Utorak 14. januar 2020. Blic broj 8226 www.blic.rs
POP&Kultura
ILUSTRACIJA: JUGOSLAV VLAHOVIĆ
Knjige koje su obeležile godinu za nama
Većina književnih znalaca, pa i ljubitelja literature gotovo je složna u tome da nema problematičnijeg pitanja i varljivijeg odgovora od izbora naj knjige po bilo kom osnovu… Pa opet, i oni kojima čitanje i nije srcu priraslo, iskustvo je pokazalo, vole da znaju koje su knjige svrstane u naj. Mihajlo Pantić, Vladislava Gordić Petković i Branko Kukić izdvojili su po tri knjige koje su svojim literarnim dahom ostavile traga.
Tatjana Nježić DAVNO JE VELIKI H. L. Borhes rekao da su svi ljudski izumi produžetak čovekovog tela; mikroskop i teleskop produžetak su njegovog vida; telefon je produžetak glasa; zatim imamo plug i mač, produžetke njegove ruke, ali knjiga je, veli Borhes, nešto drugo: knjiga je produžetak memorije i imaginacije.
Sudbina sto likova
Uz nešto uzdaha, veliki književni znalac, profesor i pisac Mihajlo Pantić je u tri naslova koja su obeležila proteklu godinu uvrstio „Sabrane pripovetke Luiđija Pirandela” („Sve pripovetke za godinu dana”, izdavač “Paideia”). - Pirandelo je u srpskoj kulturnoj sredini poznat prevashodno po svojim dramskim delima, izdašno igranim na ovdašnjim scenama. Manje je poznat kao romansijer, a po pravilu se zaboravlja da je on jedan od najznačajnijih evropskih pisaca kratkih priča i pripovedaka s kraja 19. i prve četvrtine 20. veka. Izrastao iz tradicije renesanse novelistike, sa posebnim nervom za humorno i ironično oslikavanje najtežih egzistencijalnih pitanja i situacija, on je tu magistralu produžio i obogatio iskustvima i osećanjima modernog čoveka, suočenog sa epohalnim gubitkom smisla i nepredvidivošću načina na koji se tom iskušenju odoleva. Vanredno inventivan, naravno, ne uvek i vanredno uspešan pripovedač s obzirom na činjenicu da je napisao desetine i stotine priča i pripovedaka, Pirandelo upozorava na činjenicu da su priča i pesma osnov svake književnosti, a da su romani i drame samo nadogradnja i razvijanje tih bazičnih formi. Njegov izbor obuhvata i roman “Pilot tramvaja” Jovice Aćina (“Laguna”), za koji napominje da je u njemu opisana sudbina što poznatih, fikcionalizovanih likova, kakav je na primer Valter Benjamin, ali i sasvim izmaštanih, ne manje uverljivih protagonista velike istorijske smutnje 20. veka. - Potvrđen kao pisac iznenađujućih priča, Aćin se u „Pilotu tramvaja” vraća epskoj podlozi romaneskne priče, to će reći da su njegovi likovi određeni istorijom, odnosno nemerljivim silama koje ih oblikuju. Posebno je važna uspostavljena jezička mera i skladnost pripovednog toka, sve je u njemu sliveno kako u uspelom romanu mora biti: veliko vreme, životi ljudi i gradova, etika, ironija i samoironija, duboki uvidi... sve u svemu, znanje koje je suptilno, nenapadno upisano u tekst, protkano stotinama izučenih podataka i detalja, dakako funkcionalizovanih, a ne radi sjaja sholastike. A tek ubedljivi likovi, bez njih nijedna valjana priča nije moguća. Ističe Pantić kao nezobilazno prošlogodišnje izdanje i „Pesme 1961-2012” Boba Dilana (izdavač: “Geopetika”). - O Dilanu se sve zna. Objavljivanje ove knjige vidim kao mogući prestanak suvišnih rasprava započetih povodom dodeljivanja Nobelove nagrade tom autoru. Poezija i muzika sliveni su od zore sveta, vreme je da povodom Dilana iznova potvrdimo taj aksiom.
2 POP&Kultura
Knjige Ženska borba
Vladislava Gordić Petković, profesor i književni kritičar, napominje da su u „odličnoj izdavačkoj produkciji 2019. godine najlepše iznenađenje ‘Po šumama i gorama’ Milenka Bodirogića (Orfelin) i ‘Tamo, tamo’ američkog autora Tomija Orandža (Darma Books)“. Ipak, izdvaja tri autorke čije teme i poetike, kako kaže, formulišu pitanja od intergeneracijske važnosti. Govoreći o zbirci Tanje Stupar Trifunović “Mjesta gdje počinje sve ispočetka” (Kulturni centar Vojvodine “Miloš Crnjanski”), ističe da njene izabrane i nove pesme opisuju žensku borbu sa svetom oko sebe i svetovima u sebi. - Ta je borba nekad laka i lepa, a nekad groteskna i ogorčena; manje se nada pobedi, a više vreba znake uvek izvesnog poraza. U Tanjinim stihovima nižu se dnevnici mnogih ljubavi, istorije mnogih bolesti i žudnji. Junaci ciklusa “On i ona po Barnsu” čekaju “ozdravljenje od uzaludnog života”: to je tek jedna od paradoksalnih želja koje postanu izvesnosti, i izvesnosti koje se preruše u želju. Autorka odličnog romana “Otkako sam kupila labuda” (“Arhipelag”, 2019) beskompromisno piše o ženskom telu i seksualnosti, rije po bračnim odnosima, bori se i raspravlja, ne plašeći se nijednog bezdana niti ijednog poriva. Izdvaja i knjigu „Boldvin“ Milice Vučković (“Lom”). - Prvi roman beogradske slikarke, koji urednički potpisuje njegov poetički prethodnik Srđan Valjarević, govori o terapiji, lečenju i imaginarnom neprijatelju Boldvinu: bolnički dnevnik alkoholičarke i dijabetičarke Nađe je sanjana terapija i terapijski san. Ova selindžerovska antiheroina izmiče i definicijama i rutinama, premećući po praslikama detinjstva (među kojima su sve mučne neizvesnosti devedesetih, izbeglištvo, nemaština, očev odlazak u rat) u potrazi za mogućim odgovorom na svaki sadašnji bol. Bol u nogama kao neurološki simptom i psihosomatska opomena, kao navodna fiziološka posledica prebrzog odrastanja, u isti mah je i poslednja granica otpora sazrevanju u nerado nasleđenom svetu. A svet literature, veli Vladislava, osvetljava i da laž može biti privremeno pribežište zdravog razuma kao što je to u knjizi „Divlje guske“ Julijane Adamovič (“Laguna”). - U narativnom fokusu hrvatske autorke su dva dečja glasa, a tek se u finalu otkrije kome zapravo pripadaju: radnja romana koji bi se mogao opisati kao panonska varijacija “Najplavljeg oka” nobelovke Toni Morison (prevedenog 2019. u izdanju “Darma Booksa”) smeštena je u univerzalizovano vreme koje dovoljno jasno podseća na SFRJ sedamdesetih. Divlje guske imaju dodirnih tačaka i sa romanom “Črna mati zemla” Kristijana Novaka (Književna radionica “Rašić”, 2017): u oba dela laž je privremeno pribežište zdravog razuma.
