Utorak 11. jun 2019. Blic broj 8013 www.blic.rs
POP&Kultura Svi su bili ekstravagantni u novotalasnom Beogradu
Osamdesetih su mladi osetili neki talas slobode, počeli su kasnije da izlaze u klubove, a žurke su bile na sve strane
Kroz objektiv Miladina Jeličića Jele Noćni život uzavrelog Beograda osamdesetih
Mladi glumci, tadašnji studenti jedne od najboljih klasa na Akademiji, muzičari koji su kasnije postali poznate rokenrol zvezde bili su deo iste ekipe
2 POP&Kultura
Naslovna Miladin Jeličić Jela sa cigaretom u jednoj i fotoaparatom u drugoj ruci dokumentovao je život uzavrelog Beograda osamdesetih. Kako navodi, Petar Janjatović Jela je bio “čovek koji nije propustio nijedan žur”, pa su tada mladi glumci, muzičari, režiseri, slikari i ostale gradske face zahvaljujući njemu ostali zabeleženi u autentičnoj atmosferi tada uzavrelog grada
Glumci i aktuelni upravnici pozorišta: Branimir Brstina i Svetislav - Bule Goncić iz osamdesetih godina
Goran Vejvoda, Srđan Šaper i Leta
Dragan Lubarda, nekadašnji profesor Fakulteta likovnih umetnosti
POP&Kultura 3
Cane: Urbanograf Sa strane ili pozadi gde se pivo ladi, sa pljugom i flašom u jednoj, a s fotoaparatom u drugoj ruci, beležio je sve ispred sebe što mi sada gledamo. Foto-pratilac kroz vreme, deo ekipe i scene. Znao je da uhvati ono što nestaje. Čoveka znam, učesnik je svih dešavanja tog vremena, pokrivao je ceo grad. Svuda si mogao da ga vidiš, a on je kroz objektiv pamtio sve. Faca iz grada, dete noći, u svaki provod znao je poći. Original svog doba. Na pravom mestu u pravom momentu snima jednu generaciju tako mladu, tako besnu. Mladost bujnog grada priča sa tih fotografija, mnogi nisu živi, u potrazi za srećom su sagoreli. Njegova gajba, čuvena tačka grada, tu su mnoge generacije nalazile sebi inspiraciju. Svi koji su značili nešto prošli su kroz nju. I dalje služi za održavanje kontakata gradske rodbine. Ovo su samo neke fotografije iz arhiva koje dotični dečko ima, a ono što je na njima pripada svima. Treba ih videti. (Zoran Kostić Cane, iz kataloga za izložbu fotografija “Urbanograf” Miladina Jeličića Jele)
Miladin Jeličić Jela na otvaranju izložbe
Neven Džodan Zato nije čudo što je izložba „Noćni šetač“ fotografa Miladina Jeličića Jele važila za hit izložbu 1985. godine u Manakovoj kući, pa je sada, 34 godine kasnije, organizovana repriza pod nazivom “Urbanograf” u sklopu Noći muzeja, kada su mnogobrojni posetioci bili u jedinstvenoj prilici da osete duh beogradskih žurki i avangardnih kulturnih zbivanja. Za one koji nisu uspeli da vide izložbu koja je trajala do 6. juna,objavljujemo u “Pop&Kulturi” neke od ovih fotografija i razgovor sa autorom. - U Manakovoj kući su gledali Knjigu utisaka posetilaca te prve izložbe i videli da je upravo ona imala najveći broj komentara, što pozitivnih, što negativnih, pa su odlučili da ponovimo ovu izložbu. Bilo je vrlo zanimljivo jer je u sklopu izložbe išao i slajd-šou na kome se vrtelo oko 600 fotki i onda je krenula ekipa koja je došla da dobacuje: “Jao, pa gde je onaj sad?”; “On je u Njujorku”, odgovorio bi neko. “A onaj tamo, gde je sad?”; “Taj je umro pre 20 godina” do komentara poput: “Eno sam ja! Jao, baš sam bila mlada!”... To je bilo prilično zanimljivo, što reče Cane: “Ovo ko na tomboli - vidi izašao moj broj” - sumira utiske Jeličić sa otvaranja izložbe kome su prisustvovali brojni akteri noćnog života prestonice osamdesetih godina. - Kad je Tito umro, osetio se neki talas slobode ili novi val, kako se to posle nazvalo. Počelo je kasnije da se izlazi, pojavile su se gomile tih grupa, “Šarlo Akrobata”, “Katarina II”, “Brejkersi” malo kasnije, “Električni orgazam” i to je bila neka ekipa s kojom smo se mi družili. Bilo je tu i glumaca, tadašnjih studenata te najbolje klase na akademiji sa Sonjom Savić, Buletom Goncićem, Branimirom Brstinom, Žarkom Lauševićem i ko tu sve beše... Svi smo se mi družili, i to prilično spontano. Klubovi “Akademija”, preko puta “Zvezda”, a išlo se po žurkama, to je bilo glavno. Kad su bile svirke na FDU, recimo, početkom osamdesetih i to je završavalo oko ponoći, a ekipa se onda potrpa u automobile i išlo se dalje na žurku na adresu koju neko odvali. Bilo je po deset automobila u koloni i svi idemo na žurku kod nekog. E sad, taj neko se iznenadi pa kaže: “Aj-
de bež’te napolje”, ali uglavnom je bilo “izvolite, uđite”. Što veći stan, to je bila bolja žurka. Dosta se ljudi tu muvalo... neki su danas uspeli u životu, neki su pomrli... - priča Jela. On objašnjava koliko se to vreme razlikovalo od današnjeg. - Tada je bilo svejedno ko su ti roditelji, da li su državni službenici ili radnici u fabrici, mada nije tu baš bilo puno onih kojima su roditelji bili u fabrikama. Drugo je vreme bilo, sećam se krenemo na neki žur na Dedinju, ali promašimo kuću... Vidimo otvorena vrata, ulazimo unutra... Kad smo ušli kod čoveka, a on tadašnji ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije. Nema obezbeđenja, ništa... Ajde danas uđi tako kod nekog od ovih... - priseća se Jeličić. On kaže da su u to vreme u ekipi sa kojom se on družio svi bili ekstravagantni na svoj način. - Puno je tu bilo ljudi: Peđa D’Boj, Gera, Fric... Sećam se moj drug Jovan, arhitekta, on je govorio da nema ništa da obuče za preko dana, ima samo za uveče. Govorio je kako ne može u kožnim pantalonama i čizmama za jahanje da ide na pijacu... A bilo je puno takvih likova. Neko je nosio dva sakoa jedan preko drugog - navodi on. U to vreme su, kaže, mladi umetnici podržavali jedni druge, nije bilo zavisti ni klanova... - Ova ekipa se držala zajedno, oni osamdesetih godina nisu išli na koncerte “Bijelog dugmeta”, ali se išlo na koncert, recimo, “Katarine II” u holu Ekonomskog fakulteta, to su bila neka neverovatna mesta za svirke na koje se išlo - kaže Jela. Jedan od najznačajnijih koncerata u tom periodu bio je nastup grupe “Rats” u Beogradu. - Pričao mi je Gile kako su se on i Milan Mladenović sreli pre tog koncerta, obojica sa dugom kosom do ramena, da bi se nakon nekoliko dana ponovo sreli, obojica ošišani nakratko. Došao je pank, novi talas, novo vreme. Iz današnje perspektive taj koncert je bio veoma uticajan, što ja naravno nisam shvatao dok sam bio na koncertu. To je u svemu bilo drugo vreme... Danas svako može da te fotka sa telefonom, a tada je imalo neku težinu kada se pojaviš sa fotoaparatom, bilo je drugačije, ozbiljnije - zaključuje Jela.
