Andreja Malta: Lica i naličja ljubavi

Andreja Malta: Lica i naličja ljubavi Andreja Malta © 2015.

Studio TiM © 2015. izdavač [studio TiM]

V. Babić 2, Rijeka tel. 051/677-196 www.studiotim.hr priprema materijala Tamara Modrić, Studio TiM fotografija na naslovnici Diego Vito Cervo, dreamstime.com ISBN 978-953-7780-30-2

Andreja Malta

Lica i naliÄ?ja ljubavi

[studio TiM]

Rijeka, 2015.

Moje kratke priče skupljene u ovoj knjizi ugledale su svjetlo dana zahvaljujući riječkoj izdavačkoj kući Studio TiM. Od srca se zahvaljujem mojoj dragoj Tamari Modrić, Milanu Zagorcu i Bibi Dunić na svesrdnoj podršci i odluci da priče uvrste u svoj produkcijski program.

Također se zahvaljujem i Alenu Kapidžiću na dobroj volji, vremenu i savjetima, pročitavši neke od ovih priča, te objavi moje priče “Škarpina” na portalu Gradske knjižnice Rijeka, u rubrici Inkubator.

Andreja Malta

Ah, te 탑ene!

Kvaka

V

olim kada se ulične svjetiljke gase, a jutro tek sviće.

Obično sjedim na svom pravokutnom balkonu. S mrežastom ogradom i hrpom nepotrebnih stvari. Pijem vruću kavu. Crnu kao noć. S bijelim stazama mlijeka.

Pušim. Mrežasta ograda, nekada zelena, prekrivena je zahrđalim krastama. Zgrade preko puta žute su i kockaste.

Prozori obučeni u bijele okvire, a stakla se sjaje.

To sam jutro počela uobičajenim ritualom. Balkon, kava, zgrade. Zgrade, balkon, kava. U paketu s mirisom cigarete. Bilo je prohladno. Možda mi se to samo učinilo.

Osim prugaste pidžame na sebi nisam imala ništa.

Ispijala sam crnu tekućinu i sjedila. Kolutajući očima, prateći bijele oblačiće duhanskog dima. Razmišljajući kako bi bilo lijepo ne raditi. Godinama crnčim u tvornici za preradu ribe. Svaki dan odsiječem stotine ribljih glava.

Ruke su mi crvene od ledene vode. I riblje krvi. Rukavice koje koristim pune su sićušnih rupa. A plaća? E, to bi bila priča za sebe. Jad i žalost. Poput odsječenih ribljih glava.

Iz morskih širina i dubina našeg plavog mora.

Eto i njega. Čula sam ga još dok sam kuhala kavu kako se brčka po tuš-kabini. I sada je tu. Na vratima balkona. Skockan i namirisan. Spreman za šefovanje u svojoj automehaničarskoj radionici. Za razliku od mene. Ja uvijek smrdim na proklete ribetine.

Znam da će me pitati nešto glupo. U sedam ujutro nitko nije u stanju upitati nešto pametno. A kamoli muškarac.

“Možeš li mi reći gdje je moja karirana košulja? Ona zeleno-plava?” zabrinuto mi uputi pitanje.

7

Bez dobro jutro, draga i ostalog kiča. Eto, znala sam da će pitati nešto glupo.

“Na čekanju za pranje, dragi moj, moj dragi”, kažem kratko, bezosjećajno. Briši više na taj posao i pusti me da u miru popijem tu kavu, mislim si.

“Dobro. Idem onda”, kaže on.

“Idi”, odgovaram i puštam mali dimni kolutić prema oblacima.

Vrijeme je da dignem dupe i spremim se za posao. Posao iz snova. Krećem i gurnem balkonska vrata koja izvana nemaju kvaku kad ono... Vrata se ne miču! Gurnem malo jače pa onda jako. Onako, muški. Shvatim. On je... Da. On je iznutra za sobom zatvorio vrata.

Koji zajeb! pomislim. Ljuta sam. Da, jako ljuta. Baš ljuta. Što ću sad?

Ne znam bih li plakala ili se smijala. Ne mogu vjerovati da ne mogu ući u stan. Balkon se odjednom pretvorio u zatvor. Ja u zatvorenicu. Zajedno sa svojom prugastom pidžamom.

Stojim, gledam, razmišljam. Situacija je, čini se, beznadna. Nalik mrtvim ribama odrubljenih glava. Debelo ću zakasniti na posao, ako se uopće ikako uspijem izvući s tog balkona, dok se on ne vrati s posla. Šef će pizditi i šiziti. Naravno, odbit će mi to od plaće.

Tračak nade pojavi se u obliku koso pritvorenog prozora tik uz balkonska vrata. Uzimam metlu, penjem se na stolicu i dršku uguram u otvorenu kosinu, prema kvaki na vratima. Nakon par pokušaja shvatim da nemam šanse.

Drška je preslaba, a kvaka masivna. Dakle, ništa od toga.

Imam još dvije cigarete. Nekoliko kapi kave. Piša mi se.

Sjednem i zapalim. Puštam kolutiće prema nebu i odjednom mi sine: Susjed do nas!

Stari obično ranom zorom prčka po balkonu. Jutros ga 8

baš, kao za inat, nema ni čuti. Slušam i osluškujem. Ništa.

Dižem se i uzimam nesposobnu metlu. Možda ovoga puta bude više sreće. Lupam drškom po ruzinavoj ogradi njegovog balkona. Svom snagom. Stanem i osluškujem.

Ništa se ne čuje niti se išta miče. Idem ponovo. Lupam sve jače i jače. Ništa. O, jebem ti! Stari mora da spava kao top ili pak leži mrtav negdje u stanu.

Potom mislim kako bi bilo kada bih se popela preko ograde, na donji balkon, pa onda redom tako, prema dolje.

Hmmm... Neee... Previsoko je. Treći kat. Mogla bih se ubiti. A to ipak ne želim. Još ne. Ima previše ribetina koje čekaju na gubitak glave.

Licem se naslonim na prozorsko staklo. Usmjerim pogled prema satu koji visi na kuhinjskom zidu. Sedam i trideset pet minuta. Drek. Baš. Sad mi se još i sere. Eto. Ljudi polako izlaze iz svojih brloga. Neki se vuku poput tromih slonova, dok drugi žure kao navijene limene igračke. Pogled mi skrene prema izlazu prve od žutih kockastih zgrada. Ma čekaj... Zar je to ona?! Olivija, supatnica iz moje tvornice? Znam da živi u blizini. Gledam i progledam. Da, to je ona!!!

“Olivija, Olivijaaa!!!” vičem na sav glas i mašem rukama.

Isprva ne reagira. Vičem jače. Ona stane. Okreće se prema mojoj zgradi. Mašem kao luda. Konačno me primijeti.

Krene prema mom dvorištu, pogleda usmjerenog ravno na moju prugastu pidžamu. Smije se.

“Molim te, molim te, Olivija, spasi me. Imaš li mobitel kod sebe?” vičući je upitam.

“Ahaaa, što se to tebi dogodilo? Naravno da imam”, smijući se odgovori.

“Zovi mi muža na 091 880 1971. Zove se Mate. I reci tom kretenu neka smjesta dođe kući. Zaključao me na balkon!”

9

Utipkava brojeve koje joj polako vičući ponavljam. Molim svemirsko prostranstvo da se on javi. Konačno. Čujem je kako kroz smijeh razgovara s njim.

“Evo, kreće. Ahhhaaa, ne mogu vjerovati, ahhhaaa...” smije se Olivija.

“Hvala ti. Spasila si me. Dolazim na posao čim me oslobodi”, zahvaljujem se.

Dok ga čekam, pripalim još zadnju cigaretu. Šećem se gore-dolje po balkonu. Uz nezaboravni osjećaj osuđenice.

Iznervirana do ludila. Ako ne dođe uskoro, bit će sranja.

“Oprosti. Stvarno nisam htio...” skrušeno se ispričava Mate i pušta me unutra. Šutim. Nema se što reći. Što god da kažem, ne bi shvatio. Ima pileći mozak.

Muči i trpi! rekla mi je jednom pokojna baba.

Osam i deset minuta. Trčim u kupaonicu. Obavljam sve što trebam brzinom munje. Skidam zatvoreničku pidžamu i mijenjam je za traperice i majicu. Navlačim patike.

On se već izgubio. Prema svojoj automehaničarskoj radionici. Zajedno sa svojom krivnjom.

Na poslu sve po starom. Smrad i ribe. Ribe i smrad. Ispričavam se šefu zbog kašnjenja. Žene oko mene se cerekaju. Olivija im je ispričala. Sve. Pretpostavljam. I o mjoj prugastoj pidžami.

Ribe čekaju. Da ostanu bez glava. Tu sam. Hvatam se posla.

Predvečer se Mate uhvatio balkonskih vrata bušeći nekakvu rupu bušilicom. Promijenio je kvaku. Eto, sada se balkonska vrata mogu otvarati i s vanjske i s unutrašnje strane.

Sve u svemu, na kraju sam shvatila da moj Mate ipak nije tako glup. Umjesto pilećeg ipak ima teleći mozak.

10

Loše vino

Z

imska noć. Jednom davno. Ona koja štipka za lice i grize za guzicu. Mirisalo je na snijeg. Izlazili smo iz krčme gdje smo satima sjedili obavijeni dekadentnim razgovorima i kuhanim vinom s mirisom cimeta. Imala sam osjećaj da mi je glava užarena poput pregrijane kaljeve peći. Zagrlio si me svojim dugim tankim prstima i lagano privio uza sebe. Nisam se protivila. Vani je bilo zaista hladno.

Krenuli smo prema tvom autu. Bolje rečeno, prema staroj krntiji koja je, unatoč godinama, još uvijek savršeno služila svojoj namjeni. Stojadin, vječni i neuništivi jugoslavenski hit. Nisam te pitala kuda idemo. Zatvorila sam oči. Misli su mi bježale kao što bježe uplašene ptice.

Upalio si radio. Glazbom se ispunila tišina u kabini. L. A. Woman. Tu i tamo otvorila bih oči primijetivši da si skrenuo u predgrađe.

Vozio si putem nekakvih vukojebina dok napokon nismo stali ispred velike kuće.

“Idemo k meni”, rekao si jednostavno.

“A starci?” upitala sam pospano.

“Ne brini se, neće ih biti nekoliko dana.”

Samo sam kimnula. Htjela sam što prije nekamo leći i utonuti poput nekakve ribe u dubine sna.

Odveo si me ravno u njihovu spavaću sobu.

“Zar ti nemaš svoju sobu?” upitah.

“Ovako je bolje”, odgovorio si skidajući se.

Ja sam samo stajala. Zureći u tebe i tvoju odjeću koja je 11

frcala na sve strane. Zatim si krenuo prema meni počevši me svlačiti.

“Nemoj...” rekla sam.

Nisi me slušao. Nastavio si.

“Molim te, nemoj...” zastenjala sam nekako neodlučno.

Poljubio si me duboko u usta. Za tren sam bila gola. Kao od majke rođena. Povukao si me za sobom u krevet. Bilo mi je hladno. Zagrlio si me svojim tijelom. Koža ti je bila mekana i glatka poput ispeglanih plahti tvojih staraca.

Tako topla i podatna. Možda je to bio razlog što sam ti se u potpunosti predala. A možda tek puka tjelesna potreba koja me hvatala poput hobotnice svojim dugim krakovima i konačno povukla za sobom u ponor požude. Dok smo se ljubili, osjećala sam nekakvo gađenje. Možda grizodušje.

Sram što ti se ovako lako predajem. Topila sam se poput maslaca dok si ulazio u mene, jecala od užitka koji već odavno nisam osjetila. Svršili smo istovremeno. Znojni i vrući, smrdeći na kuhano vino s mirisom cimeta koje se nadvilo iznad bračnog kreveta poput teškog crnog oblaka.

Poslije... Milovao si moju dugu kovrčavu kosu. Htio si me ušuškati u svom zagrljaju. Htio si da nam bude lijepo.

Htio si bliskost.

Osjećala sam se poput grešne Eve koja je zagrizla u zabranjeno voće.

“Muka mi je. Mislim da ću povraćati.”

I spustila sam te s Marsa natrag na Zemlju.

Dok sam rigala poput otrovane mačke, osjećala sam kako te zapravo počinjem mrziti. Ovo što se dogodilo nije se trebalo dogoditi. Mogla sam ti biti prijateljica kao dosad i ništa više od toga. Ovim činom ulila sam ti lažnu nadu.

Nadu u nešto što ti ne mogu pružiti. Ne mogu te voljeti. Ti nisi taj. Onaj kojeg volim trenutačno nije tu. Služi domo12

vini. Ti si poput igračke kojom si kratim vrijeme dok se on ne vrati.

Povukla sam vodu i legla na sam rub kreveta. Zaspao si. Slušala sam tvoje smireno disanje i otkucaje sata na noćnom ormariću tvoje majke.

“Volim te”, rekao si ujutro čim sam otvorila oči.

Naglo sam se ustala i otrčala prema kupaonici. Pozlilo mi je od tih tvojih riječi.

“Bit ćeš dobro. Sve je to od lošeg vina”, promrmljao si provirivši u kupaonicu.

Grlila sam školjku i bljuvala žuč pomiješanu s tvojom nadom, shvativši da sam uistinu zajebala stvar.

13

Java ili san

V

ruć je dan. Sunce besramno prži. Kožu. Kosu. Mozak.

Tijelo.

“O, jebi ga...” uzdahne Mia i uđe u portun. Otključa prva vrata lijevo. Uđe zalupivši za sobom. Ovaj put nema onog ušima parajućeg bum! kada vrata tresnu uza štokove. Čudno. Okrene se. Vrata su nestala. Umjesto njih vidi samo žuto obojeni zid koji bezlično zuri u nju.

“Svašta...” promrmlja.

Zatim se okrene prema ogledalu na suprotnoj strani.

Skine cipele. Stane ispred ogledala. Ono što vidi šokira je. Gleda sebe, ali to nije ona. Bar ne ovakva kakva bi trebala biti. U nju zuri stara žena. Sijeda kosa, lice uokvireno dubokim borama. Rukom prijeđe preko lica. Isto napravi i žena u ogledalu. Kako? Ne, ne... To ne može biti istina... pomisli. Protrlja oči. Ponovo pogleda u ogledalo. Starica i dalje zuri u nju.

U spavaćoj sobi netko se čuje. Krene prema vratima. Otvori ih brzim pokretom. Na krevet se smjestio muškarac.

Lagano se podigne.

“Bok, stara”, kaže podrugljivo.

Bijes, silinom munje, prostruji joj tijelom.

“Ovo je već previše!” zasikće poput zmije.

Muškarac na krevetu njezin je bivši. Skida je svojim telećim pogledom. Do gola.

“A kojeg ti kurca radiš ovdje da mi je znati?!” poviče Mia. “I kako si uopće ušao? Jebem ti! Ubit ću te! Ubiti! Da si se odmah dignuo i izašao!” urla.

14

Zidovi kao da se tresu pod jačinom njezinoga glasa, bijesnog, pomiješanog s tragovima beznađa.

“Neću ja nigdje”, on će. Hladno. Poput netom otvorenog hladnjaka. Naslonivši glavu na jastuk, još se udobnije namjesti. “Nećeš me se tako lako riješiti, ne, ne!” zločesto dodaje.

“Crko da Bog da!” sada već na rubu plača krikne ona.

Izađe iz sobe grubo zalupivši vratima. Iz oka joj kapne suza. Velika i sjajna, poput kristala.

Novo iznenađenje željno je iščekuje u kuhinji. Dok pokušava spremiti nešto za jelo, pogled joj skrene kroz prozor. Vani je zabijelilo. Snijeg. Krov susjedne kuće prekriven je tankim pahuljastim slojem snježnog pokrivača. Milog ti bokca, što je sad ovo? Pa vani je ljeto... Mislim, bilo je... Više nije sigurna. Ni u što. Muka joj je. Od svega što se događa.

Ulazi Tomo.

“Sine, otac se vratio. Eno ga u mojoj sobi”, kaže uzrujano Mia. “Što to kuhaš?” pita Tomo.

Mia ne odgovara. Umjesto toga upita: “Jesi li me čuo? Otac ti je u sobi.”

“Neka je. Što ću mu ja?” nezainteresirano će Tomo. Zatim nestaje kroz hodnik u svoju sobu.

Mia sjedne na kauč. Naviru joj suze. Mora da sam luda.

Totalno. Ovo je poput noćne more. Kuda su nestala vrata? Kako to samo izgledam? Otkud se stvorio onaj debil od bivšeg? I taj snijeg usred uzavrelog ljeta? Čuje se samo klokotanje uzavrele vode koja ključa u loncu na štednjaku.

Odgovora nema.

Mia ne samo da plače, iz njezinih očiju slijeva se potok suza koji se zatim pretvara u rijeke, slapove, jezera, 15

mora... Utapa se. Grca za zrakom. Čini se da nema izlaza.

Kakav čudan dan... Ništa joj više nije jasno.

“Mia! Mia!” iznenada začuje nečiji glas. “Probudi se, zlato! Zakasnit ćeš u školu!”

Otvara oči. Ljubi je polumrak. U svom je krevetu. Glas koji je zove majčin je. Uštipne se za lice. Zatim ga pogladi. Glatko je i mekano, poput maslaca.

“Mia!” opet zove majka.

“Evo idem!” poviče još uvijek zbunjena Mia. Slaže misli. Javu i san. San i javu.

Hvalim te, Bože! Sve je to ipak bio san! Ma koji san! Noćna mora! Strava u ulici Brijestova! na kraju sretno zaključi dok navlači uske traperice. Kada je završila s pranjem lica, još jednom, za svaki slučaj, skrene pogled na obraze.

Ljepuškasto, rumeno mlado lice smiješi joj se s druge strane ogledala. O nekakvoj staroj naboranoj ženi ni traga ni glasa.

Trčeći prema izlazu, za dobro jutro poprati je onaj dobro poznati bum! koji svaki put proizvedu vrata dok se žestoko sljubljuju sa štokovima. Veselo zakoračivši u novorođeno ljetno jutro, nimalo ne primjećuje sjenu koja je prati. Sjenu ostarjele, umorne žene.

16

Sasvim običan dan

Č

etvrtak. Danas je taj dan.

Žanu je probudilo jutarnje svjetlo koje se uvlačilo kroz napola spuštene rolete spavaće sobe. Još djelomice u snu, osjetila je kako joj zrake svjetla lagano draškaju poluzatvorene oči, čula je šum vode u kupaonici i muža kako pjevuši dok obavlja jutarnju toaletu.

Malo poslije toga osjeti poljubac na jedno, a potom na drugo oko, popraćen njegovim veselim uzvikom: “Vrijeme ti je!”

Ona samo, kao i svako jutro, nevoljko promrmlja nešto sebi u bradu i stane se ustajati iz toplog kreveta. Navuče kućni haljetak i krene u kupaonicu zamatajući dugu kosu u nešto nalik punđi. Potom se zaputi u kuhinju, usput poljubi muža i poželi mu ugodan dan. “Čujemo se kasnije”, kaže on i krene iz stana zaključavajući ulazna vrata.

“Daaa... Čujemo se!” poviče Žana za njim baš kao i svako jutro. Na tren zatvori oči i duboko udahne.

Dok je pila svoju prvu jutarnju kavu na balkonu, spravljenu od mlijeka i Nescafea, i s guštom pušila svoju prvu cigaretu, osjetila je nježne dodire nadolazećeg ožujskog jutarnjeg sunca na sada već probuđenom licu. Na tren je osjetila neobičnu ugodu. Proljeće je dolazilo, polako, ali sigurno. Ni o čemu nije mislila, samo je, kao i svako jutro, promatrala stanare susjednih zgrada koji su poput mrava žurili za svojim poslovima i obvezama.

Kasnije, u kuhinji, dok je prala suđe, razmišljala je što će 17

obući. Nešto ludo i nezaboravno ili nešto strogo, malčice čak i poslovno? Nakon kraćeg razmišljanja odlučila se za nešto ludo i nezaboravno, usklađeno sa svojim uobičajenim melankoličnim raspoloženjem.

Jutarnju toaletu obavila je mirno i pažljivo, baš kao i obično. Kada je završila s odijevanjem i sredila frizuru, zadovoljno se pogledala u ogledalo. Za svoje godine, koje su se polako približavale pedesetoj, i nakon svega što je prošla u životu, još uvijek je izgledala dobro.

Za pet, pomisli kratko.

Prije nego što je izašla iz stana svog drugog muža, još je jednom pogledala je li sve ostavila uredno iza sebe. Onda je zaključala ulazna vrata i lagano krenula stepenicama prema prizemlju.

Bila je spremna za odlazak na posao i za sve što je isplanirala za nadolazeći dan. Pogotovo danas, jer danas je taj dan.

Na posao je stigla na vrijeme. Nakon popijene već druge kave toga jutra i kratkog ćakulanja sa svojim suradnicima, otvorila je novine na internetu, nekako više iz navike negoli iz interesa. Potom se uhvatila posla, zadubila se u papire, odgovorila na par telefonskih poziva, nazvala muža i javila se prijateljici. Vrijeme je brzo prolazilo, približavao se sat za stanku. Iz ladice pisaćeg stola izvadila je sve račune koje je namjeravala platiti za vrijeme odmora.

Dok je na pošti plaćala račune, koje je odmah uredno složila, zazvoni joj mobitel. Ema, pisalo je na ekranu.

“Halo?” javila se Žana.

“Mama, hoćeš li navratiti do mene, nisi valjda zaboravila?” pitala ju je kći.

“Nisam, draga. Evo, sad ću. Vidimo se”, odgovori ona.

Nije zaboravila, ne, samo se malo predugo zadržala na 18

pošti. Zato žurnim korakom pohita prema vratima i krene Kalelargom obasjanom proljetnim suncem.

Emu je našla za šankom u kafiću u kojem je radila kao konobarica već poduže vrijeme. Ema je bila Žanino drugo dijete, slika i prilika nje same u mladim danima. Jako su sličile, ne samo fizički nego i karakterno. Obje plave kose, nježnih crta lica, više su se doimale kao starija i mlađa sestra nego majka i kći. Kratko se poljubiše. Ema joj servira kavu, dok je Žana pripalila cigaretu. Žani je bilo žao što joj je mala završila kao konobarica, što se tako mlada udala, što zbog Lukina rođenja nije završila fakultet koji je bila dogurala negdje do pola. Iskreno se nadala da će jednoga dana smognuti snage i završiti započeto.

Bilo joj je žao vlastitog djeteta kako se muči u tom neuglednom kafiću zarađujući za život na nimalo lak način.

Nakon kratkog čavrljanja Žana se ustala, pospremila cigarete u torbu i poljubila kćer uz šapat: Volim te. Krenula je natrag na posao.

Dok je hodala ulicom prema uredu, prvi put ove godine osjetila je tako dobro poznat miris koji je uzdrmao njezine nosnice. Blagi, nježni miris proljeća. Dok je tako hodala, glavom joj je odzvanjala samo jedna rečenica: Danas. Danas. Danas. Osjećala je savršeni mir i spokoj.

U uredu je, po običaju, naišla na zvonjavu telefona, trku i zbrku svojih kolega, u koju je uskoro zaronila i ona sama.

Oko tri sata okrenula je kućni broj telefona svog bivšeg muža. Naravno, poziv nije bio upućen njemu. Zvala je svoje treće dijete, svoju najmlađu Anu Mariju. Ona je nakon rastave odlučila nastaviti živjeti s ocem. Žanu je to u početku jako pogodilo. Teško se mirila s time. Ali Ana Marija, njezina tvrdoglava Ana, tako je odlučila. Valjda se nadala da će se majka vratiti ocu ako ona ostane s njim.

19

Ali, jadna mala, nije znala koliko Žana mrzi i prezire njezina oca nakon svih tih godina.

“Halo?” javio se mladi ženski glas na drugoj strani žice.

“Ane, ja sam, mama”, odgovori Žana.

“Mama? Što je bilo, ima li što novo?” upita Ana Marija.

“Ništa, srce, samo sam htjela vidjeti kako si, je li sve u redu?” upita malu.

“Sve je u redu. Dobro sam. Razmišljala sam da drugi tjedan malo dođem kod tebe, da ostanem koji dan”, čavrljala je Ana Marija.

“Samo ti dođi, kad god želiš. Vidimo se. Volim te”, odgovori Žana.

“Ok, vidimo se. I ja tebe”, potvrdi Ana Marija.

Nakon razgovora Žana pogleda na sat. Još pola sata do kraja radnog vremena. Uhvati se sređivati ladice u pisaćem stolu. Kad je s time završila, uredno složi ostatak papira po stolu, pogleda je li stigao još koji e-mail i par minuta prije kraja ugasi kompjutor i zaključa pisaći stol.

Ostavila ga je u savršenom redu.

Točno u četiri sata završilo je radno vrijeme. Dok je navlačila kaputić, pozdravila se s kolegama i žurno, ne osvrnuvši se, potrčala prema stepenicama koje su vodile ka izlazu iz zgrade.

Osjetila je kako joj treba malo svježeg zraka, kako je lagano guši u grlu. Zaputila se prema parkiralištu gradske knjižnice gdje je svako jutro parkirala auto.

Dok je sjedala u auto, sjetila se da mora nazvati muža, da mu kaže kako još mora obaviti par stvari, da će kasniti s dolaskom kući i da se ne brine. Nakon razgovora krenula je putem do svog vlastitog stana.

U stanu nije bilo nikoga. Znala je da će biti sama. Jučer 20

je telefonski razgovarala sa svojim najstarijim djetetom, sinom Filipom. Danas radi popodne, do kasno navečer. Ni o čemu posebno nisu pričali, obične, svakidašnje stvari, a usput je saznala što ju je najviše interesiralo. Htjela je znati hoće li stan biti prazan, hoće li biti sama.

Zalupivši vratima, Žana je ušla u stan. Osjetila je miris još uvijek prisutne novogradnje, pomiješan s mirisom duhana. Krenula je prema balkonu i lagano odškrinula vrata puštajući svježi zrak. Potom je skinula kaputić, poravnala ga i objesila na vješalicu u hodniku. Skinula je cipele i dalje krenula bosa. Pogledom je obuhvatila prostor. Sve je bilo na svom mjestu, uredno pospremljeno. Filip se zbilja trudio da nakon njezina odlaska drži stan urednim i čistim.

Da ponekad nije bio tako sebičan, bio bi savršeno dijete.

Na tren je uživala gledajući svoj moderno namješten stan koji je oplemenila mnoštvom slika. Koliko se samo trudila da sve to dovede u red, da ostavi u prostoru trag svoga Ja. Koliko joj je snage bilo potrebno, toga još ni sada nije bila sasvim svjesna, nakon svih razočaranja i tame koje je prošla u zadnjih nekoliko godina.

Potom krene u svoju sobu. Bila je mala, namještena u nekakvom poluromantičnom mediteranskom stilu. Tamnosmeđi namještaj, veliki udobni krevet, posvuda fotografije njezinih najdražih, uključujući i dva mačka. Soba njezinih uspomena. Iz ladice u noćnom ormariću izvadi snop pisama. Pet komada. Napisala ih je vlastoručno neki dan. Zatim otvori veliki ormar u kutu i iz njega izvuče bocu Ballantinea te kutije antidepresiva i tableta za smirenje, skrivene ispod uredno složene robe. Mjesecima je dizala lijekove koje joj je prepisala liječnica, sakupljajući ih za današnji dan. Četvrtak. To je danas, to je sada... prođe joj kroz misli.

Sve to odnijela je u dnevni boravak. Krene prema DVD-u, stavi Leonarda Cohena i pričeka da glazba ispuni pro21

stor. Malo stiša, sjedne za kuhinjski šank. Pažljivo poreda pisma. Prvo za Filipa, drugo za Emu, treće za Anu Mariju, četvrto za Marka, svog drugog muža, i peto, zadnje, za ono smeće, oca njezine djece. Žana pažljivo natoči piće u staklenu čašu i otvori prvu kutiju tableta. Sunce je već bilo na zalasku, tu i tamo na zidu primijetila je pokoju tamnu sjenu. Zatvori balkonska vrata osjetivši hladnoću koja je obavijala njezino tijelo.

Zapali cigaretu i otpije gutljaj iz čaše. Nema više o čemu razmišljati. Danas je taj dan. Odlučila je, nakon što je dobro promislila. Prije nekoliko dana. Previše se skupilo svega. Više ne može. Ne može više podnijeti sve te loše uspomene koje ju prate kao mračne sjene čitava života. Svi su je pomalo razočarali. Ni Marko nije ono što je očekivala. Njezino srce još uvijek krvari, duboka rana ne može i neće zarasti. Nitko je u životu nije zaista volio, onako kako je ona to priželjkivala. Bezuvjetno, onakvu kakva je.

Tražila je tu ljubav, to nešto, a nikako da je nađe, uhvati bar na tren i osjeti radost, svjetlo u sebi. Čitav život bio je borba i tuga, ah, ta beskrajna tuga kojoj se nikako nije nazirao kraj.

CD je stao. Žana se ustane i ponovo ga pokrene. Zatim krene prema telefonu na polici u hodniku i isključi ga.

Vrati se za šank i ponovo pripali cigaretu. Isključi mobitel. Tako. Više je nitko neće smetati. Konačno mir. Mir koji je tako dugo čekala.

Počne vaditi tablete iz kutija. Napuni čašu do kraja i povuče zadnji dim. Ugasi cigaretu. Sada dolazi ono zadnje, najvažnije. Nema čekanja. Sve je obavljeno, sve za što je mislila da je potrebno. Kada je izvadila sve tablete iz omota, skupi ih i stane gutati zalijevajući ih pićem. Jednu pa drugu... I tako sve do kraja. Nije osjećala ništa, čak ni strah.

Pogleda na sat. Kazaljke pokazuju šesticu. Dobro je. Pre22

ostalo je dovoljno vremena da tablete naprave posao koji su trebale napraviti. Cinično se nasmiješi.

“Umrijeti kada ti odrediš. I na način koji biraš sam.”

Više ništa nije tužno. Sada više ne. Osjeća se tako bezbrižno, skoro pa sretno... Dolazi joj lagana mučnina pomiješana s vrućinom. Vrti joj se. Sve oko nje postaje mutno, gotovo neprepoznatljivo. Čini joj se da se pretvara u ribu, plivajući u prljavom nepreglednom mulju.

“Bože, ako negdje ipak jesi, oprosti mi...” bilo je zadnje što je Žana poluglasno šapnula dok se rušila sa sjedalice na pod i potpuno nestala u tupoj nesvjestici.

Vani se spustio mrak. Svojim crnim kaputom zasjenio je zadnje svijetle zrake tog proljetnog dana, koje su se počele pretvarati u prve zvijezde na tamnom nebu. Glazba je još uvijek lagano svirala. Stan je tonuo u potpunu tamu.

Jedan se život pomalo gasio.

Završio je još jedan dan. Za mnoge sasvim običan, proljetni dan.

23

Sladoled

R

astapalo se kasno ljetno popodne. Omotano u nesnosnu vrućinu, poput sladoleda od jagoda u kornetu u Mirtinim rukama. Liz po liz, ali Mirtin hladni jezik nije uspijevao pokupiti svu slasnu i ljepljivu tekućinu koja se još prije par minuta mogla nazvati sladoledom. Čekajući prijateljicu, ne bi li si prikratila vrijeme, naručila je sladoled da je rashladi, a umjesto toga samo se iznervirala.

Maja je već trebala stići.

Uvijek kasni, kvragu! pomisli Mirta gutajući zadnji zalogaj ljepljive smjese.

“Evo me, stara!” poviče Maja veselo i razigrano, ozarenog lica. Zagrli i poljubi Mirtu te se udobno smjesti pokraj nje.

Kafić zvan Stella, u kojem su se obično sastajale, bio je prepun ljudi pa je Maja jedva uspjela dozvati konobara.

“Stara, pucam! Pucam od ljubavi! Ne mogu ti opisati kako sam sretna. Marko je pravi metak, pravo osvježenje za ovo ljetno vrijeme!” ushićeno će Maja dok je srknula malo ledene Cole koju je netom donio konobar.

