Svijet mora naučiti živjeti s COVID-19 A.G

Od pandemije do endemije

Svijet mora naučiti živjeti s COVID-19

Svijet koji se žarko nadao konačnom prekidu pandemije COVID-19 mogao bi biti razočaran. Na mnogim mjestima pandemija se nastavlja nesmanjenom žestinom, a neke zemlje trenutno pate od najveće stope hospitalizacije i smrti. Vrlo prenosiva priroda varijante Delta, stalna neodlučnost s cjepivom i nepotpuna zaštita od prijenosa trenutnim javnozdravstvenim mjerama, znače da je cilj „nula COVID-19“ vrlo vjerojatno nemoguće ostvariti bez strogih mjera javnog zdravlja. Većina društava, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Države i veći dio Europe, morat će naučiti živjeti s COVID-19, barem u srednjem roku. Ovo što se sada događa nije neobično. Epidemije završavaju na jedan od dva načina - ili ćemo zatvoriti sve lance prijenosa i dovesti slučajeve na nulu, kao i sve dosadašnje epidemije ebole, ili bolest postaje stalni dio zaraznih bolesti i prerasta u endem, kao što je to, na primjer, tuberkulo. Društva će se jednostavno morati prilagoditi životu uz COVID-19. Potreban je pomak s gledanja na COVID-19 kao jednokratnu prijetnju, na gledanje kao na dio svakodnevnog života s kojim moramo naučiti živjeti. Uskoro bi se svakodnevni rizici s kojima se suočavamo s COVID-19 mogli činiti dijelom normalnog svakodnevnog života, kao i rizici kojima se izlažemo kada svake zime stavljamo automobil u pogon ili se krećemo kroz sezonu gripe. Cjelovit pristup upravljanju endemskom COVID-19 zahtijeva razmatranje četiri isprepletena elementa. Prvo, društvo će morati postići konsenzus o tome što je prihvatljivo opterećenje bolesti i koristiti te ciljeve za definiranje prihvatljive nove normale. Tada će nam trebati sveobuhvatan pristup za praćenje napretka prema ovom standardu, definiranje novih protokola za upravljanje bolestima za ograničavanje smrti i uspostavljanje praksi za usporavanje prijenosa. Istkana zajedno, ova četiri imperativa čine sveobuhvatan pristup upravljanju endemskim COVID-19. Posao je ogroman i zahtijevat će djelovanje u svim segmentima društva, uključujući vladu, pružatelje zdravstvenih usluga, poslodavce, sektor znanosti o životu i širu javnost.

Definirajte novu normalu Društva moraju postaviti ciljeve kako će izgledati novo normalno i oko njih izgraditi konsenzus. Ciljevi će se razlikovati na različitim lokacijama, ali trebaju se primjenjivati tri vodeća načela. Prvo, ciljevi moraju prepoznati utjecaj COVID-19 na „cijelo društvo“. Ciljevi za zdravstveni teret bolesti i ostaju najvažniji, ali zemlje također mogu uvesti ciljeve za ekonomske i društvene poremećaje. Važan kontekst bit će promatranje cilja ukupnog tereta COVID-19 u odnosu na druge bolesti. Drugo, ciljevi moraju biti realni i uravnotežiti različite potrebe društva. U mnogim zemljama nula slučajeva neće biti prikladna meta, jer zahtijeva stalne mjere javnog zdravstva koje postavljaju značajna ograničenja društvu, posebice tvrtkama i školama. Neke zemlje stoga resetiraju svoja očekivanja: „Za ovu epidemiju jasno je da nas duga razdoblja teških ograničenja [nisu dovela] do nule slučajeva“, rekla je novozelandska premijerka Jacinda Ardern. „Ali to je u redu. Eliminacija je bila važna jer nismo imali cjepiva. Sada radimo. Tako možemo početi mijenjati način na koji radimo stvari.“ Ciljevi također moraju biti realni, inače će mnogi sektori društva brzo izgubiti interes. A lideri ne smiju postavljati ciljeve na način koji zahtijeva da najranjiviji u društvu snose nesrazmjeran teret – na primjer, zahtijevajući od radnika s niskim plaćama da komuniciraju ili provode politike. Treće, vođe moraju izgraditi najširi mogući konsenzus oko ciljeva kroz učinkovitu komunikaciju, naglašavajući prirodu ciljeva za cijelo društvo. Velik dio političkih nesloga koje je COVID-19 stvorio tijekom posljednjih 18 mjeseci, proizašao je iz razlika u mišljenjima o relativnoj važnosti zdravlja, ekonomskih i društvenih ciljeva. Neće se svi složiti sa svakim ciljem, ali dio upravljanja endemskim COVID-19 zahti-

jeva stvaranje društvenog ugovora koji prepoznaje potrebu za kontrolom utjecaja bolesti na zdravlje uz normalizaciju društva u najvećoj mogućoj mjeri. Dok će vlade voditi u postavljanju ciljeva, svi sektori društva imat će ulogu u pružanju doprinosa i pomoći u izgradnji podrške za zajedničku definiciju novog normalnog. Ciljevi će se s vremenom razvijati kako ćemo nastaviti učiti više o tome što funkcionira, a što ne, ali jasnoća i dosljednost komunikacije bit će kritični.

