Utorak 9. jul 2018. Blic broj 8041 www.blic.rs
POP&Kultura
Ana Ristović
Današnjica nije nimalo laka, sve manje ljudi želi da misli
Danas jednim klikom na mobilnom telefoni vi nonstop čitate nekakve informacije i to obilje zapravo obezvređuje svaku informaciju koju pročitate, ma koliko ona bila velika, skandalozna ili minorna, kaže Ana Ristović.
❯
2 POP&Kultura
Naslovna
❯
Sva mudrost
Neven Džodan
NOVA KNJIGA PESAMA Ane Ristović “Ruke u rukama” objavljena je upravo u izdanju “Arhipelaga”, a nastajala je u proteklih godinu dana tokom njenog boravka u Berlinu i puna je prizora iz neposredne stvarnosti sa kojom se suočavamo i mi ovde, ali i ljudi u drugim gradovima, kao što je Berlin. - Ova knjiga je pisana sa određenom lakoćom za šta je zaslužna, između ostalog, i količina slobodnog vremena koju sam imala na raspolaganju, tačnije, bila sam na rezidencijalnoj stipendiji DAAD fondacije za pisce i umetnike koja mi je omogućila da godinu dana nesmetano pišem i učim nemački jezik. U ovoj knjizi ima više ljudi nego što je to u bilo kojoj mojoj prethodnoj pesničkoj zbirci. Gotovo da ne postoji pesma u kojoj se ne pojavljuje neko lice, koje je konkretna inspiracija, a u pitanju su osobe koje sam posmatrala na ulici tokom boravka u Berlinu ili tokom života u Beogradu. Svaka od tih ličnosti nosi neku našu zajedničku sudbinu, patnju življenja ovog trenutka, današnjice koja nije ni malo laka, bez obzira na to da li se nalazite u Srbiji ili na nekoj drugoj tački sveta. U tom smislu ove pesme kao da se rukuju, svaka pesma pruža ruku onoj drugoj. I naslov “Ruke u rukama” sugeriše nekakvo zajedništvo između međusobno udaljenih nepovezanih životnih priča i pojava. Koliko vam je bila inspirativna berlinska stvarnost u odnosu na beogradsku? - Berlinska stvarnost je trenutno vrlo mirna i prvo sa čime sam se suočila tamo je izuzetna smirenost na licima ljudi. Prosto se oseća kako je ta ekonomska stvarnost i svakidašnjica tamo neuporedva sa ovom ovde. Oni nisu opterećeni onime sa čime se mi redovno ovde opterećujemo, a trebalo bi da budu neke uobičajene stvari. U tom smislu, bez obzira na to iz kog socijalnog okruženja dolaze, Berlin je mešavina svih mogućih nacionalnosti, kultura i jezika, posebno u poslednjih nekoliko godina. Ako bismo uporedili Berlin i Beograd, zajednička im je ta izvesna trauma koju nose oba grada po pitanju rušenja i građenja, tamne strane istorije koju nose sa sobom, a ono što su Nemci izvanredno sproveli to je ta vrsta katarze i suočavanje sa vlastitom mračnom prošlošću. Gotovo ni u jednom delu Berlina vi nemate mesto koje vas ne podseća na Jevreje koji su odvedeni u Aušvic. Nekako ta njihova potreba za suočavanjem je konstantna iz generacije u generaciju. Iz Berlina sam se vratila prepuna energije koju vam da život u nekom drugom gradu gde ste oslobođeni svakodnevnih obaveza, odlaska na posao... ali već nakon 15 dana kao da sam izgubila tu energiju. Dovoljan mi je bila odlazak od kuće do posla i nazad kroz ulice koje su raskopane, pešačenje, preskakanje prepreka... Ali dobro... tu je poezija da joj se okrenemo u trenucima očaja. Dosta pesama u ovoj knjizi je kritički intonirano? - Naprosto smatram da je zadatak svakog mislećeg bića, a pogotovo osobe koja piše, da ako govori o stvarnosti da se kritički osvrne na nju, a mi danas ovde imamo i te kako materijala za to pa je i poezija jedan od medi-
Na samom kraju knjige je pesma u kojoj Ana Ristović kaže šta nije rekla ni u jednom intervjuu. Kako pišete pesme? Pišem ih u rokovniku Elektrodistribucije Srbije, kad napišem pesmu, upali se svetlo.
ja koji omogućava da se na taj način o stvarnosti govori. Kolika je odgovornost pisca, pesnika prema publici danas? - Ako ste pisac odgovorni ste ne samo prema čitaocima nego na neki način i prema onome što pišete. Vi ste neko ko upija svet oko sebe i koji ga transponuje u pesničku stvarnost. Dakle, neko ko reaguje na svakodnevicu oko sebe i to jeste jedan oblik kritičke svesti i promišljanja sveta. Poezija o svetu govori na indirektan način, ali svaki čitalac je onaj koji pesmu doživljava na svoj sopstveni način. Zbog toga - koliko čitalaca toliko i tumača poezije. Pezija kao takva je živa umetnost koja se ne završava na papiru već nastavlja svoj život iz jednog čoveka u drugog. Kako je pozicionirana poezija u savremenom društvu? - Jeste da se danas mnogo više čitaju romani i upijaju se neki drugi sadržaji, prvenstveno vizuelni, mediji diktiraju ono što je popularno, ali poezija nikad nije bila umetnost kojoj je posvećena neka šira masa ljudi, ona je oduvek bila umetnost koju je degustirala jedna manja grupa posvećenika. Zbog toga što poezija, kakva god bila, zahteva izvestan napor promišljanja od čitalaca. Ona se ne čita da bi se prekratilo vreme i ne služi za tu neku vrstu lake zabave već služi podsticanju nas samih na mišljenje i na razmišljanje o svetu, a danas čini mi se sve manje ljudi želi da misli. Zbog toga je i sve je veća potreba za zabavom? - Nažalost, što je više ljudi koji tako razmišljaju, to je stepen neke kritič-
Nagrade “Ruke u rukama” su deveta pesnička knjiga Ane Ristović. Za poeziju je dobila „Brankovu nagradu”, nagradu „Branko Miljković“, nemačku nagradu „Hubert Burda Preis“, nagradu „Milica Stojadinović Srpkinja“, „Disovu nagradu“ za pesnički opus i nagradu „Desanka Maksimović“ za ukupan doprinos srpskoj poeziji. Njene knjige objavljene su na slovačkom, slovenačkom, nemačkom, mađarskom, makedonskom i engleskom jeziku, a pesma „Oko nule“ uvrštena je u pedeset najboljih ljubavnih pesama sveta po izboru žirija britanskog časopisa “The Guardian”.