“Je li?” nekako lijeno i umorno upita Mirta pogledavši svoju prijateljicu.

Bile su čista suprotnost jedna drugoj, što je valjda i držalo njihovo prijateljstvo čvrstim dugi niz godina. Dok se Mirta, nježna, ljepuškasta i povučena, uvijek nalazila u nekakvoj melankoliji, Maja, prava rasna crnka, uvijek bi veselo i bučno uveseljavala ljude oko sebe. Mirti je trebala osoba poput Maje da vedrinom razbije njezinu urođenu melankoliju, dok je Maja uživala u Mirtinu društvu, pogotovo jer je ona uvijek bila spremna slušati njezine priče.

24

“Stara, još jedanput ti kažem, komad kao što je Marko rijetko se nađe. Zgodan, visok, sportaš... A kakav je tek u krevetu. Pravo savršenstvo! Neki dan smo tri puta...” brbljala je Maja dalje i dalje bez prestanka, dok je Mirta strpljivo slušala.

Odjednom zapuše lagani povjetarac, donesen na krilima nadolazećeg mraka.

“Moram kući, djeci”, naglo će Mirta, “a i Darko će se pitati gdje sam toliko dugo.”

Kad je Maja platila, polako su se ustale krenuvši svaka prema svom autu.

“Onda, stara, ako bude što novo, nazvat ću te. Ili ti mene. Pozdravi muža i pusa djeci!” reče Maja, poljubi Mirtu i odjuri prema svom automobilu.

Putem prema kući Mirta je razmišljala o Maji. Maja je imala 38 godina, bila je tri godine mlađa od Mirte, oku zgodna, sa savršenim i dobro plaćenim poslom. I, iznad svega, s neograničenom slobodom u kojoj je itekako znala uživati. Momke je mijenjala kao gaćice i na kraj pameti joj nije padala udaja za bilo kojeg muškarca iz svoje silne zbirke.

A ona, Mirta? pitala je samu sebe. Prešla je četrdesetu, imala je prosječan brak, dvoje djece, poprilično dosadan posao i hrpu obaveza. Tko je tu pametan? Da je baš najsretnija, nije se moglo reći.

Ušavši u kuću, dočekala ju je poznata slika: djeca i Darko bili su udubljeni u nogometnu utakmicu koja je upravo bila u tijeku, pa skoro nisu ni primijetili da je došla.

Krenula je prema kuhinji šutke spremati večeru. Kada je utakmica završila, Mirta ih je pozvala za stol. Nisu puno pričali, tek pokoju riječ, kao da ih je sve zajedno pritisnula sparina koja se uvukla u kutove kuhinje. Dok je prala 25

suđe, dečki su je došli poljubiti za laku noć, a Darko se lijeno rastezao na kauču, očito čekajući je da zajedno odu na počinak.

Pod tušem je osjetila kako vodom ispire stres koji se nakupio u tijelu tijekom cijelog dana. Namazala se losionom, oprala zube i lice i baš kada je htjela na sebe navući spavaćicu, iza nje se kao duh pojavio Darko. Lagano joj je izvukao spavaćicu iz ruku i stao je ljubiti u vrat. Prolazili su joj trnci ugode dok ju je ljubio, osjetila je nadolazeću vlažnost u gaćicama, a kada ju je skinuo i ušao u nju odostraga, poluglasno je vrisnula. Vrhuncu još nije bila ni blizu, dok je Darko već glasno svršio.

“Sorry”, rekao je perući se.

“Nema veze”, kratko je odgovorila Mirta osjećajući svoje, još uvijek uzbuđeno tijelo.

Darko je zaspao u trenu, dok je ona pokušavala još nešto pročitati. Uzbuđenje ju još uvijek nije napustilo. Darko inače nije bio loš u krevetu, ali godine su sa sobom donijele nekakvu rutinu, početna se strast ohladila, ostali su samo još više ili manje uspješni svršeci njihovog seksualnog života.

Pročitala je par redaka. Dalje nije mogla. Smetala ju je vrućina ljetne noći, osjećala se nekako prazno, čak ni Darkovo spokojno disanje nije ju smirivalo kao obično. Sjene u sobi poprimale su svakojake oblike koje bi s vremena na vrijeme pomutilo svjetlo automobila s ceste.

Zatvorila je oči. Sjetila se Majina popodnevnog brbljanja. Potom su joj misli skrenule na sadržaj jednog ljubavnog filma iz njezine mladosti. Naslova se više nije sjećala. Znala je samo početak radnje koja joj se često vrtjela u besanim noćima mislima. Mlada žena koja trči ulicom, osvrćući se iza sebe svako malo, kao da bježi od nekoga. Potom žena uđe u portun stare, rustikalno izgrađene kuće, penje se stepenicama i sopćući pozvoni 26

na veliko starinsko zvono pokraj velikih, lavovskim glavama ukrašenih masivnih drvenih vrata. Nakon nekoliko sekundi otvori joj muškarac, vitak, kratke, tamne, uredno podšišane kose. Snažno se zagrle. Vrata se zatvore, a njihove se usne spoje u strastveni poljubac. Ljube se bez prestanka uživajući jedan u drugome, trgaju odjeću sa sebe sve dok se ne spoje u jedno. Mirti bi svaki put prošli žmarci kroz tijelo kada bi razmišljala o toj sceni. Kakva je to divlja i neobuzdana strast bila...

Probudilo ju je rano jutarnje sunce milujući joj nago tijelo, škakljajući je svojom toplinom po tabanima. Otvori oči. Bila je sama u krevetu. Darko je već bio otišao na posao. A i djeca se nisu čula. Pogledavši na sat, zaključi da je zaspala. Bilo je već prošlo osam.

Koje sranje, pomisli, baš mi je to trebalo.

Ubrzo se digne i krene prema kupaonici. Zapahnu je tragovi netom upotrijebljenih dezodoransa njezinih ukućana. Odjednom osjeti mučninu, gorak okus u ustima, diže joj se želudac... Ispovraća se. Ovo je već drugi put ujutro ovoga tjedna, pomisli nelagodno. Opere zube. Osjećala se bolje. Obuče se i brzim korakom krene na posao.

Oko podne zazvoni joj mobitel. Mislila je da je Darko pa se javila a da prethodno nije provjerila poziv. Nije bio Darko. Zvala ju je Vanja. Vanja koju ovaj tren nije ni najmanje očekivala. Zapravo, uopće nije očekivala njezin poziv. Tijelo joj je zahvatio val neobuzdane vrućine.

“Mirta, Vanja je... Nadam se da se ne ljutiš što te zovem.

Jedva sam nekako došla do tvog broja mobitela. Kako si?” navila se Vanja, očito sretna što joj se željena osoba javila.

“Vanja...” polako će Mirta. “Dobro sam, hvala što pitaš.

A ti?”

27

“Odlično sam. Nego, mislila sam, kako bi bilo da se nađemo na kavi, ti i ja...” umiljatim je glasom nastavila Vanja.

Mirta nije znala što bi u tom trenutku odgovorila. Val vrućine koji ju je maloprije oblio, polako je popuštao. Sada je samo osjećala laganu mučninu u želucu i želju da što prije nešto pojede, da završi ovaj razgovor.

“Ne mogu ti sada ništa reći, javit ću ti se. Ionako će mi tvoj broj ostati u memoriji”, izvukla se Mirta.

“Dobro, mila. Kad budeš htjela, javi se. Bit će mi zaista drago. Pusa”, završila je ljubazno Vanja, s prizvukom slatke nade u glasu.

Srećom, bila je stanka za ručak pa je Mirta, nakon što je zaklopila mobitel, zgrabila torbu i kao u nekom bunilu izjurila iz ureda na gradsku ulicu. Stala je u prvoj slastičarnici i naručila veliki sladoled od jagoda u kornetu. Dok je, hodajući, polako lizala sladoled, stala je misliti na Vanju.

Onu večer, prije otprilike tri tjedna, kada je slučajno upoznala Vanju, podsvjesno je htjela zaboraviti. Pospremiti je negdje duboko, kao da se nikada ništa nije dogodilo.

Pave, kolega iz ureda, dan prije dobio je svoje prvo dijete, malu Lauru. Stoga je odlučio pozvati ekipu iz ureda na piće, da zajednički podijele njegovu sreću. Dogovor je pao pa su se njih nekolicina dogovorili kako će se naći oko devet sati navečer u jednom od gradskih kafića. Darko nije imao ništa protiv da Mirta te večeri izađe, dapače, čak mu je odgovaralo da u miru pogleda nogometnu utakmicu koja je bila na programu.

Kada je Mirta stigla na dogovoreno mjesto, svi su već ispijali prvo piće. Naručila je votku sa sokom od naranče i upustila se u veselo čavrljanje. Kako je vrijeme odmicalo, društvo je postajalo sve veselije, dok Pave, koji je bio već 28

poprilično popio, nije predložio da produže u noćni klub i nastave sa slavljem. Složni, krenuli su u kazino u Marini, za koji su znali da radi svake večeri, pogotovo sada u ljetno doba. Stigavši u klub, koji se bio oko jedanaest sati te večeri već poprilično napunio, zapahnuo ih je dim cigareta izmiješan s mirisom kojekakvih parfema i vodica poslije brijanja. Svirala je glasna diskomuzika i društvo je nakon još nekoliko ispijenih pića krenulo na plesni podij.

Mirta se, unatoč vrućini koja je bila skoro pa nesnosna, uspjela nekako opustiti, a vjerojatno je tome pridonijelo i nekoliko ispijenih pića, pa je prvo plesala s Pavom, kasnije s Dorom, dok se cijelo društvo nije međusobno rasplesalo.

Odjednom, kao iz vedra neba, pridružila im se visoka vitka plavuša, pomalo muškobanjastog, ali simpatičnog lica, obilnog poprsja, za koju se ispostavilo da je Dorina poznanica. Društvo nije imalo ništa protiv da ostane s njima, pogotovo onaj muški dio. Tako se zabava nastavila, pilo se i plesalo nadalje. Mirta je polako osjetila kako alkohol sve više vlada njome, zapravo, osjetila je da je pomalo pijana.

Uza sve to, uspjela je nekako zamijetiti da joj se Vanja stalno smješka i gleda na neki, njoj do sada nepoznat način.

Mora da sam se stvarno napila, pomislila je u jednom trenu, pa si svašta umišljam. Međutim, njezina nagađanja bila su pogrešna.

Oko dva sata poslije ponoći društvo je konačno odlučilo da bi za tu večer bilo dosta i da treba polako krenuti kući.

Sutra je ipak još jedan radni dan prije nadolazećeg vikenda koji su svi nestrpljivo priželjkivali.

Kako se ispostavilo da Vanja živi u smjeru Mirtina kvarta, Mirta se ponudila da je odveze kući. Dok su sjedale u auto, društvo se već bilo razišlo, parkiralište se ispraznilo i kad je Mirta polako pokušavala upaliti motor, odjednom osjeti Vanjinu ruku na svom koljenu. Na tren je pomislila kako se zaista napila, ali Vanjina je ruka uistinu bila 29

tu i nije stala, nego je krenula uzbrdo, prema Mirtinim grudima, lagano ih milujući ispod majice dok se nije zaustavila na njezinom vratu i odlučno privukla njezino lice svome. Potom ju je strasno poljubila. Mirti se na tren učinilo da se njezino pijanstvo pretvara u san. Pamet kao da ju je napustila, tijelo joj se protiv njezine volje potpuno opustilo. Prepustila se Vanjinim poljupcima i nježnostima.

Ključevi od auta ispali su joj iz ruku na pod. Potpuno se prepustila Vanji čija se ruka polako ugurala ispod njezine suknje, skidajući joj sada već vlažne gaćice. Osjećala je kao da joj tijelom gmižu mravi, a sve to se pretvaralo u sve veću ugodu. Dok su Vanjini prsti prodirali među njezino međunožje, počela joj je uzvraćati nježnosti koje do sada nije podijelila ni s jednom ženom. I tako je usred praznog parkirališta u toj vrućoj proljetnoj noći Mirta svršila prva, tiho i nekako zbunjeno, dok je Vanja malo poslije nje svoj vrhunac popratila glasnim uzvicima.

Dok su navlačile odjeću na sebe, Mirta je već bila potpuno trijezna. Upalila je motor auta, nekako sramežljivo pogledala Vanju koja je još uvijek navlačila svoje krpice, te je upitala gdje je treba odvesti.

Stigavši do Vanjine zgrade, negdje oko tri poslije ponoći, Mirta je stala ne izustivši ni riječ, a Vanja ju je još jedanput strastveno poljubila u usta i rekla: “Sviđaš mi se. Bilo mi je lijepo. Nadam se da ćemo se još vidjeti. I hvala što si me dovezla kući.”

Mirta, ne odgovorivši ništa, uzvratila je kratki poljubac koji joj je za rastanak poklonila Vanja.

Kuća, zajedno sa svojim ukućanima, spavala je čvrstim snom kada se potiho uvukla u bračni krevet. Darko je spavao poput nevinog djeteta. Još uvijek zbunjena, ubrzo je i sama zaspala.

30

Mirta se prene iz svojih misli čuvši gradski sat kako otkucava vrijeme. Sladoled je već odavno pojela, a za nešto drugo više nije imala ni volje, a još manje vremena.

Ubrza korak krenuvši natrag u ured. Za danas je odlučila Vanju izbaciti iz glave. I zadržati tajnu samo za sebe, ne povjerivši je čak ni Maji.

Ulazeći u ured, susrela je šefa.

“Dobar dan, Mirta”, ljubaznim je glasom zaustavi. “Baš sam vas htio zvati. Ali možemo to i ovdje usput riješiti.

Sutra, naime, imamo posjet iz zagrebačkog Inter spektra.

Doći će nam gospodin Slišković i gospodin Kovalsky pa vas molim da naša baza podataka bude ažurirana do sutra ujutro, kada ćemo održati kraći sastanak s gospodom iz Zagreba.”

Dok je Mirta susretljivo izgovarala: “U redu, šefe, nema problema, sve će biti spremno...” pomislila je da sanja.

Ušla je u ured, stavila torbicu na stol i maramicom obrisala oznojeno lice.

Gospodin Kovalsky, Bože, pa to ne može biti istina. Leon, dolazi Leon Kovalsky... odzvanjalo joj je u glavi. Sjela je za stol, uključila klimu da razbije vrućinu koja je nemilosrdno zaposjela cijeli prostor i uvlačila joj se u svaku poru.

Pokušavala se sabrati otvorivši bazu podataka, ali nikako se nije mogla srediti. Leon, Leon... mislila je dok joj je pogled odlutao s ekrana negdje kroz prozor, izgubivši se u plavom nebu išaranom bijelim oblacima, gdje bi se na mahove sakrilo užareno sunce.

Leona Kovalskog srela je otprilike prije dvije godine na jednom od svojih rijetkih, kraćih službenih putovanja. Taj se vikend održavao informatički seminar u Opatiji. Da joj se baš išlo, i nije, ali opet, s druge strane, dobiti dvije dnevnice, smještaj u hotelu, malo promijeniti okolinu i odmoriti se od svakidašnjih obaveza, nije zvučalo tako 31

loše. Pogotovo što se po pitanju djece i kućnih poslova potpuno mogla osloniti na Darka.

Stigavši tog jesenskog petka navečer u hotel Milenij u Opatiji, na recepciji je uzela ključ svoje sobe i ulazeći u dizalo, poskliznula se. I skoro bi bila pala da je netko nije uhvatio za ruku između vrata dizala i podigao joj malu putnu torbu koja joj je bila u tom trenu ispala iz ruke.

“Hvala, hvala na pomoći”, pomalo sramežljivo je promrmljala zahvaljujući se muškarcu koji joj je priskočio u pomoć.

“Nema na čemu, sve je u redu”, odgovorio joj je duboki muški glas.

Ušla je u dizalo osjetivši ugodan miris parfema kojim se koristio spomenuti muškarac. Na tren je podigla pogled ravno u njegovo lice. Ugledala je prekrasne tamnosmeđe oči koje su iskrile nekakvom neobjašnjivom toplinom.

Na tren su im se pogledi sreli. Lagano joj se nasmiješio.

Nehotice mu je uzvratila osmijeh. Kada su stigli na drugi kat, pozdravila ga je i krenula prema sobi 215 čiji je ključ držala u rukama.

Soba je bila solidno namještena, čak i ugodna. Polako se raspremila i osvježila u kupaonici. Nakon toga telefonski se javila Darku i djeci te odlučila krenuti na večeru.

Sala je bila već poprilično puna. Pogledom je potražila slobodan stol te je sjela čekajući konobara. Nakon par minuta umjesto konobara začuje ljubazni, nekako poznati glas koji je upita: “Oprostite, je li slobodno? Mogu li vam se pridružiti?”

Okrene glavu i ispred sebe ugleda muškarca iz dizala.

Kako nije imala baš puno izbora, jer svi su stolovi oko nje bili zauzeti, ljubazno je kimnula glavom i rekla izvolite.

“Leon Kovalsky”, predstavi se i pruži joj je čvrsto ruku prije nego što je sjeo za stol.

32

“Mirta”, rekla je kratko.

Nakon toga stigao je konobar i oboje su naručili večeru.

Dok su jeli, nisu puno pričali, tek par riječi, pristojnosti radi.

Kada su završili, Leon ju je pozvao u hotelski bar na piće. Pristala je. Ionako nije znala što bi sama sa sobom, a za spavanje još je bilo rano.

Zapalila je cigaretu i smjestila se u fotelju, dok je Leon naručio dva Martinija. Pratila ga je pogledom. Zaista naočit, visok i vitak muškarac, kratke crne kose, toplih smeđih očiju, finih crta lica, nekako nježnog osmijeha.

Kroz razgovor koji je započeo saznala je da je došao istim poslom kao i ona, da je direktor jedne privatne i vrlo uspješne zagrebačke tvrtke, oženjen i otac jednog djeteta.

Ukratko mu je ispričala nekoliko sitnica o sebi i svom poslu. I tako je prošlo sat vremena. Sjedeći s njime, gledajući ga dok priča, osjetila je nekakvu privlačnost. Na tren joj je kroz glavu prošlo kakav bi mogao biti ljubavnik. Brzo se otresla te misli. Skoro pa joj je bilo neugodno. Malo prije jedanaest sati jednoglasno su se složili da je vrijeme za spavanje i krenuli prema dizalu. Stigavši na drugi kat, Leon je nježno prstima dotaknuo Mirtinu kestenjastu kosu i rekao: “Laku noć, Mirta. Bilo mi je drago.”

“Laku noć, Leone”, uzvratila je ona poklonivši mu smiješak.

Te je večeri zaspala misleći na Leonove smeđe oči.

Ujutro ju je već čekao za šankom ispred sale i krenuo s njom na doručak. U devet sati počeo je seminar. Sjedili su jedan pokraj drugoga, slušajući predavanje. Mirta bi tu i tamo nešto zapisivala u rokovnik. Oko dvanaest slijedila je kratka stanka za ručak, a poslije toga još dva sata predavanja. Poslijepodne je bilo slobodno, sve do nedjelje 33

ujutro, kada je slijedio nastavak. Mirta je odlučila popodne malo odspavati i poslije se prošetati gradom. I Leon se namjeravao odmoriti i poslije toga obaviti par važnih poslovnih telefonskih razgovora. Prije negoli su se rastali, pozvao je Mirtu na večeru u obližnji restoran. Mirta nije puno razmišljala. Pristala je. Nekakva neobjašnjiva kemija sve više i više se širila njezinim tijelom i umom. Kemija ili nešto slično ludilu.

Restoran u kojem su se navečer našli bio je zaista ugodan, miran i intiman. Večerali su uz svijeće razgovarajući o svojim životima, obitelji i poslu. Iz Leonove priče uspjela je razabrati da nije baš najsretniji u braku, da je ženi uglavnom stalo samo do novaca i da je zapravo vrlo usamljena osoba, unatoč poslu što ga je imao i previše. I sama mu je priznala da joj kod Darka nedostaje malo više pažnje i nježnosti, da je s godinama sve preraslo u nekakvu rutinu.

Dok su tako pričali, dok se utapala u ispijenom crnom vinu i Leonovim smeđim očima, osjećala je kako joj tijelo drhti, kako žudi za njegovim dodirom.

Bilo je devet kada su završili i krenuli kratkom šetnjom obalom prema hotelu. Noć je bila neobično topla za to ljetno doba. Osjetila je u nosnicama miris mora pomiješan s mirisom nadolazeće jeseni. Onda ju je Leon poljubio. Iznenada, strasno, neponovljivo. Prepustila mu se, uživajući u tom poljupcu cijelim svojim bićem.

Dok se kasnije brzim korakom uspinjala hotelskim stubištem na treći kat prema Leonovu apartmanu, sjetila se nakratko onog filma iz svoje mladosti. Imala je osjećaj da se pretvara u onu ženu koja je u valu uskipjele strasti trčala u zagrljaj svog dragog. Otvorivši vrata Leonova apartmana, pala mu je u naručje osjećajući ljubavnu strast i požudu koju u životu, do sada, još nije doživjela.

Dok su doslovce trgali odjeću jedan s drugoga, tijelo joj je gorjelo nepoznatom vatrom koja se širila Leonovim 34

nježnim, ali odlučnim dodirima. Stopivši se u jedno, kada ga je cijeloga osjetila tijelom, poželjela je da ova ljubavna igra nikada ne dočeka svršetak, da se pretvori u vječnost.

Vrhunac joj je bio snažan, stopio se s Leonovim. Tu je noć zaspala prekrivena Leonovim poljupcima.

“Mirta, mogao bih te voljeti...” šapnuo joj je ujutro Leon u uho dok je otvarala oči žmirkajući u novi dan. “Zaista bih te mogao voljeti.”

“I ja tebe, Leone”, priznala je tiho, možda više sebi nego njemu.

Seminar je završio već oko jedanaest, a u jedan je trebala biti na autobusnom kolodvoru nedaleko od hotela. Nije joj ostalo puno vremena da se spakira, plati sobu i oprosti se s Leonom.

Našli su se u podne u predvorju hotela. Sjeli su u bar u kojemu su prvu večer zajedno popili piće, otvorivši svoju priču kojoj je sada neminovno došao kraj. Tople Leonove oči milovale su je pogledom, misli su joj bile zaokupljene novim osjećajima, bila je na rubu plača. Onda je Leon na stol stavio tanku, duguljastu crvenu kutijicu, otvorio je, izvadio iz nje prekrasni lančić od bijelog zlata i stavio ga Mirti oko vrata.

“Za tebe, Mirta. Za naš nezaboravni susret koji nikada neću zaboraviti”, rekao je i poljubio je.

Nije znala što bi rekla. Zahvalila mu je pogledom. Znala je da joj je lančić poklonjen od srca i da bi ga povrijedila ako bi ga odbila.

Ispratio ju je do autobusa i usput joj stavio svoju posjetnicu u ruke. Zadnji poljubac na stanici ispred autobusa i zadnje riječi koje su joj još dugo odzvanjale u ušima: Zaista bih te mogao voljeti, Mirta...

35

“Mirta, nisi valjda zaspala?” trgne je Pave iz razmišljanja u krutu sadašnjost. “Skoro će tri, idemo kući.”

Bijeli su oblaci nestali s plavoga neba, vrućina je, unatoč klimi, nemilosrdno pritiskala dalje.

Isuse, pa nisam završila s ažuriranjem, u panici pomisli Mirta, nazove Darka da će kasniti s dolaskom kući i uhvati se posla.

Velika kazaljka na satu skoro se priljubila uz broj pet kada je konačno završila s poslom. Poslala je šefu mail s ažuriranim podacima i za svaki slučaj sve skupa prebacila na CD koji je stavila Pavi na stol s kratkom porukom: Molim te, daj to odmah ujutro šefu ako ja slučajno ne dođem. Važno je. Mirta.

Zatim je pripalila cigaretu, povukla dim-dva i odjednom osjetila kako joj navire mučnina iz želuca. Jedva je uspjela zagasiti cigaretu i potrčati prema wc-u. Ispovraćala se.

Hladne kapljice znoja slijevale su joj se niz umorno lice dok je ispirala usta i hladila se ledenom vodom iz umivaonika. Bože, pa kako ja to izgledam? pomislila je gledajući se u zrcalo. Izgledala je iscrpljeno. Onda se sjeti da joj mjesečnica kasni. Nije bila sigurna koliko, ali bila je uvjerena da ju je svakako već trebala dobiti. Opet je uhvati val mučnine, ali ovaj put brzo prođe. Nije se dobro osjećala.

Možda sam prehladila želudac sladoledom? U zadnje vrijeme sam ga baš puno pojela, pomisli.

Dok je zaključavala ladicu pisaćeg stola, pogledom pogladi tanku crvenu kutijicu koju je onoga ponedjeljka prije dvije godine, kada se vratila sa službenog puta iz Opatije, spremila u svoj radni stol. Ispod nje je u kuverti stajala Leonova posjetnica.

Krenuvši kući, usput je u samoposluzi kupila sladoled od jagoda i pojela ga prije nego što je stigla do ljekarne.

Ušavši unutra, na policama je potražila test za rano otkrivanje trudnoće.

36

Stigavši konačno kući, bila je ugodno iznenađena. Darko je spremio špagete bologneze i salatu, djeca su već jela dok je on sebi tek vadio hranu na tanjur. Poljubivši djecu i Darka, sjela je za stol i pridružila im se na večeri. Kasnije je na kauču, gledajući televiziju, iscrpljena, zaspala između svoja dva dječaka.

Budilica ju je svojim metalnim zvukom istrgnula iz nemirnih snova. Odlučila je da danas neće ići na posao. Pod svaku je cijenu htjela izbjeći ponovni susret s Leonom.

Nije više željela buditi duboko zakopanu strast u sebi.

Darko se već bio ustao i spremao za posao. Probudila je djecu. Današnji im je dan bio zadnji u ovoj školskoj godini pa nije htjela da kasne. Kad su svi otišli, uzela je telefon i nazvala tajnicu obavijestivši je da danas neće doći na posao jer se ne osjeća dobro. Skuhala je kavu, dodala malo mlijeka u šalicu i sjela za stol. Osjećala se malo bolje nego sinoć. Dok je srkala kavu, pripalivši cigaretu, razmišljala je što je još namjeravala jutros učiniti. Odjednom osjeti grč u želucu koji je ubrzo prerastao u mučninu. Vražji sladoled, pomisli. Ili je možda nešto drugo?!

Iz torbice je uzela test za rano otkrivanje trudnoće koji je sinoć kupila u ljekarni. Pažljivo pročitavši upute, učini sve kako je pisalo u njima. Dok je čekala rezultat, bila je potpuno smirena. Na testeru su se pojavile dvije plave crtice. Pozitivno. Trudna sam, znači, potvrdila je poluglasno sama sebi.

Učinilo joj se kao da je vrijeme na trenutak stalo. Bila je potpuno zbunjena. Trudna sam, a ja sam mislila kako je za sve ovo kriv vražji sladoled što ga u zadnje dane doslovce gutam, prošlo joj je mislima. Uzela je mobitel i odabrala Majin broj na tipkovnici.

“Mirta, ti si? Još je rano, nije se valjda nešto dogodilo?” upita je Maja još pospanim glasom.

37

“Ja, ja sam”, sada već plačući odgovara Mirta, “ja sam...

Trudna sam.” “Što si? Trudna? Ma daj, bit će pogreška. Jesi li sigurna?” sada će Maja već razbuđeno.

“Jesam, sigurna sam”, u plaču nastavi Mirta.

“I što ćeš sada?” pita Maja.

“Ništa. Dobit ću dijete”, još uvijek plačući odgovari Mirta. Dok je ovako šmrcala i puštala suze, shvatila je zapravo da ne plače iz očaja nego od sreće. Da, bila je sretna, svakim trenutkom sve više i više.

“Znaš što, zapravo sam sretna”, rekla je na kraju.

“Ako si ti sretna... onda sam i ja. Zbog tebe. Smiri se, stara moja, vidimo se večeras u Stelli oko sedam pa ćemo pričati. Pusa!” završila je Maja, još ne shvaćajući u potpunosti prjateljicu.

“Može”, Mirta zaklopi telefon.

Još je jednu stvar jutros morala obaviti. Na mobitel je utipkala kratku poruku: Vanja, nećemo se više vidjeti. Ono je bila pogreška. Oprosti. Potom joj je poslala poruku. Začudo, nakon samo par minuta pročitala je Vanjin odgovor: U redu, shvaćam.

Mirti je laknulo. Krenula je prema dnevnom boravku i legla na kauč. Ispod glave je stavila mekani jastuk i dlanovima dodirnula trbuh. Zatim je zatvorila oči i duboko udahnula. U stanu je vladala potpuna tišina, osjetila je mir koji ju je obavijao i sreću koju već davno nije osjetila.

Darku će u subotu ujutro, dok još budu ležali u krevetu, šapnuti u uho: Darko, stvorili smo novi život. Trudna sam.

Darko će biti sretan, u to je bila sigurna. I dečki će se obradovati. Možda ovaj novi život unese pozitivne promjene u njihov život. Iskreno se tome nadala. Za ponovni susret s Leonom nije imala snage. Više ne. Previše bi boljelo i bilo je prekasno za to. Pogotovo sada. Zatim se prepustila snu.

38

Leon Kovalsky toga je jutra, dok je poslovno putovao prema Zadru, instinktivno osjećao da se s Mirtom neće susresti. U šarenoj zbirci ljubavnica kojima je činio svoj nesretni život podnošljivijim, Mirta je bila posebna. S njom je u jednoj noći okusio svu čarobnu moć kemije između muškarca i žene, neizmjernu strast isprepletenu neopisivom požudom koju, prije susreta s Mirtom, nije upoznao. Bilo mu je istinski žao što se više nije javila. Ali poštovao je njezinu odluku.

Dok se kasnije rukovao s Mirtinim šefom, shvativši da se Mirta neće pojaviti, još jednom je pomislio: Bio sam u pravu. Neću te vidjeti, Mirta. Ali prestati voljeti te, to neću i ne mogu. Čuvam te u svom srcu. Zauvijek.

39

Tigar

U

f, baš sam se dobro naspavao, pomislih dok sam lijeno zijevnuo i protegnuo svoje tek probuđeno tijelo. Onda naćulih uši, da vidim ima li kakvih znakova života u stanu. Osim tišine i zvuka automobila u prolazu, s ceste, nije se čulo ništa. Znači, potpuno sam sâm u stanu, zaključih. Baš lijepo. Mir, tišina i, što je najvažnije, potpuna sloboda.

Po sjenama na zidovima mogao sam utvrditi da je još rano, možda negdje oko podne. Znači, ostalo mi je još puno vremena za lagodno ljenčarenje na mekanom krevetu i za pokoju nepodopštinu koja će, na moju sreću, ostati neprimijećena, osim ako nešto ne pođe po zlu.

Oprostite, pa nisam se predstavio. Zovu me Tigar. Rođen sam otprilike prije četiri i pol godine u Americi, ne znam točno u kojem gradu. Mladunče sam prelijepe perzijanke i kratkodlakog američkog mačka. Vjerujem da ste sada već shvatili što sam. Mačak. I to ne bilo koji mačak, molim lijepo. Moja se vrsta zove egzota. A to bi značilo sljedeće: da sam kratkodlaki perzijski mačak. Glava mi je poprilično okrugla, s velikim smeđim okicama i spljoštenom njuškom, imam svilenkasto tamnosmeđe krzno te kitnjasti rep. Moje sluge kažu da prilično sličim na mačka iz crtića, nekog Garfielda. Tako se, navodno, taj mačor zove.

I tako su me prije neke četiri godine iz Amerike naručili, nakon pomnog biranja, Damir i Lena. Mladi bračni par koji nije mogao imati djece pa su odlučili usvojiti nešto tako slatko i mekano kao što sam ja. Stigao sam avionom u kutiji obloženoj mekanim jastučićima. Sa mnom su stigli i svi papiri. I račun, naravno. Nisam ja baš svatko, imam i svoj mačji pedigre i sve što ide s time.