Pratite napredak Nakon što se uspostave realni, višesektorski ciljevi, jurisdikcije bi trebale pratiti napredak u odnosu na njih na jednostavan, transparentan način. To može uključivati metriku praćenja bolesti, kao što su hospitalizacije i smrti, kao i mjere šireg društvenog utjecaja blažih slučajeva COVID-19, kao što su izgubljeni školski dani i propušteni radni dani. Mjere javnog zdravlja, kao što su maskiranje, fizičko distanciranje i zahtjevi testiranja, također bi se trebale primijeniti na temelju unaprijed definiranih pragova ovih metričkih vrijednosti. U današnjim međusobno povezanim gospodarstvima, metrike će se morati pratiti na globalnoj razini kako bi se razumjela dinamika prijenosa i pojava novih varijanti, te kako bi se formirala politika oko ograničenja putovanja. S tim podacima i posvećenim fokusom, naša sposobnost provođenja smislene prediktivne analize nastavit će se poboljšavati. Kako se naše razumijevanje čimbenika kao što su: sezonalnost, heterogeno miješanje i prethodni imunitet poboljšava, povećavat će se i naša sposobnost da napravimo smislene prognoze za određene zemlje. Konačno, priopćavanje podataka o praćenju javnosti mora biti jednostavno i temeljito. Kako bi se postigla nova normalnost u kojoj je kontinuirani prijenos COVID-19 prihvaćeni dio svakodnevnog života, društva moraju učinkovito svesti na najmanju moguću mjeru trenutne bolesti, prevalence i postojanost dugotrajnih stanja. Sve je to potrebno kako bi se ograničilo narušavanje kvalitete života pojedinaca, društvenog blagostanja i ekonomske produktivnosti.

Izazov koji dolazi odvijat će se na četiri fronta: razvoj i primjena cjepiva, povećanje učinkovitosti liječenja, priprema zdravstvenih sustava i posebne potrebe ranjivih populacija.

Cjepiva Visoka učinkovitost današnjih cjepiva u prevenciji teških slučajeva COVID-19 ključna je za normalizaciju društva. Postizanje i održavanje visoke razine cijepljenja, posebno kada se akutna bolest smiri, zahtijevat će trajne i nove napore za angažiranje i educiranje potrošača. Politike javnog sektora, prakse privatnog sektora i zajedničke kulturne vrijednosti moraju stvoriti poticaje za sve gore navedeno i jasno pokazati da je imunizacija zajednička društvena norma koja je potrebna za učinkovit život s endemskim COVID-19. Tretmani

Kada se ljudi zaraze, učinkoviti tretmani postaju kritični. Kako stižu nove i dokazane terapije i prakse skrbi, moraju se uključiti u standard skrbi, posebno u zajednicama s većim rizikom od infekcije i smrti COVID-19 te onima s povijesnim izazovima u pristupu visokokvalitetnoj skrbi. Također su potrebni novi tretmani za dugotrajni COVID. Poboljšanje armamentarija liječenja uvelike bi ograničilo smrtne slučajeve od COVID-19.

Zdravstveni sustavi

Preopterećeni zdravstveni sustavi i zdravstveni djelatnici, suočeni s nemogućim odlukama, obilježili su neke od najmračnijih trenutaka u proteklih 18 mjeseci. Ove trenutke također karakteriziraju veliki zdravstveni učinci drugog reda, budući da je prekomjerna smrtnost od drugih uzroka brzo eskalirala. Kako bi pomogli u upravljanju budućim epidemijama, sustavi pružanja njege moraju razviti planove povećanja koji se mogu brzo pokrenuti, kako bi brzo povećali kapacitet skrbi kao odgovor lokalnim ili raširenim epidemijama i očekivanim sezonskim fluktuacijama, istovremeno osiguravajući da se zadovolje potrebe skrbi za ne-COVID-19. Učinkovito upravljanje endemskim COVID-19 također mora uključivati nadoknađivanje preventivne i selektivne skrbi koja je propuštena ili odgođena zbog pandemije.

