Elvira Slišurić: Kuća kralja paukova by Studio TiM

V. Babić 2, Rijeka tel. 051/677-196 www.studiotim.hr priprema materijala Tamara Modrić, Studio TiM naslovnica © Leeloomultipass | Dreamstime.com ISBN 978-953-7780-61-6

Elvira Slišurić

Kuća kralja paukova

Rijeka 2017. [studio TiM]

NajdraĹžoj

Prvi dio MARIO I LANA

Kuća kralja paukova

1. poglavlje “Marioo! Mario!” Ljeto je omamljujuće zazvonilo među blistavo zelenim lišćem. Gotovo ga se moglo čuti kako se kotrlja niz krovove i strme puteljke i dotiče svaki list, svaki dah toplog povjetarca. Mario je zapinjao za sićušne humke trave i punio pluća svježim zrakom. Ogledavao se ushićenim treptanjem i najradije bi se uz vrisku skotrljao niz padinu bez ikakve brige gdje će završiti. Umjesto toga, bio je izuzetno spor. Uživao je. Prvi put u svom životu osjećao se sretnim. “Mario! Dijete drago, misliš li ti?” začuje ponovo mamin glas ispred sebe i tek samo malo ubrza korak. Iako se mami nikada ne suprotstavlja, danas si je dao oduška. Vidio je kako joj na suncu sja duga crvena kosa dok zamiče iza ograde i nestaje u njihovom budućem dvorištu. Opet samo za mrvicu ubrza korak. Ionako nema nikakvu namjeru sudjelovati u maminim pregovaračkim misijama. Kada su prije nekoliko tjedana ugledali ovu kuću i mama ju je odlučila kupiti – to je bilo to. Proveo je predugo vremena po bolnicama, u zagušljivom gradu, i uz liječničku preporuku odlaska na selo. Osmislili su izletničke vožnje igrajući se istraživanja u njemu tako silno zabavnim etapama što ih je revno bilježio u svoju istraživačku bilježnicu. Prijatelja nema jer je najčešće bio bolestan pa u gradu ionako nema koga ostaviti. Zakorači u prostrano travnato dvorište obrubljeno visokom živicom, skladno i savršeno uređenom, s matematički 7

Elvira Slišurić

raspoređenim otvorima kroz koje je pucao pogled na najljepšu prirodu što ju je Mario ikad vidio. U samom kutu dvorišta nakrivio se ponosni stari lješnjak; ispod je odmarao masivni drveni stol, a oko njega klupe. U jednom kratkom, ali intenzivnom trenu Mario je već zamislio ispod lješnjaka i kućicu za psa. Nastavio je istraživati svaki pedalj dvorišta i svako malo provirio bi kroz neki od otvora u živici. Izvukao je iz stražnjeg džepa zgužvanu bilježnicu, otvorio je na mjestu koje je čuvala obična ugljena olovka i malo pljunuo u njezin vrh, iako mu nikad nije bilo jasno zašto to radi, ali bio je siguran da je to vidio u nekom od svojih omiljenih filmova o slavnim istraživačima. A oni su valjda znali što rade. Kada odraste, bit će bar – putopisac. Nasloni bilježnicu na koljeno i velikim slovima upiše: Etapa 3 – DVORIŠTE Etape 1 i 2 bile su vožnja i uspon. Na sve je imao što dodati, ali svoje je dojmove upisivao tek na kraju samog putovanja. Ovo mu je više služilo kao podsjetnik. Ponovo pruži pogled kroz jedan od otvora u živici. Već je izračunao da između svakog otvora ima točno dvanaest koraka. I da su susjedne kuće u blizini samo s dvije strane. Mir je bio opojan. Toliko snažan da ga je nosio na krilima. Sada je tek shvatio što je mama mislila, u rijetkim trenucima gubljenja strpljenja, rečenicom Želim čuti tišinu. U svom tom miru pažnju mu privuče sićušno komešanje izvan njegovih zelenih zidina – ocijenio bi jedno pet-šest koraka od živice – pa progura glavu kroz pravokutni otvor i naćuli uši. Hm. A dao bi se okladiti da je nešto šušnulo. Iste sekunde, na točno šest koraka od njegovog pogleda – o, 8