40

Odnijeli su me u prostranu kuću okruženu prekrasnim vrtom. Bilo je tu svakakvog cvijeća, ali mene su, da vam budem iskren, više zanimale ptice čiji se cvrkut čuo posvuda. Bože, koji potencijalni dobri zalogaji! Stan im je bio prekrasno uređen. Moram priznati da doista cijenim estetiku. Ubrzo sam dobio sve što mi je bilo potrebno: mačji wc, posudice za vodu i hranu, grebalicu, mačju kozmetiku, igračaka da ni sam ne znam koliko i svu njihovu ljubav. Brzo sam se navikao na sve što mi se pružalo, iako sam po prirodi poprilično povučen i treba mi neko vrijeme da se priviknem na novu okolinu. Damir je radio, a Lena se brinula za kuću, kuhala, spremala i svaki tren kada je stigla, mazila se i igrala sa mnom. Subotom, kada Damir ne bi radio, mazio sam se s njima u krevetu, gurao ispod plahti i divljao po stanu. Nekada, za sunčanih dana, sjedio bih na terasi, uživao u mirisu cvijeća koje je iz vrta dopiralo do moje njuške i pobožno gledao ptice misleći kako bi bilo lijepo kada bih mogao koju uhvatiti i malo se s njom poigrati. Ali bio sam previše lijen dok sam tako, milovan sunčevim zrakama, preo na terasi. Vrtom se baš nisam usudio šetati, bilo je tu svakakvih zamki, a i noge mi se nije baš dalo prljati jer sam po prirodi čist i uredan. Za svoju higijenu dnevno potrošim oko četiri sata. Život mi je bio lijep i pun ljubavi, kao u bajci. Sve do jednog dana kada je Damir počeo sve više i više izbivati iz kuće, a Lena bi često plakala. Nisam baš sve razumio, ali kada je Lena jednog dana spakirala kofere, sva u suzama, i nježno me pogladila, sve mi je postalo jasno. Tu nešto nije u redu, zaključio sam. Ali što?

Ubrzo mi se upalila lampica. Damir je počeo u kuću dovoditi drugu djevojku. Znači, ljubav mojih slugu je pukla jer se Damir zaljubio u drugu. Jutra sam sada provodio sam valjajući se po svim krevetima u kući, nekada bih se namjerno popišao usred kupaonice, što je Damirovu majku, koja je povremeno dolazila spremati stan, poprilično 41

ljutilo. Nekad bi me tresnula nogom u guzicu pa sam se od te žene počeo sakrivati na najnedostupnija mjesta u stanu. U to vrijeme nisam baš bio sretan. Često sam mislio na Lenu i na naša jutra.

Onda se dogodilo nešto strašno. Čuo sam da će Damir i njegova nova djevojka dobiti dijete, na što je on poludio od sreće. A meni je došlo da zaplačem, pogotovo kada sam slučajno čuo njihov razgovor o meni, o tome što će sada sa mnom. Znam da Damiru nije bilo lako, osjećao sam to.

Na kraju je odlučio da će me pokloniti nekome tko uistinu voli mačke, te dobro proučiti prostor u kojem bih ubuduće trebao stanovati. Dugo se ništa nije dogodilo. Samo sam primijetio kako Damirovoj novoj izabranici sve više i više raste trbuh. Postala je baš ružna i debela, bar se meni tako činilo.

I tako, jednog vrućeg ljetnog popodneva zazvonilo je zvono. Bio sam previše lijen da bih se digao, baš sam bio u nekom polusnu kada sam začuo Damira kako govori: “Izvolite, samo uđite, sad ćemo ga naći pa ćete se upoznati.”

Svašta, pomislio sam. Tko bi sad to mogao biti?

“Tigre, Tigre, dođi, ljubavi. Došla te vidjeti jedna teta!” začuo sam Damira kako me zove.

Kakva teta, što ona sada, u ovo mrtvo doba dana, hoće? upi­tao sam se dok sam se lijeno ustao i krenuo prema dnevnom boravku.

I onda sam je ugledao. Tu tetu, kako ju je nazvao Damir.

Ludog li čovjeka. Žena mi uopće nije sličila na tetu, prije na neku mlađu neudanu curu. Imala je svijetlu dužu kosu spetljanu u nekakve repiće i lijepe plave oči. Čak mi se i svidjela na neki način.

“Bože, kako je prekrasan, Bože, ne mogu vjerovati”, di42

vila mi se uzbuđenim glasom. “Koji mačak, kako je velik, prekrasan je. Kao Garfield!” uzviknula je.

Ma koji Garfield, ženo, zovem se Tigar! poslao sam joj poruku pogledom.

Onda je čučnula i dala mi pomirisati svoju ruku kojom me poslije lagano podragala.

Kada su sjeli i počeli razgovarati, a razgovarali su, naravno, samo i isključivo o meni, povukao sam se iza lončanica s cvijećem kako bih ih mogao u miru promatrati.

Pogotovu nju, Damir ju je zvao Andreja, tako se zvala.

Stalno me pratila svojim pogledom i nije mogla sakriti svoje oduševljenje. Dugo se zadržala. Na odlasku me još jednom pogladila i rekla mi: “Ljepoto, nadam se da se vidimo uskoro.”

Bio sam ljubazan pa sam joj poklonio jedan od svojih najljepših pogleda.

I tako je prošlo još neko vrijeme dok se Damir nije konačno odlučio odvesti me Andreji. Prije nego što me spakirao i spremio, otišao je do nje, čuo sam kako je svojoj novoj dragoj govorio kako će mi kod Andreje biti lijepo, kako ima nov i lijepo namješten stan, kako voli mačke i kako ću joj dobro doći jer se nedavno rastala od muža, te kako je u to vrijeme, zbog bolesti, izgubila svog mačka i sada živi tužnim i usamljenim životom. Kao da je sam sebe opravdavao.

Te večeri Damir je skupio sve moje stvari, stavio me u košaru i krenuo me odvesti Andreji. Istina, malo sam plakao na odlasku, bilo mi je žao prelijepog stana i svih pogodnosti koje sam tamo uživao, ne znajući što me čeka u novom domu.

Andreja, odnosno moja nova služavka, već me nestrpljivo čekala. Služavka kažem zato jer mi mačke ljude ne smatramo svojim gospodarima, oni su za nas prvenstveno tu 43

da nam služe, da nas hrane i da nas maze, ukratko, da nam pruže što udobniji život.

Kada sam izašao iz svoje košare, Andreja se sva rastopila, a kada sam razgledao stan, bio sam ugodno iznenađen.

Stan joj je bio prva liga. Svuda parketi na podu, udoban kauč, prostrani kuhinjski šank pogodan za penjanje, barske sjedalice za skakanje, odličan pogled kroz prozor na ulicu, uredna kupaonica. Fora, baš fora stan! Ugodno iznenađenje, zaista.

Damir se nabrzinu oprostio od mene, osjetio sam kako mu drhte ruke dok me zadnji put podragao i obećao Andreji da će nas doći posjetiti.

I tako smo moja nova služavka Andreja i ja ostali sami.

Dok sam detaljno razgledavao stan, proučio sve mirise koji su mi bili dostupni, naišao sam na nešto što mi se kao jednom muškom mačku baš i nije svidjelo. Namirisao sam tuđi mačji miris, miris mužjaka koji je gazdovao ovdje prije mene. I to na prekrasnom, mekanom tapetu u hodniku.

Odmah sam odlučio djelovati. Brzinski sam se popišao na mekanu tkaninu pokušavajući izbrisati prethodni miris, što mi je i uspjelo. Andreja to, na sreću, nije primijetila ni osjetila. Bila je previše zaokupljena raspoređivanjem mojih stvari po stanu.

Primijetio sam još jednu stvar koja mi se nikako nije svidjela. Police i zidovi stana bili su puni slika. Svakakvih slika, a najviše je bilo onih na kojima se bahato namještao moj prethodnik, njezin pokojni ljubimac. To me u prvi tren doista deprimiralo. Strašno. Ali dobro, brzo sam spoznao da sam daleko ljepši od njega, običnog perzijanca, pa sam se smirio.

I tako smo krenuli zajedno živjeti Andreja i ja. Ujutro sam uglavnom uživao u samoći, rastezao se do besvijesti, tu i tamo sjetio se Damira i Lene, te radio stvari s kojima Andreja ne bi baš bila zadovoljna. Hodao bih po elemen44

tima njezine savršene kuhinje, njuškao po ostacima hrane ako bi slučajno ostali na tanjuru, grickao cvijeće u teglama i pio vodu iz wc školjke. To me posebno zabavljalo, uhvatiti lagani mlaz vode koji se slijevao svojim putem u školjku i močiti jezik u njemu. Baš zabavno! Kad je bilo jako vruće, znao sam leći u tuš-kabinu ili u sudoper. Bože, koje li ugode, prava milina!

Andreja bi dolazila s posla umorna, obično bi najprije odspavala koji sat pa bih se i ja uvalio u krevet, što joj se očito jako sviđalo. Inače me obasipala svojim izljevima ljubavi, znala bi me nekada tako žestoko zagrliti da sam skoro ostao bez zraka. Nije me zvala Tigar nego Tigrica.

Tigrica moja, vikala bi kad bi otključavala vrata, mama ti je došla. Dođi, ljubavi, vidi što sam ti kupila! Luda, ali draga žena. Znali smo se baš dobro igrati, trčali bismo po stanu, ja bih se skrivao u kojekakve rupe pa bih čas izvirio, čas se opet sakrio. Znali smo se i valjati po krevetu, skrivati ispod plahti, hvatati loptice, ukratko, dobro smo se zabavljali. Počeo sam se ugodno osjećati u svom novom stanu, sa svojom novom sluškinjom. Prihvatio sam novi način života. Damir nas je samo jednom posjetio. Nadam se da je sretan sa svojom novom ženom i bebom. Sada sam osjećao da sam voljen i bilo mi je dobro.

Sve dok... Sve dok jednoga dana pomalo ekscentrična Andreja nije totalno poludjela i kući dovela svog novog modela, to jest novog dečka. E, to mi se pak nije ni najmanje svidjelo. Znao sam kako te stvari završavaju. Pogotovo za mene. Možda i nije ništa ozbiljno, tješio sam se. A ona je i dalje ludjela. Trčkarala je i plesala oko tog modela kojeg je dovela, cijele dane i noći. Pomalo sam postao ljubomoran. Kako samo može, mislio sam, pored mene, tako lijepog i umiljatog. I još se hvali, svaki put kada nas netko posjeti, koliko me voli. Svašta!

Najgore je bilo kad je povremeno počela izbivati iz kuće i preko noći. Onda bi ujutro dotrčala sva izbezumljena, 45

mrmljajući: “Tigrica, Tigrica, sorry, mama je zločesta, ostavila te jadnog samog.”

E, nije mi bilo lako.

Stvar je dosegla vrhunac kada su se njih dvoje odlučili vjenčati. Zaista strašno. Dobro da nije ostala još i u drugom stanju, kako kažu ljudi kada naprave dijete. Kako se njezin budući nije složio da me zadrže, jer su mu strašno smetale moje dlake, ona je od silne ljubavi prema njemu popustila i odlučila mi naći novi dom.

Odlučila je, po uzoru na Damira, da me neće dati baš bilo kome. Zato je napravila par super fotografija na kojima sam pokazivao svu svoju ljepotu i šarm. Odnijela ih je u nekoliko pet shopova, to jest dućana specijaliziranim proizvodima za životinje, uredno ih objesila u izlog te ostavila svoj broj mobitela. Dugo se nitko nije javio. Već sam mislio da će me ipak morati zadržati, pa makar izgubila svog dragog. Onda je jedno poslijepodne ipak zazvonio mobitel. Zvao je gospodin Marijan.

Nakon dužeg razgovora, koji sam pomno slušao svojim čupavim ušima, dogovorili su se da Marijan sa svojim sinom Filipom dođe za koji dan do nas da se upoznamo. Što ću, rekao sam samome sebi. Možda su ljudi ok, nikad ne znaš. A i obećala je da me neće dati nekome tko joj se neće svidjeti.

Marijan i Filip došli su u točno dogovoreno vrijeme. Bio sam sakriven ispod stola, za svaki slučaj, a i da ih mogu nesmetano promatrati dok ih malo ne proučim. Andreja ih je pozvala u stan, posjela ih i ponudila pićem. Onda me zazvala: “Tigre, dođi, dođi, ljubavi, imaš goste.”

Isprva nisam znao što bih. Da ostanem i nadalje ispod stola ili da izađem i pokažem im se u svoj svojoj mačjoj ljepoti? Odlučio sam se za ono drugo. Izašao sam i krenuo 46

prema Marijanu da ga ponjušim. Glas mu je bio ugodan i smiren. Odavao je dojam staložene i drage osobe. I miris njegovih ruku mi se svidio u prvi tren. Lagano me podragao. Osjećao sam da zna s mačkama. Onda je i Filip krenuo prema meni. Dječak, otprilike sedamnaestogodišnjak, polako me podigao na ruke i uzeo u naručje. Osjetio sam svu njegovu još uvijek dječju nježnost. Odmah mi se svidio. Odlučili su me odmah uzeti i odnijeti svojoj kući. Andreji je zbog toga laknulo, očito su se i njoj svidjeli. Dok je spremala moje stvari, krajičkom oka vidio sam kako joj je niz obraze kliznula suza. Kada su me stavili u košaru, zaplakao sam i ja. Onako kako samo mi mačke znamo.

Sada živimo zajedno, Marijan, njegov sin Filip i ja. Tri muškarca, bez ijedne žene. Prostor je ugodan, sve je koliko-toliko po muški sređeno i uredno. Ne sekiramo se baš zbog svake sitnice, kao što to čine žene. Kao što su to činile Lena i Andreja. Uvijek bi nešto čistile. Mi muškarci smo jednostavniji. Svaki vikend idemo u Maslenicu, u malu kućicu gdje Marijan i Filip provode svoje slobodno vrijeme. A ja mogu do mile volje trčkarati po travi i hvatati muhe koje potom slasno pojedem. Nije me više briga hoću li uprljati noge.

Nadam se da sam konačno našao svoj dom. Zadovoljan sam uslugama koje mi pružaju moje nove sluge. Katkad nam u posjet dođe Andreja. Znam da me još uvijek voli.

Uvijek mi donese kutiju moje najdraže suhe hrane. U znak zahvale uvijek joj poklonim jedan od mojih najljepših pogleda. Čuje se ključ u vratima. Dolazi Filip iz škole. Dignem se, protegnem i potrčim k njemu. Veselo me pogladi svojom već napola muškom rukom. Tko zna kakvu igru nam je smislio za popodne?! Radujem se tome. A uskoro kući stiže i Marijan.

47

Veljača, gripa i ostale nuspojave

E

to, vrijeme se kreće brzinom koju je postalo nemoguće pratiti. Još se nismo dobro ni okrenuli i već nam je opet veljača na vratima. Da. Mjesec mačaka i ljubavi. Valentinovo. Pokloni, crvena srdašca svuda oko nas i lampioni s ljubavnim porukama u zraku. Sve lijepo i krasno ako zaboravimo na činjenicu da ti lampioni ipak nisu sami u zraku. S njima u društvu kruže i velike količine virusa orthomyxoviridae ili, običnim jezikom rečeno, virusa gripe. I tako, dok se mi veselo ljubimo, stišćemo, kišemo, kašljemo i, naravno, uz to puštamo i lampione, gotovo je sigurno da ćemo se zaraziti. Dobro, ne daj, Bože! Ali rizik ipak postoji.

Ove godine gripa me čapnula nekoliko dana prije Valentinova. U nedjelju ujutro probudila sam se s neobično dosadnim, promuklim kašljem kojega se nikako nisam uspjela riješiti. Još gore, kako je dan odmicao, on je postajao sve gori i gori. Negdje predvečer uslijedila je lagana kostobolja tipa raspadam se i temperatura koja je rasla kao što je rasla i večer.

Prije spavanja popila sam Lupocet pa čaj s medom i tako otišla putem kreveta, u nadi kako će ujutro sve nestati bez traga. U ranu zoru probudio me val nordijske hladnoće u kojemu se kotrljalo moje tijelo, a kostobolja je postajala nepodnošljiva. Nekako sam se probila do kuhinje, drhtavom rukom dohvatila i progutala još jedan Lupocet.

Uza sve to, moj dragi je spavao kao zaklan. Ujutro sam, s očima na pola koplja, uspjela nazvati na posao da nisam za upotrebu. Do daljnjega, naravno. Navukla sam na sebe sve moguće deke koje su mi bile nadohvat ruke i utonula u 48

san. Sam Bog zna koliko sam dugo spavala. Probudio me ključ u bravi. Moj se dragi vratio s posla. “Što ti nisi bila na poslu?” čudio se.

“Pa vidiš, nisam. Bolesna sam”, jedva sam promrmljala.

“A što ćemo s ručkom?” uslijedilo je sljedeće pitanje.

Bez onih koliko-toliko pristojnih upita što ti je, kako ti je, je li ti treba što... Baš zgodno.

“Ima od jučer još nešto u hladnjaku pa jedi. Ja ne mogu”, rekla sam suho.

“Dobro, budem”, odgovorio je i nestao negdje u stanu.

A ja sam opet zaspala.

Ujutro mi je bilo, ono, kao malo bolje. On se već izgubio na posao. Ustala sam se i krenula nešto pojesti. Osim starog kruha i nešto marmelade nisam našla ništa što bi mi ovako bolesnoj prijalo. Skuhala sam čaj, pojela te krhotine kruha ukrašene marmeladom i zaplovila u krevet. Došao je kasno, kasnije nego obično.

“Sorry, bio sam na poslovnom ručku. Zvao sam te, no nisi se javljala. Je li ti bolje?” pokušavao je biti ljubazan.

Sada mu je već bilo jasno da je vrag odnio šalu.

O, hvala ti, Bože! pomislila sam u sebi. Sada neće kukati da je gladan. Meni se ionako ne jede. Za danas je stvar završena. O, thank you, God! Sljedeće jutro nazvao me malo ranije, uz ispriku kako poslije posla mora otići do odvjetnika zbog nekakvih uknjižbi, pa će usput nešto pojesti kod sestre, pa onda mora na masažu jer se već naručio i bla, bla, bla...

A ja sam opet samo spavala i sanjala. Sanjala sam da sam još dijete. Bolesno dijete s temperaturom. I grlobo­ ljom. Ležim u krevetu. Dolazi mama. U rukama nosi šalicu vrućeg čaja. I kolačiće. I sirup protiv kašlja. Nježno me 49

miluje po licu. I smiješi se. Ja ispijam čaj. Miriše na cimet.

I kolačići imaju isti takav miris. Još sam žedna. Jako, jako...

“Donijeti ću ti još čaja”, blago kaže mama. I nestaje.

A ja se budim. Budim se u krutoj sadašnjosti. Žedna sam k’o pas, trese me na sve strane, a njega još nema. Vani je već mrak, primjećujem. Jebeš takav život, kažem mirno sama sebi dok ulijevam u sebe već drugu litru vode.

Tko zna kad je sinoć došao, pomislila sam kad sam se već treći dan ujutro probudila sama. On je odlepršao na posao. Oprala sam se, objesila neke krpice na sebe i odlučno oteturala do obližnjeg hipermarketa. Prvo sam svratila u ljekarnu koja se nedavno ondje otvorila i pokupovala sve moguće antigripozne preparate koje mi je preporučila ljekarnica. Zatim sam kupila gotov ručak. Pečeno pilence i malo krumpirića pod pekom te jednu juhicu iz vrećice.

Jedva sam se dovukla doma, okupana bolesničkim znojem. Odmah sam posegnula za čudom nove antigripozne kolekcije, skuhala umjetničku juhicu i sve to skupa s piletinom i krumpirom, još vruće, sasula u sebe. Čak je ostalo i za njega. Mog dragog. Najdražeg.

“Pa ti si kuhala? Bolje ti je, vidim?” poslao je svoj glas prema spavaćoj sobi. “Mmmm, baš je dobro!” Čak je poslije i oprao suđe. Čula sam šumove i lupanje tanjura u kuhinji. To je bilo to.

Eeeee... ali danas ga je stvarno prekrndašio. Došavši kući, čim je vidio juhicu koju sam uspjela skuhati, započeo je priču o prekjučerašnjoj masaži.

“Znaš, kad ozdraviš, moraš ići na masažu. Obavezno!

Ma žena masira super. Ova nova, mislim. Strašna je. Za dvjesto kuna i sat vremena izađeš kao nov. Vidjet ćeš! Još smo i kavu popili. I tako, još malo, bla, bla, bla...”

50

A mogli ste još i ono obaviti usput... pomislila sam. Nisam mu ništa odgovorila. Samo sam se blago nasmiješila.

“Idem sad s Martinom na kavu”, rekao je kad je dobrano počistio tanjure. “A ti se čuvaj, da što prije ozdraviš!”

I tako. Što da kažem? Pospremila sam suđe, zamotala se u kaputić i izašla na terasu zapaliti jednu. Cigaretu. Baš mi je prijala. Znači, ide mi nabolje. Antigripozna kolekcija djeluje! Dok sam pušila, razmišljala sam o poklonu koji sam mu spremila za sutrašnji dan. Za Valentinovo. Kako mu nisam uspjela ništa kupiti, poklonit ću mu veliki zagrljaj uz duboki, najdublji sočan poljubac, prepun virusa gripe i svih popratnih nuspojava. Nadam se da će se virus uspjeti ugnijezditi u njegovom tijelu i veselo izrasti u pravu pravcatu gripu. A onda ću, dok on bude ležao i uzdisao bolestan u krevetu, konačno na poslu popuniti prijavnicu za seminar koji mi nude već neko vrijeme. Dok se budem pakirala i spremala na trodnevni put za Opatiju, možda mu budem ostavila u kuhinji termosicu s vrućim čajem.

Možda. O tome valja još razmisliti. Neka si onda zove onu maserku, koja kuha tako dobru kavu, da mu dođe skuhati čaj! Ali mislim da taj film ipak nećemo gledati. Jedino ako je dovoljno luda. No, to bih ipak prepustila njoj.

Cigareta je izgorjela, noć je čekala Valentinovo, a ja sam se vratila u stan. Popila sam još jednu dozu čarobnih lijekova. Netom prije nego što sam zaspala na kauču ispred televizije, pomislila sam kako je život zapravo simetrija i sjetila se one stare izreke: Sve se vraća, sve se plaća!

51

Petro, sestrin dečko

D

a mi sinoć Petro nije pomrsio sve konce, sada bih spavala poput bijele ovčice. Ne bih se ovako preznojavala, sklupčana u položaju fetusa, razmišljala je. Golom se stražnjicom još više prislonila uz Arnovo tijelo. San joj nikako nije dolazio na oči. Kao da se putem negdje izgubio. Slušala je Arnovo mirno, tiho disanje. Odavno je već plutao prostranim valovima sna. Uzdahnula je i zaključila da mora, da, baš mora, još jednom u glavi izvrtjeti jučerašnji dan.

Sram, taj strašan osjećaj, još uvijek je svom silom bio prisutan u njoj.

Jučer je bio četvrtak. Još jedan dan u nizu tjedna koji se polako približavao kraju. Da nije Arno nekoliko dana prije najavio svoj dolazak s broda, bio bi to sasvim običan dan. Ovako, bila je to sasvim drukčija priča. Priča puna uzbuđenja. Dolazi joj muž s broda nakon puna četiri mjeseca. Napokon. Tome se jako veselila. Koliko god život bez partnera pruža određenu slobodu, toliko opet život s voljenom osobom donosi osjećaj topline i sigurnosti. Toga je bila svjesna. Potpuno.

Ujutro je odradila prvu smjenu u bolnici. Na odjelu ginekologije gdje je radila kao medicinska sestra. Došavši kući, odmah se uhvatila posla. Trebalo je još toliko toga napraviti. Arno je trebao stići navečer, negdje između deset i jedanaest sati. Prema tome, može u miru popiti kavu. Presvukla se u udobnu trenerku i skuhala kavu. Dok je pila tu mirisavu vruću tekućinu, razmišljala je kojim će kolačem razveseliti svog dragog. Na kraju se odlučila za kolač od sira i borovnica. Uredila je spavaću sobu, presvukla bračni krevet i pustila unutra malo svježeg zraka.

52

Kad je završila s dnevnim boravkom, veselo je krenula u kuhinju. Izvadila je sastojke za pripremu kolača i krenula s poslom. Voljela je kuhati. Ne toliko za sebe, više za druge. Za Arna, za prijatelje koji su im dolazili u posjet. Kuhinja je božanski mirisala. Lilit je bila zadovoljna svojim poslom. Još malo pa gotovo, radosno je zaključila pogledavši u pećnicu. Dok je prala šarene zdjelice, žličice i nožiće ispod tekuće vode, zazvonio je mobitel. Možda je Arno... pomislila je. Na ekranu mobitela pisalo je debelim izduženim slovima P E T R O. O, svašta, otkud baš sad i on? upitala se i javila.

“Halooo, Lilit, Petro je. Upravo sam doletio iz Moskve.

Imam nekog posla tu u Splitu. Dolazim u grad za pola sata. Moramo se vidjeti. Moramo razgovarati”, navio se poput papige na vrlo dobrom hrvatskom s laganim ruskim naglaskom.

“Bok, Petro, drago mi je što te čujem, ali... Hmmm, malo sam u frci”, rekla je ljubazno Lilit. “Dolazi mi Arno kasno večeras s broda. Spremam stan. Navrati do nas, popit ćemo piće, pojest ćeš malo kolača pa se možemo usput vidjeti i popričati. Što se dogodilo?”

“A znaš... Kaja. Problemi, opet problemi. Treba mi tvoj savjet. Ne mogu doći do vas, rezervirao sam sobu u onom malom hotelu u Petrinjskoj. Ostajem jednu noć i sutra bježim za Zagreb. Molim te, dođi na sat vremena, pa nije ti daleko. Ako dođem do vas, neću nikada otići, a moram se naspavati. Lilit, hoćeš li se zaletjeti do hotela? Molim te, Lilit!”

“Dobro, ajde, hoću. Da je netko drugi u pitanju, iskreno, i ne bih”, rekla je malo nervozno Lilit. “Evo me za sat vremena. U sedam. Ok?” “Super. Kiss. Jedva čekam”, bio je zadovoljan Petro.

Kaja i Petro. Petro i Kaja. Problemi bez kraja. Kaja joj je sestra, a Petro Kajin dečko. Upoznala ga je prije deset 53

godina na jednom proputovanju kroz Rusiju. Točnije, u Moskvi. U jednom hotelu gdje je onda još radio na recepciji. Riječ po riječ i brzo su otkrili da Petro, između ostalog, govori čak i hrvatski. Kako i ne bi. Majka mu je rodom Hrvatica, iz jednog manjeg istarskog gradića. Koje li slučajnosti! Kaja i Petro bili su oduševljeni. Nastavili su s dopisivanjem preko mailova, čuli se i telefonski, dok Petro nije dobio posao u jednoj moskovskoj tvrtki koja se bavi uvozom i izvozom. Kao trgovački putnik. Srećom, posao mu je naveliko vezan i za hrvatsko tržište. Njihova je veza postala još čvršća. Samo se jedno pitanje stalno provlačilo kroz njihov odnos. Gdje će živjeti? U Zagrebu ili Moskvi?

Kaji se baš nije išlo u Rusiju, stalno se žalila da je prehladno. A Petro opet nije htio popustiti zbog natprosječnih primanja i dobro plaćenih dnevnica. I tako su se deset godina razvlačili između Zagreba i Moskve. Kaja i Lilit kao sestre nisu bile nešto naročito bliske. Možda zbog velike razlike u godinama. Lilit je navršila deset godina kada se Kaja rodila. Bila je u drugom svijetu. Na tinejdžerskom planetu. Male bebice baš je i nisu previše zanimale. Lilit se zato odlično slagala s Petrom. Mogli su satima pričati, imali su slične interese i mišljenja. Petro je bio baš cool, kako ga je Lilit znala ponekada pohvaliti u društvu.

Pogledala je na sat. Kazaljka se približavala sedmici. Pogledom je obuhvatila prostor oko sebe. Više ili manje, sve je, srećom, bilo spremno. Za njezinog Arna. Još tri-četiri sata i eto ga. Veselila se. Skinula je trenerku. Za tuširanje više nije bilo vremena. Obukla je traperice i majicu dugih rukava. Oko vrata je stavila ogrlicu od školjki, njezin vlastiti ručni rad. Nataknula je balerinke i zagrnula se svijetloplavim balonerom. Još torbica i ključevi od auta. Izletjela je poput bljeska. Bojala se da će kasniti.

Za pet-šest minuta bila je ispred hotela. Petro je stajao na ulazu i čekao je. Svijetla kosa, visok stas. Pravi Rus. Da. 54

To je on. Parkirala se u toj maloj uličici i pohitala prema njemu. Zrak je mirisao na more. Već se naveliko osjećalo proljeće.

“Lilit, draga moja! Izgledaš super, mačko!” čula je i našla se u Petrovu zagrljaju.

“Petro!” poljubila ga je u lice.

“Idemo unutra”, povukao ju je rukom za sobom.

Ušli su u mračno predvorje. Petro je nešto šapnuo djevojci na recepciji i strpao je ravno u dizalo. “Čekaj, pa zar nećemo ostati u baru, dolje?” začudila se Lilit.

“Ne. Htio sam da budem sami. U miru. Kupio sam bocu vina. Crnoga. Ok?” nasmijao se luckasto i nadodao: “Ne brini se, neću te pojesti.”

Soba je bila mala, s velikim, udobnim bračnim krevetom. Bilo je toplo. Osjetila je neku ugodu. Možda zbog prigušenog svjetla negdje na noćnom ormariću. Sjela je za mali stakleni stolić u kutu sobe. Petro je odnekud izvukao bocu crnjaka i dvije čaše. Stručno je otvorio vino napunivši im čaše.

“U zdravlje!” rekao je i uz smiješak joj dodao piće.

“U zdravlje!” uzvratila mu je smiješak. Popili su nekoliko gutljaja i Lilit je odložila čašu na staklenu površinu stolića.

“Onda? Što se opet dogodilo između vas dvoje? Moraš mi brzo ispričati. Mislim, drago mi je da smo se našli, ali nemamo puno vremena. Rekla sam ti, Arno dolazi za koji sat”, ispružila se na sjedalici i željno čekala što će joj to Petro ispričati.

“Ahhh, vječito natezanje. Znaš već. Kaja je nepopravljiva. Ali ipak je volim”, odgovorio je Petro i srknuo još jedan gutljaj. “Nego”, nastavio je polako, “htio sam ti reći još 55

nešto što ti već dugo želim reći.” Zatim se digao sa stolice i krenuo prema njoj. “Što to?” upitala je nekako nesigurno i srknula veliki gut­ljaj. Malo se uzvrpoljila. Odjednom je osjetila nekakvu napetost u zraku. Digla se i ona pogledavši ga skoro pa uplašeno svojim velikim sivkastim očima.

“Lilit”, nastavio je Petro pomalo nesigurno, “patim već deset godina. Otkada sam upoznao Kaju i tebe. Mislim...

Nemoj me krivo shvatiti, ali sviđaš mi se i hoću da to znaš. Imaš taj neki seksipil u sebi, nešto što me gotovo pa izluđuje. Ne znam, ne mogu ti to objasniti...”

Lilit je zastala. Nije mogla vjerovati svojim ušima. Napetost koja je poput naelektriliziranih oblaka visjela u zraku sve je više rasla. U trbuhu je osjetila nešto nalik škakljanju.

“Ali, Petro... Ok, sve to je ok. I ti si meni drag. Znaš to.

Ali ovo, ovo nisam...” nije uspjela završiti rečenicu. Petro joj je prstima zatvorio usta. Zatim ih je ponovo otvorio svojim poljupcem. Mislila je da će se onesvijestiti.