ke svesti manji i to je veća mogućnost manipulacije masama. Kada imate masu, naciju, populaciju ljudi koja samo želi da se zabavlja i da zaboravi onda je to jedno telo kojim je vrlo lako moguća upravljati, manipulisati i pretvoriti ga u ne samo jeftini birački aparat nego u manipulativnu snagu koja će sutra biti spremna da bude roblje ovog ili onog sistema. Tako da i te kako treba misliti, razmišljati i čitati zahtevne knjige. Negde ste napomenuli da su naši mozgovi danas poput papirnatih lampiona koje će spržiti malo jača svetlost. - Da, jer informacije su svuda oko nas. Ranije nije tako bilo. Danas jednim klikom na mobilnom telefoni vi non-stop čitate nekakve informacije i to obilje zapravo obezvređuje svaku informaciju koju pročitate, ma koliko ona bila velika, skandalozna ili minorna. Sve se svodi na isto jer se sve kratko zadržava u mozgu i ne podleže nikakvoj proveri, a pitanje je ko je taj ko servira informaciju i odašilje je u svet. U tom smislu živeti u današnjem trenutku je veoma teško, ali to je nešto što je deo globalnog trenutka u kome živimo. Tako sam u ovoj knjizi napisala jednu pesmu o novim grobljima. To su groblja mobilnih telefona. Kada pogledate zapravo izloge radnji sa mobilnim telefonima vi kao da vidite gomilu nadgrobnih spomenika. Pomislila sam kako će to jednog dana biti naši nadgrobni spomenici čija je funkcija bila da nas povežu sa drugima, a što su nas više povezivali, naša je usamljenost bila sve veća. I tako su nas sahranili dok smo još bili živi. Iako i ja koristim mobilni telefon imam potrebu da se ironično, često sa izvesnom dozom humora osvrnemo na određene pojave svakodnevnog života. Ili su to na primer turistički aranžmani. Nikada se, čini mi se, nije više putovalo, a ljudi donose sve manje utisaka i sebe sa tih putovanja. Uglavnom donose fotografije koje onda prikazuju drugima. Kao da putujemo zbog drugih, da bi njima pokazali gde smo bili, a ne zbog doživljaja. I taj doživljaj je nešto što iščezava sa ovog sveta, a mi smo svi okrenuti događajima i informacijama koje nam serviraju te događaje. Uskoro planirate da objavite i knjigu o zaboravljenim predmetima? - To je rukopis koji sam završila u Berlinu i on bi trebao takođe da bude objavljen u “Arhipelagu”. To je knjiga lirskih zapisa o predmetima koje smo nekada koristili kao što su flopi disk, pejdžer, video i audio kasete, tranzistor, pisaća mašina, a ima onih koji pripadaju još nekom davnijem vremenu kao što je pegla na žar, ručni mlin za kafu... i tako te predmete pokušavam da sačuvam od zaborava, a često ih povezujem sa nekim vlastitim pamćenjem i sećanjima. To uvek izaziva osećanje bezbrižnosti, nostalgije, a često i smeh.
Slobodan Maldini
Umetnost u Srbiji je nekoherentna, nedosledna i predstavlja improvizaciju pojedinaca bez jasnog stava i ideje
POP&Kultura 3
Ceo život sam imao problem da objasnim ovoj sredini da je sve što se meni dogodilo bilo istinito. Kao što sam morao da objašnjavam i da su ti spomenici bili stvarni, budući da su sagrađeni na Kosovu i da ih je tokom ludnice devedesetih lično srušio Slobodan Milošević, da sam ja zbog tih spomenika bio hapšen i zamalo robijao jer su pogrešno tumačili njihove poruke, kaže Slobodan Maldini u razgovoru za “Pop & kulturu”. Miona Kovačević SLOBODAN MALDINI (63) deset godina je pisao kapitalno delo “Istorija srpske umetnosti XVIII-XXI veka” (izdavač: Knjiga Komerc, Beograd) koje je premijeru imalo na 63. Beogradskom sajmu knjiga, a nedavno i zvaničnu promociju u Narodnoj biblioteci Srbije. Delo koje je ugledalo svetlost dana bez državne podrške pojavilo se u čak dva izdanja – na srpskom i engleskom – zahvaljujući autoru “koji je zamenio gomile institutâ, institucija i timove profesionalaca kojima bi, u normalnoj zemlji, to bio posao celoga života” i njegovoj “monaškoj posvećenosti i istrajnosti”, kako su to ocenili govornici na promociji: akademik prof. dr Časlav Ocić, prof. dr Zoran Lazović i grafički dizajner Darko Čonkić. Ovim povodom razgovarali smo sa gospodinom Maldinijem o samoj knjizi, položaju srpske umetnosti i kulture, ali i daleko širim temama poput religije, filozofije, života i smrti, u koje ovaj arhitekta, pisac i ilustrator, kako sam navodi, uranja do dna. - Pošto je bilo nemoguće da pokrijem sve od praistorije do danas, opredelio sam se za period od Velike seobe Srba i da stanem na prvoj dekadi 21. veka, jer sa drugom još uvek ne znamo šta se dešava. Koncepcija mi je bila da napravim knjigu koju će svi da razumeju, od školaraca do doktora nauka, što nije jednostavno. Do danas imamo razna izdanja koja su filozofiranja, razmišljanja, analize, sinteze... u kojima rečenica traje preko cele strane, čitate je 15 minuta i ništa ne shvatate. Moj cilj je bio da svi sve shvate: kratko, jasno, jednostavno, sa puno ilustracija, gde se objašnjavaju osnovne stvari, ništa dubinski i ništa previše, ali interesantno. Pri tom je knjiga izuzetno ozbiljna
Intervju sa više od 3.000 ilustracija i 2.000 imena samo u indeksu, uz još 1.000 van indeksa - kaže Slobodan Maldini na početku razgovora za “Pop & kulturu”.
