Vladimir Papić: Navijam za tebe by Studio TiM

Vladimir PapiÄ&#x2021;

Navijam za tebe zbirka priÄ?a

V. Babić 2, Rijeka tel. 051/677-196 www.studiotim.hr priprema materijala Milan Zagorac, Studio TiM fotografija na naslovnici www.pexels.com ISBN 978-953-7780-62-3

Vladimir Papić

Navijam za tebe zbirka priča

[studio TiM]

Rijeka, 2017.

Bez garancije

– Ajme meni! – rekla je. – Mama, to sam ja. Tvoj sin! – Moj sin – rekla je nešto smirenije nastojeći napipati naočale u neredu koji se prostirao na omanjem stolu pred kojim je sjedila. Priskočio sam u pomoć, brzo joj dodavši naočale. Stavila ih je na vrh nosa i pobliže me promotrila. Stajao sam nepomično, čekajući bilo kakvu reakciju. Odmjerila me od glave do pete, nezadovoljno mljackajući ustima, a potom zijevnula i okrenula se prema televizoru. – Mama? – rekoh tiho. Nije bilo reakcije. – Mama! – pokušao sam glasnije, a ona se okrenula prema meni kao da me vidi prvi put. – Ajme meni! – zavapi ponovo. – Mama, ja sam. Tvoj sin – preduhitrio sam je ovaj put. – Sin? – upita začuđeno. – Marin, da. Okrenula je ponovno lice prema televizoru. Niz njezin obraz spustila se suza. Shvatio sam to kao znak prepoznavanja i sjeo na dvosjed do nje. Šutke smo promatrali ugašeni ekran. Nije se imalo što reći. Sve je bilo jasno. Bit će joj sve gore, a ja tu ne mogu ništa. Sve što 5

se događa jednostavno se događa. Može se svesti na svemogući klišej – to je život. Poklon bez garancije. Pretrčali smo četvrt stoljeća bježeći pred raznim ratovima. Oca je već tijekom uzmicanja pred višim silama pogodilo prosvjetljenje o iluzornosti ideje o slobodi te nas je zadnjim snagama smjestio u ovaj stan i potom preminuo prenoseći štafetu na nas. Ostatak obitelji. Mama je spremno prihvatila zadatak i oko mene i sestre izgradila kolotečinu kojom se svakodnevno suprotstavljala zamkama sjete i depresije. – Tijana ne zove. – Zvala te jučer, mama. Tijana se u međuvremenu udala i udaljila. Smatrala je da će prošlost nestajati srazmjerno kilometraži na brojčaniku automobila. Našla je muža sličnog našem ocu i oko vlastite obitelji izgradila tvrđavu poput mame. Kad sam i ja otišao, mama se pogubila. Ja se s druge strane nisam odupirao prošlosti. Pozvao sam prošlost da živi sa mnom i određuje moju budućnost. Nisam se vezivao za ljude, već za ideju. Istu onu ideju koju je moj otac gajio. Ideju o slobodi. Taj pojam, međutim, širokog je spektra. Protezao se kroz moj život kao žvakaća guma uz hektolitre alkohola i skidanje gaća. Kad sam uočio da se ne mogu tek tako promijeniti, obuzela me panika. Osjećao sam se zatvorenim. Dakle, neslobodnim. – Kako je Milena? – Kristina, mama, Kristina. Milena… Zašto sam uopće oženio Milenu? Naš brak bio je utemeljen na uzajamnoj iluziji razumijevanja koja 6

se raspršila kad mi je rekla mi je da želi imati djecu, a ja njoj da odjebe. Kristina… Maleni dragulj koji tek započinje svoj životni put. Pronašla je nešto u meni, matorom drkadžiji. Posjedovala je naivnost koju sam putem izgubio. Gledajući svijet njenim očima, nisam više vidio prepreke. Sve je bilo na dohvat ruke. Pazio sam da je ne zarazim svojim pesimizmom. Mislim da sam prvi i jedini put bio zaljubljen. Pronašao sam slobodu u izgubljenoj mladosti. Živjeli smo neopterećeno. – Susjeda je trudna. – Blago njoj. Baš jebeno sjajno. Kristina mi je danas na Facebooku pokazala pisca. „Novi Kerouac“, zvali su ga. Pročitala mi je i citate iz njegove knjige. Imali su smisla. Svidio mi se. Naravno, rekao sam da je isprazni seronja. Posvađali smo se i ona je otišla na tu promociju bez mene. Nisam se mogao smiriti. Mašta je divljala. Vidio sam mladog Kerouaca i Kristinu kako orgijaju pod svijećama u tajnoj prostoriji rezerviranoj samo za intelektualnu elitu koje ja više nisam bio dio. Popio sam nekoliko pića da se opustim i našao se najednom na promociji, licem u lice s mladim Kerouacom. Naguravali smo se. Kristina nas je razdvajala. Kerouacovi prijatelji izgurali su me na cestu. Bljuvao sam po asfaltu kad se Kristina napokon pojavila. Rekao sam joj da želim djecu, a ona meni da odjebem. Pokupio sam se i krenuo natrag prema mami, gdje vlada zaborav. – Ajme meni – rekoh tiho. – Što ti se dogodilo? – upita mama. – Život. 7

Da bih upoznao nju

Namještao se u fotelji. Prekrižio noge. Približio ekranu. Počešao nervozno po nosu, a potom revoltirano zavalio natrag. Razmišljao da upali cigaru. Odustao je jer ga je grlo ubijalo. Bližila se ponoć. Vani je puhalo. Rujan je bio na izmaku, dok je Janis pjevala „plavoj“ djevojci. Onoj koju bi volio upoznati. Nije znao što ga je spopalo te rujanske večeri. Gosti su već odavno otišli. Nema ni posla ovih dana. U pretjerivanjima razmišlja kako bi mu godilo odseliti se. Već je petnaest godina na istom mjestu. Gleda slike emigranta po internetu. Ako mu se pojave pred vratima, možda i krene s njima u nepoznato. Najave rata na televiziji. Tako je sve počelo… … Autobusom u Budimpeštu, pa avionom u Tel Aviv. Tamo su se raznosili bombama po autobusima. Sutra je bilo nepoznanica. Avantura. Bila bi ga frka jedino kad bi vidio izraelskog vojnika u autobusu. Na putu za školu. Čuo je priče o bombašima prerušenima u vojnike. Vojnici i Palestinci nisu se bitno razlikovali po fizionomiji. To zapažanje nije iznio izraelskim prijateljima. Ubojstvom premijera Rabina šanse za mir nestale su u pustinjskim isparavanjima. Trajekt ga je prevezao iz Haife u Pirej. Makedonski policajci na granici tražili su „za pivo“ kako ne bi pregledali pretrpani kamionet. Opet Beograd. „Možeš da nam pušiš Klintone“, bila je parola za kojom su se povodili. Vozio se tramvajem kad je čuo 8

zvukove sirene. Zračna uzbuna. Baš su prelazili preko mosta. Bilo mu je zabavno. Našao se u neodgledanom filmu. Koračao je zamračenim gradom i promatrao cigarete kako lebde zrakom. Blijedi likovi iza dima izgledali su kao produžetak cigarete. Kao duhovi. Sjeo bi pored koša na igralištu i s prijateljima gledao vatromet raketa na nebu. U takvim trenutcima osjećao se kao dio nečeg većeg. Njegovi problemi minorni. Bio je dio svijeta… Upalio je grijalicu kako bi ugrijao sleđene noge. Nije mu se dalo prepravljati roman. Bio je poput zelene rijeke maglovite vlažne obale. Osjetio bi bol u kostima pri samoj pomisli na njega. Odvrtio je opet pjesmu plavoj djevojci. Zirnuo na fejs. Lajkala je nešto. Sad može ići spavati. Može i pisati. Zbog nje je i počeo. Zašto je uopće morao odabrati tako dugačak put? Možda je trebao mahati rukama i vikati: „Hej! Ja sam super. Vidi me. Dođi.“ Nije mogao. Odlučio je napisati knjigu. Da se izda male su šanse. Zadnjih dana opet se pojavila nada. Može maštati o boljem životu. Euforično. Prepliću se ideje zajedničke budućnosti u španjolskoj Galiciji gdje će moći napisati svoju verziju „Sto godina samoće“ koja će ga ciklički vratiti razlogu pisanja. Fotografija knjige bit će na naslovnici fejsa. Samo to je bitno. Možda mu i nagrade priču na natječaju. I to ide na fejs. Neka ona vidi. Sjeti se priče o tipu koji je toliko zabrijao da je počeo raditi u knjižnici i tamo uvaljivati svoju knjigu posjetiteljima. Kum ga opet zove van. Spaja ga s curama, a on cijelo ljeto čita i piše. Kum ga pita jedan dan: „Pa dobro, koji kurac toliko pišeš?!“ „Da bih upoznao nju“, odgovara.