Najduhovitija knjiga
Čelnik renomirane izdavačke kuće „Gradac“, član NIN-ovog žirija za roman godine Branko Kukić kaže da je „Nervomjer“ Antonena Artoa (“Arto”) doslovce izvanredna knjiga. - Ovaj izbor iz Artoove prepiske, poezije i proze govori o genijalnosti i životnoj tragediji jednog čoveka uzvišenih pogleda na savremenu umetnost (pozorište, film i književnost). Bio je hrabar da se suoči sa savremenim svetom, da opiše njegovo licemerje, otpor prema novom i drugačijem, opisujući čovekov moralni pad i strah od duhovne avanture. Tragični raspad njegove ličnosti, patnje provedene po ludnicama, sukobi sa društvom mogu se porediti jedino sa tragedijom Van Goga. Dodaje: - „Malaparte – životi i legende“ Mauricija Sera (“Službeni glasnik”) veličanstvena je, majstorski napisana, iscrpna biografija Kurcija
Branko Kukić
Delo: Nervomjer
Delo: Malaparte - životi i legende
Delo: Ne ubiti pticu drozda
Autor: Antonen Arto
Autor: Mauricio Sera
Autor: Branisav Petrović
Izdavač: Arto
Izdavač: Službeni glasnik
Izdavač: Službeni glasnik
Delo: Mjesta gdje počinje sve ispočetka Autor: Tanja Stupar Trifunović Izdavač: Kulturni centar Vojvodine “Miloš Crnjanski”
Delo: Boldvin
Delo: Divlje guske
Autor: Milica Vučković
Autor: Julijana Adamović
Izdavač: Lom
Izdavač: Laguna
Delo: Pripovetke za godinu dana Autor: Luiđi Pirandelo Izdavač: Paideia
Delo: Pilot tramvaja
Delo: Pesme 1961-2012.
Autor: Jovica Aćin
Autor: Bob Dilan
Izdavač: Laguna
Izdavač: Geopoetika
Vladislava Gordić Petkovć
Mihajlo Pantić
Malapartea, jednog od najkontroverznijih pisaca XX veka. Knjiga dokumentovano govori o njegovim vezama sa fašizmom u Italiji, zaokretu prema komunizmu i opredeljenju prema katoličkoj crkvi. Malaparte je napisao dva velika romana - “Kaputt” (u prevodu „Propast“) i “Koža” - dva duboka i tragična opisa predratne i ratne Evrope, sa preciznim osećanjem za njene protivrečnosti, kao i burni politički život Italije između dva rata i nesrećom koju je doneo Musolini. U svoj izbor uvrstio je i knjigu koju odlikuje duhovitost kao i malo poznati tekstovi po-
znatog pisca; „Ne ubiti pticu drozda“ Branislava Petrovića (“Službeni glasnik”). - Najduhovitija knjiga koja je objavljena poslednjih godina kod nas, sastavljena je od malo poznatih tekstova velikog pesnika Brane Petrovića (priredio Miodrag Raičević). Očigledan je Branin smisao za sitne događaje iz života, protivrečnosti i zaplete, kao i za detalje koje, u ovom ubrzanju svakodnevice, malo ko primećuje. Maestralno svedočanstvo o jednom vremenu i ličnostima, sve prožeto humorom, ironijom i prefinjenim opisima. Ludo da luđe ne može biti!
POP&Kultura 3
Portret, Mirjana Karanović
I kod drugih i kod sebe cenim - da ne saginješ glavu Mislim da je iskrena, prava emocija najsnažniji i najvažniji način komunikacije umetnika sa publikom. I čoveka sa čovekom - reči su Mirjane Karanović, dobitnice nagrade Dobričin prsten.
„Žiri za nagradu Dobričin prsten ovoga puta zaista nije mogao da pogreši, jer su svi kandidati bili iz prvog reda našeg glumišta, a Mira je pobedila kao jedna od odličnih koja se izdvojila impozantnim brojem uloga u svim žanrovima, kako u pozorišru, tako i na filmu i televiziji”, kazala je Vida Ognjenović za “Blic” i dodala: “Kad sam joj u ime žirija javila da je dobitnica i čestitala joj, ona je to primila nekako stišano, znatno diskretnije nego što obično reaguje. Kao da je proveravala da to nije neka skrivena kamera ili tako nešto... Eto, to je ta uzbudljiva lepota glumačkog posla. Iako se nadobijala nagrada, i verovatno se i ovoj nadala, naravno, s puno razloga, sjajnoj Miri Karanović je vest da je dobila Dobričin prsten ipak, bar za trenutak, oduzela dah. To je najbolja potvrda da je nagrada primljena srcem, baš kao što je srcem i dodeljena.“ Podsetimo, na sednici održanoj 10. decembra prošle godine žiri koji je odlučivao o nagradi za životno delo „Dobričin prsten“ UDUS-a, radio je u sastavu: Vida Ognjenović, Svetlana Bojković, Nada Šargin, Goran Marković, Boris Isaković, Dragan Bjelogrlić i Vojin Ćetković. Pomenimo, u konkurenciji za priznanje bilo je osam istaknutih dramskih umetnika: osim dobitnice Mirjane Karanović, nominovani su i Saša Torlaković, Radmila Živković, Tihomir Stanić, Gordana Đurđević Dimić, Rade Šerbedžija, Branislav Lečić i Miodrag Krivokapić.
