Vrati mi ljeto by Studio TiM

Vrati mi ljeto...

... za Ä?itanje dok vani pada kiĹĄa

Vrati mi ljeto... ... za čitanje dok vani pada kiša Autori: Jadranka Cvetkovska, Biba Dunić, Tihomir Duvnjak, Florian Hajdu, Andreja Hrašćanec Jezeršek, Melinda Kostelac, Đurđa Mihić-Čivić, Maja Sindičić, Jelena Ugrica, Robert Vrbnjak, Milan Zagorac Studio TiM © 2013. Biblioteka Objavi knjigu, knjiga 6 Izdavač [studio TiM] V. Babić 2, Rijeka tel. (fax.) 051/677-196 www.studiotim.hr Fotografija na naslovnici: Wolf Kopčić Priprema materijala: Tamara Modrić Fotografije: Biba Dunić, Melinda Kostelac, Suzana Medved-Domiter, Zdravka Prnić, Wolf Kopčić ISBN 978-953-7780-20-3

Vrati mi ljeto... ... za Ä?itanje dok vani pada kiĹĄa

[studio TiM] Rijeka, 2013.

Dragi naši čitatelji ... ljeto nam se polako primiče kraju. Zato smo sve slike , boje , okuse , mirise i zvukove toga godišnjeg doba odlučili trajno konzervirati , baš poput jesenske zimnice . Nakon prve e-zbirke Sunce , more , priče ... uslijedila je ova druga: Vrati mi ljeto... Neka su imena stara, neka nova, bilo u literarnom, bilo u fotografskom pogledu. Posebnost ove fotoknjiževne zbirke jest u tome što su sve priče i fotografije najprije bile objavljene na Facebooku. Želja nam je (i namjera) poticati čitanje , promovirati autore i njihova djela, ali i elektroničko izdavaštvo. Zato iskoristite zadnje ljetne dane za još poneko kupanje ili makar samo sunčanje . A kada kiše krenu nezaustavljivo padati , toliko da o izlasku iz kuće nećete ni pomišljati , sjednite ispred svojih kompjutora i laptopa ili pak uzmite readere u ruke i prepustite se sjećanjima na ljeto. T. M. 5

Jadranka Cvetkovska

Ljeto iz drugog ugla Ljeto... Vrućina... Žeđ... Znoj... Što je tu lijepo, pitam se. Na sunce ne mogu zbog alergije, kapilara... ljepote. Većinu dana izgledam kao još neiscijeđena spužva otvorenih pora, crvenog lica prekrivenog znojem koji neprekidno kapa po meni. U rukama mi papirnata salveta ili lepeza, ovisno o ambijentu u kojem sam tog trena. Kosa se nekako prilijepi za glavu, oči oteknu i pogledavajući se u ogledalu, čudim se i pitam gdje je ona stara poznata faca. Sama se sebi ne dopadam. A stalno nas uče da trebamo prihvatiti sebe i svoje tijelo kakvo god ono bilo... Ha, ha, ha, treba... Zbog toga ne mrdam iz kuće gdje mi klima omogućuje da je sve po starom. Kada će zima, mislim i tješim se da će i ovo brzo proći. Zimi se zabundam, zgrabim svoje “džukele” i pravac šetnja. Lice mi je rumeno, ali hladno. Nema traga znoju. Hodam brzo jer se tako brže zagrijem. Kada dođem doma, veselo zbacim višak odjeće i uživam. Sada ne znam što bih stavila na sebe, a da se to ne prilijepi uz mene... a ima me. Sve me grije, steže, žulja... Ipak, ima trenutaka kada i ljeti uživam. Uživam kada je oblačno, kada puše, kada mogu plivati, biti u dragom društvu u debeloj hladovini. Volim kasno navečer šetati Trsatom, pojesti dobar sladoled, pogledati neku predstavu na otvorenom, upoznavati pseće prijatelje i njihove vlasnike. Neki su mi stvarno postali prijatelji, iako sam mislila kako je u ovoj dobi to teško ostvariti. Najljepše mi je biti vani kasno navečer ili rano ujutro (ali 7

tada moje tijelo ni ne pomišlja da se pomakne iz kreveta, osim ako je primorano, jer tek tada zaspem). Svake si večeri obećam da ću ujutro krenuti van, da ću... da ću..., a onda kada jutro osvane... ne da mi se. I tako se dan za danom polako vuče. I dok se godišnjem poooolaaaako nazire kraj, pitam se što sam radila, gdje sam bila... Počet ću raditi, a onda ću sa sjetom misliti o proteklom slobodnom vremenu i čeznuti za idućim godišnjim odmorom.

