Pod srećnom zvezdom rođena

POD SRETNOM ZVIJEZDOM ROĐENA

-

Barbara se lagano pomjerila sa stolice da dohvati pismo s drugog kraja stola i srušila hrpu papira na pod.

Uzdahnula je nervozno i sagnula se da ih pokupi. Cijeli dan joj ništa ne polazi za rukom, sada i OVO.

Prvo je zakasnila na posao zbog gužve u saobraćaju. Još dok se približavala kancelariji čula je zvonjenje telefona i morala je potrčati.

- Ćao - rekla je automatski. - Ovdje Carlovi hoteli, kako vam mogu pomoći?

- Barbara - čuo se ženski glas - da li je Georgeo stigao? Djevojka je uzdahnula. Carla, Georgeova majka, očigledno je bila ljuta i neraspoložena.

- Nije još stigao - odgovorila je mirno. - Javio je da će svratiti do Govanija, ali svaki čas ga očekujem. Želite li ostaviti neku poruku?

- Reci mu da me pozove istog trenutka kad stigne - odgovorio je ljutiti glas s druge strane žice. Maločas mi je telefonirao moj dragi pastorak Martin i, zamisli, rekao je da nije zadovoljan kako Georgeo vodi hotele.

- Ništa se ne brinite gospođo - pokušala je Barbara da je umiri.

- Znaš li šta mi je još rekao taj drski pastorak? Rekao je da će on preuzeti hotele, ako Georgeo ne učini nešto radikalno i poboljša poslovanje. Znamo da prošle godine hoteli nisu donijeli nikakvu zaradu, ali to je donekle i razumljivo, s obzirom da je bilo povećanje cijena. Nikada neću shvatiti zašto je moj pokojni suprug ostavio najveći dio dionica svom sinu iz prvog braka. Georgeo nije dobio ništa i još treba da se zahvaljujemo što nam Martin dozvoljava da vodimo taj posao.

Prije nego je Barbara uspjela odgovoriti, u kancelariju je ušao Georgeo. Njegova plava kosa davala mu je mlađi izgled.

Mladić je prišao Barbari, poljubio je u obraz i prošaputao: - Ko je to?

- Tvoja mama.

- Prebaci mi vezu! Idem u svoj ofis. Carla je nastavila da se žali na Martina i Barbara je slušala strpljivo.

Nakon izvjesnog vremena, prekinula je stariju ženu. , - Georgeo je upravo stigao. Spojit cu vas s njim.

Nakon razgovora s Georgeovom majkom, nastavile su da se redaju nezgode. Prvo je Barbara pogrešno napisala sva važna pisma i morala ih je ponovo prekucavati u vrijeme kada je obično odlazila na pauzu.

Zatim ju je pozvao upravnik jednog hotela i požalio se da im ponovo nedostaju čisti ručnici. Barbara je pokušala da ga umiri, ali je razgovor potrajao. Da stvari budu još gore, i sekretarica i recepcionerka bile su bolesne, tako da je morala da obavlja tri posla u isto vrijeme.

Kada je pomislila da je za danas dosta, telefonirao je Govani i najavio se za pet sati, a to je automatski značilo da će Georgeo ostati duže.

Dok je Barbara sređivala današnje utiske trznuo ju je Georgeov glas. Kada je ušla u njegovu kancelariju on je sjedio za stolom i proučavao neka dokumenta. Na licu mu je bio tužan osmijeh. - Žao mi je što ni danas ne možemo posjetiti Mariju, iako smo joj obećali - izgovorio je sasvim nečujno. - Ali ima vremena, ona neće pobjeći nikuda.

Barbara samo klimnu glavom.

Georgeo je bio zgodan momak, i da ga majka nije toliko sputavala, njih dvoje bi već bili u braku.

- Govani i ja ćemo pokušati pronaći neku povoljnu rupu u Martinovom projektu. Ako ništa drugo, to će bar odgoditi Martinov dolazak.

-Žao mi je što je situacija tako nepovoljna. Kada bih mogla, učinila bih sve da nabavim novac i da riješim sve probleme.

On se nasmijao.

- To bi bilo divno. Ali plašim se da nemaš šanse da nabavši taj novac.

U tom trenutku neko je pokucao na vrata i Govani je već bio unutra. Barbara se izvinila i napustila kancelariju. Nikada neće zavoljeti tog advokata, uvijek ju je podsjećao na psa koji samo laje.

- Cao Barbara - doviknuo joj je Georgeo dok je izlazila.

- Nemoj zaboraviti javiti mojoj majci da neću

doći na večeru.

- Ne brini, reći ću joj.

Uskoro je djevojka sjedila za volanom svojih brzih kola i jurnula u pravcu gdje se nalazila kuca u kojoj je stanovala. Uvijek ju je radovao taj put, jer je obilovao najljepšim predjelima Kaprija. Bile su ti simpatične plaže s jedne strane puta i bujna vegetacijai s druge. Stigla je do velike bijele kuće za tren oka. Tu je živjela zajedno s Carlom i njenim sinom Georgeom skoro tri godine. Carlin drugi muž Florencio, bio je dugogodišnji prijatelj Barbarinih roditelja. Zato je bilo logično što mu je Barbara bila kumče. Nakon neuspjelog kratkog braka s prelijepom Brazilkom dobio je sina, zatim se oženio s Carlom koja je već imala jedno dijete.

D

va para su se zbližila i provodila dosta vremena zajedno. Onda, kada je Barbara imala šesnaest godina, desila se tragedija: njeni roditelji su poginuli u saobraćajnoj nesreći. Florencio ju je odmah pozvao da živi s njima i Barbara se preselila kod kumova sa zahvalnošću. Sve je bilo uredu do prije deset mjeseci kad je Florencio iznenada podlegao zbog srčanog udara. Barbara je nastavila da živi s Carlom i Georgeom, ali bila je svjesna da su se odnosi između nje i starije žene, ipak, promijenili - nagore. Kad je ušla u kuću, prvo je ugledala kućni pomoćnicu Valeriju.

- Gdje je Carla? - upitala je ženu u urednoj bije loj uniformi.

Valerija je napravila grimasu. . - Gospođa je vrlo lošeg raspoloženja i momentalno spava. Bolje nemoj da je budiš, jer ćete se posvađati. Garantovano. Barbara se osmjehnula i klimnula glavom.

- Ne, neću je probuditi. Idem da se osvježim... dan je bio dug i naporan.

- Suviše radiš za ovu porodicu, Barbara - izjavi la je pomoćnica ozbiljno.

Djevojka se samo osmjehnula.

Osjećala je obavezu prema pokojnom Florenc ju koji ju je školovao i odmah zaposlio kod sebe u kancelariji. Osim toga, voljela je svoj posao i nije joj bilo teško da radi. Nakon tuširanja se osjećala mnogo bolje. Odlučila je da samo malo prilegne i odmori noge. Kada se ispružila na krevetu, istog časa je zaspala.

Soba koju je ona koristila bila je veoma udobna i savršeno opremljena. Pastelne boje preovladavale su u cijeloj kući, a zavjese i luksuzni tepisi bili su u istom tonu. Barbari nije bilo jasno zašto je Carla potrošila ogroman novac za preuređivanje cijele kuće. Sjećala se razgovora ne posredno prije Florencijeve smrti. On je rekao svojoj ženi da nije mudro renovirati kuću u tako teško vrijeme kada je svaki poslovni poduhvat rizičan.

- Sačekaj malo - savjetovao je ženu. - Za godinu-dvije, radi s kućom šta želiš. Ali sada je vrlo ne promišljeno trošiti teško zarađeni novac.

Bilo je očigledno da ga Carla nije poslušala, je su majstori došli već dva mjeseca nakon Florencijeve sahrane.

Zašto je Carla potrošila taj novac ako su u tako lošoj finansijskoj situaciji, pitala se Barbara dok je ležala smirena i opuštena. Tu nešto ne štima.

Osjećala je kako joj kapci postaju sve teži i san je došao kao odmor i olakšanje. Barbaru je probudilo kucanje na vratima.

Večera će biti za dvadeset minuta - obavijes la ju je Valerija.

Djevojka se trgla iznenađeno. Zar je moguće da je spavala tako dugo? Ustala je brzo i počela da se oblači. Carla ne voli da čeka. Barbara se iznenada namrštila. Ne samo da je spavala duže nego što je trebalo, nego je i zaboravila da obavijesti stariju ženu o Georgeu.

Sišla je dolje osjećajući se krivom. Carla je, kao što je i pretpostavljala, već sjedila za dugačkim, lijepo uređenim stolom. Lice joj je bilo namršteno dok je gledala u kazaljke na satu.

Gdje li je Georgeo? - upitala je neraspo- loženo.

Barbara se nakašljala da bi sakupila još malo hrabrosti.

Carla, zaboravila sam da Vam kažem da Georgeo neće doći na večeru. Ima sastanak sa advokatom. Stara žena postala je još mrzovoljnija.

Zašto mi to nisi kazala ranije? Već sam rekla kuharici da pripremi njegovo najomiljenije jelo.

- Barbara je samo šutjela. Znala je da je kriva, ali povrijedio ju je Carlin oštar ton.

Pretpostavljam da smišljaju kako da spriječe Martinov dolazak - zaključila je Georgeova majka.

Nadam se da će smisliti nešto pametno, jer ne mogu da trpim zapovjednički ton svog pastorka. Valerija je služila desert kada je Georgeo, konačne došao kući. Poljubio je prvo majku, pa Barbaru.

Izgledaš divno, draga - pohvalio je djevojku. Da nisam tako umorna, otišli bismo večeras do Marije.

Kako je tekao sastanak? - upitala je Carla.

Stvarno vas interesuje o čemu smo Govani i ja pričali?

Mladić je namjerno odugovlačio priču da izazove što veću radoznalost dvije žene.

Hajde, Georgeo, kaži nam - njegova majka postajala je sve nestrpljivija.

Na njegovom licu pojavio se trijumfalan osmijeh.

Govani ja odlučili smo da tražimo dokaz očinstva. Otkud mi znamo da on ne laže samo da bi izvukao korist od nas - Georgeo se nasmiješio lukavo. - Bar ćemo dobiti na vremenu, ako ništa drugo.

Oh, pametni moj sine! - Carla je blistala od sreće.

Barbara se trgla. Nije mogla da shvati da ljudi mogu biti toliko pakosni da osporavaju tuđe vlasništvo.

Zašto se Georgeo i njegova majka ne pomire s činjenicom da je nepoznati Martin Florencijev sin i da mu je otac ostavio niz, bar dosad, uspješnih hotela?

Mladić je primijetio djevojčino neraspoloženje. Šta je, Barbara? - upitao je zabrinuto. - Da ti nije hladno? Sva drhtiš.

Ne - odgovorila je djevojka brzo i spustila pogled da ne bi primijetio prezir u njenim očima. Umorna sam i željela bih da odem u krevet što prije.

Sačekaj još malo, draga. Treba da razgovaramo nešto o poslu. Želim da odeš sutra u naš hotel u Svetom Antoniu i provjeriš direktora. Taj pokvarenjak nas potkrada, siguran sam u to. Bit će najbolje da ga odmah i najuriš.

Ali Georgeo - iznenadila se ona. - To će biti četvrti otpušteni direktor u samo četiri mjeseca.

Znam. Po protokolu trebalo bi da mu damo šansu da se dokaže još neko vrijeme, ali u tome i jeste stvar, mi više nemamo vremena. Taj direkor prijeti da će preuzeti hotele za trideset dana i moramo djelovati što brže možemo.

U pravu si, Georgeo - uključila se Carla u razgovor. - Ne znam kako je moj pastorak uopšte imao obraza da se pojavi usred Florencijeve sahrane i nestane isto tako brzo kao što se i pojavio.

Barbara je bila iznenađena.

Zar je Florencijev sin bio na očevoj sahrani? - Ta činjenica joj nije bila poznata.

Georgeo i njegova majka samo su nijemo klimnuli glavom. Djevojka je polako ustala.

Stvarno sam umorna. Laku noć svima.

Hej, Barbara, nemoj još da ideš - mladić je ustao i uhvatjo je za ruku. - Ostani još malo. Možemo slušati muziku i odmarati se.

U tom trenutku Carla je ustala od stola, želeći da ostavi dvoje mladih same.

Idem da vidim svoj omiljeni program na televiziji - objasnila je kratko.

Barbara nije imala mnogo izbora. Najviše od svega željela je da se povuče u svoju sobu i ostane sama.

Bilo joj je dosta Carlinih mućki, kao i mućki njenog sina. Ali Georgeo se već smjestio do nje na kauču i zagrlio je.

Zar nije divna ova romantična muzika? - upitao je približavajući joj se. - Jeste. - Samo da ne pokuša da me poljubi, pomislila je ona.

Georgeo je pokušao da je poljubi. Barbara je u početku bila pasivna, a onda ga je odgurnula. I sama je bila iznenađena svojom reakcijom. Do prije vrlo kratkog vremena Georgeova blizina joj je prijala, a sada više ne može da podnese njegove poljupce. To je začudilo i mladića. - Sta je tebi večeras, Barbara? - upitao je začuđeno. - Jesi li ljuta zato što u posljednje vrijeme provodimo suviše malo vremena zajedno?

Ne, ja...

Georgeo je pokušao da je poljubi ponovo. Ovoga puta Barbara je prisilila sebe‘da izdrži poljubac do kraja.

J

Potreban ti je neko ko će te držati čvrsto i voditi računa o tebi - progovori on. - Znaš li da te volim, draga. Zašto ne želiš da se vjenčamo?

Da joj je predložio brak prije samo godinu dana, ona bi prihvatila bez razmišljanja. No, sada se situacija izmijenila.

Daj mi još malo vremena, Georgeo - prošaputa djevojka.

Zar me ne voliš? Zašto ne želiš da te poljubim?

Ti mi se vrlo dopadaš - priznala je Barbara iskreno. - Ali još nisam spremna za tako ozbiljan korak kao što je udaja.

I prije nego što je Georgeo uspio da je zaustavi, izvukla se iz njegovih ruku i brzo krenula ka vratima. w

Izvini, veoma sam umorna. Osim toga, sutra me čeka put do Svetog Antonija.

- Uredu, draga. Idi i odmori se. Sutra ujutro dat ću ti još neke instrukcije.

Dok je Valerija služila doručak, Georgeo je upoznao Barbaru s još nekim detaljima njenog puta. - Imaš sav potreban materijal u tašni - dodao je. - Imam potpuno povjerenje u tvoj sud.

- Drago mi je. No, ako i pored svega iskrsnu neke teškoće, telefonirat ću ti i pitati za savjet. Hoćeš li biti u kancelariji?

- Prije podne najvjerovatnije hoću, a popodne idem da igram golf s Pavlom.

D

jevojka se namrštila. Finansijska situacija je teška, a Georgeo ide da igra golf. Mada je simpatisala plavokosog mladića, Barbara je znala da je njegov stav „lako ćemo" glavni krivac za niz neuspjeha. Osim toga, sumnjala je i da Georgeo voli da se kladi na konje. Više puta je nehotično naišla na isprekidane dokaze njegove strasti i plašila se da je mnogo novca otišlo na konjske trke.

Ni Georgeu nije promaklo Barbarino namršteno lice. Odmah je počeo da se brani.

- Nemoj da mi prebacuješ, draga. Znaš i sama da nemam smisla za ovaj posao. Umorim se od obavljanja istih stvari iz dana u dan i potrebna mi je neka zabava.

- Ne prebacujem ti, Georgeo, ali krivo mi je kad vidim da je advokat radio uzalud. Posao bi krenuo i te kako kada bi se ti potrudio samo malo više.

- Potrudit ću se, Barbara. Vidjet ćeš. Sve će biti bolje.

Djevojka ga je pogledala s nevjericom. Poznavala je Georgea suviše dobro. Dok je izlazila iz trpezarije, vidjela je Carlu pored vrata. Gotovo se trgla kad je osjetila njen neprijateljski pogled na sebi. Zašto je Carla ne podnosi? Nije, valjda ljubomorna na nju?

1 Nemoguće! A opet, o toj mogućnosti vrijedilo bi razmisliti.

Vrijeme je bilo lijepo i Barbara je ubrzo stigla u Sveti Antonio. Naprečac je odlučila da ode na svoje omiljeno mjesto - Španski trg. Izašla je iz kola i prošetala unaokolo. Sveti Antonio je lijep gradić, mislila ,posmatrajući građevine oko sebe. Tu se rodila i uvijek se prisjećala svog sretnog djetinjstva.

Najviš e voljela da dođe u svoje rodno mjesto rano u jutro. Tada nije bilo gužve i mogla je na miru da se prepusti uspomenama.

Tako je bilo i sada. Dok je uživala u lijepom pejzašu, misli su joj su. odlutale u prošlost. Doba dok je dijete sječat će se uvijek rado. Kad je zaključila da treba da nastavi svoj put, okrenula se i pošla ka kolima. lznenada se spotakla na svojim visokim potpeticama i počela da pada.

Kada je već mislila da će završiti na asfaltu, osjetila dvije snažne ruke na svojim ramenima.

Te ruke su je pridržale i vratile u uspravan položaj.

