Klara peranić: vermogen (četiri kraljevstva)
Klara Peranić © 2017. Studio TiM © 2017. izdavač [studio TiM]
V. Babić 2, Rijeka tel. 051/677-196 www.studiotim.hr priprema materijala Tamara Modrić, Studio TiM crtež karte Ariana Kostelić naslovnica Antonia Diklić i Sanjin Simčić tisak web2tisak, Zagreb ISBN 978-953-7780-59-3
klara peranić
Vermogen
(Ä?etiri kraljevstva)
Rijeka 2017. [studio TiM]
Likovi i kraljevstva Marta – legitimna prijestolonasljednica Vermogena Emet – Martina majka Katarina – Martina teta, Emetina sestra Enej – Martin zaštitnik Davina – kraljica Vermogena Kilena – vladarica Evona, kraljevstva zmajeva Liam ‒ Kilenin brat Mikena – vladarica Argona, kraljevstva vila Amelia – Mikenina sestra Aurora – vladarica Levita, kraljevstva divova Keilah – vila čarobnica Meret – vojskovođa koji je Marti osigurao vojsku za završnu bitku Tanatos – Davinin otac, vojskovođa kraljevske vojske
Postoje osobe koje nas dotaknu na način na koji nitko drugi ne može. Osobe koje stvore iskru u našim srcima i ona nas vodi prema dijelu našeg bića za koji nismo znali da postoji. To su oni koji nas nauče koliko bol može biti snažna i oni koji nam pokažu koliko ljubav može biti jaka. Bez vas ne bih bila to što jesam. Hvala vam što postojite. Mojoj baki Marti koja mi je pokazala kako slijediti svoje snove.
Vermogen (Četiri kraljevstva)
Prvo poglavlje Srce mi ubrzano kuca dok se probijam kroz tamne nalete straha. Noge su mi teške, uzdasi glasni. Okrećem se, prestrašena, dok mi stopala jedva dodiruju bijele brežuljke pod težinom tromog tijela. Izašla bih iz ove kože, odgurnula snježne vrtloge koji paraju brzinu sata koji otkucava. “Marta, Marta, probudi se, ljepotice!” Kapci su mi teški pod jutarnjim udarcima Sunčevih zraka. “Majko”, osmjehujem se gledajući njezinu plavu kosu koja pod milovanjem svjetlosti izgleda još spokojnije nego što zaista jest. “Moramo pobjeći!” govori mi užurbano i sprema moje haljine u veliki kovčeg koji je prekriven prstom prašine. Povlači me za ruku dok užurbano stavljam na sebe topao kaput da se zaštitim od hladnoće koja oduvijek vlada ovim kraljevstvom. Prolazimo kroz prostorije pune portreta mojih predaka. Ozbiljna lica gledaju ravno u nas, prateći svaki naš korak. “Zašto bježimo, majko?” “Oni znaju, malena”, odgovorila je tiho, kao da slike sa zidova mogu čuti svaku njezinu riječ. Zaplićem se o svoje korake, jedva uspijevajući doći do daha. “Kamo idemo?” “Na sigurno”, rekla je važući svako slovo koje je izgovorila. Otvorila sam teška vrata i iskoračila na snježni sag koji je prekrio moja stopala. Prije no što sam se snašla, majka me uzela u svoje naručje, čvrsto obgrlivši moje slabašno tijelo. Čudni zvu9
Klara Peranić
kovi počeli su parati tišinu. Kopita. Mora da se konji približavaju. Ponovo je ispreplela svoje prste među moje i zaštitnički me povukla u malenu staru kočiju. “Kako su saznali?” “Zar je to bitno?” “Naravno da je bitno.” “Davina je pronašla kutiju koju je tvoj otac zaključao. Unutra je semana, njegova životna energija. Ona se razlikuje od moje energije i od energije svakog običnog čovjeka. Najveća razlika u semani je kada ona teče kraljevskim venama”, rekla je gledajući kroz prozor kočije i istovremeno se prisjećajući oca. “Davina je napunila osamnaest godina. To su godine kada semana postaje dovoljno snažna da odabrani mogu upravljati kraljevstvom.” “Misliš na čaroliju, majko?” upitala sam nesigurno, iako sam znala odgovor. “Da, draga, upravo na to. Davina je vidjela da njezina semana ne izgleda kao očeva, a u potpunosti se uvjerila u to kada je ušla u godine zrelosti i nije mogla upaliti vječnu vatru na ritualu krunidbe.” Nastavile smo se voziti u tišini. Kočija se probijala kroz maglovitu zoru. Osjetila sam tugu. Tugu jer nikad nisam upoznala oca, a ipak sam toliko toga znala o njemu. Možda i bolje da nisam upoznala okrutnog i sebičnog čovjeka koji nije znao za dobro. Čovjeka koji je silovao moju majku i ubijao svaku ženu koja bi začela njegovo dijete. Ali za moju majku, za nju nije saznao. Ne znam ni sada kako. “Marta, ovdje moramo izaći”, rekla je majka provjeravajući ima li koga u blizini kočije. Sunčeve zrake probijaju guste oblake. Čudna tama se nadvila nad nama. “Osjećam prisutnost zla, majko. Mislim da nismo trebale izaći.” 10
Vermogen (Četiri kraljevstva)
“Trči! Brzo trči, draga!” Oblaci su se počeli skupljati nad nama. Odjednom je okolina postala strašnija, a hladnoća je prolazila šumom. “Majko, strah me!” “Ne treba te biti, sve će biti u redu.” Strijele su u tom trenutku počele parati zrak. Jedino što nas je štitilo bile su guste krošnje koje su svakim korakom zaklanjale sve više danjeg svjetla, a magla je postajala sve gušća. Suze su nam preplavile obraze. Trčale smo najbrže što smo mogle. Majka je bila udaljena nekoliko metara od mene. Tijelo mi se počelo tresti od straha da ću je izgubiti. Vrištala sam i plakala od nemoći, a sada samo trčim tupa pogleda, ne znajući gdje je nestala. Je li još živa? Kako sam mogla dopustiti da toliko zaostane? Posljednje što je rekla bilo je: Tvoj život je prevrijedan da ispari zbog običnog čovjeka. Ponavlja se moj san. Trčim dok me naleti vjetra usporavaju. Istovremeno se okrećem u strahu da me netko slijedi. Srce mi užurbano kuca. Majka me pripremala na ovo. Nisam još napunila osamnaest godina. Moja je magija toliko slaba da se svodi na osjet. Osjećam prisutnost dobra i zla i snovi mi ponekad govore što će se dogoditi. Moj otac je imao moć upravljanja vatrom. Nikad nije dobio mogućnost upravljanja svim elementima. Nasljednim pravom moja semana također bi trebala biti kolijevka vatrene magije. Noć je već pala. Daleko sam od svog doma. Daleko od svoje majke. Trebala bih pronaći sklonište. Ispred mene se stvorila predivna livada s potokom sjajnim poput kraljevske riznice. Mjesečev odraz daje toliku čaroliju ovom jezeru, gotovo kao da neka neopisiva moć pliva zajedno s ribama u njemu. Trebam krenuti dalje, ne smijem se zadržavati. Hodajući, gotovo pred jutro, pronašla sam utočište u velikom starom hrastu koji je imao rupu u deblu – dovoljno veliku da moj malen, ali snažan lik utihne. Utonula sam u nemiran san. 11