Autor njihovih života
Vest je odjeknula, pobudila čestitke, hvalu, osvrte... Ukratko, već više od tri decenije svojim brojnim ulogama na pozorišnoj sceni, malim i velikim ekranima, glumica Mirjana Karanović osvaja i publiku i kritiku. U zemlji, regionu, svetu.... A o svom pristupu glumi i ulogama, između ostalog, rekla je: “Moj rad na ulozi traje dokle god uloga živi, dokle god postoji. Nisam od onih koji s premijerom završe rad na ulozi. Ona je u tom trenutku samo osvojena u jednoj meri da mogu dalje da baratam njome. I potpuno mi je jasna potreba umetnika da se ne razdvaja od svoga dela. (...) Neki kažu da gluma nije umetnost nego interpretacija. Ne slažem se sa tim. Ja sam autor svojih uloga, autor njihovih života.“ Povodom uloge Natalije Petrovne u predstavi „Mesec dana na selu“ (I. Turgenjev / I. Milošević) u JDP, kazala je: - Mislim da je iskrena, prava emocija najsnažniji i najvažniji način komunikacije umetnika sa publikom. I čoveka sa čovekom. (...) Hoću da kažem da je meni kao nekom ko kreira, ko je autor svog lika u tom oživljavanju to da ja mogu tu emociju
FOTO: TANJUG/SAVA RADOVANOVIĆ
Tatjana Nježić
da donesem i prebacim do gledalaca nešto što za mene znači da sam uspela. Čitav je niz njenih uzbudljivih rola u teatru, a među njima i autorski projekat “JuliJa”, premijerno izveden oktobra 2017, o čemu je, kako su mediji zabeležili, rekla: „Nazvala sam je ’JuliJa’ jer ona više nije bila Strindbergov komad nego moja kombinacija tekstova. Delove sam izdvojila iz Strindbergovog dela, ima rečenica i iz “Per Ginta” i iz Ibzenove “Nore”, delove teksta sam sama napisala, a delove dramaturg Nina Džuver. Ukratko, sve je počelo od Gospođice Julije, a završilo mojom pričom. Kao vrlo mlada konkurisala sam i na Fakultetu dramskih umetnosti sa monologom iz tog komada, ali nisu me tada primili. Uopšte uzev, ta Strindbergova Julija mi je uvek bila na neki način fascinantna i pronalazila sam mnogo dodirnih tačaka sa njom. Nisam je nikad igrala, a nisam posebno ni želela. Zapravo, nisam ja naročito oduševljena tim tekstom, više sam isprovocirana likom te devojke. I evo sada, kad je prošlo toliko godina, počela sam da razmišljam šta se u stvari desilo sa gospođicom Julijom, šta se desilo i sa mnom. Mislim da ona ne pristaje na to da ispunjava okvir koji joj je
zadat, ima tu neku buntovnu prirodu, koja obeležava i nju i mene, ima svoj put. (...) Nepristajanje ne samo na tuđa nego i na sopstvena očekivanja. U nekom trenutku shvatiš da je to nešto što si preuzeo od društva a da zapravo život koji želiš da živiš, život koji izbija iz tebe jeste nešto drugo i da te nosi u drugom pravcu. Shvatiš i da u svemu tome ima mnogo lutanja, iskustava koja nisu prijatna, i da zbog te silovitosti i strasti koju nosiš u sebi put kojim ideš nije neki miran i ravan nego je vrlo komplikovan, neretko bolan, težak... Sa ovoliko godina, čini mi se da mnogo bolje razumem i nju i sebe. “U svet glume, pomenimo, ušla je sa naslovnom rolom u kultnom filmu “Petrijin venac” Srđana Karanovića, a na pitanje da li ju je to obeležilo, odgovorila je: - Petrija je bila početak, to je bila moja prva uloga, ali ne znam šta me je obeležilo. Ne mogu sebe da posmatram na taj način. Tu se otvara i pitanje kako te ljudi znaju. Uglavnom te znaju preko filma i televizije, a danas čak samo preko televizije. Danas je mnogo više ljudi videlo moju ulogu u seriji ‘Ubice moga oca’ nego sve filmove i predstave koje sam radila u poslednjih pet ili deset godina, tako da ja nemam odnos prema sebi koji ima publika. Za mene su bile značajne neke uloge za koje verujem da 99 odsto ljudi ni ne zna da sam ih igrala, tako da ne razmišljam o tome. Nevažno mi je. A kada je pre neku godinu sa svojim rediteljskim prvencem “Dobra žena”, u kojem igra i glavnu ulogu, prokrstarila svetskim festivalima prestižni magazin “Verajeti” ju je uvrstio među „deset evropskih autorki na koje treba obratiti posebnu pažnju“. Između ostalog, navedeno je da je Mirjana Karanović velika glumica jugoslovenskog filma, da je „nakon raspada te zemlje nastavila da sarađuje sa rediteljima iz svih delova bivše Jugoslavije, ostvarujući hrabre i značajne uloge, poput silovane majke iz Bosne u filmu ‘Grbavica’ Jasmile Žbanić i hrvatske udovice u ostvarenju ‘Svjedoci’ Vinka Brešana.“ Priča filma “Dobra žena”, u čijem središtu je uzorna supruga koja otkriva zlodela svog muža u ratovima devedesetih ju je, rekla je, nosila godinama. - Prepoznala sam je i kao dobar način da izrazim sebe i to kako ja vidim ne samo društvene okolnosti nego i žensko biće. Iako je ta žena Milena potpuno drugačija od mene same, to nešto što ona ima je svojevrstan zajednički imenitelj mnogim ženama. (...)To je ta jedna potčinjenost koja je zapravo racionalizovana u ljubav, odanost ili posvećenost porodici.
Šta god da bude
Poslednjih godina, između ostalog, kada je o velikom platnu reč, zablistala je i u filmu Bojana Filipovića “Rekvijem za gospođu J”
- To je film o skromnoj sredovečnoj ženi koja, pritisnuta beznađem, na godišnjicu smrti svog muža planira da se ubije, a kroz čiji se život prelama slika društva. Mojih je godina, sem beznađem pritisnuta je i očajem i idejom da je suvišna... Potpuno je suprotna od mene lično, jer moje depresije zaista traju pet minuta, eventualno jedno veče. Više ne umem (...). Gospođa J. je zapravo oličenje sudbine balkanske žene. Izvanrednu epizodu odigrala je u filmu “Dnevnik Dijane Budisavljević”, i da ne nabrajamo. Do sada laureat je dve Zlatne arene, dve Sterijine nagrade, dva gran-prija Ćele-kula, dve statuete Ćuran, dve nagrade Zlatni lovorov vjenac, nagrade Marul, zatim Francuskog ordena viteza umetnosti, nagrade za najbolju žensku ulogu na Briselskom festivalu, nagrade “Žanka Stokić” i drugih. Kako mnogi ističu, uz glumačke i umetničke kvalitete, Mirjanu Karanović krasi i kritičko promišljanje. „Kad vidim nepravdu, ne mogu da ćutim (...) Toliko je neverovatno ovo što nam se dešava da se ponekad i upecam na teoriju o tajnim zaverama, tajnim grupama koje nam kroje kapu. A onda vidiš da je toliko budala koje donose bitne odluke na važnim mestima, a oni su gori od svake zavere. Kad imaš njih, ne treba ti nikakva zavera da bi bio upropašćen.“ Činjenicu da je odlikuje društvena, građanska hrabrosti, za koju je dobila i nagradu „Osvajanje slobode“, prokomentarisala je ovako: „Nikad nisam imala ideju da želim da budem hrabra. Mene su u životu vodili drugi motivi. (...) Borila sam se protiv toga da budem sputana. Uvek sam imala problem s autoritetima. Imam i danas. Sa ljudima koji misle da samim tim što su na određenoj poziciji, zaslužuju da budu slušani. Za mene je autoritet nešto što se zaslužuje, nešto što mora da se samim sobom dokaže, a ne nešto što se podrazumeva zato što je čovek na poziciji, bilo kakvoj - roditelj, direktor, neko ko ima moć nad ljudima. Uvek sam preispitivala. Ne samo druge nego pre svega sebe i svoja nastojanja; da li sam ispunila ono što smatram da treba, da li varam samu sebe, da li govorim jedno a radim drugo... To ne dozvoljavam pre svega sebi. I onda kad sam tako stroga, ako je to strogost, onda mislim da je u redu da takve stvari očekujem i od drugih. Očekuješ i iskrenost, predanost. Uvek sam želela da imam svoj kriterijum. Nekako sam mislila šta god da bude, znaću da sam bila to što jesam, da nisam bila kukavica, da se nisam pokorila onome čemu ne verujem. Kad sam išla u osnovnu školu, zaista sam bila vaspitavana na tim idejama; imati čast, imati veru, žrtvovati se... Tako da cenim i kod drugih i kod sebe - da ne sagneš glavu.“