Odjednom, kao da su im sve kočnice popustile. Odjeća je frcala na sve strane. Vino je kolalo žilama. I umovima.

Utonuli su u krevet prepustivši se strasti. Ona iznenadnoj, on zatomljenoj. Dva tijela spojila su se u jednu cjelinu. Petro je bio dobar ljubavnik. Svršila je neobuzdano.

Vrhunac joj je bio razoran. Parao joj je utrobu. Bio je nalik davnoj eksploziji atomske bombe u Hirošimi.

Poslije je Petro ležao na krevetu. Ona je potrčala pod tuš. Pustila je ledeni mlaz vode na sebe. Poput slapa. Morala se probuditi iz tog sna. Još je bila opijena Petrovom strašću i vlastitim orgazmom. Ipak, nakon svega, počela je osjećati sram. Iz kupaonice je izašla zamotana u veliki bijeli ručnik izbjegavajući Petrov pogled. Skupila je odjeću i krenula natrag u kupaonicu. Brzinski se obukla. Vratila se 56

u sobu. Pogled na sat izazvao je u njoj val panike. Bilo je točno deset sati.

“Moram ići”, šapnula je Petru koji se se pridigao i zagrlio je.

“Ovo će biti i ostati naša mala tajna. Ništa se ti ne brini, Lilit. Nitko nikada ništa neće saznati.” Podigao je njezino lice prema sebi i zagledao joj se u oči. “Ispunila mi se dugogodišnja želja. Sretan sam”, nadodao je i poljubio je.

“Ovo se nije trebalo dogoditi. Znaš, nikada te nisam gledala na ovaj način. Kajin si dečko i toliko si mlađi od mene da je to... To je strašno...” kroz suze je izustila.

“Idem sad.” Navukla je baloner i pokupila torbu. Istrčala je u hodnik i brzim korakom napustila hotel. Dok je sjedala u auto, Petro je popio još jednu čašu crvenog vina.

Nakon svega, trebala mu je.

Nekako se uspjela sabrati. Bilo je deset i pol kada je stigla ispred zgrade. Prozori stana bili su osvijetljeni. Arno je već stigao. Sranje, sranje... pomislila je trčeći stepenicama prema stanu. Brzinski je izmislila opravdanje zašto ga nije dočekala.

“Ljubavi, pa gdje si ti?” zagrlio ju je Arno izljubivši je svu.

“Oprosti. Znam da nije u redu, ali morala sam odraditi drugu smjenu. Lidija me zamolila. Mali se razbolio pa...” i čvrsto ga je zagrlila. Svog Arna. Arna kojeg je prije nekih sat vremena izdajnički prevarila. Sramila se iz dna duše.

“Sve je u redu, ljubavi. Sada si tu. Sada smo zajedno”, smirivao ju je svojim dubokim, muževnim glasom. Duboko je udahnula i nastojala zaboraviti, bar na neko vrijeme, sve što se netom prije dogodilo.

Poslije su jeli kolače i pili vino. Ovaj put bilo je bijelo. I ljubili se do kasno u noć. Uz njezin sram.

57

Sada kada je odvrtjela film u glavi, odnekuda se lagano ušuljao san na oči. Prije nego što je zaspala, osjetila je kako joj niz bedro curi nešto toplo. Sjeme. Da. Bio je to mlaz sjemena dvojice muškaraca. U jednoj noći.

Prošlo je mjesec dana. Otprilike, valjda. Jedno jutro padala je kiša kao iz kabla. Lilit je slušala udaranje kišnih kapi po prozoru dok je čekala rezultat. Napravila je test za rano otkrivanje trudnoće. Nije mogla vjerovati. Bio je pozitivan. U četrdeset petoj godini konačno je ostala trudna.

Bila je presretna. U njoj raste dijete. Beba!

I tako sada u njezinoj utrobi raste malo biće. A uz njega raste i pitanje na koje nikada neće i ne želi znati odgovor.

Tko je zapravo djetetov biološki otac? Petro ili Arno?

58

Zobene pahuljice Čistilište

B

etina sjedi na bijeloj klupi u bijelo obojenoj čekaonici.

Na matiranom staklu velikim bijelim slovima piše KIRURGIJA. Jutros joj nema šetnje preko mosta ukrašenog prosinačkom maglom. Nema ni krafnice posute bijelim šećerom.

Prije nekoliko mjeseci Betina je donijela odluku. Srediti život. Od temelja. Od tamo gdje najviše smrdi. Od stražnjice. Imala je, naime, velikih problema s hemoroidima. Godinama. Trpjela je i trpjela... A onda je jedno jutro nazvala svog prijatelja mesara. Šala mala. Nazvala je svog prijatelja liječnika i dogovorila pregled.

Pregled nije bio ugodan, ali bolje je stvar spriječiti nego liječiti, zaključila je. Ubrzo je dogovorena operacija.

Iz razmišljanja je trgne ženski glas. Zovu je. Konačno. Čak se negdje u sebi nadala da su je zaboravili. Ipak nisu.

Sestra je ljubazna. Za Betinin ukus malčice i previše. To ne miriše na dobro, pomisli na tren.

Soba je mala, s dva kreveta. Oba su prazna. Tu je čak i televizija. I kupaonica. Betina načas pomisli kako joj se priviđa. Ugrize se za usnu. Istina je. Apartman, prođe joj glavom.

Pripreme počinju. Oblači pidžamu. Dolazi druga sestra.

Još ljubaznija od prve. Betina zna što je na redu. Jebeni klistir. Iznad wc školjke stoji rukama prislonjena na zid.

U anus joj uvlače tanko gumeno crijevo. Ajoj... Pune joj crijeva. Toplom vodom.

59

“O, my God!” promrmlja.

Eksplodirat će. Kada je gotovo, sjeda na školjku. A u crijevima... sodoma i gomora. Srećom, sve je brzo gotovo.

Osim smrada. Smrad vlastitih fekalija još dugo joj ostaje u nosu.

“U dva će vas operirati, draga”, kaže sestra. Treća po redu tog jutra. Najslađa. Poput kocke šećera. “Nemojte se bojati. Sve će biti u redu. Dobit ćete tableticu. Bit ćete sasvim smireni”, nadodaje. “I, draga, nemojte zaboraviti izvaditi pirsing. Da ne bude problema”, nasmiješi se.

O, jebi ga. I što još? pomisli Betina. Skine pirsing. Legne na krevet. Konačno malo mira. Tužan i jadan zvuk, proizvod njezinih praznih crijeva, širi se sobom. Gladna je. Kao vuk.

Zvoni mobitel. Zove je Ruđer. Ruđer Bošković. Ne onaj pravi, legendarni. Imenjak. Kolega iz ureda.

“Betina, jesi živa?” pita je.

“A pusti me, Ruđo moj. Jedva”, odgovara Betina.

“Da znaš, svi mislimo na tebe. Drž’ se”, nastavlja Ruđo.

“Hoću. Moram. Malo me strah”, priznaje Betina.

“Pozdrav od svih. A pogotovo od Miškeca”, čuje Ruđerov glas pomiješan s ostalim glasovima u uredu.

Ulazi sestra. Najslađa. Dodaje joj tabletu. Malu. Plavu.

Poput boje neba. Proguta je. S malo vode.

Potom se skida. Do gola. Najslađa je pokrije plahtom.

“Tako. Još malo pa će doći po vas”, kaže slatko Najslađa.

Betina ostaje sama. Vrijeme je za molitvu, ha, ha... pomisli. Plava tableta ne djeluje. Strah je sve jači. Prekida ga zvuk mobitela.

“Daaa?” javi se Betina ne gledajući čiji je poziv.

“Oprostite, Betina, Miškec je. Samo sam htio pitati kako ste? Ne ljutite se valjda?”

60

Betina kroz smiješak promrmlja: “O, Miškec, baš mi je drago. Evo, još malo pa dolaze po mene. I nemoj mi govoriti vi. Rekla sam ti sto puta.”

“Drž’te se!” uspije još čuti.

Dolaze po nju. Ona druga sestra po redu. U pratnji Najslađe.

Put do operacijske sale je kratak. Vožnja na krevetu niz hodnik, popraćena radoznalim pogledima ostalih pacijenata i eto...

Prebacuju je na operacijski stol. Uvlače iglu u venu. Osjeća lagani miris kave pomiješan s mirisom davno ugašene cigarete. Parni valjak lagano svira. Vesela ekipa spremna za operaciju u punom je sastavu.

Anesteziolog iznad nje stavlja joj masku na lice. Sestra pored njega ubrizgava joj sedativ.

Sve oko nje nekako je veselo i zeleno. Gubi se. Ne potpuno. Zadnje što čuje glas je anesteziologa: “Želim vam ugodan san. Uz Akija i Parni valjak. Vidimo se.”

Htjela se nasmiješiti. Nije mogla. Potpuno je nestala u tom zelenilu.

Pakao “Smirite se!” čuje sestrin glas. Otvori oči. Anđeo čuvar stoji pokraj nje. Najslađa.

“Koliko je sati?” upita Betina. “Četiri, draga”, šapne Najslađa.

Betina zatvori oči. Živa sam... pomisli s olakšanjem. Ponovo utone u san.

Pakao počinje sljedeće jutro. Nakon doručka. Dolazi doktor u pratnji Najslađe.

61

“Moramo vam skinuti dren”, kaže doktor bezosjećajno.

Betina skida donji dio pidžame. Najslađa je bode u stražnjicu. Doktor navlači gumene rukavice. Betina zažmiri.

Doktor izvlači dren.

“Aaaaaaaaaaauuuuuuuuuu...” Betina urla od boli. Nepodnošljive boli.

Nešto kasnije daju joj laksativ. Izmorena, utone u san.

Ručak prespava.

Kaktus. Na ormariću pokraj kreveta. Mali bodljikavi kaktus. Na stolici pokraj kreveta netko sjedi.

“Miškec, ti si?” iznenađeno progovori Betina.

“Da. Došao sam vas vidjeti Ne ljutite se?” zabrinuto je upita.

Betina se nasmiješi: “Ma ne. Ne ljutim se. Istina je da sam zabranila posjete, ali nema veze... I, molim te, nemoj mi govoriti vi.”

“Drago mi je. Jel’ te boli?” pita on.

“Mmmm... Jako”, Betina potvrdi. Osjeća jaku pulsirajuću bol u anusu.

“I ja imam problema s hemoroidima. Pijem Pilex. Jedem zobene pahuljice. Pomaže mi. Inače, dosta ljudi ima problema s time. Nitko ne voli pričati o tome. Ljudima je neugodno”, kaže Miškec.

“Da, istina je”, složi se Betina. “Ljudi su čudni. Sakrivaju svoje probleme. Ali zato vole raspravljati o tuđima.”

“Idem sad. Ako ti bilo što treba, zovi me”, spušta pogled ispod svojih kockastih naočala.

“Ok, thanks... I za kaktus”, zahvaljuje se Betina. “Pozdravi ekipu na poslu.”

On kimne, uz smiješak. Nestaje u hodniku, zajedno sa svojim kockastim naočalama.

62

Drag je, razmišlja Betina. Ima nešto na njemu što je privlači. Šteta što je deset godina mlađi od mene, pomisli.

Zatim je uhvati paklena nepodnošljiva bol. Mora na zahod.

Najgore tek dolazi.

“Sutra idete kući, draga”, veselo će Najslađa. “Tako kaže doktor.”

“Aha, znam”, kaže kiselo Betina. “Boli k’o sam vrag.”

“Znam, draga. Proći će. Za koji tjedan”, tješi je Najslađa.

Ujutro, nakon vizite, puštaju je kući. Uz naputke i ostala sranja. Umornu od svega. Dobro da može hodati.

Izlazi iz bolnice. Sada će popiti kavu. I zapaliti. Pa makar joj to bilo zadnje u životu.

Raj Probudi je zvono. Netko je na vratima. Navlači ogrtač. Tko je, da je... pomisli. Otvori vrata.

“Bok”, kaže Miškec. “Samo sam navratio. Da vidim jesi li dobro i treba li ti što.”

“Uđi”, kaže ona. “Boli me. Do ludila.”

“Pretpostavljam”, kaže on.

“Sjedni”.

Ona legne na kauč.

Zatim šute. Sunce se objesilo za prozor.

On prvi prekine muk: “Sviđaš mi se. Već dugo. Jako.”

Skriva pogled ispod kockastih naočala.

Ona se zacrveni. Od neugode. Proguta slinu. Zatim kaže: “I ti meni. Ali...” kratko zastane. “Pa jesi li lud, deset godina sam starija od tebe!” vikne napokon.

“Pa što to ima veze?” on će.

63

Ona šuti. Opet je boli. Napokon kaže: “U pravu si.”

Sada se on brine o njoj. Preselio se kod nje. Zajedno je lakše. Lakše se živi.

Betina ima osjećaj da je u raju. Lijepo joj je. Svaku večer zajedno gledaju crtane filmove. Oboje su ludi za njima.

Na malom stoliću pored njih stoji velika bijela zdjela.

Puna mlijeka i zobenih pahuljica. Pomiješanih sa suhim voćem. Zaslađenih pravim, domaćim ličkim medom.

64

Zdravo, fino, Čokolino! Mljac! Što se sada to događa?

B

etina je zbunjena. Već poduže vrijeme. Osjeća se poput nabujale, tek ispečene buhtle. Bez šećera. Udebljala se, iako u zadnje vrijeme malo jede. Navečer, dok Miškec i ona gledaju crtiće, uz obavezne zobene pahuljice natopljene u mlijeku, obično brzo zaspe.

Glavom joj putuju svakakve misli. Da nije bolesna? Ili, još gore, da nije sa svojih četrdeset godina polako ušla u klimakterij? Mjesečnica joj kasni. Ni sama više ne zna koliko. Kvragu, tko ide za time? Nije baš vodila računa.

Možda ne bi bilo loše da posjeti ginekologa, razmišlja, dok njezin Miškec, sklupčan poput fetusa, spava pripijen uz njezino tijelo.

U ponedjeljak ću posjetiti ginekologa, napokon odluči Betina. Zatim se polako prepusti umirujućoj bajkovitosti nadolazećeg sna.

U ponedjeljak, nakon kraćeg čekanja u ambulanti, sa zebnjom ulazi kod ginekologa. Malo joj je mučno, bit će da je to od straha.

Nakon pregleda doktor je smireno pogleda i ljubazno kaže: “Sve je u najboljem redu. Trudni ste otprilike puna tri mjeseca. Čestitam! Postat ćete majka. Za sada, s obzirom na vaše godine, sve je kako treba.”

Ona se ukipi. Još ne shvaća u potpunosti što je upravo čula.

“Dobro. Hvala, doktore”, kaže neodređenom bojom glasa.

65

“Dođite mi ponovo na kontrolu za mjesec dana. Otvorit ćemo trudničku knjižnicu”, na odlasku smiješi se doktor. “Čuvajte se!”

Kad izađe na ulicu, muka koju osjeća cijelo vrijeme zakipi. Ispovraća se. Prolaznici je gledaju. S prikrivenim gađenjem. Nije ju briga. U glavi joj bruji samo jedno pitanje: Što će reći Miškec?

“Moram ti nešto reći...” rekla je Betina stigavši kući, obavijena koprenom bljedila na svom ljepuškastom licu. Miškec digne pogled ispod svojih kockastih naočala.

“Reci, ljubavi. Blijeda si. Je li ti dobro?” on će.

“Ovaj, hmmm... Ja, ja sam...” promuca ona. “Što je? Ma daj, reci mi”, moli je.

“Trudna sam. Tri mjeseca”, ispali Betina kao iz topa, ne znajući kamo bi objesila pogled.

Miškec se zacrveni. Zatim problijedi. Potom kaže: “Presretan sam. Bog vas blagoslovio. Tebe i naše dijete.

Našu sreću.”

Uhvati je za ruku i poljubi je.

“Amen”, šapne sretno Betina.

Vjenčanje ili sranje?

Betina, sad već okrugla poput lopte, svakim se danom sve sporije kretala. Kada je ponovo bila na kontroli, ginekolog joj je rekao da nosi blizance. Dva dječaka, pokazao je ultrazvuk. Miškec i Betina nisu znali što bi od sreće.

Sljedećeg dana Miškec je donio veliku i ozbiljnu odluku.

Kako Betina više nije radila, nego je koristila trudničko bolovanje, jednog je jutra, kada je izašao poslom, skrenuo u zlatarnicu. Zatražio je od zlatara da mu izloži prstenje ukrašeno dijamantima. Birao je dugo i pažljivo. I na kraju 66

izabrao. Prelijepi zlatni prsten ukrašen tirkiznoplavim dijamantom.

“Nadam se da sam pogodio veličinu...” komentirao je Miškec dok mu je zlatar zamatao upravo kupljeni poklon.

“Nema problema, gospodine. Ako gospođi ne bude odgovaralo, slobodno se vratite. Učinit ćemo sve da gospođa bude zadovoljna”, slatko će zlatar.

Kasno popodne pretvaralo se u zvjezdanu večer.

Betina je ležala i tiho stenjala na kauču, okružena mnogobrojnim jastučićima koji su joj služili da lakše podnosi težinu tijela koja je iz dana u dan postajala sve veća.

Miškec je stao ispred nje držeći u ruci malu kutijicu presvučenu crvenim plišem. Otvorivši je, plava boja dijamanta ostavljala je odsjaj na staklima njegovih kockastih naočala. Šutjela je i samo ga začuđeno gledala.

“Udaj se za mene, Betina!” rekao je izvadivši prsten iz kutijice i stavio joj ga na prst. Betinine plave oči na trenutak su se stopile s tirkiznoplavom bojom dijamanta. Pogodio je veličinu prsta. Onako na ruci, prsten je izgledao veličanstveno.

“Ali, Miškec...” prošaptala je iznenađeno.

“Prosim te!” on će ozbiljno. Čelo mu se oznojilo.

Pogleda ga ravno u oči, kroz stakla kockastih naočala.

Osjeti da su djeca u utrobi nemirna.

Nasmiješi se.

“Hoću. Udat ću se za tebe. Volim te. Beskrajno.”

Odlučili su da će napraviti malo vjenčanje. Samo njih dvoje i kumovi, Ruđer Bošković sa suprugom. Kolege s posla. I nakon toga, večera. Betina je ionako već bila u zadnjem tromjesečju trudnoće. A blizanci sve nemirniji.

Napokon je stigao i taj sudbonosni dan.

67

Dok je svećenik čitao ženidbene zavjete, Betina odjednom osjeti kratku, ali oštru probadajuću bol u donjem dijelu kičme.

O, fucking life, što je sad ovo? upita samu sebe, da bi nakon nekoliko sekundi osjetila kako joj nešto mokro curi niz noge. Pa nisam se valjda popišala, za Boga miloga? Nakon toga osjeti još jaču bol koja nakon nekoliko sekundi opet prolazi. Shvatila je da joj je pukao vodenjak.

Uhvati je panika. Bol se ponovo vraća. Ovoga je puta još jača i duža. Kada joj svećenik uputi pitanje uzima li Miškeca za svog životnog suputnika u dobrome i zlu, umjesto mirnog i staloženog da glasno i uspaničeno zaurla: “Daaaaaaaaaa!!! Auuu, boli me!!! Rodit ću!!!”

Svi se ukipe, ne znajući u prvi tren što da učine. Prvi se snašao svećenik.

“U ime Oca, Sina i Duha svetoga, ajmo ovo završiti!”

Miškec se trese od uzbuđenja.

“Da! Uzimam Betinu za ženu”, kaže i prije nego što mu svećenik postavi to pitanje. Nakon toga uslijedilo je brzinsko stavljanje prstenja i potpisivanje vjenčanog lista, uza sve glasnije urlikanje jadne isprepadane Betine.

Umjesto da odu na večeru, brzinom pobješnjele munje uputili su se prema rodilištu. Betinini su trudovi postajali sve jači i nesnosniji. Ruđer je vozio dvjesto na sat, dok je Miškec imao osjećaj da nikada neće stići.

Silvija je neumorno vikala: “Diši, diši, duboko udahni, izdahni!” I držala Betinu svom snagom za ruku.

“Ne mogu više!” vrištala je u rađaonici histerično Betina, dok nije otrpjela i posljednji najjači trud.

Začuo se dječji plač. Prvi je izašao Ranko, a nekoliko sekundi poslije njega Danko.

68

“Čestitam!” rekla je s osmijehom na licu babica koja je porodila Betinu svima trima koji su uznemireno čekali ispred rađaonice. “Blizanci. Živi i zdravi. Deru se iz petnih žila! Bit će veselo!”

Tako je i bilo. Miškec i kumovi Bošković do ranih su jutarnjih sati slavili sve što ih je toga dana snašlo.

Stigavši konačno kući, ponosan i sretan što je postao tata, mamuran od pića, Miškec se, iscrpljen, srušio na krevet. Vani se upravo probudilo suncem ukrašeno jutro.

Brak ili mrak?

Blizanci su napunili godinu i pol dana. Nalikuju jedan dru­gome kao jaje jajetu. Betina je ponovo trudna. Ovaj put čekaju curicu. Tako je pokazao ultrazvuk.

U međuvremenu su prodali Betinin stan, uzeli veliki kredit i kupili poveću kuću. Miškec radi punom parom. Ne samo na poslu. Radi još i popodne. Privatno. Kod jednog odvjetnika. Troškovi života su porasli, a treba podmiriti i kredit. Betina se brine o blizancima. Dobra je domaćica i nježna majka.

Vrijeme leti poput zmaja kojeg Miškec pušta blizancima u šetnji kada puše vjetar pogodan za to. Betina se ponekad pita, onako usput, je li ovo, ovakav život, brak ili pak možda mrak. Rijetki su trenuci kada su svi zajedno.

Obično to bude nedjeljom navečer. Tada njih četvero uživaju u obiteljskom druženju i ljubavi, uz crtiće i Čokolino. Otkad imaju djecu, zobene pahuljice zamijenio je Čokolino. To je također zdravo i fino. Hvala Bogu, uza sve brige, živi su i zdravi. I problemi s hemoroidima su nestali. Zauvijek, iskreno se nadaju Betina i Miškec.

69

Novo doba Pomrčina sunca

K

ojom brzinom čovjek stari, najbolje se vidi po borama na licu. Betina ih sad ima već nekoliko. Stoga svako jutro, dok stavlja kremice na lice, pomno provjerava da se nije odnekuda nacrtala još koja. Nova mala borica kojoj treba još u samom početku zaustaviti širenje. Ali što je, tu je. Protiv vremena ne možeš, koliko god bi to htio. A i djeca su narasla. Blizanci Ranko i Danko završili su peti razred, mala Zora treći. Kako li je sve to brzo prošlo! Sve te godine, njihovo odrastanje, brak, rad, otplata kredita i, unatoč svemu, obiteljska sreća! Da, Betina je uistinu sve to vrijeme bila sretna. Sve do onog dana.

Bio je petak, kraj kolovoza. Betina se vratila s posla.

Prije nekoliko godina opet se zaposlila u staroj firmi. Neplanirano, ali dobro je došlo. Dočekali su je mir i tišina.

Djeca su bila kod none na otoku. Još nekoliko dana i vratit će se s ljetnih praznika. I onda, zbogom miru i tišini!

Miškec je trebao stići kasno popodne. Sa službenog puta.

Imala je dovoljno vremena da polako spremi ručak-večeru. Dok je kuhala, baš je razmišljala kako je njezin Miškec u zadnjih nekoliko mjeseci jako puno na tim službenim putovanjima. Istina, otkad je otvorio vlastiti odvjetnički ured, posao je cvao i zaista se nije mogla žaliti. Puno je radio, ali se i stalno žalio da je umoran. Ponekad joj ga je bilo žao, tog njezinog Miškeca. Uistinu se trudio. Kuhinjom su se širili zamamni mirisi njezinog kuharskog umijeća. Napokon je stigao i Miškec. Izgledao joj je nekako stisnut i zabrinut.

70

“Nešto ti se dogodilo?” pitala je Betina dok su sjedali za stol.

Podigao je pogled ispod svojih okruglih naočala. Više nije nosio kockaste. Izgledao je poprilično umorno.

“Nije. Ali... Poslije moramo razgovarati”, rekao je ozbiljno.

Betinu je oblio hladan znoj. Uvijek kada bi joj netko rekao moramo razgovarati, osjećala se loše. To nikada nije slutilo na dobro.

Jeli su u tišini. Kada su završili, sklonila je tanjure. Natočila je dvije čaše kao krv crvenog vina. Jednu za Miškeca, jednu za sebe. Sjela je za stol. Sunce se još koji trenutak zadržalo na obzoru, da bi zatim nestalo u zagrljaju prvog mladog mraka. Sve ju je to podsjetilo na pomrčinu sunca, kada sve na tren ostane bez boje i topline. Brrrr...

“I?” rekla je Betina.

Miškec je otpio veliki gutljaj i odložio času na stol. Tišina je grizla mrak. Mrak je grizao tišinu. Zatim se nakašljao i uhvatio je za ruku.

“Moram ti nešto reći. Ne mogu to više držati u sebi.

Lagati tebi, djeci i, na kraju, samome sebi”, izrekao je to beskrajno tužnim glasom.

Betina se sledila. Doslovce. Poput onih sladoleda koje drži u zamrzivaču, za djecu. Stisnula ga je za ruku. “Što se dogodilo? No, reci više, Miškec?”

Iz njega je izletjelo kao iz topa: “Betina, dogodilo se nešto strašno. Ja, ja... Ja sam se zaljubio. U Anitu. U onu moju pravnicu koju sam zaposlio prije dvije godine. Znaš je.”

Malo je zastao i onda nastavio: “Znam da to nije u redu. Ali ne mogu si pomoći. Ne mogu. Nije da te više ne volim. Zapravo, volim vas obje.”

71

Miškec je izgledao kao da će zaplakati. Betina je ostala bez riječi. Ono, kao da joj je mačka pojela jezik. Očekivala je svašta, ali ovo... Ovoga se trenutka možda negdje u podsvijesti, jednom, još davno, bojala. Najviše zbog razlike u godinama. Da će se to uistinu i dogoditi, ipak nije očekivala. Ali eto. Dogodilo se. Danas. Sada. Vani se već rastegnuo mrak. Trebalo bi upaliti svjetla, pomislila je. Nije se mogla pomaknuti. Samo je sjedila za tim stolom. Zajedno s Miškecom.

Prošlo je tako možda pola sata ili nešto malo više.

Odjednom se trgnula i izvukla svoju ruku iz njegove.

“Koliko to već traje?” upitala je ledenim glasom.

“Oko pola godine”, odgovorio joj je bezbojnim glasom.

Prije nego se izgubila u mraku, zasiktala je nalik ljutoj zmiji: “Nestani. Molim te, samo nestani.” Kada je ušla u sobu, zalilo ju je slap suza. Bacila se na krevet. Ajme meni! Što ću ja sada? Jadna sam, jadna... ponavljala je beskonačno i ispuštala nekontrolirane količine suza. Miškec je, nakon što je pokupio najnužnije stvari, izašao iz kuće. Bilo mu je teško. Ipak, osjetio je i golemo olakšanje. Kroz plač je čula lupanje ulaznih vrata i zvuk automobila. Izgubio se u vrućoj ljetnoj noći. Ona je i dalje plakala. Bez prestanka.

Sve do zore.

Kad se ruke slože, sve se može Na Betinin je zahtjev Miškec otišao po djecu kod none i sve im objasnio. Cijelu tu groznu situaciju. Na sreću, djeca su to nekako razumno prihvatila. Da, bila su to pametna djeca. Jedino ga je mala Zora zabrinuto ispitivala: “Hoćeš li nas posjećivati, tata? Možemo li nekada prespavati kod tebe?”

“Naravno, naravno”, Miškec je odgovarao i usput zahvaljivao Svevišnjemu da je sve tako dobro prošlo.

72

Betina se s vremenom malo pribrala. Sjela je s Miškecom za stol. Rastat će se. Dogovorili su se da će Miškec svaki vikend moći uzeti djecu i vratiti ih nedjeljom navečer. Osim u slučaju bolesti ili iz nekog drugog razloga.

Kuću je Miškec ostavio Betini. Još će to napismeno ovjeriti kod javnog bilježnika. A alimentaciju će ionako odrediti sud i centar za socijalnu skrb. Na kraju su svi bili zadovoljni. Ako se to tako može nazvati.

Novo doba Idu dani svojom ponavljajućom rutinom. Betinine rane polako zacjeljuju. Djeca rastu kao gljive nakon proljetne kiše.

Srećom, zdravi su. Dobro uče. Svaki vikend odlaze kod tate.

Miškec se u međuvremenu ponovo oženio. S onom Anitom.

Iz njegova ureda. Srećom, Anita voli njihovu djecu. A i djeca su nju prihvatila.

Betina osjeća da je došlo neko novo doba.

Upoznala je novog prijatelja. Nedavno. U banci. Kada je dizala kredit za novi auto. Zove se Branko. Udovac je. Istih su godina. I nema djece. Jako je pristupačan i ljubazan.

Zbližili su se dok je rješavao njezin zahtjev. Konačno je malo živnula.

Miškec svaku nedjelju oko sedam navečer doveze djecu. Po dogovoru. Nekad malo i ostane. Betini i djeci bude drago. Dečkima naruče pizzu. Obožavaju je. I dok dečki lupaju po kompjuteru gušeći se u komadima pizze, Zora i Miškec sjednu ispred televizora. Betina donese zdjelu s mlakim mlijekom u kojemu se tope zobene pahuljice. S komadićima grožđica i čokolade. Zora to jako voli.

I domaći lički med je tu. Betini se onda učini kao da je vrijeme stalo. Na jedan kratki, prelijepi trenutak. Samo njezin trenutak.

73

Margita

M

argita i ja. Ja i Margita. Ha, ha, ha. Dvije dugogodišnje prijateljice. Družimo se još od studentskih dana. Da. Zapravo, upoznale smo se na filozofskom fakultetu što smo ga obje nekako uspjele završiti u roku.

Tako sada ona predaje hrvatski na jednoj od zagrebačkih gimnazija, dok ja radim kao socijalna radnica na zavodu za zapošljavanje. Sve skupa nije baš nešto, ali kako kažu u današnje vrijeme, bolje išta nego ništa. Od nečega se mora živjeti. Snovi koje smo imale kao studentice već odavno su nestali, progutala ih je kruta svakidašnjica uz borbu za opstanak.

U kasnim smo četrdesetim godinama i unatoč svemu što nas je snašlo u životu, još uvijek dobro izgledamo. Pogotovo kada se malo bolje našminkamo i kada stavimo sunčane naočale. E, onda smo savršene. Nitko nam ne bi dao više od trideset pet. To ponekad dobro dođe, malo nam podigne samopouzdanje, dok ponekad vodi u vrlo nezgodne situacije.

Obje smo također rastavljene. Margita jednom, ja već drugi put. Bez treće nema sreće, znaju mi reći poznanici.

Više me nije briga. Iskreno, ne bih više. Dosta je bilo. Sasvim sam sretna sa svojim mačkom Jurom i povremenim druženjem s već odraslim sinom.

Međutim, situacija kod Margite malo je drukčija. Ona još uvijek traži svog muškarca iz snova. Vječita romantičarka! A i nema djece pa možda zbog toga. Nije mi to priznala, ali ja nisam slijepa. Vidim to, premda joj ništa ne govorim. Neka radi što hoće. Sama najbolje zna.

74

I tako se Margita i ja znamo naći barem jednom mjesečno na kavi. Obično to bude u jednom od kafića velikih trgovačkih centara. To nam je zgodno. Nakon toga prošećemo po trgovinama i usput ispeglamo karticu ako nađemo nešto što nam se sviđa. To se zove spajanje ugodnog s korisnim.

Tako je bilo i prošloga petka. Ujutro smo se čule telefonom i dogovorile susret u Arena centru. U kafiću pokraj ulaza. U pet popodne.