Biba Dunić

Sjećanja Lagano šećem gradom... Iz daljine vjetrić mi nosi neke poznate note. Približavam se zvuku gitare uličnog svirača... koji kao da vodi ljubav s njom. Njegovi dugi, spretni i razigrani prsti nježno miluju njene žice koje se prepuštaju i stvaraju čarobnu melodiju... Sjećanje na Alhambru... do potpune ekstaze. O, te prekrasne note... poput kista daju boju ulici, fasadama zgrada... licima prolaznika, daju boju zraku... boju trenutku... boju DUŠI... Sklad zvuka i boje traje, traje, zaustavlja dah... do nekog drugog, trećeg... ponovnog... Sjećanja na Alhambru...

Ona Ona je tiha i šutljiva. Ona je nježna. Ona čuje veoma daleko... šum valova... Njena je blizina lijepa i njeni obrazi bijeli poput polarnog neba. Ona miriše na jasmin ili ruže. Haljine su joj od paučine... prozračne... Ona ljubi toplim usnicama, a svira violončelo u ljubičastim tonovima. Njena je pjesma poput eha... čuje se u svim točkama dodira. Ona ima nevidljiva krila... ona je neuhvatljiva... poput ptice slobodna... djevojka iz Ulice zagonetki. ONA. 9

Putovanja Mislima putujem na mjesta koja se spontano preda mnom otvaraju i postaju dio mene... Otvaraju se poput karata... prva, druga, treća... sedma i ne želim se zaustaviti... možda samo predahnuti... baciti sidro na tren i ostati u ovom plavetnilu duše moje... duše Tvoje... Putujem dalje... Pođi sa mnom... Jedostavno je!

Tihomir Duvnjak

Kapetanova unuka Odmah do Marinkove kuće protezala se kuća gospodične Nevene. Ona je dijelila sudbinu neudanih, premda mi to nikad nije bilo jasno; meni je uvijek bila zgodna (istina, pomalo staromodnog uštogljenog oblačenja) i uvijek je mirisala na sapun. Gospodična Nevena se oduvijek držala visoko. Nije se družila ni sa kim iz kvarta i nikome se ne bi javila prolazeći ulicom. Što je većina i prihvatila smatrajući je starom uobraženom curom. Živjela je uglavnom od ušteđevine i rente poslovnog prostora koji se nalazio u donjem dijelu njezine kuće. Kuća je zasigurno bila najljepša u kvartu, a dao ju je sagraditi njezin djed s majčine strane. On je oplovio sva mora i bio poznat u gradu po tome da je mogao najviše lagati i izmišljati događaje smatrajući ih stvarnima. Zimi bi se oko njegovog stola u bircu znalo okupiti većinom pijano društvo koje je on častio, a zauzvrat bi oni slušali njegove izmišljene događaje. Neki su ga zvali Don, drugi pak Kapetan blebetan. Kada bi se znao vraćati kući pijan iz birca, klinci bi ga znali zadirkivati: Kapetan blebetan!, a on bih na njih prosuo pregršt psovki koje su se odnosile na majke i familiju, na što bi klinci nastavili još više: Don lagaton! ... Kapetan blebetan!, dok bi on tako pijan i bijesan pokušavao uhvatiti nekoga od djece, no to mu nikada nije pošlo za rukom. Tog ljeta nije ga više bilo vidjeti na ulici ni u bircu. Neki su govorili da je bolestan. I tek u kasnu jesen izašao je sa svojom kćeri i unukom Nevenom u šetnju rivom. Bio je vidno omršavio i njegov stari, teški mornarski kaput nevoljko je visio s mršavih ramena. One su, naprotiv, šetale uzdignutih glava držeći 13

se visoko i otmjeno. Premda su svi znali da je njegova kći Biljana zatrudnjela s nekim francuskim mornarom koji je mjesec dana nakon Nevenina rođenja otputovao i više ga nitko nije vidio. Biljana je bila izrazito lijepa žena, velikih grudi, velikih bokova i uskoga struka. Kada bi prolazila ulicom, obavezno bi se svi okretali. I makar je u to vrijeme vladalo staromodno mišljenje, bračnih joj ponuda nije falilo i usprkos tome što je Nevena rođena kao izvanbračno dijete. Ali Biljana je sve ponude odbila uz neki nepoznati ponos, pritom nadajući se i gledajući u budućnost. Znalo se je nekada zateći kako gleda u brodove koji su uplovljavali u luku, a kada bi neki od brodova nosio francusko ime, žurno bi se uputila ka dokovima. Biljana je znala i otputovati i ne bi je bilo mjesecima. Tada bi se govorilo da je našla nekoga, ali bi se uvijek vraćala sama, pomalo starija i bljeđa. Dok se prije četiri godine, već u poodmakloj dobi, nije ponovo uputila sa starim kožnim koferima na put. Tada je na vratima poljubila Nevenu i lagano šepajući pod teretom starih kofera, ušla u taksi. Okrenuvši se, pogledala je prema kući i Neveni sjetno mahnuvši, a pogled je skrila pod obodom šešira. Od tada je nitko više nije vidio. Žene iz ulice su znale u popodnevnoj hladovini, pletući stolnjake, pričati... kako je Biljana otišla u Francusku i da ponovo živi sa svojim Francuzom, dok bi druge govorile da je Francuz umro u nekom gradiću u okolici Nansa i da je njezina želja bila da je pokopaju kraj njega; a neke bi pak govorile da je kapetan imao još jednu kćer koja živi u Americi i koja je silno bogata te da je saznala da ima polusestru i pozvala je da žive skupa u njezinoj raskošnoj vili na Floridi. Iako se istina mogla čuti samo iz Neveninih usta, ali ona je uvijek ponosno prolazila ulicom šuteći kao riba...