Klara Peranić
*** “Au! Pustite me, to me boli!” Prije no što sam se snašla, našla sam se licem u lice s Davinom. Dva stražara me čvrsto drže, parajući mi kožu na zapešćima. “Rekli su mi da si prelijepa. Ne bih baš rekla da imaju oči”, unijela mi se u lice i toplim dahom uznemirila moju hladnu kožu. Njezina visoka pojava i oštrina pogleda čine me nervoznom. Duga smeđa bunda od medvjeđeg krzna vuče se po snijegu, a kosa, crna poput noći, spletena je i skrivena ispod debele tople kapuljače. “Draga moja, čula sam da smo sestre”, gledala me velikim jantarnim očima koje su poskakivale po mome licu poput zvrka kojim se igra malo dijete. “Baš je žalosno što ću te sutra u podne dati objesiti na gradskom trgu, pa neću imati priliku upoznati dijete svoga oca.” Zna li ona da mi nismo sestre? Da je dijete moga oca, mogla bi upaliti vječnu vatru. Ali ovako, želi me ubiti da joj ne bih bila prijetnja, da ja ne bih postala kraljica. Stavili su me u kavez poput kakve životinje i odveli u kraljevsku tamnicu. Davina se pritom naslađivala jer sutra u podne čeka me smrt. Cijelim putem gledala sam u njezinu pojavu pred sobom. Znam da je pogrešno, ali njezin stav i izgled u meni bude poštovanje, možda čak i divljenje. Pahulje nikada nisu izgledale tako spokojno. Nježno su padale po njezinoj kosi i licu. Nije mi se činilo da joj smetaju. Meni su smetale; petljale su se u moje trepavice i zaklanjale mi pogled. Tada sam prvi put vidjela dvorac. Majka me nikada nije puštala blizu. Nije bio lijep kao što sam očekivala. Doduše, nisam ga mogla dobro ni vidjeti od visokih sivih zidina koje su dodirivale maglovite nebeske visine. Sada svoju posljednju noć provodim sjedeći u mraku, okovana. Izgubila sam jedinu obitelj 12
Vermogen (Četiri kraljevstva)
koju imam – svoju majku. Ali mislim da Davina ne zna ništa o njoj. Da zna, već bi se naslađivala i vjerojatno je prvu ubila preda mnom. *** “Marta, Marta”, začuo se tihi šapat. “T... tko je to?” prozborila sam uplašeno gledajući u neraspoznatljivu tamu. Uvijek sam samu sebe smatrala izrazito jakom osobom. Ali ova tamnica je najednom slomila u meni onu jačinu i žar što ga je majka odmalena pokušavala rasplamsati. “Šalje me tvoja majka. Nemamo vremena. Sve ću ti objasniti putem.” Žena čija se silueta stvorila preda mnom zaista i podsjeća na moju majku, ali je mlađa, barem deset godina mlađa. Uzela me za ruku nakon što je obila bravu te me istim pokretima kao moja majka zaštitnički izvela iz paklene tamnice. “Budi tiho i slijedi me.” Probijajući se kroz uske hodnike, jedva vidjevši put kojim hodamo, ugledale smo stražara. Visok, taman, s crvenom kapom i potpuno crvenom opravom. Čitala sam o tome. Svi stražari nose crvene oprave jer kraljevska semana... pa to je vatrena semana, ukratko. “Ne boj se, Marta, on nam pomaže.” “Morate krenuti, stražari će se vratiti svakog trenutka kada shvate da je poziv za uzbunu bio lažan”, rekao je tiho. “Kakav poziv za uzbunu?” upitala sam znatiželjno. “Nemamo vremena za gubljenje, sve ću ti objasniti kasnije”, rekla je nepoznata žena i izvela me kroz mračne hodnike na hladan snijeg. Ušle smo u kočiju s kraljevskim grbom. Lupnula je po kočiji i krenuli smo kroz gustu šumu u nepoznato. “Možete li mi sada objasniti što se događa i zašto ste me spasili?” 13
Klara Peranić
“Mogu jer čeka nas dugi put. Radim kao dvorkinja Davinine rođakinje. Prije tjedan dana čula sam Davinin razgovor s Tanatosom, glavnim vojskovođom. Naredila je da pronađu nezakonito dijete njezina oca prije no što se dozna da ono uopće postoji. Tada nisam znala misli li na tebe, ali nismo smjeli riskirati. Poslala sam čuvara koji nam je pomogao da upozorimo tvoju majku. U slučaju da te uhvate, isplanirali smo bijeg. Poslali smo pismo Davini i izmislili pošiljatelja. Pošiljatelj je, dakle, bila Kilena, kraljica zmajeva. Najavila je napad na kraljevstvo zbog pogibelji jednog od svojih zmajeva na planini Mesuf. Dobro, to zaista nije bitno. Bitno je da smo pobjegli zahvaljujući Davininoj lakovjernosti i želji za ratom koja vječno plamti u njoj.” “A kako to da poznajete moju majku?” “Ona mi je sestra.” “Molim?! Pa nikad vas nije ni spomenula. Ne, ne, vi lažete!” “Ne lažem i to ću ti dokazati.” Izvadila je zlatni medaljon i rastvorila ga. “Ovakav medaljon ima i tvoja majka. Otvori ga.” Doista, s unutrašnje strane medaljona bili su maleni portreti moga djeda i bake. “Znam i za tvoj ožiljak na nozi, iznad koljena, koji si zadobila dok si učila mačevati. Tvoja majka mi je slala opširna pisma o tvom odrastanju. Svi smo imali svoju ulogu u pripremi da postaneš nova kraljica.” “Ja nova kraljica? Ne znam tko ste i kako sve ovo znate, ali ne vjerujem vam!” “Marta, poslušaj me još trenutak. Možeš otići, ako budeš htjela, nakon što ti kažem sve što ti imam za reći. Davina nema magiju, u njoj počivaju samo oholost i želja za moći. Nije čak ni vladar po krvi jer njezina je majka bila Tanatosova ljubavnica. 14