Kuća kralja paukova

kako je bio u pravu – izroni glava starca iz obližnje šikare i na tren mu gotovo zaledi dah. “Mm, ovaj... dobar dan, gospodine...” jedva čujno promuca. Starac ga samo ošine pogledom, ne odajući ni glasa od sebe. Mariju se čak i pričinilo da je starac u jednom bešumnom i nevidljivom koraku smanjio udaljenost za pola. Malo ustukne, ali se ne pomakne od svog sigurnog zelenog prozora. “Živite tu blizu, gospodine? Ja sam Mario.” Opet muk. A Mario osjeti navalu svoje istraživačke hrabrosti. “Mama i ja ćemo se možda ovdje doseliti.” Starac ga je gledao ravno u oči i nimalo nesigurnim korakom približio mu se sasvim, sasvim blizu. I kad je Mario već htio dati petama vjetra, starac izusti: “Nestanite! Moje je!” i izgubi se zagonetno kako se i pojavio. Ni trljanje očiju, ni izvirivanje, ni napeto osluškivanje, ništa nije moglo objasniti što se upravo dogodilo. Valjda se starac boji jer mu ovdašnji dječaci često provaljuju. Kako se starac sam može obraniti? Osim što može nečujno hodati, pomisli Mario. Sigurno se ovdje radi o nekoj legendi. Jedva čeka da se doseli! Pa tu je zanimljivije nego što je mislio. Jurne prema kući, osmijeha šireg od obzorja što se rastezalo uokolo, i uspne se na trijem. Kroz staklo spazi odsjaj mamine crvene kose i začuje prigušen razgovor. “Mario, pa gdje si ti?” mahne mu mama. “Sve je riješeno. Ovo je sada naš dom, ako ga još uvijek želiš.” 9

Elvira Slišurić

Da nije već muškarac, sada bi se rasplakao od sreće. Iako mama kaže da je to mišljenje čista glupost. Osmijeh nije mogao sakriti. Zagleda se u gospođu koja je sjedila uz mamu i ozareno progovori: “Naravno! Jako mi se sviđa. Jako! Čak sam upoznao i susjeda!” Nije odmah zapazio upitan gospođin pogled. “Ali, dijete, u blizini nitko ne živi.” Stajao je sekundu ne znajući što bi uopće na to odgovorio. Pa dobro, ne mora to biti baš prvi susjed. Čemu takav pogled? “A možda je bio samo netko od suseljana u prolazu. Lijepo je da se već upoznaješ.” Vidiš kako mama zna, pomisli Mario. Gospođa kimne slažući se. Nije valjda ništa rekao naglas, a onda brzo izvuče svoju bilježnicu. Etapa 4 – STARAC Napomena: nešto je tu čudno.

Kuća kralja paukova

2. poglavlje Iako je već dobra tri tjedna vrijeme bilo ono pravo ljetno, prvi dan ljeta tek se približavao kada su Mario i njegova mama spakirali stvari i oprostili se od svog života u velegradu. Školski praznici su se zahuktavali, a Mario je riješio sve zaostale testove s najboljim ocjenama. Otkad je često provodio vrijeme u bolničkim krugovima, mama je posao preselila kući i pomagala mu da stigne gradivo i položi ispite. Tako je bar za praznike bio neopterećen i sretan kao i svi njegovi vršnjaci. Osim što je sada imao veći prostor za istraživanje. Najveća promjena koju je doživio odlaskom iz grada bila je ta što je mogao izaći iz kuće (ovaj put i iz dvorišta) a da mama nije imala onaj zabrinuti, pomalo prestravljeni pogled. Samo je odmahnula rukom i poručila mu neka uživa i ne ide baš predaleko. Znala je da ga njegove istraživačke sposobnosti čuvaju od mogućnosti da se izgubi, iako je mama tu sposobnost pridavala njegovim odličnim ocjenama iz prirode, a ne njegovoj prirodnoj vještini snalaženja u prostoru. Uz to, njihova je kuća bila na uzvisini i teško da ju je mogao jednostavno izgubiti iz vida. S desne strane kuće nalazilo se malo društvo borova što je dijelilo njihov biljni bedem od pogleda susjedne kuće. Ovaj je put Mario ustvrdio da zbilja samuje bez ukućana. Na nju se nalijepio mali proplanak i rub predivne listopadne šume. Ta ista šumska grupa štitila je leđa njegovoj kući. S lijeve strane šuma se prorijedila i otkrivala tri koraka širok puteljak što se izvijao u svom zelenom sjaju i pojačavao žuborenje obližnjeg potočića. Kako li je samo žudio sve to 11

