Utorak 28. maj 2019. Blic broj 7999 www.blic.rs
POP&Kultura Ovo je vrhunska diverzija, bilo u socijalizmu ili kapitalizmu, svejedno
FOTO: G. SRDANOV
Koja, Disciplina kiÄ?me
2 POP&Kultura
Koja Od bratoubilačkog rata naovamo, sa iskustvom bitisanja u kapitalističkom grotlu, stvari me više toliko ne iznenađuju. Dakle, vrhunska pošast je na delu i do ljudi je da shvate, prezru i na svoj način to sve odlože na stranu, što se već lagano i dešava - kaže Koja, frontmen Discipline kičme, u razgovoru za “Pop & kulturu” Neven Džodan OVOGODIŠNJI DAN MLADOSTI obeležila je gužva ispred Muzeja Jugoslavije, ali bilo je to pre svega okupljanje u slavu ex-yu rokenrola jer je u večernjim satima nastupio Koja sa ad hoc postavom “Trese.Lupa.Udara.” i pred mnogobrojnom publikom izveo specijalan “svečani program”. - Dobili smo poziv od ljudi iz Muzeja Jugoslavije za 25-majski nastup. Sadašnji kustos muzejskog fonda Tatomir je prisustvovao krajem osamdesetih nastupu grupe „Kod Tri Balona“, gde sam svirao gitaru, (sa Bananom kao basistom, dok su se bubnjari menjali, nekad Kokan Popović, nekad Čavke ili Srđan - Žika Todorović), a čiji se repertoar sastojao od pesama jugoslovenskih rok grupa sedamdesetih, poput Time, Buldožer, Pop Mašina... Uglavnom, čovek me je pitao da li je takvo nešto moguće da se i sad desi. Mi smo to oberučke prihvatili, tako da je “Trese.Lupa. Udara.” ovog puta ukrasio repertoar pesmama pomenutih grupa. Koje asocijacije priziva Dan mladosti kod tebe? I kako ti deluje sve to iz današnje perspektive? - Baš kao i prošlogodišnji nastup “Discipline” na Adi za 1. maj, Praznik rada, u organizaciji Saveza samostalnih sindikata Beograda, tako i nastup za Dan mladosti (bivši Titov rođendan) sa odmakom od više decenija i svim nemilim događajima koji su zadesili ovu teritoriju dobija drugačiju konotaciju, ali, što se mene tiče, ne gubi na značaju. Nastupanje bučne hard-punky rok grupe na takvim manifestacijama smatram vrhunskom diverzijom, bilo to u socijalizmu ili kapitalizmu, svejedno. Da li bi danas zasvirao na nekom partijskom mitingu i vidiš li problem kada to uradi, recimo, Riblja čorba? - Čujte pesmu “Reci ruke u vis!” Disciplin A Kitschme sa albuma “Opet.” iz
Pitanje egzistencije rok muzičara kao i većine umetnika je oduvek bilo kapitalno pitanje, ali kakve šanse danas imaju umetnici u eri jeftinog i brzog konzumerizma? - Mada ne smatram rok muzičare, baš kao ni samog sebe, umetnicima poput književnika, slikara ili baletana, to bi u stvari mogao biti i izazov, koji može izvući iz autora novu kreaciju.
2015. i dobićete odgovor na prvo pitanje. Jednostavno, ne ide. U tom svetlu, nastup pomenute grupe, koja inače sa rokenrolom o kojem ja pričam i nema mnogo dodirnih tačaka, nije nikakvo iznenađenje, prosto se to i očekivalo, zar ne? A ako pitaš mlađe, novije generacije, mislim da oni tome apsolutno nikakvu važnost ne pridaju. Dapače. Kako se nosiš sa svetom u kome dominira jeftina dnevna politika, u kome se viri u tuđe živote, a grad u kome živiš menja izgled? - Od bratoubilačkog rata naovamo, sa iskustvom bitisanja u kapitalističkom grotlu, stvari me više toliko ne iznenađuju. Dakle, vrhunska pošast je na delu i do ljudi je da shvate, prezru i na svoj način to sve odlože na stranu, što se već lagano i dešava.
Redovno organizuješ i “Poučni bioskop”, šta mladi mogu danas da nauče iz filmova koje im preporučuješ? - “Poučni bioskop” postoji ne bi li se održao duh Beograda, koji je svojevremeno bio grad bioskopa. U Beogradu je tokom 70-ih i 80-ih bilo bar 30 bioskopa, koji su bili bukvalno gradske oaze, sa jeftinim ulaznicama za predstave. Repertoarom se konkretno osvrćemo na Kinoteku, bioskop “20 oktobar”, a takođe je jedan od uzora i nekadašnji londonski bioskop “Scala”, koji je vrteo razne kult-filmove, uglavnom trash estetike, ali neretko i dobro poznate značajne filmske hitove. Mislim da je danas, kad se stvari instantno apsorbuju preko malenog ekrana mobilnog telefona, postojanje ovakvog bioskopa i mogućnost gledanja najrazličitijih filmova na većem ekranu u mračnoj prostoriji melem za sva čula... Koje filmove bi preporučio pod obavezno? - Filmova “pod obavezno” ima dosta, ali evo nekih: “Wattstax” - Mel Stuart (kod nas zgodno prevedenog svojevremeno kao “Crna braća pevaju”), “Duel” (Steven Spielberg), “Gimme Shelter” (film iz 1970 o koncertu Rolling Stonesa u Altmontu), “Faster, pussycat! Kill, kill!” (Russ Meyer), “Gloria” (John Cassavetes), “Car Wash”, živopisna fanki disko komedija ili, pak “Chico & Rita” animirana afro-kubanska džez romansa…za početak.