Florian Hajdu

Jelsa More! Hvar! Jelsa! Zavečerje! More dunkl plavo, kao kada plavi veš stavite u vodu koja ima veoma mnogo gvožđa u sebi. Svetiljke na rivi se tiho pale, osećaj je da ih neko dahom puni, a plućni kapacitet mu nije ronilački. Odsjaj ili dosjaj je prvo narandžasti, nalik baba Staninim narandžama koja ih je na Zelenjaku preprodavala za Božić govoreći položajnicima da jedna narandža, kada se tada, slučajno, pokoni, jedno je sigurno razmnožavanje kod voljene ili izabrane osobe. I tada sam bio uzbuđen, kao i uvek u svim situacijama kada se emocija uvuče u mene pa nikako da ode, drži, stoji, ne da, gura, pomiče sve delove tela, mozga, ćelija. Valjda su me tako izvukli iz dudovog rebra kod moje Teréz pa zamolili onu Rodu bebonoseću da me pusti na bikove dizgine da klackajući naučim da rumbam, sambam, u trenucima svih predigri, zaigri, doigri i igri... kada se čini ili već je to što na svetu ovome ništa ne može da zameni, ali i na drugim svim svetovima koliko ih ima, a ima ih. Leposava Krstić iz Starog Sajmišta iz Trećeg reda, ulice su se tada delile na redove, valjda zato što nije bilo dovoljno umrlih značajnih ljudi da se po njima nazovu, letovala je kolektivno tu na narandžastoj rivi jelsanskoj. Ja zbog slabe uhranjenosti, a ona zbog lepote. Mirisala je na ono što se ne može omirisati, možda na bananu koju nikad nisam probao, a miris sam pokušao da Leposavom nazovem, valjda zbog identičnog osećanja... A Beti, da Beti, tako bi nas na rivi spojila, Leposavu Krstić i jas... 17

More, kameni gradovi, zemlja koja izgubi težu, ljudi koji plivaju u moru kroz oblake do Boga /koga nema/ i još dalje od toga, do Raja, do rupe crne, purpurne, plameno sive boje... žure u zaborav da bi budućnost što pre stigla... 18

Andreja Hrašćanec Jezeršek

Java ili san Vruć je dan. Sunce nalik velikoj naranči besramno prži. Kožu. Mozak. Tijelo. “O, jebi ga…” uzdahne Mia i uđe u portun. Otključa prva vrata lijevo. Uđe u stan zalupivši vratima. Ovaj put nema onog ušima parajućeg: Bum! kada vrata tresnu uza štokove. Čudno. Okrene se. Vrata su nestala. Umjesto njih vidi samo žuto obojeni zid koji bezlično zuri u nju. “Svašta…” promrmlja. Zatim se okrene prema ogledalu na suprotnoj strani. Skine cipele. Stane ispred ogledala. Ono što vidi pravi je šok. Gleda sebe, ali to nije ona. Bar ne onakva kakva bi trebala biti. U nju zuri stara žena. Sijeda kosa, lice ukrašeno dubokim borama. Rukom prođe preko lica. Žena u ogledalu također. Kako? Ne, ne… To ne može biti istina… pomisli. Protrlja oči. Ponovo pogleda u ogledalo. Starica i dalje zuri u nju. U spavaćoj sobi netko se čuje. Krene prema vratima. Otvori ih brzinom munje. Na njezinom krevetu smjestio se muškarac. Ne prepoznaje ga odmah. Tek kada se lagano podigne, sve joj je jasno. “Bok, stara”, kaže on podrugljivim glasom. Bijes, taj razarajući bijes trenutka, prostruji joj tijelom. “Ovo je već previše!” zasikće poput ljute zmije. Muškarac na krevetu njezin je bivši. Svojim telećim pogledom... skida je. Do gola. “A koji kurac ti radiš ovdje da mi je znati?” poviče Mia. “I 19

