, živi segment i izvode se u alteraciji s video-projekcijama originalnih performansa. Za neupućene, treba reći da je reperformans na velika vrata u svet performansa uvela Marina, smatrajući da performans kao živa umetnost zaslužuje da se izbavi iz zabrana foto i video medijacije i vrati prezentnosti u realnom prostoru i vremenu. O tome teoretičari performansa vode intrigantne debate za i protiv, ali mislim da je Marina pronašla način da pomiri jedinstvenost originalnog izvođenja i smisao ponavljanja. Kako će biti predstavljen čuveni performans “Umetnik je prisutan”? - Kao sedmokanalna video-instalacija koja rasporedom projekcija u prostoru simulira licem u lice strukturu originalnog performansa. U pitanju je domišljat postupak transpozicije performansa u video-instalaciju koja zapravo predstavlja novu, virtuelizovanu verziju rada. Takođe, tokom trajanja izložbe biće nekoliko puta prikazan dokumentarni, making off film “Umetnik je prisutan” Metjua Ekersa i Džefa Duprea.
Kustos Dejan Sretenović i Marina Abramović u Muzeju savremene umetnosti
foto: msu bojana janjić
Koliko je na izložbi zastupljen beogradski period, kada je još 1975. u SKC-u izvodila performanse? - Zastupljen je sveobuhvatnije nego ostali periodi. Ne samo radikalni performansi iz prve polovine sedamdesetih, kojima je stekla međunarodnu reputaciju već i prethodeći slikarski, zvučni i konceptualni radovi koji su do ove retrospektive ostajali u drugom planu. Neki od tih radova nisu do sada prikazani kod nas, a neki su prvi put predstavljeni na izložbi “Čistač”. Ekstenzivno predstavljanje beogradskog perioda smatram dragocenim prilogom istorizaciji nove umetničke prakse u Beogradu i Jugoslaviji i razumevanju autentične pozicije koju je Marina na ovoj sceni zauzimala. Beogradski period je neka vrsta niše kroz koju ova sredina posmatra Marinu Abramović, što je razumljivo, ali treba imati u vidu da on čini prvu petinu njene pedesetogodišnje internacionalne karijere.
Simović na Beogradskom festivalu evropske književnosti
Ulaznice za tačan vremenski termin Zbog velikog interesovanja publike, Muzej savremene umetnosti u Beogradu pokrenuo je prodaju ulaznica za veliku retrospektivnu izložbu „Čistač“ Marine Abramović. Regularna cena ulaznice iznosi 600 dinara, dok je za određene grupe utvrđen popust, tako da je cena 300 dinara. Ovaj popust se odnosi na studente, učenike srednjih i osnovnih škola i penzionere, uz studentsku legitimaciju, indeks, đačku knjižicu, penzioni ček i drugo. Ulaznice se kupuju za tačno definisani datum i vremenski termin preko interneta i na svim prodajnim Tickets mestima. Karte će biti dostupne i na blagajni Muzeja savremene umetnosti od dana otvaranja izložbe i jedino se tamo mogu realizovati definisani popusti. Cena ulaznice za grupne posete od preko 15 posetilaca iznosi 400 dinara. Za porodične posete cena ulaznice za roditelje košta 600 dinara po osobi, a za decu od 7 do 17 godina 150 dinara. Osim navedenih popusta, ulaznice za izložbu se neće naplaćivati licima sa invaliditetom, predškolskoj deci, trudnicama, prilikom grupnih poseta svakom 15. posetiocu (ukoliko već nije odobrena neka druga vrsta popusta), profesorima, docentima, asistentima i studentima istorije umetnosti, arhitekture, likovnih i primenjenih umetnosti uz pokazivanje indeksa ili dokaza o zaposlenju, kao i članovima ICOM-a, AICA, IKT, ULUS-a, ULUPUDS-a i drugih strukovnih udruženja uz pokazivanje članske karte. Osim navedenog, besplatan ulaz biće i na Dan otvaranja Muzeja (20. oktobar), ali i svake prve srede u mesecu od 10 do 18 sati.
foto: profimedia.rs
Najavljeno je više od 120 radova, kako će biti koncipirana izložba? Hoće li posetioci moći hronološki da prate njen rad u poslednjih 50 godina? - Izložba je po želji umetnice koncipirana kao klasična muzejska retrospektiva, hronološki struktuirana i didaktički orijentisana. To je logično i najbolje rešenje pošto se u Marininoj karijeri jasno izdvajaju faze koje reflektuju promene u njenoj umetničkoj, idejnoj i životnoj situaciji. Svakako da je kod tako velikog opusa, u kojem prepoznajemo i konstante i varijable, moguć i problemski pristup struktuiranju izložbe, ali time bi ona izgubila na čitljivosti za širu publiku. U svakom mestu izlaganja “Čistača” ova hronologija podleže modifikacijama, pa će tako biti i sa beogradskom verzijom izložbe, ali stožerni narativ ostaje nepromenjen.
Izložba je po želji umetnice koncipirana kao klasična muzejska retrospektiva, hronološki struktuirana i didaktički orijentisana
Šest čitanja poznatih svetskih i domaćih pisaca, panel o kritici u doba populizma i spektakla, izložba crteža i karikatura Predraga Koraksića Coraxa posvećena Čarlsu Simiću, četiri projekcije filmova, biće na programu 8. Beogradskog festivala evropske književnosti od 25. do 28. juna. Među piscima koji učestvuju nalaze se moderni klasik srpske književnosti Ljubomir Simović, jedan od najpoznatijih norveških romansijera Eugen Šuljgin, čitani i cenjeni nemački pisac Ilija Trojanov, poznati slovenački romansijeri i pripovedači Jani Virk i Vlado Žabot, kao i Darko Tuševljaković, dobitnik Evropske nagrade za književnost. Književni kritičar i univerzitetski profesor Mihajlo Pantić, teoretičarka medija Ana Martinoli i politikolog Boban Stojanović razgovaraće sa moderatorkom Marijom Nenezić na panelu “Da li je kritika moguća u doba populizma i spektakla?” o tome kako umetnička, stručna, naučna, medijska, društvena ili politička kritika, kao i uopšte analitički govor u javnom prostoru, funkcionišu u doba populizma, spektakla i globalne rijalitizacije javnog života. Izložba crteža i karikatura Predraga Koraksića Coraxa posvećena je Čarlsu Simiću, možda jedinom pozitivnom Coraxovom junaku. Beogradski festival evropske književnosti pod motom: „Najbolje od svega. Najbolje za sve.“ organizuje izdavačka kuća “Arhipelag” , u saradnji sa Domom omladine Beograda, gde će se odvijati program.
POP&Kultura 3
Promocija “Disko pesticida” Zorana Panovića
Knjiga
Duh vremena i drugi demoni Veče 14. juna. Pretoplo. No, ne mari. Knjižara “Ivo Andrić”, zanimljiv sastav publike među kojima je, kako neko reče, stari roker, današnji prvi čovek SANU Vlada Kostić.