Pre tri decenije je izašao album Discipline kičme “Zeleni Zub na planeti dosade” kao i film “Kako je propao rokenrol”. Danas oba imaju prefiks “kultni”, “Zelenog Zuba” više nema…Po čemu su za tebe danas važni taj album, a i film? - Svaki album Discipline kičme je važan, a “Kako je propao rokenrol” je, osim svega ostalog, bitan i zbog toga što ima epizode o Doživljajima Zelenog Zuba, (koji je među nama i dalje, ali je evoluirao u Crnog), što je ispunjenje koncepta započetog još 1980, kad je Zeleni Zub pisao članak za “Džuboks”, jedino jugoslovensko muzičko štivo tog doba. Kasnije je radio omote za ploče Discipline kičme, bio i producent, da bi potom zasluženo dobio i pesmu o sebi, na pomenutom albumu Discipline. U Zagrebu na koncertu u junu obnovićete gradivo iz “londonske faze”, hoćete li se sada posvetiti više tom periodu Disciplinu kičme? - Pa ne, jedino sad da propratimo malo ta nova vinilna i cd boks set izdanja… Posle Zerkmana, nedavno je ovaj svet zauvek napustila i Manja. Ona je pored tebe ostavila pečat u poslednjoj fazi benda. Postoji li neki plan kako dalje, u kojoj postavi? - Ne mogu mnogo o tome da pričam, jako je bolno… Manja je najveća. Moj čovek… Sigurno nećemo tražiti nikakvu zamenu. Grupa je zadnjih godinu i po dana svirala u postavi bez ženskog vokala, čekajući ozdravljenje koje se, nažalost, nije desilo, a u takvoj postavi će i ostati. Kada publika može da očekuje novi album? Hoćete li nastaviti da objavljujete izdanja na svake četiri godine? - Stvari se ne daju isplanirati tek tako, nemamo biznis plan, bar ja tako ne funkcionišem… No, sigurno ćemo ove godine objaviti nešto novo, neki singl, pa posle i album... videćemo.
POP&Kultura 3
Razgovor Petar Benčina o pozorištu, televiziji, generaciji, duhu vremena...
Pretpostavka i računica, a ne vera, teraju u strah Generacija kojoj pripadam ima mnogo dobrih ljudi i vrhunskih glumaca - kaže popularni glumac Petar Benčina, protagonista predstave “Lorencačo” Alfreda de Misea, čija je premijera večeras u Jugoslovenskom dramskom pozorištu
Tatjana Nježić KONFERENCIJA ZA NOVINARE. Reditelj Boris Liješević, moćna ekipa glumaca, dramaturg Fedor Šili zdušno govore o predstavi koja će od večeras na Sceni “Ljuba Tadić” biti pred publikom, a u čijem središtu je naslovni lik (Marko Janketić) mladi student, koga patriotizam i gordost navedu na opsesivnu ideju da postane savremeni Brut, da ubije tiranina svoje zemlje, ali… Otvara komad, napominju, teme pobune, (ne)pristajanja, idela i različitih gledanja na njih, sukoba, iluzija, vrednosnog sistema, vere i/ili gubitka vere u život i ljude… Čula su se, između ostalog, dva upečatljiva momenta. Milan Marić je rekao da je to na neki način generacijska predstava, a Branislav Lečić da su u podeli na delu “mladi zmajevi”.
Yes na prvo čitanje A posle konferencije, zamolivši Petra Benčinu za razgovor, krademo malo vremena od probe koja je upravo trebala da usledi. Koncentrisan je, posvećen… Neposredan takođe. Snažnog pogleda, toplog tona, otvorene misli… Upitan za prvi kontakt sa tekstom, ulogom, odnosno ulogama jer ima ih više, prvim utiscima, veli: - Prvo me ponelo to što me zvao Boris Liješević i što se igra u Jugoslovenskom dramskom. Radio sam ranije sa Borisom, a i ne samo zbog toga znam da kod njega nema mistifikacije, da jedna grupa ljudi dajući sve od sebe nešto stvara. To je bilo presudno i za mene da u ovom trenutku, u svim obavezama koje imam, prihvatim da budem deo ekipe koja radi na ovako velikom i ovako uzbudljivom komadu koji je malo je reći izuzetno aktuelan. Prosto neverovatno… Pominjemo da je Alfred de Mise ovaj komad napisao 1834, a zasnovan na istorijskom događaju ubistva firentiskog vojvode Aleksandra di Medičija od strane njegovog rođaka Lorenca 1537… Predstava je koncipirana tako da se ljudi u današnjem vremenu bave davnim istorijskim događajem a upitan za aktuelnost Petar Benčina, između ostalog, kaže - Reč je o delu klasične literature, dakle komad je svevremen. Međutim, kad čujete te rečenice, one tako pogađaju u metu da zvuče kao da su juče nastale. U toku procesa rada u nekom trenutku ušao sam na probu dok se radila scena u kojoj nema mog lika. Pratim ih, slušam i iznenadim se… Pitam: je l’ oni to dopisuju… Kažu: ne - sve piše. Dakle, najkraće - dijagnoza onog što živimo ne samo danas nego poslednjih petnaest, dvadeset godina. Na delu je, razgovaramo između ostalog, turbulencija i poraz vrednosnog sistema…
Predsednik suda - No, tu nismo puno drugačiji od mnogih drugih prostora i zemalja. Nego način na koji se u predstavi otvara pitanje revolucije, prevrata, preokreti... nade sa tim povezane. Jednom, drugi, treći, koliko god puta… Taj točak istorije i vlasti koji ima široki gaz nemilosrdno melje, pa se dogodi trenutak koji se učini prelomnim i uskovitla nadu da će se nešto pokrenuti, a onda čovek shvati da je prelomni trenutak nekako iščileo i da opet sve beznadežno tone. Shvatiš koliko su ljudi u stvari nemoćni da promene nešto na širem polju... I onda se suočiš s pitanjem - šta onda, šta ostaje... Ovaj komad ne nudi odgovore, ali na pozorištu i nije da nudi odgovore, već da otvara pitanja. Petar Benčina igra uloge Gospodara Mauričija, Đulijana Salvijatija, Oficira i Izgnanika… - Igramo po više uloga, što je glumački, pozorišno vrlo zanimljivo… Nasmejasmo se na opaske da, ako ćemo pravo, svi ljudi u svojim životima igraju više uloga, a potom, govoreći o likovima, Benčina kaže: - Mauriče je dragocen čovek za vladara, predsednik suda koji je od onih ljudi koji bi trebao da bude najznačajniji lideru jer mu govori istinu u oči, što se dešava u par navrata na vrlo specifičnim mestima u komadu gde mu on uglavnom predstavlja jasnu situaciju u kojoj se nalazi. Salvijati je suprotan tome, bliske su mu bahanalije, razvrat... I kroz prizmu naše realnosti otvaramo pitanje može li čovek, i šta da uradi u situaciji kad jedna za drugom iščile mogućnosti prevrata, promene, zgasne nada, a ostane realnost možda i gora neg što je bila pre… -Teško je reći…Verujem da bar deo odgovora leži u stremljenju. Tagora je govorio - smisao je u trajanju. Verovatno pretpostavka i računica ne vera nego kalkulacija - u odnosu na ono što jeste i što bi moglo biti, zapravo parališu čoveka. Tu izgubi i ideju i čistotu i elan. I ode u strah.