Barbara se okrenula, osmjehujući se spremna da se zahvali neočekivanom spasiocu. Ali osmijeh ljoj je nestao s lica kada je ugledala impozantnu priliku iza sebe.

Tamnoputi mladić čije su ruke još uvijek bile na njenim ramenima, bio je visok gotovo dva metra. Imao je izuzetno građeno tijelo s dugim nogama i širokim ramenima. Njegov tamniji ten govorio je Barbari da mladić vjerovatno ima i španske krvi, koja ga je činila još privlačnijim.

Nadam se da Vas nisam uplašio - izjavi on.

Barbara još uvijek nije mogla da dođe do riječi.

Mladićev glas odgovarao je njegovoj prilici savršeno: dubok, prijatan i snažan. Ona je udahnula duboko, nadajući se da će je svježi vazduh vratiti u „normalno" stanje i progovorila: Izvinite, gospodine, nisam se nadala da ću sresti još nekog ovako rano ujutru. I hvala vam što ste me pridržali.

Osmijeh na muškarčevom licu učinio je njegovu pojavu još interesantnijom.

Ne morate mi se zahvaljivati, senjorita, jer ne događa se svaki dan da mi privlačne djevojke padaju u naručje.

Osmjehnula se i Barbara, mada ju je zbunio mladićev odgovor. Porumenjela je i zaključila da je najbolje da se udalji što prije. Nije joj se dopadalo ubrzano lupanje njenog srca i slabost koja ju je obuzimala sve više.

Oprostite, ali mnogo žurim - kao dokaz izvadila je ključeve od kola iz džepa i počela žurno da korača. Stigla je do svog auta i pogledala unazad kradom. Privlačni neznanac stajao je na istom mjestu kao i maloprije i posmatrao je s neskrivenim interesovanjem.

Ona se zbunila još više i jedva uspjela da uključi motor. Pritisnula je papučicu za gas suviše jako i kola su krenula uz glasno negodovanje guma.

Tamnoputi mladić posmatrao je njen nespretni polazak sa osmijehom i klimnuo glavom kada je Barbara projurila pored njega.

Dok je vozila prema aveniji San Marko, djevojka je razmišljala o neobičnom susretu. Morala je priznati da je nepoznati mladić ostavio snažan utisak na nju. Da li je Španac, pitala se. Po govoru mu se nije moglo zaključiti odakle je, jer engleski mu je bio savršen.

Primijetila je da na sebi ima skupo i elegantno odijelo: cak je zapazila i dijamantski prsten na njegovoj ruci. Ko li je on mogao biti?

Njena razmišljanja uskoro su prestala, jer se našla pred hotelom koji je bio cilj njenog puta. Parkirala je automobil u hladovini velikog eukaliptusa i pošla ka ulazu.

Dobro jutro, gospođice Calderone. Uđite, očekujemo vas. Omanji mršavi čovjek izašao je iz recepcije. Pružio je Barbari ruku i ona ju je prihvatila. Dodir mu je bio neprijatno topao i znojav što je na nju djelovalo veoma neprijatno. U jednom trenutku učinilo joj se da je u muškarčevim očima vidjela mržnju, ali već sljedeće sekunde, na njegovom licu pojavio se osmijeh dobrodošlice.

- Ja sam Tony Cantini, direktor.

Gospodin Valdez me je obavijestio da ćete doći .Vjerujem da ste umorni i spremio sam vam najljepšu sobu s pogledom na more. Pođite za mnom.

Ona je pokušala da uguši neprijatno gađenje prema njemu i polako krenula je prema liftu slijedeći direktora. U malom i skučenom prostoru lifta, osjetila je još veću nelagodnost i jedva je čekala da stignu.

Tony Cantini poveo ju je prema posljednjoj sobi u hodniku i otvorio je vrata. - Evo, izvolite - u njegovim očima opet se za trenutak pojavio neprijateljski izraz. - Pošto sigurno želite da se odmorite, ostavit ću vas samu. Ukoliko vam nešto bude potrebno, samo me zovite. - Hoću, hvala, Djevojka je odahnula tek kad je zatvorila vrata za direktorom i zaključala ih. Stavila je sigurnosni lanac i odšetala do prozora.

Pogled je stvarno bio divan. U daljini se vidjelo plavetnilo mora i čuli su se krici galebova u potrazi za hranom. Kad bih mogla da ostanem ovdje nekoliko dana i odmor­im se, pomisli ona sjetno, bilo bi divno. Ali čekao ju je posao koji mora hitno obaviti. Tada je neko zakucao na vrata i jedna djevojka joj je, osmjehujući se, pružila tacnu s doručkom. Barbara se zahvalila. Tek sada je postala svjesna da je, ustvari, gladna. Sjela je i sa uživanjem prionula na doručak. Iznenada, pažnju joj je privuklo neatraktivno posuđe. Ne samo da pribor za jelo nije izgledao lijepo, nego je i stolnjak bio lošeg kvaliteta. Čudno, pomislila je Barbara mršteći se. Znala je da je pokojni Florencio uvijek vodio računa o tim stvarima. Pa, zašto je onda pribor za jelo bio običan i nekvalitetan. Djevojka je požurila da završi doručak i odmah je sišla u direktorovu kancelariju. Od sekretarice je saznala da je Tony Santini izašo i da će se vratiti za sat vremena.

Odlično, pomislila je Barbara zadovoljno. Imat ću vremena da pogledam knjige prije nego što se on vrati. Međutim, u knjigama nije pronašla ništa što bi objasnilo loše poslovanje hotela. Ovo će biti teže nego što sam mislila, palo joj je na pamet. Uzdahnula je i zahvalila sekretarici. Morat će da bude veoma oprezna da ne bi izazvala Cantinijevu sumnju. Ostatak dana Barbara je provela u šetnji gradom.

Obišla je još jedan hotel u blizini s kojim je bilo manje problema i vratila se u svoju sobu malo raspoloženja.

Došlo je veće i ona je odlučila da siđe u bar i vidi kako je organizirana zabava u večernjim satima.

Prostorija je bila prijatna i već se okupilo dosta posjetilaca.

Barbara je sjela za sto u uglu sale, nadajući se da neće izazvati ničiju pažnju. Naručila je piće i polako se opustila, posmatrajući vesele goste koji nisu štedjeli novac da se zabave. ' Uskoro je počela svirati muzika i atmosfera je postala još prijatnija. No, Barbarine opuštenosti uskoro je nestalo. Primijetila je jednog mladića nedaleko od nje kako je upadljivo posmatra. Ona je skrenula pogled, ali mladić nije shvatio Barbarinu želju da želi ostati sama za stolom. ’ - Hoćeš li da igramo, plavokosa? - obratio joj se promuklim glasom kraj samog njenog ramena.

- Ne, hvala - odgovorila je djevojka odlučno. - Čekam nekoga.

- Uredu, ali jedan ples neće škoditi - bilo je očigledno da je muškarac pijan. Stavio je ruku na njeno rame i povukao je prema podiju.

- Molim Vas, ostavite me na miru.

Barbara se pokajala što je uopšte ušla u bar. Kako joj nije palo na pamet da će se naći neki nametljivi gost.

Dama je sa mnom.

Djevojka je zadrhtala. Odmah je prepoznala taj glas koji se začuo iza,nje. Nepoznati muškarac kojeg je jutros srela na Spanskom trgu. Bolje rečeno - na koga je jutros naletjela u gradu.

Pogledala ga je bojažljivo, pitajući se da li će se u njoj ponovo pojaviti isto onako uzbuđenje kakvo ju je obuzeto jutros kad ga je ugledala. I, naravno, dogodila se ista stvar: svaki djelić njenog tijela zadrhtao je od neke slatke neizvjesnosti i nestrpljenja.

Hvala vam što ste mi pomogli još jednom. - Barbara se osmjehnula nepoznatom mladiću koji je sjeo za njen sto.

Da li uvijek izlazite sami uveče, senjorita? - upitao je mladić umjesto odgovora. Nagnuo se bliže prema Barbari i zagledao se u nju svojim crnim, izražajnim očima. Njen pogled se prikovao za njegov.

Nije ni čula njegovo pitanje, jer je bila kao hipnotisana, pa čak i da ga je čula, ne bi bila u stanju da izusti ni riječi.

Da li me se vi plašite, senjorita? - ponovo se začuo duboki glas. Ona odmahnu glavom brzo."

Ne. Ja... samo se pitam odakle ste vi. Vaš akcent govori mi da ste, možda, Španac. Jesam li u pravu?

Muškarac se samo lukavo osmjehnuo.

Recimo da jeste.

Jeste li ovdje na odmoru?

On ju je odmjerio ponovo prije nego što je odgovorio.

Ne, nisam - nastupila je tišina.

Zašto izlazite sami kada znate da će vaš izgled privući bezbroj muškaraca?

Barbara je prvo bila polaskana tim pitanjem, ali ljutiti izraz mladićevog lica rekao joj je da joj on nije uputio kompliment.

Niko vas nije zvao da mi pomognete - reče djevojka oštro. - Snašla bih se već i sama.

- Mislite? - tamnoputi mladić je iznenada uhvatio Barbaru za ruku i stegnuo je čvrsto. Ona je pokušala da izvuče ruku, ali bez uspjeha. - Vidite? Nastavio je on - muškarac na koga ostavite veliki utisak ne bi vas pustio tako lako.

Barbara nije bila u stanju da reaguje. Pogled njegovih sjajnih očiju prikovao ju je za stolicu i kao da je zahtijevao poslušnost. Konačno, ona je izašla iz transa i izvukla ruku snažnim pokretom. Ustala je i krenula prema izlazu ne okrećući se.

- Laku noć, senjorita! - ispratile su je ne- znančeve riječi. Barbara je još uvijek bila pod utiskom događaja u baru dok se spremala za spavanje i legla u krevet. Ko je taj mladić, pitala se po ko zna koji put.

Već ju je hvatao san kada se začulo kucanje na vratima. Ustala je polako i otvorila vrata koliko joj je dozvolio sigurnosni lanac.

- Žao mi je ako sam vas probudio - začuo se tihi glas direktora Cantinija - ali imamo neprilike.

- Kakve neprilike?

- Jedan gost nam pravi probleme na recepciji. Popio je malo više i ne može da shvati da u hotelu

nema slobodnih soba.

- Pa, imate li luvara. Obratite se njemu. - Barbara je već počela da zatvara vrata, ali direktor je nastavio brzo: - Znam, ali taj gost je sin jednog utjecajnog političara i počeo je da nam prijeti. Mislim da bi bilo bolje da Vi razgovarate s njim. Barbara je uzdahnula i, nakon kraćeg razmišljanja, odlučila da pođe s direktorom.

- Samo trenutak - promrmljala je - da se presvučem.

Ostavila je vrata otvorena i pošla ka ormaru. Iznenada, vidjela je neki nagli pokret i okrenula se. Tony

Cantini je vješto skinuo lanac s vrata nekim oštrim metalnim predmetom i već je ušao u sobu. Barbara je poletjela prema vratima, ali bilo je suviše kasno. Zaustavile su je dvije ruke - tople i oznojene.

- Nećeš ti nikud - procijedio je muškarac cereći se neprijatno. Nju je obuzeo strah. Direktor je bio jači nego što je izgledalo i već joj je ponestajalo snage da se brani. Oh, bože, zašto nije bila obazrivija?

Kad je već bila sigurna da joj nema spasa, začuo se tup udarac i njen napadač je tiho jeknuo.

Sljedećeg trenutka srušio se na pod. Djevojka se nije usudila da podigne pogled. Drhtala je i bila je u šoku. Unezvijereno je posmatrala direktora koji je lagano počeo da se diže.

- Otpušteni ste - uspjela je da prošaputa.

Tony Cantini se nasmijao neprijatno.

- Kao i da bih ostao da radim za vas! Ali kažite vašem mladiću Georgeu Durmiru da se čuva ako me bude tužio. Iznijet ću sve njegove mućke na vidjelo... njegove i one njegove pokvarene majke.

- Sta... šta vi to pričate? - upita Barbara zbunjeno ali prije nego što je direktor uspio da kaže još nešto, uhvatile su ga dvije ogromne šake i izbacile kroz vrata.

- Da više nisam čuo ni riječi.

Ponovo misteriozni muškarac. Njoj se oteo uzdah. Koliko će joj još puta priteći u pomoć? Krenula je prema kauču još uvijek u stanju šoka i sjela potpuno bez snage.

Visoki mladić sjeo je do nje i zagrlio je nježno. ~ Niste znali da vam ovaj čovjek želi zlo? - upitao je nesretnu djevojku.

Ona je nekako uspjela da odmahne glavom, Osjetila se sigurnom i zaštićenom u naručju ovog snažnog stranca i postepeno je počela da se opušta. A onda je, shvatajući konačno šta je sve moglo da se desi, briznula u plač.

- Ne plači, moja djevojčice - prošaputao je neznanac, milujući joj kosu. - Sada je sve uredu. Nježno je poljubio u čelo i Barbara se odjednom stresla.

Više nije bio u pitanju strah. Osjećanje koje se probudilo u noj bilo je sasvim drugačije prirode. Podigla je glavu prema njemu i ugledala istu takvu želju u njegovim crnim očima. Sklopila je oči kao da se prepušta sudbonosnom trenutku. I kao da je pročitao njenu želju, muškarac joj se primakao i počeo je nježno ljubiti. Barbara nije znala šta se ovo dešava s njom i zašto je reagovala na strančevo prisustvo takvim intenzitetom. Ta reakcija za nju je bila nepoznanice isto kao i ovaj muškarac koji ju je ljubio. Ali kada je podigao i ponio prema velikom krevetu, nije se bunila. Samo je žmirkala i rumenila se kao bulka. On ju je položio na svilenu posteljinu i nagnuo se nad nju polako. Poljubivši je ovlaš, uspravio se.

Laku noć, senjorita! Spavaj lijepo! Barbara je došla k sebi tek kada je on već bio kod vrata.

Shvatila je da misteriozni mladić dobro vlada situacijom. Obuzeo ju je stid zbog toga, a ujedno i bijes.

- Mislite li vi da bih ja vodila ljubav s vama? - upitala je trudeći se da sačuva svoje dostojanstvo Ne znam - osmjehnuo se blago. - Poznato mi je samo da sada i nisi u stanju da vodiš ljubav.

Ja... ja ne znam ni kako se zovete - promucala je djevojka slabim glasom.

Moje ime nije važno. Važnije je da odsad ne puštaš nepoznate muškarce kasno noću u svoju sobu.

Doviđenja, senjorita.

Barbara dugo nije mogla da zaspe. Lik neznanca stalno joj se motao pred očima, a njeno tijelo još uvijek je treperilo od čežnje za njegovim. Nadala se da će ga sutradan vidjeti ponovo i utješena tom mišlju, konačno je zaspala.

Ali sljedećeg dana od visokog tamnoputog muškarca nije bilo ni traga ni glasa. Barbara se morala pomiriti s činjenicom da je otputovao i psihički se pripremala za ponovni susret s Tonyjem Cantinijem.

Srećom, direktor je već pokupio svoje stvari i nije bio u kancelariji kada je ona sišla u hol.

Na recepciji ju je dočekala visoka, mršava dama, sekretarica.

Tony se iselio iz svoje kancelarije - primijetila je žena. - Da li to znači da ponovo dolazi novi direktor?

Barbara se samo osmjehnu tužno. - Da - nešto joj je iznenada palo na pamet. - Vi ste gospođa Roselini, zar ne?

Jesam.

Zar niste vi konkurisali za. direktora u isto vrijeme kad i Tony Cantini?

Sekretaričino lice se namrštilo.

Jesam, ali Tony Cantini je smatrao da nemam dovoljno iskustva za to radno mjesto.

Barbara je mislila drugačije. Dok je u sobi čitala historijat hotela često je nailazila na ime Laure Roselini. Žena je pokazala izuzetno znanje u vezi sa svim što se hotela tiče, a osim toga dopala joj se.

Da li biste se prihvatili dužnosti direktora privremeno? Razgovarat ću sa svojim šefom i vidjet ću da li biste mogli dobiti to mjesto i za stalno. Laura Roselini je pokazivala osmijeh na licu i potajno radovanje neočekivanoj funkciji. Klimnula je samo glavom, sretna i zadovoljna što joj se konačno ukazala prilika da pokaže šta zna.

Barbara i nova direktorica ostale su još dugo u kancelariji, razgovarajući o lošem vođenju hotela. Starija žena je znala za česte krađe inventara. Primijetila je i da usluge nisu više onakvog kvaliteta kao ranite Kada je ukazala Tonyju na to, on joj je rekao da gleda svoja posla. Kada sa. se konačno dogovorile oko svih detalja, Barbara je odlučila da se vrati kući. Već je htjela da se pozdravi s gospođom Roselini, kada joj je nešto palo na pamet.

Recite mi - zamolila je direktoricu - kako se zove muškarac koji je jučer odsjeo u našem hotelu.

Visok je i tamnoput, a engleski govori,sa izvjesnim naglaskom.

Znam na koga mislite. On se zove Roberto Valdez.