Fusnote

Čudni scenariji motali su mi se glavom. Kraj srednje škole. Razmišljala sam o prijemnom. Dečki su se bacili u more, a za njima i cure. Ostale smo stajati na obali. Njeni su bili pobožni. Ne bi im se svidjelo što se zatrčala za ostalima. Samo u donjem rublju. Polugola Ives me dozivala iz plićaka kada sam se srušila. Hipersenzibilna rekao je doktor. Dijagnoza koju je moj otac doživio kao uvredu. „U životu sve ovisi isključivo o tebi. Nema mjesta izlikama. Pogotovo ne s tvojim koeficijentom inteligencije.“ Očeve riječi na peronu natovarila sam na leđa i sjela u autobus za Zagreb. Osjećala sam kako je na meni da spriječim atomsku kataklizmu i zaustavim globalno zatopljenje. Prečesto sam sugerirala kolegama na fakultetu što i kako. Htjela sam svima pomoći. Morala sam pomoći. Završila sam na marginama. Prozvali su me fusnota. Unutar okvira održalo me knjiško znanje. Kolokvije sam položila s najvišim ocjenama. Kolege su me prestale zadirkivati. Zauzvrat sam im pisala skripte i seminare. Previše je bilo toga. Pozvali su me na tulum. Nisam se mogla opustiti. „Pa da i ona studira u Zagrebu“. Ives mi je mahala s druge strane sobe. Njenima se ne bi svidjelo što mi donosi jednu čašu za drugom. Ukočenost i paniku izbrisao je alkohol. Teret je nestao. U početku sam čekala vikende, no kada sam vidjela da 10

mogu funkcionirati i preko tjedna, kočnice su u potpunosti popustile. Put je nestajao u alkoholnoj izmaglici dok se Ives cerekala sa suvozačevog mjesta. Bile smo kao blizanke. Dizale ruke, razbijale čaše, penjale na stol. Dečki su nas salijetali. „Ništa prije braka“, prasnule bi u smijeh kad bi Ives imitirala svoju mamu. Počela je kružiti priča da smo lezbe. Rekla mi je da se ne obazirem na glasine. Donijela sam odluku da neću opet biti fusnota. Ne sjećam se dobro tih večeri. Kako bi se Ives samo smijala da ih je čula dok su stenjali u mraku. „Dva mjeseca su prošla?“ pitala sam njenu mamu. „Ne, ne znam gdje je“ poklopila sam slušalicu. Raspitala sam se kod njenih kolega na fakultetu. Rekli su mi da je Ives završila na ispumpavanju želuca. U bolnici nisu imali podatke o njenom otpustu. Teturala sam od kafića do kafića. Zaglavila sam s nekim dosadnim tipom u diskoteci. Bilo mi je slabo. Krenuo je za mnom na WC. „Od ovoga će ti biti bolje.“ Ušmrkala sam prah s vodokotlića. „Zovi me kad budeš htjela još“, pratile su me njegove riječi ulicom. Prvih par puta me častio, a onda naglo uskratio. Znao je da ću se pojaviti s lovom sljedeći dan. Uslijedilo je nekoliko pokušaja odvikavanja. Komune, specijalizirane klinike, psihijatri, obiteljska savjetovanja. Ništa. Pokrala sam roditelje i vratila se u Zagreb. Prošlo je puno godina. Šansa je mala, ali moram je pronaći. Tjedan dana bilo je dovoljno da potrošim zalihe. Hodala sam pustom ulicom ne znajući tresem li se od hladnoće ili krize. Nije bilo zvijezda na nebu. Kiša je počela pljuštati.

UtrÄ?ala sam u crkvu pred nevremenom. Ä&#x152;asna sestra sjela je do mene. Poznato lice. Dodirnule smo se usnama. Njenima se to ne bi svidjelo. Bili su poboĹžni.

Imam dojam da sam nešto izgubio

Krenuo sam kupiti novu kravatu. Vjetar me blago umio po licu, a onda se spustila noć. Kao da dana nije ni bilo. Nekako sam se dogegao do tržnog centra. Ringišpil blještavih boja mamio me da uđem. Zamijetio sam odmah pri ulasku u tržni centar da postoji veliki broj pokretnih stepenica koje vode ka gornjim katovima poput krakova hobotnice. Nije bilo prevelike gužve. Popeo sam se na drugi kat. Buka, smijeh i razdragani glasovi razlili su se unutrašnjošću raskošnog objekta. Da sam neke od ovih ljudi sreo izvan trgovačkog centra vjerojatno mi ne bi izgledali toliko lijepo i sretno. Ovdje je sve uglačano do savršenosti. Promatrao sam ljude u različitim dućanima kako zadovoljno, ali i s određenom mjerom opreza, odmjeravaju artikle koje se spremaju kupiti. Od trenutka kupnje život im više nikada neće biti isti. Dodavanjem će nešto izgubiti. U dućanu za kravate, mladi prodavač me iznenada oslovio s „gospodine Papić“. Pitao sa ga kako on to zna moje ime, a on je blago odgovorio da je njihov posao da znaju. Zatim mi je čak natočio čašu pjenušca dok mi je pokazivao najnovije modele kravata. Nakon početne nelagode, svidio mi se pristup koji su imali prema kup13

cima. Poželio sam naprosto kupiti sve kravate u dućanu koliko je taj mladić bio ljubazan prema meni. Ali nisam. Imao sam novaca samo za jednu. Srednje skupu. Čašu pjenušca u ruci zamijenio je račun. „To je sve?“, upitao je prodavač na blagajni. Krenuo sam se rukovati s prodavačem koji me tako srdačno primio, ali on je ostao suzdržan i samo nedefinirano kimnuo glavom. Uputio se prema pokretnim stepenicama. Ovoga puta red je bio puno duži. Ljudi su se spuštali jedan po jedan stepenicama. Prošlo je najmanje sat vremena dok nisam došao na red. Tek tad sam vidio da stepenice vode u tunel. Prepao sam se i ukočio u mjestu. Ženski glas začuo se preko službenog razglasa „Moli se Vladimir Papić da se spusti u prizemlje“. Ostao sam stajati. Ženski glas je ponovio „Moli se Vladimir Papić da se spusti u prizemlje“. Zakoračio sam nesigurno na stepenice i ubrzo se našao u tunelu. Buka i radosno klicanje u potpunosti su nestali. Tišinu je razbijao šum neonskih lampi. Raskošne boje progutalo je sivilo tunela. Obuzela me jeza. Činilo se kao da sam na vrhu goleme cijevi usisavača. Nisam uspijevao udahnuti. Stepenice su naglo stale. Našao sam se pred izlazom iz tržnog centra. Službena spikerica naredila je preko razglasa: „Osoba koja je izgubila…“ Onda se čulo neko krčanje. „…izađe van“, rekla je u nastavku. Izašao sam iz trgovačkog centra. Provjerio džepove. Nova kravata je bila u vrećici. Sve je bilo na mjestu. Imam dojam da sam nešto izgubio.