Spomenik memorijalne arhitekture u Istoku
Kakve su reakcije kolega? Nešto ih nismo primetili ni na promociji knjige? - Pre tri godine sam neke od naših poznatih istoričara umetnosti, sa kojima sam 40 godina veliki prijatelj, zamolio da napišu recenziju; ona mi je trebala formalno da bih konkurisao kod ministarstva. Jedan od naših najvećih, najpoznatijih i najcenjenijih me je odbio na brutalan način. Pa je i drugi odbio. Tada sam shvatio da sam ja njima konkurencija. Pokušao sam da dođem i do komentara ostalih, nisam uspeo. Žalosno je što se ta elita istoričara umetnosti koji kreiraju naše stanje, koji su na najvišim pozicijama, ne oglašava. Možda zato što ne znaju kojoj grupi estetičara pripadam. Koje su to grupe? - Kod nas se već decenijama radi o sukobu dva mejnstrima u estetskom smislu. Jedan, vladajući, zagovara estetiku šezdesetih i sedamdesetih, u smislu avangarde i postavangarde. To su ljudi koji zastupaju gledište onih koji su išli ispred vremena, a koji su se etablirali, izlagali i na Bijenalu jer ih je država tamo delegirala, u svim su muzejima i pojavljuju se svuda. Ali, s druge strane, imamo stotine, da ne kažem hiljade, drugih umetnika koji postoje i čiji je put malo drugačiji. Imamo dvadeset elitista a hiljadu ostalih zanemarujemo. Ako se pojavi neko ko ne ide uz taj mejnstrim, to je opasno, pre svega za one koji taj mejnstrim diktiraju. Za mene je bio najveći problem kako da se objektivno postavim u celoj stvari. Biti objektivan znači ne biti ni deo mejnstrima ni deo ovih drugih. Biti objektivan znači ne uneti svoje lično duboko mišljenje već se bazirati na činjenicama. Koji su bili vaši kriterijumi za odabir umetnika? - Rukovodio sam se činjenicama da su autori zastupljeni u monografijama, u istorijama, da su izlagali na određenim mestima... Da li mi se lično dopadaju ili ne, nije bitno. Nisam se bavio arbitriranjem. To sam ostavio istoriji. Ako je neko prisutan u muzeju, ko sam ja da ga isključim? Da li je taj u tom muzeju zastupljen na pravedan način ili nije ni trebalo da bude zastupljen, ja u to ne ulazim. Ušao je u istoriju i sad je gotovo. Ako se neko nalazi u depou MSU, nalazi se i u mojoj knjizi. Iz ugla nekoga ko je tako temeljno proučavao savremenu srpsku umetničku scenu, kako biste je ocenili? - Današnja umetnost u Srbiji je nekoherentna, nedosledna, predstavlja improvizaciju pojedinaca koji nemaju jasan stav niti ideju kojom mogu da privuku pažnju kritičara i javnosti uopšte. Umesto novih pokreta i praksi kojima obiluje umetnost Zapada, srpski autori se nalaze u začaranom krugu neuspeha, razapeti između finansijske nemaštine zbog nespremnosti države da im pomogne i rasula zbog nepostojanja novih, svežih i autentičnih ideja. Autori se okreću nacionalnoj prošlosti, istraživanjima na polju estetike, a retko se bave društvenim problemima i ideološkim aspektima umetnosti. Bezlična, bezidejna, uz odsustvo kritike pa i samokritike, savremena arhitektura u srbiji doživljava duboki istorijski pad. U ovakvom okruženju umetnici gube svoje prepoznatljive institucije, one su prepuštene ukusu stranih žirija i kustosa. Stranci odlučuju o učešću
srpskih umetnika na nacionalnim izložbama ili njihovom predstavljanju na najprestižnijim međunarodnim izložbama, što je nedopustivo. Imate li zamerke na izbor naših predstavnika na bijenalima arhitekture i likovnih umetnosti u Veneciji? - Prošle godine srpsku arhitekturu je u Veneciji predstavljao službenik državne uprave, arhitekta Branko Stanojević, koji je izložio tuđu intelektualnu svojinu - veliki mural poznatih nekadašnjih studenata Bogdana Bogdanovića potpisavši je kao autor a izostavivši imena pravih autora. Na Venecijanskom bijenalu (umetnosti) 2015. predstavljao nas je Ivan Grubanov radom “Ujedinjene mrtve nacije” koji predstavlja plagijat rada “Zastave sveta” američkog umetnika Dejva Kola. O katastrofalnim ostvarenjima nekih drugih predstavnika Srbije moguće je napisati posebnu studiju. Ko je kriv za takvo stanje? - Znam da je uzaludno da okrivljujem državu za nerazumevanje, nepoštovanje umetnika i omalovažavanje rada kojim se intelektualni sloj društva kojem i sâm pripadam, bavi. Po visini sredstava koja izdvaja za kulturu, Srbija je na nezapamćeno niskoj poziciji u svetu. Bavljenje umetnošću u Srbiji je život u stanju zombija. Ne tako davno predsednik Akademije arhitekture Srbije je rekao da sam duševno oboleo. Tanka je to linija. Da se neko usudi da 10 godina života provede (neću da kažem protraći, jer što je za nekoga traćenje, za mene je idealno proveden život) na jednom takvom projektu, neko će reći, pa da, on je poludeo. Na svu sreću, ima još ljudi koji veruju u takve stvari, za razliku od države. Ne verujem da će država ikada stati iza takvih projekata i ljudi koji nisu iz njihovih redova. Niste vi od juče u nemilosti države? - Kao student i postdiplomac Bogdana
Bogdanovića, od njega sam dobio da radim svoje prve radove - tri spomenika memorijalne arhitekture na Kosovu posvećena bratstvu i jedinstvu Srba, Albanaca i Roma u Klini, Istoku i Kačaniku. Zahvaljujući tim spomenicima sam 1985. učestvovao na Pariskom bijenalu i to na poziv direktora Žorža Budaja. Moji radovi bili su izloženi odmah uz radove Kita Heringa, koga sam tamo upoznao, zajedno sa Aldom Rosijem, Tadaom Andom i tada mladom Zahom Hadid. Ja sam se kao klinac, novajlija, našao u društvu sa takvim veličinima! Ceo život sam posle imao problem da objasnim ovoj sredini da je sve što se meni dogodilo bilo istinito. Kao što sam morao da objašnjavam i da su ti spomenici bili stvarni, budući da su sagrađeni na Kosovu i da ih je tokom ludnice devedesetih lično srušio Slobodan Milošević, da sam ja zbog tih spomenika bio hapšen i zamalo robijao jer su pogrešno tumačili njihove poruke. U kom smislu? - Pitali su me zašto su vrata na mom spomeniku okrenuta prema Tirani, a da ja ni ne znam u kom pravcu je odatle bila Tirana, onda, zašto je moj spomenik sa sedam elemenata, “jer je Kosovo 7. republika” (ni za to nisam znao), zašto su četiri obeliska – “jer se katolici krste sa četiri prsta” - zašto trougaona građevina bez krova – “jer su to pravoslavci koji se krste sa tri prsta, pa tu nema budućnosti”... Oni su to tako tumačili. To su opasne stvari bile zbog kojih su me zatvarali a, sa druge strane, zbog tih spomenika su me pozvali u Pariz. Zašto je Milošević srušio vaše spomenike? - Ja sam bio najbliži saradnik Bogdana Bogdanovića, a on je bio kućni prijatelj Ivana Stambolića. Njih dvojica su odlučila da me pošalju na Kosovo da uradim ta tri spomenika. Država je
❯
4 POP&Kultura
Intervju
❯