Peđa D’Boj je donosio nove modne trendove
4 POP&Kultura
Intervju Vladimir Pištalo
Patite onoliko koliko morate i ni milimetar više Sad izgleda da je budućnost prepuštena ljudima sa sendvičima i njihovim manipulatorima. Na sreću, istorija skoro uvek izda nacrt ideologa. Izdala je nacrt fašista, komunista, liberala. I oni su se čudili jer su mislili da imaju tapiju na istoriju - kaže poznati pisac Vladimir Pištalo Tatjana Nježić Nedavno je iz štampe izašlo njegovo novo delo „Značenje džokera“ („Agora“), zbirka eseja koji su nastajali poslednjih trideset godina. Knjiga je pobudila čitalačku pažnju, sa njom je, između ostalog, održao zanimljive književne večeri u Nemačkoj, a u razgovoru za „Blic“ govori o Mostaru i čuvenom mostu, ratovima devedesetih, Čarlsu Simiću i njegovom dlanu, Srbiji, Americi... - Mislim da je najstariji esej nastao 1991. Nisam ih sabirao nego sam nanovo napisao knjigu. Proces glačanja i dopisivanja trajao je godinu dana. Vrlo raznovrsne teme u ovoj knjizi ujedinjuje humor, oličen u džokeru. Dakle, ovaj indikativan naziv ste odabrali zbog... - Mnoge igre u društvu i politici igraju se napakovanim kartama. To je nemoguće kad možete da upotrebite džokera. Džoker prelazi granice i krši pravila fizičkog i društvenog sveta, prekida normalan život da bi ga uspostavio po svome. On izaziva autoritet, vara ljude i bogove. Hvali se i igra. Lukav je, blesav ili oboje. Sama reč džoker može biti od kartaroškog termina do sinonima za rešenje u kakvim god napetim životnim situacijama, a u tom širokom spektru ona za vas ponajviše označava... - Nepredvidivost. Džoker je sve suprotno od stereotipa. On je mistični prevarant. On govori kako hoće jer propisan jezik ne može biti prijatelj slobode. To je poslednja karta koja se pridružila špilu. Predstava džokera nikad nije standardizovana. Džoker ne pripada ni naciji Trefa, ni klanu Herca, ni porodici Karo, ni religiji Pika. On simbolizuje otvorenost ka životnim mnogostrukostima i paradoksima. Nema tog Prokrusta koji će ga svesti na svoju meru. On se zauvek preliva preko granica. Na prvim stranicama pitate se „šta je esej“ i odgovarate da je “mišljenje“... - Pri odgovoru na ovo pitanje osloniću se na Ivu Andrića. On je bio naš najveći junak interpretacije sveta. Andrić je bio književni antikolonijalist. Govorio je: “Naočari su bečke, oči su naše!” i “Zaludu je pitati drugog šta te boli” i “Zašto da moja misao dobra i prava bude manje vredna od iste takve u Rimu ili Parizu”. Esej je mišljenje. Ko nema svoje mišljenje, ima tuđe. Forma eseja je veoma popularna u Francuskoj. U
Francuskoj postoji velika tradicija, od Montenja i Paskala, preko Bodlera, do Kamija. Francuski čitaoci eseja nisu manje brojni od čitalaca romana. Pada mi na pamet samo jedna knjiga naših eseja koja se prodala u velikim tiražima, a to je Dučićevo “Blago cara Radovana”. Esej nije pametovanje. Ta forma ujedinjuje misao i emociju, priču, anegdotu i pesmu. Odnos prema svom eseju je odnos prema sopstvenoj pameti. Možemo živeti po principu „što gluplje, to bolje“, ali ne moramo. Dalje navodite da je sredstvo mišljenja smeh! Nije li zajednički imenitelj ovih eseja uloga smeha u ljudskom životu, pojedinačnom i društvenom? - Nikad nisam verovao da će onaj namršteni Rodenov mislilac, sa izrazom borca protiv tvrde stolice, išta smisliti. Ako olakšanje dođe, ono mu neće doći u formi ideje. Kao jedan generalni savet mladim ljudima rekao bih: patite onoliko koliko morate i ni milimetar više. Toga će ionako biti, ali nemojte se naginjati na tu stranu jedrilice. Znajte da vam anahroni kult patnje nije prijatelj. Crkva zabranjuje samoubistvo, dakle zabranjuje očaj, dakle, zalaže se za vedrinu. Mudri Solomon i Grigorije Bogoslov su tvrdili da je Bog stvarao svet igrajući se. Stvaralačkoj suštini ostajemo najverniji kad ostajemo verni duhu igre. Ili, kako bi Andrić rekao: Na tom bespuću koje je u stvari naš ozbiljni i svesni život, nama je utoliko lakše ukoliko je u nama još ostalo smisla za igru. Svojevrsni junaci knjige su Mostar, most u Mostaru, raspad Jugoslavije. - Ratovi iz devedesetih su prekinuli naše živote. O tim životima je nemoguće govoriti a ne pomenuti devedesete, makar kroz smeh. Moja porodica je iz Mostara. Da me je neko upitao: mostarski most ili moj život, verovatno bih izabrao život, ali sa jakim osećajem krivice. Kad je most srušen, zaplakao sam. Mostar je za mene uvek bio mesto magije. Sećam se kad sam se vratio u grad posle rata i na oštrom mostarskom suncu video razmere razaranja. Hodao sam kroz osećanje potpune nerealnosti. Mostar je bio grad sa najvećim brojem mešovitih brakova u bivšoj Jugoslaviji. Most više nije postojao, a u Mostaru je postojao berlinski zid. Zid je bio tim strašniji što je bio nevidljiv. To je bilo nemoguće. To je bilo stvarno. Neko je rekao da most, kad ga obnove, neće biti most nego spomenik mostu. U eseju o Mostaru pišem o povratku mosta iz sveta platonskih kategorija u realnost.