Elvira Slišurić

istražiti! Poželio je jurnuti stazom, no suzdrži se ne bi li sva ova ljepota što duže potrajala. Ono što mu je bilo toliko posebno i divno bila je ta ljetna svježina i bezbroj različitih mirisa koji su ispunjavali svaku poru i u njemu i u biljkama što su ga okruživale. Tek je prvi dan tu, a već se maglovito prisjećao uzavrelog asfalta, teškog disanja i ljudi koji su u svojim brigama prolazili ispod njegovog prozora, tmurni i zatvoreni, lišeni svakog doticaja ljepote ili vedrog dana. Nije mu bilo jasno zašto su uporno ostajali zarobljeni u betonu, čak i u svojim slobodnim trenucima. Pa on ovo ne bi mijenjao ni za najveći zagrebački neboder! Puteljak se lagano počeo spuštati prema potoku i Mario je sada nesvjesno ubrzao svoj korak, tek toliko da može osjetiti kako ga obližnje grane miluju po kosi i licu i kako mu stopala tu i tamo kliznu po mekoj mladoj travi. Žubor vode nadjačavao je i šuštanje lišća i ptičji pjev u toj skladnoj simfoniji. Kao da su dogovorno izmjenjivali glavnu riječ. Neopisivo, pomisli. Spustio se do potočića i prvi put u životu sjeo je na svježu mirisnu travu. Nesvakidašnji doživljaj, ako se njega pita. I nešto što će sigurno često ponavljati. Sunce mu je tuklo točno u oči pri svom zalasku pa ih je zatvorio i uživao svim ostalim čulima. Osluškivao je, osjećao, živio svaku sekundu. “A ti si neki novi? Jel’ zato imaš taj teleći osmijeh? Ti si iz grada? Otkud? Neki pametnjaković? Ha? Reci mi!” Mario je od šoka i pokušaja da brzo ustane i tom iritantnom glasiću dodijeli lice, jednu ruku do iznad lakta umočio u hladan potok i gotovo se izvrnuo. Iako je smijeh te djevojčice bio zvonak i lagan poput ljetnog daška, jedino što 12

Kuća kralja paukova

je uspio pomisliti bilo je kako sve lijepo kratko traje. Još nikad nije čuo da netko može postaviti sto pitanja u sekundi. Čak i da je imao namjeru odgovoriti, nije imao vremena. “Malo si blentav? Ma sigurno si iz grada. Smiješan si!” Još je treptao i borio se sa sunčevim sjajem, a djevojčica se malo-pomalo počela nazirati. Trudio se biti dostojanstven i miran. Pa ne mora živjeti s njom! Sjetio se svih divnih avanturističkih knjiga koje je gutao u svom skučenom stanu. Hrabri glavni junak uvijek je imao jednu mirnu djevojčicu za koju bi se kasnije pokazalo da je i ona hrabra i snalažljiva i svašta. Zašto on u svojoj avanturi nije mogao sresti jednu takvu? Ova je djevojčica tu samo da mu pokida živce. Protrlja oči, lecnuvši se na hladnu ruku koja je završila u potoku, te proškilji prema znatiželjnom stvoru. “A kako se zoveš? Jesi li ti taj koji je doselio u Nemoguću kuću?” “Možeš li imalo sporije postavljati pitanja? Ideš mi na živce i ne daješ mi ni priliku za odgovor.” Ponovo zrakom prostruji njezin pjevni, očaravajući smijeh. “Joj, oprosti, nemoj biti baš tako osjetljiv. Samo mi je napokon zabavno.” Mario bi sada najradije priznao da ga je već tom rečenicom skroz smekšala, ali on je ipak bio muškarac i nije mogao odmah pokazati da ga je ljutnja ionako već prošla kada je začuo njezin smijeh. Napokon je uspio progledati, a djevojčica je brzim skladnim pokretom prekrižila noge i spustila se na travu u sjedeći položaj. Prkosno je frknula 13