Sada barem znam kako se zove ako ništa drugo, mislila je Barbara tužno. Odmahnula je rukom novoimenovanoj direktorici u znak pozdrava i krenula prema svom automobilu. Uskoro će stići u Georgeovu i Carlinu kuću. Nažalost, više je nije smatrala svojom. Nije mogla pobjeći od činjenice da je Georgeova majka ne želi u svojoj kući.

Barbari je bila jasna još jedna stvar: sada, nakon susreta s tajanstvenim Robertom Valdezom ne dolazi u obzir vjenčanje s Georgeom Durmirom. Ona ne bi bila u stanju da voli drugog muškarca pošto je upoznala visokog Spanca.

K

ada je ušla u kuću, shvatila je odmah da nešto nije uredu. Valerija, kućna pomoćnica, bila je uplakana, a iz sobe su se čuli ljutiti glasovi Carle i njenog sina. - Da li ovdje ima nekih novih momenata? upitala je Barbara zbunjeno pošto niko nije odgovorio na njen pozdrav.

- Sjedi - rekao joj je Georgeo suhim glasom.

U Carlinim očima vidjelo se sažaljenje.

- Hoće li mi napokon neko reći šta se ovdje dešava?

- Dogodilo se ono čega smo se svi najviše pribojavali - počela je Georgeova majka. - Martin je poslao svoje advokate da pogledaju knjige o vođenju hotela. " " - Pa, šta je to tako strašno? - upita Barbara začuđeno. - Znali ste da će Martin željeti da sazna stanje prije ili kasnije.

- Oh, Barbara, ti ne razumiješ ništa - uzdahnu plavokosi mladić.

- Prestani da odugovlačiš, Georgeo, i reci joj sve - umiješala se Carla ponovo. - Na njoj je da odluči. Na meni? Sta ja imam da odlučim?

- Nastupila je duga i neprijatna tišina. Carla i njen sin su se pogledali i starija gospođa je progovorila prva:

- Georgeo i ja smo se služili novcem namijenjenim za vođenje hotela. Moj pastorak je to, očigledno, saznao i želi naknadu.

Barbara se šokirala. Kako joj to nije palo na pamet ranije? Sad je shvatila šta je Tony Cantini želio da kaže.

- Koju sumu novca Matrin traži? - upitala je tiho.

On ne želi novac.

Pa šta želi?

Tebe, Barbara.

Barbara se trgla i nasmijala s nevjericom. Sada im je do šale?!

Hajde da razgovaramo ozbiljno - predložila je. No, i Georgeo i njegova majka su djelovali vrlo ozbiljno. Barbara se uplašila. Ako ovo nije šala... - Vi... vi se šalite - promucala je.

Nažalost, ne.

Ali ja tu nisam ništa kriva!

-Slušaj, Barbara. Martin želi da se oženi tobom j neće novac. To je za nas odlična prilika da se izvučemo iz dugova.

Djevojka je odmahnula glavom zaprepašteno. Nije mogla da vjeruje da mladić koji ju je prosio prije dva dana želi da je prepusti drugom.

To ne dolazi u obzir - odgovorila je odlučno.

Iznenada, Carlino lice se smračilo i žena je počela bijesno: Draga moja, došlo je vrijeme da nam se odužiš za brigu i njegu koju smo ti pružili od smrti tvojih roditelja. Zar nemaš u sebi ni trunke zahvalnosti?

Barbara je bila poražena. Carla je nikada nije voljela. Bila je prinuđena da je trpi zbog Florencija i Georgea, ali sada više i ne krije svoju mržnju.

Evo ti piće - plavokosi mladić pružio joj je čašu viskija, ne gledajući je u oči. - Bit će ti potrebno.

Kuda da idem, pitala se nesretna djevojka.

Ako se ne udam za Martina, neću imati ni stan ni posao. Cime da se izdržavam. Nije ni primijetila poglede koje su izmijenjali Georgeo i njegova majka. Oni su razumjeli da je Barbara popustila i bili su zadovoljni što su njihovi problemi riješeni tako jednostavno.

Nekoliko narednih dana prošlo je kao u

nekom snu. Barbara je i dalje odlazila na posao, mada i nije više imala šta da radi. U srijedu je došao Martinov advokat da sredi formalnosti oko njenog pasoša poručio joj je da se pripremi za put.

- U petak - rekao je advokat - letite za Brazil. Gospodin Carlos će vas čekati tamo.

Nemoćna da uradi bilo šta, djevojka se prepustila sudbini. U petak je advokat došao po nju i odveo je na aerodrom.

Za četiri sata avion je već kružio nad Rio de Ženeirom.

I pored tuge i ogorčenja koje je osjećala, Barbara nije mogla da ne osjeti i divljenje prema svom novom domu u Brazilu. Poznata Glava šećera ukazala se pred njenim začuđenim očima kao na dlanu. Dugačke plaže prekrivene bijelim pijeskom bile su prelijepi kontrast plavetnilu mora.

Za trenutak ona je zaboravila na svoje probleme i opustila se kao da putuje mladiću s kojim je već pet godina provela intenzivno u najvećoj ljubavi.

Kad se avion spustio i kad je prošla kroz sve carinske formalnosti. Barbara je sjela u čekaonicu. Bilo joj je rečeno da će je neko sigurno sačekati.

Sjedila je neko vrijeme kad je ugledala omanjeg, debeljuškastog čovjeka kako joj se približava.

Pretrnula je. Nije valjda to Martin Durmire?

- Gospođica Calderone? - upitao je muškarac osmjehujući se.

Barbara je imala snage jedino da klimne glavom.

- Ja sam Carlos, službenik gospodina Martina. Povest ću vas u grad. Djevojka je odahnula i krenula za svojim vodičem poslušno. Poslije kraće vožnje stali su pred jednom višespratnicom.

- Da li... da li je gospodin Martin u stanu?

Carlos ju je pogledao iznenađeno - Nije. Zar vam niko nije rekao da gospodin Martin Durmire niie u Riju7 On će vas dočekati na svojoj farmi u srcu Brazila. Tamo krećemo sutra ujutru čim se odmorite od leta.

Djevojka je odahnula ponovo. Još jedan dan slobode. Ušla je u privatni lift koji je Carlos otključao malim ključem i koji ih je odvezao direktno do Martinovog apartmana na dvanaestom spratu.

Kada su ušli u ogromnu dnevnu sobu, Barbar je iznenađeno zastala. Nije bila pripremljena za ljepotu i luksuz koji ju je čekao.

Soba je bila u plavim i zlatnim tonovima. Debeo plišani tepih prekrivao je pod, a zavjesa i jastučići na kauču bili su u istoj nijansi. Namještaj je, očigledno, bio vrlo skup, a da je mogla da bira Barbara bi odabrala sasvim istu garnituru.

Na zidovima je bilo nekoliko slika, mahom pejzaža, koje su se odlično uklapale u atmosferu elegancije i bogatstva.

Možete da razgledate i ostatak stana - rekao je muškarac smiješeći se. - Ja idem da donesem vaš prtljag. Ali onog momenta kad je ostala sama, nju je obuzeo paničan strah. U šta se to upustila? Kakav je Martin Durmire, uopšte, čovjek? Zašto je popustila ucjeni?

Nekoliko pitanja vrtilo se u njenoj glavi i pravilo još veću pometnju. Barbara je izašla na balkon. Odatle se pružao predivan pogled na cio grad i ona je za trenutak ostala očarana.

Mnoge žene bile bi presretne da žive u ovakvom luksuzu, ali ne i ja, mislila je djevojka. U tom trenutku, Carlos je provirio napolje.

Senjorita može jesti na balkonu ako želi – izjavio je. - Spremio sam vam jedno brazilsko nacionalno jelo.

Oh, hvala!

Barbara nije bila gladna, ali nije željela da razočara ljubaznog službenika. Prihvatila je tacnu sa ukusnom serviranom hranom spustila na stol od bambusove trske kraj sebe. Uzela je nekoliko zalogaja i ponovo se zagledala u daljinu. – Senjoriti se nije dopalo jelo? . upitao je muškarac zabrinuto. Ona je pokušala da se osmjehne. Jelo je bilo odlično,ali ja stvarno nisam gladna.

Možda bi senjorita voljela da se spremi za spavanje?

Da, ta mi se ideja dopada mnogo više. Pođite za mnom. Senjor

sobu, jer je ona po njegovom mišljenju najudobnija.

Martin je za vas odredio svoju

Sve četri spavače sobe bile su podjednako lijepe isto tako elegantne kao i dnevna soba, bar što se tiče Barbare. No, ona je pošla za Carlosom bez riječi.

Laku noć i odmorite se lijepo. Sutra nas čeka dug i naporan put. Tim riječima muškarac se povukao, ostavljajući je samu. Možda je to i najbolje mislila je djevojka. Što prija legnem u krevet , prija ču zaspat i prestaču da razmišljam o svojoj zloj sudbini. Nakon što se okupala, djevojka se presvukla i spremila za spavanje. Pogledala je veliki bračni krevet i zadrhtala nehotice. Kad bi mogla da dijeli ovaj krevet s nekim... s neznancem kome je znala samo ime. Barbara odmahnu glavom s nevjericom. Kako je, uopšte, pristala da dođe u Rio? Zašto je dozvolila da je nagovore na udaju za potpunog stranog čovjeka, kojeg ona nikada nije ni vidjela.

Sada kad sam tu, pomislila je, nemam kud. Ali kad sutradan stignem kod Martina, lijepo ću mu objasniti da je u pitanju greška i da ja nisam odgovarajuća osoba za njega. On je sigurno civilizovan čovjek i shvatit će to. Već za nekoliko dana bit ću nazad u Italiji. A onda... pa, snaći ću se već nekako.

Umirena donesenom odlukom Barbara je utonula u duboki san.

Senjorita, probudite se - trgao ju je muški glas iz najslađeg sna. ' Moramo krenuti da ne bismo upali u najveće jutarnje gužve. Barbara je otvorila oči polako.

Zašto je Carlos morao da se pojavi baš sada? Sanjala je najljepši san: da je s visokim seksipilnim Španjolcem koji se upravo spremao da je poljubi. Izgledao je toliko stvaran da je ona, u prvi mah, pomislila da to i nije bio san.

Senjorita!

Barbara nije imala kuda. Osmjehnula se zbunjenom muškarcu i klimnula glavom.

Bit ću spremna za nekoliko trenutaka.

Za pola sata već su bili na putu. Djevojka je mislila da je Rio nešto najljepše u Brazilu, ali slijedila su nova iznenađenja. Dok su ulazili u srce te čudesne zemlje, pred njima su se nizale ogromne šume prepune tropskog rastinja i krupnih cvjetova. Barbara se prepustila uživanju u prekrasnoj prirodi, no, uskoro ju je prenuo Carlosov glas.

Sad smo na posjedu Martina Durmira. Svuda oko vas sve što obuhvata vaš pogled pripada njemu. Ona je bila prestrašena. Stigli su tako brzo! Mnogo brže nego što je pretpostavila. Sa strahom je posmatrala plodne njive i pašnjake koji su se prostirali na mjestima gdje je suma bila raskrčena.

Ogromna stada goveda pasla su travu i Barbara je zaključila da je Florencijev sin mnogo bogatiji nego što je slutila.

Prošli su pored polja na kom su radili seljaci zaštićen od sunca velikim slamnatim šeširima. Seljaci su iznenada zastali, počeli da mašu dok im se na licima vidio osmijeh. .

To mašu vama, senjorita - rekao ie Carlos. - Pozdravljaju vas. Svi su veoma radoznali da vide buduću nevjestu gospodina Martina.. Svi mu žele sreću jer je on izuzetno cijenjen i poštovan čovjek.

Međutim, sve ove riječi su utjecale da se djevojka prestraši Bila je potpuno nepripremljena na največe iznenađenje koje ju je čekalo: veličanstvenu bijelu kuću koja će od sada biti njen dom.

Ogromna bijela zgrada sa stubovima na prednioj strani izdizala se ponosno među visokim borovima i tropskim raslinjem. Barbara još nikada nije vidjela nešto ovako i ostala je brz riječi . Da li vam se dopada vaš novi dom? – upitao je Carlos.

Da…da, kuća je divna. - A da li će mi stvarno biti novi dom, to ćemo još vidjeti, mislila ,je.

Krenula je za svojim vodičem prema kući. Na vratima ih je dočekala mlada djevojka sa osmijehom dobrodošlice na licu.

- Vilma, ovo je senjorita Calderone - izjavio je muškarac.

- Dobro došli u Brazil! - odgovorila je mlada Vilma, pružajući Barbari ruku. - Očekujemo vas od jutros.

- Senjor već satima šeta nervozno po svojoj sobi u iščekivanju da stignete.

Barbara je znala da se od nje očekuje neka primjedba, ali nije bila u stanju da izusti ni jednu riječ.

Pošla je za Vilmom, očekujući susret sa ,,senjorom" koji treba da bude njen muž.

M

lada djevojka otvorila ]e vrata jedne prostorije i ostavila je Barbaru samu. Kada se Vilma udaljila, koraknula je naprijed nesigurno. U prostoriji je bila tama i vidjele su se samo sjene nekih predmeta. Tek kada su se Barbarine oči privukle na mrak, primijetila je sjenku jednog muškarca. On joj je bio okrenut leđima i činilo se da nije svjestan njenog prisustva. Barbara je odoljela iskušenju da pobjegne dok još nije kasno i nakašljala se. Što prije raščisti ovaj nesporazum, to će prije moći da se vrati u Italiju.

Martin se polako okrenuo prema njoj uz put povukao zastor s prozora. Svjetlost je preplavila sobu i obasjala dvije prilike na suprotnim krajevima prostorije.

Barbara je pretrnula. Taj izuzetno visoki muškarac, ta crna kosa, široka ramena... mora da nije pri sebi.

Zatvorila je oči, čekajući da lik iščezne. Kad ih je otvorila ponovo, muškarac je bio nekoliko centimetara udaljen od nje.

- Dobrodpšla u Brazil, Barbara - pozdravio je duboki glas Španca o kome je sanjarila danima, ne sluteći da će ga ikada više vidjeti. Djevojka je bila u stanju šoka. - Dozvoli mi da se predstavim. Moje ime je Roberto Valdez. No, svi me zovu jednostavno Martin, Iznenada, svijet se okrenuo oko Barbare i ona se zanjihala. Pokušala je da dohvati stolicu u blizini, ali nije uspjela. Sljedećeg trenutka srušila se na pod bez riječi.

Kada se osvijestila, ležala je na mekanom krevetu i Martin je bio nagnut nad njom.

- Bože, kako si me uplašila! - izustio je zabrinuto i pomalo prijekorno, kao da je Barbara kriva što je pala u nesvijest.

- Zašto si se predstavio drugim imenom? - upitala je ona, boreći se da dođe do daha. - Vjerovatno si mislio da je to dobar štos.

- Ne, jednostavno nisam želio da se zna ko sam.

- Ti si običan ucjenjivač i lažljivac - uzviknula je Barbara, Ijuteći se sve više - i ne bih se udala za tebe ni da si jedini muškarac na svijetu. On se osmjehnuo.

- Pitao sam se da li se iza tvog hladnog i uzdržanog držanja krije vatreni temperament. Sada znam odgovor. Još si ljepša kad se ljutiš, draga; - Zašto se nisi predstavio pravim imenom? Šta si se nadao da ćeš postići time? Ne volim ucjenjivače...

Martin se namrštio.

Pazi kako razgovaraš sa mnom. Niko se ne ponaša nepristojno u mom prisustvu... uključujući tu i ženu s kojom ću se uskoro oženiti. Barbara je podigla glavu ponosno i zagledala se u crne oči bez straha.

Onda je ustuknula. Kako je mogla zaboraviti utjecaj koji on ima na nju? Tijelom su joj prošli trnci, počela je da drhti, dok je posmatrala Martinovu tamnu kosu i senzulane usne.

Zašto se bojiš, draga? Ja dosad nisam povrijedio ni jednu ženu... a posebno ne ako je djevica.

Barbara je pocrvenjela i pokušala da vrati svoj mir. ' .

- Već sam ti rekla... - zastala je nesigurno kad je Martin spustio ruku na njeno rame. - Nemoj, molim te.

Zašto? - on se nagnuo još bliže i usnama dotakao njeno čelo. - Nemoj da se stidiš, već mi dozvoli da te poljubim.

Priznajem da sam ranije željela i sama da te poljubim, ali sada ne... Međutim, prije nego što je djevojka stigla da završi rečenicu, Martin je spustio svoje usne na njene i jednim pokretom spustio se na kauč pored nje. Ona je poželjela da vrisne, ali obuzelo ju je takvo uzbuđenje da je zanijemila. Bila je svjesna jedino Martinovih snažnih ruku na svom tijelu, njegovog diskretnog mirisa i topline koja ju je grijala.

Na kraju, on je bio taj koji se povukao prvi. Na licu mu je bio osmijeh.

Mada si neiskusna, obećavaš da ćeš biti dobra učenica. I po tvojoj reakciji rekao bih da ti nisam toliko odvratan kako si predstavila.

Barbara je nekoliko trenutaka ostala bez riječi. . Onda je pocrvenjela od bijesa i uzviknula Ijutito: Veoma si nepristojan. Prezirem takvo ponašanje i znaj da me nikako ne možeš natjerati da vodim ljubav s tobom.