Umetnici su proizvođači ideja. Političari su potrošači ideja. Političari pre ili kasnije posegnu za onim što su umetnici proizveli, kaže Vladimir Pištalo
Srbija i Amerika su takođe junaci knjige. Budući da zapravo živite i u Srbiji i u Americi, gde je tu tačka susreta a gde razlaza? - Tačke razlaza su očigledne. Tačka susreta je određena neformalnost, duhovitost, sumnjičavost prema aristokratiji i pozitivan odnos prema “samostvorenom čoveku” iz naroda. Takvi ljudi su bili knez Miloš i Abraham Linkoln. Meternih je u Beču sreo kneza Miloša i upitao ga: - Da li je tačno da ste u mladosti čuvali svinje?
- Jesam! - odgovorio je knez Miloš. - Ali sam u međuvremenu postao bogat čovek i knez Srbije. A da ste ih vi čuvali, čuvali biste ih i sad. To bi mogao biti i američki odgovor. Jedan od junaka knjige je i Čarls Simić (“Čarls Simić se pretvorio u urbanog američkog pesnika”). Čime vas je inspirisao? - Dušan Čarls Simić je čovek koga je, po sopstvenom priznanju, u sopstvenom životu sve iznenadilo. Nekakav Destan, či-
POP&Kultura 5 Ekskluzivno objavljujemo delove knjige “Život s idi(j)otima” Autobiografija Nenada Marjanovića dr Frica, bivšeg basiste kultnog pulskog pank benda KUD Idijoti, bavi se diskografski najplodonosnijim delom karijere sastava koji je ratnih godina stekao kultni status širom Balkana. Knjiga može da se naruči na office@dallas.co.rs
Književni znalci primećuju da na stranicama “Džokera”, između ostalog, kroz radove umetnika određujete geografiju društva. Kakva je moć ili nemoć umetnika u određivanju geografije društva u odnosu na finansije, politiku, vojnu snagu? - Dosadne su mi floskule kakve se mogu naći u knjigama kakvi su Kaplanovi “Balkanski duhovi”, i vampirska mračenja o našem delu sveta. Upravo pišem jedan esej koji se bavi novim promišljanjem Balkana. “Mleci cvijet, a Carigrad svijet”, kaže srpska poslovica. Balkan se proteže između najsvetskijeg grada (“Njujorka srednjeg veka”) i najlepšeg grada, koji je sagrađen ni na zemlji ni na vodi, ni u istoriji ni van nje. Određivala su ga oba. Nazivali su ga Catena mundi, lanac ili žila kucavica sveta. Umetnici su proizvođači ideja. Političari su potrošači ideja. Političari pre ili kasnije posegnu za onim što su umetnici proizveli. Jedan citat pretvaram u pitanje, a on glasi:” Njujork su osnovali Holanđani u isključivo komercijalne svrhe, pa ipak je pun srca i duše. Kako to?” - Jednom sam šetao sa Čarlijem Simićem i njegovom ženom Ljoljom po Grinič vilidžu. Njujork je izgledao kao zaustavljeni vatromet. Pitao sam ga to što ste vi mene pitali. On je odgovorio: Emigranti su je doneli. I mi smo emigranti. I mi smo doneli deo te duše. Naš mali deo možete nazvati srpskom Amerikom ako hoćete.
foto: dušan milenković
Iz vaše perspektive, u čemu mi to živimo danas u Srbiji? Kog žanra nam je realnost? Ko su i kakvi su glavni likovi? - Glavni likovi su oni posečeni drvoredi. Koliko god tražio racionalan razlog, ne nalazim ga. To mi ne ide u glavu. Po mnogima beznađe, oskudica, strah i manipulacija su najprisutnije i najsnažnije odrednice naše realnosti. Ima li džokera? - Sad izgleda da je budućnost prepuštena ljudima sa sendvičima i njihovim manipulatorima. Na sreću, istorija skoro uvek izda nacrt ideologa. Izdala je nacrt fašista, komunista, liberala. I oni su se čudili jer su mislili da imaju tapiju na istoriju. Element džokera je element nepridvidivosti. Ko je 1911. mogao predvideti užas Prvog svetskog rata? Ko je od vajnih stručnjaka za Sovjetski Savez predvideo urušavanje komunizma u Evropi? Ko je predvideo da će Kina postati zemlja u dva ekonomska sistema? Paragvaj, koga se sećamo kao zemlje hunte, ako se ne varam, sad ima jedan od najvećih indeksa socijalnog zadovoljstva. Irski seljak je u devetnaestom veku bio simbol za bednika, živeo je gore i od ruskog kmeta i od američkog roba. Sad naši ljudi idu u Irsku da rade. Džoker prekida pravila društva, da bi ih uspostavio po svome. On se zauvek preliva preko zacrtanih granica. U tome je značenje džokera.