Negativci… Osvrćemo se na 24. maja odigranu
“Lorencačo” Premijera predstave “Lorencačo” Alfreda de Missea u režiji Borisa Liješevića (dramaturzi Fedor Šili, Boris Krečković i reditelj) je večeras (20) u Jugoslovenskom dramskom. Uloge tumače Marko Janketić, Branislav Lečić, Milan Marić, Sloboda Mićalović, Milena Vasić, Miodrag Dragičević, Petar Benčina, Andrija Kuzmanović. Scenograf je Gorčin Stojanović, kostimograf Marija Marković Milojev a kompozitor Anja Đorđević
premijeru “Getsimanski vrt” u Ateljeu 212 (D. Her / Lj. Todorović) kroz koju se takođe otvaraju akutna pitanja poremećaja vrednosnog sistema, beznađa u savremenom svetu… a u kojoj Benčina igra premijera Aleka. - Dejvid Her je, znamo, veliki pisac i scenarista. U tom slojevitom komadu ironično i bespoštedno preispituje to da je zapravo sve u rukama opskurnog lika koji je muljanjem stvorio kapital. I premijer koga igram je u njegovoj šaci. Taj lik pripada parastrukturama, a zapravo je on - država. Svi su dakle u njegovoj šaci. Ali, svi su tu gde su manje-više svojevoljno. Prenosim mu nezvanične komentare koji su se čuli te večeri da mu je Alek bio ubedljiv, tačan… Ležerno govori o tome kako se glumac, naravno, uvek trudi da, kako se to kaže, brani svoj lik… Komentarišemo, potom, kako u televizijskim serijama uglavnom igra negativce… - Tako su me reditelji videli u poslednje vreme. Izazov je da u ovom trenutku imam priliku da radim spektar likova u kojima ozbiljno pretežu mane, a na različite načine, nešto što mi je lično daleko… Otvara se sad nešto drugo, drugačije - komedija, ali nije još vreme da o tome govorim.
Bitni su ljudi Ima desetak, kako se to kaže, živih uloga na sceni. Kad je o serijama reč, napominje da je “Pogrešan čovek” završen, da se radila nova sezona “Žigosanih u reketu”… A na pitanje šta je to čime se rukovodi, na šta se oslanja kroz život i karijeru, veli: - Bitni su mi ljudi. Najbitniji. I oni kojih više nema a ostavili su traga i, naravno, pre svega oni kojima sam okružen. Oni koji me biraju i koje biram. Što sam stariji, sve više uviđam da nam i kroji život i međusobno nas veže način mišljenja, odnos prema stvarima… Citirajući Milana Marića da je ovo generacijska predstava, pitam koji je njihov generacijski kod… - Pripadam generaciji koja je bila lišena raznih stvari. Recimo, ako znamo da su pozorišta nekad radila po osam ili deset naslova godišnje, a već godinama unazad tek po par šta reći o šansama za mlade glumce. Ovo sa televizijama i serijama je donelo nove situacije, ali i period koji je prošao je nama bio važan, ali da ne širim tu priču. Mislim da smo oslobođerni takmičenja kojim bismo isključivali jedni druge. Okrenuti smo podršci međusobno. Da tako kažem, rodila se svest da to što hoćemo da budemo bolji, da se razvijamo, da napredujemo … da to nije uslovljeno time da drugom bude gore i da drugi bude gori. Generacija kojoj pripadam ima mnogo dobrih ljudi i vrhunskih glumaca.
4 POP&Kultura
Post festum
Jugoslav Pantelić o utiscima iz Kana
Tarantinov film nije do kraja bio po ukusu žirija “Bilo jednom u Holivudu” je film čiji je scenario dobrim delom inspirisan stvarnim događajem na način koji će izvesno izazvati različite reakcije
Miona Kovačević Nedavno završeni 72. Filmski festival u Kanu (14–25.5) obeležilo je blago razočarnje SUMIRAJUĆI SVOJE UTIvećine akreditovanih novinara što je SKE o pobedniku, nekoliko sati nakon svečane dodele, Kventin Tarantino ostao bez nagrade, Pantelić nastavlja: ali Zlatna palma zasluženo je dodeljena - Zlatna palma je definitivno otišla u prave ruke, a “Parazitu” reditelja Đun-ho Bonga, kaže za da su je pored filma “Parazit” “Pop & kulturu” Jugoslav Pantelić, direktor zaslužili još neki filmovi, kako iz glavnog tako i iz prograJugoslovenske kinoteke i umetnički ma “Izvestan pogled”... jesu. direktor FEST-a. Đun-ho Bong je reditelj koji je ovim priznanjem samo potvrdio status koji kod kritike, a i dobrog dela publike, već ima. Ne mogu da kažem da je ovo njegov film karijere, jer je amplitudu koju “Parazit” dostiže već postigao. Ovakva odluka žirija je dobra za filmsku umetnost, a i za Kanski festival, naravno. “Parazit” je film o zavereništvu jedne i naivnosti članova druge porodice u ambijentima koji su, siguran sam, od članova žirija pre svih očarali Enkija Bilala.