Misliš? - muškarac se uozbiljio.

Kad bih htio, mogao bih te imati - odmah i na ovom krevetu i niko ne bi došao da ti pomogne...

Mada, sumnjam da bih morao upotrijebiti silu, zar ne, draga?

Nju je obuzeo još veći bijes, možda i zato što je Martin rekao istinu.

Ako misliš da mi možeš naređivati, varaš se. Meni neće dirigovati jedan takav prepotentan muškarac!

U mojoj zemlji, draga, muškarac je glava porodice i slušaju ga svi. ' - Možda je i tako, ali tebi onda treba neka poslušna, priglupa ženica koja će ti ljubiti svaki korak A ta ženica sigurno neću biti ja - nemam namjeru da se udam za čovjeka kojeg ne volim!

Izraz na Martinovom licu bio je leden.

Na to si morala misliti prije nego što si potpisala ugovor. No, draga Barbara, ja imam utisak da ti ni sama ne znaš šta želiš.

Ona se skoro zagrcnula, posmatrajući muškarčevo Ijutito lice.

Osjećala je da nije lako izaći na kraj s Martinom Durmirom i da bi u odnosu s njim bilo potrebno mnogo takta.

-Ja ne želim da se udam za čovjeka kojeg ne volim - ponovila je ona - a ti, također, ne osjećaš

ništa prema meni. Zašto me onda ne uzmeš silom i pustiš da se vratim u Italiju, gdje i pripadam?

Znaj da ćeš biti moja, Barbara, ali ja nemam običaj da vodim ljubav sa ženom protiv njene volje... bez obzira koliko me ona privlači - dodao je tiho, upijajući Barbarine oble konture.

Ali ti me nisi razumio. Ja hoću da se vratim kući!

Ovo je tvoja kuća - mladić je ustao i pošao prema vratima.

Nemam više vremena da se prepirem s tobom. A i ovaj razgovor postaje dosadan. Kad se malo odmoriš, sve će ti izgledati ljepše.

Sljedećeg trenutka Martin je nestao iz sobe, ostavljajući Barbaru samu. Ne znajući šta da radi, ona je krenula u istraživanje kuće.

Prelijepe prostorije nizale su se jedna za drugom i svaka je odisala izuzetnom elegancijom.

Ona je znala da je svaka stvar izabrana vrlo pažljivo i da je Martin taj koji je „odgovoran" za takvu ljepotu.

Kada je završila obilazak kuće, Barbara se vratila u svoju sobu. Tamo je zatekla Vilmu s tacnom punom malih, ukusno pripremljenih sendviča i zaključila da je vrlo gladna.

Da li bi senjorita voljela da se osvježi? - upitala je djevojka, želeći da bude na usluzi.

Hvala, Vilma - osmjehnula se Barbara - željela bih da se osvježim.

Ostatak dana protekao je brzo, mada se ona tome nije nadala.

Očekivala je da će Martin navratiti kasnije da porazgovaraju, ali on se nije pojavio čak ni kada se Barbara već spremila za spavanje.

Sunčevi zraci našli su put ispod zatvorenih žaluzina i Barbara se promeškoljila. Onda je začula kako se vrata verande otvaraju i rasanila se potpuno.

- Mislio sam da se nećeš nikada probuditi - odjeknuo je Martinov duboki glas.

Tek kada je primijetila njegov zadivljeni pogled na sebi, djevojka je shvatila da je prekrivač spao s nje tanana spavaćica izložena . muškarčevom pogledu. Brzo je dohvatila pokrivač i povukla ga do brade.

Zar ne mogu imati nimalo mira? - pitala je Ijutito.

On se nasmijao zvonkim glasom i približio se još više.

Htio sam da pitam svoju buduću suprugu da li je voljna da ide sa mnom na jahanje.

Zašto... zašto i dalje insistiraš da budem tvoja supruga? Mi se ne poznajemo, a kamoli...

Volimo - završio je Martin umjesto nje. - U mojoj zemlji, draga, ljubav dolazi poslije vjenčanja.

Barbarine oči napunile su se suzama. - Senjor,ti se šališ. Ne možeš me natjerati da se udam protiv svoje volje.

Ja se ne šalim uopšte i zovi me Martin, a ne senjor. Hajde, želim da čujem kako ćeš izgovoriti moje irne.

Ona ga je nekoliko trenutaka posmatrala bez riječi. Onda je odmahnula glavom tužno. Šta će se desiti kad me se zasitiš jednoga dana? Hoćemo li se razvesti... i onda mi preostaje opet put nazad u Italiju?

Pogodila si, draga - odgovorio je ironično.' - Ali ne baš sasvim. Ja ti nudim svoje bogatstvo i ime, a ti ćeš voditi računa o mom djetetu, koje će se roditi kao rezultat našeg braka.

Djevojka se trgla iznenađeno. * Ah, znači to je u pitanju.

Nasljednik! Ali zašto si odabrao baš mene?

Muškarac se namrštio. - Ne bi mi vjerovala da ti kažem istinu, i zato ti neću ništa ni reći. Misli šta hoćeš.

Znaj jedno: vjenčanje je zakazano za danas poslije podne u četiri sata.

Neću da znam ništa! Ne možeš me natjerati da se udam za tebe!

Martin je koraknuo naprijed. U očima mu se pojavio opasan sjaj i ona je drhtala. Povukla se još dublje ispod pokrivača kao da traži zaštitu. ' Meni je svejedno da li će moj sin biti začet u braku ili van njega - promrmljao je muškarac tiho. Ali nisam siguran da ti dijeliš moja osjećanja.

Ali... ali ja te ne volim - ni sama Barbara nije znala šta osjeća prema ovom nemogućem čovjeku.

No, njeno tijelo već je počelo da reaguje: vreli žmarci prolazili su niz njenu kičmu i obuzeo ju je prijatan osjećaj iščekivanja.

Jesi li sigurna u to, draga? Zar ti srce ne kuca brže kada ti se približim? Zar ne bi željela da me osjetiš uz sebe?

Ona je zadrhtala još jače i okrenula glavu na drugu stranu.

Zar ti usne ne žude za mojima? Barbara je uzdahnula tiho kada se njegova ruka spustila na njenno rame. Kao da ju je opekla struja - takav je uticaj imao Martinov dodir na nju. No, brzo je povratila samokontrolu.

Zašto me ne ostaviš na miru u mojoj sobi? - upitala je drhtavim glasom.

Mislio sam da je ovo moja kuća i da svaka soba pripada meni - podsjetio je Martin smješkajući se. - Ali ako ti se ova soba toliko dopada...

Barbara mu nije dozvolila da završi. - Kuća pripada tebi, to je istina, ali ja ne pripadam nikome, a najmanje jednom groznom...

Sljedećeg trenutka Martinove usne spustile su se na njene u znak opomene. Poljubac je bio strastan, ali grub i Barbara se jedva istrgla iz čvrstog zagrljaja.

Budi oprezna - upozorio je on hladno. - Ako se izjašnjavaš na prost način, doći ću u iskušenje da se i ja tako ponašam prema tebi. - Ja... žao mi je - prošaputala je, želeći i sama da prestanu sa svađom i da nađu neki kompromis. Ali Martin je već krenuo prema vratima i nestao.

Ona je prvo poželjela da se inati i ne siđe, ali shvatila je da bi izazvala još veći Martinov bijes. Zato je obukla stare farmerice i tuniku i sišla dolje već za pet minuta. . Martin ju je čekao kraj štale.

Nisam te ni pitao da li znaš da jašeš - osmijeh na njegovom licu rekao joj je da je zadovoljan njenim dolaskom.

Znam.

- Dobro je - pogled mu je prešao preko Barbarinih farmerki koje su isticale njenu vitkost. - Stavi ovo pružio joj je veliki šešir... dobra je zaštita od prejakog sunca.

Tog trenutka pojavio se konjušar, vodeći pitomiju kobilu. Martin je uzjahao vranca i sačekao da to uradi i Barbara. Bio je više nego iznenađen lakoćom i vještinom kojom je uzjahala mirnu životinju.

- Imaš dobro držanje - pohvalio ju je, diveći se iskreno.

- Hajde za mnom!

U njoj se odjednom pojavio prkos. „Hajde za mnom", rekao je visoki tamnoputi muškarac. Kao da joj tim riječima daje do znanja da ga sluša i da je ona samo njegova svojina.

Iznenada je podbola kobilu i natjerala je u brzi galop. Kad joj je vjetar ponio kosu, osjetila je slobodu na koju je već zaboravila. Uživala je neko vrijeme jašući sama. a onda je začula topot kopita iza sebe.

Martin je uskoro bio pored nje i gledao je s još većim iznenađenjem.

- Nisi mi rekla da si majstor u jahanju - izjavi on pomalo uvrijeđeno.

- Nisi me ni pitao.

D

ozvolila je da Martin pođe prvi i povede je prema uskoj planinskoj stazi. Konji su se s lakoćom penjali uz strmi put i činilo se da i njima prija malo vježbe. Barbara je zaboravila na svoj prkos i skoncentrisala se na prirodu oko sebe. Oduvijek je maštala da vidi tropsko rastinje iz blizine i konačno joj se taj san i ispunio.

Uskoro su došli na sam vrh planine. Martin joj je pomogao da sjaše. Pružio joj je ruku i, kada je Barbara prihvatila, poveo ju je prema mjestu odakle se pružao prekrasan vidik na cijelu dolinu. Kao što je pretpostavljao, ona je bila oduševljena.

- Kakvo zelenilo! - uzviknula je očarano. - Kuća je još ljepša sa ove visine.

- U blizini ima iedan mali vodopad - rekao je mladić smješkajući se. - Da li bi, možda, željela da ga vidiš?

- Oh. svakako!

Krenuli su kroz zelenu livadu praćenu cvrkutom tropskih ptica. Uskoro je zvuk vodopada postao jači i za nekoliko trenutaka, stajali su pred veličanstvenim prizorom.

- Oh, ovo je stvarno divno! - Barbara je posmatrala gustu zavjesu vode koja je padala na stijene desetak metara niže i prelamala se u svim duginim bojama.

Mislio sam da će ti se svidjeti. Muškarac je pustio Barbarinu ruku i sjeo u travu. Nekoliko trenutaka kasnije pridružila mu se i djevojka i dalje upijajući ljepotu oko sebe. Sjedili su neko vrijeme bez ijedne izgovorene riječi, a onda je ona primijetila Martinov pokret. Više je osjetila nego vidjela kako joj se približavaju njegove usne i nije bila u stanju da se odupre.

Iznenadila ju je silina njegovog poljupca. Ali, uskoro je i sama primijetila kako je obuzima strast i uzvratila mu je poljubac istom žestinom.

Martin ju je zagrlio i počeo ljubiti po usnama, ramenima i po kosi. Disao je ubrzano i borio se da dođe do daha.

Oh, bože, koliko te želim! - otelo mu se. Njegovo priznanje uzbudilo je Barbaru još više Nije se bunila kada |u je blago položio u travu i legao pored nje. Nije imala snage da mu kaže ne kada je počeo ljubiti njene grudi. Ali koda je osjetila Martinovu ruku na svojim nogama, prenula se i odmakla naglo od njega. U očima joj se ogledao strah i muškarac je promrmljao nešto nerazgovijetno.

Očigledno je bio ljut na sebe što je izgubio samokontrolu. - Smiri se, draga - šaputao je - nisam ja radnik sa imanja da te uzmem tako u travi.

Barbara je bila blijeda. Kako je mogla dozvoliti sebi da je tako ponizi da radi sa njom što želi? Naglo se uspravila i pogledala očima koje su još uvijek iskrile.

- Mrzim te! - skoro jo vriskala. Martin nije odmah reagovao na njene riječi. Samo se nasmijao i odmahnuo glavom.

Ko bi to rekao? – podsmijavao se nekoliko trenutaka kasnije. Davala si sasvim drugačiji utisak . Djevoika je ustala, osjećajuči kako je peku suze.

Osjetila je neodoljivu želju da ošamari tog prepotentnog muškarca, no Martin ju je zaustavio,shvatajući njenu namjeru.

Nemoj!- uzviknuo je opominjući je - Zar ne shvataš ovo je sasvim normalna reakcija jedne žene koja osjeća privlačnost prema muškarcu. Ta osjećanja su ti još uvijek nova i nerazumljiva, ali navići ćeš se na njih.

Međutim. Barbara ga nije više slušala. Pojurila je prema mjestu gdje su ostavili konje, želeći jedino da jedino da bude što dalje od Martina.

Mladić je potrčao za njom ali ona je ovog puta bila brža. Uzjaha |e kobilu i pogledala ga još jednom prije nego što je krenula prema kući. m prije nego što je krenula prema kući.

Mrzim te i smatram tvoje ponašanje gnusnim. No, možda si se ovoga puta prevario, možda si naišao na ženu koja nije podlegla tvojim čarima. Razmisli malo, ti, muškarčino!

I prije nego što je Martin stigao da kaže bilo šta. Barbara je podbola konja i usmjerila ga ka dolini.

Martin je,također uzjahao vranca i krenuo za njom. Nije pokušavao da je stigne, ali je budno pratio svaki njen pokret. Vidio je da se Barbara približila imanju i da se dvoumi, kao da se plašila šta da radi. Vidio je kako je usmjerila kobilu prema visokoj ogradi umjesto da ide zaobilaznim putem. Životinja je preskočila prepreku, a djevojka sa izvila u sedlu vješto i graciozno. Ostala je još jedna niža ograda i Barbara je bila pred stajom. Martinov izraz lica bio je namršten, ali u dubini duše obuzeo ga je neopisivi ponos. Nije skidao pogled s vitke figure koja u sebi imala toliko prkosa. Od jednom se osmjehnuo i da ga vranac nosi korakom koji mu najviše odgovara.

Barbara je izašla iz kade i omotala se velikim mekanim peškirom kada je čula nečije korake u sobi.

Pomislila je da je Vilma došla da donese čistu posteljinu i pošla je u sobu osmjehujući.

Ali pred njom nije stajala mlada djevojka, nego Martin lično.

Mladić kao da je zaboravio na trenutak šta je htio da kaže i zagledao se u Barbarino, još uvijek pomalo mokro tijelo, upijajući svaki njegov dio.

Do kada ćeš me mjeriti tim svojim pogledom? - upitala je malo kasnije, kada se snašla.

Ja nisam tvoje vlasništvo! Martin nije ništa odgovorio.

Umjesto odgovor, nastavio je šutke da je posmatra.

Imam osjećaj da me odmjeravaš kao neku čistokrvnu kobilu rekla je uvrijeđeno djevojka. Ako sam zadovoljila tvoje kriterije, ostala bih sama?

Martin se nasmijao.

Odakle ti samo ideja da se porodiš s kobilom? Na to nikada no bih mogao ni pomisliti. A što se tiće mojih kriterija...

Nećeš ni saznati da li sam ih zadovoljila - završila je ljutito djevojka umjesto njega.

Misliš? - on jo koraknuo prema moj.

– Draga moja ja sam održao svoj dio obećanja i oprostio vam što ste me potkradali. Sada je red na tebe da ispuniš svoj dio nagodbe.

Barbara jo preblijedjela.

O kakvoj nagodbi govoriš?! Ako misliš da sam ja učestovala u krađi novca, varaš se. Pristala sam na brak s tobom, jer su me Georgeo i Carla nagovorili na to. Rekli su mi da im je to jedini spas ako se udam za tebe.

I ti nisi imala pojma šta radi tvoj nedužni vjerenik?

- Naravno da nisam!

Slušaj djevojko, da raščistimo nešto meni je bila potrebna žena, a ti si na ovaj način izbjegla zatvor . Dosta blebetanja. Barbara se stresla , slušajući Martinov ledeni govor. Znači, on misli da je i ona umiješana u Carlinu prljavu igru. Kako se samo vara! – Martine!- djevojka je odlučila da pokuša još jedanput – dozvoli mi da se vratim u Italiju. Naći ću način da ti otplatim to što misliš da sam ja uzela… obećavam ti to. Nakon nekoliko trenutaka tišine i Barbara je već pomislila da se muškarac sažalio. Ali njegov ljutit izraz lica razbio je sve njene iluzije.

Danas u četri sata postat ćeš moja supruga. Bolje se pomiri s tim i počni da se pripremaš

za vjenčanje. Tim riječima Martin je izašao iz sobe i ostavio je samu.

Vjenčanje je prošlo tiho i bez ikakvih ceremonija. Dok je stajala kraj namrštenog muškarca koji je sada postao njen muž, Barbara je razmišljala o svojim propalim snovima. Uvijek je razmišljala, veliko raskošno vjenčanje s mnogo zvanica, a sebe u dugoj bijeloj vjenčanici. Umjesto toga, svečanom činu prisustovali su još jedino Vilma i Carlos, a Barbara je na sebi imala običnu, mada elegantnu ljetnu haljinu. Pošto je ceremonija završena, svi su krenuli nazad, kući. Vilma je pripremila svečanu večeru i sto je bio ukrašen cvjetnim buketima i čestitkama.