Branko Rosić, Dragan Jovićević, Peca Popović i Zoran Panović
Ispred publike govornici Branko Rosić, Dragan Jovićević, Peca Popović i Zoran Panović. A bila je to „intimna promocija“, po tonu, ne po brojnosti, Panovićeve nove knjige „Disko pesticidi“ („Albion books“). Reč je o zbirci Panovićevih tekstova u kojima je pisao o muzici i filmu, a kroz to, zapravo, o raznim sitnicama i krupnicama života našeg nasušnog. I pre nego što će događaj početi, čuveni Peca Popović za “Pop&kulturu” kaže: - Pripadam drugoj generaciji ljudi koja je pisala o popularnoj muzici, a Zoran Panović je, recimo, četvrta generacija. Najbolja. Mislim da on piše bolje od svih nas - navodi čuveni muzički kritičar. Opasku da Panović kroz tekstove o muzici otvara i društvene teme, pitanja, fenomene… - Pa izvini - nešto naglašenijim tonom reče Peca Popović. I potom dodaje: - Ali to je ono što se krajem šezdesetih u San Francisku, i ne samo tamo, zvalo novi žurnalizam. To je podrazumevalo da ljudi koji pišu sagledavaju širu sliku. Tu širu sliku jeste ponajviše formirala muzika ali je ona podrazumevala i obrazovanje i stav i poznavanje konteksta... Stalno se zaboravlja da su se kroz rok muziku u poslednjih 40 godina oglasili mnogi važni glasovi u kulturi i javnom životu, glasovi koji su bili važni, koji su otvarali nove vidike. I dok je poneko pijuckao rakijicu, neko prelistavao knjigu, neko se pozdravljao, u nadahnutoj atmosferi pred početak Branko Rosić je napomenuo: - Niko ne pravi bolje paralele nego Panović. Ko bi povezao Osmu sednicu i “Rolingstonse” ili Džoan Bajz i Latinku Perović… Pitko, znalački… Iščitava politiku na izuzetno duhovit način. Upitan za niti kojima povezuje “Embargo i U2”, “Zagorku Golubović i Tinu Tarner”… Panović veli: - Samo se trudim da uhvatim duh epohe. Mi živimo u paralelnim svetovima ali oni ipak imaju svoje vezivne niti. Na primer, “Pepersi” su u Inđiji na čuvenom
Bucini dani: Najviše nagrada za “Tartif”, grand pri Hani Selimović
foto: n. jovanović
Tatjana Nježić
Citat sa stranice br. 113 “Kad je Zoran Đinđić bio u Beloj kući, Džordž Buš mlađi rekao mu je (otprilike) da je jedan od najmlađih demokratskih lidera u svetu. Đinđić je njemu uzvratio komplimentom, otprilike o moći i odgovornosti, a onda su otišli na pravi sastanak (na kom se vodi politika) - kod Dika Čejnija. Iskusni Čejni se folirao, pa je malkice čitao s papira šta treba da kaže, te je upitao goste iz Srbije kako je tamo kod njih nakon demokratskih promena (5. oktobar). Đinđić kaže da je kao posle prvog seksa. - Seksa? - zainteresovao se čejni. - Da - dodaje Đinđić - mnogo očekuješ, a posle vidiš da i ne mora da bude tako. Čejni se simpatično nasmejao. „Što pomenu seks?, pita Đinđića Goran Vesić, koji je s njim bio u Beloj kući, na šta će premijer: “Kad bi se nas Čejni setio? A kad god negde čuje ‘seks’, a to se često čuje, verovatno će se setiti i Srbije”.
koncertu svirali do 75 minuta i nisu svirali “Under the bridge”. A kad sam bio na koncertu u Budimpešti, upravo u 75 minutu su svirali tu stvar i potom nastavili. Iz moje perspektive to su povezane stvari - objašnjava Panović. Na pitanje šta nas, ukratko, čeka u muzici, a kroz muziku i šire, odgovara:
“Vrlo sam skeptičan da će ovo o čemu u knjizi pišem biti i budućnost. To je, mislim, mejnstrim koji nestaje. Biće dobre muzike i rok i pop, ali ovaj tip muzike sa velikim bendovima neće biti više mejnstrim na taj način. Postojaće ali za specifičnu publiku. A u Srbiji stvari stoje vrlo loše; bendove koji su sad u svetu poznati teško da možemo očekivati. Nema publike, a i skupe su karte. Od 5. oktobra 2000. do pre pet godina imali smo veliku posetu bitnih bendova. Posle ih više nije bilo… A kuda idemo? Ponovo postajemo provincija. Suštinski, ne geografski”. A govoreći o naslovu knjige veli: “Pesticidi su preparati koji uništavaju
Grand pri “Milosav - Buca Mirković” za glumačko ostvarenje šestog festivala “Bucini dani” pripalo je Hani Selimović za ulogu Dorine u predstavi “Tartif” Igora Vuka Torbice, u produkciji Srpskog narodnog pozorišta i Narodnog pozorišta Sombor. Nagrada za produkciju “Milan - Minja Obradović” dodeljena je predstavi “Jami distrikt” Milene Bogavac, u režiji Kokana Mladenovića, jer je “podvig u gerilskim uslovima napraviti angažovanu predstavu, muzičkoscensko-glumački performans”. “Zlatno zrno” za najbolju mušku ulogu žiri je dodelio Marku Markoviću za ulogu Kleanta u predstavi “Tartif”, koji je “efektno, ekscentrično i nadahnuto pokazao umeće da se od svake uloge može napraviti virtuozna
korove, grinje... Setimo se čuvene reklame iz osamdesetih u kojoj seljak izlazeći iz kukuruza priča kako se oslobodio napasti korovske biljke. Režirao ju je Žilnik! Tada su se pre Drugog dnevnika reklamirali traktori, motokultivatori, pesticidi... Što samo po sebi mnogo govori. Reč disko se našla u naslovu jer je Bili Gibons iz ‘ZZ topa’ rekao: ‘ZZ top je disko bend’”. Nadahnuto i zanimljivo su govornici pričali o knjizi, muzici, negdašnjim vremenima… i momentima koji se, između ostalog, prelamaju kroz poglavlja “Kako je Metalika sačuvala razum”, “Crni spajdermen”, “Hjustone, imamo problem”, “Albanski pazl”, “Asanž: Čujte, Srbi”, “Dik Čejni i prvi demokratski seks” i druga.