Zlatna palma zasluženo je dodeljena “Parazitu” reditelja Đun-ho Bonga
Što se ostalih nagrada tiče, mišljenja su podeljena. Da li je Almodovar, recimo, zaslužio neku “jaču” nagra-
du? I, kad smo kod njegovog filma, da li su osnovana predviđanja da bi ovo mogla da bude potencijalna prva nominacija za Oskara za Antonija Banderasa? - Almodovar je odavno zaslužio Zlatnu palmu, a autobiografski “Bol i slava” je jedan od njegovih najboljih filmova karijere. Banderas je u ulozi Almodovara odličan, a takav je i ostatak glumačkog ansambla, no mislim da je nepotrebno licitirati sa tim da li bi Američka akademija mogla da vrednuje ovu ulogu u filmu na španskom jeziku. Izvesno je da će se ime ovog filma često čuti na dodeli nagrada “Goja” i onih koje dodeljuje Evropska filmska akademija. Kad smo kod Oskara, da li predviđate Tarantinu, Bredu Pitu i Leonardu Dikapriju sigurne nominacije? - Poput Almodovara, i Tarantino je snimio film koji će doživeti veliki uspeh. “Bilo jednom u Holivudu” je film čiji je scenario dobrim delom inspirisan stvarnim
Almodovar je odavno zaslužio Zlatnu palmu, a autobiografski “Bol i slava” je jedan od njegovih najboljih filmova karijere, kaže Jugoslav Pantelić
događajem na način koji će izvesno izazvati različite reakcije. Monstruozno ubistvo glumice Šeron Tejt, supruge Romana Polanskog, poslužilo je kao inspiracija za dramaturški obrt koji bi mogao da naiđe na osudu kod javnosti, pa samim tim i članova Akademije... Što se tiče dela pitanja koje se odnosi na uloge Dikaprija i Pita, izuzmemo li navedeni problem, zaslužuju pohvale kao i film. Kako komentarišete izostavljanje Tarantina sa liste nagrađenih u Kanu? - Tarantinov film je bio jedna, ako ne i najveća atrakcija ovogodišnjeg Kana, ali to nema nikakve veze sa poslom koji obavlja žiri. Posao žirija u kojem su ove godine, pored predsednika Alehandra Gonzalesa Injaritua bili i Enki Bilal, Jorgos Lantimos i Pavel Pavlikovski, bila je da odaberu najbolje i to su uradili vrlo dobro. Mislim da Taran-
POP&Kultura 5
Otvoreno pismo Povodom rezultata konkursa
Tužba kulturnih organizacija protiv gradskog Sekretarijata za kulturu
Banderas je u ulozi Almodovara odličan
FOTO: ANADOLU, EPA
ASOCIJACIJA NEZAVISNE KULTURNE scene Srbije u dopisu medijima navodi da je veći broj organizacija i udruženja iz Beograda podneo 23. maja Upravnom sudu tužbu protiv Sekretarijata za kulturu Gradske uprave Beograda kojom se traži poništavanje rezultata “Javnog konkursa radi prikupljanja predloga za finansiranje ili sufinasiranje iz budžeta grada Beograda, projekata u kulturi kao i projekata umetničkih, odnosno stručnih i naučnih istraživanja u kulturi” za 2019. godinu, zbog niza propusta, kršenja zakonske procedure i netransparentnosti postupka.
tinov film nije do kraja bio “njihova šolja čaja”, a ne bih zanemario ni tarantinovsko tretiranje pomenutog zločina iz 1969. Uopšte, kako biste ocenili ovogodišnji program? - Kao i skoro uvek, odličnim. Svi žele da prikažu film u Kanu i mala je šansa da selektor napravi izbor koji ne zaslužuje tu ocenu. Naravno da se u tolikom broju odabranih nađu i oni filmovi za koje se pitate kako su završili na programu Kana, ali njih je, na sreću, neuporedivo manje od onih koji ce obeležiti ovu godinu i to kod najrazličitije publike. Kakvi su bili filmovi u sporednim programima i na filmskom marketu? Ima li neki koji je ostavio poseban utisak? Da li su najavljeni neki novi projekti koje jedva čekate da vidite? - Iskreno, “Izvestan po-
gled” je ponudio znatan broj filmova koje smatram značajnijim od nekih koji su se takmičili za Zlatnu palmu. To je festivalski standard. Kako sam i sâm selektor filmskog festivala, iznošenje stavova o određenim filmskim naslovima je nešto što me u ovom trenutku ne čini najboljim sagovornikom na tu temu. To je zadatak novinara i kritičara, a mi koji se bavimo festivalskim programiranjem čuvamo svoje favorite za sebe sve dok ih ne obezbedimo za prikazivanje na festivalima. Iz ovogodišnje izuzetne ponude “Kan klasik” izdvojio bih film “Krunski svedok” (1969) Petera Bača koji je digitalno restaurisao Mađarski filmski arhiv iz Budimpešte, te film “Čudo u Milanu” (1951) Vitorija de Sike, koji je restaurirala Bolonjska kinoteka. Program digitalno restaurisanih filmova ove godine su, pored navedenih, činila i ostvarenja Luisa Bunjuela, Miloša Formana,
Line Vertmiler, Stenlija Kjubrika, Žana Renoara... Može li se u jednoj rečenici opisati ovogodišnji Kanski festival? Da li je to i dalje najvažniji i nauticajniji festival na svetu, gde su autori u prvom planu, ili glamur, marketing i PR vode glavnu reč? - Premalo vremena da se pogleda sve ono što biste želeli je najtačnija i najjednostavnija ocena ovog festivala. Do samo pre neku godinu mladi reditelji koji postaju deo svetske autorske elite i debitanti koji se nameću hrabrošću izraza ili ćudljivošću koja nagoveštava skori uspeh. Ne treba zaboraviti ni dokazana velika imena koja opravdavaju ovaj status... Kan je bez ikakvog dvoumljenja i dalje najznačajniji filmski festival, a po svemu sudeći, to će i nastaviti da bude. Marketing ne vodi glavnu reč, on je u službi autorstva.
