Enisa Osmančević-Ćurić:
BUKOVI I TIHACI Foto: Mirsad Filipović
Napisala: Enisa OSMANČEVIĆ ĆURIĆ Nastavak iz prošlog broja I svi smo žalili što nam on ne predaje i historiju. Govoreći o renesansnim građevinama šesnaestog stoljeća naučio nas je i godinu gradnje najljepše džamije u našem gradu, koje više nema, Ferhadije. – To su svi neparni prsti na rukama, osim trećeg – i svi smo lako zapamtili godinu 1579. O gradnji Ferhadije postoje legende. Meni se i danas najviše sviđa verzija sa šaljivim dodatkom koji je izmislio nastavnik: „Kada je u jedan petak krenuo na molitvu, Ferhad-paša zatekne pred džamijom njene graditelje. Očekivali su pohvalu i nagradu. Upita ih: – Jeste li ikada sagradili ljepšu? – Nismo – odgovoriše svi glasno. – A da li biste znali sagraditi još bolju? Svi su mudro ćutali, a neiskusni najmlađi među njima nije izdržao: – Naredi, i reci gdje, napravićemo bolju! – Eh, nećete! Naredi paša da ih zaključaju u munaru, a oni se dosjete pa od daščica naprave sebi krila i polete u slobodu. Petar je pao na brdo koje su po njemu nazvali Petričevac, Pavao na Pavlovac, Ivan u Ivanjsku, a jedan je pao i slomio rebro, pa se brežuljak zove Rebrovac.“ – Je li to onaj najmlađi? – pitali smo. – Ne, taj je pao ovdje gdje je sagrađena naša škola, pa se zato u njoj najbolje brblja. Ali i najbolje crta. U našoj školi su sva djeca dobro crtala. Stizale su nagrade sa 48 Š E H E R
BANJA LUKA
Izdavačka kuća „Dječja knjiga“ iz Sarajeva objavila je u 2019. godini knjigu s naslovom SLIČICE IZ DJETINJSTVA, u kojoj znani bosanskohercegovački pisci za djecu pišu o svome djetinjstvu i stvaralaštvu. Među njima je i banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić koja piše o sunčanoj strani djetinjstva na obalama Vrbasa, u školskim klupama i godinama u kojima smo doživljavali i potrese, i uspone, ali i progone, približavajući nam doživljeno, iskreno i poetično više od pola stoljeća svoga života u svome rodnom gradu.
izložbi iz naše zemlje i cijelog svijeta. Nastavnik nas je vodio na izložbe slika, na koncerte, na izlete biciklima, tjerao da popravljamo zube. Od njega smo saznavali ko je dobitnik Nobelove nagrade, davao nam je knjige na čitanje, štitio nestašne. I oni što bježe iz škole dolazili su ponekad samo na njegov čas. Za jednim takvim je trčao i nakrke ga donio od Gradskog mosta do škole, jer se malodušno uplašio i pobjegao sa popravnog ispita. Bilo je to u „Prvoj osmogodišnjoj školi“, kasnije „Zmaj Jovinoj“, u kojoj se nastava odvijala u tri zgrade. Prvo u staroj „Carskoj školi“, sagrađenoj za Austrije, pa kad je postala tijesna – još u dvije zgrade. Bilo je smiješno vidjeti nastavnike kako pretrčavaju ulicu noseći u rukama dnevnik i trokute, geografske karte, ljudski kostur od plastike, ili bubreg, a podvornik trči pored njih i iznad svega drži kišobran. Nastavnika crtanja voljeli su svi, i dječaci i djevojčice. Ali ja sam na njega počela toliko misliti da me to plašilo. I drhtala sam kad mi se približi. Sramila sam se da bi on to mogao primijetiti. Ali, sva sreća, već je bio kraj osmog razreda. Upisala sam se u Gimnaziju. Te jeseni Vrbas je nadošao kao nikad i odnio je moje pjesme i sve moje tajne. Imala sam lijepo djetinjstvo. Ali dođe dan kada poželiš otići u neko bezvremeno stanje stabilno kao kameni vrh Triglava i nepromjenljivo kao piramide koje sam tada vidjela u jednoj knjizi. Ta se želja javljala u meni kada me je djetinjstvo već napuštalo a još sam „zvanično“ bila dijete. I kad se djevojaštvo počelo buditi, bubriti. Tamo gdje djevojke i treba da su drugačije od mladića. Moje najbolje drugarice i ja skrivale smo se u