mentalna egzibicija koja ima umetnički pečat”. Najbolju žensku ulogu, prema oceni žirija, ostvarila je Tijana Marković u ulozi Elmire (“Tartif”), uz obrazloženje da ona “nosi esenciju žene marionete, žene ispranog mozga sa lepezom malograđanskih odluka nametnutih od sistema vrednosti vođenih neslobodom”. “Zlatno zrno” za najboljeg mladog glumca/glumicu otišlo je u ruke Nine Nešković, (“Jami distrikt”). Za glumačku bravuru, koja podrazumeva studiozan, koncentrisan, duhovno dinamičan i uzvišen smisao za istinu nagrađena je Jelena Ilić za ulogu Ona u predstavi “Režim ljubavi” Tanje Šljivar u režiji Bojana Đorđeva (Atelje 212). Žiri je radio u sastavu: Dušanka Stojanović Glid (predsednica), Andrej Šepetkovski i Đurđa Tešić. (Tanjug)
4 POP&Kultura
Intervju
Širli Menson (“Garbage”)
Sreća je kratka i prolazna, zato tragam za unutrašnjim mirom Širli Menson (52), vatrena Škotlanđanka sa imidžom nestašnog devojčurka bez dlake na jeziku, predvodnica američkog benda “Garbage”, po sopstvenom priznanju pripadnica je izumiruće vrste rokerki, uz Peti Smit, Debi Hari i Krisi Hajnd. Miona Kovačević No, ne posustaje ni pedalj. Pred koncert u Beogradu 28. juna na bazenima “11. april” ova kraljica neprilagođenih čije su pesme “Only Happy When It Rains”, “Queer”, “Stupid Girl” ili “I Think I’m Paranoid” postale himne svih koji su osećali da se ne uklapaju u društvene konvencije, za “Blic” je govorila o važnosti neprilagođavanja i pokoravanja tuđim očekivanjima i uzaludnosti jurenja za srećom. Turneja je počela 13. juna. Kakva je atmosfera u bendu? Da li gorite od uzbuđenja? - Ne mogu da pričam za ostale, ali ja sam ceo život u vatri. Možda i zbog toga što sam prirodna crvenokosa. Kod nas je strast zastupljena u velikim dozama i kroz istoriju smo zbog toga bivale kažnjavane. Crvenokose žene su smatrane vešticama i često su gorele na lomači. Vatra je deo mog nasleđa. Kakav ste nam meni pripremili za koncert? - Jedan fini meni! Ima pomalo od svega i za vernog dugogodišnjeg obožavatelja i za onoga ko nas je povremeno slušao. Uvek smo bili bend koji želi da usreći svoju publiku. Ne pristupamo set listi kao nekoj vežbi gde ćemo da zadovoljimo sebe kao umetnike. Svaki koncert je šou na kojem služimo fanovima. Tu smo da damo sve od sebe da svako ko dođe na nastup “Garbage” ode malo srećniji nego pre koncerta. To je naša dužnost koju sa radošću obavljamo. Počeli ste 1993, kada vas je debi album vinuo do planetarne slave. Da li ste se u ovih 25 i kusur godina promenili kao bend
u pristupu muzici? Da li je “Garbage” i dalje bend sa oštricom? - Opet, ne mogu da govorim u ime ostalih. Što se mene tiče, naravno da sam se promenila. Kakvo bi to traćenje života bilo da sam ostala ista osoba. Oduzelo bi previše prostora da detaljno opišem na koje načine sam se tačno promenila, ali dovoljno je samo reći da sam zahvalna za sve te promene. Verujem da sam bolji umetnik nego kada sam počinjala. I dalje učim. I dalje, preko svog posla, uranjam sve dublje u traganje za odgovorom ko sam. I dalje me vodi strast. I dalje sam gladna i radoznala. Ne mogu da odgovorim da li sam umetnik sa oštricom, o tome ne odlučujem ja. To je široko, društveno pitanje o kojem drugi treba da se izjasne. Negde na vrhuncu slave, devedesetih, rekli ste da “Garbage” želi da zvuči onako kako “Blejd raner” izgleda. Da li je to i dalje istina? - Sada je to teško prihvatljivo jer smo kao svet već ušli u vremensku odrednicu “Blejd ranera”. Bez obzira na naše želje i fantazije iz prošlosti, samim tim što smo preživeli, mi smo po difoltu postali zvučni ekvivalent svoga vremena. Šta kažete onima koji vaše pesme opisuju kao mračne i gnevne? - Žena koja peva o još nečemu sem uglađenih ljubavnh stihova uvek je odbačena
od kritike kao mračna ili ljuta, kao da su, nekako, te osobine, kada je u pitanju žena, negativne. Retko se ta opaska da su mračni ili ljuti pripisivala muškim izvođačima. Svet ne gleda sa naklonošću na žene koje žele da promene status kvo. Sve iole ozbiljno smatra se muškim domenom, a žene treba da budu majčinski tip ili seksi tip. Sve između se odbacuje kao arogancija ili ludost. Nemam želju da se ulagujem ljudima ili da se više smejem. Nije mi posao da tešim i smirujem. Tako da, jeste, istina je: naše pesme su mračne i ljute. Zašto ne bi bile? Često pišete o autsajderima, odbačenima, čudacima... Da li ste se i sami tako osećali? Da li se danas tako osećate? - Veći deo života provela sam osećajući se kao autsajder. To je često stanje uma. Mislim da se u nekom trenutku života većina ljudi oseća neshvaćeno ili izostavljeno. To je prirodno i univerzalno stanje. I sada se pomalo osećam kao čudakinja, sem kada nastupam na sceni. Samo tada imam osećaj da se uklapam, da pripadam. Poruke koje, što kroz svoje pesme, što u intervjuima, šaljete jeste da treba biti svoj, ranjiv, iskren, jedinstven, biti zaista ono ko ste. Reklo bi se da je teže nego što izgleda, naročito danas? - Da je lako, svi bi to primenjivali (smeh). Istina je, nije nimalo jednostavno biti ranjiv i otvoren u današnjoj kulturi. Auten-
Svim srcem verujem u to da moramo biti iskreni o tome ko smo. Kako ćemo drugačije otkriti sopstvenu istinu. Za mene je pretvaranje samo traćenje dragocenog vremena
tičnost se retko ceni. Ljudi vole pretencioznost, klanjaju se i dive igrama moći. To je okej, ali nije za mene. Ja sam se pomirila sa tim ko sam i kakav sam put sebi izabrala. Imamo samo jedan život i ja želim da sa svojim napravim što više mogu za ovo vreme koje mi je preostalo. Nemam vremena da poziram i foliram se. Moram da se bavim suštinom. Želim da pronađem istomišljenike, a najbrži put do njih je da budem otvorena koliko god mogu. Otvoreno pričate o svojim greškama, strahovima, depresijama, toksičnim vezama, samopovređivanju... u svetu gde se svi bolno trude da izgledaju srećno i savršeno (ili bar ostave takav utisak na svojim profilima). Šta ste vi naučili iz prošlih loših iskustava? Zašto ne treba da se bojimo da pokažemo svoje mane i, uslovno rečeno, slabosti? - Svim srcem verujem u to da moramo biti iskreni o tome ko smo. Kako ćemo drugačije otkriti sopstvenu istinu? Istinu o tome šta želimo, šta nam treba, o čemu sanjamo? Kako ćemo to ikada pronaći ako nemamo jasne namere, želje i predstave o sebi? Za mene je pretvaranje samo traćenje dragocenog vremena. Odakle sav taj prkos i borbenost u vama? Da li ste rođeni tako vatreni ili vas je život na to primorao? - I rođena sam takva, a i s vremenom sam naučila da budem još više borbena, i kroz dobra i kroz loša iskustva. Prva reč koju sam kao beba izgovorila bila je “ne” i ona je definisala moj dalji život. Ljudi stalno pričaju o tome da treba reći “da” svemu, ali lično verujem da u tome da ponekad kažete “ne” leži ogromna moć. Ja sam Škotlanđanka, a istorija Škotske je ispisana prkosom. Kao mala nacija pod velikom težinom