Vermogen (Četiri kraljevstva)
Ispod Tanatosove maske zlog i okrutnog vojskovođe skriva se ljubav prema Davini. On neće dopustiti, bez borbe, da se njegova kći svrgne s prijestolja.” “A ona ne zna da je on njezin otac?” “Ne, ali pretpostavlja da nije kraljevske krvi jer nije mogla upaliti vječnu vatru. Neki su to naslutili, ali misle da je riječ o nesporazumu ili da još nije spremna. Određena skupina zna istinu. I zna za tebe. Mi mislimo da bi ti bila odličan vođa. Ovom je kraljevstvu potrebna magija. Kilena je kraljica zmajeva, ima dvadesetak zmajeva koji mogu spaliti naše kraljevstvo do temelja i oduzeti nam sve blago, možda čak i slobodu. Znaš i sama da bez magije ovo kraljevstvo ne može protiv vila i divova. Magija nam je potrebnija od svega. Zato su svi bili spremni prihvatiti Davinu kao kraljicu, iako je oličenje zla.” “Kilena, vile i divovi ne znaju da ona ne posjeduje magiju?” “Još se nije pročulo, draga moja, ali ako se pročuje, nema nam spasa. Osim ako...” “Što?” upitala sam zbunjeno. “Osim ako ti ne nastaviš put sa mnom i pristaneš boriti se za prijestolje.” Zagledala sam se u daljinu prisjećajući se svog djetinjstva i majke. Ako je ova žena zaista njezina sestra, zašto mi nikad nije spomenula da ona postoji? “Gdje je moja majka?” upitala sam nadajući se da će znati odgovor i da neću morati iskočiti iz kočije. “Tvoja majka je na sigurnom, ali morali smo je udaljiti od tebe jer su znali tko je ona, ali ne i tko si ti, kada ste počele bježati.” “Vi ste podmetnuli onu kišu strijela?” upitala sam ljutito. “Da, draga, morali smo. Bilo je to za tvoje dobro.” 15
Klara Peranić
Doista se nisam htjela svađati, ali zar im nije palo na pamet da nas obje spase? Čudno mi je sve ovo. “Kako je Davina saznala kako izgledam?” “Doista ne znam, draga moja.” “Još uvijek vam ne vjerujem.” “U redu, Marta, ne moraš vjerovati meni, ali vjeruj njemu.” U tom trenutku otvorio se prozorčić na kočiji i provirilo je potpuno nepoznato lice. Što ova žena misli, da ću vjerovati još jednom potpunom strancu? Jedan mi je sasvim dovoljan. “Bok, Marta, moje ime je Enej”, na to mi je pokazao zapešće na kojem se nalazio znak kraljevske krune. “Ja sam tvoj zaštitnik.” “Kakav zaštitnik?” Polako se počinjem gubiti u cijeloj ovoj priči. Sve ovo djeluje mi nestvarno. Prije svega nekoliko dana bezbrižno sam spavala u svom krevetu i pomagala majci, učila jezike i pripremala se da budem dobra supruga i majka kada za to dođe vrijeme. A sada bih trebala postati kraljica. “Marta, slušaš li me?” rekla je žena kojoj još uvijek nisam znala ime. “Oprostite, nisam vas čula.” “Rekla sam da moram poći. Ovdje izlazim. Hoćeš li doći sa mnom da pozdraviš majku? Ali onda moraš nastaviti put.” “Moju majku?” “Da, tvoju majku.” Priča je odjednom poprimila sasvim novo značenje. Postala je stvarna. Ako je moja majka ovdje, ako je dotaknem i uvjerim se da je ona stvarna, da je ovo stvarnost, više neću moći pobjeći. No, ona očekuje od mene, ne samo ona nego ljudi, moj narod, svi očekuju od mene da ću se boriti. 16
Vermogen (Četiri kraljevstva)
“Majko!” zagrlila sam je najčvršće što sam mogla, a ona je prozborila: “Oh, kćeri moja, zaista mi je žao što nemaš najnormalniji život. Nadala sam se da do ovoga neće doći.” “Sve je u redu, važno je samo da si ti dobro. Mislila sam da su te oteli ili još nešto gore.” “Naučila sam živjeti u sjenama, ne brini se za mene. Sada doista moraš poći. Enej će te čuvati.” Poljubila me u čelo i gurnula papirić u moju lijevu ruku, čvrsto ispreplevši prste kroz moje. “Volim te, Marta. Budi oprezna.” Dugo smo se vozili osluškujući note tišine, a onda je Enej prozborio. “Ne zanima te tko sam i zašto sam ovdje?” rekao je probadajući mrak svojim zelenim očima. “Želim mir. Sve ovo je previše za mene.” “Marta, ti si posebna. Prigrli svoju posebnost i hrabrost koju nosiš.” “Dobro, vidim da nećeš odustati. Tko si ti i zašto si ovdje?” “Ja sam Enej, tvoj zaštitnik.” Dugo je šutio. Nije mi bilo jasno je li ovo neka šala, no onda je nastavio: “Teško je objasniti našu povezanost. U trenutku kada se rodi prvorođenac kraljevske loze, drugi dio njegove duše rodi se negdje drugdje. Ti i ja... mi smo zapravo jedno. Ako ti umreš, ja umirem. Ako ja umrem, ti umireš. Zato je kralj svoju zaštitnicu zatočio u visoku kulu i postavio vojsku od stotinu ljudi da danonoćno pazi na njezin život. Nije htio riskirati svoju smrt.” “Dobro, a koja je tvoja uloga, osim što ćeš umrijeti u isto vrijeme kao i ja?” Nasmijao se. Njegove pune usne skrivale su predivan osmijeh. Ali ne prepune za muškarca; popunjene baš koliko treba. “Moja je uloga da te štitim. Čuvarima su darovane tri vrline: 17
Klara Peranić
hrabrost, snaga i odanost. Htio ili ne htio, osjećam povezanost s tobom i učinio bih što god mi kažeš.” “Zvuči malo zastrašujuće”, rekla sam tiho, u potpunosti misleći izgovoreno. “Ako želiš, otići ću u prednji dio kočije i pustit ću te da se odmoriš od proteklih dana.” “To bi bilo u redu”, rekla sam nadajući se da ga neću povrijediti. “Svakako, kako želiš.” Nisam se mogla naviknuti da mi muška osoba, koju sam tek upoznala, govori ti. Zaista je nepristojan. Jedna od vrlina zasigurno mu nije pristojnost. Dok je odlazio, podigao je ruku u znak pozdrava. Imala sam priliku na trenutak ponovo ugledati kraljevski znak. Bio je izrazito bijeli. Vrlo jednostavan – bijela kruna. Tako maleni znak, a tako velika moć povezanosti. Zašto je i ja nisam osjećala?