Saopštenje prenosimo u celosti: “Konkurs Sekretarijata za kulturu Grada Beograda doneo je još jednom katastrofalne rezultate i pokazao visok stepen netransparentnosti rada komisija čija imena, čak ni nakon zahteva grupe organizacija koje su na konkursu učestvovale, nisu objavljena. Rezultati ovogodišnjeg gradskog konkursa objavljeni su bez imena članova komisija, izostali su podaci o odbijenim predlozima projekata, kao i obrazloženja za podržane i za odbijene projekte, nije objavljen ukupan iznos sredstva koji je dodeljen, niti iznos sredstava po oblastima, kao što je bio slučaj i prethodne tri godine. Skandalozno je da se među podržanim projektima našao veliki broj ‘sumnjivih’ programa organizacija ili pravnih lica koja u registru delovanja ili nemaju kulturu uopšte ili je ona navedena u generičkom opisu velikog broja oblasti u rasponu od ekologije do preduzetništva. Među ključnim tačkama tužbe kojom se traži poništavanje gradskog konkursa je i nepravedan i nezakonit raspored finansija - na primer, u oblasti umetničke igre, gde je opet jedna osoba za svoje dve organizacije dobila više od 50 odsto ukupnih sredstava (Dance Council 8 miliona i Nacionalna fondacija za igru 2 miliona, od predviđenih ukupno 19 miliona, 740.000 za ovu oblast). Umesto da javni Konkurs bude instrument kulturnog razvoja i da podstiče raznovrsnost i standarde kulturnog života u Beogradu, zakulisnim radnjama vezanim za Konkurs uzrokuju se nesagledive posledice ne samo za razvoj, već i za opstanak kontinuiteta rada mnogobrojnih relevantnih aktera kulturne i umetničke scene, što izaziva sumnju u neupućenost članova komisije, u poznavanje realnog stanja ili na namernu sistemsku diskriminaciju i marginalizaciju relevantnih udruženja, organizacija i asocijacija. Zbog obavljanja konkursa na ovakav način, mimo svih zakonskih obaveza i standarda, i to nekoliko godina zaredom, organizacije, potpisnice tužbe, smatraju da je jedini preostali korak obratiti se sudu.” Potpisnici tužbe su Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije, Srpski PEN centar, Udruženje književnih prevodilaca Srbije, Remont - nezavisna umetnička asocijacija, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Stanica Servis za savremeni ples, Institut za urbane politike i Teatar Mimart.
Među ključnim tačkama tužbe kojom se traži poništavanje konkursa je i nepravedan i nezakonit raspored finansija
6 POP&Kultura
Igra Aja Jung O PLANOVIMA, PROGRAMU PREDSTOJEĆEG FESTIVALA, POLITICI I UMETNOSTI
Ako organizujete izložbu Pikasa, ne rugate se lokalnoj likovnoj sceni Ne smatram da umetnost može da pruži odgovore na najvažnija politička pitanja, ali znam koliko kvaltetan umetnički sardžaj i inteligentno rukovanje institucijama kulture mogu doprineti imidžu države i dobroj diplomatiji - kaže Aja Jung. Neven Džodan Balet Narodnog pozorišta na poklon dobio autorska prava i mogućnost da repetitori čuvenog Holandskog teatra igre rade sa našim umetnicima. Primera ima mnogo, jer priča duga 16 godina ne može biti kratka, a ni zanemarljiva. Ipak, ono što smatram najvažnijim rezultatom festivala jeste stvaranje publike za savremenu igru, zainteresovanost medija, institucija i sponzora. Jer, ako u nekom gradu uspete da organizujete izložbu Pikasa, vi ne dovodite u pitanje lokalnu likovnu scenu, niti joj se rugate. Naprotiv, osiguravate da i oni koji nikada ne bi ušli u galerijski ili muzejski prostor to učine. Postoji li mogućnost i interesovanje da poznati koreografi drže radionice našim igračima? - To je festivalska praksa svake godine. Edukativne programe uglavnom finansira delegacija EU, ambasade i kulturni centri, tako da su potpuno besplatne za naše igrače i učenike baletskih škola. Kada je balet u pitanju, bez obzira na iskustvo pedagoga ili slavu umetnika koji drži časove, uglavnom dolaze deca, učenici baletskih škola iz Beograda, Pančeva, Subotice, Zrenjanina, Novog Sada... Nažalost, kada odrastu, polako gube želju za napredovanjem i informacijama. Jedan u nizu primera su bili časovi gaga pokreta kojima je čuveni Ohad Naharin zaludeo ceo svet i koje su njegovi asistenti držali ove godine prilikom gostovanja Ansambla Batševa u Beogradu. Na radionicu namenjenu isključivo profesionalcima, stigli su igrači iz Skoplja, Ljubljane,
FOTO: ARHIVA BFI