POP&Kultura 5 Ceo život sam u vatri. Možda i zbog toga što sam prirodna crvenokosa. Kod nas je strast zastupljena u velikim dozama i kroz istoriju smo zbog toga bivale kažnjavane. Crvenokose žene su smatrane vešticama i često su gorele na lomači
Novi prevodi Gola kost
Hesus Karasko: ŽEGA. Izdavač: Heliks. Sa španskog prevela: Vesna Stamenković
foto: profimedia.rs
Piše Vladimir D. Janković
britanske vladavine, moji preci su naučili da se brane i život im je bio određen tim prkosom. To nepristajanje i inaćenje utkano je u bogatu istoriju moje zemlje i u moje biće. Poslednjih godina žene iz javne sfere sve više ustaju protiv zlostavljanja kroz #MeToo pokret. Glumice su najglasnije. Šta je sa muzičarkama? Kako ste se vi kao mlada žena osećali u muškom rokenrol okruženju i da li je sada išta drugačije? - Muzička industrija je drugačija od filmske. Sama priroda posla muzičara implicira prihvatanje da ne postoji stvarni, utvrđeni lanac komande. Ne postoji efikasan sindikat koji brani interese neklasičnih muzičara. To je industrija nekonformista sa radnim okruženjem i radnim vremenom mimo onoga što se smatra normalnim poslom od devet do pet. Muzičari često rade u atmosferi žurki i zabava gde ima mnogo alkohola, droga i seksualnog ponašanja u radno vreme. Pokušaj da dokažete bilo kakav seksualni napad ili seksualno zastrašivanje u takvim netradicionalnim uslovima je vrlo teško, što se da videti kroz istoriju. Takođe, mislim i da žene u muzičkoj industriji često veruju da moraju da izdrže i očeliče se i budu spremne da se zateknu i u nebezbednim situacijama jer je to deo posla, što je tužno. “Milk” je samo pesma o čežnji i čekanju na sreću, rekli ste. Kako biste, uopšte, definisali sreću i - da li ste pronašli svoju? - Mislim da su reč sreća i koncept sreće načinili ljudima veću štetu od koristi. To je materijal od kojeg su satkane bajke. Sreća nije destinacija niti moj cilj. Previše je truda i energije potrošeno na ideju dostizanja sreće, šta god ona značila. Za mene je sreća nešto kratko i prolazno. Umesto sreće, ja tragam za (unutrašnjim) mirom. Mislim da mir ima daleko trajniju moć i nosi sa sobom neku vrednost. A da li sam pronašla mir? Đavola jesam!
„GDE STE, BRAĆO Srpkinje i sestre Srbi!” S ovim diskretno intoniranim, a politički i rodno korektnim pokličem došao sam na prošlonedeljnu sednicu Upravnog odbora Udruženja književnih prevodilaca Srbije i odmah se obradovao shvativši da će ovom elitnom okupljanju prisustvovati i koleginica Vesna Stamenković, čiji sam prevod upravo bio pročitao. Reč je o prvom romanu španskog pisca Hesusa Karaska (1972), „Žega”, koji je kod nas objavila izdavačka kuća „Heliks”. Nemilosrdno izvitoperen profesionalnom deformacijom, i ovu knjigu čitao sam kao pratilac i saosećajnik književnog prevodioca, mnogo više nego kao tzv. običan, tj. normalan čitalac. Pa sam izrekao pohvalu na Vesnin račun, koja je i Karaska, kao uostalom i sve ostale, prevela maestralno. Ona je, pritom, imala zanimljivo objašnjenje samog naslova, tumačenje koje mnogo govori o samoj knjizi: „Naslov u originalu glasi INTEMPERIE, što u bukvalnom prevodu znači ‘pod golim, otvorenim nebom’ ili, recimo, ‘na milost i nemilost silama prirode’. Prvo logično prevodilačko rešenje koje ti se nametne bila bi ‘Vetrometina’. Već na trećoj stranici postalo mi je, međutim, jasno da je ta stihija kojoj su likovi izloženi sasvim drugačije prirode. Ogoljenost predela kroz koje oni prolaze dočarana je ogoljenim jezikom koji Karasku dođe kao stilsko sredstvo: sve suvišno je odbačeno i od teksta je ostala samo gola kost, ono najosnovnije. Zato nisam htela naslov da prevedem nekom frazom tipa ‘Pod golim nebom’, ‘Na otvorenom’ ili ‘Bez krova nad glavom’. Ne, morala sam da pronađem jednu reč, reč koja će dočarati atmosferu knjige. Žega je tu kao aluzija na pakao kroz koji prolaze i u kojem žive junaci ro-
mana”, objašnjava Vesna. Ne bih da vam namećem bilo kakvu predrasudu o ovoj po mnogo čemu izvanrednoj knjizi (rekoše, naime, da je ovde na delu svojevrsna sinteza Keruakovog „Na putu” i Čehovljeve „Stepe”, a i nije da nije), knjizi koja mekim, prozračnim fatalizmom u toj meri prianja uz dušu da čovek neminovno pomisli: ej, pa ovo je pravi život. Nije to, naravno, pravi život nekog bonvivana koji rejvuje po Ibici, niti vremešnog milionera koji zatrpan kesama iz najskupljih prodavnica kaska za radodajnom manekenkom po Šanzelizeu; ne, glavni junak ove knjige je dečak čije ime nećemo saznati do samoga kraja, dečak koji je progonjen i spasen, izgubljen i pronađen, u bezvodnom ambijentu u kojem ni jaki ne mogu da opstanu, a u kojem će svoj put ili, možda je bolje reći, svoj krug pod bespoštednim suncem taj mladunac ipak naći delom zahvaljujući svom saputniku, starom pastiru, a delom i zato što je Bog osobito milostiv prema onima koji ništa ne traže, koji bi samo da žive, koji samo JESU. Prestrašen a srčan, iznemogao a neumoran – mali heroj Karaskovog prvenca (roman je ovenčan Evropskom nagradom za književnost, iako se u njemu, kako je to konstatovalo više kritičara i čitalaca, „ništa ne dešava”) glavom bez obzira beži od zlostavljanja i nasilja ljudî da bi se u tom bekstvu suočio sa silama drugačijim, zacelo moćnijim, ali ujedno i jednostavnijim: umesto uvreda i batina, sada mora da trpi glad i žeđ, umesto ponižavanja – hladnoću i bolnu usamljenost pod nepreglednim zvezdanim nebom. U nedavnom osvrtu na knjigu „Povratak” Vladimira Medenice otela mi se misao: „Ni tanje knjige ni debljeg čitanja!” Posle Karaskove „Žege”, u svesti mi je sevnula parafraza, ili varijacija: ni jednoličnijeg teksta ni uzbudljivijeg saživljavanja. Život nije cilj, odredište, nego putovanje. To nam svojim jezgrovitim, ritmičnim pripovedanjem, kao i opisima izbrušenim do perfektne rezolucije govori Hesus Karasko. A putovanje je prilika – nametnuta, obavezujuća prilika, ne pogodnost razmaženo birana – da iz sebe iskoračimo u sve, iz sputanog u sveprožimajuće.