4 POP&Kultura
Intervju
U ovom poslu ima mnogo prevaranata koji hoće da se okoriste čim nanjuše keš Prošla godina mi je bila sjajna jer smo objavili sedmi studijski album “Glava” u kome sam uživao. Drago mi je što neke pesme imaju potencijal da budu hitovi što je teško za nekog autora posle toliko godina da održi interesovanje ljudi i da im pružiš nešto drugačije, a dopadljivo. Imali smo dosta uspešnih koncerata, prvi put smo svirali u Rumuniji, gde smo videli da imamo i tamo dosta fanova. Politika razdvaja, a muzika spaja. Mi radimo svoju muziku i prema svim političkim strankama imamo podjednako isti tretman sumira ukratko prošlu godinu Žarko Kovačević, pevač sastava S.A.R.S. Neven Džodan Razgovor sa Žarkom Kovačevićem Žaretom vodili smo tokom novogodišnjih praznika, u pauzi između njegovih obaveza i proba sa bendom i deljenja autograma za jednu od kampanja u kojoj učestvuje. Poznati muzičar je pričao o fenomenu njihovih pesama koje su postale obavezan deo repertoara na svadbama ali i navijačkim tribinama, o političarima koji ne razumeju poruku ovog benda, o teško zarađenom muzičarskom lepcu... Ali krenimo od novog albuma “Glava”. - Nikad nemamo preterana očekivanja kada radimo album, prvo gledamo da se nama dopadne pa onda ako se desi pozitivna reakcija publike, super. Bitno je da se prvo nama dopadne. “Poslednji album” je bio 2016. i posle toga smo napravili pauzu. Kad smo počeli da radimo na ovim pesmama, vratila se ona strast, to ludilo koje nam je nedostajalo. Uvek bude na albumu neka pesma koja mi je onako, ali ovde su mi zaista sve super. Drago mi je što su ljudi prepoznali pesmu “Veruj mi” kao neku koja ima potencijal da postane kao “Lutka”, “Perspektiva” ili “Buđav lebac”... Oko te pesme se i ceo bend složio da je najbolja na albumu, što se ne dešava često. Mi smo ekipa od deset ljudi gde svako ima svoj muzički ukus i svoje viđenje, šta mu je najbolje, i do sada je svako imao nekog svog favorita. Retko kad se desilo da je ceo bend bio u fazonu: “E ova pesma će biti super”, a to se desilo sa “Veruj mi”. Zato smo je stavili i kao singl koji najavljuje album, a spot koji smo snimili za kratko vreme je imao milion pregleda.
Kako se dogovorite koja će se muzika slušati kad sednete u kombi i krenete na koncert? - Svako ima slušalice i sluša svoju muziku. Jer slušati muziku na radiju ili CD-u nije dobra ideja. Nekoliko puta smo slušali tako i nakon pola sata neko bi rekao: “Ajde, gasi to.” Tako da smo vremenom shvatili da je najbolje da svako ima svoje slušalice i sluša ono što mu prija jer smo svi
različiti i samo maltretiramo jedni druge puštanjem muzike u kombiju. Ja recimo slušam svašta, u zavisnosti od raspoloženja i benda koji mi je možda u tom trenutku zapao za uvo. U poslednje vreme ispiram mozak sa bendom “Letu štuke” i poslednjim albumom “Topla voda”. Jeste li se oslobodili tereta pesme “Buđav lebac”? - Jesmo. Posle drugog albuma je pesma “Perspektiva” preuzela primat iako je “Buđav lebac” ostao naša lična karta i ne preskačemo je na koncertima. Od samog početka ste stekli popularnost u celom regionu, a čini mi se da sada imate mnogo fanova u Bugarskoj i Rumuniji. Otkud to? - Bugari su odlepili mahom za pesmom “Perspektiva”. Ušla je na tribine i na CSKA i na Levski i sada se navijači prepucavaju. Baš mi je bilo zanimljivo kada smo gledali da je u poslednjih godinu dana najviše pregleda za pesmu “Perspektiva” bilo iz Bugarske i Rumunije. Potpuno ludilo. Tamo je postala hit, doduše sa malim zakašnjenjem. Ne znam šta se dešava sa tom pesmom, u Rumuniji je čak i ta jezička barijera malo veća, ali imali smo nekoliko nastupa tamo i bila je totalna ludnica. S druge strane, sada se vaše pesme redovno mogu čuti i na svadbama. Kako gledaš na to? - Kao i sada za pesmu “Veruj mi”, tako su i za pesmu “Lutka” svi u bendu su verovali da ima potencijal da postane hit,
ali da je neko verovao da će postati pesma za venčanja i prosidbe - to ne. Baš nedavno smo se prisetili kako je uopšte nastala... Otprilike 2009. na probi, dok je ostatak benda izašao na pauzu, gitarista je krenuo da svira nešto, a ja sam automatski počeo da smišljam neku melodiju na to i onda je došao moj burazer i rekao “imam tekst za to” i krenuo da mi diktira pesmu “Lutka”. To se dešavalo u momentu kada je S.A.R.S. bio alternativni bend, više pank, nego što je “Lutka”, i onda je bila varijanta da li uopšte da objavljujemo tu pesmu jer će nas publika pitati šta je bre ovo, pa smo iskulirali i nismo je objavili na drugom albumu. Tek 2013. smo je stavili na treći album, a do tada se krčkala u fioci. Pošto tekstove uglavnom piše tvoj brat Dragan, koliko ti je teško da otpevaš baš sve što on napiše? - Da, pogotovo što on ne razmišlja o metrici, nema osećaj za melodičnost stiha, da li je to pevljivo... On samo da tekst i kao - izvoli, uradi domaći. To je bio izazov na početku jer sam pre S.A.R.S. bio okrenut više repu i tom miljeu, gde sam više obraćao pažnju na metriku i kako je sve poslagano, a onda on dođe i ubaci mi 11 slogova, pa 10, pa 13... pa ti uradi nešto s tim. Sad mi je to zanimljivo, ali u početku mi je bio baš izazov. Evo, sad smo bili u studiju i on mi nabaci tekst iz glave kako mu dođe. Ume on to lepo da uklopi, ali onda mu kažem da ne može tako, da moramo nešto da izmenimo. Uspeo sam vremenom da ga privolim da i on ispravi svoje slogove i da razmišlja malo više
POP&Kultura 5
Feljton
Foto: Аleksandar Slavković
ju da rade jer u ovom poslu ima mnogo prevaranata koji hoće da se okoriste čim nanjuše keš... Neće menadžer da postane neko ko je fin, nego neko ko namiriše lovu i treba se kloniti tih ljudi.