DIREKTORKA BEOGRADSKOG FESTIVALA igre (BFI) godinama unazad dovodi u Srbiju svetske koreografe i igrače, ali, pored brojnih pohvala, najveća zamerka koja se može čuti jeste što u okvire festivala nije uključena i domaća scena. - To je uglavnom zamerka zlonamernih ili neobaveštenih. Ako pogledate, ove godine je komad Dunje Jocić izveden čak tri puta u okviru glavnog programa. Prošle godine, na promotivnim materijalima smo predstavili Galu Jovanović, par godina ranije Milicu Jević. Zahvaljujući nagradi Vip poziva, sreli smo se radom Aleksandra Antonijevića, Zorana Markovića, Aleksandra Neškova, Ane Đorđević, Branislava Henselmana, Vesne Orlić... Isti taj festival dao je prostor koreografima Leu Mujiću i Đorđu Makareviću. Ne bih rekla da adresa prebivališta nekoga čini domaćim autorom, ali sam sigurna da festival ima obavezu da traga za onima koji su prepoznatljivi ili imaju dobre šanse da iskoče izvan kruga dvojke u kvaru. Za zaboravne, treba pomenuti i inostrane koreografe koje je festival igre predstavio, a koji su se u Srbiju vratili kako bi sa našim igračima proizveli neke od najzapaženijih naslova koje smo poslednjih decenija mogli da vidimo na domaćem repertoaru. Na tom spisku su Gaj Vajcman, Roni Haver, Jasmin Vardimon i Edvard Klug, zatim Dana Rutemberg i Jakopo Godani, ali i Mari Klod Pjetragala, Jirži Kilijan i Pol Lajtfut. U slučaju Kilijana i Lajtfuta, bili smo nosilac projekta koji je od holandske vlade potraživao i pravdao ozbiljna sredstva kako bi
Molba Vladi za razrešenje iz UO Jedan od brojnih konkursa za čelne ljude u ustanovama kulture za koje se priča da su sporni, jeste i izbor za direktora Muzeja savremene umetnosti. Vi ste član Upravnog odbora, kakav je vaš stav po tom pitanju? - Ni kao član UO, a ni sada kada sam Vladi predala molbu za moje razrešenje, ne bih istupala samostalno i javno ispred jednog tela koje bi trebalo da upravlja institucijom od nacionalnog značaja. Za to nemam ovlašćenja i to naprosto nije red. Moji stavovi su poznati ostalim članovima UO, ali i Ministarstvu kulture, odnosno Vladi Srbije. Sve što se sa brojnih sastanaka prelilo u medije jeste gruba povreda našeg volonterskog rada i zalaganja u okviru UO. Imajući ovo iskustvo, mogu da kažem da sam prezadovoljna načinom na koji smo pre tri godine sproveli konkurs za izbor direktora u Ansamblu “Kolo”, gde sam bila predsednica UO, kao i činjenicom da smo nacionalni ansambl pred gašenjem pokrenuli i učinili uspešnim u zemlji i regionu. Neka na tome i ostane, što se mene tiče.
POP&Kultura 7
Galerija Korist ili šteta od politike Da li vam je to što ste u jednom momentu odlučili da postanete deo političke igre donelo više štete ili koristi? - Najviše bole one igre koje nismo odigrali. Zbog izostanka prilike, zbog manjka hrabrosti i energije, zbog lagodnog prepuštanja odgovornosti i krivice drugima, zbog čekanja onog vremena u kome će sve biti lepše, zbog balkanskog osluškivanja komšijskih komentara... Zahvalna sam za poziv, poverenje i poštovanje. Ono što je moj posao i ono što sam u okviru svoje profesije uspela da uradim, niko mi ne može oduzeti. Nažalost, dobacivanje anonimnih ili nezadovoljnih na Tviteru postalo je ovde merilo hrabrosti i sreće. Nekada su za neumesan zvižduk na Dorćolu mogli da padnu ozbiljni šamari. Danas svaka budala koja reket nije videla ima pravo da uvredi Novaka zbog promašene lopte. I sve to nema baš nikakve veze sa politikom, nego sa mržnjom koja se u Srbiji javi kao odgovor na svaki iskorak iz lošeg i prosečnog. Ne smatram da umetnost može da pruži odgovore na najvažnija politička pitanja, ali znam koliko kvaltetan umetnički sardžaj i inteligentno rukovanje institucijama kulture mogu doprineti imidžu države i njenoj diplomatiji.
Soluna, Zagreba... Iz Beograda niko nije došao. Nije se ni raspitivao. Ovo ne navodim da bi se pravio razdor, nego zato što mi je žao svakog igrača koji izgubi energiju i radoznalost. Za to ne može biti kriv festival igre, već decenijsko pogrešno rukovođenje našim ansamblima, te samozvani autoriteti u oblasti onoga što je neki pametnjaković nazvao “nezavisnom plesnom scenom”. U kom pravcu se kreće BFI? Hoće li osim Beograda biti uključeni i ostali gradovi i na koji način? - Iako po naslovu beogradski, svake godine je festival igre i pomalo novosadski. Tamo smo stvorili publiku, pa je sala Srpskog narodnog pozorišta uvek rasprodata. Festivalski programi putovali su i u Vršac, Zrenjanin, Pančevo, Sombor, Niš, ali i u Atinu, Solun, Ljubljanu, Zagreb, Trst, Modenu i Budimpeštu. Da bismo doveli u Srbiju velike trupe i obezbedili podršku inostranih fondacija za putne troškove, često smo prinuđeni da organizujemo prave turneje u regionu. Zato smo razvili saradnje, a našu selekciju suptilno nametali drugima. Verujem da je sada vreme da se napravi hrabriji iskorak, odnosno da se neke vrhunske trupe do kojih je gotovo nemoguće doći pojave na scenama u bližem inostranstvu pod ugovorom i logotipom Beogradskog festivala igre. S druge strane, nadam se da ćemo biti u mogućnosti da ponovo uđemo u svetske koprodukcije, i na taj način budemo deo mreže u plasmanu važnih autora. Ove godine smo imali zapaženu prezentaciju Beogradskog festivala igre u Zagrebu, naredne godine planiramo da se predstavimo u Budimpešti. Svake godine finansiranje kulturnih projekata iz državne i gradske kase izaziva burne reakcije. Smatrate li da BFI treba da bude prioritet u odnosu na neke druge i zbog čega? - Ne smatram da “privatni festival”, kako ga neki odmilošte zovu, treba da ima veću podršku od onih manifestacija čiji je osnivač grad ili država, ali sam sigurna da svaki uspešan proje-