Život s idi(j)otima (2)
Besposličari U gradu sam 1981. prvi put vidio ogroman plakat ispisan rukom, i to ćirilicom, a na njemu je pisalo IDIOTI. Kasnije sam shvatio da je to bend onog Saleta iz Nafte koji je na leđima imao ispisano Ramones. Otišao sam na koncert u Mjesnu zajednicu Mirna koja se nalazila u blizini Pionirskog doma u Puli. Mislim da je to bio prvi i zadnji koncert u tom prostoru. Tada sam prvi put slušao pjesme koje su me totalno opčinile. Sjećam se žutih hlača koje su nosili svi članovi benda i bubnjara čija mi se glava činila neopisivo velika. Nije bilo nikakve pozornice i nas dvadesetak koji smo bili na koncertu stajali smo u ravnini s njima. U sjećanju su mi ostali ubitačni refreni i riječi pjesme „Ptičice pjevaju, visibabe cvjetaju dok moje srce radi tika-tak“. Iako sam kasnije kroz karijeru Saleta pokušavao nagovoriti da odsviramo tu pjesmu, iz meni nepoznatih razloga on je to uvijek odbijao. Tekst mi se uklapao u ime benda koji se zove KUD Idijoti i nije mi bilo jasno zašto „Kad sunce opet zađe“ može, a „Ptičice pjevaju“ ne može. Hodao sam oko benda jer nas nije bilo previše i imao sam priliku gledati ih i odostraga. Pjevali su naizmjenično Sale (gitarist) i Bucolini (basist), a refrene je s njima pjevao i bubnjar Egidio Rocco Ðiđi. Ostao sam zapanjen kako je taj Ðiđi svirao bubanj, bilo je to nešto što do tada nisam imao prilike vidjeti. Nikada dotad nisam gledao mladi sastav koji je imao tako dobre pjesme i koji je bio tako uvjerljiv. Nakon nekog vremena gledao sam ih na gitarijadi koja je održana u Pattinagiu i definitivno se zaljubio u njih. Na tom sam koncertu upoznao i Marietta Dobrića koji je nastupao za bend 70 kapi, a gledao sam i Pticu koji je svirao bubnjeve u bendu Florijan. S Mariettom sam tada postao dobar i često smo znali popiti piće i filozofirati o muzici. U njegovom bendu je pjevao Nenad Marković koji će kasnije postati pjevač KUD Idijota, no s njim se nisam poznavao. Nisam poznavao niti Pticu, a on i njegov brat bili su mi na neku foru antipatični. Čak sam ih i dugo vremena brkao, mislio sam da Ptica radi u Elektromaterijalu kao prodavač premda je ljude u to vrijeme kao trgovac fascinirao njegov brat Dario. Nakon ta dva koncerta čuo sam KUD Idijote na još nekoliko proba koje su održavali u mom kvartu, stotinjak metara od mog stana, u prostoriji benda Plakati u blizini škole 43. Istarska divizija. U Plakatima su svirala braća Leutar, a kao pjevači su se izmjenjivala braća Todorović - Neno koji je još uvijek u bendu 052 te pulski komičar i pjevač Todor iz benda AntiTodor. U to vrijeme sam se počeo pozdravljati sa Saletom, no vrlo brzo nakon toga čuo foto: privatna arhiva
tač dlana, pokušao je u detinjstvu da pročita njegov dlan i izbezumio se. “Nikad tako nešto nisam video.” Ja sam video Čarlijev dlan. On liči na Mondrijanovu sliku. Te linije su vodile nečem dobrom, ali to uopšte nije bilo jasno kad su se Hitler i Staljin rukovali nad njegovom kolevkom. Čarl Simić se plaši da književne teorije sve vreme traže način da čitaju književnost bez imaginacije. On se ceo život držao svoje istine - humora i mašte. Zvali su ga u Belu kuću, ne sećam se da li je predsednik bio Klinton ili Buš. On nije otišao. Za njega to nije bila moć. Za njega, prava moć su bile i ostale reči - kreativnost, humor i imaginacija.
Feljton
U gradu sam 1981. prvi put vidio ogroman plakat ispisan rukom, i to ćirilicom, a na njemu je pisalo IDIOTI. Kasnije sam shvatio da je to bend onog Saleta iz Nafte koji je na leđima imao ispisano Ramones
sam kako basist Bucolini odlazi svirati komercijalu i da Idijoti pauziraju. Tada sam pokušavao oformiti novi sastav, ali se u tom smislu nisam pomjerao više od godinu dana. Imidž koji sam imao s Lošom vezom nije mi baš bila neka preporuka. Više se ne sjećam kako, ali mislim da je početkom 1983. Sale pričao Romeu Ðomliji o meni i da me Romeo jednog dana zaustavio na Korzu. Prvo što me tada Romeo pitao bilo je što slušam. Onako visok i štrkljav s naočalama, poput Elvisa Costella, Romeo je već tada bio faca. Njegovo trganje plakata Srebrnih krila na koncertu na rukometnom igralištu Arene i danas je urbani mit. Romeo je na tom koncertu svirao za Visoki napon, bend čiju smo pjesmu „Narkoman” kasnije obradili na albumu „Megapunk” kao „Narkofan“. Kada sam mu rekao da obožavam Ramonese, zacaklile su mu se oči, uznemirio se i oduševio, sve u isto vrijeme i odmah je bilo jasno da sam primljen. Mislim da mu je to bilo dovoljno, nije ga zanimalo ništa drugo. Ðomlija je tada tražio basista pa sam od Vlade Boljuna, ribara iz Ližnjana koji je dolazio u gostionicu kod moje stare, posudio bas koji je imao gotovo sto kila. Došao sam do njega u Šijanu i tamo sam se upoznao s Johnnyjem Montezarom, pokojnim Robertom Matićem kojeg sam do tada poznavao iz viđenja i koji me oduvijek impresionirao izgledom. Bio je izrazito upečatljiv, pomalo frankenštajnskog imidža, a on je toga bio svjestan pa je to malo i potencirao. Johnny je bio pjevač i glavna energija benda. Tada je u prostoriju ušao Stipica Bobić, neki klinac iz mog kvarta za kojeg nisam niti znao da svira, niti da se bavi muzikom. Kasnije sam saznao da je iz muzičke obitelji i da mu je tata dugogodišnji bubnjar u vojnom orkestru. Naštimali smo se i ja sam tada drugi put u životu držao bas u rukama. Prva pjesma koju smo odsvirali bila je „Roll Over Beethoven” Chucka Berryja. Nakon toga, naravno, „Blitzkrieg Bop“ i „Sheena is a punk rocker“. Položio sam prijemni i osnovali smo sastav Besposličari. Bio je to period kada sam napokon svirao u bendu u kakvom sam i želio svirati. Sve je tu štimalo. Romeo je bio u totalno kreativnoj fazi i puno me toga naučio o disciplini i osnovama rada u kolektivu čega sam se držao do kraja karijere. Kada danas gledam nogometne treninge svog sina Luke razmišljam o segmentu dobrog ili lošeg pedagoga. Imao sam tu sreću da je Romeo bio dovoljno strpljiv i da mi je usadio osnove - dva kabla, nekoliko trzalica i redovna kontrola sadržaja kofera. Do kraja karijere znao sam da se na koncert ne smije krenuti ako nisi prekontrolirao ono što se nalazi u koferu.