No, Barbara nije imala apetita.Kajala se što je pristala na ovu farsu, na suludu ideju Georgea i njegove majke. Šta će sada? Šta ako Martin poželi da njih brak funkcionira?

Jedva je čekala da se večera završi da bi mogla otiči u svoju sobu. Čula je Martinove korake za sobom, ali prija nego što je i on ušao unutra, brzo je zaključala vrata za sobom.

- Barbara – pozvao je tiho njen muž. – Pusti me unutra.

– Idi dođavola! – bio je njen jedini odgovor, Neko vrijeme Martin je stajao kraj zaključanih vrata, a onda ga je Barbara čula kako se udaljava.

Odahnula je. Spremila se na spavanje i još jednom provjerila vrata. Dugo nije mogla da zaspi.

Prevrtala se dok su je obuzimale neprijatne misli i umijesto da se opusti, postajala je sve nervoznija.

Konačno, kad je već izgubila svaku nadu, utonula je u nemirni san. Probudili su je glasovi u vrtu.Obukla se brzo i sišla u trepezariju – Koliko je sati Vilma? – upitala je djevojku koja joj se osmjehnula veselo.

Dvanaest.

-

Barbara je bila zaprepaštena.

-

Podne?! Zašto me nisi probudila ranije?

Vilma se nasmiješila ponovo i slegla ramenima.

Senjor je rekao da te ne budim, jer ste sinoć legli kasno.

Barbaru je obuzeo bijes. Mogla je samo da pretpostavi šta je Martin rekao. Sigurno je aludirao na noć provedenu u strasnoj ljubavnoj igri. Što je bila čista laž. Ali sada nije bilo ni mjesto ni vrijeme da se raspravlja o tome. Kada je doručkovala, upitala je gdje joj je muž. ' U bašti s Carlosom.

Barbara je zahvalila na doručku i krenula u baštu. Pozdravila se s Carlosom srdačno i provela nekoliko minuta u razgovoru s njim.

Namjerno je ignorisala Martina, mada je bila svjesna njegovog Ijutitog pogleda.

Nekoliko trenutaka kasnije Vilma ih je pozvala unutra na kafu. I dok su pili mirišljavu tečnost, Barbara nije obraćala pažnju na svog muža.

Iznenada, Martin se obratio Carlosu na portugalskom i muškarac je pocrvenio. Već sljedećeg trenutka je ustao i naklonio se pred Barbarom.

Siguran sam da imate dosta posla - rekao je tiho - i zato vas ostavljam.

Barbara je bila zbunjena. Zašto Carlos odjednom odlazi? Šta mu je to Martin rekao? Iznenada je poželjela da i sama izađe iz sobe. - Kamo ćeš? - upitao je Martin grubo.

Idem... bilo kuda, samo da ne budem u tvojoj blizini.

- Draga moja suprugo, sjedi!

Ovdje ja odlučujem kada ćeš izaći iz sobe. Barbara je ostala bez riječi. S nevjericom

je posmatrala Martina kako joj se približavao. Prije nego što se snašla, on ju je već uhvatio za ruku i povukao prema sebi.

Pusti me! - uzviknula je Ijutito.

- Nemoj da mi se suprotstavljaš - primijetio je Martin. - Želiš me isto toliko kao i ja tebe.

- Varaš se...

- Večeras, draga - on joj nije dozvolio da završi - večeras ćemo voditi ljubav. Čekaj me uveče u svojoj sobi.

Barbara je problijedjela i uspjela da se izvuče iz Martinovog snažnog zagrljaja.

- Nemoguć si! - viknula je brzo i krenula iz sobe, Plašila se da će Martin krenuti za njom, ali on je ostao kraj stola smiješeći se.

Kada je ušla u svoju sobu, sjela je na krevet. Kad bih bar nekako mogla da pobjegnem odavde, mislila je uplašena Martinovim prijetnjama. Ali kako?

Onda je dobila ideju. Znala je da Carlos ne živi na farmi već da ima stan u obližnjem mjestu. E, pa, uvući će se u prtljažnik njegovog auta i, uz malo sreće, uskoro će biti daleko odavde.

Provirila je kroz prozor da vidi da li je Carlos još tu i odahnula.

Njegova kola bila su pred kućom. Barbara je uzela samo novac neophodan za prvo vrijeme i krenula nečujno niz stepenice. Ne smiju je primijetiti. Zastala je kraj izlaznih vrata, jer je čula Carlosov glas.

Uplašila se da neće imati vremena da stigne do kola prije njega. No, Carlos je bio udubljen u razgovor sa svojim šefom. ' Još nekoliko koraka i našla se pored auta Imala je sreće - prtljažnik nije bio zaključan. Razgledala je pažljivo još jednom oko sebe i uvukla se unutra i pokrila starom ceradom. Valjda se neću ugušiti od vrućine, pomislila je. No, i smrt je bolja nego brak s Martinom Durimom, uvjeravala je sebe.

Činilo joj se da čeka cijelu vječnost ali onda su se začuli koraci. Carlos je sjeo za volan i kola su krenula. Kako je vrijeme više odmicalo, vožnja je sve bila gora. Kao da je Carlos namjerno prelazio preko svake rupe i izbočine na putu. A i vozio je sve brže. Barba je osjećala bol u svim dijelovima tijela. Šta je Carlosu? Zašto toliko juri? Kada je već mislila da vikne i upozori vozača na svoje prisustvo, auto je usporio i stao. Šofer je izašao iz kola i pošao prema prtljažniku. Taj korak, odlučan i brz….to može biti samo Martin.

Barbara je iznenada shvatila, Carlos i nije ušao u svoj auto. – Ti pokvarenjaču! - uzviknula je pošto je Martin otvorio prtljažnik i sklonio ceradu.

– Sve vrijeme si znao da sam unutra!

– Naravno – njegov je glas bio sasvim miran. Zar si mislila da ću ti dozvoliti da odeš, a da prehodno ne ispuniš svoju obavezu? . Vožnja nazad prema kući protekla je u neprijatnoj tišini. Barbara se nije usuđivala da kaže bilo šta, plašeći se da ne razbjesni još više svog muža.

Izlazi! - naredio je on kad su stigli.

Martine... - prošaputala je.

-Izlazi!

Barbara se uputila prema svojoj sobi bez riječi. Znala je da će je jedino topla kupka osvježiti i odmah je ušla u kupatilo. Šta da radim, pitala se dok je sjedila u kadi. Martin će me ostaviti na miru još nedjelju-

dvije, a onda će sigurno poželjeti da ostvari svoju namjeru. Čim se okupala, prišla je vratima i zaključala ih. Tek sto je to uradila, začulo se kucanje.

Odlazi! - viknula je ona.

Ponovo lupanje na vratima, samo ovoga puta, mnogo snažnije.

Barbara, otvori!

Na njenom licu zaigrao je osvetnički osmijeh. E pa, vidjet ćemo ko će pobijediti, razmišljala je zadovoljno. Nije imala namjeru da mu otvori vrata.

Posljednji put ti kažem: otvori!

Iznenada, vrata su se otvorila jednim jedinim udarcem Martinove pesnice. Barbara je zadrhtala i povukla se u jedan ugao sobe. Ali Martin se uputio prema njoj ne dvoumeći se nimalo.

Prije nego što je djevojka stigla da reaguje, podigao je uvis i ponio prema krevetu. Više ju je bacio na meku posteljinu nego što je spustio i sve vrijeme mu je na licu bio bijes.

Onda je skinuo odjeću sa sebe, ne gubeći vrijeme. Barbara je pocrvenjela i okrenula glavu na drugu stranu, ali prije toga je, ipak, vidjela snažna preplanula ramena i vitak struk muškarca koji joj je sada muž.

Osjetila je kako se krevet ugiba kad se Martin spustio do nje i pokušala je da pobjegne na drugi kraj, A onda se njegova ruka spustila na njeno lice. Barbara je zadrhtala od nježnosti tog dodira i lagano se okrenula prema Martinu. U njegovim očima vidjela se samo čežnja... ljutnje je nestalo.

Njegova ruka se spustila niže, na njene grudi i Barbara je nesvjesno zadrhtala. Nije imala snage da se odupre kada je Martin skinuo peškir koji je skrivao njeno tijelo i nije mogla, a da ne odgovori na njegov strasni poljubac.

Tijelo je odbio da sluša njen razum i reagovala je po volji srca.

- Oh, Barbara - šaputao je muškarac opijen čežnjom - nisam ni slutio koliko si lijepa. Milovao je njenu mekanu kožu pružajući joj sve veće zadovoljstvo svakim novim pokretom.

Prije nego što je Barbara shvatila šta se događa, njih dvoje su se ujedinili u slatkom ritmu ljubavne igre.

Martin je, koristeći svu svoju umješnost, doveo Barbaru do najljepšeg trenutka svake ljubavi, tjerajući je da zaboravi na sve njene probleme.

Blijedi sunčevi zraci i prvi cvrkut ptica probudio je Barbaru iz dubokog sna. Otvorila je oči i zagledala se u svog muža. Polako je shvatila šta se sinoć dogodilo i obuzeo ju je strahoviti prezir prema sebi. Kako je mogla dozvoliti da se ponese kao neka nerazumna šiparica?

Zašto je popustila slabosti svoga tijela? Odjednom, Martinova ruka se spustila na njenu golu nogu.

Barbara se trgla i sklonila je njegovu ruku brzo.

- Kako se usuđuješ? - upitala je Ijutito. - Zar me nisi dovoljno ponizio? Osmijeh koji se pojavio na njegovom licu naglo je nestao.

-

Sama si kriva. Izazivala si me od momenta kada sam te ugledao...

Osim toga, ne bih rekao da si sinoć imala ; nešto protiv mojih milovanja.

Nisi nimalo džentlmen - izjavila je ona - kada me podsjećaš na prethodnu noć. Uostalom, vodi sam ljubav protiv svoje volje.

Zovi to kako hoćeš - nasmijao se Martin - ali priznaj da ti se ipak dopada kada te milujem.

Barbara je šutjela tvrdoglavo on je nije tjerao ni na šta i bila je svjesna da je slagala kada je tvrdila suprotno. No, nije imala namjeru da prizna šta.

Ustala je brzo, osjećajući njegov pogled na svom tijelu i odjurila u kupatilo. Kada se nekoliko trenutaka kasnije pojavila odjevena, Martin je, također, ustao iz kreveta.

Kako bi bilo da odemo na planinu? - upitao je raspoloženo. .

A kako bi bilo kada bih odbila? - Onda bih pomislio da želiš da ostanemo u krevetu, jer me želiš još. Na licu se nazirao njegov lukavi osmijeh.

Barbara je pocvrenjela i podigla glavu ponosno.

Ići ćemo u planinu - izjavila je kratko.

Sat vremena kasnije sjedili su na konjima i posmatrali veliku rumenu loptu koja je bila na svom putu prema zenitu. Ustvari, Barbara je posmatrala predivan pejzaž oko sebe, a Martin je posmatrao samo nju.

Hoćeš li već jednom prešati da piljiš u mene? - planula je. - Osjećam se kao striptizeta u nekom noćnom klubu.

A otkud ti znaš kako se osjećaju striptizete?

Pa4 ne iz ličnog iskustva - dodala je djevojka brzo. - Čula sam... uostalom, to te se ne tiče.

Martin se nasmijao.

Kako ti kažeš. Ako si spremna, krenut ćemo nazad. Sigurno nas čeka ručak.

Ručali su zajedno s Vilmom koja ih je zabavljala dogodovštinama iz obližnjeg mjesta.

Poslije obroka, Martin je izjavio da ima nekog posla i udaljio se, a Barbara je odlučila da ode u svoju sobu. Međutim, čekalo ju je iznenađenje. U sobi u kojoj e provela dvije noći, nije bilo nijedne njene stvari. Vilma ih je sve premjestila u Martinovu sobu - po gazdinim instrukcijama.

Barbara se prvo naljutila, a onda shvatila da joj bijes neće ništa pomoći.

Osjećala se neobično u velikoj spavaćoj sobi koju će od sada dijeliti sa svojim mužem. Da bi otjerala svoju zbunjenost, odlučila je da napravi novi raspored svojih stvari.

Iznenada, začula je ljutite glasove ispred kuće Jedan glas poznala je odmah - glas njenog muža a drugi nije čula nikad dosad.

Gonjena radoznalošću, djevojka je otišla do prozora. ugledala Martina kako stoji pored konja i razgovara s njegovim jahaćem. Na konju je sjedila mlada žena koju Barbara nije do sada vidjela. Žena je izuzetno bila lijepa očigledno Brazilka kao i Martin. .

Djevojka je vikala nešto na portugalskom i odjednom zamahnula bičem prema Martinu. Sljedećeg trenutka već je jurila u suprotnom pravcu, ostavljajući zbunjenu i iznenađenu Barbaru da za njom gleda dugo.

Ko li to može biti, upitala se Barbara. Odjednom ju je obuzelo neko čudno osjećanje na koje nije navikla - ljubomora.

Još uvijek je razmišljala o tajanstvenoj ljepotici kada je začula korake pred sobom. Martin je ušao unutra i zagledao se u nju.

- Pretpostavljam da si već donijela neke svoje zaključke - izjavio je muškarac, posmatrajući Barbarino napeto lice. - Nemoj da me posmatraš tako optužujuće.

Barbara

se borila sa samom sobom. S jedne strane, žudjela je da povrijedi svog muža, kao što je on maloprije povrijedio nju, a s druge, obuzeo ju je čudan strah. Palo joj je na pamet kolio se Martin i nepoznata djevojka slažu u karakterima. Brazilka je u velikoj prednosti: poznaje brazilske običaje, zna šta može, a šta ne može. Međutim, i pored toga što je bila besprijekorno lijepa, ova djevojka nije pobudila Martinovu pažnju da mu postane i zakonska supruga.

On se s njom viđao još dok Barbara nije doputovala na njegov imanje. Očito da je znala da se Martin oženio i da mu je nevjesta stigla iz daleke Italije.

Djevojka je veoma lijepa i vatrena - primijetila je.

- Pa zašto onda nisi nju uzeo za suprugu - prkosila je Barbara.

Ona nije mogla postati moja supruga, ona je samo lijepa Brazilka koja zna sve moje želje i želi da mi ugodi. Kada bi me ti voljela i cijenila barem djelić koliko me voli Livija... ja bih bio na konju.

Znači, ljepotica koja je odjahala ljutito, zove se Livija? - upitala je Barbara.

Imena ionako mnogo ne govore, ali ako ti to nešto znači, zove se Livia. Prije nego što sam tebe oženio, poznavao sam mnoge Barbare i sve su me voljele, a ti samo kuješ plan kako da napustiš moje imanje i da me nikada više ne vidiš.

Ukoliko nastaviš da me ignorišeš i odbijaš poslušnost supruge, zaista ću morati potražiti sve te ljepotice koje su uvijek bile ljubazne i koje su čeznule da postanu gospođa Durmire. A ti si me dobila preko noći i to ti ništa ne znači. Nisi zainteresirana ni za moje bogatstvo. .

Kada se povukla u sobu, Barbara se ispružila na raskošni krevet.

Bila je bijesna na sve što je upravo čula od Martina. Mogla je slutiti da je prije nje imao mnogo žena, ali da će ih viđati na imanju kako se izvijaju pored njenog supruga... to nije očekivala. Bila je ljubomorna na lijepu Brazilku, koja je maločas odjahala. Ako su sve koje je do sada imao Martin, ovakve ljepotice, šta mu ona znači. Zašto je jednostavno ne ostavi na miru i pusti da se vrati u svoju Italiju.

Ipak je morao postojati razlog, osim duga koji su napravili Georgeo i njegova majka Carla, zbog kojeg Martin ne želi da je ostavi.

Moguće da mu se ona malo i dopada... Možda se malo i zaljubio u nju.

Bože, pa ja sam ljubomorna - lagano je izgovorila Barbara.

Sutradan je Barbara ustala mnogo ranije od svih u kući. Nije mogla dugo zaspati prethodne noći. Bila su otvorena mnoga pitanja i nije imala na njih odgovore.

Krenula je u vrt, a da prethodno nije ni doručkovala. Lagano je koračala po mekanoj travi i slušala cvrkute ptica koji su dopirali sa obližnjih stabala. Kada se prilično odmakla od kuće, odlučila je da legne u travu i zaspe. Zrak je bio izmiješan opojnim mirisom okolnog rastinja. Zatvorila je oči i poželjela da se probudi tek predveče, negdje u Italiji. Sanjarila je tako i ko zna koliko bi to trajalo da je nije prenulo prisustvo dobro poznatog mirisa. Bio je to muškarac kojeg je ona već mogla prepoznati po mirisu.

Ispred nje je stajao Martin. v - Draga nisam navikao da tako rano ustaješ i odlutaš u vrt. Šta je razlog? Smišljaš li neki pakleni plan ili si, možda, ljubomorna na djevojke koje sam ti spominjao? Nije ni sačekao da mu Barbara odgovori, a već je legao pokraj nje u rosnu travu i počeo joj mirisati kosu. Djevojka je naglo odgurnula Martina i histerično mu sasula bujicu prijekornih riječi. ,.

