4 minute read
Riječi su kao ruke
Riječi su kao ruke Riječi su kao ruke
Piše: Ismet BEKRIĆ
Advertisement
Svaki dan je i dan dječje knjige, k nj i g e, dan lijepih, hrabrih, vedrih riječi i njihovih mostova koji nas uvijek vode jedne prema drugima. Naglasio sam to i kao prijatelj djece, i svih onih koji rado čitaju, u svojoj poruci napisanoj za Novinsku agenciju BiH, u kojoj se riječi prepliću i prijateljski dotiču, kao što se spliću i na stranicama našeg magazina na kojima često pišemo o knjigama i za djecu, posebno u prilozima posvećenim susretu »Vezeni most«, u koji smo i mi uključeni, i kao suorganizatori, i kao stvaraoci, i kao čitaoci.
Uvijek su važne, i odvažne, riječikoje izgovaramo, zapisujemo, čitamo, nosimo u sebi kao čudesne slike i poruke djetinjstva, i kao blago života. Zato je i važno, i više nego što smo toga svjesni, da čitamo knjige u djetinjstvu, jer one u nama ostavljaju najdublje tragove - dobrote, poštenja, poštovanja, iskrenosti, ljubavi. Drugovanje sa knjigama, sa riječima, sa ljepotom, mora zato biti neraskidivi dio djetinjstva, obrazovanja, sazrijevanja i pripadanja svijetu bez zla.
Ni jedan dan bez pročitanebar jedne stranice, jedne pjesme, jednog stiha ili proznog odlomka! Ni jedan dan bez riječi koja će nam biti prijatelj, koja će nam pomoći, ali kojoj ćemo i mi pomoći, i pomagati, jer jedni bez drugih ne možemo kroz draži i iskušenja što se zovu život.
Oktobar je, dok nastavljam pisati o knjigama za sve one koji žive djetinjstvo ili u sebi nose ljepote i draži djetinjstva, i onog koje traje, i onog kojega se sjećaju. Oktobar je i mjesec knjige, u kojem doživljavamo radosti novih izdanja i novih dometa i uspjeha naših au-
tora. Tako je osebujni pisac Ranko Pavlović na Međunarodnom sajmu knjiga u Boegradu predstavio svoja izabrana djela, u dva kompleta, među kojima je osam knjiga poezije, proze, esejistike i kritike, i šest proznih i pjesničkih ostvarenja za djecu, u kojima plijeni bajkovitost i čudesni splet djetinjstva i mašte. Pavlovićeve knjige, kako naglašava kritičar Vasa Pavković, pišući o »Tajni Kraljevog grada«, bajke su i za male i velike čitaoce željne avantura i daha starog viteškog doba, koje se upliće i u naše vrijeme.
Među novim izdanjima posebnu pažnju je pobudila i jedna knjiga prevoda sa fancuskog jezika; riječ je o dosad neprevedenim bajkama francuskog klasika Aleksandra Dime, čiji je prevodilac i naš saradnik, Banjalučanin Ranko Risojević, koji napominje: »Radujem se ovoj knjizi kao da sam je sam napisao, jer samo prevođenje tražilo je da se priče jezički približe našem mladom čitaocu«, Biće to, svakako, knjiga koja će imati svoje mnogobrojne čitaoce.
Još jedan »naše gore list«, pjesnik, romanopisac, pripovjedač i dramatik, Irfan Horozović, dobitnik je regionalne nagrade »Mali princ« za svoj doprinos književnosti za djecu. Nagrada mu je svečano uručena na Međunarodnom dječjem festivalu »Vezeni most«, koji je održan u Tuzli od 19. do 22. oktobra i na kojem je, kako ističe pjesnik Šimo Ešić, sudjelovalo oko 50 značajnih stvaralaca u oblasti književnosti, slikarstva, muzike i scensko-vizuelnih umjetnosti. Bio je to pravi praznik knjige.
A knjiga?! »Knjiga je u tebi!« Tako je u bajkovitom romanu Irfana Horozovića »Vauvan« Djed Badem rekao dječaku, možda baš piscu, koji je tada imao devet ili deset godina. I bio je u pravu. Taj dječak je kasnije napisao knjigu. I u svakom od nas živi njegova knjiga.Otvorena, Jer svako do nas ima svoju vlastitu priču, satkanu od najljepših riječi. Zato je otkrijmo. Zapišimo. Odsanjajmo. Pročitajmo. Budimo dio bajke. I svoja bajka u nekoj univerzalnoj.
I ja sam, kao pisac, prevashodno za mlade, za vječnu djecu, bez obzira na broj godina, izlio na papir, i pred oči ljubitelja knjige, mnogo pjesama i priča u kojima sam bio na strani onih koji žele da nam svima bude bolje, i da bude što manje mržnje, a što više trenutaka, dana, godina, desetljeća, dostojnih dječijeg osmijeha. Zato uz dan(e) dječije knjige, u ovom Mjesecu knjige, prilažem svoju pjesmu o riječima. Ako su knjige nepregledne poljane, riječi su onda raznobojni cvjetovi, ali ponekad i trnje iz kojega ipak može da se izviju i latice. A pisci treba da pomognu i riječima koje, ponekad, možda postaju onakve kakve ne bi trebalo da budu. Jer…
Nekad i riječi lijepe / postaju pomalo tužne. / Možda zbog nečeg strijepe, / možda su zbog nečeg tužne. // Pitaj ih, što ih to boli? / I što bi da se skvrče? / Malo ih osokoli, / pusti ih nek se istrče. // A ako ti se čini, / da gube svoje snove, / vezove sa njih skini, / neka slobodno plove. // Riječi su kao lađe, / koje širine vuku. / Svaka će opet da nađe, / svoju najljepšu luku. // I tako, od luke do luke, / odlaze, i nazad hrle. / Riječi su kao ruke / što svijet griju i grle.