Ranjive populacije Posljednji kritični element ograničavanja smrti od COVID-19 doseg je do onih koji su najugroženiji. Neke skupine, bilo da žive u prenapučenom okruženju, pate od socioekonomskog nepovoljnog položaja ili imaju ograničen pristup zdravstvenoj skrbi, bile su nerazmjerno pogođene pandemijom do danas. Kako razina pažnje javnosti usmje-

Novi izazovi

Pada utjecaj COVID-19 na gospodarsko okruženje

Nakon poremećaja u lancu opskrbe, nedostatak radne snage drugi je najčešće citirani rizik za rast poduzeća tijekom sljedeće godine i najveća je zabrinutost među ispitanicima. Prema najnovijem McKinsey Global Survey COVID-19 više nije glavna ekonomska briga za rukovoditelje brojnih poduzeća. Kada su upitani o prijetnjama rastu u ekonomijama svojih zemalja, rukovoditelji sada navode rastuće posljedice u lancu opskrbe – što je ujedno i najčešći rizik za rast poduzeća – i inflaciju češće od same pandemije. Budući da je od ožujka 2020. COVID bio najcitiraniji rizik za domaći rast, pandemiju kao razlog sada navodi samo jedna četvrtina ispitanika. Veći udio ispitanika također sada predviđa da će se učinak virusa na javno zdravlje zauzdati tijekom sljedećih mjeseci. Kada su upitani o devet scenarija o učincima pandemije na BDP u njihovim zemljama, mnogo je vjerojatnije nego u prethodnom istraživanju da će odabrati scenarij u kojem učinkoviti odgovori javnog zdravlja sadrže utjecaj virusa. Ovomjesečni najčešće odabrani scenarij, B1, pretpostavlja suzbijanje virusa, kao i neučinkovitu gospodarsku intervenciju. U prethodna dva istraživanja ispitanici su kao najvjerojatniji najčešće rangirali scenarij A1 koji predviđa recidive virusa. Isto tako, mnogi ispitanici očekuju da će njihove tvrtke izaći iz pandemije otpornije nego prije. Gotovo tri četvrtine (74 posto) ispitanika kaže da su njihove tvrtke sada spremnije za buduće krize nego što su bile prije pandemije. Ova razmišljanja dolaze zato jer su izgledi rukovoditelja o profitu svojih tvrtki i potražnji kupaca i dalje uglavnom pozitivni. Prvi put od srpnja 2004. polovica ispitanika očekuje porast radne snage u njihovim organizacijama tijekom sljedećih šest mjeseci. U isto vrijeme kada se očekuje povećanje zapošljavanja, ispitanici predviđaju i nedostatak potrebnih kadrova. Nakon poremećaja u lancu opskrbe, nedostatak radne snage drugi je najčešće citirani rizik za rast poduzeća tijekom sljedeće godine i najveća je zabrinutost među ispitanicima u Sjevernoj Americi i EU. I dok su ukupna očekivanja za globalno gospodarstvo i zemlje ispitanika i dalje relativno optimistična, ipak je globalni optimizam ispitanika opao od ljeta. Šezdeset i četiri posto ispitanika očekuje poboljšanje globalnih uvjeta u sljedećih šest mjeseci, što je pad u odnosu na 71 posto u srpnju i rujnu.

rene na COVID-19 opada, društva moraju paziti da izbjegnu strategije koje stavljaju nerazmjeran teret na najranjivije. Iako je postignut određeni napredak, oni s niskoplaćenim poslovima na prvoj liniji, oni koji žive u okruženjima s većim brojem ljudi i oni s najnepovoljnijim pristupom zdravstvenoj skrbi, prečesto su nosili najveći teret tijekom pandemije.

Pravednost treba biti utkana u sve intervencije za ograničavanje bolesti i smrti. Svaki pristup životu s endemskim COVID-19 mora imati prilagođene strategije za dopiranje do tih zajednica i programe koji osiguravaju pristup cjepivima, tretmanima i skrbi koji ih najbolje mogu zaštititi. Spori prijenos U stanju endemičnosti, sporiji prijenos smanjuje izravan zdravstveni teret COVID-19, minimizira vjerojatnost pojave novih varijanti i smanjuje vjerojatnost da epidemije dovedu do poremećaja u društvu. U ovoj novoj normalnosti, možemo očekivati da će tri pristupa postati redoviti dio svakodnevnog života: sveprisutno testiranje; sigurnije interakcije na radnim mjestima, školama i mjestima za rekreaciju i zabavu; i brz odgovor na žarišta prijenosa. Konačno, kada se lokalne epidemije dogode unatoč raširenim sigurnijim interakcijama (a hoće), društva moraju imati infrastrukturu za brzi odgovor kako bi ograničila eksponencijalni prijenos. Iako su kapaciteti za istraživanje slučajeva i traženje kontakata bili preopterećeni u nekim trenucima tijekom pandemije, oni mogu igrati ključnu ulogu u odgovoru na lokaliziranije epidemije. Mobilne jedinice za testiranje koje se brzo mogu postaviti, u kojima rade službenici s dobrim lokalnim znanjem, mogu biti jednako važne. Suradnja u javnom sektoru, privatnom sektoru i sustavu pružanja njege – uključujući korištenje zajedničkih komunikacijskih platformi i dijeljenje podataka gdje je to moguće – bit će ključna za brzo reagiranje i zadržavanje žarišnih točaka.

Na izvješćima McKinseya priredio A.G.