Kad se prašina napokon slegnula

Kad se prašina napokon slegnula, jasno se vidio golemi zid usred zemlje. Prepolovio ju je na sjever i jug. Ljudi su ostali zatečeni, no nakon prvotnog šoka počeli su žudjeti za stvarima s druge strane zida. Ovi sa sjeverne strane brže su se snašli. Razbili su jedan dio zida i napravili vrata. Potom su ih otvorili južnjacima, prethodno sakrivši sve svoje stvari. „Sat vremena. Toliko imate. Toliko ćete dati nama“, rekli su sjevernjaci. Južnjaci su se složili znajući da je na sjeveru ostalo puno više stvari. Sjevernjaci su južnjacima pokupili ono malo stvari što im je ostalo i zaputili se kući. Međutim, ljutiti južnjaci, kad su shvatili da su ih sjevernjaci prevarili, izgurali su čuvare u svoj dio zemlje i zatvorili vrata. Sjevernjaci su bijesno lupali po vratima. Vikali su i psovali. Južnjaci su se smijali. Ubrzo su našli stvari sjevernjaka. Odjenuli su njihovu odjeću i počeli se zvati sjevernjacima. Sjevernjaci s južne strane brzo su se uprljali, a kako južnjaci nisu imali toliko stvari, nisu se imali u što presvući. Izgledali su siromašno i zapušteno. Počeli su si i međusobno govoriti „Baš si južnjak“. To je u početku bila uvreda, a malo kasnije istina. Sjevernjaci su se ulijenili jer su imali sve, a južnjaci su morali postati snalažljivi kako bi preživjeli u hladnim zemljama juga.

Sjevernjaci su se toliko ulijeniili da su većinu dana spavali. Čak su i stražari na vratima postali zaboravni i lijeni. Bilo im je prevruće na vječito toplom sjeveru pa su često otvarali vrata prema jugu kako bi se osvježili. Jednom su tako zaspali pored otvorenih vrata. Dva južnjaka su došetala do njih i odvukla ih na drugu stranu zida. Uzeli su im odjeću i oružje i postavili se kao stražari na sjevernoj strani zida. Nitko na sjeveru nije primijetio da su im dva južnjaka na ulazu. Ovi su to iskoristili i svako toliko puštali po nekoliko sugrađana s juga da pljačkaju sjevernjake. Plan je bio pljačkati pomalo, dok ne prikupe dovoljno oružja kako bi napravili otvorenu invaziju na sjever. Problem je bio u tome, što se oružje moglo uzeti jedino izravno od vlasnika tako da su morali otimati i muškarce koji su ga nosili. Kako nitko ne bi primijetio da ti muškarci nedostaju, dolazili su ih zamijeniti muškarci su juga. Ti južnjaci poprimili su boju na sjevernom suncu pa su počeli nalikovati sjevernjacima. Žene sjevera zaboravile su nestale muževe i utjehu pronašle u mišićavim preplanulim južnjacima za koje su one mislile da su sjevernjaci. Brzo su im rodile sinove. Južnjaci su se udomaćili i zaboravili plan. Oteti sjevernjaci nisu znali što ih je snašlo kad su ih se dokopale krupne žene s juga. Lijeni i debeli nisu se mogli obraniti kad su ih upregle da rade teške fizičke poslove. Ženama s juga su se u početku gadili ovi debeli razmaženi nesposobnjakovići, ali kako se njihovi muževi nisu vraćali, postajale su usamljene. Nekada debeli sjevernjaci su nakon nekoliko mjeseci teškog fizičkog rada, najednom postali sasvim privlačni ženama juga. Trbusi su im splasnuli, a ruke i noge omišićavile. Rodila se nova ljubav između južnjakinja i sjevernjaka, a s njom su došla i djeca. Sjevernjaci se isto nisu imali potrebu vraćati doma. 16

Prošlo je puno godina. Jedino su se stražari s juga na sjevernoj strani granice i dalje sjećali plana. Izgubili su interes, postalo im je prevruće na sjeveru. Čekali su da njihovi prijatelji izađu iz hlada kuća, a ovima to nije bilo nakraj pameti. S juga nije imao više tko doći i izvršiti invaziju osim nekadašnjih sjevernjaka koji su sad bili južnjaci. Stražari su počeli prozračivati sjever otvarajući vrata juga. Djeca sjevera i juga koja nisu znala da postoji drugi svijet iza zida znatiželjno su gledala s druge strane. Sjevernjacima se svidjela studen juga, a južnjacima toplina i sunce sjevera. Okupili su se oko starih stražara uljudno pitajući mogu li prijeći na drugu stranu. Samo na neko vrijeme. Mudri stari stražari uvidjeli su priliku i počeli naplaćivati prolaz. Tako su sjevernjaci i južnjaci slobodno prolazili kroz vrata i družili se u dugim hladnim noćima i toplim ljetnima danima. Ostajali su dugo. Ljubeći se. Stražari nisu više mogli pratiti tko je i kada došao s koje strane. Svatko je sjedio sa svoje strane ulaza na ogromnoj hrpi zlatnika ljubomorno je čuvajući. Nisu oka sklopili nekoliko mjeseci u strahu da im netko ne oduzme bogatstvo. Nisu se usuđivali maknuti s mjesta. Ljude nije bilo briga. Željeli su samo nesmetano šetati s jedne na drugu stranu. Bacili bi jedan, dva zlatnika na hrpu ne primjećujući stražare koji sjede na njima i nehajno odšetali na drugu stranu. Stražari su se počeli dosađivati. Gledali su kako svi oko njih uživaju, a oni su čuvali novac koji ne mogu iskoristiti i granicu koja više nikoga ne interesira. Kad im je sve dojadilo, natrpali su džepove zlatnicima i otišli se napiti u obližnjoj gostionici, ostavivši hrpu zlatnika i zid nečuvane. 17

Ljudi su nastavili bacati novce iz navike. Po običaju nisu primijetili niti jesu li stražari tamo ili ne. Sami stražari nikad se nisu vratili. Neki kažu da su i oni prolazili pored zida bacajući zlatnike na gomilu kako bi ispoštovali običaj. Kad su hrpe zlatnika prekrile zid, sastali su se mudraci sjevera i juga kako bi riješili ovu kriznu situaciju. Tijekom sastanka nisu se mogli dogovoriti na koju bi stranu trebao ići novac. I jednima i drugima bilo je naporno prenositi tolike količine na svoju stranu. Pored toga nisu baš bili sigurni koju oni stranu predstavljaju. Naime i jedni i drugi s došli na sastanak misleći da su sjevernjaci. Kad su se dogovorili da će sav novac južnjaci prebaciti na jug, bili su zadovoljni. Kad se nekoliko dana nije ništa dogodilo, odlučili su sazvati drugu stranu da vide zašto je novac još tamo. Onda su shvatili da su i jedni i drugi sjevernjaci. Nastao je opći metež i svađa, ali nisu mogli utvrditi tko je tko. Izgledali su posve isto. Riješili su problem tako što su se svi preselili na sjever. Odahnuli su i zaboravili zašto su se uopće sastali. Vrata su ostavili otvorena zbog ujednačavanje klime. Tako je na sjeveru i jugu zavladalo vječno proljeće. Dio stanovnika sjevera vratio se na jug jer je klima sada bila puno povoljnija. Kako je zemlja bila zapuštena na jugu, odlučili su kupiti novi alat i oruđe za obrađivanje zemlje. Uzeli su novac sa svoje strane zida i uložili u oporavak zemlje. Jug je zablistao i počeo izgledati bolje nego sjever. Preostali stanovnici sjevera krenuli su se seliti na jug, ali južnjaci su se pobunili jer su mukotrpno radili kako bi obnovili zemlju. Sjevernjaci su se uvrijedili i zatvorili vrata.