6 POP&Kultura
Kinoteka
““ (2) Knjiga, Kinoteka, kinematograf
Makavejev: Karanović je čovek čiji značaj za našu kulturu još uvek nije korektno obeležen
Zanimljivo je kako je sve Karanović pribavljao filmove, od koga sve kupovao, kome sve pisao, gde sve išao… U jednom izveštaju Komiteta za kinematografiju vlade FNRJ od 19. septembra 1950, sa potpisom Vladislava Ribnikara, navodi se da je CJK sakupila 3.500 filmova i 20.000 fotografija. Tatjana Nježić Karanović je sa svojim ljudima nastojao da prikupi i druge predmete važne za istoriju filma, tragao za njima, te je od niškog fotografa Stošića 1951. otkupio kameru “Limijer” (!), nešto kasnije kamere i druge predmete pionira ovdašnje kinematografije Ernesta Bošnjaka i Aleksandra Lifke.
Limijerova kamera
Kinoteka je počela sa prikazivanjem filmova i van Beograda, po drugim delovima Jugoslavije, a paralelno je tekla i međunarodna saradnja. Kosanović beleži da je krajem 1949. u Rimu održan IX kongres Međunarodne federacije filmskih arhiva (FIAF), gde je CJK bila “primljena za člana posmatrača”, a na XI kongresu, održanom 12-17. jula 1951 u Kembridžu, za 17. redovnog člana Federacije. Sledeće 1952. u novembru, na XII kongresu u Amsterdamu Karanović je održao zapažen koreferat o načinu klasifikacije i sređivanju filmova u CJK, a na XIII kongresu u francuskom gradu Vens
upravnik Milenko Karanović i sekretar Miodrag Ilić su podneli predlog koji je prihvaćen da kongres FIAF-a 1955. bude u Dubrovniku. Na XIV kongresu, održanom u Lozani, Milenko Karanović, kao direktor Jugoslovenske kinoteke, izabran je u Izvršni odbor FIAF-a, koji je imao samo pet članova.
Srpska posla
Sav taj rad, zalaganje i uspeh krunisani su nečim što bismo najkraće mogli nazvati – srpska posla. Beleži Kosanović da je krajem 1954, u vreme kada je JK bila u velikom usponu beležeći uspehe i unutar i izvan zemlje, “došlo do krize u kolektivu” koju je “sudeći na osnovu sačuvanih dokumenata i sećanja, izazvao sekretar ustanove Miodrag Ilić”. Usledio je poznat scenario; klipovi u točkove, noževi u leđa, a sve kroz sastanke, prozivke, prepiske, ankete, angažman određenih nadležnih…. Dvadeset pet godina kasnije Milenko Karanović o tome kaže: ”Kad sam video da se nešto dešava, da su se ljudi okomili na moje mesto, otišao sam. U stvari, ljudi
Kinoteka je osnovana 1949, prvi direktor je bio Milenko Karanović, a prilikom obeležavanja stogodišnjice filma na našim prostorima odlučeno je da se njen dan obeležava 6. juna jer je tog datima 1896. u Beogradu među prvim gradovima u Evropi viđeno ondašnje čudo tehnike – kinematograf. A o tome ko je bio prvi direktor Kinoteke i kako je zapravo sve teklo, piše Dejan Kosanović u knjizi “Milenko Karanović” (izdavač Jugoslovenska kinoteka, 2004).
su iskoristili moje odsustvo dok sam ja bio na kongresu u Švajcarskoj, gde sam izabran i u komitet Međunarodne federacije. Mome sekretaru Miodragu Iliću je neko napunio uši da treba da dođe na moje mesto. I on tada organizuje kampanju protiv mene, a svima u Kinoteci obeća razna šefovska mesta ako postane direktor. I to ljude zavede. (…) Nastala je jedna jako nezdrava atmosfera. Jednog dana sednem za pisaću mašinu i dam ostavku. Napisao sam da meni nije do položaja, da volim da radim u Kinoteci i da mogu da budem i običan saradnik. Tada su iz komiteta za kinematografiju počeli da vrše pritisak na mene da povučem ostavku. Ali ja to nisam hteo da učinim. Eto, tako sam napustio Kinoteku.” Od 5. do 10. januara 1955. tekla je primopredaja dužnosti između Milenka Karanovića i Vladimira Pogačića. Zapisnik sadrži 24 tačke, među njima, primerice, da u inventaru ima 5.700 filmova…. Ukazujući na nespornu veličinu i značaj Vladimira Pogačića, Kosanović ispisuje i sledeće zanimljive redove: ”Izneverio bih istorijsku i naučnu istinu kada se ne bih osvrnuo i na neke olake ocene i netačne podatke o prvim godinama Jugoslovenske kinoteke, koje je u svojim sećanjima (slučajno ili namerno?) naveo Karanovićev naslednik.” Slede potom vrlo konkretni momenti, a taj se deo knjige završava rečima: ”Meni ni danas nije jasno otkud toj snažnoj i obrazovanoj stvaralačkoj ličnosti kao što je bio Vladimir Pogačić ta sitna ljudska želja da potpuno negira sve što je pre njega urađeno u Jugoslovenskoj kinoteci? To je išlo tako daleko da Milenko Karanović, osnivač i prvi upravnik, nije bio pozvan na proslavu desetogodišnjice 1959. godine.” Karanović je kasnije svesrdno nastavio da se bavi oblašću - film i deca, odnosno omladina. A i u toj oblasti ostavio je dubok trag.