Priča
Mali mi je ovaj gepek Piše Đuro Radosavović, književnik Za Gazdu rade mnogi. Oni nemaju radno vreme, nemaju opis posla, nemaju ugovore. Rade baš sve što im se kaže: donose hranu za Gazdin restoran, voze njegova kola, idu po cigarete, premlate ponekog po potrebi, nose ljubavnicama cveće, čak razvoze decu na treninge i kod doktora, pa sačekaju nalaze urina ili krvi. Ako rade dobro, dobro i prođu. Ako ne, ne. Dugi je radio, nije završio zadato. Nije njegov propust, ali mu se računa kao minus. Čekao je Gazdu ispred restorana da ipak pokuša da objasni sve. Šest godina radi za Gazdu, duže od svih, a nikad nije napravio propust. Nije znao kako da se opravda, ali će da proba. Nekako. Znaju svi u primorskom gradiću tu priču dobro, a i Dugi je to znao, da Gazda ne prašta baš ništa. Za njega je posao ili završen ili nije. Ne postoji “dešava se”. Imun je na izgovore. Zbog nezavršenog posla Gazda je jednog od svojih zaposlenih vozio u gepeku kroz grad od jutra do mraka. Parkirao se, seo u baštu kafića blizu svojih kola, ispijao kafu i pričao sa čovekom u gepeku. Držao mu celodnevno predavanje, naočigled svih. Za to vreme je Zaključani u gepeku sklupčan slušao, odgovarao i disao koliko je to situacija dozvoljavala. Baš u vreme kad sunce počinje da zalazi, Dugi je uočio Gazdina kola kako prilaze restoranu, jurila su brzo novoasfaltiranim putem. Gazda je pričao telefonom, zaustavio kola, izašao i isprva nije obraćao pažnju na Dugog. Pritisnuo je dugme na ključevima kola i začuo se mehanizam gepeka koji se polako otvara.
Okrenuo se ka Dugom i dalje je pričao telefonom, prstima leve ruke prvo je pucnuo, a zatim kažiprstom pokazao Dugom u smeru gepeka. Nakon toga se udaljio, šetkao se ka ogradi suseda, držeći drugu ruku u džepu. Nastavio je razgovor. Dugi je pogledao u vrhove svojih patika broj 47 i krenuo ka otvorenom gepeku. Gledao je isprva u gepek “tojote auris” kao u jamu, pa prvo seo na ivicu gepeka i počeo da se uvlači unutra. Dugi je visok tačno dva metra. Sin dvometraša košarkaša. Unuk dvometraša ratoborca, odlikovanog heroja. Ali nije mogao da stane u gepek. Virile su mu noge. Izašao je van, pogledao u Gazdu koji mu je bio okrenut leđima. Pokušao je na drugi način, prvo da ubaci glavu i ramena. I opet ništa. Viri mu deo tela iz gepeka, neće moći da se zatvori kako treba. Odustao je, čekao je sklupčan sa nogama koje vire. Čekao je Gazdu da dođe, pa da bude šta bude! Kriv je, čeka kaznu, ali u gepek ne može da stane. Nikako. Gazda je završio razgovor, došao do gepeka i zastao. Isprva na njegovom licu nije bilo emocije. Zatim je razvukao usne u širok osmeh, i počeo da se glasno smeje. Bleštali su njegovi ispolirani zubi. Smejao se toliko da su svi konobari iz njegovog restorana izašli vani. Dugi se nije pomerao i gledao je gazdu u oči očekujući reakciju. Gazda je potpuno zaboravio na posao koji Dugi nije završio. Jer bio je četvrtak, dan kad Gazda umakne sam barkom u ribanje. Noću. Čim mrak prekrije grad. Ništa ga četvrtkom mnogo ne potresa i ne zanima, osim da spakuje mreže, štapove i udice u gepek i da ode što pre do barke, otisne se u plavetnilo, daleko od ljudi. Dugi ga je gledao očima deteta, a Gazda je rekao: “Sedi napred, budalo, vodim te na jedno mesto. Zaslužio si!” Dugi je seo na mesto suvozača, jedva se vezao koliko su mu se tresle ruke. Tek mu sad ništa nije bilo jasno.
6 POP&Kultura Ekskluzivno objavljujemo delove knjige “Život s idi(j)otima” Autobiografija Nenada Marjanovića dr Frica, bivšeg basiste kultnog pulskog pank benda “KUD Idijoti”, bavi se diskografski najplodonosnijim delom karijere sastava koji je ratnih godina stekao kultni status širom Balkana. Knjiga može da se naruči na office@dallas.co.rs.
Feljton Život s Idi(j)otima (3)
Festival Omladina u Subotici Kada su pročitali da smo prošli u finale, gledali smo se i nismo vjerovali da se prilikom proglašenja finalista s razglasa začulo i naše ime. Zavladala je euforija. Tada nije bilo telefona pa se nismo mogli javiti kući da smo prošli u finale, a postojala je ogromna potreba javiti svojima kako idemo dalje. No, kasnije smo saznali od roditelja i prijatelja da su se na središnjem Dnevniku uključili na festival i da su objavili da su KUD Idijoti iz Pule ušli u finale. Drugog jutra popularna radioemisija „Zeleni megaherc“- koju je iz zagrebačkog studija Radio Zagreba vodio moj danas dobri drug Mario Mihaljević, a iz beogradskog Jovan Arežina, objavila je listu finalista pa je i tim putem informacija stigla do ljudi do kojih nam je stalo. U finalu smo nastupili dva dana kasnije, a osim nas, na završnu večer su prošli Mizar iz Skoplja, Grad iz Rijeke, Tužne uši iz Splita i Indust bag iz Metlike. U finalu 23. maja 1987. godine ponovio se isti scenarij kao dva dana ranije. Ispred pozornice nastao je kaos, no ovaj put to nije bilo iznenađenje ni za koga u dvorani. Po propozicijama festivala postojala je nagrada stručnog žirija, ali i nagrada publike, a upravo je ta naša punkerska publika odigrala ključnu stvar za nas, skupljajući ulaznice i zaokružujući naše ime, dok nam je „solomonska“ odluka žirija da ne proglasi pobjednika donijela titulu pobjednika Omladine 1987. godine. Žiri je smatrao da su svi finalisti podjednako dobri, a pritom stilski različiti pa je odluku prepustio publici. Iako su se oni “precizniji” kroničari uvijek trudili napomenuti kako smo mi pobjednici po izboru publike, nama je bilo važno jedino to da smo se predstavili i da smo stvorili perspektivu za objavu studijskog albuma i što više koncerata. Premda sam kao klinac sanjao da dajem neki odlučujući gol za Sarajevo, reprezentaciju Jugoslavije ili Istru, uzbuđenje i to buđenje adrenalina, neopisivo stanje duha i tijela, euforiju, sreću, ekstazu, orgazam, sve to u jednom osjetio sam kada sam kao predstavnik benda ušao u prostoriju u kojoj su se prebrojavali glasovi i kada je, mislim Vladimir Stakić istresao kutiju na kojoj je pisalo KUD Idijoti. Iz naše kutije ispalo je triput više listića nego što su ih svi ostali finalisti imali zajedno. Bio je to taj moj gol, bio je to gol u devedesetoj minuti kojeg sam sanjao cijeli život. U prostoriji nas je bilo nekoliko, svi su me pogledali i čestitali, a ja sam samo panično htio istrčati, nestati, kriknuti nešto, pronaći Tustu, Saleta i Pticu i reći im da smo pobijedili. Istrčim iz te prostorije i onako kratkovidan, sa zamagljenim naočalama od znoja, pokušavam u mračnoj sportskoj dvorani pronaći njih trojicu, ali ne vidim ni k... Od euforije bih iskočio iz kože, ali nema nikoga kome to mogu reći… Lunjao sam tako dvoranom i grozničavo tražio nekoga od njih. Nakon desetak minuta glavinjanja naletim na njih, skužim siluete iza pozornice koje se