18
Vermogen (Četiri kraljevstva)
Tri mjeseca ranije Jesen je. Pored mene spava blijeda slika savršenstva. Tamna kosa pada joj niz desno rame. Nepomična je. Ustajem iz kreveta tražeći prostor koji nije ispunjen strašću, ispraznom tjelesnom strašću. Dolazim pred visoki prozor i promatram kasnu jesen. Ona je moja, pripada meni, a ipak ne osjećam da je njezino biće dio mene. Osjećam da je ona koja je meni suđena negdje daleko. Osjećam da nosi djelić moje duše. Želim je pronaći, ali kako pronaći nekoga tko možda i ne postoji? Postoji li uopće ljubav ili je ona izmišljena kako bi ljudi osjetili slabost i odbacili hrabrost i snagu? “Dobro jutro, dragi”, približila mi se blijeda pojava obgrlivši me oko struka. “Dobro jutro, Davina.” “Moraš otići prije nego što te netko ugleda ovdje. Uvijek si bio dobar hodač kroz sjene.” “U redu, vaša visosti”, izustio sam gledajući ravno u njezine oči koje su svjetlucale poput dragog kamenja. Žene su zanimljiva bića. Vidi se u njihovu pogledu kada im počneš značiti više od njih samih, iako to ne žele priznati. Davina ima oštar i hladan pogled ispod kojega se ipak skriva ranjivost koju osjeća prema meni. “Jesi li uzbuđena zbog svečanosti krunidbe?” “To je samo vatrica koju trebam izazvati. Ništa posebno.” “Vatrica, vječna vatrica, nema neke razlike”, nasmijao sam se. Začulo se kucanje na vratima i najbrže što sam mogao, gol do pasa, skočio sam kroz prozor na kup žutog lišća. Mrak. Sve se zacrnilo. Sve što sam uspio raspoznati bili su muški i ženski glas koji se šire nada mnom. 19
Klara Peranić
“Nemoj ga prejako udariti. Potreban nam je”, rekao je ženski glas. “Kako želite.” “Polegni ga u kočiju”, rekao je isti ženski glas. *** Prošlo je zasigurno dosta vremena od udarca u glavu. Ne osjećam više ništa. Glava me ne boli; možda mogu i otvoriti oči. Kada sam otvorio teške kapke, ispred mene se stvorio ženski lik. “Dobro došao”, rekla je ozbiljnim glasom. Kestenjasta kosa skupljena u pletenicu padala joj je niz crni plašt. Kožne hlače pratile su njezine tanke noge, a njezine grudi, velike za njezino usko, ali visoko tijelo, bile su stisnute u tamni korzet. Gledala me ozbiljnim pogledom, no nazirala se iskra sreće u njezinim očima. Plave oči zadržale su se na mojoj ruci. “Moramo razgovarati. Davina te iskorištava”, rekla je skrenuvši pogled na sluškinju kojoj je dala znak da napusti sobu. Iza nje su stajala dva stražara koji su krenuli za sluškinjom i zatvorili teška drvena vrata. Zar je nije strah biti sama sa mnom u sobi? Pa uopće me ne poznaje. “Vjerojatno se pitaš zašto si ovdje. Prvo ti se moram ispričati zbog načina na koji si doveden.” Uzela je zlatni visoki vrč i utočila vino u dvije kristalne čaše s likovima zmajeva od najfinijih kristala. “Uzmi vina, sigurno si žedan”, rekla je pružajući mi čašu. “Evo, ja ću popiti prva. Nije otrov. Već bi bio mrtav da sam te željela ubiti.” “Što radim ovdje?” upitao sam oštro, želeći ostaviti dojam snažne osobe. “Vidiš ovaj znak na svojoj ruci? Taj znak čini te najpoželjnijom osobom u četiri kraljevstva.” “Najpoželjnijom osobom?” 20
Vermogen (Četiri kraljevstva)
“Nisi valjda mislio da je Davina zaljubljena u tebe?” “Ne znam i ne zanima me iskorištava li me ili ne, jer ništa mi ne znači.” “Zanimljivo... Prema legendi bi ti trebala značiti čak više i od tebe samoga.” “Kakvoj legendi?” “Ne, nije legenda, istina je. Može se reći i prokletstvo. Ti si, dragi dječače, nažalost povezan s Davinom više no što možeš zamisliti. Ako ona umre, umireš i ti. Meni nije cilj ubiti Davinu jer nisam sigurna je li prava kraljica. Vidjet ćemo na svečanosti krunidbe, kada bude pokušala upaliti vječnu vatru. Ali sama činjenica da ne osjećaš povezanost s njom zaista je čudna.” “No, dobro, što ću vam onda ja?” “Vrlo jednostavno, Davinin otac je umro prije tri godine. A ja, baš kao i svaki vladar, želim vladati svim četirima kraljevstvima, ali ne mogu. Barem dok Davina ne postane punoljetna. Njezinom su ocu vile obećale da će štititi Davinu do punoljetnosti, dok se u njoj ne probudi magija. Zauzvrat, jer su sklopile taj pakt, dobile su Maljetsko more koje je bogato travama potrebnim za stvaranje njihovih čarolija.” “A što vas onda sprečava da me ne pogubite?” “Prokletstvo koje će biti bačeno na onoga tko želi oduzeti Davini život prije no što navrši osamnaest godina. Vile će nakon toga možda i same pokušati osvojiti kraljevstvo Vermogen.” “Znači, držat ćete me ovdje dok Davina ne postane punoljetna?” “Ne, ne, dragi dječače”, ponovila je, iako je bila samo desetak godina starija od mene, “želim sklopiti sporazum kojim ćeš ti vladati umjesto nje u kraljevstvu Vermogen. Naravno, ja bih bila kraljica, a ti bi bio bio moj namjesnik.” 21
Klara Peranić