Klima se opet pogoršala na jugu i usjevi su počeli polako propadati. Južnjaci su lupali svaki dan na vrata sjevernjacima, ali ovi su se pravili da ih ne čuju. Svoj dio novca odlučili su uložiti u zazidavanje ogromnih drvenih vrata kako ne bi imali više nikad posla s prgavim južnjacima. Potrošili su sav novac na materijal, ali kada je došlo do samog čina, nije im se dalo raditi. Opet su se ulijenili od toplog zraka. Odgađali su gradnju iz dana u dan dok su južnjaci skapavali od gladi s druge strane. Neko od sjevernjaka sjetio se kako bi mogli pozvati nekoliko južnjaka u njihovu zemlju da dođu živjeti, a da im u zamjenu zazidaju vrata. Lijeni sjevernjaci složili su se s odmah s planom. Nisu bili svjesni da masa izgladnjelih južnjaka čuči pred vratima. Sjevernjaci su otvorili vrata i našli se u čudu kada su ih ti isti izgladnjeli južnjaci u kratkom vremenu sve pokorili i zarobili. Za osvetu, odlučili su ih sve prebaciti na hladni jug. Kako su potrošili puno energije u tom prebacivanju, jedan od njih došao je do originalne zamisli. Umjesto zazidavanja, predložio je da postave dinamit iznad vrata na zid i tako ih zatrpaju. Svi su se odmah složili. Detonacija je izazvala je veliki potres. Ogromni oblak prašine zasjenio je sunce. Mrak je progutao sjever i jug. Kad se prašina napokon slegnula, jasno se vidio golemi zid usred zemlje.

Mag i ja

Osjećam miris zvjezdastih gladiola. Izranjaš iz mraka elegantno. Plava kosa slijeva se iz crvenog šešira. Ne mogu odoljeti zovu sirene. Zamišljam te samohranom majkom koja se vraća od ljubavnika, studenticom iz provincije željnom svega, strankinjom iz neke baltičke države ili djevojkom koja odlazi na svoj prvi karneval. No, to je sve što imam. Zagonetku kojom sam opsjednut. Odjednom se kreveljiš. Praviš zvijezde na pločniku, žongliraš, izvodiš pantomimu i gutaš vatru. Previše se trudiš. Stalno se osvrćeš. Predviđam kako ćeš završiti. Šaljem bolničare i odvode te prije nego bude prekasno. Zaključao sam te u sobi za izolaciju na kraju hodnika. Nisi nalik onoj curi koju pamtim. Gotovo si prozirna. Naziru se samo obrisi. Ravnodušno sjedam na stolac u kutu i čitam tvoj dosje: „Sklona suicidu. Potreban stalni nadzor.“ Vadim olovku iz džepa i promatrajući te dopisujem: „Otvorila je oči prožete tjeskobom mahnito gutajući pljuvačku.“ Pitaš me gdje se nalaziš. Odgovaram ti da si plod mašte. Ljut sam jer mi ne daš vidjeti ispod površine. Ostat ćeš zatočena dok mi ne ispričaš sve o sebi. Tvoj lik blijedi u dugim danima koji se pretapaju jedan u drugi. Odustajem od posjeta jer nema napretka. Zaboravljam te. Šetajući gradom osjetim miris gladiola koji me vraća u izoliranu sobu. Nisi više tamo. Uzimam tvoj dosje i čitam: „Nisam bila primjetna. Obasjao si 20

me poput čarobnjaka rišući me riječima. Zablještala sam jače od svih. Uživala sam u svakoj sekundi tvojeg pogleda. Glumila prema tvojem naputku. Ponavljali smo istu predstavu iz dana u dan. Prošetala bih ulicom Jorgovana i ušla u svoju zgradu samo da bih se našla kako opet šećem prema njoj. Htio si više. Natjerao si me na jeftine trikove i pretvorio u karikaturu. Razodjenuo si me dok sam sretno plesala, odveo u kupaonicu i okrutno prešao britvicom po rubovima zapešća. Kako me misliš vidjeti sklopljenim očima? Tvoja Mag.“ Ostajem ležati nepomično u sobi obloženoj spužvama. Ne želim sklopiti oči. Po zraku kruže neizgovorene riječi.

Ménage à trois

Šetao sam gradom spustivši glavu kako bi što neprimjetnije prošao korzom. Svi su se nešto naslikavali. Kao da prolazim crvenim tepihom. Nije mi se pričalo. Ako me zaustave, morat ću pokazati interes. To je iziskivalo preveliki napor. Pogotovo nakon jučerašnjeg pijanstva. Dvije cure su se približavale. Išle su baš prema meni. Probao sam ih ljubazno izbjeći zakoračivši udesno, ali jedna od njih učini isto i prepriječi mi put. Nosila je sivu majicu na bretele s crvenim srcem u sredini. Blago se isprsila, što me je dodatno zbunilo. Zacrvenio sam se i ostao nepomično stajati. – Hej, kako si? – upitala je. – Okeej. Pogledao sam je upitno. – Ja sam Amy, a ovo je Patrisha – rekla je ona sa srcem. Nisu bile odavde. – Moja prijateljica i ja željele bismo te nešto pitati. Obadvije su imale dugu ispeglanu kosu i ne više od dvadesetak godina. – Da? – odgovorio sam nekako hrapavo i probao pročistiti grlo. Pritom sam skoro pljunuo jednu od njih. – Baš smo se pitale... bi li htio u troje s nama? 22

– Što? – Trojac? Ménage à trois? Ili to nije u skladu s tvojim običajima? Kao da su prikrivale smijeh. Odmah mi je sinulo. Osvrnuo sam se ne bih li vidio tipa koji ih snima. Vidio sam tu foru na youtubeu sto puta. Cure prilaze muškarcima i pitaju ih hoće li ševu ili pušenje i onda objave njihove reakcije na internetu. Nisam htio ispasti jedan od onih papaka koji su se izvlačili da moraju na predavanje ili u crkvu ili kod frizera. Dovoljno sam se ponizio sinoć plazeći za onom malom u diskoteci. Ispravio sam držanje. Obavio Amy oko struka i rekao: – Naravno da želim. Gdje ste se smjestile? – Hotel nam je u blizini. Pokazat ćemo ti – rekla je Patrisha i ulovila me za ruku. Hodao sam dalje s njima držeći jednu za ruku, a drugu oko struka. Ispast ću frajer konačno. Kad ovaj klip završi na youtubeu, odmah ću ga staviti na svoju fejsbuk stranicu. Samo da se pojavi taj tip koji snima. Cure su se pokazale kao ugodni sugovornici što je bilo dobro jer se sam nikako nisam snalazio. Teško sam vodio razgovore. Ubrzo smo se našli pred hotelom. Amy je zastala ispred ulaza i krenula preturati po torbi. Pogledala je negdje u daljinu. Pomislio sam da sad slijedi dio s kamerom i namjerno privio Patrishu sebi. Amy je zaključila da je ostavila ključeve u kafiću i brzo pretrčala ulicu viknuvši da se vraća za pet minuta. Našao sam se licem u lice s Patrishom. Poljubila me je. Isprva joj nisam htio uzvratiti, ali 23

onda sam se sjetio kako bi netko mogao sve ovo snimati s druge strane ulice. Uhvatio sam je čvrsto za dupe i uvalio joj jezik. Ona se omamljeno odmaknula, a ja sam pogledao uokolo. – Kako sam blesava. Ključ je kod mene – izjavila je Patrisha. Aha, to je to, pomislio sam. Misle da ću se povući kad me pozove gore. – Idemo onda! – rekao sam gorljivo. – Javit ću Amy da smo... – nije stigla dovršiti rečenicu jer sam je filmski prebacio preko ramena i odnio u hotel. Polako sam počeo paničariti. Nije mi bilo jasno kad će sve to više završiti. Izašli smo iz lifta. Patrisha je otključala vrata i bacila se potrbuške na krevet. Sjeo sam nesigurno pored nje čekajući da netko pokuca na vrata. Patrisha je me obavila nogama i krenula mi grickati uho. – Fuck me – šapnula je. Klizila mi je prstima niz trbuh. Uvukla mi je u ruku gaće. Htio sam pobjeći. Bilo mi je neugodno, ali nisam htio odustati. Okrenuo sam lice prema njoj. Počeli smo se ljubiti. Netko je pokucao na vrata. – Znao sam! Mislile ste da sam glup – rekao sam i naglo ustao. Otvorio sam vrata. Amy je zadihana stajala preda mnom. – Vidim, počeli ste bez mene – rekla je zavodnički. Probao sam vidjeti ima li koga iza nje, ali ona me je ugurala u sobu munjevito zatvorivši vrata. 24

Kad sam izišao iz hotela bila je noć. Pogledao sam lijevo, pa zatim desno. Nije bilo kamere. Razočaran, uputio sam se kući.