svaki platila oko 2,5 miliona maraka. Rušenje spomenika u Klini 1991. naručio je Slobodan Milošević kao odmazdu za to što su Albanci digli u vazduh granično kamenje između Srbije i Albanije. Goran Milić je sa “Jutelom” snimio rušenje, ali niko drugi se više nije našao da zabeleži. Nastao je muk. Otišao sam kod Bogdana Bogdanovića da mu se požalim i izvinim za sve. Rekao mi je “ne može Milošević tako da se ponaša, ja ću njemu uputiti pismo”. To pismo mu je zapečatilo sudbinu i posle njega Bogdanović je otišao u izgnanstvo u Beč a moja karijera je brutalno presečena. U takvim okolnostima, kada nisam mogao da nađem zaposlenje, moje jedino opredeljenje je bilo da se bavim pisanjem i izdavanjem. Uklonili su vas i sa projekta Srpska enciklopedija? - Paralelno sa pisanjem knjiga radio sam u SANU, kao urednik za Leksikon pojmova likovnih umetnosti koji je pokrenula Olga Jevrić. Do dan danas samo je izdat prvi tom. Kasnije sam postao urednik Srpske enciklopedije, a onda su me izbacili iz celog projekta jer su se pojavili neki pametniji i moćniji od mene a ja sam nastavio sam da radim i izdajem knjige. Zašto vas je hrišćanstvo razočaralo? - Reći ću vam kroz primer. Pre 7-8 godina radio sam master plan manastira Kovilj. Koštuničina vlada im je vratil 1.300 hektara i ja sam išao sa prvim čovekom manastira da obiđem imanje sačinjeno od šuma, polja i parloga. Pedsest godina niko tu ništa nije posejao, a na jednom parlogu seljak je napasao svoje ovce. Svešteno lice je izašlo iz džipa sa američkim tablicama (neka donacija) i reklo seljaku: “Marš odavde, da te više nisam video, ovo je crkveno!” To je samo jedan primer koliko se crkva odvojila od naroda. Tokom sledećih godina oni su posekli ne znam koliko šume i prodali. Surovi kapitalizam i plitka vera. Oni koji su stvarali pravoslavlje nisu bili tako plitki. Onda sam bio u Hramu Hristovog groba u Jeruslimu. Na sve strane komešanje, naoružani vojnici sa dugim cevima, u čizmama, počinju da prave red: jedne izbacuju, druge stvaljaju preko reda, paradiraju. Rekao sam sebi, ovo više nije moje mesto. A znate li da u Indiji nema gladi? Otiđi-
Spomenik u Klini
KNJIGA U BROJKAMA
270 tematskih poglavlja; 848 stranica; 2.000 likovnih stvaralaca; 3.000 fotografija i crteža u boji; 3.500.000 slovnih znakova
Čiji je Lubarda? Kako ste u vremenu postojanja Jugoslavije pravili odrednicu šta je srpska umetnost i koji su slikari srpski a koji ne? - Jedno poglavlje posvetio sam crnogorskim slikarima ali ceo ovaj naš region je toliko isprepleten... Sam Leonid Šejka je, kad su ga pitali je li Ukrajinac ili Rus, odgovorio, ne znam nisam pitao oca. Majka mu je bila Katarina Zisić (Zisijadis), Cincarka iz Loznice. Iz Crne Gore su mi zamerili što sam Dada Đurića uvrstio u srpski deo. Ako je crnogorski slikar, zašto nisu bar jednu monografiju o njemu izdali? Dado je francuski slikar a potom i srpski umetnik jer je u Beogradu živeo i učestvovao u Medijali i tu se formirao. On je iz Beograda otišao srpskim kanalima u Pariz. U Francuskoj ima svoje ime. Crnogorci su ga se setili godinu dana pred smrt, kad je već bio teško bolestan, da ih predstavlja na Bijenalu u Veneciji, kao što su se setili Marine Abramović iaka ona sama za sebe kaže “ne znam šta sam”. U američkoj i zapadnoevropskoj literaturi vodi se kao srpska umetnica, jer je živela u Beogradu, iako su joj roditelji Crnogorci. Pola Beograda su, u tom smislu, Crnogorci. Sve je to toliko povezano. Lubarda i Milunović su gromade iz Crne Gore ali Lubarda je živeo u Beogradu, imao atelje u potkrovlju. Kad su došli stranci da vide ko je to u Sao Paolu izlagao, da vide njegove slike, Tito je preko noći naredio da mu se dodeli vila na Dedinju pa su čak tu noć posipali po patosu boju da izgleda kao da je tu živeo i radio. Tako je lubarda dobio tu kuću. Nikada je nije voleo, smatrao je da ga prisluškuju, bilo mu je hladno, ali živeo je u gradu, ostavio je u srpskom slikarstvu pečat. Jeste Crnogorac po meri etničkog porekla ali u kulturnom, umetničkom smislu, on pripada srpskom sllikarstvu. Pa i mene kad pitaju kako sam ja to Maldini pa Srbin, pitao me je i patrijarh na jednom viđenju, ja sam odgovorio da su i moj otac i deda i pradeda ratovali za Srbiju. Ako krenemo tako, ovde su bili i Rimljani i Kelti... Naša genetska struktura je promenjena, ali ona kulturna je vrlo bitna: šta su Beograd i Srbija njima dali. Svi ti ljudi su se ovde obrazovali, ovde su svoju karijeru započeli, ako su kasnije otišli, to je njihova stvar, ali odavde je sve krenulo.
te u bilo koji hram sika u vreme ručka i dobićete besplatan obrok. U najvećem hramu dnevno ruča 40.000 ljudi! Tamo ljudi osećaju potrebu da ono što imaju podele sa drugima, za razliku od ovih naših koji imaju i kažu, ja imam zato što ti nemaš ili zato što tebi ne dajem ništa. To je liberalni kapitalizam u koji smo upali. Postoje civilizacije koje imaju ta sredstva i civilizacije koje su totalni ignoranti. Mlade civilizacije. Naša je civilizacija onog zakucanog čoveka na krstu, u hramu u kojem danas ordiniraju vojnici sa repetiranim dugim cevima. To je naša slika. Tvrdite da je i Tesla bio hinduista? - Pravoslavna crkva se i dan danas bori da uzme Teslinu urnu, a ne zna da je bio hinduista. Prisustvovao je Prvom međunarodnom kongresu hinduista u SAD. Svami Vivekananda, tvorac preporoda hinduizma s kraja 19. veka, bio je Teslin prijatelj, dolazio je kod njega u Njujork, družili su se. Tesla je putem fizike i matematike dokazivao ono na šta je Svami ukazivao putem hinduizma, a radi se o naučnim stvarima, kosmosu i materiji, o čemu nauka i
dan-danas traži odgovore. Da li su, onda, odgovori na istoku, pre nego na zapadu? - Butan je zemlja koja je najsrećnija na svetu. Nisu najbogatiji, ali su najsrećniji jer imaju ispunjen život. Poražavajuće je da se upravo zapadna civilizacija koja je plitka i mlada - traje tek 2.000 godina bazira na potrošnji i uništenju. Ide tako daleko da uništi celu planetu; nikoga ne interesuje što nestaju šume u Amazonu, što su okeani zagađeni, što kitovi, tigrovi, slonovi, nosorozi nestaju, sve je stvar potrošnje, kupi da bi bacio... Ono što je najžalosnije jeste što živimo u takvoj sredini gde i ne znamo šta nam se dešava. Truju nas sa svih strana: benzinom, hranom, populacijom, nemamo kontrolu, nemamo ništa i živimo jedan potpuno beznadežan život čak ni ne znajući da je beznadežan. U jurnjavi da ima veću platu i veći stan i bolji auto nekome prođe život. Ova sredina je duboko iscrpljujuća, regresivna, blokirajuća, uništavajuća, jednostavno vas uvlači u svoju spiralu. Ako upalite televizor ne možete da se ne nervirate oko Kosova, oko bilo čega. A sa druge strane imamo ljude koji su zadovoljni što su bosi. To je njihovo opredeljenje, to je njihov život. Nama je neshvatljivo da jedan Indus na ulici u Delhiju sebe smatra superiornijim od nekog školarca u Britaniji. Ali, on to zna. Po čemu zna? - Po svemu. Njegovo znanje o svetu je mnogo dublje. Kad su pitali Gandija šta misli o zapadnoj civilizaciji, on je odgovorio “dobra ideja!” Naša godina su njihovi milenijumi. Mi ne možemo da shvatimo njihovu logiku. Nalazimo se u vrzinom kolu gde smo zaključani, zapetljani u našim problemima iz kojih ne možemo da izađemo, samo je stvar pojedinca je da li to može da prevaziđe ili ne. Onog trenutka kad to neko prevaziđe, drugi će reći, ma, on je poludeo. A sa druge strane nekome u Indiji normalno je da se skloni kada prođe krava ili kad mu dođe majmun da ga nahrani. Ovde kad vidimo psa na ulici ili ga šutnemo ili uzmemo štap da ga oteramo. Zapadna civilizacija je predatorska. Nemamo saosećajnost, nemamo empatiju, nemamo odnos prema drugim živim bićima. Smatramo da smo izvan i iznad svega toga.