“Nisam zainteresiran za vašu ponudu”, rekao sam, siguran u svoju odluku. “Baš šteta. Straža, ispratite ga do njegove odaje.” Stavili su mi povez na oči. Nikada dovoljno opreza, pomislih. Grubo su me bacili na pod i odvezali mi ruke. Skinuo sam povez. Našao sam se u prostranoj sobi. Visoki zidovi doticali su strop tek nakon otprilike četiri metra. Crna svila sa zlatnim zmajevima bila je prebačena preko velikog kreveta iznad kojega je bio postavljen baldahin. Krevet je bio postavljen na parket od wenge, a do njega se dolazilo debelim stubama prekrivenim zlatnim tepihom. Stajao sam u središtu sobe. S moje lijeve strane nalazila se sofa od ebanovine. Drške su bile zaobljene, a sjedište prepuno zlatnih jastuka. Ispred sofe se nalazio nizak stolić od istog drva, sa zdjelom prepunom svježeg voća. Zdjela je bila kristalna sa zlatnim drškama. One su bile oblikovane kao zmajevo tijelo. Preda mnom su se nalazili prozori koji su sezali od poda do stropa. Raskošna soba bila je jako osvijetljena. Divio sam se izgledu dvorca pa me zanimalo može li me njegova vanjština još više oduševiti. Prišao sam prozorima. “Vau, koji prizor!” rekao sam ni ne sluteći da glasno govorim. Ispred dvorca su ležali zmajevi. Svi zmajevi bili su isti, crni poput ugljena, s blještavim plavim očima. Baš kao i njihova kraljica. No, jedan je zmaj bio različit. Zlatni zmaj. Još uvijek je bio budan i gledao je ravno u prozor moje sobe. Oči su mu bile crne poput baruta. Zatvorio sam zavjese jer mi je njegov pogled postao neugodan. Ipak, u mislima mi je ostala slika zelenila u kojem su boravili. Nikad nisam vidio toliko zelenu travu. U Vermogenu je gotovo cijele godine snijeg. Ljeto, jesen i proljeće izmijene se u svega dva mjeseca. Vrata su se otvorila. Ispred mene se našao visok i mršav mladić. 22
Vermogen (Četiri kraljevstva)
“Ti mora da si Enej. Ja sam Liam, Kilenin brat. Moja sestra te lijepo ugostila”, rekao je naslonjen na rub vrata, kidajući zubima komadiće jabuke. “Je li Davina divlja princezica, kao što govore?” pitao je podsmjehujući se. “Ne moraš paziti što ćeš reći u mojoj blizini, ja sam drugačiji od ovih uštogljenih parazita. Koliko se dugo znate... ti i Davina?” “Postavljaš puno pitanja osobi koju si tek upoznao”, rekao sam oštro. Pomislio sam kako je neodgojen za člana kraljevske obitelji. Tada se na vratima pojavio visok i mišićav čovjek koji mu je naredio da ne prilazi prostoriji. I vrata su se zatvorila. Podrugljivo mi je mahnuo prije no što je zastor označio kraj njegove predstave. Legao sam na krevet i zagledao se u raskošnu prostoriju. Cijeli dvorac bio je ispunjen likovima zmajeva. Moram priznati da mi je Liamov nastup u neku ruku uveselio boravak, no misli su mi brzo pobjegle ka Kileni. Želio sam dokučiti njezinu priču. Pogled daje naslutiti da je sposobna osjećati, pa makar to bila privrženost ili čak ljubav prema njezinim zmajevima. Vladari svih triju kraljevstava žele Vermogen. Vile i divovi će zasigurno na Davinin osamnaesti rođendan, ili nešto kasnije, pokušati osvojiti njezino kraljevstvo. Ako sam ja njezin zaštitnik, ne bih li trebao nešto učiniti? “Enej, Enej”, začuo sam tiho šaptanje. Mora da ludim. Ništa od ovoga nema smisla. “Enej, iza zavjese.” Doista, iza zavjese se ocrtavala sjena. Kako li je prije nisam primijetio? Prišao sam tiho zavjesi i naglo je povukao nadesno. Blaga ženska pojava nepomično je stajala smiješeći se. Duga plava kosa divlje je kovitlala njezinim leđima. “Ja sam Katarina. Moram te izbaviti odavde!”
23
Klara Peranić
Sadašnjost “Katarina, ona nije onakva kakvom sam je zamišljao.” “Kako to misliš?” “Snažna je. Mislim da joj ne treba zaštitnik.” “Samo se pravi snažna, no vrlo je krhka. Ne želi se vezati ni za koga da se ne bi slomila. Ali vezana je za majku. Majka je sve što ima. Izgubila je starijeg polubrata i oca u posljednjem ratu, ratu u kojem je kralj umro. Od tada je izgradila zidove oko sebe.” Kako da presiječem spone koje me vežu za nju? Predivna je. Neka sila me vuče k njoj. Želim joj dodirnuti bijelo lice, dotaknuti crnu kosu, zaplesti prste u njezine kovrče. Katarina je njezina krv, no ipak ne vidim nikakve sličnosti među njima. S druge strane, između Katarine i njezine sestre, Martine majke, sličnost je očita. Prekinula je moje misli: “Enej, treba joj vremena. Nemoj uzimati k srcu to što te odguruje od sebe.” Kočija se zaustavila. Izašao sam u snježnu oluju. Vrtlozi pahulja okružili su našu kočiju, a stabla oko nje borila su se protiv prodornih naleta vjetra. Bilo je mračno. Put je osvjetljavala jedino petrolejska lampa u Katarininoj ruci. Mogli smo vidjeti svega dva koraka ispred, s time da je mećava koja je sve više jačala onemogućavala preglednost. Obgrlio sam zaštitnički Martu koja se zatim iščupala iz mojih ruku rekavši da može sama. Prekrio sam svojim plaštem Katarinu dok smo se probijali do sigurne i tople kolibe. Izvana je izgledala vrlo staro i trošno. Drvene daske razbacanog redoslijeda bile su stare, izgrižene od vlage. Nizak krov na nekim mjestima nije ni dodirivao drvene daske pa se mogla vidjeti svjetlost koja je dopirala iz kolibe. Kada smo ušli u kolibu, nisam mogao sakriti iznenađenje. Iz24
Vermogen (Četiri kraljevstva)
gledala je potpuno različito od očekivanoga. Kamin u središtu prostorije i mekani naslonjači poredani oko njega. Veliki tepih bio je polegnut ispred kamina, a na njemu je spavao gotovo nevidljiv mačić. “Marta, ovo je Zahra, ona je učiteljica magije.” “Zar nisi rekla da sam ja jedina osoba koja posjeduje magiju?” “Jesi. Ja ne posjedujem magiju, drago dijete”, rekla je starica koja je, bez obzira na godine, imala uspravno držanje. Bila je niska i punašna, sa sijedom kosom dignutom u visoku punđu. “Posjedujem knjige, zakone i ljubav prema magiji. Učila sam i tvog oca. Ali on je odlučio otići prije nego što je obuka završila, vjerujući da je spreman. Želio je ostala tri kraljevstva učiniti svojima.” Martine plave oči pratile su staričine pokrete. Zahra je pomaknula mačka s tepiha i pokazala rukom da sjednemo u smeđe naslonjače. “Marta, naše pripreme trajat će najmanje mjesec dana. Magija vatre već je u tebi. Vježbom ćeš je savladati za tjedan dana. Naravno, ukoliko predano radiš najmanje devet sati na dan. Ostalo vrijeme pokušat ćemo otkriti možeš li ovladati magijom vode, zemlje i zraka.” “Zar mislite da bih ja to mogla? Posljednja osoba koja je upravljala svim elementima bila je Emma, i to prije tisuću godina. Moje poznavanje povijesti nije baš sjajno, ali znam da ona nije bila dobra.” “Doista, draga Marta, Emma je bila ohola kraljica koja je osvojila ostala kraljevstva i nasilno vladala. Postoji tajna koju čuvam kao učiteljica magije.” Pogledala nas je nepovjerljivo, zašutjevši nekoliko sekundi, a onda je nastavila: “Čuvala sam je do sada. Nitko je nije bio dostojan. Postoji još jedan element vođen samom semanom, a to je element života. Imaju ga samo 25