u tom pravcu. Tako da je sve to malo atipično, ali mislim da i to doprinosi tome da budemo malo drugačiji od svega što se pojavljuje. Kada smo kod tekstova, na novi album ste ubacili i neku vrstu omaža Bajagi i Čoli? - Misliš na pesmu “Majmun”? “Il’ su te odveli čergari cigani, il’ te je sakrila svemirska policija”? Da, dali smo mali omaž Momčilu i Čoli. Bila bi super fora da snimimo spot za tu pesmu i da se oni pojave. To bi bilo sjajno. Nije to bilo planski, nego nam je došlo u jednom trenutku da implementiramo te stihove i super je ispalo. Vi ste jedan od retkih, uslovno rečeno, mlađih bendova koji uspeva godinama unazad konstantno da bude u žiži interesovanja publike. U čemu ostali bendovi greše? - Treba imati profesionalni odnos, da budeš odgovoran, da znaš da ćeš morati mnogo toga da trpiš da bi izgurao celu tu priču. Pre svega mislim na milion pređenih kilometara koje moraju da se dese da bi napravio iole neku fan bazu. Super je bilo da su nas od samog početka zvali ljudi širom Balkana. Mnogi domaći bendovi sviraju samo u Beogradu tri, četiri puta i tu dođe do zasićenja. Odsviraju nekoliko velikih gradova u Srbiji, i šta se dešava posle? Ništa. Tako na godišnjem nivou imaš pet do deset koncerata i to nije ozbiljno. To nije bend, to je kao hobi. Ako hoćeš da se baviš muzikom, moraš da imaš bar 50 koncerata godišnje da bi to imalo smisla i eventualno ako si dovoljno uspešan da možeš da živiš od toga. E sad, nama se desilo to da nam je bio otvoren ceo Balkan, pa smo to iskoristili. Na početku je bilo mnogo cimanja, svirali smo i za džabe, ispaljivali su nas organizatori... Ušli smo u muzički biznis sami i morali smo sve to da hendlujemo. Ipak, pregurali smo to i u međuvremenu smo naišli na ljude koji su nam organizovali dobre koncerte i počeli su da rade kao naši buking agenti. Najbitnije je da nađeš ljude koji zna-
Uvek ste rado viđeni u celom regionu. Kako vama iz te pozicije deluju poruke mržnje koje kontinuirano šalju političari? - Oni znaju tačno šta rade. Imali smo priliku da obiđemo celu bivšu Jugoslaviju i shvatili smo da svuda političari pričaju iste priče. Ne mogu da urade ništa pametno, pa onda idu na tu kartu nacionalizma ili podmeću neke afere, a naši to rade sjajno. Ljudi se lože na to, a ovi što ih to nervira kače to na društvene mreže, pa im pridaju značaj. A onda mi odemo u “najgora” hrvatska mesta i nikad u životu nijedan problem nismo imali. Zato što je priča koju mi pričamo takva da ljudi koji dolaze na naše koncerte znaju šta mogu da očekuju od nas. Naša priča je mir i ljubav. Politika razdvaja, a muzika spaja. To je naša glavna poruka koju šaljemo sve ove godine. A imate li problem kada vas zovu da nastupate na javnim događajima iza kojih uglavnom stoje neke političke strukture? - Prevrće mi se stomak kad moram da pružim ruku takvim likovima. To mi se dešavalo. To niko ne vidi, ali dolazim u takve situacije kada moram da se pojavim na konferencijama za štampu gde se pojavljuju takvi likovi u istoj prostoriji, koje ne mogu očima da gledam. Ali razumeš, mi smo muzičari koji su nekim svojim kvalitetom zaslužili da se tu nađu. Sad su ovi na vlasti, drugi put će biti neki drugi, nas to ne zanima. Ako nas je Grad pozvao i misle da smo vredni da tu nastupimo, nastupićemo i to nema veze ni sa kakvom političkom podrškom. Mi ne podržavamo bilo koju političku opciju, pogotovo ne ovu koja je na vlasti. E sad, mi kao popularan bend, naravno da će se političari slikati i uzimati političke poene iako taj događaj organizuje Grad, ne organizuje politička stranka. Po tom principu na bilo kojoj gradskoj manifestaciji gde smo se pojavili u Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori, Sloveniji... gde je Grad jedan od organizatora koncerta, znači da podržavamo sve te stranke koje su tu u lokalu na vlasti? Glupa je ta priča. Takve stvari se dešavaju i neizbežne su kada dostigneš neki nivo popularnosti. Uglavnom, svakako ne želimo da nas bilo ko povezuje sa nekom političkom strankom. Imali smo priliku da nam političari daju neke bezobrazne ponude kojima smo se svaki put zahvalili i odbili. Radimo svoju muziku i prema svim političkim strankama imamo podjednako isti tretman. I za kraj, kakvi su planovi i kada će beogradski koncert? - Ne mirujemo, pravimo nove pesme i u narednom periodu planiramo da objavimo još jedan album. Svi nas pitaju kada će beogradski koncert. I nama to nedostaje. Super su festivali, tipa Birfest, mnogo ljudi dođe, sjajna je atmosfera, ali solo koncert je solo koncert. Tako da nadam se da će to biti ove godine. Razmišljamo čak i da bude neka akustična varijanta u proširenom sastavu, kao što smo to radili u Zagrebu u “Lisinskom”. To je jedna od varijanata, a možda bude i klasičan koncert, videćemo još.
Neda Arnerić (1953–2020) - diva za sva vremena (II)
Naša Širli Templ Zasijala je na glumačkom nebu još kao dete, postala zvezda, bila to tokom čitave svoje plodne karijere a da je to nikada nije ponelo na rđav način, izvitoperilo, slomilo... - kazao je Voja Brajović o velikoj glumici Nedi Arnerić. Kada je sa samo 13 godina ulogom u filmu „San“ Puriše Đorđevića osvojila i publiku i kritiku, između ostalog, nazivali su je prvom dečjom zvezdom i ovdašnjom Širli Templ! Naredne dve godine igra u Purišinim filmovima „Jutro“, „Kros kontri“... „Oh divljine“ Ognjenke Milićević, „Visočka hronika“ Vere Belogrlić... I, između ostalog, naslovnu ulogu u filmu „Višnja na Tašmajdanu“ Stoleta Jankovića, koja će je učiniti još većom zvezdom. - “Višnja na Tašmajdanu” je značajna pre svega iz društveno-socijalnih razloga. To je u ono vreme bio jedan od prvih filmova koji se bavio životom mladih, ljubavlju, školom… Dakle, jedna savremena, urbana tema. A ta uloga me je, kako se to kaže, izbacila na naslovne strane. Negde u to vreme radila sam sa Purišom Đorđevićem, bili su to sjajni filmovi, filmovi sa kojima smo obišli svetske festivale. Hvala mu što me je podržao u toj mojoj ranoj mladosti, jer da nisam sa njim radila ta tri filma, “Jutro”, “Podne” i “San”, da nisam radila sa tako pametnim, mudrim čovekom, možda bi mi sve skupa udarilo u glavu i ko zna šta bi bilo. U to vreme, preciznije kad joj je bilo 16, u glavnoj ulozi Nedinog života bila je i Akademija. - Akademija mi je bila jako važna. Upisala sam je pre završetka gimnazije, jer se na Akademiju moglo i tako. Prijavila sam se i primljena iz cuga, što je bilo u izvesnom smislu i čudno, jer nisu baš voleli decu koja su nešto već radila i na neki način se već oformila. Provela sam studirajući jedan semestar i onda je stigla ponuda za film u inostranstvu. Ja sva ustreptala, ne znam šta da radim, pitam svog profesora Milenka Maričića šta mi je činiti. A on kaže, ma idi dete, snimaj dok te zovu, ima vremena za Akademiju. I tako sam sa 16 godina otišla u inostranstvo. (…) Žao mi je i perioda Akademije, koja mi je bila san. Imala sam žarku želju da studiram, učim, družim se, prosto da rastem… A eto, napustila sam je na prvoj godini, zbog snimanja filma.