Mirotvorac

Dobar sam u mirenju. Dvije bakice su se posvađale oko zadnjeg karfiola na tržnici. Rekao sam im da to u njihovim godinama stvara plinove i da je najbolje da ga daju meni. Odmah su se složile. Drugi put su se klinci u kvartu posvađali oko zabijenog gola. Uzeo sam im loptu. Muškarci u kafiću posvađali su se oko plaćanja računa. Popio sam im sve pivo. Glas se brzo pronio pa su mi dali aktovku i kravatu. Odijelo. Posjeli me u ured. Sada primam stranke od osam do tri. Ozbiljna gospoda dolazi kod mene. Namrštenih čupavih obrva, zaobljenih trbuha, mesnatih prstiju i čvrstog stiska ruke. Muče ih novčani problemi. Ja znam što treba napraviti. Oni prepisuju novac na mene. Padaju na koljena u transu i izjavljuju mi ljubav. Spasio sam ih. Tako sam je sve bogatiji, a oni sve sretniji. Toliko dobro mi je išlo da sam uskoro izgubio sve klijente. Šef me zvao. Mislio sam da ću dobiti otkaz, ali mi je rekao da sam unaprijeđen i to na njegovo mjesto. Tako sam postao ravnateljem, a ubrzo i vlasnikom najunosnije tvrtke za consulting u zemlji. Nisam znao kuda s tolikim novcem. Bio sam toliko uspješan u rješavanju sporova da me i predsjednik zamolio za savjet. Žalio mi se kako ne može spavati. Muči ga čir. Narod ga optužuje da je nesposoban. Viču da će mu izjebati ženu. Prijete da će ga ubiti. Rekao sam mu da mi proda narod i da će njegove brige 26

nestati. Poslušao me je i sad se on i gospođa predsjednica oporavljaju od šoka u svojoj novoj vili na Sejšelima. Organizirao sam sastanak s narodom ispred, sad već moje bivše tvrtke za consulting. Nisam imao novca ni za binu. Popeo sam se na klupicu i slušao što ljudi imaju za reći. Žalili su se da nemaju posla. Rekao sam im da je to super jer mogu odmoriti. Pitali su me kako će onda zarađivati. Rekao sam im da neće. Počeli su prosvjedovati da neće imati što jesti. Rekao sam im da je to istina. Znali su da nemam ženu pa su prijetili da će mene izjebati do smrti. Rekao sam im nek’ se jebu. Zavladala je tišina. Gledali su me zapanjenih zajapurenih lica. Čudna napetost provlačila se među ljudima. Osjetio sam naglu slabost u koljenima. Uzbudila me. Čuo sam najednom pucanje, gumba. Neka žena svukla je košulju i bijesno se bacila na muškarca do sebe. Ostali su, prateći njen primjer, počeli činiti isto. Karirane i prugaste košulje, vunene majice, majice s kapuljačama, strukirane traperice, šlampave džeparice, uske minice, grudnjaci, najlonke, sportske čarape, tange i bokserice letjele su naokolo. Ljudi su odbacivali sve sa sebe. Ostali su na kraju bez ičega. Vodili su ljubav. Divlje. Samo oni. Ostali su jedni drugima. Kad su završili, nakon puno dana, zemlju je prekrila šuma i zavladao je potpuni mir. Niklo je drveće gustih tamnozelenih krošnji prepuno slasnih šumskih plodova. Potoci i rijeke slijevali su se u silovitim bijelim mlazovima ulicama. Ljudi nisu više osjećali glad. Bivši predsjednik me je u međuvremenu, ne znajući što se događa u njegovoj nekadašnjoj zemlji, nahvalio svjetskim vladarima. Ne mislim na predsjednike, nego stvarne vladare. One iza kulisa. Koji se skrivaju iza 27

čudnih imena, okultnih obreda i iluminatskih znakova. Žive onkraj naše stvarnosti. Uskoro sam dobio poziv na njihov sastanak kako bi saslušali moj slučaj. Uveli su me u sobu prepunu zapaljenih svijeća. Nisam im vidio lica. Nosili su kukuljice i voštane maske. Pokazali su mi da stanem u centar kruga koji su formirali svojim tijelima. Jedan od njih rekao mi je sasvim ljubazno da počnem. Pričao sam strastveno o odricanju i povratku ljudima. Slušali su me pozorno i na kraju zapljeskali. Odjek njihova pljeska omamio me. Kao da su me šamarali. Željeli su odmah vidjeti moju zemlju. Odvukli su me u neku garažu prepunu mercedesa. Mutilo mi se pred očima. Noge su mi se vukle po podu. Bacili su me na jedan od tih mercedesa... Kad sam se probudio, sve je blještalo. Urastao sam u prednji dio haube kao znak uspjelog eksperimenta. Gutali smo cestu. Shvatio sam da smo pred ulaskom u moju zemlju. Šuma je nestala. Izrasli su golemi kameni blokovi. Nudističku hipi komunu zamijenili su odjeveni ljudi koji zabrinuto koračaju ka budućnosti. Svako toliko bi netko pogledao sa zgražanjem u mojem pravcu. Vikao sam, ali se ljudi se nisu obazirali. Vozili su me tako svezanog za haubu kroz cijeli grad i napokon parkirali pred mojom bivšom tvrtkom gdje su me izložili na prodaju.

Moram biti mi

Tik pred ponoć uhvatio se tipki na računalu kako bi nešto zabilježio. Došlo je vrijeme da svede račune. Godinu dana je prošlo, a on mora izvagati koliko „mi“ opcija je ostvario. Naredio si je da će postati ljubavnik vatrene pjesnikinje, a to može samo ako postane krotitelj lavova. Vješt perom jednako kao i bičem. Pero ga u početku nije slušalo. Bježalo je svaki put kad bi puhnuo vjetar. Otišlo u visinu. Naslućivalo veličinu. Baš kad se pretvaralo u pticu, zaslijepilo bi ga sunce pa bi ispao neki krivi oblik. Krokodili ili mravojed kojim bi on bio oduševljen, ali pero nije. Vratilo bi se opet biti pero i opet bi ga tjeralo da ga razgleda. Izgledalo mu je normalno. Obično. Crno bijelo. Negdje sivkasto. Kao neko usrano pero od goluba. Čak je i miris bio takav. Nije vidio ništa posebno u njemu pa ga je pretvorio u poruku koja će osvojiti vatrenu pjesnikinju. Pero ga je nevoljko poslušalo. Pjesnikinja je primila još jednu od milijun poruka obožavatelja i rekla mu da stane u red. Ostao je opet sam s perom. Morao se nekako istaknuti. Slao ga je u izvidnicu kod drugih pjesnika. Mislio je da će tako dobiti priznanje i možda preskočiti nekoliko mjesta u redu za prosce. Pjesnici su ga priznali, a ona mu baci tu i tamo koju ljubaznu riječ. Kad mu se sve učini besmisleno i poželi odustati, ona ga potapše po ramenu i kaže mu da je na pravom putu. Tada nema izbora nego nastaviti. 29

Pero mu je reklo da ganja iluziju. On je odgovorio da se samo to može ganjati. Kad iluzija postane stvarnost, ona umire. Ulovio si je. Tvoja je. Vadiš bič i krotiš je da ti bude po volji. Na kraju ubaciš još jednu izdresiranu životinju u tvoj cirkus. Pero ga je pitalo čemu onda cijela ova priča ako je ne kani nikada uloviti. „Da bih bio mi“, odgovorio je peru.