Klara Peranić
rijetki, oni dobroga srca. Oni imaju mogućnost zaliječiti rane i dati svoj život za nekoga drugoga, promijeniti svoju životnu energiju za smrt kako bi netko drugi živio. Nitko iz kraljevske obitelji u protekla tri tisućljeća nije imao tu moć.” “Zašto mi to govorite?” “Zato što si nečiste krvi. A nečista krv nosi dobrotu. Tvoja majka je iz loze Seranata. Oni su u prošlosti imali moć izlječenja. Preci tvoje majke bili su istrijebljeni, svi osim jednoga koji je nastavio lozu. Isto kao što si i ti preživjela. Sve je to zapisano u proročanstvima.” “Ne razumijem što hoćete reći”, rekla je Marta tiho, pomaknuvši crne kovrče iza uha. “Želim reći da element života mogu imati samo nečisti, odnosno potomci Seranata.” “Zašto moja majka nema taj dar?” “Dobro pitanje, draga. Odgovor je jednostavan. Bačena je kletva kraljevske obitelji. Taj dar leži skriven duboko u tvojoj obitelji. Kletvu su bacile zle vile prije no što su Seranati istrijebljeni. Odnosno nisu, kao što sam ti već rekla. Vježbat ćemo magiju. Kada budeš dovoljno jaka, najprije ćeš krenuti u borbu s Davinom, a onda možeš misliti o tome kako vratiti svome narodu, odnosno onome što je ostalo od njega, element života.” “Moja obitelj nije jedina koja ga posjeduje?” “Nije. Dar posjeduju tri obitelji u kraljevstvu. Sva povijest sačuvana je u povijesnoj knjižnici koju može otvoriti samo moja ruka. Otići ćemo i tamo. Znam da imaš puno pitanja, ali odmori se do jutra pa ćemo razgovarati.” “Samo još jedno pitanje. Ja nemam osamnaest godina, moja magija još uvijek nije aktivna. Kako mogu vježbati kad nemam čime?” 26
Vermogen (Četiri kraljevstva)
“Dobro pitanje, draga. To je zapisano kao pravilo. Ti je imaš, ali treba je probuditi. Obično se budi u osamnaestoj godini jer se osoba tada smatra dovoljno zrelom da nosi tu težinu. No, u kriznim situacijama kao što je ova postoji način da se aktivira. Sada se odmori.” Marta se ustala sa smeđeg naslonjača i krenula niz hodnik u svoju sobu. Htio sam krenuti za njom, ali Zahra me uhvatila za ruku. “Dragi dječače, zna li ona?” Mogao sam joj u pogledu vidjeti što me pita. “Ne zna”, odgovorio sam oštro, parajući zrak do staričinih očiju. “Dobro, neka tako i ostane, za sada. To nam može reći puno o njoj. Najvažnije je da protumačimo je li spremna za ono što slijedi.” Brzim koracima otišao sam do hodnika. Sa stropa je visjelo mnoštvo lustera-svijećnjaka koji su osvjetljavali tamne drvene zidove. Naslonio sam glavu na njezina vrata ne bih li čuo poneki zvuk koji će mi otkriti je li zaspala. Tišina je prožimala prostoriju. Udaljio sam se od vrata i otvorio sljedeća u nizu te ušao u malenu sobu koja je zaudarala na starinu. Skinuo sam čizme i, iscrpljen od puta, legao ispod mekog prekrivača. Mrak je putovao sobom. Mjesečeva svjetlost probila se kroz grane i stvarala sjene na zidovima. Nisam mogao spavati. Znao sam da ni ona ne može. Upalio sam malu petrolejsku lampu. Prebacio sam prekrivač na drugu stranu kreveta, obuo čizme i uzeo lampu. Gledao sam u noć i razmišljao o pričama koje mi je pričala majka. Najednom sam osjetio slabost. Ona spava. Ugasio sam lampu te se ponovo zavukao ispod mekanog pokrivača i ubrzo utonuo u san. Sivilo je oživjelo bijelu pojavu njezinog duha. Bijela haljina dodiruje njezina bosa stopala, marama, također bijela, toliko je duga da joj ne vidim kraja. Puše jak vjetar noseći maramu daleko. Njezina bosa stopala jedva dodiruju kameni27
Klara Peranić
to tlo. Oko nje su samo stijene, šiljaste, teške. Korača u nepoznato. Lice joj je spokojno. Ne mogu iščitati boji li se ili uživa u snovima. Već dugo pratim njezine snove. Zapravo, otkako sam bio dijete, s njom sam u snovima i vidim sve što i ona vidi, iako nisam znao da je ona stvarna, da su moji snovi njezina stvarnost. Odjednom su se nad njom pojavili tamni oblaci i počelo je kišiti. Crnina je prekrila sivilo. Pala je u blato, bijela haljina promijenila je boju u crnu. Počela je trčati. Boji se nečega. Slike su se brzo izmjenjivale dok nije pala u vodu. Nisam mogao dokučiti je li potok, rijeka ili more. Vidio sam samo crnu čipku kako tone. Zasigurno se jako boji u ovome trenutku. Iz sna me probudio jecaj i plač. Razmišljao sam trebam li ustati i otići do nje. Otvorio sam vrata njezine sobe, a ona je u poluprozirnoj spavaćici uplakano stajala zatvarajući prozor i navlačeći zavjese. “Odlazi!” rekla je oštro. “Čuo sam da plačeš. Jesi li dobro?” “Sve je u redu, ružno sam sanjala. Sada možeš otići, kada si se uvjerio da mi nitko ne želi nauditi.” “U redu, kako želiš. U sobi sam pored tvoje ako ti nešto treba.” Zatvorio sam vrata i nadao se da će doći. Ali vidim joj u očima. Još uvijek mi ne vjeruje. Pa kako da mi i vjeruje? Po svemu sudeći, poznajem je cijeli život, a ona mene samo jedan dan.