Elvira Slišurić

nosom. Kraj takve živopisne djevojčice i nije mogao ništa drugo nego se spustiti kraj nje. Imala je kratke hlače, prekrojene od nekad dugih starih traperica, crvene tenisice i, jednako jarke crvene boje, majicu kratkih rukava. Boju kose nije mogao odrediti. Sve je ovisilo iz kojeg je kuta pogledaš, na koji joj način sunce pada na kosu i je li uspjela na trenutak biti nepomična ili vijori na toplom ljetnom povjetarcu. Kada bi se zagledala u nebo, činilo se da joj je kosa zlatne boje, a kada bi se okrenula prema njemu, kosa joj je dobivala sjaj mladog kestena. Mario tako nešto nije vidio nikad u životu. Samo su joj oči bile nepromjenjive boje, gotovo crne, žive, najljepše. Sjedila je i šutjela već skoro minutu, ulažući strašno veliki napor da bude strpljiva i tiha. Znala je da će se on uskoro zbog toga osjećati kao budala i zato je mudro promatrala potočić ne ispuštajući ni glas. Sredila me djevojčica, pomisli Mario. “Ovaj...” Kad je okrenula glavu, kosa joj je bila boje meda. Takve su ga stvari jednostavno izbacivale iz takta. Jedva je čekao da navečer ostane sam i sve zabilježi u svoju istraživačku bilježnicu. Jer, nije mu padalo na pamet da se time sada osramoti pred njom. “Kako se zoveš?” Pogledala ga je tamnim očima i osmjehnula se. “Napokon ćemo razgovarati! Mislila sam da vi iz grada znate biti samo namrgođeni i umišljeni. Ja sam Lana. Živim s one strane potoka. Vidiš tamo među drvećem malo onog crvenog krova? E, tamo! A ti?” 14

Kuća kralja paukova

Bio je ljut na samoga sebe što ga je prije pet minuta tako uplašila i razljutila, a sada mu se činilo da bi je mogao slušati satima. “Ja sam Mario. Ovih smo dana doseljavali i danas smo se napokon doselili.” “Znači, ti jesi onaj dječak iz Nemoguće kuće?” Prvi put je prešutio tu glupost, ali sada nije mogao. “Kakve Nemoguće kuće?” “Pa tvoja je kuća ona na brijegu, zar ne? Sa zelenom živicom koja ima prozore? Samo je jedna takva.” “Da, ali kakav joj je to naziv?” “Jesi li ti glup ili zbilja nisi primijetio da je to najčudnija kuća u ovome kraju? Najveća svakako nije. Ni najmlađa. Al’ je čuuudna! I najljepša.” Mario se malo zamisli. Pa zapravo i je tako. Njemu i mami se ta kuća neobično svidjela čim su je ugledali. Zbog nje je mama tako hitno prodavala stan te je nekoliko puta čuo u njezinim telefonskim razgovorima: Ali to vam je jako ispod cijene! Željela je baš tu kuću, i to brzo. “Mama ju je izabrala.” “Samo ste ti i mama došli?” Znači, istina je da u selu svi sve znaju čak i prije tebe! pomisli Mario malkice smrknuvši lice. Zasad to nikako nije bila tema o kojoj je želio razgovarati. Svakako ne sa znatiželjnom djevojčicom koju poznaje sedam i pol minuta. “Da, samo mama i ja.” Lana osjeti nelagodu u njegovom glasu i odluči prešutjeti daljnja pitanja, bar za sada, naravno. 15

Elvira Slišurić

“Dugo je ta kuća bila prazna. I znaš, jako si hrabar što si baš u nju došao.” Mario joj uputi pogled pun pitanja i nevjerice. “Kako to misliš?” “Pa...” Ugodno žuborenje potočića prekine zvonjava na obližnjoj seoskoj crkvi i Lana poskoči nevjerojatnom brzinom. “Moram ići. Mama mi je rekla da se vratim čim zazvoni. Hoćemo li se vidjeti sutra? Onda ću ti sve ispričati.” Već je trčkarala uz potok dok joj je Mario mahao i vikao: “Svakako!” “Sutra na istom mjestu!” dovikne i odmahne te nestane u šipražju. Ostao je ponovo sam sa svojim mislima, još uvijek sjedeći na toploj travi. Kako je to mislila da je hrabar? Što nije u redu s kućom? Nije li onaj starac ipak maloprije mislio baš na njihovu kuću? Imao je osjećaj da mu glava bubri od svih tih tajni i nedorečenosti, ali mu je i srce bubrilo od znatiželje. Ovo će ipak biti najbolje ljeto njegovog života! Polako ustane i krene puteljkom prema poznatom brijegu. Na brzinu izvuče svoju bilježnicu, otvori je, zamisli se, zatvori i ponovo nagura u džep. Ovo je nova etapa, pomisli i laganim korakom uspne se do svoje kuće i zamakne u dvorište.

