![](https://assets.isu.pub/document-structure/221225160651-b19921cfe810b2cd7fe7b167bfb4fc48/v1/465693bdf372f2cdfae0710d30c97886.jpeg?width=720&quality=85%2C50)
5 minute read
Uručena plaketa “Muftuja Ibrahim-ef. Halilović”......................................63 Žubori u nama
Žubori u nama
Piše: Ismet BEKRIĆ
Advertisement
»Spomenar« Nataše Križanić – pjesme prijateljstva i nostalgije
»I riječi dođu, nekad tužne, nekad vedrije. Rašire se, pazgusnu, u još jednu pjesmu, čije se riječi spliću u nadu, u radost stvaranja. I dok riječi gotovo nečujno dotiču beskraj papira, važno je samo to, da su tu, da se dotiču, prepliću, i da bi željele živjeti i za druge.«
Odsjaj ovih riječiobasja nas iz uvoda nove zbirke pjesama Nataše Križanić, »Spomenar«, koja je ove jeseni, u oktobru, mjesecu knjige, predstavljena i u Ljubljani, u zajedničkoj organizaciji Društva slovensko-bosanskohercegovačkog prijateljstva »Ljiljan« i Društva za kulturu BiH, čiji je ženski zbor »Rosa«obogatio ovo veče kazivane i pjevane poezije. Knjiga »Spomenar« izašla je u Grafičkoj radionici »Bor« u Ilirskoj Bistrici, u Sloveniji, u kojoj su se pripremale i tiskale i knjige »Banjalučkih žubora«..
Žar nostalgije
»Već svojom prvom zbirkom pjesama Most duginih boja, objavljenoj početkom 2020. godine, Nataša Križanić, inače i naša saradnica, još više je u svojim sugrađanima, i svima onima rasutim svijetom, raspramsala onaj žar nostalgije i sjećanja na zavičaj i draga lica«, rekao je na promociji ove knjige njen urednik Ismet Bekrić. »Na tom tragu su i njene nove pjesme koje sada čitamo i među koricama ovog poetskog i životnog Spomenara.«
O poeziji ove Banjalučanke u SAD-u već smo pisali na našim stranicama, u svjetlu njene prve zbirke »Most duginih boja«, a sad vas uvodimo i u svijet njenih novih pjesama.A one su, kao što su napisale i njene vršnjakinje, rasute svijetom,»pjesme prijateljstva i ljubavi«(Ljiljana Sabljić Tešanović), »pjesme koje lako pronalaze put do srca« (Zahida Bastić Dakin), »pjesme kao dio našeg zajedničkog života« (Dušanka Despot Mehanović), i »poneka duša će se naći u svakoj od njih« (Natalija Cikoja Marić). Knjigu je ilustrirala pjesnikinjina drugarica iz školskih klupa
Jasna Barišić Malbašić.
Povratak fontane
zanu za fontanu u banjalučkom parku »Petar Kočić«. Kao što znamo, tu fontanu našeg djetinjstva i mladosti, naših bezbrojnih fotografisanja i sjećanja, porušili su novim urbanističkim rješenjem parka, koje nije dobilo svoje mjesto u srcima ne samo onih koji su morali otići, nego i onih koji su ostali u svome gradu.
A Nataša Križanić napisala je i pjesmu u kojoj ta fontana »još žubori u nama«, dok je ilustratorka Jasna Barišić Malbašić sačuvala njen izgled na više svojih crteža. I, gle čuda, fontana se vratila, u istom obliku, samo na drugom mjestu – u parku »Mladen Stojanović« u Bojića hanu.