- Ne želim da se približavaš i tvoji dodiri mi izazivaju gađenje. Nakon tvog burnog života djevojkama prije mene, ne želim da me dotakneš!

On se samo nasmijao sarkastično.

- Nisam ja dužan tebi objašnjavati šta sam ranije radio! Budi sretna da ti ne održim lekciju o pristojnom ponašanju. Od ranije ti je pznato da sam ja muškarac, a ne svetac. I nisam dužan da polažem račune niti jednoj ženi, uključujući i tebe.

Barbara je tiho uzdahnula. Bila je potpuno slomljena.

- Bilo bi najbolje da jednostavno odem - promrmljala je.

- Nećeš ti ići nikuda. Tek kad mi daš nasljednika, bit ćeš slobodna.

Ne možeš me natjerati da ostanem s tobom!

Misliš? - Martin joj se približi i zagleda u nju prijeteći.. - Bolje ne pokušavaj da pobjegneš, inače ćeš shvatiti kolika je moja moć.

Ti... Ti... Prokletniče! - uzviknula je Barbara van sebe. - Kako misliš da nastavimo život zajedno poslije ovoga?

Misliš: da spavamo zajedno poslije ovoga - ispravio ju je Martin. - A kako ćemo dobiti sina ako ne spavamo zajedno?

Vrijedan si svakog prezira! - prošaputala je mlada žena. Još uvijek nije mogla da shvati da je sve ovo stvarnost, a ne neki ružan san. - Razmišljaj o mojim riječima, draga, dok sam odsutan.

I nadam se da ćemo noćas spavati u istom krevetu.

Ona je bila na ivici suza. Gledala je svog muža kako ide prema vratima i u jednom trenutku prošaputala je: Martine.... ' Muškarac je nešto promrmljao i okrenuo se.

Pogledao je Barbaru namršteno i kazao nestrpljivo.

- Nemam više vremena za razgovor, Barbara. Imam nekih problema s radnicima na doku.

Trebalo je da krenem nazad još prije sat vremena. Možemo razgovarati kad se vratim.

Međutim, kad se Martin vratio, bilo je skoro četiri sata ujutro. .Barbara se pravila da spava. Bila je uvrijeđena, ali bila je budna neprekidno.

Gdje li se zadržao toliko, pitala se tužno. Znala je da nije mogao biti s Livijom poslije te neprijatne svađe. Pa gdje Ii je onda proveo sve ovo vrijeme?

Kada se probudila narednog jutra, bilo je već kasno. Nije se radovala susretu s Martinom i kada je čula Carlosov glas na terasi, obradovala se.

Njih dvojica pili su kafu i razgovarali o poslu. ^ Dobro jutro - javila se Barbara Carlosu. - Drago mi je sto vas vidim.

Izgledate lijepo danas, sinjora, kao i uvijek - nasmiješio se muškarac.

Kako to da ste navratili?

Martin i ja imamo dosta posla i nismo stigli da završimo sve u toku jučerašnjeg dana.

Barbarin muž je šutio. Samo je odmjerio svoju ženu bez riječi i namrštio se. Ona je sjela i poslužila se kafom.

Inače, Martine - pokušala je da govori običnim glasom - željela sam jučer da idem u kupovinu, ali nisam imala novca.

Novac ti nije ni potreban - progovorio je on hladno. - Idi u bilo koju veliku robnu kuću i kaži ko si. Sve će biti sređeno.

Mlada žena je porumenjela. Naravno, kako joj nije palo na pamet da je ovdje Martin Durmire bog i da njegovo ime otvara sva vrata?

Da bi prikrila svoju zbunjenost, izjavila je: Odlučila sam da postanem najbolje obučena žena u Brazilu. Na Martinovom licu pojavio se sarkastičan osmijeh.

Volio bih da vidim to.

Barbara je pocrvenjela još više i osjećala se veoma neprijatno. Carlos se nakašljao i ustao.

Idem, Martine - rekao je brzo. - Posao čeka.

Dobro izgledaš danas... s obzirom da si se vratio u ponoć. - Ni ona nije željela da ostane dužna svom mužu.

Otkud znaš kad sam se vratio?

Barbara je shvatila da je pogriješila što je komentarisala vrijeme njegovog povratka. Sada će Martin misliti da ona nije spavala uopšte dok on nije stigao kući, što je i bila istina.

Pa ne znam koliko je bilo sati - slagala je - ali nemoj ništa da mi objašnjavaš, jer mi nije stalo do tvojih objašnjenja.

Pa i nemam namjeru da ti objašnjavam bilo šta - odgovorio je muškarac oštro.

Barbara je problijedjela. Došla je u iskušenje da uzme šolju i baci je na svog muža, ali spriječio ju je strah.

Ja sam Italijanka - odbrusila je - a ne Brazilka. Prema tome, nemoj da se ponašaš prema meni kao prema nekoj plašljivici i pokornoj ženi.

Nažalost, draga, ti si daleko od pokorne žene - primijetio je Martin.

Nemoj više da me zoveš draga. Ja nisam nikakva „draga“ ili bilo šta drugo!

Samo da imam više vremena, pokazao bih ti ko je gazda. - ustao je gledajući na sat. - No, moram da idem na posao.

Kad je ostala sama, Barbara je došla u iskušenje da padne u očajanje. Onda je digla glavu ponosno. Zašto da pati? Zar je zaslužila to? Obukla se za izlazak riješena da potroši što više novca.

Neka vidi dragi Martin šta znači imati pristojno odjevenu suprugu.

Uputila se u prvu robnu kuću i predstavila se, kao što jol je rekao muž. Čekalo ju je veliko iznenađenje. Čim bi čule za Martinovo ime, prodavačice bi se skupile oko nje pokazujući joj sve što ima u radnji, ne štedeći truda i vremena. Barbari se činilo kao da je princeza i osjećala se vrlo neobično, jer nije navikla na takvu pažnju.

4 Ista stvar ponavljala se u svakoj radnji. Na kraju je prestala da se čudi i skoncentrisala se na predivne komade garderobe.

Nekoliko sati kasnije, Barbara je ušla u taksi natrpana paketima. Imala je kompletnu garderobu i smješkala se zadovoljno. Pokazat će ona čuvenom Martinu Durmiru! Stigla je u apartman i iznenadila se kad je ugledala Carlosa.

- Gdje je Martin? - upitala je iznenada obuzeta nekom slutnjom.

Muškarac je uzdahnuo.

- Desila se nesreća na doku - rekao je tiho.

- Martin... je li... - Barbara nije imala snage da zavšri.

- Ne, sinjora, on nije mrtav, ali ozbiljno je povrijeđen.

- 1 gdje je moj muž sada? Hoću da ga vidim. - mlada žena jedva je stajala na nogama.

Odjednom je zaboravila na svađe s Martinom i sve to joj je postalo beznačajno. Važan je samo Martin. - Carlos - prošaptala je - hoćete li me odvesti do bolnice u kojoj je Martin? On je sjeo na sofu i uzeo njenu ruku u svoju.

- Martin mi je rekao, kada su ga stavili u kola hitne pomoći, da ne želi da ga vidite u takvom stanju.

Možda za nekoliko dana...

Ali šta se dogodilo? Koliko ozbiljno je povrijeđen? - U njenom glasu čulo se očajanje - Carlos, recite mi... molim vas!

- Već nekoliko sedmica radnici na doku prave probleme. Jučer su obustavili rad i danas je došlo do opšte tuče. Martin je pokušao da ih urazumi, i u toj zbrci, neko ga je gurnuo pred buldožer.

Barbara je bila užasnuta.

- To i ja namjeravam da utvrdim - rekao je Car- los odlučno. - Ali prvo sam morao doći do vas.

- Oh, Carlos, ja moram otići do bolnice ne mogu sjediti ovdje i čekati nove vijesti! Kako je Martin mogao reči da je ne puste kod njega? Zar mu nimalo nije potrebna? Barbara je osjećala oštar bol u cijelom tijelu.

Carlos je shvatio njeno očajanje. Pogledao je saosječajući s njom i stegnuo joj ruku čvršće.

- Sačekat ćemo još malo i telefonirati u bolnicu. Sigurno ce nam reci u kakvom je stanju.

Ali ja ne mogu da čekam! Važno je jedino to da Martin ozdravi. Zašto, oh zašto on ne želi da me vidi?

Molim vas, sinjora, razumijem kako se osjećate i znam da se niste slagali baš najbolje.

Bas zbog toga... Ali Barbara ga je prekinula odmahujući rukom.

Zar vam nije jasno, Carlos? Naše svađe toliko su nebitne i glupe, da su zanemarljive.

Važan je samo Martin.

Nisam siguran da su vaše svađe toliko nebitne - rekao je muškarac nježnim glasom.

Ona je spustila pogled.

Po čemu sudite, Carlos?

Pa, sinoć je Martin došao u moj stan i ostao veoma dugo. Bilo je već tri sata ujutro kad je otišao. Uz to je još i pio, a to ne liči na njega. Ja nisam glup, sinjora Calderone.

Niz Barbarino lice potekle su suze. - Ja sam glupa, Carlos. Mislila sam da je moj muž proveo noc s drugom ženom. Vidite i sami, Martin i ja jednostavno ne možemo da razgovaramo otvoreno i došla sam do sasvim pogrešnog zaključka. Carlos je neko vrijeme šutio zamišljeno. Bilo mu je žao ove nesretne mlade žene i želio je da joj pomogne.

Zabrinut sam za Martina - priznao je tiho. - Uzmite svoje stvari, gospođo. Vi ste njegova žena i treba da ste uz svoga muža.

Uskoro su stajali u hodniku pred šok sobom. Barbari je bilo dozvoljeno da uđe unutra na trenutak i ona je drhtala od strepnje.

Konačno, skupila je hrabrosti da otvori vrata i uđe u sobu. Martin je ležao u krevetu blijed i nepomičan. Lice mu je bilo u zavojima kao i desni kuk. Srećom, disao je normalno.

Samo kad si živ, pomislila je tužno. Željela je da kaže Martinu riječi ohrabrenja, ali on je bio pod uticajem sedativa i nije je mogao čuti. Plašeći se da ostane duže u sobi, Barbara se vratila u hodnik. - Kako izgleda? - upitao je Carlos brižno.

Veoma je blijed, ali disanje mu izgleda sasvim normalno - obavijestila ga je ona. - Mora da je povrijedio kuk, jer je u zavojima. - Sjedite ovdje, sinjora a ja ću pokušati da saznam nešto više.

Kao u snu mlada žena pošla je za Carlosom. Sjela je na stolicu koju joj je muškarac pokazao, nesvjesna gužve oko sebe.

Sinjora...

Barbara se trgla. Carlos je stajao pred njom.

Oh, jeste li saznali još nešto? Šta je rekao doktor? - S jedne strane, Barbara je žudila za bilo kakvim informacijama, a s druge, plašila se šta će čuti.

No, Carlos je donio umirujuće vijesti.

Doktor je rekao da je Martin Durmire izuzetno sretan čovjek. Povrijeđen mu je kuk i trebat će vremena da rana zacijeli, ali to je ujedno i jedina ozbiljna povreda.

Na licu ima nekoliko ogrebotina, ali one će zarasti i same.

Barbara nije izdržala, već zaplakala. Kakva sreća u nesreći, razmišljala je bar djelimično utješena.

Da ostanem ovdje, Carlos? - upitala je. - Mogla bih se smjestiti na nekoj stolici i...

Nema potrebe, Barbara. Bolje da se odmorite kod kuće, a sutra ujutru doći ćemo ponovo.

Kad su stigli u apartman, mlada žena je pogledala Carlosa zahvalno. - Ne znam šta bih radila bez vas, Carlos. Nikada neću zaboraviti vašu ljubaznost.

Muškarac se nasmiješio.

- Ja samo radim ono što mi je dužnost. No, ponekad mislim da Martin nije svjestan kakvo je blago dobio u Vama.

Ona je napravila tužnu grimasu i nije komentirala. Carlos je primijetio da je Barbara vrlo umorna. Dogovorili su se da odu u bolnicu ponovo sutra ujutru. Onda se pozdravio i otišao u svoj stan.

Sutradan ujutru dočekao ih je doktor.

- Vašem mužu je bolje nego jučer - rekao je Barbari dobre vijesti. - No, kao što znate i sami on nije navikao da bude bolestan i leži nepokretan danima. Uspio je da se zamjeri svim bolničarkama - dodao je Ijekar sa smiješkom. - Volio bih da mu vi kažete da mora ležati još malo.

Mlada žena odmahnula je glavom. - Sumnjam da će i mene poslušati. - Hoćete li da vidite svog muža? Ona je klimnula glavom odlučno. - Nemojte ostati dugo. I zapamtite da je pod sedativima i da osjeća vrlo jake bolove.

- Uredu! .

Barbara je ušla u Martinovu sobu hrabro. Natjerala je sebe da se nasmiješi bezbrižno dok je prilazila krevetu na kom je Martin ležao nepomično.

Kad ju je ugledao, muškarac se trgnuo iznenađeno. Onda se njegovo lice namrštilo.

- Pobogu, Barbara - promrmljao je s muškarac. - Šta ti radiš ovdje?

Ona je pokušala da savlada bol zbog Martinovih grubih riječi.

- Morala sam da dođem - rekla je tiho. - Željela sam da vidim kako si prije nego...

- Prije nego što me napustiš, je li tako? - završio je on ironično. - Kao što vidiš, došlo je tvojih pet minuta. Sad te ne mogu spriječiti da odeš.

- Martine, molim te, nemoj da govoriš tako. Nisam zato ovdje. - Bilo bi mnogo bolje da sam mrtav, zar ne? - nastavio je muškarac neumoljivo. - Onda bi sve tvoje brige bile riješene. I mogla bi otići mirne savjesti.

- Prestani, Martine! - uzviknula je mlada žena van sebe. - Zašto me mučiš toliko?

- Stalno si mi govorila kako me mrziš i kako želiš da se vratiš u Italiju. Hajde, idi sada! Došla je tvoja prilika! Neću da te gledam više! –I on se s mukom okrenuo na drugu stranu.

Barbara je nekoliko trenutaka stajala nepomično. Bila je šokirana Martinovim riječima, i jednostavno, nije znala šta da radi. Onda je, slomljena, izašla iz sobe. Vidjela je doktora kako joj prilazi i čula ga je da govori, no u njenoj glavi vrvilo je od crnih misli. Iznenada, zanijela se i pala.

Kad se osvijestila, primijetila je Marinovog ljekara pored sebe. Bila je u njegovoj ordinaciji. Pokušala je da ustane s kreveta, ali ju je ljekar zaustavio.

- Ležite još malo, gospođo, inače će vas ponovo obuzeti nesvjestica. Nekad je ona znak ozbiljne bolesti, no, srećom, to kod vas nije slučaj. U pitanju je samo trudnoća. Barbara je zatvorila oči.

Ono šta je sumnjala, obistinilo se. Već nekoliko dana sumnjala je da je u drugom stanju i sada je bila sigurna. Ljekar se smiješio dok je nastavio: Da bismo ipak bili sto posto sigurni, uradit ćemo vrlo jednostavan test i rezultat će vam biti poznat još danas.

Doktore - promucala je mlada žena - molim vas da ne govorite mom mužu ništa. Željela bih da mu ja saopštim tu sretnu vijest. Muškarac je klimnuo glavom slažući se s njom..

Bez brige. Ovo će ostati naša mala tajna.

Barbara je ustala i otišla s ljekarom da joj uradi test za ispitivanje trudnoće. Sve je bilo gotovo vrlo brzo i ona je uskoro sjedila u Carlosovim kolima. Osjećala se beznadežno, ne zbog toga što nije željela dijete, nego što se sve iskomplikovalo još više.

Kad su stigli do apartmana, Carlos se kolebao na vratima. Nije znao kako da pomogne Barbari koja je, očigledno, bila veoma nesretna.

- Ako želite da mi se povjerite ili da dobijete neki prijateljski savjet - rekao je nesigurno - tu sam.

Ona ga je pogledala zahvalno i pozvala ga da uđe.

- Šta vam je Martin kazao kad ste se ovako rastužili?

- On... naredio mi je da ga ostavim samog - promucala je Barbara, trudeći se da ne zaplače.

- Ne mogu da vjerujem da je to mislio ozbiljno - usprotivio se muškarac.

- Martin... on me više ne želi...

- Sumnjam da je to tačno. Vaš muž je, možda, ljut na vas, ali on vas voli neizmjerno.

- Ali zašto mi to nije rekao nikada?

- Možda ni sam nije svjestan te činjenice - izjavio je Carlos.

- Ne razumijem...

Koliko toga vi, ustvari, znate o Martinu?

Barbara je razmišljala nekoliko trenutaka prije nego što je odgovorila.

Ne znam mnogo - priznala je.

To vjerovatno zvuči čudno, ali istina je .Nas dvoje smo se više prepirali nego razgovarali. Izgubili smo tako mnogo dragocjenog vremena... Sreli smo se u Italiji prvi put i oboje smo zapali jedno drugom za oko. Od tada se nismo vidjeli sve do trenutka kad sam stigla na ranč. A tada sam bila strahovito ljuta što mi još u Svetom Antoniju nije rekao ko je on ustvari.