U finalu 23. maja 1987. godine ponovio se isti scenarij kao dva dana ranije. Ispred pozornice nastao je kaos, no ovaj put to nije bilo iznenađenje ni za koga u dvorani. Po propozicijama festivala postojala je nagrada stručnog žirija, ali i nagrada publike, a upravo je ta naša pankerska publika odigrala ključnu stvar za nas, skupljajući ulaznice i zaokružujući naše ime
kreću prema meni. Izašli su iz dvorane, uhvatiti malo zraka i čim su me vidjeli shvatili su da se nešto desilo. Kada sam počeo j... mater, psovati ih, j... im sve po spisku, shvatili su da smo pobijedili. Sreća koju sam tada osjetio nikada se više nije pojavljivala, sreća tog oblika događa se jednom u životu. Nije nalik onoj sreći pri rađanju djece, jednake je veličine, ali ipak drugačija. Bit će ipak da je to onaj osjećaj kad odlučiš utakmicu i kada te slavi cijeli stadion. Bacili smo se jedan na drugog baš kao da je pao gol, a sve se to događalo iza pozornice na kojoj je mislim svirao bend Kerber. Urlali smo od sreće, svako toliko bi netko viknuo: „J..., mi smo pobijedili!“, a onda bi se to naše valjanje po dvorani nastavilo. Kao u nekoj zajebanciji ponavljali smo to skakanje jedan po drugom po nekoliko puta. Teško je opisati kako se može osjećati jedan čuvar ludnice iz Medicinskog centra Pula, jedan stolar, jedan električar i jedan planer iz Uljanika kada shvati da je pobijedio na festivalu kakav je u to vrijeme bio festival Omladina u Subotici. Naš život nakon tog dana više nije bio isti. Nije to fraza, nije to lijepa stilska figura, naši su se životi te subote, 23. maja 1987. godine okrenuli naglavačke. Odmah je krenula neka druga priča, odmah smo bili meta novinara, fotografa… Naš bend imao je već drugo jutro zakazano nekoliko radijskih
intervjua, napravili smo čitav niz fotografija. Čovjek koji je aparatom sve bilježio bio je Aleksandar Sedlak, koji se početkom rata s familijom iz Subotice preselio u Rijeku i kojega smo kasnije godinama sretali na riječkom Korzu. U životu sam kasnije u više navrata doživio pitanje da izdvojim nešto posebno, a da se o tome manje zna. Tada bih uvijek izdvojio našu avanturu na granici s Lihtenštajnom, izdvojio bih carinika Vasiljevića i naše bježanje u vlastitu zemlju i uvijek bih zaboravio koncert koji smo odradili jutro nakon pobjede na Omladini 1987. Organizatori su nam odmah nakon finala rekli kako bi se poslije fotkanja i intervjua koji su bili dogovoreni trebali spremiti za jedan dnevni koncert koji bi se trebao održati u menzi neke tvornice i da je dovoljno da odsviramo pet-šest pjesama. Nismo previše pitali, nisu nas zanimali detalji, tek je Sale bacio par pitanja oko tehnike, pojačala i razglasa. U neko doba po nas dolazi kombi i odvodi nas u dvorište neke tvornice iz kojeg se penjemo stepenicama u menzu u kojoj ručak čeka nekoliko stotina ljudi. Bili su to sve ljudi naših godina, nešto ozbiljnijeg ponašanja, poneki s kravatom i odijelom, a svi s bedžom na reveru. Penjemo se na pozornicu na kojoj uz sliku druga Tita na velikom platnu piše „Kongres radničke omladine Jugoslavije 1987“. Tek koju minutu prije početka svirke
Penjemo se na pozornicu na kojoj uz sliku druga Tita na velikom platnu piše „Kongres radničke omladine Jugoslavije 1987“
rekli su nam da su to sudionici kongresa i da mi kao pobjednici festivala imamo čast svirati budućim rukovodiocima. Scena nadrealna, pomalo bizarna. Krećemo svirati pred ljudima koji su zbunjeniji nego mi, vani sunce, bijeli dan, ispred njih pribor za jelo, ispred nas oni. Odsvirali smo taj koncert kao da smo u nekom od najvažnijih klubova na svijetu. Ljudi su nakon svake pjesme kurtoazno aplaudirali, ipak su pred njima stajali pobjednici subotičkog festivala. Zanimljivo je kako niti tridesetak godina nakon tog događaja nisam ni od koga dobio niti najmanju naznaku da je bio na tom koncertu niti sam ikada kasnije o tome govorio, iako su mi se taj događaj i ta atmosfera urezali duboko u pamćenje. Odmah nakon ovog koncerta javljeno nam je kako 25. maja odlazimo u Beograd i kako je naš povratak u Pulu odgođen za jedan dan. Razlog je bio koncert u Hali Pionir na dočeku štafete, a kako će nas na taj veliki dan u Beograd voditi član žirija Ognjen Tvrtković. Mi smo tada bili u transu i nije nas trebalo nagovarati jer nam je i koncert, ali i povod bio dovoljan motiv da i pješice krenemo ako treba. Druže Tito, samo piši… Stigli smo u Beograd, smjestili su nas u garderobu s bendom Legija iz Zagreba i sjećam se da je s bendom bila i mama jednog od njih koja im je cijelo vrijeme objašnjavala šta da rade kada se popnu na pozornicu. Iako sam ja s Besposličarima kao predgrupa Bijelom dugmetu već jednom svirao u punoj sportskoj dvorani, ovo se nije moglo usporediti s tim koncertom. U krcatoj dvorani nastao je svojevrsni muk kada smo krenuli svirati „Tko zna”, nakon toga smo odsvirali „Darwill”, „Disco is not dead” i „Bandieru rossu” i s tim brzim pjesmama atmosfera se bitno popravila.
POP&Kultura 7
“Moj mozak je samo prijemnik, u vasioni je smešteno jezgro odakle mi dobijamo saznanje, duhovnu snagu i inspiraciju”, ovim citatom Nikole Tesle, objašnjavajući prepletenost nauke i umetnosti, slikar Bogdan Miščević (83), jedan od značajnih predstavnika srpske fantastike koji još od sedamdesetih živi i stvara u SAD, obratio se posetiocima na otvaranju izložbe slika u valjevskom Internacionalnom umetničkom studiju “Radovan Trnavac Mića”.