Navijam za tebe

Uvijek su mi govorili da sam dobro dijete. Lijepih manira, poslušna. Učitelji nisu obraćali pozornost na mene, ali na tebe jesu, tebe iz zadnje klupe koji si uvijek stvarao frku. Obiteljski problemi, govorili su. Rješavala sam ti zadaću iz matematike iako me nikad ne bi pozdravio na školskom dvorištu. Kad si odvalio dasku WC školjke i uletio s njom oko vrata u razred, čak je i profesor pukao od smijeha. Kad sam je ja stavila oko vrata, svima je bilo neugodno. Imao si jedanaest jedinica pred kraj školske godine. Cijela škola angažirala se da ti pomogne, a ti si zaboravio doći na popravni. A meni je bio bed pitati da odgovaram za pet iz geografije, kako bih imala odličan prosjek. Kad je policija došla u školu, napravio si scenu. Uvjerljivu. Čak sam i ja pomislila da nisi kriv, iako sam te vidjela kako kradeš stvari iz zbornice. Prošlo je dvanaest godina. Mislila sam da kopaš negdje po kantama za smeće, a ti si mi zatrubio iz novog Range Rovera. Podigao si rejbanice i zadovoljno se nasmiješio. Tvoj mig opalio me po stražnjici. Radim kao asistentica na fakultetu i nemam mogućnosti odseliti se od roditelja. Sljedeći dan pojavio si se na vratima. Došao si me izvesti van. Odveo si me u onaj snobovski restoran u koji me dekan uporno htio odvući na romatičnu večeru. Nisam bila impresionirana. Previše natečenih lica pepeljaste krute kose. Od takvih je ovisio moj posao na 31

fakultetu. Pričao si glasno. Nisam mogla doći do riječi. Zamišljala sam kako te davim zlatnom kajlom koju si ponosno izbacio između gumba raskopčane košulje. Otišao si na zahod, putem otvarajući šlic. Spremala sam se otići baš kad je dekan ušao na vrata. Sjeo je u separe, naručivši bocu vina i dvije čaše. Nikad mi neće platiti doktorat ako me vidi s tobom. Toliko sam se usredotočila na tvoj izlazak da nisam ni primijetila kad je dekan dobio društvo. Nadala sam se da mu je ljubavnica. U tom trenutku ti si izletio s daskom WC školjke i okrunio me njome. Pred svima. Godine prolaze. Udala sam se. I on je učitelj. Vraćamo se svaki dan doma iscrpljeni od buke i papirologije. Guramo. Spajamo kraj sa krajem. Ušteđene novce šaljemo sinu za fakultet. Navečer upalim računalo. Guglam ti ime zaogrnuta dekicom. Čitam o tvojim „operacijama“ po Njemačkoj. Dobio si novi nadimak. „Balkanski Dillinger“. Navijam za tebe. Ne želim da te ikada uhvate. Iznenada, svjetlo zatreperi i nastaje mrak u sobi. Zavlačim se u krevet i pitam muža je li platio struju.

Negdje prema obzoru

„Pa, dobro, gdje je više? Ima sat vremena otkad smo ga poslali u šupu?“ Sanja je nervozno koračala kuhinjom. „Kažem ti. Nešto se čudno događa s njim“. Uputila je zabrinuti pogled Nikoli. On je sjedio za kuhinjskim stolom gledajući ravnodušno kroz prozor. Negdje prema obzoru. Otrgnula mu je cigaretu iz ruke. „Slušaš li ti mene?“ pitala ga je. Nikola, shvativši ozbiljnost situacije, okrene glavu prema njoj i kimnu poslušno dva puta glavom. „Da, da. Ne brini. Ulovio ga je pubertet“, odgovorio je mehanički. Sanja je prinijela cigaretu ustima, uvukla duboko dim i potom ga polako ispuhala prema stropu. „Pubertet!“ zakolutala je očima. „Pubertet je kad dobiješ prištiće i počneš mazati kosu gelom, a ne ovo što on radi. Povučen je. Susjeda mi je rekla kako ga je vidjela da šeta potpuno sam noseći praznu plastičnu vrećicu“. Bacila je cigaretu kroz prozor, a on razočarano slegnuo ramenima. Ustao je kako bi obuo cipele i zaputio se u dućan. „Konačno!“ rekla je Sanja. „Mislila sam se nikad nećeš pokrenuti“. Pogledao ju je upitno. „Idemo vidjeti gdje je“, izjurila je kroz ulazna vrata prije nego je uspio bilo što reći. „Znala sam“, viknula je Sanja promatrajući onesviještenog sina kraj šupe. Muž mu je pritrčao i krenuo ga blago šamarati. „Nema šanse da se probudi. Zar ne shvaćaš što se događa?“ pitala je žena glave poluzavučene u plastičnu vrećicu koju je našla pokraj sina. „Što?“ pitao je. U tom trenutku, Damijan je snažno zakašljao. „Sine, što se dogodilo?“ pitao ga je obazrivo 33

Nikola. Damijan je, ošamućen, odgovorio „Malo nam je falilo“. „Za što?“ „Da uspijemo.“ Sanja se, kasnije te večeri prisjetila priča svojeg brata. Njegova ekipa iz ulice znala je lagati roditeljima da im treba lijepilo za plakate iz povijesti. Jednog od njih našli su ispruženog na klupici autobusnog kolodvora, nosnica čvrsto prilijepljenih jednu za drugu. Hrkao je toliko jako da je jedan od vozača autobusa pomislio kako mu se pokvario motor. „Što radiš to?“ upitao ju je Nikola. „Čuješ li hrkanje?“ upitala je Sanja držeći uho prislonjenim na vrata Damijanove sobe. Nikola je zavrtio glavom. Damijan je sutradan završio u doktorovom uredu. Pitao ga je svakakva pitanja. Počevši od toga voli li svoje roditelje sve do pitanja tko je prvak u sakupljanju pokemona, Damijan nikad nije bio dobar u ispitima pa je odlučio šutjeti. Doktor je na kraju, umoran od ispitivanja, pozvao roditelje u ordinaciju i priopćio im kako je to samo faza i da će ga najvjerojatnije proći. Sanja je i dalje bila uvjerena kako nešto nije u redu. Odlučila je uzeti godišnji odmor kako bi provodila što više vremena s Damijanom. Točnije, kako bi provodila što više vremena prateći ga. Skrivala se iza ugla kad je išao u školu ili virila iz grmlja kad je išao na trening. Nije uočila ništa neobično, osim tih praznih plastičnih vrećica kojima je stalno mahao po zraku. Zapazila je kako ih je znao vezati u čvor toliko čvrsto da bi na kraju eksplodirale. „Možda je to neki umjetnički performans“, zaključila je. Odlučila ga je upisati u glazbenu školu. Kad već toliko voli napuhavati te vrećice, možda će mu biti interesantno puhati u frulu ili trombon. Međutim, Damijan je 34

