Priče iz djetinjstva
ŠKOLA LETENJA Ili: Kako smo vrapčića učili da leti Ilustracije Omer Berber
Piše: Ismet BEKRIĆ Bakan! Moj drugar iz ranog djetinjstva, mala pobrđanska raja. Igrali smo se negdje do konca osnovne škole, a onda su došla neka druga vremena, odrastanja, srednjoškolskog obrazovanja i korziranja. Tada su svi moji drugari, i Bakan, i Brane, i Zisko, i Udin, i Kuki, i Bodo, i Taja, i Keki, i Fahro, i Ipa, i … izlazili iz tog najljepšeg doba djetinjstva u doba kad su igre i juranjave zamjenjivale drugačije životne obaveze. Viđali smo se, pozdravljali, ponekad bi i kafu skupa popili, ali dolazila su i zaposlenja, i kućenja, i ženidbe, i vlastita djeca. Neka nova mala raja. A onda su nas godine zla i progona rasule svijetom. Bakan je, saznao sam kasnije, kad se krajem prošlog i početkom novog stoljeća moglo u Banjaluku ponovo dolaziti, svoju novu adresu pronašao u Americi. Sve sam vjerovao da će nam se ljetnji dolasci u naš grad preplesti, i da ćemo se ponovo zajedno sjećati naših najljepših godina. A onda, pročitah na FB-u, da je naš Bakan, Mašić Ibrahim (tad sam mu nakon toliko godina pročitao pravo ime) sklopio svoje oči, koje su ostale željne Pobrđa i Banjaluke. Bakan je bio i jedan od glavnih likova u mojim pričama iz djetinjstva, koje sam pisao početkom ovog stoljeća, i koje sam zbrao u dvije knjige: “Pijetlov budilnik” i “Patuljci se uvijek vraćaju”. Otvaram knjigu, i Bakan istrčava, širi ruke, i ponovo je na Pobrđu. I jednog vrapčića, koji je ispao iz gnijezda, uči letjeti. Pa, uđimo u priču, vratimo se bar nakratko u neko sretnije vrijeme.
U mojoj ulici sve su kuće niske, ali svaka široku, toplu strehu ima, pa su mi zato drage i bliske, onako okićene ptičjim gnijezdima.
ŠEHER 36 BANJA LUKA
Proljeće je već otvaralo kapije naših dvorišta i preskakalo ograde bašči uspinjući se uz mlade travke i zavlačeći se pod kore voćki i u ptičija gnijezda. Sva se ulica oblačila u cvrkute i mirise, a na prvim otvorenim dlanovima listova ljuljuškali su se glasnici proljetnog vjetra. Iz gnijezda što su se privila uz strehe i potkrovlja javljali su se prvi ptići koji su čekali ukusne zalogaje iz majčinih kljunića. Mame ptice davale su svojim budućim letačima prve časove iz letenja. I mi smo širili ruke i željeli da i sami poletimo. Bakan je čak pravio krila od starih kišobrana i pokušavao da se vine sa krova šupe, skačući na stari dušek. A Kuki je znao dugo sjediti na krovu svoje kuće, razmišljajući kako da što brže i sigurnije sleti do kajsija susjede Štefice, koje su svojim cvjetovima obećavale slatko ljeto. Zato se trebalo što bolje pripremiti za dolazak tih naših najdražih ljetnih posjetilaca. Jednog nedjeljnog jutra Bakan je u svojoj bašči pronašao golišavog vrapčića koji je, izgleda, htio da poleti za majkom vrapkom, ali krhka krila nisu dugo izdržala pa se neočekivano našao u travi gdje se često motao i mačak Bezuhov. „Raja, šta da radimo?” upitao je Bakan pokazujući nam vrapčića koji je drhturio na njegovom dlanu. „Najbolje da ga vratimo u njegovo gnijezdo!” predložio je Kako. „A kako da pronađemo njegovo gnijezdo?” ponovo je upitao Bakan, stavljajući ptića u njedra da ga malo ugrije. „Stavimo ga na krov šupe ili na ogradu, možda će ga vidjeti njegova mama...”, predložio je Zisko koji je prošlog proljeća tako spasio jednu mladu lastavicu. „Možda... ali moramo biti u njegovoj blizini, da ga ne napadne mačak ili da ga ponovo podignemo ako padne...”, složio se Kako, a Bakan je goluždravca brižno prinosio plotu, tražeći najširu letvu. Ptić je mahao nejakim krilcima, da bi se održao na plotu, a mi smo smišljali daljnji plan spašavanja našeg novog prijatelja. „Vrapčiću prvo treba dati hranu, a zatim ga učiti da sam leti!” oglasio se Kako, predlažući da Zisko i Brane pođu u lov na mušice, dok bi Bakan ptiću dao prve časove iz letenja.