kako si uopće ušao? Jebemti! Ubit ću te! Ubit! Gubi se! I to odmah!” urla. Zidovi kao da se tresu pod jačinom njezina glasa, bijesa koji graniči s ludilom, pomiješanog tragovima beznađa. “Neću ja nigdje”, on će. Hladno. Poput netom otvorenog frižidera. Naslonivši glavu na jastuk, još se udobnije namjesti. “Nećeš me se tako lako riješiti!” zločesto se smijulji. “Ovaj put baš ne, aa!” “Crko' da Bog da!” sada već na rubu plača krikne ona. Izađe iz sobe grubo zalupivši vrata. Iz oka kapne joj suza. Velika i sjajna, poput kristala. Novo iznenađenje željno je iščekuje u kuhinji. Dok pokušava spremiti nešto za jelo, pogled joj skrene kroz prozor. Vani je zabijelilo. Snijeg. Krov susjedne kuće obučen je u tanki pahuljasti sloj snježnog pokrivača. “Milog ti Bokca, što je sad ovo? Pa vani je ljeto… Mislim, bilo je…” Ni u što više nije sigurna. Mučno joj je. Ulazi Tomo. “Sine, otac se vratio. Eno ga u mojoj je sobi”, uzrujano će Mia. “Što kuhaš?” pita Tomo. Mia ne odgovara. Umjesto toga pita: “Jesi li me čuo? Otac ti je u sobi.” “Neka je. Što ću mu ja?” nezainteresirano će Tomo. Zatim nestaje kroz hodnik izgubivši se u svojoj sobi. Mia sjedne na kauč. Plače. “Mora da sam luda. Totalno. Ovo je poput noćne more. Kuda su nestala vrata? Kako to samo izgledam? Od kuda 20

se stvorio onaj debil od bivšeg? I taj snijeg usred sparnog ljeta?” Čuje se samo klokotanje uzavrele vode koja kipi u loncu na štednjaku. Odgovora nema. Mia ne samo da plače, iz njezinih očiju slijeva se potok suza koji se zatim pretvara u rijeke, slapove, jezera, mora… Utapa se. Grca za zrakom. Čini se da nema izlaza… Kakav čudan, mučan dan… Ništa joj više nije jasno. “Mia! Mia!” iznenada začuje nečiji glas. “Probudi se, zlato! Zakasnit ćeš u školu!” Otvara oči. Ljubi je polumrak. U svom je krevetu. Glas koji je zove... majčin je. Uštipne se za lice. Zatim ga pogladi. Glatko je i mekano, poput maslaca. “Mia!” opet zove majka. “Evo idem!” poviče još uvijek zbunjena Mia. Slaže misli. Javu i san. San i javu. Hvala Bogu! Sve je to ipak bio samo san! Ma koji san! Noćna mora! Strava u ulici Brijestova! na kraju sretno zaključuje dok ulazi u uske traperice. Kad završi s pranjem lica, još jednom, za svaki slučaj, skrene pogled na obraze. Ljepuškasto, rumeno mlado lice smiješi joj se s druge strane ogledala. O nekakvoj staroj, naboranoj ženi ni traga ni glasa. Trčeći prema izlazu, za dobro jutro poprati je onaj dobro poznati: Bum! koji svaki put proizvedu vrata dok se žestoko sljubljuju sa štokovima. Veselo zakoračivši u novorođeno ljetno jutro, nimalo ne primjećuje sjenu koja je prati. Sjenu ostarjele, umorne žene.

Melinda Kostelac

Prekozemnost 2 trst – the final opened frontier. zone A i – Be su se proširi-le (prati ritam). le nostre zone erronee. zjapeće kućice ocarinjenog zlata, zelenilo ožmareno vijori se na vjetru kroz staklobran u prolasku. burovito ljetno jutro, iste olovne misli pored sasušenih livadnih pezjaža. sati u klaustru-fobiji čitaonice Arhiva, osmeđene prašnjavoraspadnute drvenjače papira i zapisnika. atti generali, a onda via carducci. rasprsnuti, dugo nakupljeni osjećaji pobjegli su iz mene preko vida. skrenem desno. danas sam bila s tatom u Trstu.