nastavio hodati s tom praznom vrećicom, bez interesa za bilo što drugo. Kad bi ga po povratku kući pitala kakav mu je bio dan, očekivala bi da će je barem lagati. Da će reći kako mu je bilo OK na treningu, ili dosadno u školi ili superzabavno dok je puhao u flautu. To bi razumjela. Barem bi znala da ga je sram i da joj pokušava nekako udovoljiti. Na njena pitanja, Damijan bi izvukao puknutu vrećicu iz džepa i odgovarao uvijek isto „Skoro smo uspjeli mama!“ Kao da joj je to nešto trebalo značiti. Mislila je da joj je sin shizofreničar. Ni jedan stručnjak kod kojeg ga je odvela nije imao odgovor na njegovo „stanje“. Nikola se nije obazirao na njene primjedbe. Tješio se kako će sve biti u redu. Jednog dana vratila se uplakana kući i rekla kako je Damijana skoro pregazio automobil jer je skakao sa vrećicom po cesti. Auto se zaustavio u zadnji čas. Vozač je psovao, a Damijan je samo rekao „Skoro“. Nikola joj je obrisao suze i rekao kako će se on pobrinuti za sve. Kad je ustala, na stolu je našla novac. Na njemu je bio papirić na kojem je pisalo: „Za vrećice“. Promatrala je novac u nevjerici nekoliko minuta, a onda otišla u dućan i kupila najotpornije plastične vrećice koje je našla. Vratila se doma i položila ih Damijanu na krevet s porukom „Voli te mama“. Nacrtala je i srce na papiriću. Odlučila se sakriti u automobilu prije nego se Damijan vrati kući. Sagnula se kad ga je vidjela kako ulazi u zgradu. Izišao je brzo s velikim osmijehom na licu. Pratila ga je u automobilu veoma pažljivo kako je ne bi vidio. Mahao je vrećicom. Nije je vezao u čvor ovaj put, nego je pustio da se puni zrakom. Činilo joj se da je vrećica sve veća i veća, a da mu se noge odvajaju od tla. Bili su već blizu grada i upala je u gužvu. Nije ga više mogla pratiti. Zamaknuo je iza neke zgrade. Počela se 35

psovati. Izišla je iz auta i potrčala prema zgradi gdje ga je zadnji put vidjela. Tamo nije bilo nikoga. Čula je kako joj trube iz drugih automobila jer je parkirala nasred ceste. Vratila se u auto suznih očiju. Iako se maknula drugim vozačima, oni su i dalje trubili. Okrenula se prema njima spremna na svađu, ali svi su gledali negdje prema obzoru. Po nebu je plovio ogroman zeleni balon.

Nema je

Nisam više znao što napraviti. Tumarao sam ulicama utučeno napušen do daske. Na kraju sam otišao do onog glupog zida, pardon čudesnog. Tako ga je moj stari zvao. Doveo me tu kad sam bio mali i ispričao o nekakvoj pukotini kroz koju se može vidjeti čarobni svijet. Rekao mi je da će me zadiviti ono što ću vidjeti ako je pronađem. Tražio sam danima, ali zid je bio besprijekoran. Niti najmanje udubine nije bilo na njemu. Kad sam zahtijevao od starog da mi pokaže više tu pukotinu, on bi se samo blentavo nasmijao. Mislio je da je jako zanimljiv. Nije znao da sam plakao noćima jer ne mogu naći tu prokletu pukotinu u zidu. Kad sam odrastao, shvatio sam da mi je stari u mladosti bio hipik. Ono, slobodna razmjena ideja, ljubavi, droge i to. Shvatio sam da je on ostao u nekom tripu zadnjih dvadeset godina pa zabrijava da iza zida postoje duga i jednorozi. Probao sam i ja eksperimentirati s lakšim drogama. Kad kažem lakšim, mislim na tri dima trave iz vrta mog prijatelja. Vjerujte, ne bih ni danas znao razliku da mi netko da pravu travu ili da mi smota joint sa sjenom za krave. Uglavnom, nije mi se otvorio prolaz u drugi svijet. Bilo mi je slabo. Dobio sam proljev i užasnu glavobolju. Shvatio sam da sve to nije za mene. Te spike: Mir brate, mir. Dođi i povuci dim iz moje lule i to. Izvukao sam glavu iz dupeta. Otkrio da imam mo37

zak. Upisao matematički fakultet. Racionalnost i logika pokazale su se mojim jačim stranama. Klonio sam se raskalašenog studentskog života o kojem mi je stari rado pričao. Kao onda kad su on i frend lizali žabu krastaču i probudili se u šumi zagrljeni. Potpuno goli. Kad je mama umrla, ostao sam mu samo ja, pa sam mu udovoljavao, ali mi se činilo da uz njegovu normalnu dozu demencije prouzročenu djelovanjem psihoaktivnih supstanci u mladosti, pojavila i neka nova dimenzija. Postajao je senilan. Pričao mi je jedne te iste priče svaki dan. Recimo tu o žabi sam čuo jedno petnaest puta za redom. Bojao sam se da ću ga morati uskoro staviti u dom. Očito više nije znao gdje je. Rekao je da će uskoro otići s druge strane zida. Palo mi je napamet da ga zapravo nisam nikad pitao kako izgleda taj imaginarni svijet. Ja sam mu kao mali pripisao svojstva nekog velikog dućana sa slatkišima, a kasnije, u svojoj sarkastičnoj fazi, vidio sam ga kao svijet zatočenih hipika na lošem tripu. Stari mi je rekao da je ona tamo. Iza zida. Bilo mi je žao što sam se sprdao. Pretpostavio sam da misli na mamu pa sam ušutio. Ali, nije. Rekao mi je da je tamo Alisa. „Tko?“ upitao sam zapanjeno. „Pitaj bijelog zeca“, rekao je i izvadio najveći joint na svijetu. To možete uzeti slobodno s rezervom jer, kao što sam rekao prije, moji jedini susret s travom prije toga bio je onaj korov od kojega sam dobio proljev. Ovoga puta sam se pošteno naduvao i kroz kolutove dima gledao starog kako lebdi na svojoj ljuljajućoj stolici s osmijehom na licu. U pozadini se vrtjela neka stvar na engleskom. Između ostalog, uspio sam razbrati i riječi magičan, Alisa i bijeli zec. I najednom je bijeli zec stvarno protrčao sobom. Potrčao sam za njim. Pratio sam ga do zida i onda skočio kroz pukotinu. Bilo mi je 38

najnormalnije što je tamo. Bacio sam se za njim i upao u čudesan svijet šarenih boja. Bio je kakvim sam ga zamislio. Hipici su jahali jednoroge bacajući okolo bombone. Fulao sam jedino spol. Nisu bili muški hipici, nego ženski. Znak mira bio im je ucrtan na svaku od dojki. Hodao sam zelenom livadom. Svakim korakom odvajao samo se sve više od tla. Izokrenuo sam se odjednom naglavačke i hodao po nebu, protivno svim pravilima logike koju sam čvrsto prigrlio tijekom života. Sjeo sam na oblak i tako naglavačke jurio nebom sve dok nisam pronašao starog kako se karta s nekom plavom curom i golemim bijelim zecom. Kada logika i proporcionalnost nespretno padnu mrtve, idi pitaj Alisu. Mislim da će ona znati – probijale su se riječi pjesme. Zavrtio sam glavom i našao se opet u sobi svoga starog. Ploča se vrtjela u prazno, a stari je spavao s osmijehom na licu. Isključio sam gramofon i otišao doma. Stari je dva tjedna nakon toga umro. Tu večer sam posudio malo njegove trave. Poduvao sam sve sam udišući što dublje i došao tu. Kod čudesnog zida. Tražim pukotinu koja gleda u čarobni svijet gdje moj stari lebdi na ljuljajućoj stolici i igra karte s Alisom i bijelim zecom. Nema je. Bez starog to je običan zid.

