“Kraljevina ćevapa”

”Kraljevina ćevapa” ”Kraljevina ćevapa”

Piše: Dr Severin D. Rakić

Foto Mirsad Filipović

Jedino u čemu se svi slažemo: ”Njegovo Veličanstvo Mujin ćevap”

Da je Banjaluka “kraljevinaćevapa”, i da su Banjalučani jedini meritorni kada su u pitanju ćevapi, svjedoči i to, da svaka rasprava oko roštilja prestaje kad se neko od Banjalučana pojavi na teferiču ili bilo kakvom okupljanju koje uključuje roštilj. Sve ostalo su “mudrovi” koji si uzimaju za pravo da diskutuju o nečemu o čemu pojma nemaju, niti su ikada probali “Njegovo Veličanstvo Mujin ćevap”.

Ovako bi Senad Maglajlić Magla opisao ljubitelje dobrog ćevapa iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine. On se čak, kao osvjedočeni znalac i ljubitelj ćevapa, upuštao u detalje pripremanja prave smjese za “banjalučki roštilj”, prema navodno “provaljenoj tajni” iz ćevabdžinice Damask (kod Bilog). Vjerujem da je to uspio “ukrasti” dok je Damask jošradio kod Zelenog mosta, u njegovom komšiluku.

Ćevapi – najvažnija kulturna baština

Ćevapi nisu bili samo “take away” ili “brza hrana”, kako u današnja moderna vremena banjalučke ćevabdžije nazivaju ovaj kulinarski grb grada Banjaluke, pokušavajući da ga utope i profitiraju u sveopštim kretanjima globalnog kapitalizma, po ugledu na američki Macdonald’s. Za Banjalučane, ćevapi su bili mnogo više od roštilja: “prvi put s ocem na ćevape”, prvi izlazak sa djevojkom, rođendan, matura, sahrana, Prvi Maj; ko god je dolazio nekome u Banjaluku, probao je Mujinećevape; zahvaljujući Borcu i rukometu, cijela Evropa je znala za Mujin ćevap i svi klubovi koji su igrali u Banjaluci, omastili su brke u “ćevabdžinici iza Zenita”.

Zbog općeg koncenzusa među svim Banjalučanima, da su ćevapi najvažnija kulturna baština našeg grada, oduvijek je bilo pokušaja da se orginalni banjalučki ćevap rekreira na privatnim roštilj-zabavama, kako tamo i u ona dobra vremena, tako i danas, na svim meridijanima gdje Banjalučani egzistiraju. U posljednjem slučaju, mogao bih slobodno reći, ti pokušaji dosežu desperatnu razinu, jer mi Banjalučani jednostavno ne možemo bez ćevapa.

Sve je to tako išlo godinama sa pokušajima Mujinog ili nekog drugog banjalučkog ćevapa, ali bez većeg uspjeha. U najboljem slučaju, jedanput u deset do petnaest godina kada nas put nanese do Minkice u Starom fijakeru, onda u tih par dana za doručak, ručak i večeru nastojimo nadoknaditi dugogodišnji propust i žal za sretnim danima u “limenoj baraci iza Zenita”.

Nostalgija za banjalučkim ćevapima

Nakon dvije teške godine COVID-a i svih lockdown-a, odlučismo se u aprilu ove godine da odemo u posjetu rođacima u susjednu državu Queensland. Family reunion, nakon toliko teških dana u izolaciji, prijao je svima. Easter Holiday, vjetar u kosi, otvoreni automobili, suncem obasjan Surfers Paradise i hiljade mladih tijela na 60 km dugoj pješčanoj plaži. Sve zrači nekim optimizmom poslije dvogodišnjeg mraka u kućnom pritvoru. Ima li boljeg eliksira čak i za ljude u mojim godinama?

Mujina kćerka Mina vrlo uspješno nastavlja porodičnu tradiciju

sa pokojim Sarajlijom i par ljudi iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, na pool party sa neizbježnim roštiljem. Ekipa je bila zaista prava, drage komšije i ljudi s kojima sam živio u prošlom životu, tako da sam se osjećao kao nekad na Incelovom bazenu sedamdesetih. Neke od njih nisam vidio od kada sam otišao iz Banjaluke, čak od prije rata.

Kad je došlo vrijeme roštilja, svi jedu ćevape; sve puca iza ušiju; i neobavezne priče iz naše prošlosti, uglavnom “Jeba,” što bi Cajkan rekao. Niko ne priča o ćevapima, niti komentarišeišta u vezi s roštiljem. Mene ne nude znajuć’ da sam iz razočarenja u lokalne ćevape, gotovo potpuno prešao u vegetarijance. U neko doba, ženina rođaka će:

“Hajd’ probaj samo jedan zalogaj; baš me interesuje šta misliš o ovim ćevapima?” Ja odgovaram:

“Nema tu šta da se misli ako nisu Mujini”.

Da ne budem potpuni idiot i uvrijedim domaćine, uzimam jednu pločicu u pola somuna. Već nakon prvog zalogaja, vatromet okusa, mirisa i uspomena odvodi me u neki svijet i vrijeme koje više ne postoji, u “Valhalla-u” u kojoj danas živi sva banjalučka dijaspora. U ovakvim trenucima prosvjetljenja, svakom postaje jasno da Mujini ćevapi, Vrbas, Kastel, rukomet, Šukrijina boza nisu obični simboli grada Banjaluke; oni su toliko duboko utkani u nas DNA da se ponos i ljubav prema banjalučkom ćevapu prenosi iz generacije u generaciju. Ta nostalgija za banjalučkim ćevapima je poput bola, koji osjeća svaki ovisnik o heroinu, ali mu se uporno vraća, jer ga makar na trenutak odvodi iz nepodnošljive stvarnosti postojanja. Svaki Banjalučanin dok jede ćevap biva transponiran u jedno vrijeme, jedan grad i mladost, koja više ne postoji.Što je ćevap bliži Mujinom, to je toplije oko srca i emocije su intenzivnije. Zato svako odstupanje od “orginala” predstavlja uvredu i izaziva revolt kod svakog pravog Banjalučanina. upire prstom prema meni: “Čovjek iz Prijedora! Da, čovjek iz Prijedora ubija!” Ko je Čovjek iz Prijedora, nepoznati drug dealer? Niko ne zna njegov pravi identitet; znaju gdje živi i koliko naručišČovjek iz Prijedora napravi. To je svešto se zna o tajanstvenoj osobi. Moje očajanje je u toliko veće što Australija ima stroge karantinske zakone, čak između država Commonwealth-a, da jeprenijeti ikakvu svježu hranu (meso, miljeko i mliječne proizvode, voće, povrće isl.) iz jedne države u drugu gotovo nemoguće.

Par dana pošto smo se vratili u Sydney čujem se sa prijateljem u Adelaide-i, još jednim ovisnikom,koji je beznadežno pokušavao da rekreira Mujin ćevap. On mi reče da su davno odustali, jer imaju “Čovjeka iz Kozarca” koji pravi odlične ćevape, pa nema potrebe da pokušavaju nemoguće. Nisam više ništa pitao. Preostaje mi da i dalje tragam za nekim “čovjekom iz potkozarskog Golden Triangle-a” u Sydney-u da me makar na trenutak vrati u vrijeme i mjesto gdje oduvijek pripadam.

Postoji li nešto bolje, pitaju se vrhunski fotografi Enes i Goran