Bogatstvo je uvek prevara
Svoj tekst o Milenku Karanoviću Du-
Direktori Prvi direktor Kinoteke je bio Milenko Karanović od 1949. do 1955. godine. Posle njega je direktor bio reditelj Vladimir Pogačić od 1955. do 1981. godine. Nakon njega je direktor bio filmski kritičar Živislav Bogdanović od 1981. do 1990. godine. Reditelj Slobodan Šijan je bio direktor oko godinu dana, a početkom 1992. godine je direktor postao Radoslav Zelenović i ostao do 2016. godine, kada ga nasleđuje novinar i filmski kritičar Jugoslav Pantelić.
šan Makavejev počinje konstatacijom: “Bio je tih i nenametljiv čovek čiji značaj za našu kulturu još uvek nije korektno obeležen.” U tekstu o svome ocu Srđan Karanović, između ostalog, piše: ”Jednom sam ga, valjda pred svoj pubertet, iskreno pitao: Tata, zašto ti nisi bogat? Bio sam opsednut slušanjem rasprava mojih roditelja oko skoro uvek loše finansijske situacije u kući i možda hvalisanjem mojih drugova u školi koji su bili deca nekih i u socijalizmu imućnih ljudi. On je samo kratko razmislio i odmah mi mirno odgovorio. ‘Zato što bi me bilo sramota. Bogatstvo je uvek prevara na nečiju štetu.’ Ja, naravno, to tada nisam uspeo da razumem do kraja, a možda nimalo. Tek sam mnogo kasnije, nadam se dok je još uvek bio živ, shvatio puno značenje tih reči i svu mudrost koju su one u sebi sadržavale i određivale njegovu, a kasnije i moju osnovnu životnu etiku. U tom tekstu, kao i u izjavama za medije govorio je i o odrastanju: “Značaja mog oca i toga što se Kinoteka ovde uopšte pojavila više sam možda svestan danas nego što sam bio nekada. Bio sam klinja od pet-šest godina dok je on radio u Kinoteci. Pamtim je kao divno, čarobno mesto. Moj otac je uvek govorio da sam se tada ‘inficirao’ filmom. Često me je popodne vodio u Muzej u Kosovskoj, puštao me je na projekcije filmova za moj uzrast. Gledao sam Maksa Seneta, Čaplina, filmove s mačevanjem, ‘U znaku Zoroa’, ‘Šeikov sin’. Šetkao sam se po Muzeju, na gornjem spratu i oko sale bio je izložbeni prostor. Čak me je ekipa ‘Filmskih novosti’ snimila, statirao sam kao klinac koji ide okolo i razgleda eksponate. Taj kadar postoji u Arhivu Kinoteke. Pokazivali su mi one igračke, stroboskope, praksinoskope. Sve to je za mene bilo uživanje, svet iz bajke. Zato sam se valjda inficirao. Tokom odrastanja otac se trudio da me obrazuje na više načina, vodio me je po slikarskim ateljeima, stimulisao me da pišem. U školi sam glumio u dramskoj sekciji. Sa 14 godina snimio sam prvi amaterski film u takozvanom Domu pionira. Onda sam prešao u Kino klub Beograd. Tada, u vreme mog, kako ja kažem, filmskog puberteta odlazio sam u Kinoteku kao kobajagi odrastao čovek, samostalno. Kupovao sam karte i gledao sva moguća klasična dela svetskog filma. Tu sam se definitivno zarazio filmom i odlučio da mu se potpuno posvetim, mada su moji roditelji bili protiv, govoreći da je to nesiguran posao. Ali ja sam bio tvrdoglav.” Nema sumnje da i drugi čelnici Kinoteke, kao i ono što se u njoj i sa njom decenijama stvaralo i događalo zavređuju veliku pažnju. No, cela godina je u znaku jubileja; sedam decenija Jugoslovenske kinoteke.
POP&Kultura 7
Priča Organizatori festivala zbog Uelbeka vraćaju novac od ulaznica Pošto Mišel Uelbek ipak nije došao u Srbiju iako je najavljen kao zvezda festivala Krokodil, a publika nije na vreme obaveštena o njegovom otkazivanju, organizatori ovog književnog festivala su saopštili da će refundirati novac od kupljenih ulaznica u Krokodilovom Centru u Karađorđevoj 43, u četvrtak 13. i petak 14. juna, od 10 do 20 sati. Onima koji su kupili dvodnevnu kartu refundiraće im se polovina sredstava, odnosno novac za prvi dan festivala. Ukoliko je karta kupljena u unutrašnjosti, potrebno je poništenu ulaznicu, ime i prezime, te broj bankovnog računa poslati u koverti na adresu: Udruženje Krokodil, Karađorđeva 43, 11000 Beograd, a organizatori navode da će potvrdu o refundaciji poslati poštom na adresu sa koje je poslato pismo.