Đurđa Mihić-Čivić

Ples sivoga goluba Nebo je bilo bijelo, mliječno, zgusnuto, a maglica treperavog zraka šuljala se između starih zidova pa preko usijalih krovova automobila i preko privezanih barčica spajala s mutnim morem u kojem su hrabro plivali cipli. Na leđima sam osjetila škakljanje znoja koji se oslobodio iz moje kože, a sunce me štipalo po obrazima pa se preko grudi upijalo u trbuh i onda se okomilo na moje noge koje su se olovno vukle preko vulkanskog asfalta do gorućeg kamena. Zakoračila sam na Korzo koje je lebdjelo u fatamorgani i sudarala se s ostalim nesretnicima koji su bježali na desnu stranu gdje je sjena nudila onu blagoslovljenu mrvu olakšanja, a razum me pitao kako je moguće da sam devetnaestog srpnja došla u grad u podne; onaj izudarani dio tijela koji je gorio ljutio se na mene, a to predbacivanje samoj sebi izrodilo je neki prkos koji me lagao da sam baš htjela osjetiti pakao za kojim ću žudjeti zimi. Pogledala sam rijetke goste koji su sjedili na terasama pod ogromnim suncobranima, a po lijevoj strani Korza, tamo gdje je neumoljivo žarilo, laganim korakom šetala se starija dama pod dražesnim čipkastim kišobrančićem, dok su ljudi na terasi vukli rukave na ramena, brisali potoke s čela, trzali nogama i onako rumeni od nemilog ognja oblizivali su sladoled koji se svemirskom brzinom pretvarao u kašu. Na ulazu u banku dotaknula me nečija vlažna, lje27

pljva, blijeda ruka i otjerala me u sam kut vrata, a osjećaj mučnine smirio se tek kada sam ušla. To! Klima! Svježina boje jorgovana, milovanje umjetnog povjetarca i poljupci ohlađenog metala na stolicama. A u redu ispred mene samo jedna osoba. Uvijek ih je bilo bar pet i sada kada meni odgovara da dugo čekam, već se pojavio moj broj, a ja još nisam dovoljno odahnula. Ma dobro, novac! “Hvala Vam najljepša i doviđenja!” Djelatnica u banci ljubazno se nasmiješila i već se zagledala u starca koji je dolazio.

Iz oaze mramornog pulta zakoračila sam u plazmu kovačeve peći, na brački kamen koji je tamo, malo dalje, vibrirao i micao se u blještavilu pa vraćao suncu dodir u svjetlucanju svojih bora. Pasja žega! Novi spas bio bi bijeg u robnu kuću, no u tom mi je trenutku stigla poruka na mobitelu. Ej, draga! Gdje si? Nasred Korza... Dok sam pisala poruku, uzmicala sam prema robnoj kući. Mobitel se opet oglasio: Ajme super! Evo ja kod Mc'Donaldsa. Hoćemo popiti jednu kavicu? Čitala sam retke na ekranu s nevjericom i odgovorila: Što na ovom paklu? Ajde nemoj biti kukavica, dolazi i ništa te ne pitam. Ok... Ne znam zašto sam pristala jer sam se već pokajala. Zbogom, hladovino, odoh ja jačati živce. Moja susjeda već se zavalila u sjenu suncobrana i dok sam išla prema njoj, gledala sam je kako povlači nogavice hlača sve do koljena. Vesela sveska je počela pričati dok sam se ja još provlačila između stolova. Svi su već bili na moru, a ovi malobrojni koji su uzdisali odljepljujući robu s tijela spadali su, vjerojatno, u onaj mali broj koji je morao raditi pa su iskoristili prazne urede da izađu malo van i obave kupovinu u koju obično idu nakon posla. Tu i tamo nailazili su i mladi turisti u japankama i s ruksacima na leđima. 29

Sunce i more! Zato su i došli u Lijepu našu pa su se hrabro suočili sa Zvizdanom smijući mu se u lice. A nas dvije lude, u sjeni suncobrana, ogovarale smo same sebe! Kavu sa šlagom i macchiato te dvije velike čaše vode s ledom platile smo odmah kako bismo ionako besposlenom konobaru dopustile da se i dalje hladi u klimatiziranoj unutrašnjosti. Ispod kose me lokva vrele vode tjerala da se raščupam, a izvor među grudima uporno sam brisala crvenom majicom. Susjeda mi je rekla da mora do bankomata, da je pričekam jer ona će začas! Sada me još ostavila samu da se praćakam u vlastitom znoju kao riba u brodetu. Lijepi sivi golub na čijem se vratu sjajilo ljubičasto blago, kljucao je pored mojih nogu videći ono što ja nisam vidjela. Mrvice! Kao da mi je dao neki važan znak, natjerao me da se zagledam u ta divna stvorenja koja ima svaki grad, koja u svakom gradu prate čovjeka, koja u svakom gradu netko hrani, koja svakom gradu daju posebnu draž i to još od vremena pretpotopnog Noe pa do dana današnjega. A evo, ja sam tek danas postala svjesna tih divnih ptica kojima je čovjek najbolji prijatelj. Njihova je mudrost i sposobnost da se prilagode čudesna pa od pamtivijeka prate ljude jer znaju da tamo gdje ima ljudi, ima i ostataka hrane. I njima dosta. Divlji, samostalni i skromni, a opet privrženi i postojani. Gledala sam kako tapkaju pored stolova, sivi, bijeli, šareni sa smeđim flekama, tamni, svi odreda obučeni u svileno ruho koje se zlatilo, prelijevalo i sjajilo na njihovom vratu. Stalno mi se činilo da će ih netko zgaziti, ali oni su se 30