Neda arnerić u filmu “Višnja na Tašmajdanu”
Govoreći o filmu zbog koga je napustila Akademiju, ponudama iz inostranstva, napominjala je: - Bio je to francuski film reditelja Roberta Enrika sa Morisom Roneom. A ti pozivi, to interesovanje, to se dogodilo jer su me neki režiseri upoznali na raznim festivalima na kojima sam bila sa Purišinim filmovima koji su obilazili sve svetske festivale jer su to vrhunska umetnička ostvarenja. I tako sam u francuskom filmu igrala devojku koja je sredovečnom čoveku rasturila brak. Film nije imao baš neku prođu, ali ja sam živela u Parizu četiri meseca, naučila jezik, a snimali smo i u Španiji. Posle je došao jedan film za Nemce, jedan za Engleze i tako je počela moja međunarodna karijera. Spontano. Nisam ja tu nešto forsirala… Ne, a kad sam uvidela da to poprima ozbiljne razmere, da je mnogo ozbiljna stvar biti glumac u Evropi, shvatila sam da moja ambicija zaista nije da čitav život posvetim samo poslu. Tatjana Nježić
“Višnja na Tašmajdanu” je značajna pre svega iz društveno-socijalnih razloga. To je u ono vreme bio jedan od prvih filmova koji se bavio životom mladih, ljubavlju, školom…
6 POP&Kultura
Foto: TANJUG/AP
Film
Veliki rat u jednom neprekinutom kadru Svojim debitantskim ostvarenjem “Američka lepota” Sem Mendes je 2000. osvojio Oskara za režiju. Dvadeset godina kasnije Britanac je snimio ostvarenje inspirisano ratnim pričama svog dede Alfreda, “1917”, za koje mu predviđaju sličan uspeh. Miona Kovačević Jedan od najneobičnijih filmova prošle godine, odnedavno u domaćim bioskopima, relativno kasno se uključio u trku za Oskara, ali ga je iznenađujući trijumf na dodeli Zlatnog globusa nad favoritima “Priča o braku” i “Irac” (iz “Netfliksove” produkcije) munjevitom brzinom vinuo među najozbiljnije kandidate te je juče nominovan u čak 10 kategorija za Oskara. Radnja filma “1917” odvija se tokom dva sata jednog prolećnog dana pomenute go-
dine. Nemci su se iznenada povukli iza Zigfridove linije (na granici sa Francuskom) ostavljajući za sobom mine i druge zamke. Upravo u tom pejzažu dva glavna junaka, mlada britanska vojnika, poslata su da prenesu poruku preko ničije zemlje do britanskog bataljona koji se sprema da krene za Nemcima, u zabludi da je neprijatelj ranjiv. Ako poruka ne stigne na vreme, 1.600 ljudi može da izgubi život, uključujući i brata jednog od mladića. Mendes je od početka zamislio film kao jedan neprekinuti kadar.
- Hteo sam da publika prolazi svaki korak s njima, da diše s njima, da se ne odvaja od njih. Međutim, nije mi bila ideja da gledaoci razmišljaju o tome šta radi kamera, već da se izgube u priči objasnio je reditelj. Inspiraciju za priču pronašao je u životu svoga dede. - Deda Alfred je bio dobrovoljac u ratu. Prijavio se kada je imao 17 godina. Pedeset godina je ćutao o tome, a onda je odlučio da se otvori svojim unucima. Imao sam 10 ili 11 godina i slušao sam ga s uživanjem. Pričao je kako su ga,
pošto je bio nizak, slali da prenosi poruke. Nije bio viši od 168, a magla na ničijoj zemlji se dizala i do 180 centimetara, pa se deda nije ni video. Ta slika mi je ostala u glavi i postala je klica ovog filma. Međutim, ovo nije njegova biografija - ističe Mendes. Alfred Hubert Mendes rođen je 1897. u Trinidadu, u porodici portugalskih kreola. Sa 15 je došao u Englesku u internat i, premda ga je po izbijanju Velikog rata otac zvao da se vrati na Trinidad, Alfred se prijavio u vojsku. - Iz rata su mu ostale neke navike, poput one da neprestano i dugo pere ruke jer je imao utisak da nikada neće sprati blato iz rovova i biti skroz čist - otkrio je Mendes. Scenario je počeo da piše krajem 2017. Ovo je njegovo osmo ostvarenje, ali prvi film koji potpisuje i kao scenarista. Posle “Američke lepote” snimio je još dva naslova ovenčana Oskarima - “Put bez povratka” i “Revolucionarni put”, potom dva nastavka sa Džejmsom Bondom - “Skajfol” i “Spektru”, a onda napravio godinu dana pauze od kamera tokom koje je režirao dva
komada. Da nije bilo pozorišta, ne bi bilo ni filma ovakve ambicije i razmera kakav je “1917”, priznao je. Nema pogrešnog trenutka da se ispriča priča o čoveku u ratu, smatra Mendes. - Prvi svetski rat je promenio svet, promenio je kartu Evrope. Bio je to prvi moderan rat: počeo je sa konjima i taljigama, a završio se sa tenkovima, mitraljezima i oruž-
Filmovi iz jednog kadra Filmovi snimljeni iz jednog kadra ili sa nekoliko “skrivenih rezova” tako da izgledaju kao da su iz jednog kadra nisu novost i još od Hičkoka i “Konopca” 1948. godine reditelji eksperimentišu sa ovom formom, nekad manje, nekad više uspešno. Mendesova “1917.” neće biti ni prvi film te vrste koji je osvojio Oskara, ukoliko se to desi. “Čoveka-pticu” Alehandra Gonzalesa Injaritua Američka filmska akademija proglasila je 2015. najboljim filmom godine.
POP&Kultura 7
“Džokeru” 11 nominacija za Oskara, dve za makedonsko ostvarenje
U 92. trku za Oskara kao najveći favorit ulazi “Džoker” Toda Filipsa sa 11 nominacija. Tri naslova, “1917” Sema Mendesa, “Irac” Martina Skorsezea i “Bilo jednom u Holivudu” Kventina Tarantina nominovani su u 10 kategorija. Veliki uspeh za naš region ostvarila je i Tamara Kotevska, čija je “Zemlja meda” nominovana u čak dve kategorije: za najbolji dokumentarac i najbolji međunarodni film. Dodela Oskara biće održana u Los Anđelesu 9. februara, drugu godinu zaredom bez zvaničnog voditelja.