Koncert “The Black Lips” u Domu omladine Američki psihodelični garažni rokenrol bend “The Black Lips” nastupiće 13. juna (21) u beogradskom Domu omladine. Poslednji studijski album “Satan’s Graffiti or God’s Art?” (Vice records) objavili su 2017. godine, a nastao je u saradnji sa producentom Šonom Lenonom i uz gostovanje Joko Ono. Na prethodnim albumima, pored ostalih, sarađivali su sa producentom Markom Ronsonom i Patrikom Kernijem (The Black Keys). Za mnoge koji su imali priliku da ih slušaju uživo ovo je jedan od najdivljijih i najurnebesnijih novih pank-rok bendova na planeti. Iako već odavno nisu klinci, ekipa koju predvode Kol Aleksander i Džared Svili uporno čuva eksplozivnu energiju srednjoškolskih “propaliteta”, koju su uspeli da transformišu u savršen rokenrol nastup. “Black Lips” su originalni, strasni i nezaustavljivi, posebno uživo, dok reintepretirju muzičko nasleđe 60-ih godina prošlog veka pakujući ga u blistavu poruku za 21 vek.
MIŠEL UELBEK U ŠETNJI BEOGRADOM
Hteo da vidi divlje svinje Iz pera našeg dugogodišnjeg saradnika, književnog prevodioca Vladimira D. Jankovića, o spektakularnom obrtu u beogradskom „slučaju Uelbek”: da li je poznati francuski pisac krajem prošle sedmice ipak bio u srpskoj prestonici?!
Piše Vladimir D. Janković IZNENADIO SE MOJ drug Filip Grbić, nagrađivani romansijer, kad sam ga u subotu oko četiri po podne pozvao sa svog očajnog mobilnog, Nokijinog sokoćala iz 2007, koje mi je i dalje odano, mada je mikrofon počeo da riknjava, pa se telefonom služim kao pravi egocentrik, tako što odmah zamolim sagovornika da što više sluša, a što manje govori jer ja ga ionako neću čuti: „Slušaj, brate, pre sat vremena popio sam pivo s Uelbekom na Avali. Sad nas je taj njegov šofer dovezao do grada, a dogovorili smo se da se predveče vidimo negde u Zemunu. Ispričao sam mu za ove divlje svinje što su s Ratnog ostrva preplivale Dunav pa sad tumaraju po Novom Beogradu i Zemunu. On kaže da bi rado video divljač kako se slobodno kreće po urbanoj zoni.” „Šta?”, rekao mi je Filip, posle duže pauze, za vreme koje sam mislio da on već priča nešto, ali da ga ja ne čujem. „Znači, ipak je došao? Pa što mi nisi pre javio?” „Nisam stigao, Filipe, ti znaš da bih ti
odmah javio. Nego je pre podne bila žešća akcija. Onda nas je vozač ostavio u Belom Potoku, i nas dvojica se s te strane popeli gore na Avalu, pa se onda spustili dole na Pinosavu, tu popili pivo u restoranu ‘Lipovica’, i onda se dovezli nazad do grada.” „I... kako je bilo?” „Pa ono... dobro je bilo. Kad smo počeli da susrećemo ljude, ja mu rekao: stavi tamne naočare da te ne gnjave obožavaoci, i to... On nije hteo da stavi. Kaže: i ovako vidim slabo, a i naočare mi žuljaju uši. U redu, nastavimo mi, prolaze ljudi, gore, kod Tornja, bilo dosta sveta, ovaj ide bez cvikera, ali niko mu nije prišao, ama baš niko. Nisu ga gušili, izgleda da ga niko nije prepoznao.” „Pa kako je on podneo to penjanje?” „Ne znam ni ja kako, Filipe. Još je i pušio, skoro sve vreme. Ali ide čovek, sporije malo, ali ide. Alal mu vera.” „A to za Zemun? Kad ćete da se nađete, gde?” „Ne znam još. Frka mi malo. Pokušaću da ga odgovorim od te ideje, bolje da idemo negde drugde. I Mišel se popišmanio malo kad sam mu dodatno objasnio, ono, znaš, da je Zemun na Dunavu, da je Dunav reka, da u rekama ima tih reptila... Ono, kažem ja njemu: ne možeš da uživaš u svinjama ako ne rizikuješ da te dohvati krokodil. A on se smeje, pa kaže nešto u stilu: Francuzi ne kapiraju taj vaš balkanski humor, ali ja sam rođen u Indijskom okeanu.” „A ko će sve da ide?”, pita još Filip, sad ga malo bolje čujem. „Ideš sâm s njim ili ide još neko?” „Pa ono, kao, sami idemo. Je l’ bi pošao i ti?” „Ja bih, ali, mislim, ako vas dvojica imate dogovor, ne bih da smetam, znaš...” „Ma daj, brate, šta ti je. Idemo nas trojica zajedno.” „E, hvala ti, hvala.” „Nemoj da zahvaljuješ, Filipe, aman, čoveče, zar ne vidiš da se zajebavam?”
Direktor: Jelena Drakulić-Petrović Direktor izdavaštva: Sreten Radović Glavni urednik: Predrag Mihailović Urednik POP&kulture: Neven Džodan Tehnički urednik: Zoran Stojković Redakcija: Tatjana Nježić, Miona Kovačević Email: kultura@ringier.rs
Klasika Animirani spektakl Beogradske filharmonije
Ovako će izgledati “Diznijeva fantazija uživo” Beogradska filharmonija i šef-dirigent Gabrijel Felc spremaju se za spektakl “Diznijeva fantazija uživo“ koju će izvesti na besplatnom koncertu zakazanom za 23. jun, na čuvenom muzičkom pikniku kod Ušća, u novobeogradskom bloku 13. Iz Beogradske filharmonije otkrivaju koje će to čuvene numere klasične muzike uživo izvoditi ispod velikog ekrana. - Senzacionalna produkcija “Diznijeva fantazija uživo” predstavlja kompilaciju originalnog filma Volta Diznija iz 1940. godine „Fantazija“ i filma „Fantazija 2000“, zvanično nikada prikazanog na našim prostorima. Tako će koncert otvoriti zvuci iz čuvene Pete simfonija L. van Betovena i to iz “Fantazije 2000”, odmah za njom slede delovi iz originalnog Diznijevog filma uz “Pastoralnu simfoniju” istog kompozitora, segment iz “Krcka Oraščića” P. I. Čajkovskog i, posebna poslastica - “Mesečina” K. Debisija uz animiranu sekvencu koja je izostavljena iz originalne Fantazije 1940. Potom će Filharmonija odsvirati “Žar pticu” I. Stravinskog uz jedinstvenu animaciju iz Fantazije 2000, zatim antologijski “Ples časovnika”, A. Ponkijelija i “Čarobnjakovog šegrta”, P. Dikaa, uz čuvenu borbu Mikija Mausa i metle - koji je “krivac” za nastanak ovog dugometražnog remek-dela. Koncert će u finale uvesti prizori iz nove verzije Fantazije, uz Marš (E. Elgar), “Rimske pinije” (O. Respigi) kao i “Karneval životinja” (K. Sen-Sansa) - navode iz Filharmonije uz napomenu da očekuju 50.000 ljudi iz celog regiona. Koncert počinje u
20.30, a kapije za početak piknika biće otvorene tri sata ranije.