Izložba
Umetnik koji sanja, slika i citira Teslu
“Moj mozak je samo prijemnik, u vasioni je smešteno jezgro odakle mi dobijamo saznanje, duhovnu snagu i inspiraciju. Ja nisam dokučio niti prodro do tajne tog jezgra, ali znam da ono postoji”, citirao je slikar slavnog naučnika
Predrag Vujanac U pismu domaćinima i posetiocima izložbe na kojoj je predstavljeno više od 30 slika koje je umetnik stvorio u ovom veku, Miščević zbori kako često sanja i citira Teslu, pokušavajući da objasni svoj izraz i umetnički put koji su ga iz vanredne naive, nakon pariskog drugovanja sa Dadom Đurićem i Ljubom Popovićem, svrstali među srpsku fantastiku koju stvara preko okeana. - Radi nekog boljeg objašnjenja, ovde bih želeo da napomenem onu veliku misao našeg Nikole Tesle, gde kaže “moj mozak je samo prijemnik, u vasioni je smešteno jezgro odakle mi dobijamo saznanje, duhovnu snagu i inspiraciju. Ja nisam dokučio niti prodro do tajne tog jezgra, ali znam da ono postoji”. Eto, tako je govorio naš veliki Tesla, a to svakako važi i u umetnost. Na kraju, nauka i umetnost su čvrsto isprepleteni svojom uzajamnom vezom, mada neki opet tvrde da je umetnost prethodnica ispred svih naučnih saznanja - stoji u umetnikovom pismu čitanom na otvaranju izložbe u “Trnavcu”, u kojem takođe podseća da svoje slikarstvo sam vidi kao “san koji večno želi da se pretvori u stvarnost i živi život davne usnule bajke”. Prijatelju, osnivaču Internacionalnog umetničkog studija Radovanu Mići Trnavcu, Miščević se zahvaljuje kao “gotovo renesansnoj ličnosti za koga ne postoje granice nemogućeg“, podsećajući na njihovo poznanstvo iz davnih dana u Njujorku i otkrivajući da tada nije ni sanjao da će jednog dana izlagati u njegovoj galeriji u Srbiji. Sam Mića Trnavac, pak, podseća da je Miščevića upoznao 1980. godine, prilikom svog prvog odlaska u SAD i Bijenale jugoslovenskog stvaralaštva na kojem je dobio drugu nagradu. - Sledećih 25 godina, koliko sam ostao u Americi, sa Bogdanom sam se viđao na svim umetničkim događajima, ali i na raznim drugim manifestacijama, od naših demonstracija do službi u crkvama. Sada, u devetoj deceniji svog života, i dalje je vedar i čio, sa strahovitom potrebom da na neki način i što duže bude prisutan u Srbiji do te mere, čini mi se, da bi se preselio ovde da nema porodicu u Baltimoru. Zato Bogdan svoju emigrantsku nostalgiju nikad ni-
Na izložbi je predstavljeno više od 30 slika koje je umetnik stvorio u ovom veku
Važnu ulogu u Miščevićevom umetničkom sazrevanju i pregrupisavanju imao je njegov odlazak u Pariz, gde je proveo izvesno vreme i upoznao značajne jugoslovenske slikare Ljubu Popovića i Dadu Đurića
je krio, šta više, on kaže da ljubav koju oseća prema svojoj zemlji i te kako utiče na njegovo umetničko stvaralaštvo. Tako su često glavne uloge na njegovima slikama poverene velikanima poput Tesle, Karađorđa, Vuka Karadžića, srpskih svetaca - priča Mića Trnavac. U biografiji Bogdana Miščevića, rođenog u malom selu na Kordunu u Hrvatskoj, stoji da ga je ljubav prema umetnosti odvela u Beograd, a 1963. u Pariz, gde se zadržao sedam godina, a onda se sa suprugom preselio u Baltimor u SAD, gde i danas živi. Bogdan učestvuje u mnogim kolektivnim i samostalnim izložbama, uključujući Bijenale u Merilendu, pri Baltimorskom muzeju slikarstva, gde je prvom prilikom dobio nagradu “Samuel Holtzman”. U više navrata izlaže sa velikim uspehom na “Washington Square Village” u Njujorku, gde je dobio nagradu “George Buckett”. Slede kolektivne i samostalne izložbe u galeriji “Jaro” na Medison aveniji, kao i na njujorškom “ArtExpo” u više navrata. Kritičari i poznavaoci likovne umetnosti ukazuju da je Miščević uspeo da tokom svoje višedecenijske umetničke delatnosti formira svet likovno visoko izražene fantastične figuracije bliske stvaraocima dve najbolje evropske postnadrealne katedre - Mediale i Bečke škole fantastičnog realizma. Važnu ulogu u tom umetničkom sazrevanju i pregrupisavanju imao je njegov odlazak u Pariz, gde je proveo izvesno vreme i upoznao značajne jugoslovenske slikare Ljubu Popovića i Dadu Đurića. - Ovaj vizuelni alhemičar tvori vizuelno-narativnu sintezu u kojoj se stapaju svakodnevno i mitološko i koja upućuje na ezoterična znanja i okultne simbole. Miščevićeva medijalna umetnost jeste umetnost Janusovskog lica. Na jednoj strani je prokletstvo propadanja i grobnog mraka, a na drugoj vedro pouzdanje, svetlost u blesku svoje čiste emanacije. Za razliku od psihoanalize koja Eros i Tanatos protivstavlja kao dijametralne stvari, na Miščevićevoj slici Eros i Tanatos su jedno - o Miščevićevom slikarstvu piše Dragan Jovanović Danilov. Izložba slika “Bogdana Miščevića” u Internacionalnom umetničkom studiju u Valjevu biće otvorena do polovine jula.
Direktor: Jelena Drakulić-Petrović Direktor izdavaštva: Sreten Radović Glavni urednik: Predrag Mihailović Urednik POP&kulture: Neven Džodan Tehnički urednik: Zoran Stojković Redakcija: Tatjana Nježić, Miona Kovačević Email: kultura@ringier.rs
Crtice iz Brisela
Pozorište, navijači, Leopoldova palata, čokolada i vafli U prestonici Belgije, u Flamanskom institutu za kulturu 11. juna, održana je najavna konferencija 53. Bitefa, kojom prilikom je umetnički direktor i selektor Ivan Medenica saopštio da dve belgijske predstave otvaraju i zatvaraju ovogodišnju manifestaciju koja počinje 18. septembra u Beogradu (o čemu smo prethodnih dana pisali). Tatjana Nježić No, kako to neretko biva, na takvim putovanjima ima i “pratećih sadržaja” koje čovek stigne ili ne stigne da pribeleži. Sažetosti radi, a u duhu vremena, posegnimo za kategorijom – ključne reči. A one bi bile: medena družina, pozorište, Brisel kao ogledalo, navijači, Leopoldova palata, čokolada i vafli…
Na ajrodromu u Briselu dočekao nas je divan, mladi čovek iz naše ambasade Dejan. Na putu do hotela provezao nas kroz grad, pokazivao i objašnjavao… Odveo nas čak i u neku za briselske prilike jeftinu, a odličnu prodavnicu čokolade. Ali čokolada je posebna priča!