Najbolji film
Međunarodni film
Le Man ‘66. (Ford vs. Ferrari) Irac (The Irishman) Jojo Rabbit Džoker (Joker) Male žene (Little Women) Priča o braku (Marriage Story) 1917. Bilo jednom u Holivudu (Once Upon a Time in Hollywood) Parazit (Parasite)
Corpus Christi (Poljska) Zemlja meda (S. Makedonija) Jadnici (Francuska) Bol i slava (Španija) Parazit (J. Koreja)
Režija
Martin Skorseze (Irac) Tod Filips (Džoker) Sem Mendes (1917) Kventin Tarantino (Bilo jednom u Holivudu) Bong Đun Ho (Parazit)
Adaptirani scenario
Irac (Stiven Zejlijen) Jojo Rabbit (Taika Vaititi) Džoker (Tod Filips i Skot Silver) Male žene (Greta Gervig) Dvojica papa (Entoni Makarten) Originalni scenario
Vadi noževe (Rajan Džonson) Priča o braku (Noa Baumbak) 1917. (Sem Mendes i Kristi Vilson-Kerns) Bilo jednom u Holivudu (Kventin Tarantino) Parazit (Bong Đun Ho i Đin Von Han) Dokumentarni dugometražni
American Factory (SAD) The Cave (Tajland) The Edge of Democracy (Brazil) For Sama (VB/Sirija) Zemlja meda (S. Makedonija) Animirani dugometražni
Kako da dresirate svog zmaja 3 I Lost My Body Klaus Missing Link Priča o igračkama 4
“Irac” (Irishman) ima 10 nominacija Originalna muzika
Džoker (Hildur Gudnadotir) Male žene (Aleksandr Depla) Priča o braku (Rendi Njuman) 1917. (Tomas Njuman) Ratovi zvezda (Džon Vilijams) Originalna pesma
I Can’t Let You Throw Yourself Away (Priča o igračkama 4) I’m Gonna Love Me Again (Rocketman) I’m Standing With You (Breakthrough) Into the Unkown (Zaleđeno kraljevstvo 2) Stand Up (Harriet) Vizuelni efekti
Osvetnici: Kraj igre Irac Kralj lavova 1917. Ratovi zvezda: Uspon Skajvokera
Fotografija
“Zemlja meda” nominovana za najbolji dokumentarac i najbolji međunarodni film jem za masovno uništenje. To je rat koji je odneo najviše žrtava i doveo do II svetskog rata, a postoji opasnost da će biti zaboravljen i nestati u maglama vremena. Osećao sam da je delom moja dužnost da ispričam jednu ratnu priču, bez želje da držim lekcije. Oni sa nostalgičnim vizijama gledaju na svetske ratove kao na trijumfe a to su, zapravo, bile tragedije. I ne morate da znate ništa o Velikom ratu da biste gledali ovaj film, dovoljno je da pratite dvojicu mladića koji pokušavaju da učine sve što mogu da bi spasli nekoga koga vole. Ovaj film je vanvremenski i vanžanrovski - ocenio je Mendes. Deda koscenaristkinje Kristi Vilson-Kerns nije bio u Velikom ratu, ali joj je dao jedan savet: - Rekao mi je da je razumevanje istorije jedini način da izbegnemo katastrofe u budućnosti. Prvi svetski rat bio je najgluplja stvar koju je čovečanstvo sebi moglo da uradi. I, premda su bili često u zabludi, ti ljudi su se borili za slobodnu i ujedinjenu Evropu. Ta ideja je opet ugrožena, zbog čistog ludila, budalaština
i političkih poena. Mir je tako tanana stvar i ja se molim da ne dođe opet do istog ishoda - poručuje Kristi. Kada je dobio Zlatni globus za režiju i najbolju dramu, Mendes je sa pozornice poručio auditorijumu: “Idite, pogledajte film.” To je za njega i najvažniji smisao nagrada. - Nadam se da će ga ova nagrada i druge, potencijalne preporučiti publici da ga pogleda u bioskopima. Danas je neizmerno teško napraviti ovakav film. Borite se sa superherojima, franšizama i crtaćima i ako snimite film bez zvezda u glavnim ulogama, sa ratnom temom, morate da uzmete sve što vam se nudi, čak i nagrade, kao način da promovišete film - izjavio je reditelj. Iako se u sporednim ulogama pojavljuju zvezde poput Kolina Ferta, Benedikta Kamberbača, Ričarda Madena, Marka Stronga i Endrua Skota, glavni glumci su malo poznati Din-Čarls Čepmen (Igra prestola) i Džordž Makej (Kapetan fantastični). Direktor fotografije je Rodžer Dikins (“Blejd raner 2049”, “Sikario”, “Nema zemlje za starce”).
Glavna glumica
Sintija Erivo (Harriet) Skarlet Johanson (Priča o braku) Sirša Rounan (Male žene) Šarliz Teron (One su bombe) Rene Zelveger (Džudi) Glavni glumac
Antonio Banderas (Bol i slava) Leonardo Dikaprio (Bilo jednom u Holivudu) Adam Drajver (Priča o braku) Hoakin Finiks (Džoker) Džonatan Prajs (Dvojica papa) Sporedna glumica
Keti Bejts (Richard Jewell) Lora Dern (Priča o braku) Skarlet Johanson (Jojo Rabbit) Florens Pju (Male žene) Margo Robi (One su bombe) Sporedni glumac
Tom Henks (Lep dan u komšiluku) Entoni Hopkins (Dvojica papa) Al Paćino (Irac) Džo Peši (Irac) Bred Pit (Bilo jednom u Holivudu)
Irac (Rodrigo Prieto) Džoker (Lorens Šer) Svetionik (Jarin Blaške) 1917. (Rodžer Dikins) Bilo jednom u Holivudu (Robert Ričardson) Montaža
Le Man ‘66. Irac Jojo Rabbit Džoker Parazit Scenografija
Irac Jojo Rabbit 1917. Bilo jednom u Holivudu Parazit Kostim
Irac Jojo Rabbit Džoker Male žene Bilo jednom u Holivudu Šminka i frizura
One su bombe Džoker Džudi Grdana: Gospodarica zla 1917.
Male žene (Little Women) Miks zvuka
Ad astra Le Man ‘66. Džoker 1917. Bilo jednom u Holivudu Montaža zvuka
Le Man ‘66. Džoker 1917. Bilo jednom u Holivudu Ratovi zvezda: Uspon Skajvokera Animirani kratkometražni
Daughter Hair Love Kitbull Memorable Sister
Igrani kratkometražni
Brotherhood Nefta Foodtball Club The Neigbhours Window Saria A sister “One su bombe” (Bomshell): Šarliz Teron nominovana za najbolju glumicu, Margo Robi za sporednu
Dokumentarni kratkometražni
In the Absence Learning to Skateboard in a Warzone Life Overtakes Me St. Louis Superman Walk Run Cha-Cha
Direktor: Jelena Drakulić-Petrović Direktor izdavaštva: Sreten Radović Glavni urednik: Predrag Mihailović Urednik POP&kulture: Neven Džodan Tehnički urednik: Zoran Stojković Redakcija: Tatjana Nježić, Miona Kovačević Email: kultura@ringier.rs
Pregled
Ličnosti, filmovi, izjave i trendovi koji su obeležili 2019. Filmska godina za nama nastavila je trend iz prethodnih: dominacija franšiza (čak 58), odnosno nastavaka, prethodnika ili novih verzija već viđenih priča, sve manje kvalitetnih karakternih drama sa zapletima koji ne vređaju inteligenciju i sve veća upletenost striming platforme “Netfliks” u konkurenciji za najuglednije filmske nagrade.
lo bez incidenta, ispostavilo se da je ključni trenutak filma onaj kada Hoakin Finiks pobedonosno igra niz stepenice u Bruklinu. Za mnoge je ta scena definisala filmsku 2019.