U jednoj internetskjoj poruci Nataša Križanić je, u svoj svojoj sjeti, iskazala i radost što se ipak oživljavaju slike njenog djetinjstva, i njenog grada kojega želi da sačuva u svome sjećanju i bitisanju: »Brišem suze jednom rukom, / dok drugom ipak ponešto pišem./ Sjećanja, čežnje, sve je sad skupa, / za grad daleki / još uvijek dišem…«
Jer ti si ostala čudesna slika…
Zato ova zbirka stihova svakako zaslužujeda bude više prisutna i u samoj Banjaluci, jer je grad aleja i vrbaskih sedara i dajak-čamaca i njena najveća inspiracija, iako se u mnogima, rasutim svijetom, udaljenim, pomalo izgubljenim, sve više udaljava i gubi u nekoj sumaglici. Dovoljno je samo otisnuti se njenim stranicama i osjetiti damare nostalgije: »Možda se više nećemo sresti, / ali želja uvijek širi svoja krila, / jer ti si ostala čudesna slika/ u kojoj sam i svoj kutak svila.« (Pismo Banjaluci); »Kao ljubav prva, / kad se zatalasa, / sjećanja još žive / žuborom Vrbasa.« (Ono što nas spaja);»Cvjetaju lipe / i bez mene, / i s njima moje / uspomene.« (Banjaluka); »Misli same plove, / gdje i moja rijeka, / na obali drugoj / grad me rodni čeka.« (Na obali drugoj); »Na klupi jednoj, / usred aleje, / poljubac prvi / još uvijek cvjeta. / Imena naša, / još urezana, / vidim ih i s druge / strane svijeta.« (Naša klupa); »U meni, ipak, / još plamti nada, / stići ću i ja / do rodnog grada…« (Nada).
A našim čitaocima još malo poezije iz ove nostalgične knjige.Ova knjiga pjesama ima i jednu svoju priču, pravu banjalučku, ve-
Pod jednim satom još uporno stojim, u kazaljke mu neprestano gledam, nadam se da ćeš, kao nekad, doći tačno u pet do sedam. Kao da od tad čas prošao nije, vremenu neću da se tek predam, čekam i dalje pod krivim satom, da dođeš k’o nekad u pet do sedam. Sjene me vuku na drugu stranu, ali se ipak tome ja ne dam, stojim i dalje, kao nekad, i čekam da stigneš u pet do sedam.
U PET DO SEDAM
NAŠA FONTANA
Postoji samo na slikama, ali žubori još u nama
Novčić u ruci držim, k'o dijete, naviru sjećanja, prepuna sjete.
Najveće želje bude nam nadu, da se vratimo svom rodnom gradu.
Još jedno proljeće stiže u naš grad, željela sam i ja s njime bar sad. Cvjetaju lipe i bez mene, i s njima moje uspomene.
![](https://assets.isu.pub/document-structure/221225160651-b19921cfe810b2cd7fe7b167bfb4fc48/v1/b7f028fe272446dde11bcac5283be326.jpeg?width=720&quality=85%2C50)
Proljetnim kišama grad lice mije. Da li je lijep, kao prije? Da li je isti? Tako se bojim, dok ga ne taknem pogledom svojim.
![](https://assets.isu.pub/document-structure/221225160651-b19921cfe810b2cd7fe7b167bfb4fc48/v1/c2bfbbeeaaf50a7d25f193108bc11481.jpeg?width=720&quality=85%2C50)
Možda ću doći sljedećeg ljeta, kao što kažem svaki put, iako sam daleko, preko svijeta, Banjaluka u srcu ima svoj kut.
BANJALUKA
NA OBALI DRUGOJ
Što me hvata sjeta, što me tišti tuga? Banja Luka moja, nakon kiše duga.
Što mi sna sad nema, u samotnoj noći? Samo jedno želim, svojoj kući doći.
Misli same plove, gdje i moja rijeka, na obali drugoj grad me rodni čeka.
LJUBAV
![](https://assets.isu.pub/document-structure/221225160651-b19921cfe810b2cd7fe7b167bfb4fc48/v1/656719048ed67d099d3bb66618b0dc3e.jpeg?width=720&quality=85%2C50)
Ljubav, samo jedna riječ, tako jednostavna, ne zna za daljinu. tako obična, a tako slavna, od najveće mutnoće stvara bistrinu.
Ljubav, od koje i cvijeće niče, svijet boji u hiljadu boja, jedna riječ, koja izraste u najljepšepriče i pjesme prepune opoja..
Ljubav, pobjednik svih teških bitaka, a tako prozirna, laka, to svjetlo kada je tama. Samo jedna riječ, a u njoj sve što je vrijedno u nama.
![](https://assets.isu.pub/document-structure/221225160651-b19921cfe810b2cd7fe7b167bfb4fc48/v1/5f51bdf6e8c5515763bd8e3a17b7eba9.jpeg?width=720&quality=85%2C50)