Stigla sam prva. Ukrašena špangicom u plavoj kosi i sunčanim naočalama. Bilo je poprilično toplo, u zraku je već pomalo mirisalo na ljeto. Sjela sam za prvi slobodni stol i naručila kavu. Pripalila sam svoju LD slim cigaretu i pratila kolutiće dima koji su bez traga nestajali pomiješani sa sunčevim zrakama. Mlađahni mi je konobar elegantno servirao kavu i pritom mi se ljubazno nasmiješio. Zatim je odlepršao. Margita je kasnila. Upravo sam htjela pogledati na sat kad se odjednom stvorila. Savršeno dotjerana, u novim srebrnim sandalama na svojim seksi nogama, iz kojih su virili crveno nalakirani noktići.

“Oprosti, stara, kasnim”, rekla je zadihano i sjela nasuprot meni. “Jedva sam našla parking.”

“Ma ok je”, rekla sam. “Bome si se sredila danas”, nadodala sam i još jednom pogledala njezine srebrne sandale.

“Ma nisam, draga. Sve je staro. Osim sandala. Njih sam kupila prošlog tjedna u gradu. Na sniženju. Prošlogodišnja kolekcija”, rekla je skromno i zavrtjela svojim seksi gležnjem.

“Sviđaju mi se”, rekla sam.

I zaista su mi se svidjele. I ja bih takve. Potpetica baš kakvu najviše volim. Idu na sve. Ali... Doma imam hrpu cipela. Ne dolazi u obzir. Uostalom, moram kupiti novi grudnjak. Pod hitno. Još danas.

75

“Čuj, neću moći dugo ostati. Moram poslije na rođendan kolegici s posla. Obećala sam. Nećeš se ljutiti?“ upitala me svojim nevinim glasićem i namignula konobaru.

“Nema veze”, rekla sam. “Idem poslije kupiti grudnjak.”

Dok je naručivala kavu i sok, pitala sam: “Nego, što ima novo kod tebe, Margita?”

“Pa zapravo ništa. Baš ništa. Posao, posao i opet posao”, odgovorila je i pogledala me svojim zelenim očima. Zelene oči i crvena kosa, to u kompletu zaista je krasilo moju Margitu.

“Nego, reci ti meni, stara, što ima kod tebe? Izgledaš sve mlađe i mlađe, mora da se netko zalijepio za tebe?”

“Ha, ha, ha...” nasmijala sam se. “L’Oreal i geni. E, da.

Tip na benzinskoj stanici, mulac od dvadeset pet godina, prije deset dana kada sam išla napuniti benzin... Imala sam sunčane naočale kad sam ga zamolila da mi napuni rezervoar i mali je valjda mislio da sam neka starija šiparica pa se sav rastopio. Poput majoneze. Da si ga samo vidjela. Ha, ha, ha... Pravi šok je uslijedio kada sam kod potpisivanja računa skinula naočale i stavila one za vid.

Da si samo vidjela reakciju! Izvaljala sam se od smijeha.

U sebi, naravno.”

“Mogu misliti”, složila se. Nasmiješila se i srknula kavu.

Elegantno, kako samo ona to zna.

Dok sam pripaljivala drugu cigaretu, primijetila sam kako za prazan susjedni stol sjeda mlađi muškarac. Pravi bombončić. Crna kratka kosa, lijepo muško lice, negdje pri kraju tridesetih. Vitak i mišičav. Namignula sam joj.

Margita se nakon nekoliko trenutaka diskretno okrenula i odmah vratila pogled prema meni. Činila mi se nekako blijedom.

“Je li tebi dobro?” zabrinula sam se.

76

“Da, sve je u redu. Samo ne znam što će ti taj lik. Mislim, mlad je, ne?” skoro pa je šaptala.

“Ma daj, samo sam se malo našalila”, rekla sam joj i duboko povukla omiljeni otrovni dim. “Znaš”, nastavila sam, “na fejsu mi se nabacuju neki mladići... Da ne povjeruješ. Zamisli, pošalje ti zahtjev za prijateljstvo pa te poslije preko chata bombardira forama tipa kako dobro izgledaš, jesi li usamljena, mogli bismo popiti kavu, hoćemo li se naći... Strava, stara. Lijepo im napišem neka malo bolje pogledaju moj profil pa će vidjeti da sam stara koka i da sam kao u vezi. I, naravno, ne tražim nikakvog frajera. Na fejsu sam radi druženja, a ne radi pronalaženja partnera.

Na kraju ni to ne pomaže. O, stara moja, kako znaju biti naporni. Do te granice da ih na kraju moram blokirati.

Stvarno, ovi mladi dečki danas nemaju granice.”

Margita je kimnula i rekla da može zamisliti, makar ona nije na fejsu. Ona je na Twitteru. A tamo baš nema takvih.

I dok sam ja dalje kukičala i plela svoju priču o još nekim sličnim iskustvima, Margita je postajala nekako nervozna. Frajer za susjednim stolom ispijao je pivu i prčkao po svom finom velikom mobitelu.

Kako sam konačno isplela sve svoje priče, Margita je počela pogledavati na sat. “Čuj, još malo pa ću morati ići. Pola sedam je. U sedam i trideset moram biti na Vrbiku.”

“Sve pet, draga. Samo ti daj. Ja ću još jednu zapaliti pa onda krećem u lov na grudnjak. I moram Juri kupiti papicu, inače će me živu pojesti kad dođem doma.”

Margita se digla i počela vaditi novčanik.

“Ne dolazi u obzir”, prekinula sam je odlučno. “Danas ja častim.”

“Dobro onda”, nasmiješila se i poljubila me u obraze. “Čujemo se. I hvala na piću.”

77

“Zabavi se. Čujemo se.”

I tako je Margita krenula prema parkiralištu. Pratila sam je pogledom. Zaista je dobro izgledala. Netom nakon toga ustao se i muškarac za susjednim stolom, ostavivši novčanicu na stolnjaku pokraj boce Stelle. Laganim je korakom krenuo Margitinim stopama.

Odlučila sam prije pokreta zapaliti još tu zadnju cigaretu. Ovako ili onako ću umrijeti. Jednoga dana. Pušila ili ne pušila. Povukla sam dim i pogledom odlučila provjeriti je li Margita stigla do svog auta. Da sam znala što ću vidjeti, ne bih nikada pogledala u tom smjeru. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima! Čak sam i sunčane naočale skinula. Sve u svrhu toga da budem uistinu sigurna jesam li dobro vidjela. A u daljini... imala sam što vidjeti. Vidjela sam Margitu i onog lika sa susjednog stola kako su se nasred samog parkirališta poljubili i uhvatili za ruke.

Mili Bože! Da, dobro sam vidjela, jer na daljinu još uvijek vidim savršeno. Na trenutak su zastali i lik joj je nešto šapnuo na uho, da bi poslije nestali. Najvjerojatnije prema Margitinu autu.

Ostala sam u šoku. Nepomično sam sjedila sve dok odnekud nije opet dolepršao konobar. Ne znam ni kada je cigareta izgorjela u pepeljari.

“Molim vas, ovo bih platila”, suho sam rekla. “I donesite mi još jedan dupli viski.”

“Dupli?” začuđeno me pogledao i otplesao za šank tek kada sam mu to odlučnim da i potvrdila.

Ma vidi ti nju, Margitu! Oličenje nevinosti! Rođendanska zabava, ha? kipjelo mi je u glavi. Gdje li ga samo nađe? Da nije možda na Twitteru?

Stigao je i dupli viskač. Malo sam promućkala led u čaši, pomirisala piće i uz jedan tihi uzdah: Jebeš sve! iz dubine duše drmnula ga na eks.

78

Crtice o...

Božićno pismo

M

ajko, mamice, od našeg zadnjeg susreta skoro pa će šest mjeseci. Ljeto je prošlo za tren, jesen se izgubila u kišnim oblacima, došla je zima. Bliži se kraj i ovoj godini. Nadolazeći nam blagdani, ogrnuti zlatnim ruhom, s mirisom cimeta i borovih iglica u zraku, donose onaj slatki ugođaj.

Dolazi Božić, mama.

Nažalost, nećemo ga, kao i u nizu proteklih godina, provesti zajedno. Nećemo zajedno ispratiti ni staru godinu. Životni putevi davno su nam se razdvojili.

Za mene je Božić vrijeme ljubavi, oprosta, darivanja. Za mene je Božić upaljena vatra u kaminu, okupljena obitelj za stolom. Toplina oko srca, osmijeh na licu mojih bližnjih, čarobni mirisi.

Sjećam se fotografija iz tvog djetinjstva koje si mi davno i s trunkom prikrivenog straha, da nas tata slučajno ne uhvati, tako rado pokazivala. Sjećam se tvojih debelih pletenica ukrašenih bijelim mašnama na prvoj pričesti. Pa slika s krizme i prekrasne bijele haljine koju si tom prilikom nosila. Sjećam se i radosti koju sam uspjela razabrati u tvom pogledu.

Mi Božić nismo slavili. Za nas on nije postojao. Znaš i sama. Zbog tate. Zbog njegovog posla. I politike. O tome se nije smjelo govoriti, kamoli otići na vjeronauk ili ponoćku. Znaš, zavidjela sam drugoj djeci na tome.

Sjećaš se, bor smo kitili tek nakon Božića. Obično bi to bila visoka, bahata jelka ukrašena velikim staklenim 81

kuglama i crvenom zvijezdom na vrhu. Ispod nje nalazile bi se srebrnim papirom omotane kutije sa skupocjenim drangulijama. Sve zajedno odavalo je dojam hladnoće i bezdušja, bez daška topline. I dandanas, kad se toga sjetim, prođe nešto, poput hladnih, prozirnih kocki leda, kroz moju dušu. Novu bih godinu obično dočekala sama ili s dadiljom koju bi tata unajmio za tu večer. Vas dvoje biste, po običaju, doček slavili negdje vani. Otmjeno, kako već i dolikuje toj prilici, okruženi tatinim partijskim prijateljima i njihovim pratiljama.

Volim te, mama. Volim i tatu. Volim vas oboje. Samo mi je žao da nikada nismo zajedno, kao obitelj, osjetili radost Božića i čaroliju koju on donosi. Ne krivim vas. Bilo je to takvo vrijeme. Bio je to tatin izbor.

Ovaj ću Božić provesti u zagrljaju svoje obitelji, tvojih unuka i praunuka Luke. Bit će nam lijepo. I toplo. Vatra u kaminu grijat će naša srca. Pjevat ćemo božićne pjesme.

Kućom će se širiti slatki mirisi kolača, tamjana i borovine. Kasno u noć uputit ćemo se na ponoćnu misu. I poslije toga usnuti miran, spokojan san. Tu ćeš večer biti u mojim mislima, mama. Moja će molitva biti upućena tebi. I sve najljepše želje spojene u njoj.

Znam da uspomene iz tvog djetinjstva i mladosti na taj dan još žive i da ih nosiš negdje duboko u svom srcu, kao što nosiš i ljubav prema mom ocu, meni, unucima i praunucima.

Htjela bih da konačno znaš što osjećam, htjela bih poželjeti ti po prvi put u životu da tvoja duša bude radosna i slobodna taj dan i sve dane do kraja tvog života.

Draga majko, mamice, kako sam te od milja znala zazvati, primi na dar svu moju ljubav koju ti šaljem ovoga Božića, zajedno s ovim pisamcem.

82

Sretan i radostan Božić svim srcem želi ti tvoja Zvjezdica P. S. Želim isto i tati, ali nemoj mu reći. Znaš i sama, možda bi se naljutio... Mislim da se još uvijek oprašta s prošlošću, na onaj svoj način.

83

Fotografija

K

rhkim rukama, posutim staračkim pjegama, teta Uršula odjednom je, odnekud, izvukla staru kutiju. Fini karton, pozlaćeni obrub na poklopcu, nagrižen zubom vremena. Kutija njezinih uspomena. Ukrašena ustajalim mirisom papira koji se poput dima nadvio iznad nje dok je uporno nešto tražila. Kasno popodne spremalo se ususret mraku. Ispijale su crnu kavu.

“Mogu li zapaliti?” upitala je Tina osjetivši kako joj pada razina nikotina.

Već dugo nije posjetila svoju dragu tetu Uršulu. Jutros, dok se spremala na posao, razmišljala je usput kako će ubi­ti predstojeće popodne. Odjednom, kao da joj je netko šapnuo u uho: Posjeti tetu Uršulu, bilo bi vrijeme... Da, bilo bi vrijeme. Toliko su lijepih trenutaka zajedno proživjele, toliko ju je toga naučila, a ona se ponaša poput sebične, nezahvalne kuje.

“Zapali, ali to ti nije dobro za ten”, prijekorno joj je odgovorila. “Samo jednu, neću da mi ovdje smrdi na te tvoje otrove”, nadodala je.

Napokon je izvukla tu staru crno-bijelu fotografiju. S nazubljenim obrubom.

“Pogledaj...” kazala je s nostalgičnim prizvukom u glasu dok joj je dodavala fotografiju. “Sjećaš li se?”

Sjećala se.

Na slici njih petero, uhvaćeni u zagrljaju prijepodnevnog sunca jednog ljetnog trenutka. Trenutka između svih onih trenutaka koji su se dogodili prije i poslije, koji se događaju neprekidno, za koje nismo svjesni da su se dogo84

dili, a već su nestali, odlepršali, izgubili se u svemirskom prostranstvu.

Terasa, Šibenik u cvijeću, jutro, šapat mora potkraj još uvijek vrućeg kolovoza te jedne davne godine.

S lijeve strane, na staroj drvenoj klupici, sjedi ona. Teta Uršula. Okićena sjajem mladosti. Odmah pokraj nje, nalik malom bijelom lanetu, nježna, pomalo stisnuta plavokosa djevojčica. Ona. Tina. Iza njih dvije, njezina majka čiji je ionako oskudni smiješak zapeo tko zna za koju zraku sunca, držeći se jednom rukom za svoj već pomalo zaobljeni trbuh u kojemu čuči sklupčani mali fetus. Onda tata. Visok, zgodan, crnokosi šmeker, pomalo otužnog pogleda.

Njezin dragi tata, uvijek spreman za ludosti, plač i pitanja svoje male, nježne djevojčice... Apsolutni životni zgoditak njezine majke, uz vječno neodgovoreno pitanje osjeća li i on to isto. Slijedi ujna Barica u trendi kupaćem kostimu, najseksipilnija mačka 60-ih godina koju je njezin ujak Marko, koji se na slici pomalo budalasto smijulji, mogao oženiti, onako mesnat, obdaren najvećom mogućom dioptrijom koja postoji. Šutke gleda i ne može vjerovati. Ne može vjerovati u što se pretvorio taj trenutak, u što ih je to život pretvorio.

Teta Uršula je gleda, osjeća njezin otužni pogled kao sjenu na njezinom već pomalo ispijenom licu.

Odjednom joj dođe da zaplače.

“Sjećam se...” šapnula je. Jer nije se usudila progovoriti glasno, svjesna da bi joj glas zadrhtao i ona, teta Uršula, to bi sigurno primijetila.

Fotografija je tu, još uvijek izgleda kao da je jučer snimljena, ali pita se u sebi što se to s njima dogodilo.

Teta Uršula je ostala stara cura. Dobrodušna stara cura, za razliku od onih koje nisu tako dobre, koje s vremenom postaju poput zločestih vještica. Ona nije takva. Nikada 85

nije ni bila. Kada nije radila, trošila bi dane u slikanju i mirisu uljenih boja, stvarajući bezbroj malenih, veselih slika kojima se divila, vješajući ih po zidovima svog malenog stana. Tina je voljela taj miris, te slike, kolačiće koje bi joj servirala kada bi joj dolazila. I onda bi satima pričale, a Tina bi se osjećala poput Blažene Djevice Marije jer je našla nekoga tko je spreman slušati sve njezine tajne i strahove, odgovarati na sva moguća pitanja, bezuvjetno joj se posvećivati. Bila je blaga i mila, poput Tinina oca, i takva je zauvijek ostala. Njezino utočište, melem za dušu, njezina draga teta Uršula.

Ona, Tina, tatino sunašce, ono malo lane, pretvorilo se u crnu ovcu, hodajući svojim izgubljenim, krivim putevima, tražeći pogrešne muškarce na onu foru: Skini me, jebi me, odjebi me, općenito nezadovoljna usranim životom koji si je priredila.

Ono što si skuhaš, to ćeš i pojesti, rekla joj je jednom zgodom majka dok joj se tužila, pa joj od tada nikada više nije palo na pamet da joj se povjeri.

Majka... Izgubila je onda taj fetus, umro je u njezinoj utrobi nekoliko dana nakon što su se fotografirali. Skončao je u jednom od odvoda ondašnje bolničke kanalizacije. A ona, majka, nije čak ni plakala, kao da je odahnula. Opet će moći raditi. Tina će ionako uskoro u školu. Jedna briga manje. U životu je važan novac, treba ga imati što više, jer bez njega si nitko i ništa, treba bilježiti svaki trošak, umjereno trošiti, stavljati novac na banku, uživati u toj lažnoj sigurnosti, biti netko i nešto, onda imaš ono što daje moć.

U trenucima odrastanja, kada ju je trebala kao zaštitnicu, kao nekoga tko će joj pružati sigurnost i toplinu, nikada joj nije smogla reći: “Tina, glavu gore, ti nešto vrijediš!”

Umjesto tih par riječi koje bi Tini značile više od svega materijalnog što joj je davala, uvijek se tužila kako je 86

neozbiljna, nepouzdana, neposlušna, kako će jednoga dana, bude li tako nastavila, sigurno završiti u popravnom domu. Da, rekla bi, ona osobno će se pobrinuti za to, a onda, što će potom svi ti ljudi koji ih znaju, njihovi prijatelji, poznanici, misliti i reći o njima, o jednoj tako finoj i uglednoj obitelji. I kakva će to biti nezapamćena sramota.

Tata je bio beskrajno tužan kada je beba umrla. Kao i Tina. Pogledi su im putovali jedan prema drugome, popunjeni suzama koje bi jezikom kupila sa svojih obraza uživajući u tom slanom okusu. Onda bi je, utjehe radi, uzeo za malenu ručicu i kupio joj veliku žutu kuglicu sladoleda od vanilije, da, sjeća se, samo da više ne bi kupila te slane suze s lica, da ih zamijeni slatkim okusom hladnog sladoleda. Šetali su se uz more taj dan, on je pričao priče, a ona bi svako malo zapitkivala o svemu i svačemu, pa i o tome zašto je beba umrla, a on, jadan, na kraju više nije znao ni što bi ni kako bi joj odgovorio.

Jednom, kada je već bila odrasla djevojka, rekao joj je, onako u povjerenju, samo između njih dvoje, da, rekao je kako nikada nije bio sretan s njezinom majkom, da mu je žao zbog toga, a ona mu je odgovorila: “Ma daj, tata, nemoj biti tužan, nisam ni ja sretna sa svim tim mojim muškarcima. Nismo ti i ja rođeni pod onom sretnom zvijezdom, mi nikada nećemo biti sretni, to je jednostavno tako, tata.”

A on bi se, napola u suzama, opravdavao jer je morao toliko puno raditi i putovati, da mu je beskrajno žao što nije imao više vremena za nju jer ga je, nesretan do boli, trošio u zagrljajima drugih žena koje su padale na njegov neodoljivi šarm. Govorio je kako si to nikada neće moći oprostiti. A ona bi mu opet rekla: “Ah daj, tata, znaš da te volim, da te razumijem, nemoj si zagorčavati život jer to sada zaista više nema smisla. Što je bilo, bilo je.”

87

Danas je tata, jedini muškarac kojeg je Tina u tom jadu od života istinski voljela, na samrti. Alzheimerova bolest izjeda mu mozak, polako, ali sigurno, poput savjesti. Rekao joj je liječnik, nema mu spasa. Draga moja, to vam je tako, tako vam je to... I sada, kada ga posjećuje u Domu za stare i nemoćne, dok ga gleda onako starog, zgrbljenog, izgubljenog u vremenu i prostoru ovog usranog svijeta u kojem se istopila njegova mladost, najbolje godine, puca joj srce od silne i neizlječive boli i ljubavi prema tom starcu, njezinom ocu, koji nije u stanju prepoznati svoju rođenu kćer, svoju Tinu.

Gleda na slici ujnu Baricu. Kroz godine se ocijedila, kao prazne boce vina koje je ispijala u velikim, neograničenim, crvenim količinama, žaleći se kako ne može imati djece, kako je jadna i zato mora piti, da zatomi tu svoju golemu bol od koje ju nitko, osim tog prokletog alkohola, ne može spasiti. Oslanjajući se na šankove nepoznatih kafića u koje je zalazila, kako je ujak Marko ne bi mogao tako lako pronaći i poslije je zbog toga na mrtvo izudarati. Od one seksi mačke pretvorila se u staru pijanicu koja je Tinu, iskreno, nervirala tim svojim pričama o neispunjenom majčinstvu kada bi povremeno svraćala kod nje na ručak, prije škole, dok je još bila trijezna. Njihov se odnos nikada nije pretvorio u bliskost, možda ju je ponekada čak i malčice mrzila, jer Tina je bila nešto što ona nije imala, dijete za kojim je toliko čeznula.

Eno ih, još su živi, unatoč svemu, zajedno u Domu za stare i nemoćne, ona napola luda zbog prisilne apstinencije, s rakom crijeva, a on nesretan zbog svih onih batina koje joj je udijelio. Sjedi u staroj fotelji, danima, mjesecima, tražeći one sitne trenutke sreće, u teškoj depresiji s kojom se bori već godinama. Zapravo, sada, kada se Tina osvrnula u prošlost, mogla ga je čak i razumjeti, mogla je shvatiti sve one batine koje joj je, onako ponižen, dijelio 88

tijekom svih tih godina zajedničkog života, nesretan kao i ona, na dnu dna, dok ju je pronalazio u društvu pijanih tipova kojima se povjeravala, koji su možda imali namjeru povaliti je, jer bila bi istinska šteta ne povaliti tako seksi mačku, pa makar i pijanu do besvijesti. Žalila ga je i voljela na neki svoj način, bez mrvice osude.

Milovala je Tina pogledom tu fotografiju u ruci, milovala taj trenutak prividne sreće. Ruka joj je drhtala, cigareta među prstima davno je izgorjela.

“Idem sada”, kaže naglo teti Uršuli i spusti fotografiju nazad u njezine krhke ruke.

“Dobro, mala. Dođi opet, nemoj da prođe godina. I čuvaj sebe, nemoj toliko pušiti, rekla sam ti već, to ti nije zdravo.”

Baš me sjebala s tom fotografijom... mislila je Tina u sebi dok je izlazila na ulicu. Dobro je što nemam vlastito dijete.

Dijete koje bi možda patilo uz ovakvu osobu poput mene. Ubijenog samopouzdanja, vječito nezadovoljnu, tražeći se u lažnim ljubavima koje sam mijenjala i bacala. Nesposobna da nekome darujem istinsku sebe. Tinu. Onu koja je oduvijek vapila za majčinom ljubavlju, a nije joj bilo dano da je osjeti. Kakva bih ja to majka mogla biti? Zar je to sada, u ovom trenutku, uopće važno?

Osjeti neodoljivu potrebu za cigaretom i muškarcem.

Bilo kojim. Sada, što prije, to bolje. Pripaljuje i vadi mobitel. Dok bira po imeniku sretnog dobitnika noćašnjeg seksa, stiže joj poruka. Povlači jako i halapljivo zadnji dim, kao da podsvjesno osjeća kako će joj već u sljedećem trenutku očajnički zatrebati ostatak tog otrovnog smeđeg dima. zbog kojeg joj zubi gube bjelinu, pluća polako, ali sigurno umiru, a usta smrde poput kante za smeće.

Poslala ju je mama. Što sada ona hoće? pita se, neodlučna bi li je uopće otvorila. Prošlo je bar šest mjeseci otkako se nisu ni čule ni vidjele. Sigurno je neko sranje u pitanju.

89

Njuši, predosjeća i odluči. Briše neotvorenu poruku. Baca opušak. Lista dalje po imeniku. Stane na slovu F. Feliks.

Da. Prošlog su puta u strastvenoj igri tjelesnih užitaka slomili podnicu njegovog bračnog kreveta.

90

Maks

N

ajdraži moj, prošlo je već neko vrijeme otkada više nismo zajedno. Često mislim na tebe, Maks.

Onoga dana kada smo se zauvijek rastali, bila sam previše uzrujana da bih ti mogla šapnuti još tih nekoliko riječi koje sam ti namijenila za kraj. Osjetila sam također i tvoju uzbuđenost pa zbog toga pogotovo nisam mogla izustiti ni riječ. Samo sam osjećala veliku debelu knedlu u grlu koja me gušila i nije mi dala normalno disati. Možda je u tom trenu bio dovoljan samo moj snažan zagrljaj. Dok sam te grlila, osjetila sam kako ti srce ubrzano lupa, htjela sam zadnji put osjetiti tvoje, tako mekano i podatno tijelo kojim si me toliko puta grijao kada mi je bilo hladno, koje mi je u tamnim noćima pružalo nekakvu sigurnost i osjećaj da nisam sama.

Nikada neću zaboraviti dan kada smo se prvi put sreli. Bio si u društvu svog brata, jedinog člana svoje brojne obitelji s kojim si još uvijek živio zajedno. Bili ste slični jedan drugome, jednako lijepi, dragi i zabavni. Mogla sam birati između tebe i njega. Ali onda se dogodilo nešto presudno. U jednom trenutku pogledi su nam se sreli. Kad sam zaronila u tvoje prekrasne smeđe oči, čija se boja prelijevala iz tamnije u svjetliju, pa opet iz svjetlije u tamniju, pogled ti je isijavao neku neobičnu toplinu. Ostala sam očarana, više nisam imala razloga razmišljati koga ću izabrati. To si mogao biti jedino ti, Maks.

Kada smo počeli živjeti zajedno, trebalo nam je neko vrijeme da se priviknemo jedan na drugoga. Trebalo je promijeniti neke navike, shvaćanja, ponašanje, svatko sa svoje strane. Istina, ja sam se lakše i brže prilagodila tebi nego 91

ti meni, što mi je bilo i logično. Ponekad si bio pravi macho man, pomalo divlji i svojeglav, ali brzo si shvatio da tako neće moći pa smo se na kraju ipak uspjeli sve dogovoriti.

Ma da, znam, ljubavi, da si ponekad, kada ne bih bila kući, radio neke stvari s kojima se ja najvjerojatnije baš i ne bih složila.

Kako je teklo vrijeme, naše je prijateljstvo preraslo u ljubav, a naša je ljubav postajala sve dublja i dublja, pretvarala se u nešto istinski i bezuvjetno, kako s moje, tako i s tvoje strane. Skoro pa više nismo mogli jedno bez drugog.

Nikada neću zaboraviti tvoju bezgraničnu strpljivost dok sam učila za državni ispit, onako glasno, ponavljajući ri­ječ po riječ koju bih prethodno pročitala. Da sam ja slušala tebe, vjerojatno bih već odavno poludjela.

Pa onda, sjećaš se, ljubavi, kako sam se zabrinula kada si se u svojoj beskonačnoj proždrljivosti prejeo pilećih odrezaka... Cijeli dan ti je bilo jako loše, čak si i povratio u par navrata, dok sam ja bespomoćno cupkala po stanu, ne znajući što mi je činiti da ti bude bolje. No, na kraju je ipak sve dobro završilo.

Znam da si se ljutio kada sam kasnila s posla kući ili kada bih zaglavila sa svojim frendicama vani do kasnih jutarnjih sati, onako pomalo zaudarajući na alkohol. Taj miris baš i nisi obožavao.

A i ja sam se naljutila na tebe u par navrata kada bi jednostavno nestao, izgubio se svojim putevima za koje nisam znala, ali sam pretpostavljala kamo vode. Znala sam da me povremeno varaš, ali tvoj seksualni nagon bio je jači od tebe pa sam se nekako pomirila s time. Dok bih te čekala da mi se vratiš, ljutnja bi polako prerasla u brigu, pa bi se briga pretočila u suze, a onda, evo tebe natrag. U trenu bi sva ljutnja nestala, samo bih te jako privila uza sebe i strasno te poljubila.

92

Neću zaboraviti ni naše večernje lijeganje na počinak.

Ti si uvijek bio prvi u krevetu. Udobno bi se namjestio čekajući me, dok sam ja u kupaonici završavala svoje večernje dotjerivanje. Onda bih onakva, sva mirisava, legla pokraj tebe, stavila ti ruku ispod glave i lagano nas pokrila, da nam ne bude hladno. Obično bismo brzo zaspali, privijeni jedno uz drugo, hrčući baš onako kako hrče stari bračni par.

Dani, mjeseci i godine su prolazile, jedna za drugom, a da nismo ni primijetili kako vrijeme brzo ide uzimajući svoj danak. Prošlo je trinaest godina našeg zajedničkog života. Oboje smo pomalo ostarjeli, samo što se to na tebi odrazilo više nego na meni. Postao si sve sporiji, ljeniji, sve više i više si spavao. Znala sam da voliš komotan život, ali to je ipak bilo previše. Tvoj nekada tako elegantni hod pretvorio se u teturanje, tvoje prekrasne smeđe oči počele su gubiti sjaj, kao što sunce na zalasku gubi svoj žar. Znala sam da tome nisu krive samo godine, slutila sam da se iza toga krije još nešto. Bolest.

Doktor je, nažalost, potvrdio moja predviđanja. Preostalo ti je još malo vremena. Uredno sam ti davala lijekove koje je doktor odredio. Nažalost, nije ti bilo bolje. Činilo mi se da svakim danom sve više i više blijediš i nestaješ.

Na kraju sam odlučila. Noć mi je prošla u razmišljanju.

Više nisam mogla gledati tvoje propadajuće tijelo, tvoju od bolova izmučenu dušu, tvoje patnje.

Ujutro sam te zamotala u toplu dekicu, stavila u košaru i teškim srcem krenula putem veterinarske ambulante.

Suze su mi same klizile niz obraze dok sam s tobom, zamotanim u dekicu, privijenim na prsa, ušla u ambulantu.

Srce ti je kucalo svom snagom, znala sam da znaš da je došlo vrijeme našeg rastanka. Knedla u grlu mi je rasla, mislila sam da će eksplodirati, a i ja zajedno s njom.

93

Doktoru nije trebalo ništa objašnjavati. Sve je bilo jasno, kao nebo nakon obilne kiše. Nježno sam te predala veterinaru u ruke, poljubila u tvoje mačje obraze i htjela sam ti šapnuti par riječi. Ali nisam više imala snage.

Zato sam ti, najdraži moj, napisala ovo kratko pisamce.

Pročitat ću ti ga jednom, kada te opet posjetim u tvom polju lavande u kojem, uz cvrkut ptica, sanjaš svoj vječni mačji san. Želim ti se zahvaliti na prekrasnih trinaest godina koje smo proveli zajedno u dobru i zlu. Zauvijek ćeš ostati u mom srcu, moje zlato, moj mačak Maks.

Na kraju, želim ti samo još reći da si kojim slučajem bio ljudsko biće, muškarac, rado bih se udala za tebe. Bili bismo savršeni bračni par, čvrsto spojeni u zajedničkoj bezuvjetnoj ljubavi.

Tvoja Andreja

94

Moj muškarac

O

va će se priča nekome učiniti pomalo neobičnom, nekome smiješnom, a netko će možda pomisliti, pogotovo u ova današnja feministička vremena, a luda li je ova...

Dobro. Nije ni važno. Htjela sam, ukratko, svoje misli i osjećaje prema mome muškarcu prenijeti na papir i podijeliti ih s vama.

Kao dijete, iako sam imala obitelj, osjećala sam da u toj obitelji nešto nedostaje, pa sam kao djevojka pokušala to ispraviti osnivanjem vlastite.

Već nakon kraćeg vremena vidjela sam da se moja želja nije u potpunosti ostvarila, no ipak sam ustrajala u braku. Očito s pogrešnim muškarcem. Zbog djece, nade da će na kraju sve dobro završiti. No, to se nije dogodilo. Moji su se snovi raspali, ostala su mi već skoro odrasla djeca i neograničena sloboda koja me, nažalost, nije ispunjavala.