Polanski – od uspona do pada
Miona Kovačević Ovo je definitivno bila njegova godina. Počelo je još prošlog januara i sjajnim prijemom filma “The Report” na Sandens festivalu, u kojem Drajver igra zaposlenog u američkom Senatu koji istražuje programe mučenja koje sprovodi CIA nad zatvorenicima posle 11. septembra. Odmah posle premijere “Priče o braku” u Veneciji, nametnuo se kao jedan od glavnih favorita za Oskara. Na scenu se probio kao dečko Line Danam u “Devojkama”, a planetarnu slavu doneo mu je lik Kajla Rena u “Ratovima zvezda”, čiji se poslednji deo trilogije upravo daje u bioskopima.
Podmlađeni Paćino i De Niro
Martin Skorseze napravio je mini-revoluciju digitalnim vraćanjem kazaljke unazad i veštačkim podmlađivanjem glavnih glumaca u svom filmu “Irac” (The Irishman). Priča o plaćenom ubici Edu Širanu (Robert De Niro) i njegovoj mogućoj umešanosti u nestanak Džimija Hofe (Al Paćino) proteže se na nekoliko decenija, a umesto da angažuje mlađe glumce, Skorseze je odlučio da podmladi “originale”.
Reditelji protiv blokbastera
Čak i kada ne misle sve najbolje o Holivudu, oni koji rade u filmskoj industriji retko javno pričaju o tome. No, Martin Skorseze je prošle godine otvorio Pandorinu kutiju u autorskom tekstu za “Njujork tajms”. Ocenio je da su filmovi o superherojima ekvivalent vožnji u luna-parku bez individualnog umetničkog izraza ili humanosti prave kinematografije.
“Netfliks” kontroverza #1
Posledica gorepomenutog trenda da je u Holivudu sve manje mesta za kvalitetne autorske filmove jeste sve veća prisutnost “Netfliksa”, “Amazona”, “Epla” i ostalih striming platformi u društvu filmske elite. Dok se jedni bune da im tu nikako nije mesto, jer je njihova glavna delatnost da obezbeđuju gledanje sadržaja na malim ekranima (TV, kompjuter, tablet, telefon) te su prirodni neprijatelji bioskopa, drugi ih brane jer ipak doprinose proizvodnji kvalitetnih filmskih ostvarenja.
Foto: epa/nina prommer
Adam Drajver
Dženifer Lopez
Kraljica romantičnih komedija i muzička superzvezda konačno je ove godine shvaćena ozbiljno u filmskim krugovima zahvaljujući ulozi striptizete u triler dramediji “Prevarantkinje sa Volstrita” (Hustlers) Loren Skafarije. Veliki korak za nekoga čija je karijera sjajno počela u filmovima Olivera Stouna i Stivena Soderberga da bi skrenula na stranputicu sa koje je delovalo kao da nema povratka.
“Netfliks” kontroverza #2
Dok se filmofili polako navikavaju na činjenicu da će neke od najboljih filmova nastalih ovih godina moći da vide samo kod kuće, jer im je ukinut bioskopski životni vek, nova probna opcija koju je “Netfliks” pokrenuo pre nekoliko meseci izazvala je cunami zgražavanja. Radi se o mogućnosti da pretplatnici sami biraju brzinu kojom će gledati neko ostvarenje, bez gubitka kvaliteta tona. “Netfliks” odranije već ima opciju “preskoči najavnu špicu”, a poznat je po to-
me da čim krene odjavna špica, novi naslovi i preporuke sami iskaču. Ova vizija budućnosti u kojoj se filmovi otimaju iz ruku svojih stvaralaca i kreativnog tima izazvao je bes reditelja. Džad Apatau je apelovao: “Nemojte me terati da zovem svakog živog reditelja i kreatora serije na svetu da se bori protiv vas. Pobediću, ali će mi oduzeti mnogo vremena. Ne zaj...vajte se sa našim tajmingom. Dajemo vam lepe stvari. Ostavite ih onako kako su zamišljene da se gledaju”.
Fibi Voler Bridž
Britanska scenaristkinja, glumica i zvezda humorističke hit serije “Fleabag” postala je druga žena u istoriji koja će biti potpisana kao scenarista jednog filma o Džejmsu Bondu. Iako kaže da njen pol nije razlog zašto je angažovana, priča se da će najnoviji Bond biti daleko manje mačo
Za Adama Drajvera bila izuzetno uspešna godina
šovinista od svih prethodnih, a daleko više osvešćeno biće koje živi u ovom trenutku društvenih promena.
“Džoker” je preživeo. Kao i svi oni koji su ga gledali
Uprkos odličnim kritikama i osvajanju Zlatnog lava u Veneciji, film “Džoker” Toda Hejnsa sa Hoakinom Finiksom nije imao nimalo sjajan doček u domovini. U američkoj javnosti se pred premijeru stvorila takva tenzija da se samo čekalo na neki novi izliv smrtonosne histerije. Dušebrižnici su, naime, strahovali da bi glorifikovanje nasilja u filmu (pre nego što je isti bilo ko pogledao) moglo da izazove novi haos u američkim bioskopima, ako ne i novu masovnu pucnjavu. Publici je zabranjeno da u bioskope dolazi maskirana u Džokera, a policajci su obezbeđivali tržne centre sa sinepleksima. A onda, kada se prašina slegla i sve proš-
Ova godina bila je veoma burna za kontroverznog poljskog reditelja Romana Polanskog (86). Prvo je izazvao mini-skandal na otvaranju Venecijanskog festivala: njegov najnoviji film, “Optužujem” (J’accuse), o aferi Drajfus, uvršten je u glavni takmičarski program pa je predsednica žirija Lukresija Martel povela debatu da li možete odvojiti delo od autora. Na kraju je film nagrađen gran-prijem, nagradom drugom po značaju, i izgledalo je kao da je javnost za dlaku postala naklonjenija Polanskom. Međutim, pred francusku premijeru filma, fotografkinja Valentin Monije rekla je da ju je Roman pretukao i silovao u Švajcarskoj 1975. kada joj je bilo 18 godina. Polanski, koji je pobegao iz SAD pošto je priznao silovanje 13-gdoišnje Samante Gejmer 1978, rekao je da mediji sada pokušavaju da ga pretvore u čudovište i novu optužbu nazvao aspurdnom.
Fenomen “Parazita”
Jedan južnokorejski film opasno se umešao u borbu za vodeće američke filmske nagrade. Od kada je ovaj nesvakidašnji triler Bong Đun Hoa osvojio Zlatnu palmu u Kanu, ne prestaje da oduševljava kritiku i filmadžije. Američka filmska akademija nominovala ga je u kategoriji Međunarodni film, nominovan je i za najbolji film godine, a Bong za najbolju režiju, između ostalog. Slično se dogodilo Alfonsu Kuaronu sa “Romom” i još pojedinim stranim filmovima u istoriji dodele Oskara (Život je lep, Krici i šaputanja, Velika iluzija, Poštar, Skriveni tigar pritajeni zmaj, Vavilon, Ljubav). Međutim, nijedan “stranac” još nije odneo pobedu u najvažnijoj kategoriji.