Čuvena sekvenca sa nilskim konjima
Sekvencu „Ples časovnika“, nesumnjivo najkomičniju u „Fantaziji“, zapamtile su brojne generacije. Volt ju je zamislio kao parodiju na klasični balet s nilskim konjima, nojevima, slonovima i krokodilima. U nastojanju da što uverljivije prenesu pokrete na papir, animatori su proveli mesece posmatrajući profesionalne igrače Mardž Čampio i Irinu Baronovu. Od pomoći su im bili i detaljni glineni modeli koji su izvajani u odeljenju za modele Diznijevog studija tako da olakšaju crtanje likova u različitim pozama.
Istorija “Fantazije”
1940 godine, 12 godina nakon što je Miki Maus zapanjio publiku zviždući sinhronizovanim zvukom, Volt Dizni je stvorio “Fantaziju”, dugometražni film koji je postao prekretnica, ne samo u animaciji, već i u istoriji filmskog zvuka. Po prvi put, višekanalna filmska muzička pratnja okružila je publiku u stereo separaciji. Diznijevi inženjeri u patentirali su „Fantasaund“, inovativni sistem za reprodukciju zvuka. Muzika je prvi put u istoriji filma snimljena u nekoj vrsti stereo
Jugosloven u Diznijevim redovima
Dizni je prvobitno planirao da umesto „Pastoralne simfonije“ iskoristi muziku jednog francuskog kompozitora koja bi više pogodovala planiranom vedrijem sadržaju, ali se na kraju, uprkos mišljenju dirigenta Leopolda Stokovskog, ipak odlučio za Betovena. Animacija ovog segmenta poverena je crtačkim zvezdama Frediju Muru i Vardu Kimbalu, dok je Oto Englander, jedini Jugosloven među Diznijevim saradnicima, predvodio tim za razvoj priče. Trenutak kada se u uvodu grupa pegaza spušta na površinu jezera tako upečatljivo dočarava sinergičnu lepotu animacije i klasične muzike. Trideset godina nakon što je snimljena, iz sekvence su izbačeni delovi koji odražavaju rasne stereotipe međuratnog doba, poput crnog kentaura koji belom polira kopito.
само
formata, a sistem od 33 zvučnika stvarao je utisak kao da se simfonijski orkestar nalazi u bioskopskoj sali. Dizni je koristio klasičnu muziku u svojim crtaćima pod nazivom “Luckasta simfonija”, koje je smatrao odskočnom daskom ka ostvarenju dugometražnih animiranih filmova. Međutim, posle “Snežane i sedam patuljaka”, shvatio je da ne može da se vrati formatu “Luckaste simfonije” i počeo je da traži drugačiji pravac uz muziku koja je evocirala snažne vizuelne slike. Volt se konačno odlučio za “Čarobnjakovog šegrta”
Pola Dukasa. Kada se obratio Leopoldu Stokovskom, dirigentu Filadelfijskog orkestra, Volt je ubrzo otkrio da Stokovski ima neke ideje o tonskom bojenju koje su bile savršene za animaciju i da je već eksperimentisao sa revolucionarnim metodama snimanja zvuka za filmove. Rad na “Čarobnjakovom šegrtu” počeo je krajem 1937. i završen je 1938. godine, ali su do tada troškovi toliko prevazišli projektovane sume da se nisu mogli isplatiti kada bi film bio prikazan u kratkometražnom formatu. Dizni je počeo da konceptualizuje celovečernju predstavu koristeći kratke odvojene komade u jednoj prezentaciji koja bi bila kao svojevrsni “vizuelni muzički koncert”. U odabiru programa, Dizni je angažovao Stokovskog i istaknutog muzičkog kritičara i kompozitora Dimsa Tejlora. Njih trojica su slušali stotine sati muzike i proučavali svetski poznata umetnička remek-dela pre donošenja konačnih odluka. I Dizni i Stokovski hteli su da eksperimentišu sa novim tehnikama projekcije i zvuka. Muzika je snimljena u tehnioci “Fantasound” na devet optičkih snimača, koristeći osam muzičkih kanala, plus klik traku za zvučnu sinhronizaciju animacije. Stokovski je 1938. dirigovao studijskim orkestrom u izvođenju “Čarobnjakovog šegrta”, a 1939. predvodio je Filadelfijski orkestar u snimanju preostalih zvučnih zapisa. Pošto je zvučni sistem zahtevao upotrebu više zvučnika, bioskopske sale su morale da budu posebno opremljene uz veliki trošak, što je prouzrokovalo ograničenu distribuciju. Završeni film premijerno je prikazan u Brodvejskom teatru u Njujorku 13. novembra 1940. Iako je ograničena distribucija skoro 30 godina sprečavala da “Fantazija” postane profitabilna, ona se danas smatra originalnim filmskim klasikom i od 1969. godine prolazi kroz stalna reizdanja.
БИБЛИЈА
у 365 прича и слика 399 дин. ПЕТА КЊИГА
НА КИОСЦИМА ОД 22. МАЈА