Onda se neočekivano, onako iznenada, pojavio ON. U početku, našem druženju nisam pridavala neki dugoročni i duboki smisao, ali kako je vrijeme odmicalo, stvari su se bitno mijenjale.

Našla sam muškarca koji u moj život unosi smisao svim svojim bićem, dušom, svojim mislima, svojim djelima. Svako jutro kada se probudim uz njega, sada imam osmijeh, svaki dan proveden s njim učini me sretnom, navečer kada legnem uz njega i osjetim dodir njegova tijela, ja sam spokojna.

Volim slušati njegov glas kada priča, dodir njegovih mekanih ruku na svom dlanu, naše šetnje po gradskoj rivi u kasnim subotnjim jutrima...

95

Volim ga i volim se brinuti za njega. Volim mu kuhati, izglačati košulju za njega, ugađati mu u sitnicama što ga usrećuju. Sretna sam i ja jer mi uzvraća jednakom mjerom, na svoj način.

On je moj muškarac i smisao moga života. Ponosim se njime, volim ga i poštujem jer je svojim ponašanjem to i zaslužio. I ako me ikada bude pitao hoću li se udati za njega, moj će odgovor biti: DA!

96

Moj vikend

K

ako je ugodan osjećaj koji me obuzme petkom, nakon završetka radnog vremena, dok zatvarajući vrata ureda pomislim da je toga trenutka za mene počeo vikend, donoseći mi dva slobodna dana s kojima mogu raditi što god poželim. Istina, svaki vikend nosi i obaveze koje nisam uspjela riješiti tijekom tjedna. Uglavnom je to kupovina namirnica na tržnici i uređivanje stana. Velika je razlika kada se ujutro probudiš opušten, bez budilice, znajući da će ti dan proteći bez uobičajenog stresa, dok pomalo ispijaš kavu, sam ili u društvu dragih ti osoba kojima si namijenio djelić svog slobodnog vremena. Poslije slijedi spremanje ručka, u čemu uživam, obiteljski objed, popodnevno odmaranje, čitanje knjige, šetnja u prirodi...

Lijepo. Zadovoljna sam.

Ali često mi misli pobjegnu u dane rane mladosti, na vikende provedene kod bake i djeda na selu. Nisu imali veliko imanje, tek kuću s povećim vrtom sezonskog povrća i malim dvorištem koje se stapalo sa šumom u pozadini.

Usred dvorišta stajala je velika trešnja čija bi nas krošnja ljeti svojim zagrljajem štitila od vrućina. Bilo je tu malih pilića, nekolicina kokoši i veliki šareni pijetao. Moj pijetao s kojim bih trčkarala po dvorištu dok se ne bih spetljala u lanac kojim je bio vezan pas, vjerno čuvajući kuću.

Promatrala bih baku i djeda dok su obavljali svakidašnje obaveze, brinuli se za mene, u međusobnom skladu proživljavali svoje stare dane, učili me stvarima koje su mi bile nepoznate. A tu su i nezaboravne večeri koje sam, umorna od igre u prirodi, završavala u njihovom brač97

nom krevetu, osjećajući se sigurnom i voljenom, tonući ususret svojim dječjim snovima.

Danas bake i djeda više nema, nema ni kuće, dvorišta ni trešnje, ali ostale su uspomene na vikende koji su neizbrisivo uljepšali dane moje mladosti.

98

Odluka

P

ostati majka, biti dobra majka, velika je odluka. Niz no­vih iskušenja, odricanja, bezuvjetna ljubav. Kako će proći trudnoća, hoće li se dijete roditi zdravo? To su rizici koji nas prate kao nevidljiva sjena, ali ipak ih prihvaćamo kao kruh naš svakidašnji.

Jednom davno našla sam se u situaciji kada sam trebala odlučiti hoću li postati majka, hoću li se moći nositi sa svim radostima i brigama koje majčinstvo donosi. Bila sam još jako mlada, puna života, planova, otvorena za sve što život nosi u svojoj šarenoj košari. U to vrijeme pojavili su se neki zdravstveni problemi. Obavila sam niz pretraga, bila sam i na rendgenu tijekom kojeg sam, zbog nepažnje medicinskog osoblja, bila izložena izravnom zračenju u trbuh. Nalazi su bili uredni, stanje se popravilo. Potom sam saznala da sam trudna. Bila je to u prvi tren prekrasna vijest kojoj sam se iskreno radovala.

Ali... Nadvila se crna sjena sumnje moga ginekologa koji je, nakon što sam mu spomenula nezaštićeno zračenje, bio odlučno protiv toga da zadržim dijete. Postojao je rizik da plod bude oštećen, s mogućim tjelesnim anomalijama.

Dao mi je par dana da razmislim hoću li zadržati dijete i prihvatiti postojeći rizik. Bilo mi je jako teško donijeti tu odluku. Ostala sam sama. Morala sam je donijeti sama.

Ipak, odlučila sam da ću, unatoč svemu, postati majka.

Zavoljela sam to malo biće u svojoj utrobi od prvog trena.

Ljubav prema tom, tek stvorenom životu bila je jača od svega. Bila sam spremna na sve.

Vrijeme je odmicalo, trbuh se zaoblio, dijete u meni je oživjelo... Nada da će sve dobro završiti nadjačala je strep99

nju. Ona se pritajila. Nekako sam je uspjela zatomiti, potisnuti, misliti pozitivno.

Kada sam čula liječnikove riječi: Čestitam! Dobili ste prekrasnog zdravog dečkića teškog 4500 grama! i primila dijete u naručje, prepustila sam se neizmjernoj radosti.

Od tada, majka sam danas već odraslog, zdravog, samostalnog sina. Sretna sam što ga imam. Sretna zbog našeg toplog odnosa i svoje davno donesene odluke o majčinstvu, unatoč svim strahovima koje sam prošla tijekom trudnoće. Imam nešto što se nigdje ne može kupiti. Nešto što nema cijenu. Ljubav i prijateljstvo mog djeteta.

100

Oprost

J

ednom, bilo je to davno, umrlo je nešto u njoj. Nešto što još nije ni znalo da postoji.

Jedan mali život koji se tek stvorio. Koji se nadao. Kojmu je njezino tijelo bilo kolijevka. Kolijevka nade, topline, očekivane ljubavi. Kolijevka života. Život koji još nije ni počeo, a već je bio osuđen na propast. Na uništenje. Na smrt.

Ali ne i na zaborav.

Mislila je na taj život u sebi. U svom tijelu, u svojoj utrobi. Svako jutro. Svaki dan. Svaku noć.

Osjećala je to malo biće kako raste. Kako nježno crpi njezinu snagu. Kako se nada životu. Iz dana u dan. I kako je moli. Moli za njezinu ljubav. Moli za malo nježnosti.

Zapravo, moli za svoj život.

Danima je razmišljala. Glava joj je bila prepuna svakakvih misli, duša izgubljena, lutajuća u nekakvom očaju, ispunjena strahom i tugom.

Znala je što treba učiniti. Ali nije mogla. Molila se da joj Bog oprosti jednoga dana, ako se to oprostiti može. Bilo je previše razloga, razloga za smrt.

Otišla je tamo. Jednog ranog ljetnog jutra. Tužnog jutra.

Tamo gdje male duše odlaze u vječnost. Gdje male duše očajnički mole za svoj život. Gdje male duše nestaju zauvijek.

Tog je dana umrla i njezina duša uz pupoljak koji se tek počeo pretvarati u cvijet. Život koji je trebala čuvati, za koji se trebala brinuti. Dati mu ljubav. Vjeru. Nadu. Sebe.

A ona je taj pupoljak pogazila. Uništila ga. Ubila.

101

Ubila je vlastito dijete.

Godine su prošle. Još uvijek se moli za oprost. Ni u što više nije sigurna. Osim u to da sama sebi nikada neće moći oprostiti.

102

Prijateljica

U

mnoštvu više ili manje dragih mi prijateljica, izdvojila bih jednu koja je zaista posebna.

Ugodne je, pomalo ekstravagantne vanjštine koja joj daje poseban šarm, čime me odmah osvojila. Posjeduje nešto što se danas rijetko može pronaći u jednom prijateljskom odnosu. Nešto između bezuvjetne ljubavi i predanosti.

Poput melema na usnama, njezina beskrajna predanost meni nema granica. Ona ne samo da je moja najdraža prijateljica, ona je poput police koja nikada neće pokleknuti pod teretom što ga nosi, poput stalka na koji slažem svoje dojmove, svoje strepnje, svoje osjećaje. Uvijek je tu kada je trebam. Svojim plavim očima upija moje riječi, pažljivo prati moje pokrete, moje raspoloženje. Mogu joj reći što god poželim. Baš sve. Sve svoje skrivene tajne, strahove, nade... Mogu plakati, mogu vrištati, smijati se, biti vesela, sretna, pomalo luckasta... Svojim riječima vodim je prostranim hodnicima života, popločanim brojnim usponima i padovima svakidašnjice. Ja pričam, ona sluša. Nitko osim nje, nikada, nije me slušao takvom predanošću, znatiželjom i mirom.

Navečer, kada padne mrak i teret odlazećeg dana polako, ali sigurno donosi umor, dok se spremam na počinak, sretna sam. Sretna sam jer pod rukom osjećam njezino meko sivo krzno dok mi sklupčana leži u krilu i zadovoljno prede. I nisam sama. Ona je tu. Moja mačja prijateljica, moj ženski oslonac. Moja Tara.

103

Savršen dan

O

, Bože! promrmljala sam nekoliko puta tog proljetnog subotnjeg jutra, sama u stanu koji je vapio za redom i čistoćom, s krpom u ruci, usred dnevnog boravka, bespomoćno promatrajući nered oko sebe. Posvuda odjeća, krpice, novine, svakojaki ukrasi, figurice, svijećnjaci, uvelo cvijeće... Katastrofa! A o prašini da i ne govorim...

Sjela sam na kauč zagledavši se kroz prozor. Dan je bio lijep, sunčan, nabijen pozitivnom energijom. Savršen dan da kažem zbogom... nekim stvarima. Nisam dugo sjedila, brzo sam razmislila i odlučila.

Iz ormara u hodniku izvukla sam dvije prazne kartonske kutije i crne vrećice za smeće pa krenula natrag u dnevni boravak. Počela sam čistiti. S regala i polica posložila sam sve na pod i obrisala prašinu. U međuvremenu sam oprala prozore i počela vraćati stvari natrag. Ali ovaj put, za razliku od prošlih, samo stvari za koje sam smatrala da su mi prijeko potrebne. Ostalo sam slagala u kutije. Završivši, otišla sam u hodnik, pa u kupaonicu, pa u spavaću sobu i tako redom čistila i micala sve što mi je već dugo smetalo i što mi nije bilo potrebno. Čistila sam odlučno, brzo i bez imalo sentimentalnosti.

Dan se primicao večeri kada sam, umorna, završila, napunivši kartonske kutije i deset crnih vrećica za smeće ukrasnim predmetima i hrpom nepotrebnih krpica.

Sjela sam za stol u kuhinji polako ispijajući kavu koju sam netom skuhala, grickajući dvopek, zadovoljno se ogledavajući oko sebe.

Stan je napokon blistao, neprepoznatljiv u svojoj jednostavnosti i minimalizmu, bez suvišnih sitnica, napunjen 104

sasvim novom, pozitivnom energijom. Skupljeno sam odlučila pokloniti Caritasu.

Bio je to sasvim običan dan, dan kada sam rekla zbogom svim nepotrebnim stvarima za koje misliš da ti trebaju, a zapravo ti ne trebaju. Potrebna je bila samo jedna stvar koja ponekad tako teško pada. Običnu odluku provesti u djelo.

105

Što je za mene ljubav?

L

jubav... Što to zapravo bi? pitala bih se ponekad, u trenucima kada sam se osjećala usamljenom, povrijeđenom, možda čak i napuštenom. Dosta sam razmišljala o tom osjećaju i na kraju shvatila da put moga života donedavno baš i nije bio nešto naročito popločan ljubavlju. Sve dok nisam osjetila da trebam nešto promijeniti.

Najprije sam morala zaliječiti sve rane koje su mi, otvorene, krvarile u srcu, da bih mogla početi drugačije osjećati život i razmišljati o svim emocijama kojima je ispunjen. Znala sam da put neće biti baš tako lak.

Prvo što sam shvatila je da moram vratiti izgubljeno samopouzdanje, oprostiti sve što se oprostiti može, promijeniti neke navike u svom životu i krenuti dalje u pozitivnom pravcu.

Potom sam morala zaista naučiti voljeti i poštovati samu sebe, svoje tijelo, svoju dušu, da bih se tako mogla odnositi i prema drugima. Jer ako ne voliš i ne poštuješ sebe, svoje tijelo, svoje osjećaje, ako ih dobro ne upoznaš, ne znaš i ne možeš se pravilno služiti njima. Tek kada to shvatiš, onda možeš ljubav, koja je odavno usađena negdje duboko u tebi, pozvati da izađe na površinu tvoje duše, da bi je mogao podijeliti i darovati drugima. Isto tako, kada nečiju ljubav primiš na dar, možeš je uistinu osjetiti, upiti i uživati u njoj svim svojim srcem, svim svojim bićem.

Stoga za mene ljubav nije samo mladenačka ushićenost, rad hormona. Ljubav, to je nešto puno više. To je poštovanje samoga sebe, ljudi s kojima si okružen svaki dan, prihvaćanje života onakvog kakav već je, davanje i primanje dobrog i opraštanje lošeg. Poštovanje, prihvaćanje, davanje i opraštanje. To je za mene ljubav.

106

Teta Mare

K

ako širim radost? Pitanje je to o kojem do sada zapravo i nisam razmišljala. Što je radost? Radost... to su sitnice koje činimo da bi nam život bio ljepši i podnošljiviji, pogotovo u današnje vrijeme, kada više nitko nema vremena ni za koga.

U tom razmišljanju sjetila sam se nje, tete Mare, stare gospođe s trećeg kata. Skoro će navršiti osamdesetu. Živi sama otkad joj je umro muž. Djece nisu imali. Ima nešto rodbine koja je rijetko posjećuje, osim brata, za kojega se brinula cijeli život. On joj je, osim televizije, jedini prozor u svijet. Malo je i nagluha pa onda teško komunicira s ljudima.

Draga je žena. Ponekad je posjetim. Uvijek sjedi u kutu svoje kuhinje, sklopljenih ruku, zamišljenog pogleda, izgubljenog negdje u svojim davnim uspomenama. Kada dođem, lice joj oživi, kao da vidim iskricu radosti u njezinim očima. Čvrsto je zagrlim, poljubim i onda sjednem.

Pitam je kako je, što ima novo, pričam joj što radim, kako mi je obitelj, što se novoga događa u gradu. Obično naš razgovor završi nekom njezinom zgodom iz mladosti koje se rado prisjeća.

Dok mi priča te svoje uspomene, osjećam kako se cijelim svojim bićem vraća u prošlost, kao da joj cijelo tijelo oživi i napuni se pozitivnom energijom.

I tako prođe sat, sat i pol. Na odlasku ona bude vesela i zadovoljna.

“Dođi opet”, kaže mi dok me na rastanku lagano zagrli.

“Hoću”, kažem joj.

107

Na odlasku se još jednom okrenem i vidim je kako mi maše, s osmijehom na usnama. A ja sam sretna jer osjećam kako sam joj svojim posjetom skratila vrijeme, uljepšala dan i ostavila sjaj radosti na njezinom licu. Tako širim radost, zar ne?

108

Ona mraÄ?na strana

Karlina tajna

K

arla još uvijek nije sasvim pri sebi. Spušta se niz stepenice. Otvara ulazna vrata zgrade. Osjeća hladan skliski znoj na dlanovima. Bijes i mržnju. Prva je misao zapaliti cigaretu. Nervozno, napola u plaču, duboko povuče prvi dim pa redom dalje. Hoda trotoarom, cigareta izgara među prstima. Ovisnica.

“Bemti...” poluglasno promrmlja. Baca opušak i obriše nekoliko suza s lica. Mrak se nadvija nad gradom, svojim zubima već grize rubove okolnih zgrada. Jedva da i čuje žamor ulice koja živi svojim uobičajenim večernjim ritmom.

Duboko udahne. Nekoliko puta. Još uvijek osjeća šok.

Dan ipak neće dobro završiti. Sada je sigurna. Bijes u njoj još uvijek divlja poput jake crvene vatre.

Dan je počeo uobičajenim ritmom.

Kupaonica. Bijelo obojena. Crne pločice. Kada s tušem.

Veliko ogledalo iznad umivaonika.

Tuširanje ranom zorom svojstveni je ritual. Još od djetinjstva. I tog jutra pušta mlaki mlaz vode da joj klizi niz grudi, trbuh, pa dolje prema međunožju. Voda se gubi negdje između stopala. Nepovratno. Zalije ju val vrućine, dolazi iz središta utrobe, širi se prema glavi. Strašno. To je izluđuje. Pusti mlaz ledene vode. Osjeća kako joj godi, trenutačno rashlađuje. U zadnje joj se vrijeme ovo događa prečesto. Pogotovo ujutro. Zatvori oči. Vidi slike.

Sjećanje. Ona i Karlo u velikoj kadi punoj sapunice. Karlo je svako malo zapljuskuje. Ona se smije. Otprilike im je deset godina. Blizanci su. Uživaju u igri.

111

Odjednom, Karlo se primakne. Blizu. Pa još bliže. Poljubi je. Polako. Onako kako ljubavnik ljubi svoju voljenu.

Spontano mu uzvrati poljubac. Nasloni svoje golo tijelo na njegovo. Ne miču se. Uživaju jedno uz drugo.

Ulazi majka. Ukoči se od prizora što ga vidi. Iz strogog joj lica navire užas. Njih dvoje se ne miču. Kao da su se za­ lijepili. I jesu na neki način. Oni su blizanci.

“Koga vraga vas dvoje radite?!” vrišti majka. Glas joj je hladan, vrištanju unatoč. Sikće kao lonac pun kipuće vode.

“Van, van iz kade! Sram vas može biti! Sram!”

Sada više ne vrišti. Urla, kao da je netko vuče za kosu. Uto dotrči Dominik. Stariji brat. Podrugljivo ih gleda.

Majčin sin.

“Da ste isti tren izašli! I da vas nikad više nisam vidjela da to radite! Nikad više! Jeste li me razumjeli?” sikće bijesno majka i lamata ručnikom prema njima. Dominik se zlokobno smiješi.

Karla prva izlazi iz kade. Zašto je majka ljuta? Samo su se poljubili. Dok se zamata u veliki žuti ručnik, primjećuje kako Dominik pogledom guta njezino golo tijelo. Zamota se. Pocrveni. Majka i dalje viče. Šakama tuče Karla. On plače. Tiho, neprimjetno. Dominik se krevelji. Mulac.

Karla otvori oči. Voda je sada ledena. Hladno je. Vrijeme leti. Prije nego što zatvori vodu, popiša se. Topli žućkasti mlaz grije joj unutrašnju stranu bedara. Osjeća miris mokraće. To je oduvijek voljela raditi. Pišati u kadu.

Predsoblje. Ugrađeni ormar u koji stane milijun nepotrebnih stvari i polica za telefon. Jutro je svanulo. Hodnik je u polumraku. Pali svjetlo. Navlači zadnji komad odjeće.

I cipele. S visokim potpeticama. Iz torbe uzima šminku.

Pogledom uhvati Karlovu sliku. U zlatnom okviru. Sutra im je rođendan. Pedeseti. I Karlova godišnjica. Dvadeseta.

Ubio se u tridesetoj.

112

Stane ispred velikog ogledala. Dok se šminka, primjećuje bore. Izbliza. Iz daljine se još ne vide. Kada će, pitanje je. Vremena. I gena. Za sada još dobro izgleda.

Uska suknja dobro joj stoji. Ističe noge. Noge su joj kao u kobile. Čvrste i jake. Ne prejake. Struk uzak, grudi bujaju. Taman. Lice nježno. Kosa crna. Prćasti nos. Uzima torbu, trpa u nju kutiju cigareta. Ključeve od auta i stana drži u ruci. Kreće na posao. U zadnji tren prisjeti se. U pet popodne naručena je kod ginekologa.

Ured u kojem Karla radi već dugi niz godina namješten je poput dnevnog boravka. Prozor krasi trakasta zavjesa boje pijeska. Preko puta velikog smeđeg pisaćeg stola s računalom i telefonom smješten je veliki crni kožni trosjed. Iznad njega visi slika. Maslina u cvatu. S desne strane pokraj ulaznih vrata stoji nekoliko ormara. U njima su dokumenti.

Ukratko, odvjetnički ured. Radi kao tajnica. Sjeda za pisaći stol, pali računalo, javlja se na prvi poziv. Zatim u maloj priručnoj kuhinji pored toaleta kuha prvu jutarnju kavu. Za sebe i šefa. Njega još nema. Kava miriše svojim prodornim kavastim mirisom. Dok je ispija, dolaze prve stranke. U tišini sjede i čekaju. Napokon dolazi odvjetnik.

Posao poprima svoju uobičajenu rutinu.

Karla voli svoj posao. Obavlja ga savjesno i dosljedno.

Odvjetnik je zadovoljan njezinim radom. Stariji gospodin.

Uglađen i fin. Smiren i nenametljiv. Karla je zadovoljna.

Nikad joj ne prigovara. To joj posebno godi. Vrijeme prolazi. Stranke ulaze, čekaju, odlaze. Kao na tekućoj traci.

Telefon zvoni, Karla se javlja, naručuje, zapisuje. I tako sve do stanke za ručak.

Malo poslije podne odvjetnik izlazi. Kaže da će se vratiti tek oko dva. Ima posla na sudu. Ona kimne. Pozdrave se.

Stranaka za sada više nema. Odlazi u toalet. Prazni mje113

hur. Na toaletnom papiru ostaju tragovi mokraće. Dok popravlja frizuru gledajući se u zrcalo iznad umivaonika, osjeti neugodnu suhoću u rodnici. Nelagoda joj prođe kroz tijelo. Na usne stavi malo crvenog ruža. Zatim izađe iz toaleta.

Sa stola pokupi torbicu, navuče jaknu, uzme ključeve ureda. Dva puta okrene ključ u bravi. Izađe na ulicu.

Ulica. Ona je poput ostalih ulica povećega grada. Ukrašena okolnim zgradama u kojima se nalaze uredi, banke, trgovine, restorani. Toplo je. Osjeća kako joj lagani povjetarac miluje našminkano lice. Lagano mrsi kosu. Kreće prema maloj taverni smještenoj u samom centru grada.

Tamo će ručati. Ulica vrvi ljudima. Osjeća se kao sićušna kap među njima.

Ulazi u tavernu. Sjeda za stol pokraj prozora. Atmosfera je poprilično opuštena. Za susjednim stolom sjedi tamnokosi muškarac srednjih godina. Dobro izgleda. Osjeća njegove oči na svom tijelu. Nasmiješi mu se. On spusti pogled. Neugodno mu je.

Karla uzima jelovnik. Slova su sitno tiskana. Stavlja naočale obrubljene zlatnim okvirom. Dolazi konobarica.

Karla naruči ribu na lešo. I čašu vina. Dok čeka, razmišlja.

O svemu što još danas mora obaviti.

Halapljivo jede. Gladna je. Riba dobro miriše. Boja vina je poput krvi. Razmišlja kada je zadnji puta imala mjesečnicu. Prošlo je nekoliko mjeseci od tada. Dugo. Tako joj se čini. Nije zapamtila točan datum. Muškarac za susjednim stolom opet je gleda. Više mu se ne smiješi. Malo je brine. Ta stvar s mjesečnicom. Dobro, vidjet će što je. Kad dođe kod ginekologa. U pet popodne.

Poslije ručka gubi se u uličnom metežu ljudskih tijela.

Dok korača prema uredu, pripali cigaretu. Svjesna je, nije pristojno pušiti na ulici, ali što je danas uopće još pristojno, 114

pomisli. Dim je smiruje. Osjeća laganu nervozu dok joj se tijelom širi nepodnošljivi val vrućine koji se penje od utrobe prema glavi paleći joj mozak.

Popodne je prošlo uobičajeno, bez velikog stresa. Još nekoliko stranaka, par dopisa, smiješak starom odvjetniku prije nego što ode. Kazaljka na satu pokazuje četiri i pol. Zaključava ladice pisaćeg stola, zatvara prozor, još jedan kratki posjet toaletu. Vrijeme je za polazak. Kod ginekologa. U grlu je lagano steže.

Ordinacija je smještena na istočnoj strani grada, petnaestak minuta od ureda. Stoga krene pješice. Putem opet zapali. Daj, smiri se, bit će sve u redu, govori sama sebi. Stigla je. Povuče zadnji dim i duboko udahne. Čekaonica. U prostoriji bijelih zidova je sama. Sterilna čistoća, udobne fotelje, modni žurnali na stolu. Sve što bi trebalo zaokupiti pažnju jedne žene dok čeka na pregled.

“Uđite, gospođo Karla”, pozove je ljubazno medicinska sestra.

Dok se skida iza paravana, osjeća kako sva drhti. Glava joj je poput ispražnjene bundeve, misli su nestale.

Ordinacija. Doktor, muškarac kasnih srednjih godina, ljepuškastih crta lica, ljubazno je pozdravi. Sjedi za velikim bijelim stolom. I Karla sjedne. Dok on traži po računalu koje je smješteno s desne strane stola njezine podatke, Karla razgledava oko sebe. Soba je slična onoj u čekaonici. Bijeli zidovi, miris joda. Zatim joj pogled zapne za ginekološki stol. Prisjeti se.

Sedamnaest joj je godina. Loše se osjeća. U želucu mučnina. Trbuh napet. Grudi nabrekle. Mjesečnice nema već nekoliko mjeseci. Majka je gura kroz vrata ordinacije ravno prema ginekološkom stolu. Nemoćna je.

Prestrašena. Tako sama. Skida gaćice, penje se na stol, ra115

širi noge. Doktor svojim grubim rukama rastvara ulaz u rodnicu i prstima joj ulazi u utrobu. Osjeća se poniženom, golom, nezaštićenom. Oči joj se pune suzama.

“Kći vam je trudna. Otprilike četiri mjeseca. Abortus više nipošto ne dolazi u obzir”, kaže doktor bezosjećajno i pogleda majku. Karla glasno plače. Majka je bijesna i očajna.

Kući je istučena mrtvo ime.

“Kurvo jedna!” viče i udara je. “Tko je otac, ti, kurvetino bezvrijedna, a?”

Udarci je zapljuskuju. Više ih ne broji. Majčina ruka udara gdje god stigne. I po trbuhu.

“Hoćeš li reći s kime si bila, a, hoćeš li?” vrišti ona i dalje.

Karli suze same klize niz obraze. Utapa se u vlastitom očaju. Udarce više i ne osjeća. Uto dolazi brat. Karlo. On zna da je trudna. Sama mu je rekla još prije mjesec dana, kada je naslutila o čemu se radi.

Jednoga jutra, kada su ostali sami, dogodilo se. To. Ljubav koju su osjećali jedan prema drugome, prerasla je u strast. A nju toga jutra više ništa nije moglo zaustaviti.

Vodili su ljubav.

Oboma je bilo prvi put. Karlo je bio nježan. Predala mu se cijela, tijelom i dušom. Plod njihove ljubavi sada je rastao poput nježne biljke u njezinoj utrobi. Unatoč svemu, ona sada voli taj plod. Bili su svjesni da to nisu smjeli učiniti. Ali strast, ta slatka strast zaplela ih je u svoju mrežu požude. Sada je kasno. Nitko ne smije saznati što se dogodilo. Tako su odlučili. Neće reći tko je otac.

Nikome, dok je živa. To je bila njihova tajna. Zapravo, Karlina tajna.

Trgne se na doktorov upit: 116

“Kada ste zadnji put imali menstruaciju?”

Pribere se, odgovara suho: “Prije tri-četiri mjeseca. Oprostite, nisam točno zapamtila.”

On kimne.

“Koliko ste puta rodili?”

“Jednom. Mrtvorođenče”, suho izusti Karla.

Doktor suosjećajno kimne.

Ispriča mu ukratko zašto je došla, što osjeća u zadnje vrijeme. On joj ljubazno naredi da se popne na ginekološki stol. Pregledava je ultrazvukom. Čuje se tišina. Karla udahne. Pokušava se opustiti što je više moguće. Zažmiri. Opet slike.

Sjećanje. Ona rađa. Bol je nepodnošljiva. Trudovi joj razdiru utrobu svojom razarajućom snagom. Oko nje strka.

Gubi snagu. Doktori su se uskomešali, sestra je čvrsto stišće za ruku. Ona tiska. Tiska do iznemoglosti. Uza svu bol, misli na biće koje izlazi iz nje. Na plod. Na to slatko maleno stvorenje. Konačno će ga vidjeti. Osjetiti. Zagrliti. Tiska dalje, okupana vlastitim znojem. Nastaje panika.

Doktor uzima škare, reže je, proširuje ulaz u vaginu. Iz rane šiklja krv. Karla nakratko gubi svijest. “Žao mi je, rodili ste mrtvo dijete. Muško...” jedva da čuje sestrin glas koji se gubi i stapa s bijelim zidovima rađaonice. Bol koju joj nanose riječi ne može podnijeti.

Hladno joj je. Utone u crnu gustu tamu. Nakon dva dana se budi. Na psihijatrijskom je odjelu. Dijete nikada nije vidjela. Nikada ga nije zagrlila. Poljubila.

Sljedeće tri godine provela je na psihijatriji. Dijagnoza – teška depresija zbog gubitka djeteta.

Nije izgubila samo dijete. Donekle je izgubila i Karla. U međuvremenu si je našao dečka.

117

“Gospođo, vi ste ušli u menopauzu, klimakterij”, trgne je doktor iz misli. “Sve je u redu, ali menopauza je tu. To je očito. Jajnici više ne obavljaju svoju funkciju kao nekada.

Otuda ti valovi vrućine i izostanak mjesečnice.”

Ona se trgne, zapravo, trgnu je riječi. Nemilosrdne u susretu sa zbiljom.

“Ništa strašno, mogu vam prepisati hormonsku terapiju. Lakše ćete sve to podnijeti”, utješno će doktor. Šok. Da, bio je to sada užasan, neočekivani šok. Nije još bila spremna suočiti se s činjenicom da njezino tijelo, njezini jajnici, hormoni, sve gubi svoju funkciju. Da ona gubi sve ono čime se toliko ponosila. Svoju ženstvenost.

Osjeti divlji, nezaustavljivi bijes. Sarkastično upita: “Da ipak niste možda pogriješili, doktore?”

“Ne, ne, nisam...” začuđeno će on. “Pa to je normalno za vaše godine, gospođo!”

Karla ustaje, bijes je nosi prema vratima. Vikne: “Neću ja nikakve hormone... Neću ništa, ne treba meni ništa... ” Iza paravana nabrzinu navuče gaćice i u divljem bunilu, bez pozdrava, potrči niz stepenice.

Majka priroda! Koja kuja! Opet me izdala! prolazi joj glavom dok brzim koracima nastavlja put prema gradu. Hormoni, ha, ha, ha, hormoni... Ne treba meni to, meni treba piće! očajnički zaključi.

Stiže u grad. Uđe u prvi kafić koji joj se našao na putu.

Naruči dupli viski. Čisti. Pali cigaretu. Dok pije, shvaća da opet gubi. Prvo dijete, potom Karla, sada svoju ženstvenost. Ispija čašu bez stanke, do samoga dna. Opet slike.

Sjećanje. Povratak iz bolnice. Prošle su tri godine. Sada je dobro, depresija se povukla. Živi s majkom i starijim 118

bratom, Dominikom. Završava školu. Karlo se davno odselio. O svemu što se dogodilo ne priča se. Ne priča se ni o Karlu. Kao da ne postoji. Majka je hladna kao što je hladna kocka leda, netom izvađena iz hladnjaka. Dominik se trudi oko nje, Karle. Nastoji biti ljubazan. Bar on. Ona to cijeni, premda nikada nisu bili niti su postali bliski.