kat mora dobiti veću podršku od onog koji to nije. Takođe, verujem da je nedopustivo da se konkursi raspisuju u februaru, a rezultati saznaju krajem aprila ili početkom maja za tekuću godinu. To dovodi u pitanje sve umetničke programe u prvom kvartalu godine. Da bi se kreirali relevantni sardžaji, moraju postojati neki planovi. S druge strane, povraćaj svake investicije, pa i onih u kulturi, mora biti očigledan i dokaziv. Kao takav, meri se brojevima, a ne slavopojkama. U procentima, naš festival aplicira za oko 35 odsto troškova lokalnim institucijama, a ostalih 65 odsto sredstava obezbedimo sami, kroz ulaganje sponzora i prodaju ulaznica. Verovatno već imate plan za naredni festival, možete li da najavite neku ekskluzivu? - Nemam plan, jer već imam program. Pre neki dan sam taj program predstavila u Bergenu, pred selektorima i producenatima iz celog sveta. Radujem se da ćemo nakon osam godina pregovora, u predfestivalskom terminu uspeti da prikažemo “New York City Ballet”. To će ujedno biti njihovo prvo gostovanje u ovom delu sveta. Prvaci i solisti, ali i deo orkestra ove čuvene trupe, izvešće dela Džeroma Robinsa i Žorža Balanšina. Kako izgleda svetska scena danas? Ima li mnogo imena iz samog vrha koja nismo imali priliku još da vidimo i kakve su te nove zvezde koje se pojavljuju? Uspeli smo da predstavimo veliki broj onih umetnika koji danas kreiraju repertoar najpoznatijih svetskih trupa i diktiraju sadržaje najprestižnijih scena. Međutim, uvek ima onih koje još čekamo, ali i nekih mladih autora koji odjednom blesnu, kao i produkcija za koje osetite da će se selektori otimati... Izazov je u pravljenju važnog i referentog programa koji pomera granice i ne povlađuje očekivanjima i ukusima. Na narednom festivalu, predstaviće nam se prvi put Lia Rodrigez, Olivije Duboa, Benžamin Milepje, Linda Kapetanea, Erve Kubi...
Nagrade za najbolje ilustracije knjiga
NAGRADE I PRIZNANJA za najbolje ilustracije knjiga u okviru 8. festivala „BookILL fest” uručene su Aleksi Jovanoviću, Anamariji Vartabedijan, Ani Petrović i Tijani Knežević 25. maja u Galeriji Banatskog kulturnog centra u Novom Miloševu. Na ovom međunarodnom internet konkursu u konkurenciji 120 odabranih autora iz 27 država sveta nagrade i priznanja su, pored pomenutih, dobili i Stefan Georgesku (Rumunija), Viktorija Fomina (Rusija), Kristof Devos (Belgija), Alekos-Aleksis Forero (Kolumbija), Milena Vasojević, Jefimija Kocić i Miroslav Hraško.
Aleksi Jovanoviću nagrada je uručena za ilustrovanje knjige za decu „Prijatelji iz savane” („Pčelica”, Čačak). Anamarija Vartabedijan dobila je nagradu za pesničku knjigu „Zvijezda moga sna - Neno Belan” (u projektu). Za najbolju foto-ilustraciju knjige nagradu je dobila Ana Petrović, za knjigu „Kowloon/Kowloon (SKC, Ljubljana, SLovenija). Stefanu Georgesku (Rumunija) pripala je nagrada za proznu knjigu „Kuća kafe” (u projektu). Priznanja je žiri dodelio za originalno ilustrovanje knjiga decu: Viktoriji Fomini (Rusija) za knjigu „Alisine avanture u Zemlji čuda”; Tijani Knežević za knjigu „Kućica na drvetu”; Kristofu Devosu (Belgija) za knjigu „Mak pronalazi prijatelja”. Za inovacije u ilustrovanju priznanja su pripala Mileni Vasojević za knjigu-kalendar „Mala priča o velikom Mesecu”; Jefimiji Kocić, za ilustracije u obliku QR kodova za knjigu „Vila Rosa”; Miroslavu Hrašku za naivno-slikarski pristup ilustrovanju knjige za decu „Dečak iz graška: Mirko Hraško slika Janka Hraška”; i Alekos-Aleksisu Foreru (Kolumbija) za ilustracije u obliku otiska prsta za knjigu „Rapito i Sapon”. Žiri je radio u sastavu: Slobodan Ivkov (predsednik), Sibila Petenji Arbutina i Senka Vlahović. Ovom prilikom otvorena je izložba selektovanih i nagrađenih ilustracija sa konkursa „BookILL festa” koju je svečano otvorio Slobodan Ivkov, kao i gostujuća izložba iz „Bibijane” iz Bratislave „Srpski ilustratori na Bijenalu ilustracije u Bratislavi 2003-2017” koja sadrži ilustracije 19 srpskih ilustratora: Rastka Ćirića, Nebojše Đuranovića, Tihomira Čelanovića, Eugena Slavika, Marije Dokmanović, Vladimira Bursaća, Siniše Banovića, Nikole Vitkovića, Mihaila Pisanjuka, Asje Vasilijev, Predraga Todorovića, Manje Stojić, Suzane Kubinec, Radeta Markovića, Dušana Pavlića, Davida Vartabedijana, Ane Grigorjev, Aleksandra Zolotića. Izložbe mogu da se pogledaju u Galeriji Banatskog kulturnog centra do 16. juna.
