Voli me – ne voli me
''Sjećanje na ljubav nikada nikome nije naškodilo. Pogotovu nama starijima.''
Piše: Mersad RAJIĆ Nastavak iz prošlog broja Ivo Robić i pjesma ''Meksiko, Meksiko'' te ostale najpopularnije pjesme toga vremena, posebno Net King Kol, Elvis Prisli i Pol Enka, grmile su iz ogromnog i glasnog ozvučenja te je cijela okolina ''Govedarnice'' i zidova Kastela brujala pjesmama sa Edikinog gramofona. Imao se utisak da se odvaljuju komadi sa stare tvrđave od jačine muzike, posjetiocima je bilo svejedno, niko se nije žalio, jer su melodije koje su slušali bile njima drage i rado slušane. Edikin sin je uzeo jednu od pušaka, napunio je i stavio pred njega još dva metka za tu cijenu od pet dinara. On je uzeo pušku i pogledao prema njoj. ''Onu zadnju, crvenu ko krv!'' progovori.
Voli me... Imao je utisak da je njezin glas zvučao više kao naređenje, nego želja, svejedno je šta je bilo, njemu je godilo, po prvi put mu se ŠEHER 52 BANJA LUKA
ukazuje prilika da joj ugodi, da joj prizna, da joj ružom od krep-papira iskaže ono što misli o njoj. Ali je njegova muka tek sad počinjala. Sve što je do tog momenta mislio nije bilo važno, sada je trebalo biti ''muško'' - ''skinuti'' ružu i predati joj u ruke. A ima samo tri metka za taj poduhvat. Odjednom mu se učini da su se oblaci pomolili iznad zidina Kastela, stare tvrđave, zaklonili vidik, pomutili misli koje su bježale ispred naslagane sumnje, hoće li i kako ''oboriti'' ružu? Ne treba otežavati ionako težak položaj. Neka, pamtiće on ovaj događaj dok god živi, sjetiće ga se i na umoru, pohraniće ga u najdalje dubine sehare mozga i kad mu jednom opet, nekad, krv uzavrije kao danas, izaći će ovo drago sjećanje na vidjelo. Opet i ponovo. Samo da sada sve prođe kako treba. Uzima pušku u ruke a istovremeno i kiša poče da pada. Grom se začu negdje u daljini iznad Šehitluka, možda Graba, njemu je izgledalo da je blizu, tik pokraj njegovog uha, prostor između njega i ruže se punio vlagom, oči postale slabijeg vida. Ruke se tresu, on briše rukavom maglu sa očiju a onda začu njezin glas, nježan ko glas grlice, glas koji ga povrati iz stanja nevjerice kao da je zapuhao hladan vjetar i on zatrepta očima i pred njim se ukaza ogromna crvena ruža, a slamka debela ko prst. ''Ja znam da ćeš je ti pogoditi, baš onu crvenu koja se meni jako dopada, sigurna sam u tebe i tvoju ruku.'' I dalje zvone zvona njezinog glasa u njegovim ušima. Prišao je perdi, zalegao na nju i prislonio pušku na desno rame. Njegovo oko, njegovo tijelo, njegove misli, njegova želja, sve se rasipalo zadimljenim prostorom magle, mlaz hladnog vjetra ohladi mu muku ramišljanja i on zaleže prsima da smiri micanje cijevi puške. Jedan... dva..., polako privalači prst na oroz