28
Vermogen (Četiri kraljevstva)
Kraljevstvo Argon, dva mjeseca ranije “Kraljevstvo Argon. Dom vila. Naše duše žive stopljene s prirodom. Ja sam Amelia, vila vjetra. Svaka vila posjeduje jedan od darova božice Nusuf. Darove dobivamo ovisno o godišnjem dobu u kojem smo rođene. Ja sam rođena u jesen i dar vjetra mi je dan da njime raspolažem za dobrobit vilinske zajednice. Vile rođene zimi imaju dar leda, vile proljeća dar zemlje, a vile ljeta dar dana i noći. Sve se pokreće po tim zakonima. Vile ljeta određuju dan i noć, vile proljeća brinu se da kraljevstvo ne gladuje, dok se mi, vile vjetra, brinemo da Argon bude opskrbljen energijom. Vile rođene zimi su sretnice, obučavaju ih za ratnice od tridesete godine života. Samo vila rođena zimi može biti kraljica. Govori se da je to zato što su najotpornije. Rađamo se iz cvjetova božice Nusuf na drvu života. Zimi gotovo svi cvjetovi propadaju.” Sjedio sam zavezanih ruku i nogu gledajući djevojku koja je uložila veliki napor da mi prenese najviše što može o svome domu. Pitam se hoće li se ona zagonetna žena ponovo pojaviti i spasiti me od novog napada neprijatelja kraljevstva Vermogen. Katarina vjerojatno neće doći, ali ne mislim da mi Amelia želi nauditi. Nastavila je: “Oni cvjetovi koji ostanu, kolijevke su najsnažnijih sjemena koje je božica zasijala. Na primjer, poprilično je nepravedno da je moja sestra rođena na prvi dan zime, a ja na zadnji dan jeseni. Oduvijek sam željela da je bilo drugačije.” “Dosta razgovora sa strancima! To nije tvoj posao!” U prostoriju je ušla tamnoputa crnokosa djevojka. Ruke su joj bile istetovirane, a u svakoj je držala jednu kuglu. “Amelia, 29
Klara Peranić
vrijeme je da odeš”, rekla je oštro i djevojka je napustila prostoriju. Približila je stolac i zajahala ga preda mnom, stavila je ruke na naslon i počela se igrati kuglicama promatrajući me. “Zasigurno si čuo priče o tome kako su vile zle. Pa, dragi moj, to nije istina. Vile uzimaju što im pripada. Kao jedna od njih, i ja to činim. Bit ćeš ovdje dok Davina ne postane punoljetna, a onda ću te zalediti i rasut ćeš se u tisuću komadića. Naša draga kraljica Vermogena bit će hladna kao led i trunut će pod zemljom.” Bacila je kuglice u zrak i one su se pretvorile u korijenje drveća koje me još čvršće vezalo za stolicu. “Proljetne vile šalju pozdrave”, rekla je i brzim koracima izletjela iz prostorije dok se njezin crni plašt vukao po podu. Uvijek sam zamišljao vile kao topla i ugodna bića; više kao Ameliju. Slatka plava vila očiju boje safira, malenog nosa i punašnih usana. Bila je vrlo niskog rasta, a uši su joj sezale do stropa. Ali bila je lijepa na neki poseban način. “Enej, ja ću te osloboditi”, rekla je Amelia ušavši u prostoriju. “Ne želim da moja sestra osvoji Vermogen, zapravo mislim da ni ne zaslužuje biti kraljica. Učinit ću sve da je uništim.” “Hoćeš li me odvezati, Amelia?” “Ja to ne mogu, to može samo vila koja je stvorila čarobno korijenje. Svaki put kada ga netko presiječe ili baci čini, zategnut će te još više ili će se stvoriti novo. Ne znam koju su magiju upotrijebile.” “U redu. Znači, moraš pronaći vilu koja je stvorila korijenje?” “Znam vilu koja je stvorila korijenje, ali ona neće htjeti poništiti čini ako joj ne dam nešto vrijedno zauzvrat. Nešto što dugo želi.” “A što je to?” “Promjena poretka.” Nisam se mogao prestati smijati ovoj neobičnoj djevojci. 30
Vermogen (Četiri kraljevstva)
“Amelia, kako to misliš napraviti?” “Pa, sve vile žele imati mogućnost da postanu kraljice. Moramo organizirati ustanak koji će biti dovoljno učinkovit da započnemo ono što planiramo od mog stotog rođendana.” “Zar ne ratuju samo vile zime? Kako mislite dignuti ustanak protiv njih?” “Imamo i mi moći kojima raspolažemo. Ne podcjenjuj snagu volje! No, nisam dovršila priču o vilama.” Izgledala je potreseno što sam prekinuo njezin monolog. “Vile rođene zimi ratuju na bojišnici, u tinejdžerskim godinama započinje obuka, a to su naše tridesete. Do devedesete se završava. Onda počinje obuka za društvene statuse. Moja sestra je kao najbolja ratnica izabrana za kraljicu. Prvo je imala sreće da se rodi na prvi dan zime, a onda da kraljica umre u njezinim posljednjim danima obuke.” “Amelia, zar si se oglušila na zapovijed kraljice? Vodite je u tamnicu!” zapovjedila je oštro pokazavši rukom na velika zlatna vrata kroz koja se mogla razaznati raskošna palača, gotovo sva u zlatu. Primijetila je da s divljenjem promatram palaču kroz otvorena vrata. “Vidi se da je Amelia uređivala palaču. Ja se bavim mnogo važnijim stvarima. Najradije bih je dala ubiti, ali to ne bi lijepo izgledalo u očima drugih vila.” Razmišljao sam mogu li nešto učiniti da se oslobodim. Iz nekog razloga sve su se žene samo jadale. Umjesto da me bace u tamnicu i ubiju kada dođe vrijeme. No, meni je to išlo u korist. Mnogo sam saznao i dobio priliku za bijeg. “Dajte mu nešto za jesti. Ne smije umrijeti od gladi.” “Da, Mikena”, rekao je glas iz sjene. “Amelia vas ponovo pokušava ubiti. Ponudila mu je mogućnost bijega. Spominje i ustanak.” “Ta luda djevojka... Stavi je u tamnicu do Davinina rođendana. Kada osvojim Vermogen, nitko se neće usuditi pokušati 31
Klara Peranić
preispitati odluku koja je donesena. Enej, nemoj se bojati, ubit ću te brzo i ništa te neće boljeti. Nisam tiranin.” Zar bih joj sada trebao zahvaliti? “Dobro”, rekao sam pogledavši njezinu pomoćnicu iz sjene, iščekujući kada će pokazati lice. Ali nije izašla iz sjene. Zasigurno je ovdje kako bi se pobrinula da me netko ne pokuša osloboditi ili, po njih još gore, u tome čak i uspije.