spretno izmicali velikim tabanima, muvali se lijevo, desno, naprijed, nazad... I uza sve to vrludanje neumorno su kljucali po kamenu pronalazeći ostatke, mrvice koje su njima bile dovoljna gozba. Jedan ljepotan s dva crna pera na leđima počeo se vrtjeti plešući nekoliko krugova lijevo pa nekoliko krugova desno, zaljubljen u samoga sebe, pokušavao se umiliti nekoj nježnoj golubici. No, dodirnuo je moje srce (umjesto njezino) svojom ljepotom, gracioznošću, ljupkošću u kojoj su po zraku lepršale boje pa se kamen zarumenio od njegovih nožica, a zrak se razmaknuo da prsne u zlatno-zelenoj, orošenoj, sivoj, kraljevski ljubičastoj pa modroj i crno-bijeloj, sve dok se nije zaustavio i bez odmora nastavio kljucati kao da je cijeli život bio tako pognute glavice, prema podu, a još do maločas je plesao sambu uz zvuke brojnih auspuha. Nastavila sam gledati to neumorno vrzmanje malih tijela, poneko lepršanje, kimanje glavicama, tapkanje po usijanom kamenu i ljupki ples pokojeg Don Juana. Bijeli je snažno zamahnuo krilima i rasjekao mutni zrak, a to je, valjda, bio znak cijelom jatu pa se u trenu podigoše, svjesni da imaju moć da nestanu kad požele, a ja sam ih poljubila zjenicama, mahnula im srcem i zapamtila ih dušom. Susjeda se s velikim osmijehom vratila s bankomata jer sada je i njezin novčanik bio pun, baš kao i moj nakon odlaska iz banke, a nevidljive strune kipućeg kamena ispraćale su naše korake, spremne da dočekaju novi par nogu pa još jedan, drugi, treći... Naravno, dočekat će opet i moje stope, ali neki drugi dan i neko drugo podne!

Jelena Ugrica

Za mene je ljeto ... milovanje rosnih vlati trave po golim stopalima, stotinu dječjih osmijeha uokvirenih čokoladom, onaj osjećaj radosti i ljutnje kad te val zapljusne po suncem užarenoj koži, kap smole koja zabrljavi križaljku koja mi je tako dobro išla, dosadno zujanje komarca, povjetarcem donesen miris roštilja, obiteljska druženja na otvorenom do dugo u noć, kad pokušaj da okupam Rosie završi tako da smo obje mokre, zrele rajčice u bakinu vrtu, miris tetina džema od marelica i kiselih krastavaca na brzaka, zvuci kosilice i onaj čudan spoj benzina i netom pokošene trave, klapski zvuci u predvečerje, lica što samozatajno proviruju ispod klobuka šešira, oblutak koji me žulja ispod ručnika, kockice leda što nestaju u čaši, striček što urla ulicama lubeniceeeeee... Ah, ljeto... fališ mi! Dobrodošlo!

Robert Vrbnjak

Nestajanje Nisam sklona planiranju. Nikad nisam ni bila. Znam što ću raditi pola sata, eventualno sat unaprijed, ali misliti što ćemo jesti za večeru i hoće li biti dosta mlijeka za kavu, to je već izvan mojih mogućnosti. Prošlost su tek uspomene, a budućnost je neizvjesna. Živim u trenutku. Ovom trenutku. Nosim se s intervalima od po deset minuta. To uspijevam. Zijevam, tjeram muhe, usitnjavam peršin, pijem vodu, perem zube, vodim ljubav – sve su to aktivnosti koje iziskuju jedva desetak minuta. Jedino su komarci i znojenje iznimka. Te dvije pojave, dva fenomena, uvijek na neki način zaobilaze moj desetominutni koncept i predstavljaju prijetnju tijekom cijelog dana. Mogu ih usporediti s ispadima bijesa svoga supruga. S onom stranom njegova karaktera o kojoj on ne želi slušati, kao što ni ja ne želim znati o onome što se može dogoditi sutra. A kad legnem, san mi ne dolazi na oči. Ujutro je sve isto: mlijeka za kavu nema, on je nervozan, sve je isto, a opet i nekako drukčije. Kao da se tijekom noći nešto promijenilo. Nestalo. Ja ne znam što, a njega ni ne pitam. Šutim. Mislim: Zar sam ja jedina koja to primjećuje? Znate li vi što o tom nestajanju? Čini mi se kako je sve počelo onoga dana kada se ljeto stalo osipati nalik laticama jasmina, topiti kao led na suncu, a ja, naivna kakva već jesam, mislila sam kako to tako mora biti, sve se nekako nadajući da će prestati. Ali nije. Ne zabrinjavam se budućnošću, ali sam jutros, po onoj vrućini, 37