Sad mi je malo jasnije. - Carlos je klimnuo glavom zamišljeno.

- Znate, Martin je dugo razgovarao sa mnom o volji svoga oca da se vas dvoje vjenčate.

Ugovoreni brak u Brazilu normalna je stvar, ali vi niste Brazilka. Osim toga, Martin nije bio sasvim spreman da uđe u brak. Ali kad mu je otac poslao vašu sliku s proslave osamnaestog rođendana, vaš budući muž, zaljubio se u vas.

Na osnovu jedne slike? - začudila se djevojka.

Carlos je klimnuo glavom.

- Da. Od tada sam ga često viđao kako krišom posmatra tu sliku i kako vas zamišlja kraj sebe.

Barbari je iznenada palo nešto na pamet; stari kum je želio da se njegov sin oženi njom zato što ih je volio oboje i procijenio je da će biti sretni zajedno. Ali nije ni sanjao da će ljubav biti samo jednostrana, pomislila je ona tužno, i da se Martin neće zaljubiti u mene. Ili se, ipak, zaljubio? Više nije bila sigurna ni u šta.

- Carlos - upitala je muškarca do sebe - po čemu mislite da me Martin voli?

Carlos se nasmijao.

- Poznajem vašeg muža veoma dugo i nikad nisam primijetio da je opsjednut nekom ženom kao što je vama. Osim toga, nasmijao se ponovo - nikad dosad ga nisam vidio ljubomornog čak i na mene!

- Ali ako me voli, kao što kažete, zašto je onda tako neljubazan prema meni? Stalno mi naređuje šta da radim i kako da se ponašam.

.

- Ne zaboravite da je Martina othranio njegov djed. Majka mu je bila slabog zdravlja, to je istina, ali činjenica je i to da nikad nije pokazivala previše ljubavi prema svome sinu. Martin je bio potpuno upućen na starog čovjeka i vaspitan je tradicionalno. No, vremenom će te njegove osornosti nestati. Najvažnije je da vas on voli.

Barbara je uzdahnula.

- Kažite mi, Carlos, šta da radim?

- Muškarac je razmišljao.

- Mislim da bi bilo najbolje da se vratite na ranč - rekao je nešto kasnije. - Ja ću kazati Martinu da ste otišli, a on će biti ubijeđen da ste u Italiji.

Možda će se onda malo trgnuti i shvatiti šta je „izgubio'1. w Ona klimnu glavom.

- Uradit ću tako. Nadam se da će nam plan uspjeti.

Razgovarali su još malo, a onda je Carlos ostavio Barbaru da se odmori. .

- Sutra nas čeka dug put - primijetio je.

Rano ujutro narednog dana Barbara je bila potpuno spremna za put. Čekala je nestrpljivo Carlosa, kada je zazvonio telefon. To je bio ljekar koji je zvao da joj saopštio rezultat testa za utvrđivanje trudnoće.

- Pozitivno je - izjavio je - Imat ćete bebu.

Barbara je nehotice dodirnula stomak U njoj sad raste novi život.

Odjednom ju je obuzela sreća i znala je da će, ako nešto ne bude uredu, bar imati svoje dijete.

Uskoro je došao i Carlos. Vožnja do ranča bila je zamorna, pogotovu što je sunce žarilo sve pod sobom. .

Kada su, konačno, stigli, Barbara je jedva izašla iz kola. Valeria, koja je izašla čim je čula zvuk automobila, pojurila je Barbari u susret i zagrlila je.

- Toliko mi je drago što si se vratila - rekla je djevojka sretno. - Hajde, uđi unutra. Ovdje je svježe.

Barbara je poslušala i ubrzo je sjedila u udobnoj stolici, zahvalna što je pobjegla od ubitačnog sunca.

Spremit ću ti kafu - ponudila je Valeria. . Neću kafu - rekla je Barbara smješkajući se. - Ovoga puta popit ću mlijeko . -Odlučila je da povjeri djevojci svoju tajnu, jer nije mogla da izdrži do Martinovog povratka.

Ali... ti uvijek piješ kafu - iznenadila se Valeria.

Narednih osam mjeseci pit ću isključivo mlijeko - izjavila je Barbara značajno.

Izraz Valerijinog lica odjednom se promijenilo. Prvo se pojavila nevjerica, iznenađenje, pa neskrivena radost.

Nije, valjda...

Barbara je klimnula glavom smiješeći se.

Oh, pa to je divno! Ali... ali - Valeria se odjednom zbunila - Gdje je senjor Martin?

Samo trenutak, sad ću ti objasniti - i Barbara je ispričala mladoj djevojci sve: od prvog susreta s Martinom, pa do saznanja da je u drugom stanju. - Jesi li iznenađena mojom pričom? upitala je kad je završila.

Jesam pomalo, ali ne onoliko koliko si ti pretpostavljala. Sjećam se dana kada je senjor odlučio da te zaprosi: nije bilo sretnijeg čovjeka od njega. Šetao je cio dan po ranču besposlen i ponosa, kao neki pijetao. - Valeria se nasmiješila. -1 tek kada si stigla ovamo, shvatila sam zašto je toliko sretan. Barbara je pomno slušala svaku riječ koju je Valeria izgovorila.

Jednoga dana - nastavila je Valeria - slučajno sam naišla na jednu tvoju fotografiju, mislim da je s proslave tvog osamnaestog rođendana, zar ne?

Martinova žena klimnula je glavom. Mora da je to ista ona fotografija o kojoj joj je pričao i Carlos.

-I senjor se odmah zaljubio u djevojku sa slike - tebe! No, čini mi se da je on stvorio sasvim drugačiju predstavu o tebi - nasmiješila se Valeria. -.

Na toj slici ti izgledaš vrlo krhka i poslušna, pa je on i očekivao takvu suprugu.

-

nevjerica.

Ti misliš da se on, ustvari, zaljubio u djevojku sa slike? - na Barbarinom licu ogledala se

Baš tako. I šta se desilo? Ti nisi ni nalik na suprugu kakvu je čekao. Imaš svoj karakter i senjor treba da se navikne na to. U Brazilu su žene te koje slušaju muževe, a u Evropi su oboje supružnika jednaki.

Misliš da se on osjeća pomalo ugroženim?

Valeria je klimnula glavom.

Senjor Martin je veoma popularan. Uvijek su ga proganjale djevojke, uključujući i Liviju.

Znači, očekivao je tvoje obožavanje i poslušnost, a ne ženu čvrste volje.

Barbari je sada bilo jasnije zašto se njen muž ponašao tako grubo. On je, u stvari, bio pomalo uplašen njenom nezavisnošću i čvrstinom ličnosti. Zapamtiću ovo, obećala je sebi.

Barbara....

Molim, Valeria? , Čim se senjor oporavi, potražit će te. Vidjet ćeš.

Oh, Valeria, nadam se da si u pravu.

Hoćeš li mu reći za bebu?

Hoću, ali tek kad budem sigurna da me želi ovakvu kakva jesam. . .

Barbara, ubijeđana sam da će se senior Martin osvijestiti i da će te prihvatiti baš takvu kakva sr u svakom slučaju - Valeria se osmjehnula - lijepo je što si opet kod kuće. , , . .

U pravu si. Nisam ni slutila koliko ce mi nedostajati ova prelijepa vila i zelenilo oko nje.

Morat ću biti strpljiva i taktična s Martinom.

Narednog dana, dok je Barbara sjedila u bašti, zazvonio je telefon. Bio je to Carlos.

Upravo sam se vratio iz bolnice - rekao je on - i Martin se osjeća mnogo bolje. - Oporavlja se brže nego što se pretpostavljalo i zahtijeva da ga puste kuci .

Carlos - prekinula ga je mlada žena - je li pitao za mene?

Jeste. Pretpostavio je da ste otišli u Italiju, pošto jučer niste došli da ga posjetite.

-I šta ste mu vi rekli?

Carlos se nasmijao.

Samo to da niste više u Riju i da niste kupili kartu za Italiju.

Ostavio sam ga da sam donosi zaključke.

Mislite da zna gdje sam? - upita ona nesigurno.

Možda i zna.

Njeno srce zakucalo je brže pri pomisli na Martina.

-I kada će ga pustiti iz bolnice?

Još ne znaju tačan datum, no, čim se oporavi, još malo. Za dan-dva.

Uskoro je razgovor bio završen i Barbara je bila beskrajno zahvalna Carlosu. Da nije bilo njega, sada bi sigurno sjedila kod kuće, u Italiji, i čekala rođenje svoga djeteta sama. Ovako, ipak je mogla da se nada da je Martin voli bar malo.

Prošlo je još dva dana i nije bilo nikakvih vijesti od Carlosa. Barbara je postajala nestrpljiva i Martin joj je nedostajao sve više. Mada je pokušala da se zanima drugim stvarima, ništa joj nije polazilo za rukom. Misli su joj stalno bile u Rio de Žaneiru, kraj Martinovog uzglavlja.

Došao je petak. Barbara je upravo privodila ručak kraju. Odjednom, začuo se zvuk kočnica i dvije žene su se pogledale upitno.

Barbara je izašla pred vrata i zagledala se u visoku priliku koja je izašla iz auta. Martin je izgledao mršaviji i umorniji nego posljednji put kada ga je vidjela i kretao se s velikom teškoćom.

Ona je poželjela da mu potrči u susret i prizna koliko joj je nedostajao. Žudila je da mu kaže koliko ga voli i da ga obavijesti da će postati otac. No znala je da ne smije popustiti, zbog sebe i zbog još nerođenog djeteta. On je taj koji se mora promijeniti i prilagoditi normalnim shvatanjima Barbara je uzdigla glavu ponosno i hrabro se susrela s pogledom Martinovih tamnih očiju u kojima se vidjela gorčina. Bilo je očigledno da trpi veliku bol i da mu |e ovom trenutku potrebna podrška Martin se polako približio vratima i zagledao se u svoju ženu. Nije ničim pokazao da mu je drago što je Barbara ovdje. Naprotiv, na licu mu se vidio bijes.

U njoj se nešto steglo, no uspjela je da obuzda svoj bol. Valeria je, također, primijetila Martinovo bijesno lice i odmah se udaljila, ostavljajući mladi pad da sami na miru razgovaraju.

Znači, još uvijek si u Brazilu - primijetio je muškarac ironično. - Bio sam ubijjeđen da si već u Italiji. Šta te je zadržalo? Vjerovatno ne želiš da napustiš bogatog muža. Barbara je udahnula duboko da bi se smirila. Zar mora da je vrijeđa zato što mu nije potrčala u susret i izjavila svoju ljubav?

Drago mi je što si se oporavio - rekla je mirno, diveći se sopstvenoj hladnokrvnosti.

Drago mi je što si se oporavio! - imitirao ju je on zajedljivo. - Je li to sve što imaš da kažeš?

A šta bi želio da kažem? - upita Barbara umorno. Vrlo dobro je znala šta on očekuje od nje, no nije imala namjeru da popusti.

Martin ju je samo odmjerio.

Imaš li nešto protiv da sjednem? - upitao je ljutito i lice mu se iskrivilo od bola.

Barbara je brzo pružila ruku pomažući mu da sjedne.

Oh, Martine - uzdahnula je - zašto nisi dozvolio Carlosu da te doveze ovamo?

Zato što mi je već dosta njegovih pridika - odgovori muškarac namršteno.

Ona je primijetila da Martinu nije udobno na stolici i da obuzdava oštar bol samo krajnjom snagom. Pružila mu je ruku i upitala: Zašto ne pođeš u sobu da se odmoriš? Dozvoli mi da ti pomognem...

Ali on je prekinu grubo.

Ne treba mi tvoja pomoć. Mogu se popeti uz stepenice i sam.

Ustao je sa stolice nadljudskim naporom. Barbara je znala da neće prihvatiti njenu ruku ni po koju cijenu. Zato ga je gledala bez riječi, osuđujući njegovu tešku narav.

Ostavila ga je da se odmori i otišla u baštu. Oh, koliko ga volim, mislila je tužno. A on mi ne dozvoljava da iskažem tu ljubav.

-

Iznenada, poželjela je da razgovara s njim. Ostavila je knjigu na sto i popela se uz

stepenice. Martin je sjedio na krevetu i djelovao je vrlo iscrpljeno. No, kada je pogledao svoju ženu, u očima mu se pojavila strast.

- Kuk me boli strahovito - izjavio je promuklim glasom. - Ali to me ne sprečava da te želim više nego ikada... pogotovu što imaš tu izazovnu bluzu na sebi. Barbara je namjerno obukla tu bluzu, želeći da izazove baš takav efekat. No, nije računala na svoju slabost prema Martinu.

U njoj je počela da se budi ista takva čežnja, kao i u njemu i instinktivno mu je prišla bliže.

- Ti, vještice mala - promrmljao je muškarac, gutajući je očima - namjerno me izazivaš.

- Martine... - Barbara je ispružila ruku i dodirnula njegova snažna prsa.

- Prokletstvo! - uzviknu on bijesno. Bilo je očigledno da se borio između osjećaja i razuma.

Na kraju su ipak, pobijedila osjećanja. Martin je uhvatio Barbaru za ramena i povukao je k sebi takvom silinom da se ona srušila na krevet.

Martine - prošaputala je mlada žena, ugledavši njegovu bolnu grimasu. - Tvoj kuk...

Neka ide do vraga!

Uskoro su ležali jedno uz drugo ljubeći se strasno. Barbara je osjećala kako u njoj bukti plamen koji je Martin zapali i kako vatra polako izmiče kontroli.

Iznenada se trgla. Skoro se predala, a to bi značilo njihov kraj. Moram se držati svog plana, pomislila je odlučno. Trebalo je mnogo volje i snage da se odmakne od njega, da skloni njegove tople ruke i ustane s kreveta. Žao mi je - promrmljala je, izbjegavajući njegov pogled zaprepašteno, a onda mu se na licu pojavio bijes.

Jesi li planirala ovo?

Ona je slegla ramenima bespomoćno.

Nisam. Ja...

Napolje! - zaorio se njegov glas.

Barbara je krenula prema vratima polako, a onda nastavila trkom. Kad je zatvorila vrata za sobom, naslonila se na njih i izdahnula Budalo - prošaputala je - skoro si upropastila cio plan.

Još nekoliko sekundi u njegovom zagrljaju i ne bi više bila u stanju da se odupre. Ne smije više dozvoliti sebi da dođe u ovakvu situaciju. Izbjegavat će Martina fizički i pokušat će da dopre do njegove svijesti na drugi način.

Dok je išla prema svojoj sobi, razmišljala je. Njen muž ne smije saznati koliko joj je drago što je tu. Ne smije saznati ni za bebu. Mora ga zadobiti za sebe, ali pod svojim uvjetima.

Večera je protekla u tišini. Barbara je pokušavala da uvuče Martina u razgovor i bila je šarmantna, ali on, očito, nije imao želju da razgovara Nakon večere, svako se povukao u svoju sobu. Nešto kasnije, Barbara je čula kako Martin izlazi u hodnik i ide prema biblioteci. Onda joj je sinula nova ideja.

Obukla je novu haljinu, veoma izazovnu i Došla pravo u biblioteku.

Martin ju je pogledao iznenađeno, a onda mu se pogled zadržao na Barbarinim oblinama koje je haljina isticala još više. Čemu treba da zahvalim ovoliku čast? - upitao je ironično. - No, ostavi mi da pogodim sam.

Usamljena si i želiš društvo.

Barbara se osmjehnula, praveći se iznenađena.

Otkud ti ta ideja? - upitala je tobože nedužno.

- Jednostavno mi se ne spava i došla sam po neku knjigu.

Oh, naravno. Kako mi to nije palo na pamet? I mislila da ćeš mi najbolje izabrati šta da čitam.

Martin se namrštio, ali prišao je polici punoj knjiga. - Kakvu knjigu bi željela?

Neki ljubavni roman.

On je nekoliko trenutaka posmatrao redove uredno složenih knjiga, a onda dodao jednu knjigu.

Evo, izvoli. Čini mi se da će ti se ova dopasti …..glavna junakinja ima isti ukus kao ti.

Barbara je uzela knjigu, smiješeći se ljupko.

Baš ono što sam željela. Kako si samo pogodio šta mi je bilo na umu?

Kao što sam rekao: imaš isti ukus kao glavna junakinja. - I ona se, koliko mi je poznato, oblačila Izazovno i zavodnički kao ti.

Otkud to da si primijetio kako sam obučena? Moja „izazovna" haljina očigledno nema nikakvog utjecaja na tebe. Ali to me i ne čudi, jer u tvojim venama teče ledena voda, a ne krv.

Barbara je znala da ga je pogodila u slabu tačku, jer se po Martinovom licu razlilo rumenilo.

Prije nego što se snašla, on ju je zgrabio i naslonio uza zid, ne ostavljajući joj mogućnost da pobjegne.

Jednoga dana ćeš prevršiti svaku mjeru - rekao je Martin prijeteći.

I onda ćeš vidjeti šta će se desiti. Barbara se samo nasmiješila i istrgla iz njegovih ruku. Kad je došla do vrata, okrenula se i pogledala svoga muža sa osmijehom na licu.