POP&Kultura 5
Knjiga Povodom 10. jula, rođendana Nikole Tesle
Nije ni srpski, ni hrvatski, ni američki naučnik, nego svetski genije Piše Nenad Dropulić Iako je bio jedan od najvećih heroja nedavne ljudske istorije, Nikola Tesla u svetu nije hvaljen i slavljen koliko zaslužuje. Bez Teslinog rada današnji svet bio bi mnogo drugačiji, ali njegovo ime dugo je bilo zapostavljeno. Tek odnedavno se tehnološki svet, posle gotovo čitavog stoleća, prisetio Tesle i odaje mu priznanje i počast. Ko je bio ovaj genije? Rođen usred oluje tačno u ponoć, Tesla je umro sam u hotelskoj sobi u Njujorku. Izrazito se plašio klica, nikad se nije rukovao i kad sedne za trpezu, tražio je devet salveta. Bio je upadljivo privlačan i uvek besprekorno odeven, govorio je osam jezika i znao je čitave knjige napamet. Pa ipak, Teslini najslavniji pronalasci nisu bili posledica sitničavog i linearnog razmišljanja, nego plod uma podsticanog umetnošću koliko i naukom: zamislio je indukcioni motor šetajući parkom i recitujući Geteovog “Fausta”. Tesla je neumorno radio da pruži svetu električnu energiju, da uvede automate ko-
Pozorište
Svi smo u Brehtovom krugu
ji će ublažiti mukotrpnu svakodnevicu i da stvori mašine koje će jednog dana rat baciti u zaborav. Početkom XX veka stvarao je planove za mobilne telefone, internet, zrake smrti i međuplanetarnu komunikaciju. Njegove ideje su ga nadživele i oblikovale su savremenu privredu. Priča o Tesli je podsetnik da tehnologija može da prevaziđe tržište i da zarada nije jedini motiv za stvaranje izuma. U najnovijoj biografiji ovog velikana “Tesla: Pronalazač modernog” (autor Ričard Manson) prikazuje Nikolu Teslu ne kao superheroja nego kao čoveka. Ova knjiga je izuzetno temeljno istražena i sjajno ispripovedana povest o jednom od najvećih vizionara tehnološkog doba. Njegovi izumi, upornost i osobenjaštvo objašnjeni su jasnim i razumljivim jezikom tako da i laici mogu lako da shvate po čemu se Teslina dostignuća razlikuju od rada njegovih kolega i suparnika. Kraj devetnaestog i početak dvadesetog veka oživljavaju na stranicama ove knjige dok Tesla korača kroz vreme i doslovno izmišlja novi svet koji takođe oblikuje i njega samog. Za Mansona Tesla nije ni srpski, ni hrvatski, ni američki naučnik, nego svetski genije, pionir bežične komunikacije, div koji je postavio temelje današnjeg digitalnog doba. U svojoj jasnoj,
Tatjana Nježic Večeras predstavom u “Ženidba i udadba” se završava 6. pozorišni festival “Novi tvrđava teatar”, na kome je u Vili “Stanković” u Čortanovcima od 4. jula odigrano pet predstava. Sinoć, poslednje takmičarsko veče (8. jul) festivala, pripalo je Euripidovim “Ženama iz Troje” u režiji Nebojše Bradića (Narodno pozorište Priština i Pozorište “Zoran Radmilović”, Zaječar). Govoreći o ovom svom ostvarenju, reditelj je, između ostalog, rekao: - Euripidova antička tragedija „Žene iz Troje“, u kojoj se evociraju događaji posle pada antičke Troje koju su Grci osvojili zahvaljujući drvenom konju, a trojanske žene su žrebom podeljene među pobednicima kao robinje. Ovo je priča o posledicama jednog nepotrebnog rata koji je srušio jednu kulturu, a drugoj naneo nenadoknadive gubitke. Savremene Troje se danas nalaze u blizini antičke, a izbeglice koКavkaski krug kredom
autoritativnoj i veoma čitljivoj biografiji opisao je i objasnio sve faze Teslinog izuzetnog života, povezujući ih sa gradovima u kojima je Tesla živeo i radio, ostvarivao najveće uspehe i doživljavao najteže poraze. Na osnovu obilja izvora na više jezika, prikazao je Teslu sa svim njegovim vrlinama i manama, govori o njegovom neobičnom odnosu prema ljudima, a pre svega prema ženama, iznosi činjenice o dugogodišnjim sudskim sporovima o raznim patentima, kao i o prijateljstvu, razlazu i konačnom pomirenju Tesle i drugog velikana srpskog porekla - Mihaila Pupina, naglašavajući lične razlike između ove dvojice zemljaka. “Tesla je bio introvertan, zatvoren u sebe u svoju nauku. Pupin je bio otvoren prema svetu, oženio se bogatom ženom i verovao je u bogatstvo. Tesla je bio siromašni svetački čovek za kog je nauka bila jedina stvarnost. Naš veliki vajar Ivan Meštrović govorio mi je da je Tesla izmučen i zamršen čovek, a da je Pupin veoma vedar i prijatan za društvo. No, Teslini naučni napori bili su dublji od Pupinovih.” Oslanjajući se na pisma, tehničke beležnice i brojne druge primarne izvore, Manson je stvorio bogatu sliku veličanstveno čudnovatog ličnog života i mentalnih navika ovog zagonetnog prona-
je dolaze iz pravca Bliskog istoka i Male Azije svedoče o ravnodušnosti koju savremeni svet ima prema ljudskim osećanjima, bilo da su to duboka patnja ili nemoćni pravedni gnev zbog gubitka najbližih. Savremeni bogovi, oni koji povlače poteze modernih ratova, ostaju gluvi i nemi na ovaj krik - naveo je Bradić. Po njegovim rečima, Euripidov komentar događaja vezanih za Peloponeski rat - skandalozno skrnavljenje gradskih hermi pred početak sicilijanske ekspedicije, te atinski pohod na neutralni otok Melos prilikom koga je sve stanovništvo pobijeno ili bačeno u roblje, ovu dramu profilišu kao jak protest protiv besciljno vođenog rata, te protiv političkih stremljenja koja su dovela do nesrećne sicilijanske ekspedicije. - Kao što lekovi podsećaju na otrove, kao što bolovi mogu da izazovu nasladu, a razdragano veselje donese iznenadnu tugu, tako se iz ove antičke tragedije o posledicama rata, surovosti pobednika i osvete žrtava, razvijaju podsticaji koji, afirmišući patnju, donose intenzivan priliv života savremenom gledaocu. Sve ovo čini Trojanke aktuelnim i provokativnim i u našem vremenu i na našim prostorima - kazao je Nebojša Bradić. Uloge tumače Ivana Kovačevuić, Ana Bretšnajder, Milena Jakšić, Isidora Građanin, Igor Damnjanović i drugi, a produkcija predstave „Žene iz Troje“ uključuje nekoliko pozorišta i festivala iz Srbije, Grčke, Hrvatske i BiH. Koproducenti predstave su Narodno pozorište Priština i Pozorište „Zoran Radmilović“ Zaječar. Veče pre toga izveden je “Ventilator” Karla Goldonija (reditelj Jaka Ivanc, Novosadsko pozorište i gledališče Koper), a izuzetno veliko interesovanje pobudio je Brehtov “Kavkaski krug kredom” u režiji Paola Mađelija (Narodno pozorište Sarajevo) u kojoj igraju čuveni regionalni glumci Maja Izetbegović i Ermin Bravo, kao i Ermin Sijamija, Aleksandar Seksan, Vedran Đekić, Nerman Mahmutović i drugi. “Kavkaski krug kredom”, podsetimo, slovi za jedan od najintrigantnijih komada Bertolta Brehta (1898-1956), poznatog i po društvenoj