Između njih dvoje uvijek je stajala majka poput čvrstog, hladnog sivog zida.

Gasi cigaretu i naručuje piće. Drugo po redu.

Spavaća soba. Veliki, udoban bračni krevet po sredini.

Uz njega, sa svake strane, noćni ormarići s malim lampama. S jedne strane komoda ukrašena velikim ogledalom u kojemu se ocrtava ormar s druge strane sobe. Suho cvijeće u velikoj vazi na podu i nekoliko nepročitanih knjiga. Sve skupa daje osjećaj topline. I podsjeća je na Dana.

Njezinog bivšeg muža. Bili su u braku deset godina. Brak bez djece. Karla nije htjela. Više ne. Nikada mu nije rekla za svoje mrtvorođeno dijete. Nije imala snage buditi bolne uspomene. Zapravo, sve u svemu, bilo joj je lijepo s njim.

Nije ga ljubila kao Karla. Voljela ga je na neki drugačiji način. Dobro su se slagali. Bili bi ostali zauvijek skupa da njegova želja za djecom nije pobijedila. Upoznavši Vesnu, dobio je ono što je najviše želio. Sina. Rastali su se još prije nego što se dijete rodilo. Karla se nije ljutila. Nije se osjećala prevareno. Shvaćala je njegovu čežnju. Ostavio joj je stan. Preselio se Vesni. Ostali su prijatelji.

Karla i nije svjesna koliko je popila. Muškarac kojeg je pokupila u kafiću drži se malo bolje od nje. I on je popio.

Karlu nije briga. Želi samo jednu stvar u tom trenu. Seks. Čisti seks. Bez emocija. Želi toj prokletoj majci prirodi pokazati koliko je u krivu. Želi joj pokazati da njezina ženstvenost još uvijek živi, da joj je vagina još uvijek vlažna, željna muškarca i njegovih dodira.

119

Krene s njim. Seks im je divlji, pijano neobuzdan, kratak. On svrši čim uđe u nju. Ona osjeća njegov nabrekli, ukrućeni ud kako se trza dok izbacuje svoje sjeme u njezinu rodnicu. Utroba joj vrije. Potom i sama postiže snažan vrhunac.

Budi se pred zoru. Muškarca više nema. Dobro je što je nestao. Boli je glava. Soba smrdi na njega i na alkohol. Po hormonima koje je ovdje ostavio. Ustaje. Sjeme joj curi niz noge. Muka joj je. Pali svjetlo u hodniku i kreće u kupaonicu.

Povraća. Gadi se sama sebi. Cijelo tijelo je boli. Njezina duša plače nevidljivim suzama. Osjeća dodir, hladni dodir koji je jednom davno već osjetila. Onda kada je čula za svoje mrtvo dijete. Da, sigurna je. Ono što ćuti, to je depresija. Vratila se njezina stara pratilja.

Ispire usta, ispire lice hladnom vodom. Bože dragi, pomisli, pa danas nam je rođendan. Karlu i meni.

Karlo. Da, i Karlo bi danas navršio pedesetu da se nije ubio. Gleda se u ogledalo. Kao da je preko noći ostarjela.

Oči su joj crvene, izbuljene. Opet slike.

Sjećanje. Poslije izlaska iz bolnice s Karlom bi se povremeno viđala po kafićima ili u stanu njegovog ljubavnika s kojim je živio. Karlo je uistinu bio zaljubljen u tog pedera. Znala je da je zauvijek izgubila dio njegove ljubavi zbog njega kojeg je ludo ljubio. Ali ostala je ta nit među njima koja ih je zauvijek spajala, ta bratska ljubav koja je, istina, neko vrijeme prerasla u nešto drugo, čak bolesno, ali nakon svega, one pogubne strasti među njima, srećom, više nije bilo. Da, strast je nestala poput jutarnje rose na zelenoj travi.

Glasno zaplače. Tako je sama. Usamljena. Potpuno sama u svom bezvrijednom životu. Da je bar dijete ostalo 120

živo, poželi po ne zna već koji put u životu. Žalosti je i činjenica da je ušla u klimakterij. To je nešto što joj se oduvijek činilo tako neprihvatljivo, čak odvratno.

“E, pa sretan nam rođendan, braco moj dragi!” uzvikne ironično s čašom u ruci, stojeći ispred njegove slike u hodniku. “Mislim da nam je zadnji”, doda hladno. Zagrne je val već poznate vrućine. Toliko je nepodnošljiva da jedva diše. Dosta je, dosta mi je... odzvanja joj u glavi. Iz ladice u kuhinji uzima nož. Oštrica bliješti u polutami. Kreće prema kupaonici. Osim laganog kućnog ogrtača nema ništa na sebi. Sjedne na pod. Oštricom noža zareže u vene na nogama.

Negdje oko jedanaest sati prijepodne okrene se ključ u bravi Karlina stana. Žena koja dolazi pospremati stan jednom tjedno tiho uđe. Pločice u hodniku pune su krvi.

Trag koji slijedi vodi prema kupaonici. Karla leži polugola na podu. Vene na nogama duboko su zarezane. Na mrtvom joj se licu ocrtava slabašan smiješak. Žena vrišti. Kanta u ruci, u kojoj su sredstva za čišćenje, tupim udarcem padne na krvavi pod.

Nakon sprovoda Dominik kreće pješice prema Karlinu stanu. Dan je sparan i vruć. Kiša samo što nije počela. Želi vidjeti njezin stan prije nego što preda ključeve Danu. Želi pohraniti u sebi djelić njezine intime.

U stanu je tiho i polumračno, zrake sunca jedva da prodiru kroz napola spuštene rolete. Tragova krvi više nema. Žena koja čisti sve je pospremila. Dominik sjedne za okrugli, stakleni kuhinjski stol. Zapali svijeću koju je donio sa sobom. Prostor miriše na ženu. Na Karlu. Duboko udahne.

Znao je da je Karlo otac njezinog djeteta. Onoga jutra, zaboravivši nešto, vratio se kući. Nisu ga čuli. Bili su za121

okupljeni svojom ljubavi. Vrata Karline sobe nisu bila zatvorena. Čulo se nekakvo komešanje. Samo je provirio.

Vidio je dovoljno. Poslije, odlučio je da će šutjeti. Najviše zbog majke. To bi je dokrajčilo. Dosta je bilo što je ostala sama s njih troje. Teško se nosila s time. Otac je umro još prije nego što su blizanci rođeni. On je majku razumio.

Njih dvoje nisu. Bili su previše zaigrani i osjetljivi.

Sve je to tako žalosno. Tako tužno. Život je takav kakav je, povratka u prošlost više nema. Svatko nosi svoj križ.

Sunce je nestalo iza velikih tamnih oblaka. Prve kišne kapi udaraju po prozorskom staklu svojim neobuzdanim, pomalo tužnim ritmom. Dominik zaplače. Glasno i iskreno. Iz samoga dna svoje usamljene duše.

122

Ludara

Z

ovem se Maša. Već sam pet godina mrtva. Mrtva dušom. Moje tijelo još je tu, u prilično je dobrom stanju, bez obzira što zapravo samo još vegetira. Pomalo sliči dobro održavanoj sobnoj biljci koju svakoga dana vrijedna ruka domaćice zalije i šapne joj nekoliko ljubaznih riječi.

Već pet godina ni sa kim nisam progovorila ni slova.

Jednostavno, to je tako. Tako je to. Pukla sam jednog proljetnog sunčanog dana. Ne sjećam se više što se tog dana točno zbilo, što me navelo na to da zauvijek zatvorim usta i ne pustim više ni glasa iz sebe. Ma nije više ni važno...

Kako više nisam progovorila, tako se više nisam imala snage ni pokrenuti. Danima i noćima samo sam ležala u krevetu, nisam jela ni pila, čak sam i nuždu obavljala u krevetu. Nisam odlazila na posao, nisam se javljala na telefonske pozive, definitivno nisam ništa radila. Bilo mi je sasvim svejedno što se događa sa mnom i oko mene.

Onda je jedan dan slučajno do mene navratila majka.

Ostala je užasnuta kada je vidjela u kojem sam stanju.

Odmah je alarmirala hitnu službu, moju doktoricu obiteljske medicine i pola svoje rodbine. Trenutačno su me smjestili u bolnicu, na psihijatriju, na promatranje. Sobu sam dijelila s još dvije pomahnitale žene. U početku sam im bila jako zanimljiva. Vrtjele su se oko mene, ispitivale me štošta, pipkale po cijelom tijelu, vukle me za kosu i na kraju odustale. Nisam reagirala.

Također nisam reagirala ni na ispitivanja doktora koji su se brzinom aviona izmjenjivali na mom slučaju. Bože, koje li gluposti su me ispitivali, tukli nekakvim čekićem po nogama, a zauzvrat su dobili jedino veliko NIŠTA. 123

Počeli su me kljukati lijekovima od kojih nije bilo ama baš nikakve koristi. Samo bi mi se očajnički spavalo i nekontrolirano bi mi se cijedila slina niz usta. Moja je majka svaki dan uredno dolazila, prala me i presvlačila, hranila, češljala i uređivala mi kosu. Po njezinom izrazu lica mogla sam zaključiti da je očajna i na rubu tuge. Bilo mi je svejedno. I dalje nisam reagirala. Nekad davno i ja sam bila očajna, prestravljena i sama u zaključanom stanu u kojemu me danima ostavljala dok je obavljala svoje važne poslove. Otac me samo jednom posjetio. Bilo mu je vrlo neugodno. Čovjek ugledna položaja, kakav je on bio, nije si mogao baš priuštiti česte posjete psihijatriji, pa makar mu tamo završila vlastita i jedina kći.

Kako ni u čemu nisam napredovala, doktori su na kraju odlučili da je potrebno smjestiti me u ustanovu zatvorenog tipa i registrirati kao vrlo težak slučaj. Čega, ne znam, ali nije mi ni važno.

I tako sam završila tu gdje sam još i danas. U sanatoriju za duševno bolesne osobe ilitiga u pravoj pravcatoj ludari. Mora da je stari na kraju dobro počistio svoj bankovni račun, jer tu gdje sam za sada nepovratno smještena, uopće nije loše. Sve je uredno i čisto, imam svoju sobu i njegovateljicu koja se brine za sve moje fiziološke potrebe.

Dane provodim uglavnom u polusnu, omamljena tabletama koje redovito trpaju u mene. Doktori su već odavno odustali od mene. Njima je najvažnije da na njihov račun redovito stiže novac za moje liječenje i da ne pravim nikakve probleme. A novac redovito stiže s računa mog brižnog tatice.

Kada me otac prvi put silovao, vjerojatno mu nije bilo ni na kraj pameti da će to morati tako skupo platiti. Tada sam imala četrnaest rosnih godina i prvi put u životu bila 124

sam zaljubljena do ušiju. Bila sam sretna bez obzira na to što tu svoju sreću nisam imala s kime podijeliti. I onda se dogodilo to što se dogodilo.

Te večeri na putu iz škole kući, prvi me put ispratila moja ljubav. Polako smo hodali držeći se za ruke, pričali sve i svašta i na rastanku dečko me nježno poljubio. To mi je bio prvi pravi poljubac u životu. Nikad ga neću zaboraviti. Nikad.

Također nikad neću zaboraviti to što se dogodilo poslije.

Ušla sam u kuću. Tišina. Samo je u hodniku gorjelo svjetlo.

“Halo, ima li koga kući?” povikala sam poluglasno, iako sam znala da majke sigurno nema. Nitko mi nije odgovorio.

Odjednom, osjetila sam kako me nešto neočekivano i jako stisnulo oko struka, povuklo me u smjeru dnevnog boravka i gurnulo na pod. To je bio on. Moj otac. Brzinom zvuka poderao mi je majicu i skinuo traperice. Već je bio u meni. Skoro sam se onesvijestila od bola koji me razdirao. Ostala sam šokirana, skamenjena, bez riječi. Kada je završio, obukao se ne pogledavši me i rekao: “Da slučajno nisi pisnula, droljo. Ljubakaš se okolo, nitko ti neće vjerovati ako što kažeš.”

To je bilo sve što sam čula od njega nakon toga. Što sam radila poslije, ne mogu se nikako sjetiti. Znam samo da sam se ujutro probudila u svom krevetu. Madrac ispod mene bio je umrljan krvlju, prljavom krvlju, kao što je bio prljav čin koji je moj otac učinio.

Nikome ništa nisam rekla. A kome da kažem? Majci?

Ionako mi ne bi vjerovala. Nikad nije bila kući, kao da joj u ono vrijeme nije bilo stalo ni do čega. Prijateljici? Kojoj?

Nije bilo takve. Svojoj ljubavi? Da mu pukne srce, kao što je meni puklo te večeri. Zato sam šutjela.

125

Zavila sam se u muk koji je postajao sve gušći i gušći svaki put kada bi otac ponovio svoj prljavi posao.

Kasnije sam postala prava drolja. Bilo me svuda, po svim zabavama, noćnim lokalima. Opijajući se do besvijesti, završavala sam u krevetima raznolikih muškaraca. Budila bih se mamurna od previše popijenog alkohola ili različitih vrsta droga koje sam povremeno naučila konzumirati.

One su me lagano, ali sigurno povlačile za sobom u svoj čudesni svijet propasti i jada. Osjećala sam se prljavo, nevažno, jadno i beskonačno usamljeno. Mrzila sam svoje tijelo, dušu, cijeli svijet oko sebe.

Zapravo, kada malo razmislim, koliko još uopće mogu misliti, ovdje i nije tako loše. Prvi put u životu imam osjećaj da se netko brine za mene, pa makar to bila plaćena njegovateljica. A ima i nekoliko zanimljivih ljudi ovdje.

Ponekad me njegovateljica odveze u veliki bolnički dnevni boravak pa me malo ostavi ondje, da mogu gledati kroz prozor, van, svojim tupim pogledom. Ponekad mi se pridruži koja od onih bolesnih duša kojima sam okružena i priča mi svoju priču koja obično nema ni repa ni glave, ni početka ni kraja. Nekada slušam, nekada sam u svojem svijetu, pa riječi bježe mimo mene i gube se u velikom prostoru, dok ne završe zaboravljene u nekom kutu velike sobe.

Usprkos svemu, školu sam ipak uspjela završiti. Uspješno. Toliko sam snage još uvijek imala u sebi. Mislila sam, kad nađem posao i odselim se, bit će bolje. Posao sam ubrzo našla, također i stan. Ali bolje baš i nije bilo.

Osjećala sam se usamljeno. Obično kada bih došla kući, vrlo brzo bih se opila i tako zaspala, bez ručka i bez ikakvog životnog reda. Onda bih se budila u rane jutarnje sate, umorna, gladna, prljava. Počela sam redovito povraćati, 126

svako jutro, ranom zorom. Znala sam da nešto nije u redu. Ali što? Toliko sam bila sjebana da mi uopće nije bilo stalo do toga da nešto učinim po pitanju svog zdravlja. Na kraju sam shvatila što se dogodilo. Bila sam trudna.

Dok sam čekala kod doktora na pobačaj, mislila sam tko bi mogao biti otac tom jadu koji je iz dana u dan rastao u mojoj utrobi i činio mi sve ono zlo što sam svako jutro izbacivala iz sebe. Pojma nisam imala. Mogao je biti čak i moj vlastiti otac. Seks s njim nastavljalo se i dalje, bez obzira što sam se preselila u svoj stan. Osjećala sam potrebu za time. Znala sam da je to sve skupa bolesno i perverzno, ali počela sam uživati u tome. Bez toga sam se osjećala beskrajno sama i jadna. Nedostajala bi mi ona bol i poniženje koje bih doživjela svaki put kada bih završila s time. Za trudnoću mu nisam nikada rekla. A zašto i bih kada između svih tih s kojima sam bila, uključujući i njega, zaista nisam znala tko bi mogao biti otac.

Onda sam ga slučajno jednoga dana, za vrijeme pauze na poslu, vidjela u gradu. Nije me primijetio. Bio je u društvu nekog doista zgodnog komada, što me nije nimalo začudilo jer se i on još dobro držao i bio na visokom društvenom položaju. Pogodilo me kao grom iz vedra neba. Bila sam bijesna kao ris, izvan sebe. Smatrala sam ga nečim potpuno svojim, nečim čemu uistinu pripadam, poslije svih tih godina zlostavljanja. Od toga dana više ga nisam zvala, a ni on se nije javljao.

I tako sam nastavila živjeti po starom. Ujutro posao koji sam sve teže i teže odrađivala, buđenja ranom zorom, ispijanje velikih količina jutarnje kave da bih se nekako uspjela dovući na posao, pijani, izgubljeni poslijepodnevni sati. A vikendima nekontrolirani divljački seks s prvom budalom koja bi mi nasjela.

127

Polako, kroz maglu, počinjem se prisjećati što mi se dogodilo taj dan kada sam se doslovce ugasila. Vraćajući se s posla, krenula sam kući šećući se parkom. Bilo je lijepo proljetno popodne, park je bio ispunjen ljudima, djecom koja su veselo trčkarala okolo. Odjednom sam je ugledala.

Malu sićušnu bebu u kolicima, zamotanu u dekicu, prelijepih plavih očiju. Kao da sam je ja rodila. Moje dijete.

Nisam se mogla suzdržati, poletjela sam prema kolicima, uzela dijete u naručje, krenuvši i sama ne znajući gdje. Čvrsto sam grlila dijete koje je počelo plakati, a plakala sam i ja.

“Moje dijete, moje, samo moje...” šaptala sam drhteći, dok me užasnuta majka nije sustigla, počela vikati na mene i jedva mi dijete istrgla iz ruku. Počela sam trčati, trčala sam i trčala, oblivena suzama, još uvijek drhteći malo od straha, malo od očaja. Nekako sam stigla kući, sjećam se da je već bio mrak. Legla sam onako odjevena na krevet i više se nisam ustala. Ni tu večer ni ujutro, danima, dok me takvu nije pronašla majka. Ostalo znate.

I sada sam tu gdje jesam. U ludari. I dobro mi je. Napokon. Imam sve što mi trenutačno treba u životu. Čak i pažnju majke, koja redovito dolazi. I što je najvažnije, polako shvaćam da ima još nade za mene. Jednoga dana, kada skupim dovoljno snage, ustat ću, otići u kupaonicu, pustiti vrući tuš i lagano, ali odlučno isprati svu tu ljagu, koju sam godinama skupljala u sebi i oko sebe, sa svog tijela i duše. I kada mi dođe majka, konačno ću otvoriti usta i pozdraviti je osmijehom i jednim veselim dobar dan. S ocem više nikada neću progovoriti. Nikome neću reći što mi je napravio. U dubini duše, ipak ga volim.

Opraštam mu, kao što pomalo opraštam i sama sebi na svemu što sam učinila i načinu na koji sam živjela. Ćutim da taj dan uskoro dolazi. Ćutim da se vani budi proljeće, novi život, nova nada. Nada koja mi polako, 128

ali sigurno daje volju da izađem odavde, krenem novim putem, s novim ljudima, u bolji život. Život kakav dosad nisam imala, a nisam se ni dovoljno trudila da ga dobijem. Život dostojan čovjeka.

129

O Humbertu u sebi

D

a. Tako je to. Neke stvari zaista ne možeš zaboraviti.

Koliko god se trudio. Možda i ne želiš. Podsvjesno gore u tebi, poput crvene vatre koja tinja i tinja i nikako da se zagasi. Da. Ponekad, kada sam u zagrljaju svoje vjerne ljubavnice – depresije – i potpuno sam, sjetim se nje. Geme.

Bila je poput Lolite iz Nabokovljeva romana. Neotvoreni pupoljak. Mirisala je na mlijeko i med. Imala je vitko, lijepo oblikovano tijelo. Izražene obline. Obraze su joj krasile velike kestenjaste oči i pomalo prćasti nos. Srcolike crvene usne stalno su se smiješile, kao da su stvorene samo jednoj svrsi. Poljupcima. Kratka, plava kovrčava kosa davala je završni potez njezinom nježnom licu. Da nisam znao da ima tek petnaestak godina, mislio bih da je starija.

Od našeg prvog susreta prošle su već tri godine. Upravo sam bio navršio tridesetu. Još mlad, zgodan i nadasve poželjan mladoženja! Radio sam kao profesor matematike u jednoj gradskoj gimnaziji. Imao sam nekoliko neobaveznih ljubavnih veza iza sebe, ali ženu koja bi mi zaplijenila srce još nisam bio upoznao. Na moju žalost, počela me sve češće i češće posjećivati depresija, bolest koju sam tajio i vodio beskonačne bitke s njom. Na kraju sam ipak popustio. Ona mi je poput vjerne ljubavnice.

Uvijek je tu. Poput sjene.

Te sam, po mene, kobne jeseni postao razrednik jednog razreda koji su pohađale samo djevojke. Krasne mlade djevojke. Da. Sjećam se. Jedna ljepša od druge. Bile su poput šarenih leptirica, prpošne i razigrane. Blagi Bože, 130

kako je teško bilo dovesti ih u red! Nekako sam to uspio nadvladati glumeći strogoću i bezosjećajnost. Više ili manje, sve su bile pametne cure, ali jedna se u svakom slučaju isticala. Gema. Ona koja je mirisala na med i mlijeko. Ona koja me neminovno podsjećala na malu Nabokovljevu Lolitu. Ona koja je na svako pitanje prva znala odgovor. I dok sam tako svakodnevno ispisivao zadatke na ploči, počeo sam primjećivati da sve više i više gledam tu mladu djevojku. Zapravo, doslovce sam piljio u nju.

Pogledima milovao to nježno lice. Te njezine duge, vitke prste kako drže olovku u ruci i škrabaju po papiru. Zatim bih spustio pogled na male oble grudi koje su se dizale i spuštale udišući i izdišući zrak. Bile su upravo onakve kakve su trebale biti. Ni prevelike ni premale. Dalje ju nisam mogao pratiti. Klupa za kojom je sjedila skrivala bi mi pogled na njezin struk i noge. A tek kada bih se nagnuo iznad nje! Ahhh... Strašno! Oči bi mi se utopile u razdjeljak između njezinih grudi ispod otvorene majice. Njezin miris, miris mlijeka pomiješanog s medom, mutio bi mi razum. S vremenom sam se nastojao kontrolirati. Plašio sam se da nešto ne primijeti. Imala je nekakav urođeni vražji seksipil koji je polako izvirivao ispod površine. Iza lika nevine djevojke nazirala se mlada, nadasve poželjna žena.

Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, a ja sam bio sve luđi i luđi. Danju bih glumio ozbiljnog profesora, dok bih besane noći provodio misleći na nju, nehotice počevši se pretvarati u Humberta. Jadnog bolesnog pedofila koji je zaveo malu Lolitu. Upravo tako. Sanjao bih kako ljubim Gemu. Kako se igram njezinim jezikom, uvlačim joj svoj, kako pijem njezinu slinu i vlažim njezine srcolike usne svojima. Sve više i više bi popuštala ukočenost njezinog tijela, dok se potpuno ne bi opustila u mom zagrljaju. Zatim bih joj skinuo majicu, otkopčao grudnjak i sisao nje131

zine male, oble sise. Ona bi drhtala od uzbuđenja. Krenuo bih prema trapericama, zavukao ruku ispod gaćica i opipao njezinu vlažnu, malu, još netaknutu picu.

“Nemoj, nemoj...” stenjala bi ona.

Promrmljao bih: “Ne boj se... Bit će ti lijepo, vidjet ćeš.”

Usput bih si skidao hlače izlazeći iz vlastitog oklopa.

Moj bi se alat već odavno uspravio i sada bih čekao trzajući se, uzbuđen do ludila. Skinuo bih je. Više se ne bi opirala.

“Nemoj da me boli...” molila bi me tiho. “Nisam još nikada...”

“Neće, neće, ne brini se...” lagao bih joj, a znao sam da će osjetiti kratku, neizbježnu bol dok penetriram u nju.

Pica joj je bila spremna. Vruća, vlažna, uska... Netaknuta. Ušao bih. Začuo bih prigušeni krik, zatvorio joj usta jezikom, poljupcem. Pokret, dva, orgazam. Svršavao bih poput životinje. Njezina je pica bila poput uskog riječnog korita, vruća poput lavine, skliska i podatna, ovako popunjena mojim sjemenom. Dovodila me do ludila... Zajedno sa svojim mirisom mlijeka pomiješanog s medom.

Probudio bih se u mraku, mokar od uzbuđenja i vlastitog sjemena. Ispod tuša ispirao bih tjelesne tekućine zajedno s bolesnim mislima, nasapunan gelom za kupanje.

Da. Trajalo je to neko vrijeme. Poduže vrijeme čak.

Dane bih provodio čekajući da je vidim. Dok bih održavao nastavu, gledao bih u njezine smeđe oči. Noćima sanjao bolesne erotske snove. Humbert u meni samo bi još potpaljivao žudnju koja je iz dana u dan postajala sve nepodnošljivija.

Došli su zimski školski praznici. Bio sam tužan, znao sam da je neko vrijeme neću moći viđati. Dane sam kratio bezveznim šetnjama u obližnjem parku ili posjetom ki132

nu, gledajući uglavnom filmove erotskog sadržaja. Ludilo nije popuštalo. Dapače, Humbert, jebeni pedofil, rastao je u meni poput tumora, šireći svoje metastaze po svim dijelovima moga mozga.

Jedne sam večeri, izlazeći iz kina, sasvim slučajno ugledao Gemu kako stoji sama na autobusnom stajalištu. Isprva nisam mogao vjerovati vlastitim očima. Prilici koja mi se ukazala. Humbert u meni poskočio je od uzbuđenja.

Krenuo sam prema njoj i zazvao je imenom. Ona se okrenula i veselo odazvala.

“Profesore, pa to ste vi!” rekla je iznenađeno.

Kimnuo sam i nezainteresirano upitao: “Što će tako zgodna djevojka poput tebe sama u ove kasne sate na ovome mjestu?” “Čekam autobus”, uzvratila je.

Bila je u zimskom kaputiću s krznenim ovratnikom, trapericama i visokim potpeticama. Učinila mi se nekako starijom, možda i zbog ono nešto malo više šminke koju sam zapazio na njezinom licu.

“Ajde, dođi, povest ću te kući. Da ne čekaš ovdje sama”, rekao sam ljubazno.

Nije se dugo nećkala. Krenula je za mnom prema autu što sam ga parkirao u blizini.

Bilo je hladno. Upalio sam grijanje. Kabina se brzo zagrijala. Dok sam je ispitivao kojim ćemo putem, otkopčala je kaputić iz kojeg su izvirile njezine sise u uskoj angora majici. Sise koje sam u snovima tako često ljubio i dodirivao. Osjetio sam kako mi raste adrenalin, kako mi postaje vruće. A tek Humbert! Čak sam na trenutak požalio što sam upalio grijanje. Ona se udobno namjestila prekriživši svoje duge noge. Dala mi je upute kuda ću krenuti i uskoro smo, na moje iznenađenje, skrenuli izvan grada. Bilo mi je čudno, ali nisam ništa pitao.

133

Napokon je rekla: “Stani tu.”

Nije rekla stanite tu nego stani tu. Stao sam. Ispred nas nazirao se šumarak.

“Tako...” rekla je. “Ugasi auto i svjetla.”

“Zašto?” upitao sam začuđeno.

“Ma daj, profesore”, nastavila je, “malo ćemo se zabaviti.

To ionako želiš, zar ne? Misliš da nisam primijetila kako me gledaš?”

Dok sam ja zabezeknuto, poput pravog tupoglavca, buljio u nju, stala je skidati kaputić i pulover.

“Hoćeš da ti pušim ili ćemo odmah prijeći na ono?” upitala me smješkajući se.

Skinula je grudnjak i privukla moju ruku stavivši je na sise. Humbert u meni je divljao, a ujedno sam bio šokiran.

Tako nešto nisam očekivao.

“Onda, profesore, što ćemo?” ponovo je pitala kružeći mojom rukom po svojim sisama.

Osjetio sam njezinu mekanu kožu pod svojim dlanovima. Njezin miris mlijeka pomiješanog s medom izluđivao je Humberta. Adrenalin je rastao.

Mrtva-hladna nastavila je: “Pušim dobro, ne brini se, profesore. Što se tiče jebanja, imam kondom tako da nema frke.”

U tom trenutku shvatio sam sve. Svijet se rušio. Humbert u meni počeo se zadnjom snagom moje volje povlačiti.

Maknuo sam ruku s njezinih grudi, kao da me nešto ujelo, i dreknuo: “Obuci se! Odmah! Ozbiljno mislim!”

“Ma daj, profesore...” pokušala je ponovo.

“Odmah!” naredio sam strogo.

Nastala je tišina. Čuo se samo motor auta koji je još uvi134

jek radio. Obukla se. Krenuo sam natrag prema gradu. Počela je cmizdriti. Kroz suze mi je ispričala gdje stanuje. Šminka joj se razmazala. U polumraku, izgledala mi je poput prave, jeftine drolje. Osjetio sam mučninu u želucu.

Jedva sam čekao da izađe iz auta na ulicu. Kada je izašla, jecala je, ukrašena bisernim suzama koje su se sjajile u polumraku. Teturajući ulicom, u visokim potpeticama u kojima nije bila naučena hodati, ubrzo je nestala iza ulaznih vrata jednog od obližnjih nebodera.

Došavši kući, povratio sam. Gadio sam se samome sebi. Gadile su mi se moje bolesne maštarije koje sam producirao zadnjih nekoliko mjeseci. Najviše od svega, gadila mi se Gema sama. Moji su snovi bili srušeni, moja ljubav mrtva. Trebalo je još samo uništiti Humberta u sebi. Trajalo je cijelu noć. Povraćao sam ga u dijelovima, počevši od nogu, završivši s mozgom.

Dehidrirao sam. Ujutro sam imao još samo toliko snage u sebi da pozovem hitnu. Završio sam u bolnici, na psihijatriji.

Da. Tako je bilo. Da. Spasila me Hana. Moja psihijatrica. Mjeseci koje sam proveo na njezinom odjelu zbližili su nas. Otvorio sam joj se. Ispričao sam joj svaki detalj svoje bolesne mašte.

Zajedno smo uništili one sitne čestice još nedavno tako moćnog Humberta koje su plivale ispod površine. Pažljivo me slušala i gledala svojim smirenim plavim očima. Zaljubili smo se.

Dvije su godine proletjele otkako sam pušten iz bolnice. Vratio sam se na posao. Tako smo odlučili. Hana i ja.

U slučaju da ponovo primijetim naznake povratka nekog poput Humberta, obećao sam da ću joj reći.

Gemu više ne viđam. Vjerojatno je u suprotnoj smjeni.

Srećom, sve je prošlo bez skandala u školi. Rekao sam da 135

sam doživio živčani slom zbog obiteljskih problema. Dobro sam. Drže me Hana i naše dijete koje raste iz dana u dan u njezinoj utrobi. Hana je jedina koja me u potpunosti razumije. Zrela je i odgovorna osoba. Dala mi je sve ono što sam kao muškarac želio od žene koju volim. Dala mi je sebe i svoju nevinost. Bio sam joj prvi. Možda sam pomalo staromodan, ali ja to cijenim, iznad svega. To je ono što mi Gema, unatoč svojoj mladosti, nikada ne bi mogla dati. Potrošila je to prije svog vremena. Profućkala. Možda i bolje. Za mene, barem. Tko zna kako bi to završilo...

Da. Vrijeme je da se pokrenem. Obećao sam Hani da ću spremiti ručak jer danas sam došao malo ranije. Moja me ljubavnica – depresija – polako ispušta iz svog zagrljaja. Postala je razumnija. Moram se požuriti. Da. Uskoro dolaze moje dvije najveće ljubavi. Za sada, dok ne dođe vrijeme, u jednom komadu.

Da. To je to.

Nego... Neki sam dan dugo razmišljao u čemu je tajna našeg burnog seksualnog života. Napokon sam shvatio.