ipak odlučila izvršiti svoju građansku dužnost i otišla na policiju prijaviti početak nestajanja ljeta i, zajedno s njim, još nekih stvari i pojava. A tamo su me ismijali. Bezuspješno sam pokušavala objasniti onom ograničenom panduru kako nestajanjem ljeta prestaju razna događanja, primanja u članstvo EU, izložbe, koncerti, gužve i kolone turista, pa ako se nešto ne poduzme, uskoro neće biti žamora i zvukova s kule i Ljetne pozornice, prekrcanih plaža ni vatrometa u lučici. Pogledao me kao da gleda kakvu ludu ženu, a onda nervoznim pokretom odgurnuo list papira što ga je imao namjeru ispuniti, zamolivši me da napustim prostoriju jer će me morati privesti. Požalila sam se i susjedima, ali su odvratili kako takvo 38

nestajanje njima apsolutno odgovara. U rujnu, s prvim kišama, kada ljeto odsvira svoje, barem će moći spavati. Sada ne mogu zbog buke. Spavat će mjesecima. Do dočeka Nove godine. Zvuk otvaranja šampanjca i petardi će ih probuditi. Kada sam kasnije otišla kupiti mlijeko za kavu, prolazeći pored njihove kuće, primijetila sam da su nestali. I oni i njihova kuća. Kako stvari stoje, ništa od slavlja. Rekla sam suprugu što se dogodilo, ali on me uvjeravao da tih ljudi nikada i nije bilo u našoj ulici. “Kako to misliš nije bilo?” pitala sam i ni okrenula se nisam, a već je i on nestao. Samo su papuče i novine ostale iza tako krupna čovjeka. To nisam prijavila. A ni neću. Ako me tko pita, reći ću da je otišao na službeni put. Uostalom, tko bi me pitao? Nisam prijavila jer je već jedan drugi čovjek ušao u moj život. No, slušajte dalje kako je to bilo. Čekala sam ga točno deset minuta, a kada je postalo jasno da se neće vratiti, dohvatila sam novine sa stola, prolistala prilog Zdrav život, a onda mi je pozornost privukao oglas: Djevojku ili ženu naglašenih bokova za brak traži muškarac, slobodan i kulturan, situiran, zaposlen. Volim cvijeće, narodnjake i duge jesenje šetnje s tobom. Slutim, ono što dolazi već je neka druga priča, što će biti od svega, ne znam, možda nam se dogodi i ljubav, ali ne mogu maštati, ne smijem, mogu biti jedino sada i ovdje, živjeti svojih deset minuta i čekati kao led na suncu, kao ova ljetna crtica koja se topi, nestaje i postaje voda, hlapi, nestaje i na koncu više ničega nema. I to je sve.

Milan Zagorac

Boje i mirisi ljeta Sjećam se onog davnog vremena kada me mama vukla sa sobom na tržnicu, šarenu, bučnu, zatrpanu ljudima, pa kod none, pa u grad, pa na plažu... Ljeti, po vrućini, kada smo znojni, kada ližemo sladoled koji se topi i curi, kada je sve ljepljivo i grad dobije neki poseban ustajali miris, ali i to je bolje nego najbolji miris zime... Bitno da je toplo i da ima sunca. Naravno, vozači gradskih buseva držali su tada otvorena vrata, uvijek su se gurale one babe s vrećicama, a ja sam bio mali i gledao kako vozač okreće onu volančinu i mijenja brzine. Ljeto je pravo riječko (i ne samo riječko) godišnje doba, grad tada postaje kao Tel Aviv u onoj prastaroj Kishonovoj pripovijetci kada je vani +40 i kada je sve na asfaltu razlijepljeno, zalijepljeno, a klima više šteti nego koristi. A mi se vucaramo kao neke rastopljene kreature od točke a do točke b. Međutim, ljeto je svakakvo, može biti rano, kasno, pravo zrelo ljeto, dani mogu biti hladni i vrući, oblačno ljeto, kišno ljeto... Valjda ima bezbroj sitnih varijanti.