Ovom prilikom otvorena je izložba ilustracija sa konkursa „BookILL fest”, kao i izložba iz Bratislave koja sadrži ilustracije 19 srpskih ilustratora
Direktor: Jelena Drakulić-Petrović Direktor izdavaštva: Sreten Radović Glavni urednik: Predrag Mihailović Urednik POP&kulture: Neven Džodan Tehnički urednik: Zoran Stojković Redakcija: Tatjana Nježić, Miona Kovačević Email: kultura@ringier.rs
Otvoreno 64. Sterijino pozorje
“Teatar je lek za bolesti moralne” Danas, u vreme informatike i digitalizacije, u vremenu u kojem se, nažalost, urušavaju moralne vrednosti i empatija, pozorište ipak opstaje kao neuništiva biljka. Održava je ljudska potreba za katarzom i smehom, rekla je Svetlana Bojković u svojoj besedi. T. Nježić
Minijature
Na relaciji Piše Vladimir D. Janković
Pozorišna predstava, njeno stvaranje i izvođenje liči na jednu malu državu u kojoj sve mora da funkcioniše da bi bila uspešna VESNA LALIĆ
NA SCENI SRPSKOG narodnog pozorišta Novi Sad 24. maja uručenjem Sterijine nagrade za životno delo Svetlani Bojković, njenom besedom i predstavom “Petrijin venac” Ateljea 212 počelo je 64. Sterijino pozorje. Na početku obraćanja proslavljena glumica je podsetila da su Srbi u Austriji i Ugarskoj, početkom 19. veka, kada se rodio Jovan Sterija Popović, bili narod u kojem je počeo da se širi evropski duh prosvetiteljstva. -Taj duh je nezaustavljivo osvajao Srbe. Prosvetiteljstvo, čiji su nosioci bili Zaharije Orfelin, Dositej Obradović i Lukijan Mušicki, otvorilo je ljubav prema književnosti i širilo patriotizam. U srpskom narodu stvaraju se književna i pozorišna dela, rađa se i pozorište. U istoriju ulaze Joakim Vujić i Jovan Sterija Popović sa svojim „Žalostnim i veselim pozorjem“. Srpski narod počinje da otkriva svoju naklonost prema pozorištu i svoje pozorišne talente. Upućujući pitanje gde smo danas, više od dva veka kasnije, kazala je: - Bijemo bitke da pozorište živi svoju kreativnost i nosi svoju kulturnu misiju. U toj misiji komedije karaktera Jovana Sterije Popovića ostaju jedna od neiscrpnih inspiracija našeg pozorišnog života. Danas u svetu informatike i digitalizacije, u svetu u kojem se, nažalost, urušavaju moralne vrednosti i empatija, pozorište, ipak, opstaje kao neuništiva biljka zasejana pre više od dve hiljade godina. Šta održava magiju pozorišta? Održava je ljudska potreba za katarzom, kao i potreba za smehom. Tu potrebu imaju i pozorišni stvaraoci, s jedne, kao i publika, s druge strane. Kada se uspostavi pravi doživljaj, glumci se spajaju s publikom i zajedno žive magiju pozorišnog čina. Iako su ti trenuci prolazni, trag oplemenjenosti ostaje. Istakla je potom:
- Zato danas, koliko čedno toliko i aktuelno zvuči Sterijina misao „Teatar je lek za bolesti moralne“. Pozorišna predstava, njeno stvaranje i izvođenje liči na jednu malu državu u kojoj sve mora da funkcioniše da bi bila uspešna. Tako i biva, iako predstavu stvaraju ljudi različitih profesija: pisac, reditelj, glumci, scenograf, kostimograf, kompozitor, majstor svetla, šminker, inspicijent, su-
IMA TRIDESETAK, AKO ne i četrdesetak godina kako se u našoj kulturnoj sferi odomaćila sintagma „živi na relaciji...”, pa onda navedu toponime, u zavisnosti od toga na kojoj „relaciji” dotična persona živi. Znate te rečenice, ofucanije su od iole darovito sročene vremenske prognoze: „Naša poznata flautistkinja/vajarka/glumica koja živi na relaciji London - Beo-
fler, rekviziter, dekorateri, garderoberi. Ta mala država-predstava stvara se od zajedničke vere, ljubavi, strasti i kreativnosti u postizanju zajedničkog cilja. Kada se u rezultatu uspe, svi učesnici imaju neopisiv osećaj radosti i slobode. Dostignuće slobode koje pozorišni stvaraoci postižu kroz svoje stvaralaštvo je možda najveći dar koji im je dat. Taj osećaj slobode je, verujem, pored katarze i
grad”, „naš slavni slikar/pisac/reditelj koji živi na relaciji Beograd - Pariz”, ili, u grotesknoj varijanti, „naš stvaralac koji živi na relaciji Beograd - Berlin - Njujork - Sidnej” (što bi rekao Grunf, „tko leti, vrijedi, tko vrijedi, leti, tko ne leti, ne vrijedi”). Odlično. Fora je izlizana, degutantna štaviše, ali umetničko srce voli da posegne za degutantnim. Došao sam na ideju
smeha, još jedan motiv za opstajanje i dugovečnost pozorišta. Do 3. juna publika će u glavnom takmičarskom programu imati prilike da gleda osam predstava, u programu “Krugovi” tri i razne prateće sadržaje. Festival će biti zatvoren 3. juna koncertom u čast nagrađenih na kojem će nastupiti novosadski kantautori Milan Korać, Miloš Zubac i Nemanja Nešić.
da se i ja setim mesta na kojima sam proveo dovoljno vremena i da ih spojim u svoju „relaciju” kad se negde budem predstavljao. Važno je da budu najmanje dva mesta. Imam dve opcije. Jedna bi bila: „Naš (poznati?) književni prevodilac koji živi na relaciji Stalać - Pefkohori.” U Stalaću mi je rođen otac, i tamo sam, efektivno, proveo bar
dve godine svog života, možda i koji mesec više. Pefkohori je, pak, letovalište u koje sam najčešće odlazio. Druga varijanta je ekstremnija i opire se nametanju inostrane destinacije kao neophodne: „Živi na relaciji Šumice - Kumodraž Beli Potok - Pinosava - Resnik.” Možda je druga bolja. Čovek treba da živi tamo gde voli. To je prava relacija.