Kuća kralja paukova

3. poglavlje “Onda, mali moj čovječe? Kako je bilo u istraživačkom pohodu?” Mario je sada već trpao treću palačinku u sebe i jedva da je mogao disati, a kamoli prepričavati mami upoznavanje sa znatiželjnom Lanom ili, ne daj bože, uplašiti je svojim sumnjama da su se doselili u neku jako tajnovitu kuću. Ništa neće podijeliti s mamom dok ne bude posve siguran u činjenice. Ali nešto joj mora reći da bi ga sutradan pustila da se opet spusti do potoka. “Jako je lijepo ovdje. Volio bih sutra opet malo šetati.” “Pa naravno, ljubavi. Zaslužio si uživati.” “Ali tebi treba pomoć ovdje.” Mamu ozari jedan od najblistavijih osmijeha koje je ikada uspio vidjeti. Nikad mu, istina, nije pokazivala kada joj je bilo teško, uvijek je za njega imala osmijeh, ali ovaj sada bio je poseban. “Sretna sam ovdje i vjeruj mi kako beskrajno uživam bez straha za tebe. Ti si pametan dečko i znaš se brinuti o sebi. A najsretnija sam upravo zbog toga što vidim kako i ti ovdje uživaš. Sve što moramo napraviti možemo sasvim polako. Više nam se nikamo ne žuri.” I bio je zaista sretan. Zaista. Nije mu nedostajalo baš ništa iz njegovog, kako je on to volio reći, prethodnog života. Ponovo pomisli kako u gradu nije uspio steći prijatelje koji bi mu nedostajali, a sada se, nakon samo jednog dana, veselio novom susretu s Lanom. 17

Elvira Slišurić

“Ali reći ćeš mi ako ti išta mogu pomoći, zar ne?” “Naravno. Nemoj se brinuti.” Dok je Mario još gurao zadnje zalogaje palačinke s čokoladom, mama je već uklonila sve tragove da se ovdje zbila jedna obilna, slavljenička večera. Sjetno je gledala kroz kuhinjski prozor kako se sumrak uvlači među krošnje i spušta na njihovo predivno travnato dvorište. Odnijela je tanjur ispred njega i usput ga pogladila po glavi. Sada je napokon mogao promotriti i unutrašnjost kuće. Mama je imala pravo kada je rekla da on zapravo uopće nema pojma kako kuća iznutra izgleda, jer ga to u početku nije ni najmanje zanimalo. Ali nakon onih čudnih napomena, ovo mu zdanje postaje sve zanimljivije i zanimljivije. Pa kuća JE čudna! pomisli dok je još uvijek sjedio za kuhinjskim stolom i promatrao prostor oko sebe. Kuhinja s blagovaonicom nije bila odvojena zidom kao u svim kućama u kojima je imao priliku boraviti. Kad bolje pogleda, ova kuća u prizemlju ni nema pregradnih zidova, osim nosećih. Njihovu kuhinju od velikog dnevnog boravka odvajale su četiri stube, tako da se iz kuhinje spuštalo u prostoriju u kojoj se osjećala prisnost i toplina. Kroz kuhinju je ulazilo najviše svjetla jer su prozori bili veći nego i na jednoj zgradi koju je Mario mogao vidjeti u gradu. I vjerovao je da je to bilo ono što je osvojilo njegovu mamu. U dnevnom se boravku osjećao duh prošlosti. Dobro, za Marija je to značilo isto kao da je stara dvadeset ili sto i dvadeset godina. Sve je to bila prošlost. Koliko se on razumio u moderne načine stanovanja, ovo sigurno nije bilo moderno. Sve je bilo u drvu i nekako tajanstveno. I sve mu se više sviđalo. Tu nije dopiralo toliko svjetlosti kao u kuhi18