Pozorište i poređenja
Ako bi trebalo izdvojiti dva (ozbiljna) ključna utiska, jedan je svakako – pozorište. Bez ulaženja u analizu (nije joj ovde mesto), nema sumnje da je vrlo značajna stvar što je ta konferencija održana u Brise-
Evropske unije, političko sedište NATO-a… obiluje modernizmom, monumentalnim građevinama od stakla, metala, betona. Nema sumnje, impozantan simbol moći i na prvi pogled, čak i da ne znaš šta je unutar tih zdanja. Utisak – led ledeni. Kao da neki zombiji tu borave. Što su govorile bake iz mog detinjstva: ”u snu se ne usnili”. Nedaleko odatle staro jezgro grada. Božanstveni trgovi, impresivne katedrale, oplemenjen kamen po ulicama i trotoarima, čudesni parkovi, simpatične kafanice… Ukratko, kao i sve evropske prestonice biv-
Medena družina u Briselu
Medena družina
Krenula je tako na put medena družina od sedam članova (Borka, Vesna, Marija, Ksenija, Julija, Tanja…). Nije baš da nas odlikuju karakteristike meda, nego nam je zajednički imenitelj bio Ivan Medenica, koga, zna se, zovu Medeni. Razredna je bila lepa, mlada i izuzetno odgovorna Ksenija (iz Bitef festivala), koju je još davnih dana, upravo zbog te odgovornosti, Ćirilov u nekom šaljivom kontekstu prozvao “Hitlerova beba”, a mi prihvatili. Već gotovo na samom startu razredna i Medeni su bili u prilici da dođu do izražaja. Naime, let je bio Beograd – Frankfurt – Brisel. A kako je čuveni frankfurtski ajrodrom ko omanji grad, a mi s vremenom bili knap, okasnismo na let. Te zasuka Medeni rukave, pa na šalter, razredna mu čuvala leđa i dobismo mi, bez ikakve doplate, karte za prvi naredni let koji beše za manje od sat i po.
U stare katedrale i zdanja umetnost i život su utisnuli čudesan pečat, a vreme odnelo bol i muku lu. Ne samo po reakciji prisutnih pozorišnih autoriteta najvišeg evropskog nivoa već i po drugim pokazateljima, Srbija je u tom trenutku bila prirodan deo prvog ešalona evropskog kulturnog miljea. Egal. Drugi utisak bismo mogli nazvati – ogledalo. Deo Brisela u kome su Evropska komisija, Savet
ših kolonijalnih sila, Brisel ima staro jezgro vredno divljenja. Impresivne katedrale - čija veličina i raskoš su i simbol moći i pokazatelj običnom čoveku koliko je mali pred božjim predstavnicima - građene su onomad, kad je šireno hrišćanstvo. Moderna velelepna zdanja danas podižu oni u
čijim je rukama i nož i kolač, a sve šireći demokratiju. No, tako je kako je. U stare katedrale i zdanja umetnost i život su utisnuli čudesan pečat, a vreme odnelo bol i muku, te se danas slobodno može reći – ako se ima prilike, ne treba propustiti da se to vidi, obiđe, oseti…
Navijači u suknjama
U raznim turističkim vodičima su iscrpni podaci o znamenitostima Brisela, te se ovde njima nećemo posebno baviti. Glavni gradski trg impresivan je i po atmosferi, punoj života i po neposrednosti i po arhitekturi. Većina zdanja koja ga čine sagrađena su između 1696. i 1700. godine u baroknom stilu, ali pod uticajem flamanske arhitekture. Istorija Velikog trga je mnogo duža jer napravljen je još u XI veku. Specijalitet kom je na tom trgu prisustvovala medena družina bili su navijači. Beše utakmica Belgija – Škotska, te su ulice i trgovi bili puni zanimljivo kostimiranih navijača. Svi su imali kiltove, odnosno škotske suknje, a kao gornji deo garderobe dres i na nogama patike. Vrlo glasno su pevali nekakve pesme i dizali uvis krigle piva. Ali ničeg agresivnog, ničeg zastrašujućeg, ničeg pretećeg. Prosto se raduju. A kad su nas primetili, nudili nas nekakvim grickalicama i slatkišima. Znamenitost Brisela je, naravno, i Maneken Pis, tj. dečkić koji urinira. Upućeni kažu da zapisi o ovoj figure sežu do 1388. godine, a zovu ga i najstarijim građaninom Brisela. Statua je poznata i po tome šta se tokom raznih događaja “oblači” u skladu sa onim čemu je događaj posvećen. A da li je istina da donosi sreću ako svojom rukom uspete da dotaknete njegov mlaz – videćemo. Jedan od turističkih momenata, što bi se reklo, broj jedan jeste i tzv. Leopoldova palata, odnosno Palata pravde. Znalci kažu da je izgrađena u između 1866. i 1883.
godine i da je najveća građevina podignuta u 19. veku. Naime, belgijski kralj Leopold angažovao je arhitektu Žozefa Polera i dao mu zadatak da projektuje građevinu koja će biti impresivnija od svih ostalih i pokazati da je pravda iznad svega. Ali stvari nisu tekle kako su kralj i arhitekta želeli jer je na tom odru pravde iznad svega trebalo da strada hiljade kuća i njihovih žitelja s tog prostora. U svakom slučaju, to je zdanje danas pod skelama. Odnosno, već duže vreme. I nikako da se završi. Kažu zbog korupcije i lopovluka na tenderima oko tih skela i koječega još. “Welcome to the club”, reče medena družina onima koji, čudeći se, o tome govore kao o nečem neverovatnom i nedopustivom.
Čokolada
Neki govore da je Brisel grad čokolade. U pravu su! Ima ih raznih, ima ih mnogo, na sve strane… A kao i svaka slast, može malo i da ti pozli od silnog isprobavanja, al’ vredi. Srce i mozak našeg puta, Medeni je bio više za vafle, a Borka (“Politika”) i ja smo mu udarile opasnu kontru i sa sladoledom. Pa kom opanci, kom obojci… Muzeja ima napretek, da ti pamet stane. Ali kao neko ko je, istina davno ali ipak, nekad bio dete - glasam za Muzej Štrumfova. Uostalom, bar su oni uspeli da izađu nakraj sa svojim Gargamelom. Kafanice su simpatične, nepretenciozne, sa lepom toplom atmosferom (prihvatljivim cenama) i velikom manom – nema pušenja. Al’ vreme beše lepo, a ispred kafanica i klupe, stolovi… Naravno, najviše vremena, pažnje i snage tokom ovog puta posvećeno je konferenciji u Flamanskom institute za kulturu na kojoj je, podsetimo, Ivan Medenica saopštio da predstavom „Orest u Mosulu” u režiji čuvenog Mila Raua počinje ovogodišnji Bitef dok će predstavom „Pozvani” Sepa Bajensa biti zatvoren.