lazača. Ričard Manson je američki pisac i zagovornik čiste energije. Napisao je nekoliko knjiga o energetskoj politici Sjedinjenih Država i biografija. Direktor je Organizacije za čistu energiju Srednjeg zapada u okviru Fonda za odbranu životne sredine, neprofitne nevladine organizacije koja se zalaže za pravna i naučna rešenja u zaštiti čovekove okoline. * Autor je prevodilac knjige “Tesla: pronalazač modernog”
angažovanosti svojih komada. Kako napominje dramaturg predstave Željka Udovičić Pleština, “Krug” je okrutna bajke za odrasle u šest slika kojom se u igru uvlače kulturološke, intelektualne, socijalne, političke i sve druge dimenzije prostora. - Zanos u kojem Gruša, mlada žena, žrtvuje sve kako bi zaštitila napušteno dete u vrtlogu građanskoga rata susrećući pritom čitavu galeriju različitih likova. On nam dopušta slobodu forme, on traži satiru kao oruđe koje odlično odgovara i potrebno je našem vremenu, ali i obavezuje nas na kritiku apsolutističke vlasti, kapitalizma i naravno - rata - jer se njime ne može i neće rešiti niti jedan problem, a ono što za njim neumitno ostaje jesu stradanja, žrtve, nemoral, lopovluk i haos. Predstava prokazuje nepravdu i društvenu nejednakost, otvarajući nam mogućnost odluke da sami budemo arbitri zakona i vlastite sudbine, a ne da nam ta prava uzurpiraju korumpirani suci ili birokrati koji deluju uvek u korist kapitala i onih na vlasti. Imamo li snage razlučiti laž i manipulaciju od onog što je stvarno, od stvarnih problema i društva i pojedinaca? Misli li iko da živi u savršenom društvenom sistemu, a svedoci smo opasno rastućih socijalnih razlika? Jer nepravedni sistemi uvek generišu onu manjinu kojoj je svako bogatstvo premaleno i s druge strane one koji nemaju ni ono što im treba za elementarno preživljavanje, ona tri Grušina pastera za mleko... Ima li snage, zajedničke volje, izboriti se za plemenitije društvo, ustati protiv terora nad ljudima, nad ljudskom slobodom i naravno nad slobodom duha iz koje se, na kraju krajeva, stvara i umetnost i slobodno društvo – pitanja su koja se vrte u ovom našem Krugu - kaže Željka Udovičić Pleština Prethodno veče odigrana je “Opsada Venecije” inspirisana Kamijevim “Opsadnim stanjem” (Pozorište “Tudor Vijanu”, Rumunija), festival je otvorio “San o Mileni” Jelene Bogavac, a večeras će nakon proglašenja nagrada (o kojima će odlučiti žiri Darinka Nikolić, Radoje Čupić i Olivera Đorđević) studenti druge godine FSU izvesti “Ženidbu i udadbu” J. S. Popovića.
6 POP&Kultura EKSKLUZIVNO OBJAVLJUJEMO DELOVE KNJIGE “ŽIVOT S IDI(J)OTIMA” Autobiografija Nenada Marjanovića dr Frica, bivšeg basiste kultnog pulskog pank benda “KUD Idijoti”, bavi se diskografski najplodonosnijim delom karijere sastava koji je ratnih godina stekao kultni status širom Balkana. Knjiga može da se naruči na office@dallas.co.rs.
Feljton Život s Idi(j)otima (5)
Buðenje nacionalizma PARALELNO S NAŠIM razvojem negdje skroz na drugom kolosijeku, daleko od nas razvijao se i nacionalizam. Mi ga nismo bili svjesni jer smo takve pojave smatrali marginalnima. Samoupravni socijalizam je u vrijeme našeg uzleta očito proživljavao svoje zadnje trenutke pa se neposredno pred izdisaj, pred sam samrtnički hroptaj činio kao ugodan sustav. Nazirao se kraj jednopartijskog sistema čemu smo se radovali, bez ikakvih strahova da bi nešto moglo krenuti po zlu. Živjeli smo bezbrižno, a to smo shvatili tek nakon što se sve urušilo. Sve se više spominjalo višestranačje, mediji su sve manje bili pod partijskom kontrolom, a bilo ih je sve više kvalitetnih. Kultura se razvijala velikom brzinom, a nama se činilo da je dobar dio tog zamaha posljedica punka i novog vala i da je ta sloboda iz drugog dijela osamdesetih produkt pokreta kojem smo ideološki pripadali. O nekim retrogradnim idejama nije bilo govora, nitko od nas niti u ludilu nije pomislio da će se samo koju godinu kasnije naši koncertni prostori pretvoriti u zgarišta. Zlokobno nam je kao bendu operiranom od bilo kojeg nacionalizma djelovala pojava Slobodana Miloševića, sve smo ga više “sretali” na vjetrobranskim staklima autobusa, kamiona, na izlozima trafika, trgovina diljem Srbije, no tada smo mislili da se radi o politički marginalnoj pojavi koju će na ovaj ili onaj način sjebati urbana ekipa, ona ista ekipa koja je činila naš mikrosvijet. Nama su svi ostali svjetovi i svi ostali svjetonazori bili nepoznanica, svoj smo svijet gradili na osnovi naše publike, duboko uvjereni da cijelo društvo razmišlja kao ona gomilica koja je skakala ispred nas i kojima su po-
Minijature
Karpenter Piše Vladimir D. Janković
Nitko od tih ljudi koji su kasnije usmjerili naše živote nije imao potrebu zalaziti na mjesta na kojima smo svirali mi, Partibrejkersi, Disciplina kičme, Ekatarina Velika i ostali bendovi te generacije jave poput stvaranja kulta ličnosti komične kao i nama. Naš svijet nikada nije dozvoljavao primisao da smo marginalna pojava, mala skupina luzera koja vjeruje u
DŽON KARPENTER JE pre svega dobar kompozitor. Pravio je dobru muziku za svoje filmove. Njegovi filmovi vrede zato što preispituju krajnju granicu odnosa. Kod Karpentera je uvek odnos pod reflektorom, zanimljivo, zar ne? Ličnost jeste u žiži, ali odnos je nametljiv, nametnut, on ti bode oči. U Karpenterovom pristupu postoji oslobađajuća dimenzija jer on čoveku sugeriše da u svakom odnosu ima trenutaka, ili
ljudsku dobrotu, koja ne dijeli (ma koliko god to danas patetično zvučalo) ljude po naciji i vjeri. Većina nas niti danas nije shvatila tko je niti što je, ostali smo bez bilo
je to jedan trenutak, kad će taj odnos biti možda i okrutno razgolićen. Blagoslov i avet poverenja, (ne)poverenje kao kladenac iz kog kulja snaga, ali i ponor ka kojem srlja slabost - lajtmotiv je koji ovaj stvaralac neumoljivo, a nikad dosadno, razrađuje i varira u svojim delima. Šekspirovska tradicija upućuje nas na isprazno „razgolićavanje” ličnosti, što književnicima, a i umetnicima uopšte,
nipošto ne bi trebalo da bude prioritet. Vindzorsko-mletačka tračerska potka, oslonjena na denuncijantski bokačovski duh, i jeste iznedrila potonje bataljone pisaca-torokuša, pisaca-ogovarača, pisaca koji se hrane abrovima i onda tim abrovima kljukaju svoje beslovesne čitaoce. Upravo je, međutim, ODNOS taj koji je predmet umetnosti, odnos kao neuhvatljiva, nevidljiva sila koja, da para-