Kuća kralja paukova

nji; čak se na trenutak i zapitao ima li uopće ta prostorija prozore, a onda ih je zapazio skrivene iza brokatnih zavjesa za koje je bio siguran da će ih njegova mama u roku od dva dana spremiti negdje daleko od očiju. Odvukao se od stola i sjeo na stube promatrajući dnevni boravak. S desne strane bila su masivna ulazna vrata, ispred njega ti skriveni prozori i neke čudne umjetnine, s lijeve strane zidani kamin, a sasvim lijevo u kutu stube za gornji kat. No, da se razumijemo, njegov trosobni stan u kojem je živio u prošlom životu, bez ikakvih bi problema stao u ovu sobu a da kuhinju ni ne okrzne. Mogao je tu pripremiti sasvim pristojnu rođendansku proslavu kada bi uopće mogao skupiti veliko društvo. Mama je upravo u tom trenu palila lampe duž dnevnog boravka. Njihov je televizor izgledao jako smiješno u tom drvenom okruženju, ali njima to nije ni najmanje smetalo. Već će mama to srediti. Onako lijevo, lijevo od kamina, ustoličile su se pune čvrste stube, zavojite i strme, što su ga mamile na daljnje istraživanje. “Znači, Mario je napokon odlučio vidjeti svoju sobu?” dovikne mu mama prateći ga pogledom. Mario joj otpozdravi pokretom kapetana nekog fenomenalnog broda i uzvrati osmijehom. “Vrijeme je. I nije da me toliko zanima soba koliko hoću li pronaći sve svoje stvari.” “E, to je tvoja briga. Ništa nisam ni pipnula, osim što sam ti spremila odjeću i pripremila krevet. Za sve ostalo sam odgovaraš.” 19

Elvira Slišurić

Ništa čudno, tako je bilo otkad zna za sebe. Mama je poštivala njegov prostor i njegove stvari i pomagala mu samo u onome što jednostavno kao mama nije mogla zaobići. Popeo se na kat i zastao na rubu stuba. Gornji kat nije nimalo sličio prizemlju. Tu su se nalazili hodnik i kupaonica te njegova i mamina soba. Učinilo mu se da polako osjeća umor od današnjeg dana, premda se tek smračilo. Zakorači prema svojoj sobi. Ta je vrata zapamtio jer je na njih naslonio svoj dvogled onoga dana kada je odluka o preseljenju bila konačna; sjetno ga prigrli. Uh, osjećao se baš kao kod kuće, kao da je oduvijek tu, kao da nikada nigdje drugdje nije ni živio. Soba je sada mirisala na njegovu svježe opranu odjeću i na opojne borove u blizini širom otvorenog prozora. Kako je padala noć, čuo je cvrčke i zaključio da na svijetu ne postoji ljepši zvuk. Osim možda kada se Lana nasmijala, ali to ipak nije htio uspoređivati. Obrisao je tragove prašine sa svog dvogleda i položio ga na policu ispod prozora, da ga drži u pripremi za promatranje kad napokon svane novi dan. Oduševljavalo ga je što je prijašnji vlasnik očito mrzio one viseće svjetiljke, one koje strše sa stropa, jer nije bilo baš ni jedne jedine. Sve su lampe bile poredane duž zidova. Prostor je izgledao gotovo muzejski, a to je jednostavno obožavao. Sada se ogledavao oko sebe i uživao u svom osobnom malom raju. Vidio je da su kutije s njegovim knjigama, skulpturama i raznoraznim sitnicama još uvijek pokraj vrata i čekaju da ih pusti na slobodu. Mama je imala čudne rituale kada su knjige bile u pitanju; odnosila se prema njima kao prema živim bićima, vikala na njega kada bi je znao otvorenu okrenuti i ostaviti dok nešto drugo ne obavi. Govorila je da tako knjizi lomi kralježnicu i izrađivala mu predivne označivače stranica. 20

Kuća kralja paukova

Učila ga je da uvijek pogladi knjigu prije čitanja. Voljela ih je i skupljala i zato nikada nije mogao pogriješiti u odabiru poklona. Mamu ništa na svijetu nije moglo razveseliti kao knjiga. Zato i nije raspakirala ove njegove. Odgajala ga je da ih voli. Zabavljen mislima i pjesmom cvrčaka, svali se na krevet i od srca nasmije. “Maaamaaa!” Čuo je njezine korake po stubama. “Što je?” utrči poput vjetra. Široko joj se osmjehnuo i zagrlio je. “Ništa, mama. Hvala ti.” “Na čemu, dijete drago?” “Na svemu. Super je.” “Budalice...” “Moram li već na spavanje?” “Ne moraš, iako si umoran, vidim ti po očima. Dođi još malo dolje, skuhala sam kakao.” Činilo mu se da je od tog odgovora izdržao skroz jedno sedamnaest minuta. A onda se četveronoške, uz maminu pomoć, vratio u krevet i zaspao kao klada.