32
Vermogen (Četiri kraljevstva)
Sadašnjost Probudila sam se iscrpljena od teških snova koji su me progonili cijelu noć. Zahra se pobrinula da imam dovoljno odjeće dok boravim ovdje. Ormar je bio prepun predivnih raznobojnih haljina. No, ja odmalena volim bijelu boju. Uvijek sam se najugodnije osjećala u njoj. Niti jedna bijela haljina nije bila u ormaru. Ponovo sam pomislila na majku koja je oduvijek činila sve da vidi osmijeh na mome licu. Svaki je mjesec davala šivati novu haljinu jer je znala da me to čini sretnom. Stajala sam tako ispred otvorenog ormara pola sata, tražeći razlog da uopće obučem neku od haljina. Naposljetku sam navukla na sebe crvenu haljinu čiji su nabori sezali do poda. Imala je zlatne detalje oko struka i na dnu krinoline. Nisam se ugodno osjećala u velikim haljinama pa sam je skinula. Uzela sam sa stolice svoju meku plišanu haljinu u kojoj sam jučer stigla i ponovo je obukla. U tom trenutku napipala sam papirić. Potpuno sam zaboravila na njega. Izvukla sam ga i stala gledati u njega, šokirano. Bio je potpuno prazan. Zašto bi mi majka dala prazan papirić? Nema smisla. “Dobro jutro, draga”, rekla je Zahra otvorivši vrata. “Dobro jutro, gospođo”, rekla sam pristojno, istovremeno stišćući komadić papira koji sam upravo pronašla. “Doručak je poslužen. Izađi kada budeš spremna.” “Dobro”, osmjehnula sam se nadajući se da ne vidi da nešto skrivam. *** Ušla sam u blagovaonicu. Drveni stol, dugačak gotovo deset metara, bio je prepun hrane. Na sredini stola, netaknut, velik pladanj s neprepoznatljivom životinjom koja je poput nemani 33
Klara Peranić
gledala u strop. U ustima joj je bila sočna crvena jabuka. Svaki metar stola osvjetljavao je po jedan svijećnjak. Mora da su skupi s obzirom na zlato koje ih je prekrivalo i prostoriju ove trošne kolibe približavalo aristokratskim blagovaonicama. Stolice od hrastovine, glomazne, s oštrim presvlakama od vučje kože, pratile su svijećnjake u svjetlosnoj igri. Za stolom nije bilo nikoga. Sjela sam i strpala u usta svježe voće i nekoliko komadića kruha s namazom od šumskog voća. U tom trenutku pojavila se Zahra. “Marta, vrijeme je za učenje. Cap, cap. Na noge lagane!” Nisam sigurna veselim li se što ću otkriti potpuno novu sebe ili sam preplašena pri pomisli na to da ću imati toliku moć u svojim rukama. Doslovno. “Nemamo vremena za gubljenje. Nemamo ni tjedan dana. U susjednoj šumi ubili su Kilenina doušnika koji je htio dojaviti da Davina nije upalila vječnu vatru. Ne znamo ima li još doušnika na dvoru, ali sigurni smo da druga kraljevstva sumnjaju u Davinine moći.” “Dobro, onda krenimo”, rekla sam odlučno, odgrizavši posljednji komadić jabuke na tanjuru. Zahra me odvela u veliku kraljevsku knjižnicu koju je spomenula prošle noći. Police s knjigama sezale su do stropa. Osjećao se miris stranica u zraku. Izvukla je veliku crnu knjigu sa zlatnim natpisom – Osjećaji i običaji. “Prvo bi se trebala naučiti ponašati kako priliči kraljevskoj krvi. Nažalost, za to nemamo vremena. Nužno je da sama, već noćas, proučiš tu knjigu. Vjeruj mi, mogla bi ti biti od velike koristi. Proučavajući njezine stranice, steći ćeš moć uvjeravanja dužnosnika da si dostojna položaja kraljice.” Zatim se uspela ljestvama i izvukla knjigu U osnovi semane. “Počet ćemo s položajem ruku. Daj mi svoje dlanove, draga.”
34
Vermogen (Četiri kraljevstva)
Pružila sam u njezine dlanove svoje, na što ih je okrenula prema zemlji. “Prije svake čarolije ruke trebaš okrenuti prema zemlji. Priroda ti je dala moć da koristiš vatru zemljine unutrašnjosti. Zatim, ukoliko želiš usmjeriti vatru prema nekom predmetu ili osobi, trebaš okrenuti dlanove prema njoj.” “Ali ja ne bih mogla spaliti neku osobu. Mislim da čak ne bih mogla nauditi ni Davini”, rekla sam i shvatila da sam slaba. “Ja nisam rođena za kraljicu, nemam to u sebi. Ne mogu odlučivati o sudbinama ljudi.” “Draga moja, svatko ima svoj put. Tvoj put je sasvim slučajno isprepleten sa svim ostalim putevima u kraljevstvu. Možeš pokušati odbaciti svoju sudbinu, ali ona će te dostići. Možda i u ljudskom obliku, ali njezino ime tada će biti smrt.” “Ili Davina”, odgovorila sam spuštena pogleda, svjesna da sam razočarala svoju učiteljicu. “Ne mora nužno biti Davina, može biti bilo tko iz drugih kraljevstava. Puno se lakše boriti protiv onoga što nema smisla, protiv lažne slike kraljice nego protiv istinite. Možeš lagati i sebe i druge, ali laži naposljetku uvijek dostignu svog tvorca. Kao što životni tvorac uvijek pronađe način da tvoja sudbina dostigne tebe. Ti si prijetnja i morat ćeš ubiti ako želiš živjeti ili ako želiš da prežive ljudi do kojih ti je stalo.” Njezine riječi odzvanjale su mojim mislima. Ne bih voljela da krv mojih bližnjih bude na mojim rukama. Da netko koga volim umre zato što sam ja slaba. “Dobro. Učit ću.” “Znala sam da hoćeš. Sve je zapisano i završit će onako kako je predodređeno.” “Zapisano? Zar živimo po unaprijed zadanom obrascu koji je određen nekom silom?” 35
Klara Peranić
“Uvijek se sve može promijeniti. Jedan dio nije zapisan u knjizi proročanstava. Te stranice ćeš ispisati svojim odlukama. Posebna si i vrijeme je da uvidiš svoju posebnost. Možeš uvijek, u svako doba dana i noći, doći k meni i pitati me što god trebaš. A sada izvadi papirić koji si željela sakriti od mene i nemoj pokušati zanijekati njegovo postojanje.” Izvukla sam papirić iz korzeta i pružila ga u njezine ruke. Pokušala sam svoj pogled što prodornije usmjeriti u njezine sitne i nakošene oči, nadajući se da će uvidjeti njegovu važnost. “Nemoj me tako gledati, draga, pomoć ću ti.”
36