kojeg identiteta osim onoga da smo manjina, u svemu i to na većini teritorija bivše države. Svirali smo i putovali, uvjeravali sve oko sebe da nema mržnje, da nigdje niti na jednom koraku nismo osjetili mržnju. Imali smo “misiju” u Puli i Istri objašnjavati ljudima da je taj Slobodan Milošević lik čije slike po Srbiji kače, vješaju, ističu po izlozima i autobusima zapravo predstavnik starih političkih struktura koje ne žele višestranačje. Vrlo smo brzo shvatili da sve više autobusa i sve više kamiona osim putnika i roba “razvaža” Slobinu sliku, da se uz “Rock”, “Start”, “Praktičnu ženu”, “Ven”, “As” i “Arenu” s kioska sve više smiješi “voždov” lik. Iako se na našim koncertima nije osjećala nikakva napetost, bilo je jasno da se “tamo daleko” nešto kuha. Nama je to stvarno bilo daleko jer smo i dalje bili okruženi ljudima koji su činili našu demokraciju, našu želju za višestranačjem, našu želju za totalnom slobodom, našu želju za napretkom. Nitko od tih ljudi koji su kasnije usmjerili naše živote nije imao potrebu zalaziti na mjesta na kojima smo svirali mi, Partibrejkersi, Disciplina kičme, Ekatarina Velika i ostali bendovi te generacije. Nismo se s takvim ljudima sretali nigdje osim možda na benzinskim pumpama, autobusnim kolodvorima gdje su parkirali vozila pa smo bili uvjereni kako oni obitavaju isključivo na takvim mjestima. Zanimljivo je da niti u objektima koji nisu imali veze s muzikom nismo naletjeli na nekoga tko bi nam napravio bilo kakvu neugodnost. Uvjereni da smo pred potpunim razvojem i benda i društva, nastavili smo svirati i maksimalno uživati u svakoj svirci i životu.
fraziramo Duška Trifunovića, svoju dominaciju uspostavlja kao „za sve junake zakon krut”: Karpenter se bavi time, on je u svojoj eksplicitnoj ljubavnosti donekle dosegao čak i Orvela, izrazito ODNOSNOG pisca, ljubavnog pisca, čija je „Hiljadu devetsto osamdeset četvrta” jedan od najpotresnijih i najuspelijih ljubavnih romana novijeg doba, a o kojem se govori sa svakojakih aspekata, ali nikad s tog, najvažnijeg.
POP&Kultura 7
Muzika Promocija knjige “Tvornica glazbe - priče iz Dubrave” Siniše Škarice
Država protiv roka i rok protiv države Druga knjiga “Tvornica glazbe - priče iz Dubrave” Siniše Škarice predstavljena je nedavno i u Beogradu, a dok prva govori o nastanku diskografske kuće Jugoton (današnja Croatia Records), nova knjiga obrađuje period muzičkih dešavanja od 1970. do 1989. godine.
Dafina Dostanić - Prva “Tvornica glazbe” je bio jedan zahtevan zadatak imajući u vidu da je diskografija tada bila u povojima i gde je dokumentacija bila siromašna. Susret sa drugom knjigom bio je potpuno suprotan. Diskografija je postala prava industrija, broj proizvođača se povećao tako da je bilo teško sve to sakupiti na jednom mestu i samo spomenuti, a kamoli o svima njima pisati. Dokumentacija je bila bogata, a i sećanja su sveža pa sve to zapravo stavlja klizni teren, na brisani prostor pred očima čitalačke publike, kao i pred samim protagonistima. Često sam u najavama i za prvu, a i sada za drugu knjigu isticao kako nije reč o enciklopedijskim suvoparnim tekstovima već je reč o esejima, o kratkim beleškama, o portretima koji zapravo služe kao prilozi za biografiju jedne kuće, u ovom slučaju Jugotona - priča Siniša Škarica i dodaje da je on često muziku otkrivao čitajući. - Čak sam bio malo zločest pa sam rekao da je bolje u muzici čitati nego slušati. Ova knjiga je u tom smislu na neki način posveta i onima koji su koji su nam donosili tu radosnu vest o muzici: pokojnom Draženu Vr-
doljaku, Petru Lukoviću, Peci Popoviću, Petru Janjatoviću. Knjiga je posvećena ne samo njima, već i drugim američkim i engleskim piscima koji su mi pokazali da se o muzici zaista može pisati i koji su stvarno približili neka važna i bitna izdanja u našim životima. U drugoj knjizi autor opisuje vreme panka i novog talasa u muzici. Na pitanje koliko je u ono vreme imao hrabrosti da objavi neke od prvih pank albuma koji su za to vreme bili i te kako provokativni, Škarica odgovara: - Zahvaljujući panku i novom talasu dobio sam mesto urednika za rok muziku na samom prelazu između 1979. i 1980. godine. U tom trenutku nije ni u jednoj diskografskoj kući u Jugoslaviji postojalo to mesto. Prvi singl “Prljavog kazališta”, koji se zvao “Televizori” (objavljen 1978) i koji je oporezovan kao šund, zapravo je prva pank ploča na ovim pro-
storima. U isto vreme su “Pankrti” objavili album za Studentski centar u Ljubljani. Iza singla “Prljavog kazališta” grupa “Pekinška patka” je objavila svoj prvi singl “Biti ružan, pametan i mlad” koji sam ja potpisao. Nažalost, nisam potpisao singl “Prljavog kazališta”, a pošto su oni bili nezadovoljni kako je promovisan, otišli su u kuću “Suzy”. Razlozi su u suštini bili drugačiji, ali ovom prilikom nećemo o tome. Možda će o njima biti reči u nastavku moje knjige - zagonetan je Škarica. I čuveni “Paket aražman”, na kojem su “Električni orgazam”, “Šarlo akrobata” i “Idoli”, u to vreme je objavljen. - Nije bilo nikakvih intervencija, jedino je bilo malo komentara na numeru ”Maljčiki” u smislu da li se oni sprdaju sa radničkom klasom. Međutim, njihov zvuk je u to vreme bio zaista poseban. Tada nije bilo nikakvih cenzura,
Poštujem Štulićev stav i njegovu autonomnost, kao i da on ne priznaje nijednu državu na ovim prostorima
Siniša Škarica
ali bilo je malo autocenzura jer smo svi odgajani po principu da se ne sme dirati u Tita, partiju, JNA. Činjenica je da ništa manje nema ni autocenzura ni u zapadnoevropskim ni u demokratskim sastavima. Jugoton i PGP su tada bile kuće od posebne društvene važnosti i moralo se paziti na etiku i estetiku. Postoji deo u knjizi koji se zove “Država protiv roka i rok protiv države?”. Mislim da državu previše nije zanimao rokenrol - kaže Škarica. U to vreme bilo je mnogo više beogradskih bendova koji su izdavali albume za “Jugoton”. Škarica tvrdi da je izuzetno ponosan na izdanje “Paket aražman”. - To je antologijsko izdanje novi zvuk Beograda i srpskog i jugoslovenskog novog talasa. I “Azra” je bio bend u koji sam ve-
rovao. Štuliću sam dao odrešene ruke u studiju u kojem je snimao. Sve ono što je nosio u sebi izbacio je na svoj prvi album. Između njegovog prvog i drugog albuma objavljen je live CD, za koji smatram da je najbolja rokenrol live muzika ne samo kod nas, nego i u svetu. Škarica nam za kraj otkriva da li je u kontaktu sa Branimirom - Džonijem Štulićem. - Ne, nisam! Naše su sve veze pukle 1991. godine, kada je počeo rat. Ja poštujem njegov stav i njegovu autonomnost, kao i da on ne priznaje nijednu državu na ovim prostorima. On ima svoj film i to je on. Naravno, Štulić ništa ne bi napravio da zapravo nije bio takav od samog početka - tvrdi autor knjige “Tvornica glazbe”.