Maja Sindičić

Bijeli pufasti oblaci Bio jednom jedan Dječak Nježan Poput Leptira. I nitko nije znao razumjeti njegov lepet krila kao Djevojčica Leptirica. Ona je razumjela sve titraje koji su u valovima strujali pored nje, i one grublje i one nježnije, ali njegov je lepet bio poseban. Svaki zamah stvarao je toliko ugodan titraj koji je sve u Djevojčici Leptirici pretvarao u ljubav. Svakim novim zamahom palio je svjetlo u najskrivenijim tamnim kutevima njezine duše. Ali Dječakova su krila bila tako krhka. Djevojčica Leptirica toliko ih je željela dodirom pomilovati, no takvu čistoću ne smije se dodirivati jer ona onda ustukne i iščezne. Željela se približiti Dječaku Nježnom Poput Leptira i htjela ga je voljeti svom onom ljubavlju kojom ju je on obasjao i ne znajući da ga može povrijediti ako samo nježno puhne u njegova krila. Živjeli su svatko na svom kraju livade sanjareći jedno o drugom, ni ne znajući za obostranu simpatiju. Djevojčica Leptirica, ležeći u škakljivoj zelenoj travi, maštala je kako može poletjeti i zagnjuriti se u mekane bijele pufaste oblake, skakutati po njima, valjati se i roniti kroz njih. Kad je imala pet godina, roditelji su joj rekli da je to nemoguće. Bez obzira na tu spoznaju, nitko joj nije mogao uskratiti maštanje i ona je satima ležala u travi grijući suncem još više svoj san. Negdje u dubini svoje duše vjerovala je da je to ipak moguće i nitko je zapravo nije mogao uvjeriti u suprotno. Obećala je samoj sebi da će ih dosegnuti, kad-tad. Dječak Nježan Poput Leptira ponekad je proletio pored nje znajući za njezino skrovito mjesto i uvijek bi je uspio 43

makar krajičkom oka okrznuti, usprkos svojoj pretjeranoj sramežljivosti. Brzo bi odletio na svoj cvijet i dugo, zaklopljenih očiju, čuvao sliku njezina lika u živom sjećanju. Nije smogao hrabrosti prići joj, iako je imao razrađen scenarij, i to ne samo jedan već nekoliko varijacija na temu, no nikako nije mogao scenarij u svojoj glavi provesti u djelo. Zašto je tomu tako, zapitkivao se i on sam. Njegove niti bile su protkane strahom. Iracionalnim naravno, ali kakva god vrsta straha bila u pitanju, dovoljna je kočnica da se njih dvoje nikada ne sretnu. Djevojčica Leptirica svaki ga je put promatrala dok bi prelijetao, uživala u njegovoj ljepoti i pitala se vidi li je on uopće i razmišlja li on o bijelim pufastim oblacima poput nje. I voljela ga je, tiho i u sebi, još malo više nego trenutak prije. Nije dolazila svaki dan na omiljenu dozu sna, izabrala je neparne datume za maštanje, jer voljela je i život na zemlji, radosno koračajući bosonoga, osjećajući povezanost s majčicom zemljom. Jedno popodne, misleći da je neparni datum, uputila se u svoje skrovište gdje je, približavajući se, na svoje zaprepaštenje ugledala Dječaka Nježnog Poput Leptira kako nedostižno gleda one iste bijele pufaste oblake. Sve joj je u trenu postalo jasno i istovremeno laknulo, te je veselo potrčala prema njemu. Dječak Nježan Poput Leptira, shvativši da je otkriven, obuzet osjećajem stida, panično je odletio misleći da bi ga Djevojčica Leptirica prijezirno ukorila. A Djevojčica, ona je zabezeknuto gledala u smjeru u kojem je prohujao. No, ipak, znala je što joj je činiti. U noći praznog Mjeseca, dok je mirno odmarao svoja krila, Djevojčica Leptirica, prišuljavši se njegovom cvijetu, kradomice ih dotakne, prah utisne na prste i prisloni ih na svoje usne. Suze sreće nekontrolirano su potekle i poškropile Dječakova krila. On to nije ni primijetio. Drugo jutro Dječak Nježan Poput Leptira vinuo se u zrak i shva44

tio da je postao toliko snažan da je doletio do Djevojčice Leptirice, sletio joj na dlan i zauvijek joj razvukao osmijeh na lice. U zoru, u podne i u suton zajedno su pratili bijele pufaste oblake, a noću sjajili uz zvijezde. Djevojčica Leptirica voli Dječaka Nježnog Poput Leptira. I on nju. I oboje znaju za to.

Sadržaj Jadranka Cvetkovska: Ljeto iz drugog ugla 7 Biba Dunić: Sjećanja, Ona, Putovanja 9 Tihomir Duvnjak: Kapetanova unuka 13 Florian Hajdu: Jelsa 17 Andreja Hrašćanec Jezeršek: Java ili san 19 Melinda Kostelac: Prekozemnost 2 25 Durđa Mihić-Ćivić: Ples sivoga goluba 27 Jelena Ugrica: Za mene je ljeto 35 Robert Vrbnjak: Nestajanje 37 Milan Zagorac: Boje i mirisi ljeta 41 Maja Sindičić: Bijeli pufasti oblaci 43

Fotografije Biba Dunić str. 8, 11, 18, 26, 28, 40, 47 Melinda Kostelac str. 24, 25 Suzana Medved-Domiter str. 15, 22, 34, 42, 46 Zdravka Prnić str. 6, 12, 16, 23, 36, 38 Wolf Kopčić str. 32, 33, 36