Svaki put kada vodimo ljubav, zamišljam kako umjesto Hane ševim onu malu, slatku, pokvarenu drolju. Gemu.

136

Škarpina

T

ada je Ines imala sedam godina. Na kuhinjskom stolu, na dasci za rezanje mesa, ležala je velika mrtva riba.

Crvena škarpina. Pogledom prikovanim uz nju, gledala ju je poluotvorenim očima. Bistrim i tužnim.

Majka je navukla plastične rukavice i uzela veliki kuhinjski nož u ruke. Uhvatila je ribu za čvrsto tijelo s namjerom da joj odrubi glavu.

Ines je zapravo bilo žao te velike ribe. Mogla je još živjeti da se nije uhvatila u mrežu. Ovako, završit će u njihovim želucima. Nemoj! htjela je viknuti. Bilo je prekasno. Vrijeme je isteklo. Za ribu, naravno.

Pogledom je odlutala prema prozoru. Čuo se šum tekuće vode i struganje ljuski. Ne bih htjela biti poput one ribe. Nikada! pomislila je.

Sada je šest ujutro i Ines ima dvadeset godina. Stoji na jednoj od ljubljanskih autobusnih stanica u Savskom naselju. Čeka bus za Šišku. Ljeto je. Sunce je tek izašlo.

Ljubi je cijelu. Toplim žutim poljupcima. Možda ima nade da se zagrije. Hladno joj je. Kada će više taj jebeni bus? upita se. Treba svratiti do kuće i istuširati se prije polaska na posao. Ovakva se ne može pojaviti. Mora popiti kavu.

Obavezno. Mamurluk je nemilosrdan.

Sinoć su se Markus i ona opet dobro urokali. Najprije trava. Zatim jeftino crno vino. Seks. Lagani orgazam. Za kraj, šut horsa. I, napokon, božanstveni zagrljaj svijeta gdje je sve po mom.

Bus se konačno dokotrljao. Napunjen putnicima. Nepoznatim ljudima. Poput srdela u limenoj konzervi. Da, 137

tako joj se učinilo. Baš tako. Dok je stajala držeći se za rukohvat, primijetila je poglede. Poglede osude. Samilosti.

Prijezira. Nije marila za njih. Znala je kako izgleda. Izgled je, naime, sve više odavao lik onoga u što se pretvarala.

Polako i, kako se činilo, sigurno.

Kuća je bila prazna. Uvijek je bila prazna. I hladna. Podsjećala je na lijepo uređenu grobnicu. Starci su vjerojatno već krenuli na posao. Ili možda na službeni put. Tko zna.

Zapravo, više je nije zanimalo. Što, gdje, kada, zašto? Hrpa suvišnih pitanja u nizu. Svi kao da žive u svom svijetu, na svom planetu. Otkad zna za sebe, sama je. Sve je tako hladno. Ovaj svijet. Majka. Otac. To je tako teško. Da, teško je to. Polako, kako su godine prolazile, navikla se.

Kao da joj je ponestalo volje za sve što ju je okruživalo.

Osim za Markusa i drogu.

Kad je pustila mlaz hladne vode po svom mršavom, ali čvrstom tijelu, na trenutak je osjetila olakšanje. Slično onom sinoćnjem. Onom osjećaju koji ti može pružiti hors dok kruži nepoznatim putevima krvnih žila. Dok te zarobljava u svom sotonskom zagrljaju. Dok te ljubi svojim paklenim poljupcem. Jebeš orgazam! Taj pakleni poljubac, to je ono pravo. Vrhunac vrhunaca, zaborav svih zaborava. Da, taj pakleni poljubac u strastvenom zagrljaju droge.

Potražila je u ormaru odjeću prikladnu za posao. Pogled na vlastito lice nije joj davao nadu. Plave oči utonule su u obraze, ukrašene velikim tamnim podočnjacima. Veo sivila prekrilo joj je kožu. Posegnula je za puderom. Pa rumenilom. I tako redom.

“Jebeš sve!” zasiktala je na kraju nezadovoljna svojom likovnom umjetnošću. Nabrzinu je srknula nekoliko gutljaja kave. I odjurila prema vratima.

Zakasnila je na posao. Umjesto pozdrava, dočekao ju je muk i namrgođena lica kolega. Koje face! pomislila je 138

sjedajući za crtaći stol. Dok je vadila pribor, primijetila je kako joj se ruke tresu.

“Sranje!” šapnula je sama sebi. Iz hrpe papira izvukla je krojeve male crne haljine čiju je kreaciju trebala završiti još prošli tjedan. Cijeli prošli tjedan nije radila niti se ikome javila. Kada dođe šef, bit će svašta. Osjećala je to. Tu napetost pomiješanu s česticama prašine u zraku.

Nekako se uspjela pribrati i započeti sa skiciranjem popravaka te male crne haljine.

“Ines, molim te, dođi!” trgnuo ju je šefov ozbiljan glas upravo kada se uspjela nekako utopiti u posao.

Bezvoljno se ustala krenuvši prema šefovom uredu.

“Sjedni”, rekao je najozbiljnije što je mogao.

Sjela je.

“Hoćeš li mi, molim te, objasniti gdje si bila prošli tjedan? Bio bi red da si se javila, a ne samo tako nestala, bez objašnjenja. Kakvo je to ponašanje?”

“Bila sam bolesna. Pišite mi godišnji”, suho je izustila pogledom usmjerenim prema podu.

Među zidove se, poput paukove mreže, uvukla tišina. Tu i tamo prekinuta zvonjavom telefona iz susjednih ureda.

“Nemam riječi. Da se tako nešto više nije ponovilo. Uhvati se posla. Inače možeš uzeti knjižicu i pozdraviti se s nama”, napokon je rekao. Strogo.

Kimnula je glavom i krenula prema vratima. Odjednom ju je oblio mrtvački znoj. Trčeći je krenula niz hodnik, prema wc-u. Ispovraćala je dušu i tijelo.

Nakon posla uputila se prema Markusovu stanu. Bolje rečeno, do rupe u kojoj je živio. Vrata su bila otključana.

Markus je spavao poput malog djeteta na velikom derutnom kauču u dnevnom boravku. Sjela je u fotelju nasuprot njemu. Osjećala se ispijeno.

139

Zatvorila je oči i duboko udahnula.

Prisjetila se večeri, one večeri prije dva mjeseca kada su se upoznali. Zapravo, znali su se iz viđenja još iz osnovne škole, ali se nikada prije nisu družili. Te je večeri krenula s prijateljicom u noćni klub i tamo nabasala na njega i njegovo društvo. Napila se. Završili su u krevetu.

Nije baš bio tip muškarca kojeg bi zauvijek voljela imati pokraj sebe. Ali... U krevetu je bio poput divljeg neobuzdanog konja. I bio je pun droge. A ona je voljela eksperimentirati. Da, vjerojatno je doticaj s drogom bio presudan u odluci da se nastaviti viđati s njime. Savršen put da uđe u taj svijet koji je potajno željela upoznati. Svijet zaborava.

Svijet koji nemilosrdno vuče prema dnu. Svijet koji pruža trenutačno zadovoljstvo. Da, toga je bila u potpunosti svjesna.

Razmišljajući tako, predala se smirujućim putevima sna.

Probudivši se, ugledala je Markusa, Jana i Megi koji su sjedili na podu, u žustroj raspravi. Zijevnula je i osjetila kako joj krči u crijevima.

“Ines, u kurcu smo. Nemamo se čime ušlagirati. Markus je u bedu. Imaš li što kinte u sebe?” upitao ju je nervozno Jan. Markus je spustio pogled. Njegovo je čelo bilo orošeno kapljicama znoja. Megi je šuteći gledala u bezdan.

“Imam nešto, ali sumnjam da je dovoljno za šut”, rekla je pospano. “Ima li što za jesti?” nastavila je.

“Jebeš jelo, vidiš da sam u kurcu!” zastenjao je Markus.

“A i vama će se to dogoditi ako ne...”

Ines je zavirila u novčanik. Razočarano je izvukla 10 eura. “Što ćemo?” upitala je.

Svi su šutjeli, osim velike muhe govnjare koja je zujala među njima.

140

“Jebat ga. Netko od nas će morati do ljekarne. S obzirom da je Markus u kurcu, a Megi i ja već smo bili nekoliko puta ranije, mislim da je red na tebi, Ines”, zaključio je Jan. Ines se trgnula.

“Ja? Pa kako ću sama? Nikada do sada nisam tako nešto radila!”

“Morat ćeš, jebi ga. Pa nećemo uvijek mi nabavljati robu.

Tražit ćeš nešto protiv bolova, najbolje obični Andol. Poslije ćemo ga zdrobiti i prokuhati na žlici”, bio je odlučan Jan. “Drek. Dobro, ići ću”, rekla je Ines znajući da se neće moći izvući. Markus je sve jače i glasnije stenjao. Da je bar imala više novaca, sve bi se lako riješilo. Bojala se, ali nije se htjela pred njima osramotiti. Stoga je krenula.

Prije nego što je ušla u ljekarnu na Bavarskom dvoru, obišla ih je nekolicinu. U svima je bila gužva. A ona je tražila neku u kojoj trenutačno nema nikoga. Nije željela čekati, željela je što prije obaviti neugodnu zadaću.

“Dobar dan”, rekla je najmirnijim i najbezbrižnijim glasom koji je smogla starijoj ljekarnici iza pulta. Žena ju je pomno odmjerila iza svojih zlatnih naočala.

“Izvolite?” upitala ju je.

“Mogu li dobiti dva paketića Andola, molim vas?” mlako je izustila gledajući kroz ljekarnicu, sada već nervozna, nesvjesno podignuvši desni rukav majice. Tragovi uboda igle već su bili više nego vidljivi. Žena ju je ponovo oštro odmjerila. Potom se nasmiješila i ljubazno pitala: “Zašto vam trebaju dva paketića? Je li to za glavobolju?”

“Da, da... Jako me boli glava...” promrmljala je Ines i osjetila kako se odjednom počela tresti.

“Dobro. Pričekajte malo, molim vas”, rekla je ljekarnica i nestala iza polica.

141

Ines je tek tada primijetila podignuti rukav svoje pamučne majice. Uhvatila ju je panika.

Iza polica odjednom se začulo nekakvo komešanje. Iznenada se sa suprotne strane pulta pojavila druga, mlađa ljekarnica. Brzim pokretom posegnula je za snopom ključeva koji su ležali na pultu.

Ines je u trenutku instinktivno sinulo u glavi: Bježi! U isto vrijeme obje su potrčale prema vratima ljekarne. Ines je bila brža. Uhvativši kvaku, izletjela je na ulicu. Iza sebe je čula kako ona druga ljekarnica viče na sav glas: “Uhvatite onu djevojku! Uhvatite narkomanku!”

Nije gledala kuda ide, nije trčala, ne, Ines je letjela. Osjeti paniku pomiješanu sa strahom kakav još do sada nije osjetila. Odzvanjalo joj je u glavi: Ako me uhvate, najebala sam! Već se vidjela kako je vode dvojica policajaca s lisicama oko zapešća. Trčala je do iznemoglosti uletjevši u haustor velike stambene zgrade koja joj se našla na putu.

Srušila se na pod. Čula je samo još divlje otkucaje svoga srca. Zatim ju je ogrnula tama.

Jan je ljutito psovao, Megi plakala, a Markus se znojio u groznici kada je neodlučno ušetala u stan. Mrak se bio već odavno spustio na zemlju, rađajući novu noć.

“I? Gdje si ti dosad? Jesi li donijela što?” izderao se grozničavo Jan kada je sjela na kauč. Bila je uplakana i nasmrt umorna.

“Skoro su me uhvatili. Pobjegla sam u zadnji tren...” počela je.

Jan je zastao ispred nje. Svom silinom šake udario ju je u obraz. Osjetila je kako joj iz nosa curi krv.

“Nesposobna glupačo!” vikao je Jan na sav glas. Megi je i dalje šutjela, a Markus se izvijao u bolovima.

“Ti si najobičnija nesposobna kuja! Znao sam to! Marš 142

van! Gubi se!” luđački je povikao i zgrabio je za rame.

Vratne žile su mu iskočile od vikanja. Megi je počela glasno jecati. Povukao ju je prema ulaznim vratima i izbacio na hodnik. Zalupio je vratima. Potom se čulo razbijanje stakla. Čula je kako Megi histerično vrišti. Ines se digla, obrisala rukom krv i krenula niz stepenice. Vani ju je tješila mirna, topla ljetna noć.

Dok je gledala okrvavljeno lice ispred ogledala, odjednom se sjetila one mrtve ribe kojoj je jednom davno majka odrubila glavu. Njezinih bistrih, tužnih očiju. Njezinog mrtvog, čvrstog tijela. Bila je slomljena. Večerašnja kap prelila je već ionako punu čašu. Mogla bi ubrzo završiti poput one crvene škarpine, ležeći na obdukcijskom stolu.

Iznad nje bi stajao patolog. S bijelim plastičnim rukavicama na rukama, spremajući se da skalpelom zareže u njezino čvrsto meso. Kad bi završio, skinuo bi rukavice zamrljane krvlju. U hodniku bi čekala majka. Žao mi je.

Kći vam se predozirala, rekao bi suosjećajno. Ona ne bi čak ni zaplakala. Odmjerila bi ga svojim hladnim, zelenim očima. Šutke bi kimnula i nestala labirintom bolničkog hodnika.

Odjednom je osjetila kako je trese groznica i kako je boli svaka kost iscrpljenog tijela. Prvi put uhvatila ju je blaga ovisnička kriza.

Desetak dana kasnije Ines je stajala na glavnom ljubljanskom kolodvoru. Jutro je bilo prohladno. Osjetilo se da se ljeto primiče kraju. Autobus koji je čekala uskoro je trebao stići. Zapalivši cigaretu, prisjetila se zadnjih nekoliko dana.

Nazvala je tetu Kseniju koja živi u Albaniji, u Tirani. Zamolila ju je ako bi mogla neko vrijeme provesti kod nje i njezine obitelji. Nije joj trebala puno objašnjavati. Teta to nije ni tražila. Njezinu je želju objeručke prihvatila.

143

“Pomoći ćeš nam u krojačkom salonu ako budeš željela!” rekla je oduševljeno.

Ines se to učinilo dobrom idejom. Zatim je napisala molbu za sporazumi prekid radnog odnosa. Nisu joj pravili probleme. Sve je bilo gotovo za dan-dva. Markus ju je u nekoliko navrata pokušavao kontaktirati mobitelom. Nije mu se javljala. Na kraju je odlučila promijeniti broj.

Ostali su još samo starci. Ali njih ionako nije bilo briga.

Oni su imali većih problema. Novac. Utrka za novcem.

Otac je samo ogorčeno prokomentirao: “Albanija? Teta Ksenija? Mora da si poludjela, što ćeš ti tamo?”

Majka se hladno nadovezala: “Ma pusti je, Nino. Odrasla je. Neka radi što hoće!”

Stigao je autobus avionske kompanije. Povukla je zadnji dim i drhtavim rukama zgnječila opušak osjećajući da gnječi i prošlost. S poda je podigla putnu torbu i predala je vozaču. Ušla je u polupraznu kabinu. Udobno se namjestila. Za nekoliko sati stići će avionom u Tiranu. Na aerodromu Majka Tereza čekat će je teta Ksenija. Sa svojim albanskim mužem, Besartom.

Autobus je krenuo prema Brniku. Pogledom je grlila ulice svog rodnog grada. Vozač je upalio radio. Svirala je Baretova pjesma Put ka sreći. Ljubljana je polako nestajala prekrivena gustom bijelom koprenom. Bila je to prva ovogodišnja jesenska magla.

144

Trilogija života i seksa Boris zvan Bole

Ž

ivio je svojim prljavim, bezvrijednim životom, poput štakora koji svojim dugim repovima metu po crnim rupama nakupljenu prljavštinu, gušeći se u smradu vlastitog izmeta, gazeći po smeću, hraneći se njime, izlazeći samo noćima, izbjegavajući, ako nije baš nužno, svaki kontakt s danjom svjetlošću.

Bio je istinski primjerak ljudskog otpada. Sa svojih trideset godina, osim povremenih posjeta zatvoru, nije postigao apsolutno ništa u životu. Obučen u prljavi jeans, podosta duge, nikada počešljane, a još manje oprane kose, uz neuredan izgled, pokazivao je i niz godina više no što ih je imao. Stanovao je u prljavoj rupi koja je, osim male kuhinje, imala još i omanju sobu s malenim hodnikom i nečime što se nekada davno zvalo kupaonicom. U stanu ne samo da je smrdjelo nego je zaudaralo na dim cigareta pomiješan s mirisom plijesni koja je bujala penjući se bez srama nekada bijelo oličenim zidovima.

Bavio se sitnim krađama, dilanjem droge, svodništvom i muškom prostitucijom. Po potrebi, naravno. Kada bi na kojem od svojih noćnih pohoda, vječito u alkoholiziranom ili drogiranom stanju, pokupio kakvu maloljetnicu ili već davno posrnulu drolju, mjesecima bi živio na njezin račun, uzimajući joj veći dio novca što bi ga ona, prodajući svoje tijelo, nekada i krvavo zaradila. Zauzvrat, nudio im je stan i tobože zaštitu od pomahnitalih klijenata, ali to se rijetko dogodilo. Usput, ševio je sve što je uspio skupiti ili pokupiti za vrijeme svojih noćnih obilazaka. Ako nije 145

išlo milom, onda je to činio silom. Kada bi ostao, kako je to obično znalo bivati nakon nekog vremena, bez svojih žrtava koje su ga hranile, podao bi se, premda nerado, gradskim pederima kojima bi itekako masno naplatio svoje usluge.

Ledu je pokupio, promrzlu, uprljanu i uplakanu, sklupčanu u kutu nasuprot ulaznim vratima svog ogavnog i na ustajalu mokraću smrdljivog stubišta, jednog ranog zimskog jutra, kada se pripit vraćao iz jednog od svojih noćnih izleta. Baš je ušao razmišljajući kako mu nedostaje mladog mesa za dobru ševu, kada eto zalogajčića stisnutog tamo u kutu.

“Hej, mala, treba ti krevet i klopa, a?!” upitao ju je svojim hrapavim, sirovim glasom i čak pogladio prljavom rukom po njezinoj dugoj kestenjastoj kosi.

Leda je dižući pogled, plavih očiju, s velikim šmrkljima koji su joj visjeli iz nosa poput stalaktita, samo kimnula.

Uhvatio ju je pod ruku i krenuo s njom prema vratima svoje smrdljive rupe. Čim su ušli, zaključao je vrata, gurnuo je prema velikom krevetu u sobi i grubo joj naredio: “Skidaj se, mala, da vidim koliko vrijediš! Što si mislila, da ću te samo tako hraniti?” grohotom se nasmijao i kako se ona ukipila kao da je santa leda, stao je trgati odjeću s nje.

Dok je gola stajala ispred njega, u polumraku jutarnjeg svjetla, dobro ju je procijenio i zadovoljno kimnuo: “Dobar će to biti posao, dobar.”

Osjetivši iznenada vlastitu muškost kako buja, poput dizanog tijesta u vrućoj pećnici, i čijom je glavom razmišljao više nego vlastitom, navalio je na nju. Ona se stala opirati i plakati moleći ga da je ne dira, no to ga još više raspali. Zalijepivši joj jednu preko ušiju, srušio ju je na pod i 146

divljački ušao u nju. Leda, od bola pomiješanog sa smradom koji se širio po stanu, više nije mogla disati, onesvijestila se, shvativši tren prije toga da je upravo izgubila nevinost.

Kada je završio, Bole, smeće kakvo je već bio, malu više nije ni pogledao, ostavivši je u onakvom stanju na podu.

Krenuo je prema hladnjaku, izvadivši zadnju bocu pive.

Otvorivši je, popio ju je u trenu, zadovoljno podrignuvši, mrmljajući sebi u bradu: “Mala je bila jumferica. Bogati, tko bi si mislio... Dobar će to biti posao, dobar.”

Zatim je krenuo prema stolu na kojem je držao svoj drogeraški pribor, i nakon brze pripreme ubrizgao si još ono malo horsa što mu je ostalo. Ravno u venu.

Dok ga je tresla slatka omama, bio je potpuno svjestan toga da je oduvijek bio i ostat će obično smeće. Jebalo mu se i zato. Dok je pičaka, alkohola i droge, dobro je. Ionako ništa više nije tražio od života.

Leda, vrlo lijepa žena Da, Leda je zaista bila lijepa. Sa svojih sedamnaest godina njezino se tijelo pretvaralo u tijelo nimfe, a lice, poput propupale mlade ruže, poprimalo prvi oblik ženstvene ljepote. Život joj nije bio lak. Tužno je djetinjstvo uglavnom provela po domovima za nezbrinutu djecu, a kasnije u udomiteljskim obiteljima. Nedavno, pobjegavši iz jedne takve obitelji gdje su je zlostavljali izgladnjivanjem, naletjela je na Borisa zvanog Bole. Tog je jutra, potpuno smrznuta i izgladnjela, potražila utočište u tom ulazu gdje ju je kasnije pokupio onaj smrdljivi nitkov i tako je surovo iskoristio. Ali bila je previše iscrpljena i beznadna da bi se mogla obraniti. I, dakako, naivna. To si nije mogla oprostiti.

147

Provela je s njim, prodajući svoje tijelo pohotnim muškarcima koje je iz dna duše svakim danom sve više i više mrzila, skoro dva mjeseca. Stajala bi kasno navečer s ostalim jadnicama na starom kolodvoru, gdje bi za sitne novce udovoljavala potrebitim muškarcima, od pušenja, seksa po autima i javnim zahodima. Onda bi na kraju, popraćena ranim jutrom, dolazila umorna i prljava u Bolin stan, gdje bi mu isti tren predala sav utržak koji je donijela.

Ostavio bi joj nešto sitno, što bi bilo dostatno tek za koju kutiju cigareta koje je počela konzumirati, utapajući se u čistom očaju. Nekad bi, onako umorna i zasićena od svega, morala udovoljiti i njegovom besramnom i nezasitnom seksualnom nagonu kojem se nije nazirao kraj.

Svaki put kada bi legla, nakon svega, molila se da se spasi od ovog zla u kojem se našla. Njezine su molitve bile snažne, želja za boljim životom rasplamsala se u njoj poput vatre, cijelim je svojim bićem vjerovala u dobra nebeska djela. Duboko u sebi vjerovala je da će dan njezinog spasenja ubrzo doći.

I onda joj je Svevišnji poslao Tiju.

Tija ju je pokupila ranije te večeri na njezinom uobičajenom mjestu, gdje je stajala oskudno odjevena, tresući se od studeni, čekajući klijente. Odvela ju je u svoj stan, napunila joj kadu mirisavom kupkom i skidajući joj prljavu odjeću, pomogla da se okupa. Svojim je nježnim dodirima u Ledinim osjećajima probudila neke nove, nepoznate dimenzije koje Leda do sada nije upoznala. Polako joj brišući okupano tijelo mekanim ručnikom, kao što majka briše svoje dijete nakon kupke, ljubeći je u usta, odvela ju je do svog udobnog kreveta i posula je svojim laticama ženske ljubavi. Dodirima svojih prstiju nagnala je Ledino mlado neiskusno tijelo da konačno upozna vrhunac svih vrhunaca. Leda je te večeri prvi put u životu upoznala čari nježnosti u svim njezinim bojama i nijansama što ih nosi skrivene na svojim lepršavim krilima.

148

Nakon te večeri Tija ju je pokupila možda svega još dva puta, na uobičajenom mjestu, dok je treće noći, slušajući Ledinu životnu priču, odlučila joj predložiti da ostane živjeti s njom i da se više nikada ne vrati pod okrilje onog pokvarenog, bezdušnog nitkova koji je upropaštavao njezin život.

Kada je Leda čula njezin prijedlog, nije znala što bi od sreće. Ostala je bez riječi snažno zagrlivši Tiju. Tu se noć više nije vratila u Bolin stan.

I dok je, živeći s Tijom, po prvi put u životu mirno i spokojno čekala san u njezinom zagrljaju, svaki bi put u mislima zahvaljivala nebu što je ispunio njezinu najveću i jedinu želju. Da voli i da bude voljena.

Tija, vrijedna žena Sa svojih četrdeset godina Tija je postigla mnogo toga u životu. Nakon prerane smrti svoga muža, preuzela je vodstvo u njegovoj tvrtki, radeći svaki dan i nakon radnog vremena, ako je to smatrala potrebnim. Za svoje se radnike brinula pošteno i korektno. Posao s rustikalnim namještajem dobro joj je išao. Djece nije imala. Otkada je ostala sama, nastojala je tu prazninu nekako popuniti pretrpavajući se poslom. S pokojnim se mužem dobro slagala. Iako im seksualni život nije funkcionirao, moglo bi se reći da zapravo nije ni postojao, njihov se brak pretvorio u iskreno prijateljstvo. Tija je već na početku shvatila da joj seks s muškarcem ne predstavlja baš nikakvo zadovoljstvo. Više je voljela žene i njihova tijela ukrašena grudima i Venerinim brijegom. Imala je nekoliko takvih veza, ali nijedna nije dugo trajala. Za svog je muža pak znala da troši ljubavnice, ali uz prešutni dogovor, pa jedan drugome nisu nikada ništa predbacivali.

Jedne je večeri, produživši svoj boravak na poslu, gubeći se u hrpi računa koji su se tijekom tjedna nakupili, već 149

pomalo umorna, odlučila krenuti kući drugim putem, koji je vodio pokraj starog kolodvora.

Prolazeći, uočila je šareno društvo žena različite dobi, koje su laganim korakom, šetajući se uz sam rub ceste, mamile svojim izazovno odjevenim tijelima potencijalne klijente koji su svojim autima prolazili pokraj njih, birajući i zaustavljajući se. U cijeloj toj hrpi šarenila primijetila je nešto što joj je privuklo pozornost. Mlada djevojka čije se vitko i skladno tijelo ocrtavalo u polumraku, stajala je naslonjena na uličnu svjetiljku, tresući se od studeni. Po crtama lica mogla je razabrati da je još jako mlada. I jako lijepa, kao da svojom pojavnošću nije pripadala mjestu na kojemu se nalazila. Kestenjastu je kosu svezala crvenom trakom. Jadna mala, pomislila je Tija krenuvši dalje, kući.

Sljedeće se večeri ponovo uputila istim putem prema domu. I ponovo je ugledala isti prizor. Djevojku s crvenom trakom u kosi koja stoji oslonjena na uličnu svjetiljku, tresući se, čekajući da je netko pokupi, da se bar na tren ugrije u nečijem autu. Ta joj slika nije izlazila iz glave.

Nakon kraćeg razmišljanja odlučila je u petak navečer pokupiti tu malu s ulice, odvesti je sa sobom kući, okupati je i nahraniti, dati joj nekoliko novčanica, ne tražeći zauzvrat ništa.

Leda je na njezin mig bez riječi sjela pokraj nje u auto, još uvijek se tresući, malo od studeni, malo od straha. Dok je vozila, Tija je nastojala započeti kakav-takav razgovor.

Nije joj baš pošlo za rukom. Ušavši u stan, preložila je Ledi, pitajući je kako se zove, da se ugrije toplom kupkom, na što je mala odmah pristala. Gledajući Ledu dok se kupala, u Tiji su se, protiv njezine volje, počeli buditi strast i požuda. Leda ju je jednostavno začarala svojim prelijepim licem, čvrstim malim grudima i skladno oblikovanim tijelom. Požuda je postala neizdržljiva. Tijino je tijelo od uzbuđenja treperilo kao zvijezda na noćnome 150

nebu. Nije se više mogla, niti htjela, suzdržati. Krenula je brisati i milovati Ledino netom okupano tijelo, vodeći je u krevet. Osjetila je da se Leda odaziva dodirima, sve više i više se opuštajući u njezinom zagrljaju. Svojim nježnim rukama Tija je polako, ali sigurno vodila njihovu ljubavnu igru prema vrhuncu, najprije Ledinu, nekoliko trenutaka kasnije svome.

Nakon par dana, čuvši Ledinu tužnu životnu priču, Tija joj je predložila da ostane živjeti s njom, da će se ona rado brinuti za nju, nastojati joj biti sestra, prijateljica i ljubavnica, sve u jednom, naravno, ako se ona, Leda, slaže s time. Leda je bez razmišljanja, uz snažni zagrljaj, pristala.

I tako je Tija je konačno pronašla svoju tako dugo traženu sreću u toj nesretnoj, prekrasnoj djevojci koja je vapila za malo pažnje i ljubavi, u tom svom dragom malom biseru koji je iskopala iz hrpe smeća. Odjednom, osjećala se ispunjenom, držeći usnulu Ledu u svom zagrljaju. Željela je od nje napraviti poštenu, pametnu i ambicioznu mladu ženu koja će se znati hrabro nositi sa svim nedaćama i uživati u radostima koje život nosi u svojoj košari isprepletenih ljudskih sudbina.

151

O autorici Andreja Malta, djevojački Jezeršek, rođena je u Ljubljani 1961. godine, gdje je završila školovanje.

Pisanjem se bavi od rane mladosti. Godine 1980. primila je prvu nagradu za kratku prozu koju je raspisao tadašnji ljubljanski Nedeljski dnevnik. Kasnije objavljuje u slovenskom tjedniku Mladina, sve do službenog odlaska u Irak.

Potom se seli u Zadar koji postaje njezin dom.

Nakon dužeg stvaralačkog prekida, 2007. godine ponovo se vraća pisanju proze i poezije. Povremeno objavljuje poeziju u zadarskom Narodnom listu, listu za nacionalne manjine Most, Planika i Liburnijska priloga, u Zarezu, Marulićevoj književnoj reviji te na portalu pesem.si. Prozu objavljuje u časopisima Sensa i Ulične svjetiljke, na društvenomrežnim stranicama Književnost uživo i Studio TiM te na portalu Gradske knjižnice Rijeka. Godine 2013. ušla je u uži izbor na natječaju za kratku priču Mate Raos te u nakladi Slovenskog kulturnog društva Lipa Zadar, čija je aktivna članica, izdaje svoju prvu dvojezičnu (slovensko-hrvatsku) zbirku poezije i kratke proze pod naslovom Po stezah spominov/ Stazama uspomena. Članica je i zadarske udruge neafirmiranih pisaca ZaPis, a u zajedničkoj zbirci Samo ti pričaj...

(2013.) sudjeluje svojom kratkom pričom Zobene pahuljice. U proljeće 2015. njezina kratka priča Maks uvrštena je u zbornik radova Turopoljska poculica Matičina književnog natječaja 2009. − 2013. (Matica hrvatska, ogranak Velika Gorica).

Godine 2015. prevela je sa srpskog na slovenski jezik dio poetske zbirke Dušana Gojkova Tužne šansone. S hrvatskog na slovenski te iste godine prevela je i zbirku Izbor iz poezi152

je te osvrt na prvi zadarski film Mali div (objavljeno u prvoj slovenskoj literarnoj on-line reviji Locutio) Nikole Šimića Tonine.

U pripremi je njezina nova mozaična zbirka proze i poezije Vsakdanje stvari/Svakidašnje stvari.

Književni izričaj Andreje Malte podjednako je onaj na hrvatskom i slovenskom jeziku. Živi i radi u Zadru.

153

Sadržaj Ah, te žene!

Kvaka 7 Loše vino 11 Java ili san 14 Sasvim običan dan 17 Sladoled 24 Tigar 40 Veljača, gripa i ostale nuspojave 48 Petro, sestrin dečko 52 Zobene pahuljice 59 Zdravo, fino, Čokolino! Mljac! 65 Novo doba 70 Margita 74

Crtice o...

Božićno pismo 81 Fotografija 84 Maks 91 Moj muškarac 95 Moj vikend 97 Odluka 99 Oprost 101 Prijateljica 103 154

Savršen dan 104 Što je za mene ljubav? 106 Teta Mare 107

Ona mračna strana Karlina tajna 111 Ludara 123 U Humbertu u sebi 130 Škarpina 137 Trilogija života i seksa 145 O autorici 152

155