Direktor: Jelena Drakulić-Petrović Direktor izdavaštva: Sreten Radović Glavni urednik: Predrag Mihailović Urednik POP&kulture: Neven Džodan Tehnički urednik: Zoran Stojković Redakcija: Tatjana Nježić, Miona Kovačević Email: kultura@ringier.rs
Strip
Linč, silovanje i nasilje u Darkvudu Kada je beogradski izdavač Veseli četvrtak početkom prošle godine pokrenuo novu Zlatnu seriju, svojevrsni postmodernistički rimejk najpoznatije jugoslovenske strip edicije, sa dve verzije korica svakog broja (modernom A i retro B), malo je čitalaca očekivalo da će se u njenom trinaestom broju desiti nešto naročito revolucionarno budući da među ljubiteljima stripova, kao i svima ostalima, svako čudo traje tri dana. Ivan Jovanović Stav izdavača u startu je bio jasan: iako deli ime i duhovnu bliskost s onom edicijom (objavljujuju se manje-više isti junaci koji su prodefilovali kroz ZS i LMS, poznate edicije novosadskog Dnevnika), ova Zlatna serija neće biti reprint stare, jer to, jasno, ne bi imalo ikakvog smisla. Ona edicija je pre svega relikt iz drugog vremena koji je trajao četvrt veka i nešto više od hiljadu brojeva, a pored dogodovština Zagora, Teksa Vilera i Komandanta Marka, objavljivani su i različiti opskurni stripovi koji bi danas teško pronašli svoju publiku. Štaviše, reklo bi se da je na domaćem tržištu i dobro poznatim junacima dovoljno teško da podsete stare čitaoce na to da su već jedanaest i po godina redovno prisutni na kioscima, a o osvajanju novih generacija i desetostruko manjim tiražima u XXI veku bolje da ne pričamo. Ukoliko niste znali, premijerno pojavljivanje Zagora u Jugoslaviji odigralo se 13. septembra 1968. godine upravo u trinaestom broju Zlatne serije. Kultno „Nasilje u Darkvudu” - najvredniji pojedinačni strip na crnom tržištu i sveti gral svakog ozbiljnijeg kolekcionara koji se danas teško može naći u dobro očuvanom stanju bez plaćanja četvorocifrene cene u evropskoj valuti. Uprkos tome što je nad „Nasiljem” sprovedeno iživljavanje Dnevnikovog cenzora (iz nejasnih razlo-
ga isečeno je sveukupno nešto više od neverovatnih 60 stranica, uključujući i sam kraj epizode) ništa nije moglo zaustaviti trijumfalno osvajanje naše strip scene na kojoj je Duh sa Sekirom i dandanas ubedljivo najpopularniji junak. Nezaboravna naslovna strana, epski naslov i priča koja savršeno sublimira suštinu ovog serijala, sve su to parametri koji su ovo izdanje učinili istorijskim. Zato ne čudi količina pažnje koju je među stripofilima izazvala šokantna odluka redakcije Veselog četvrtka da kao trinaesti broj svoje Zlatne serije
objavi isti strip kojim je otpočela slava Za-Gora Te-Neja, a kao bomba (ona profesora Veribada) odjeknula je vest da je čuveni Miodrag Ivanović Mikica, najpoznatiji crtač naslovnih strana stare Zlatne serije, ilustrovao famoznu koricu B ovog broja i delovalo je da se radi o instant bestseleru. Međutim, početkom juna saznalo se da će zbog bitnosti objavljivanja „Nasilja u Darkvudu” u Zlatnoj seriji #13 taj strip čitaocima biti ponuđen u trinaest različitih verzija kori-
ca. Ovaj izdavački presedan izazvao je pravu lavinu pozitivnih i negativnih komentara na društvenim mrežama širom balkanske virtuelne stvarnosti, a nadglasale su je jedino bučne reakcije na skoro svaku od tih trinaest korica pojedinačno. Veseli četvrtak je angažovao desetoricu poznatih domaćih ilustratora (pomenutog Ivanovića, Baneta Kerca, Dobrosava - Boba Živkovića, Aleksu Gajića, Milana Jovanovića, Dražena Kovačevića, Dejana Nenadova, Dalibora Talajića, Tihomira Tikulina i, na sveopšte zaprepašćenje publike, Aleksandra Zografa) i jednog zvaničnog italijan-
U starom izdanju iz nejasnih razloga isečeno je sveukupno nešto više od neverovatnih 60 stranica, uključujući i sam kraj epizode
skog crtača Zagora (Paola Bizija) da prikažu svoje viđenje originalne naslovne strane Galijena Ferija i tako odaju čast ovom čuvenom crtaču i njegovoj, barem kod nas, napoznatijoj epizodi. Svako od odazvanih umetnika drugačije je oživeo ovaj genijalni motiv i sebi svojstvenim stilom uključio se u proslavu pedesetogodišnjice otkako je Zagor progovorio srpskim jezikom. Izdavač je otišao čak i nekoliko koraka dalje, pa je tako kao trinaestu koricu ponudio hrabru i avangardnu ideju o „beloj naslovnoj strani” na kojoj osim tehničkih podataka (broj, naslov, ime edicije, cena i famozna žuta traka) bukvalno nema ničega i prepušteno je likovnim sposobnostima svakog od čitalaca da dočara svoju naslovnu ilustraciju tako što će je sam nacrtati ili dati to nekome drugom da uradi. Ili je ostaviti belu u kolekciji, naravno. Definitivno je reč o još jednom presedanu u domaćem izdavaštvu. Konačno, ovo konceptualno izdanje zaokruženo je još jednim dodatnim kolekcionarskim draguljem. Primerci sa svih trinaest verzija korica dostupni su i u kompletu ograničenog tiraža, upakovanom u moćnu kartonsku kutiju s neodoljivim retro dizajnom. S obzirom na to da komplet krasi i poster sa Ferijevom ilustracijom (po uzoru na stare Pan postere), ovaj eksperiment možemo sa sigurnošću proglasiti uspelim.