Te noći Barbara je spavala veoma loše. Razmišljala je o svom planu i pitala se da li će uspjeti.

Znala je da se igra vatrom i da se može lako desiti da ona bude ta koja će se opeći.

No, šta bi moglo da joj se desi?

Martin joj se već „osvetio". Vodili su ljubav čitav mjesec bez ikakve zaštite i ona je ostala u drugom stanju. Martin je nikad nije pitao da Ii bi željela dijete. Želio ga je on, i to mu je bilo najvažnije. Razumije se, u današnje moderno vrijeme, mogla bi se lako riješiti neželjene trudnoće.

Ali Barbara je željela to dijete više nego išta na svijetu.

-

Čim se probudila narednog jutra, osjetila je neprijatnu mučninu. Potrčala je u kupatilo i pogledala se u ogledalu. Bila je vrlo blijeda i imala tamne podočnjaka. Uskoro će Martin i sam otkriti moju tajnu ako mu ne kažem, shvatila je mlada žena, Ali treba mi još samo malo vremena da ostvarim svoje namjere - da pridobijem svog muža.

Odlučila je da obuče lijepu, laganu haljinu koja joj je stajala kao salivena. Provirila je u hodnik, ali od Martina nije bilo ni traga ni glasa.

Vjerovatno je već sišao dolje na doručak, zaključila je i pošla u trpezariju.

Valeria je bila zauzeta pripremom doručka i osmjehnula se Barbari veselo.

Oh, kako lijepo izgledaš jutros! - uzviknula je posmatrajući je zadivljeno. - Šta bi željela za doručak? - Pa, nisam baš gladna. Popit ću samo kafu..... pardon, mlijeko. I, Vaeria kad završiš s pripremom doručka ja ću poslužiti Martina.

Uredu, Barbara. Kako stoje stvari među vama? - upitala je djevojka šapatom.

Barbara se namrštila.

Neće baš ova nova haljina popraviti situaciju.

..

Valeria je prasnula u smijeh.

Ubijeđena sam da hoće! Ako ne primijeti i haljinu, onda nije vrijedan nikakvog truda - našalila se.

- Potpuno si u pravu.

Nekoliko trenutaka kasnije Barbara je uzela tacnu s lijepo aranžiranom hranom i iznijela u trepezariju.

Martin je sjedio za stolom zamišljeno zagledan u daljinu. Izgledao je još umorniji nego jučer i ona se upitala da li je, uopšte spavao tokom noći . Onda ie osjetila zadovoljstvo.

Neka, pomislila je smješkajući se, neka i on vidi šta su to neprospavane noći.

Martin je u prvom momentu nije ni primijetio. Zahvalio se na doručku automatski i, tek kada je Barbara sjela za sto, vidio je da je to ona.

Zašto si ti donijela doručak? - upitao je iznenađeno i namršteno. - To je Varijin posao.

Barbara je uzdahnula. Kako je „dobro po Barbara je uzdahnula. Kako je dobro raspoložen, mislila je.

To je bila moja ideja - rekla je -i zato A otkud to da mi ti odjednom donosiš dručak? Nikada dosad to ti nije palo na pamet Barbara je došla u iskušenje da se naljuti i ostavi ga samog. No, uspjela je da ostane smirena.

- Hoćeš li ti da doručkuješ ili nećeš? - upitala je konačno.

Martin se nasmijao i klimnuo glavom.

Naravno da hoću. - Ali zapamti, da je kuhinje i spremanje Valerijin posao, a ne tvoj.

Zvučao je prilično arogantno i Barbari se nije dopao njegov ton. - Ne vidim šta je tako strašno ako s vremena na vrijeme i ja preuzmem dio posla. Ja volim rad u kući i namjeravam da učestvujem u njemu.

Kako hoćeš - odgovorio je kratko.

Barbari je prekipjelo. Ne samo da se Martin ponaša nepristojno, nego nije ni primijetio njenu novu haljinu. Ustala je i bez riječi izašla iz trpezarije.

Zašto ne doručkuješ s Martinom? - upitala je Valeria iznenađeno.

Zato što je on jedan arogantan tip i nije mi jasno zašto ga uopšte volim!

Ljubav je čudna i nepredvidiva stvar, Barbara.

Oh, to mi je već poznato. Ali Martin je toliko tvrdoglav da je to nevjerovatno. - Ona odmahnu glavom. - Šta će biti ako moj plan ne uspije?

- Uspjet će, sigurna sam u to. No, daj mi još malo vremena da se promijeni.

Malo kasnije, Barbara se popela u svoju sobu. Razmišljala je šta bi mogla da radi kad joj je sinula odlična ideja.

Idem u baštu, odlučila je lukavo, i okopavat ću cvijeće. Potrčala je prema ormaru i izvadila jedan minijaturni šorc. Našla je i odgovarajuću majicu koja se vezala ispod grudi i više otkrivala nego pokrivala.

Kada je bila spremna, pogledala se u ogledalo. Izgledala je odlično i vrlo zavodljivo, srećom, nije se primjećivalo da čeka bebu i mogla je da obuče šta želi.

Sad ću mu pokazati, mislila je, silazeći niz stepenice. Krišom je pogledala prema salonu i na svoje veliko zadovoljstvo, ugledala svog muža na terasi. Odlično, obradovala se.

Bilo joj je pomalo neprijatno što ima tako malo odjeće na sebi, no, nadala se da neće imati nikakvu posjetu.

Ova odjeća namijenjena je samo Martinovim očima. Uskoro je Barbara prionula na posao.

Rad je bio naporan, pogotovo što je sunce peklo, ali uvijek je voljela da vidi konačan rezultat Osim toga cvijeće je mirisalo tako prijatno, da nije osjećala nikakav umor. Odjednom, shvatila je da nije sama u bašti Martin |e stajao iza nje i posmatrao je užarenim pogledom. Stavio joj je ruku na rame i polako je okrenuo sebi .Odmjerio ju je dok su mu oči blistale čeznjivim sjajem.

- Nisi ni morala da se oblačiš - promrmljao je upijajući svaki dio njenog tijela. Ona haljina koju si imala maloprije, izgleda kao kabanica u poređenju sa ovom.

Ostavi me, Martine. Vidiš da imam posla – Barbara se nasmijala i napravila pokret kao da će se udaljiti od njega.

Sljedećeg trenutka uhvatio ju je čvrsto i privukao k sebi. Poljubio je strasno i ona se nije bunila, to je još više rasplamsalo njegovu želju i počeo je da razvezuje njenu majicu.

Ni ona nije ostala ravnodušna. Obavila je ruke oko njegovog vrata i počela da mu mrsi kosu. Žudila je za toplinom njegovog tijela i nije rekla ni riječ protiv kada je osjetila njegove ruke na svojim grudima.

Nesvjesno, milovala je njegova preplanula psa skoro zaboravljajući na svoj plan. Važan je bio samo Martin, njegove usne i čvrsto tijelo kraj njenog.

Ali Martin je bio taj koji se povukao ovoga puta. Skinuo je njene ruke sa svojih ramena i zagledao se u Barbaru ljutito.

Kakvu to igru igraš? - upitao je grubo.

Ne znam o čemu govoriš - rekla je mlada žena s mukom. Osjećala je fizički bol što je Martin tako grubo odvojio od sebe. - Ne igram ja nikakvu igru. - Nemoj da poričeš Barbara - zaprijetio je on. - Ne znam šta želiš da postigneš, ali sada mi je dosta. - Odgurnuo ju je od sebe i prostrijelio bijesnim pogledom. Idem da se istuširam, čuo sam da se tako snižava pritisak - skoro je viknuo.

Martine - pozvala ga je ona, ali on se već udaljio.

Barbara je uzdahnula i nastavila da kopka po cvijetnjaku. Fizički napor joj je prijao i onemogućavao da

razmišlja o neprijatnim stvarima. Sama si kriva, rekla je sebi. Tvoja ideja je da ga izazivaš toliko da on ne može više da izdrži bez tebe. Po svim pravilima, trebalo bi da ti izjavi vatrenu ljubav vrlo uskoro... Ali, da li će se to i desiti, upitala se zabrinuto.

Pola sata kasnije, pogledala je prema prozoru Martinove sobe i nasmiješila se zadovoljno. On je stajao iza zavjese i posmatrao je.

Ona je samo nastavila da radi, praveći se da ga nije ni primijetila. Ali namjerno se okretala tamo amo da bi ga izazvala što više. Kad joj je bilo dosta posla, sklonila je očupanu travu i uzdahnula je.

Jeste da se umorila, ali rezultat je bio vrijedan truda.

Dok je išla uz stepenice, mimoišla se s Martinom. On je odmjerio njeno oznojeno lice i namrštio se.

Ne volim da ponavljam neke stvari dvaput, ali znaj da imamo baštovana koji je dužan da se brine o vrtu.

Oh, nema veze, Martine. Ja volim raditi oko cvijeća. - Barbara mu se osmjehnula, ali on je ignorisao njen osmijeh.

Izvini - rekao je nastavljajući put.

Imam da sredim neke račune.

Samo izvoli.

Dok se tuširala, Barbara je pravila novi plan. Znala je da Valerija ima slobodno popodne i veće, tako da ih niko neće uznemiravati, sve do sutra ujutro. Sada ili nikad, odlučila je skupljajući hrabrost. Čula je kako Martin kuca po kompjuteru i nije ga ometala. Umjesto toga, napravila je tipičnu talijansku večeru, njenom mužu.

Postavila je sto na terasi i stavila na njega vazu s mirišljavim cvijećem, veliki svijećnjak, jer je već padalo veče. Željela je da atmosfera bude što romantičnija..

Prije nego što je večera bila gotova, usula je dvije čaše vina i ponijela ih u biblioteku gdje je Martin radio još uvijek. Kucnula je tiho i ušla.

Martin se okrenuo i prešao pogledom preko njenih uskih pantalona i majice koja je otrkivala ramena. Na licu mu se vidjela strast, ali glas mu ie bio ljutit.

Pobogu, Barbara, šta se to dešava s tobom? Jesi Ii se uključila u pokret emancipovanih žena ili je u pitanju nešto drugo?

Ne shvatam...

Pa, ta majica... i nemaš baš ništa ispod nje! ‘ Možda pokušavam da te impresioniram - prošaputala je Barbara.

E znaj da si uspjela.

Sljedećeg trenutka njegove ruke našle su se na njenom struku, privlačeći je sve bliže i jače k sebi. Kad se našla sasvim uz Martina, ona je osjetila koliko je želi. Ali već nekoliko sekundi kasnije, on je odgurnuo od sebe.

-

Ovoga puta ti neće uspjeti - prošaputao ie glasom promuklim od strasti. - Neću da molim Ali ti me želiš.

Misliš? Moja reakcija je normalna reakcija i ovog trenutka svejedno mi je koja žena je u pitanju.

Da nisi ti pored mene, mogla bi proći i bilo koja druga.

Barbara je osjetila oštar bol. Znala je da je Martin povrijedio namjerno i da ne misli tako, ali svejedno, opet ju je povrijedio. Odlučila je da pređe preko .njegove primjedbe. Veče je tek počelo, rekla je sebi.

Da li si, možda, gladan? - upitala je.

Jesam.

Dođi.

Martin joj je uputio upitan pogled i, ipak pošao za njom. Kad su izašli na terasu, zastao je iznenađen.

Nemoj mi reći da si sve ovo skuhala sama? - zaprepastio se kada je njegova žena servirala večeru.

Ona je poželjela da mu odbrusi nešto što će na naučiti pameti, ali umjesto toga se nasmiješila blago i klimnula glavom.

- Naravno da jesam. Sačekaj tek kad probaš. Onda ćeš shvatiti da sam odlična kuharica!

- Mogao sam i pretpostaviti - promrmljao je.

Prionuo je na večeru bez riječi, ne gledajući Barbaru. Tek kad je završio i usuo sebi novu čašu vina, pohvalio je.

Kaži mi zašto si se trudila? - nije izdržao da ne upita.

Oh, nema nekog posebnog razloga - slagala je Barbara. - Samo sam došla do zaključka da bih mogla i ja da pripremim poneki obrok. Oduvijek sam voljela da kuham.

On je samo klimnuo glavom i nastavio da pijucka vino bez novih komentara.

Barbara je počela da posprema sto i sklanja prljavo posuđe. Namjerno je paradirala pred njegovim očima, želeći da izazove što veću strast u njemu. U glavi joj je bila misao da mora uspjeti.

Na njeno veliko iznenađenje, Martin je uskoro ustao i otišao u svoju sobu bez ijedne riječi. Barbara je skoro zaplakala. Zar se trudila uzalud? Bilo joj je dosta svega. Raspremila je sto i odlučila da se i sama povuče u svoju sobu. Prišla je prozoru umorno i zagledala se u nebo puno sjajnih zvijezda.

Ko zna da li ću još dugo posmatrati braziIsko nebo, pomislila je tužno. Odjednom, pred njenim očima,

počeli su da se gomilaju opasni oblaci. Oluje u ovom dijelu Brazila nisu bile rijetke i Barbara je već počela da se navikava na njih. No, gromoglasni udar groma ipak ju je uplašio. Kada bi bar imala nekoga ko će je držati za ruku dok oluja ne prođe... ali, izgleda da je osuđena na samoću.

- Iznenada, osjetila je Martinovu ruku na ramenu. Zadrhtala je više od iznenađenja, nego od straha, ali on je to protumačio drugačije.

- Da li se bojiš? - upitao je.

-Da. - Nemoj... ja sam tu.

Barbara je zatvorila oči. Još jedna Martinova riječ i zaplakat će. A on ne smije znati kolika je njena bol.

Tog trenutka sijevnula je munja i njihovi pogledi su se sreli. U Martinovim očima vidjela se žudnja i on ju je zagrlio čvrsto kao da ne želi da je pusti. Poveo ju je prema krevetu i uz put joj je skidao odjeću lagano.

Barbara se nije bunila. Pošto nemože dobiti njegovu ljubav, bar da osjeti to snažno tijelo. A sutra... ko zna gdje će biti sutra.

-Oh, Barbara - prošaputao je Martin dok su ležali zagrljeni. - Jednostavno više nisam mogao da izdržim.

Ne znam šta želiš da postigneš ali reći ću ti 1volim te i ako treba da molim za tvoju ljubav onda ću to i uraditi.

1 ’ Ona nije bila sigurna da je čula dobro. Šta si rekao? - upitala je jedva čujno.

Volim te, najdraža moja.

Pijana od sreće, Barbara je zagrlila svoga muža snažnije nego ikad do sada.

Oh, Martine - uzviknula je - koliko te samo volim! Volim te, volim svaki djelić tebe... Voli me, želim da budem tvoja. Koliko sam čeznula za tvojim milovanjima!

Martinove ruke su drhtale dok ju je milovao po kosi.

Divna si, Barbara... volim te...

Ali ona više nije mogla da čeka.

-Voli me, dragi...

Nešto kasnije dok su ležali jedno uz drugo sretni i smireni, Martin je nježno ljubio Barbarino lice.

Možda se varam - počeo je nesigurno - ali čini mi se da si se promijenila. Kao da si... ali, to je nemoguće...

Sjaj u njenim očima rekao mu je sve što treba da zna.

Da, dragi, imat ćemo bebu.

- Oh, Barbara - prošaputa on s nevjericom.

Još prije nedjelju dana želio sam da ostaneš u drugom stanju, ali sada više ne znam. Ona je preblijedila.

Zar ne želiš naše dijete?

Naravno da ga želim. - Martin je ustao i počeo da se šeta po sobi zabrinuto. - Ali da li ga želiš ti?

Prije nego što je ona uspjela da odgovori, nastavio je prijekorno: - U početku sam želio da ostaneš u drugom stanju što prije - da bih te vezao za sebe. Znam da je to bio prljavi trik, ali bio sam . očajan - priznao je kao da traži oproštaj od svoje žene.

Barbara se nasmijala.

Imam i ja jedno priznanje za tebe. I ja sam željela da ostanem u drugom stanju - da ne bih morala da odem odavde.

Njih dvoje su se pogledali i pali jedno drugom u zagrljaj. ~ Ponašali smo se kao djeca - prošaputao je Martin. - Da samo znaš koliko su me Carlos i Valeria kinjili zbog tebe.

Kako to misliš?

Osvojila si ih oboje, kao i sve ostale koje si srela. Svi su vršili pritisak na mene da se promijenim da postanem tolerantniji i fleksibilniji. A ja sam bio tako tvrdoglav.

Da znaš da nisam srela tvrdoglavijeg čovjeka od tebe - prekorila ga je Barbara kroz smijeh.

- Konačno si došao pameti!

Jesam. I nadam se da će naša djeca ličiti na svoju mamu.

A šta ako budu više na oca?

Onda će se svi oženiti Italijankama i biti sretni do kraja života. - Martin odmahnu glavom uzdišući.

Oh, na kakvim sam mukama bio ova dva dana. Plašio sam se da ćeš se na kraju šetati naga ispred mene.

Barbara se nasmijala.

Znaš šta, Martine?

-Šta?

Ona se nagela i poljubila ga.

Ti si se previše raspričao!

KRAJ