Nismo dobrodošle

Pred kraj srednje škole, nitko mi se nije usuđivao obratiti, a kamoli pogledati me. Dečki su me se bojali. Pokušaji upoznavanja prolazili su uz duboke uzdisaje i snene poglede, a zatim okretanjem lica u drugu stranu. Kao kod onih kojih su gledali u sunce predugo. Doma je vladala tišina. Roditelji su sve manje komunicirali sa mnom. Slutila sam da prestaju vjerovati u mene. Čula sam mamu kako korača uz stepenice... Kad sam se rodila, tretirali su me kao biće s drugog planeta. Gledali su zaljubljeno mala zlatna krila i srebrnasti prah koji je neobjašnjivo sipio iz mene. Ponosno su me pokazivali rodbini i prijateljima. Ovi nisu dijelili njihovo oduševljenje. Neki su se skiselili, a neki čak otvoreno negodovali zbog mojeg postojanja. Smatrali su da je pretjerano. Neki su išli toliko daleko i tvrdili da je posrijedi prijevara. Kako su mi krila nastavila rasti, a prah sipio u sve većim količinama, odlučili su zanijekati moje postojanje. Moji roditelji bili su primorani sramiti se što su donijeli takvo biće u moderan svijet. Znanstveno precizan. Simetrično hladan. Probali su me ušminkati kao sve ostale curice, kupiti mi modernu odjeću i obuću, ali nije išlo. Što god bih rekla ili napravila bilo je previše. Dodirom ruke uspjela sam oživjeti ribicu koju je netko bacio iz školskog akvarija na pod. Ostala djeca ponašala su se kao da sam im pokvarila zabavu. Sljedeći dan sam u svojoj klupi našla metlu na koju su zalijepili papir s natpisom vještica. Uz40

ela sam je i uz osmijeh krenula mesti. U tren oka cijela je učionica blistala od praha koji je metla u mojim rukama širila po školskim stolicama i klupama. Naravno, svi su se opet smrknuli. Učitelj me je natjerao da pokupim sve „smeće“ koje sam pobacala. Učeniku iz razreda koji je slomio nogu igrajući graničara iscijelila sam ranu jednim dodirom. Rekao mi je da se maknem od njega. Sjeo je u kut i durio se do kraja sata. Ostatak razreda me optužio da sam kriva za njegovo loše raspoloženje. Naljutila sam se i počela pjevati. Od mojeg zvonkoga smijeha pucali su im bubnjići. Od blijeska bijelih zuba mračilo im se pred očima. Zamahnula sam krilima i vinula se u visine. Prosipala sam vilin prah po prolaznicima koji su ga poput ptičjeg dreka skidali sa svoje odjeće. Moja pjesma ih je naljutila toliko da nisu ni htjeli pogledati prema nebu. Ravnatelj škole je nazvao moje roditelje i pažljivo im priopćio kako sam imala živčani slom. Morala sam promijeniti školu i obećati da neću više stvarati probleme. Dogurala sam do kraja srednje nezamijećeno. Ne vlastitim izborom. Što sam bila starija, teže je bilo sakriti što sam. Izbjegavali su me prije nego bih se pojavila. ...Mama se našla na vratima moje sobe. U jednoj ruci držala je putnu torbu, a u drugoj autobusnu kartu. Nije me mogla pogledati. Kao novo mjesto stanovanja, odabrala sam najveći grad za koji sam čula. Ništa nije bilo strano ljudima koji su tamo živjeli. Uzbuđena, otišla sam direktno na fakultet dramskih umjetnosti. Željela sam glumiti pred jarkim reflektorima pozornice. Gdje će sve oči biti uprte u mene. Odbijena sam na audiciji. Taman sam se sprema41

la otići, kad su se na pozornici pojavile još tri cure s krilima. Izgledale su poput mene. Imale su čak i one simpatične špicaste uši. Letjele su po kazališnoj zgradi posipajući svugdje srebrnasti prah. Smijale su se toliko ljupko i zvonko da su promatrači obarali glave i stavljali ruke preko ušiju. Ja nisam. Nisu ni one. Smijale smo se zajedno. Zvali su zaštitare da nas izbace iz zgrade. Odlepršala sam s njima. Oformile smo putujuće kazalište. Pri samom zvuku lepeta naših krila, ljudi bi počinjali gunđati. Plaćali su nam i napajali nas samo kako bi nas se što prije otarasili. Živjele smo tako godinama dok nismo obišle cijeli svijet. Na kraju više nigdje nismo bile dobrodošle.

Osuđeni

Zamišljam kako mu zabijam štiklu u oko. Umjesto toga se nasmiješim i šapćem mu da je frajer. Moram naći novog sponzora. Ovo je neizdrživo. Koketiram s kim stignem, ali bezuspješno. Kružim pogledom po prostoriji. Uočavam starijeg proćelavog tipa naslonjenog na šank. Ovio je maramu oko vrata. Još jedan od onih neshvaćenih paćenika. Večer se odužila, a ja sam svakom čašom šampanjca sve sklonija pokazati svoju pravu narav. Odlazim zapaliti cigaretu na balkon. Ne mogu naći upaljač. Zippo iznenada osvjetljava lice nepoznatog kavalira. Prepoznajem paćenika. Pita želim li da me provede po svojem imanju. Ispravljam držanje i pružam ruku kako bi je poljubio. Dok šetamo vrtom kaže da bi htio napraviti moj portret. Nema slika u njegovom ateljeu. Samo krevet, stara fotelja i noćni stolić. Shvaćam o čemu je riječ. Skidam se rutinski i čekam. Vrijeme prolazi, a on sjedi prekriženih nogu u fotelji. Puši i proučava me. Osjećam se kao cirkuski frik. Anomalija. Preuzimam inicijativu. Uvijam se, miješam kukovima, ali nema promjene. Opalim mu šamar. Kaže mi da zadržim taj izraz lica i vraća se s platnom i kistom. Otkriva me nježnim pokretima po platnu. Kistom raspetljava kosu. Očima miluje usne. Toplina mi struji tijelom. Završava. Stavlja svežanj novčanica na stolić i pita me odgovara li mi sutra u isto vrijeme. 43

Izvodimo istu predstavu svaki dan. Zaboravila sam uzeti novac prošli put. U ateljeu se osjećam kao doma. Htjela bih ga zagrliti. On odbija. Svejedno mi je. Opuštena sam. Na rubu sna. Polusklopljenih očiju primjećujem kako se kist miče brže i oštrije. Probudila sam se. Ruka mi je prijeteći dignuta u zrak. Ne mogu je spustiti. Ne mogu se uopće maknuti. On kistom prijelazi mojim trepavicama. Pokušavam nešto reći, ali usta se ne otvaraju. Ne mogu disati. Vrištim. Ne čuje me. Njegove ruke protežu se izvan mojeg vidokruga. Najednom me diže i okreće. Vidim se kako i dalje spavam na krevetu. Nosi me u hodnik. Čujem njegove korake u mraku. Svijetlo se pali. Strpljivo me namješta na zid u položaj koji ga zadovoljava. Miče se i vidim. Ima ih još na stotine. Zarobljeni su kao ja. Na platnu. U namještenim položajima. U nametnutim ulogama. Osuđeni na besmrtnost.

Punom brzinom

Cesta je pusta. Brisači bijesno šamaraju kapljice kiše. Glava mi pada od umora. Pojačavam glazbu. Volan iznenada izmiče kontroli. Kočim. Auto se okreće. Stajem naglo. Od bljeska svjetla drugih automobila ne vidim ništa u retrovizoru. Dajem gas. Ne želim čuti svoje misli. Usporavam tek pred ulaskom u grad. Parkiram u garažu. Pregledavam auto. Prednja strana je ulubljena. Žurim u kuću i palim televiziju. Vrtim kanale. Ispraznim bocu Jacka i uspijem zaspati. Fluorescentne brojke na satu pokazuju 6:00. Odlazim do računala. Pregledavam internet portale i gledam vijesti na televiziji. Kupujem na kiosku novine. Listam crnu kroniku. Nigdje se ne spominje automobilska nesreća. Bolje da ne izlazim autom iz kuće dok se stvari ne slegnu. A što ako je netko zapisao moju registraciju? Ma ne. Već bi mi policija pokucala na vrata. Nisam valjda pregazio neko dijete? Ne, ne mogu živjeti ovako. Moram saznati što se dogodilo. Na putu do posla proučavam udubine na karoserijama. Raspitujem se kod kolega o životinjama koje pretrčavaju cestu. Šef mi govori da dignem slušalicu ili ću dobiti otkaz. Možda me netko lupio na parkingu? S prednje strane? Nema smisla. Neka žena mi objašnjava preko telefona kako joj ne treba životno osiguranje. Urlam da već sutra može riknuti u automobilskoj nesreći. Šef mi stišće rame. Kaže da imam pet minuta pokupiti svoje stvari. 45

Hodam kući. Zaustavljam se kraj bolnice. Možda ovdje netko leži u komi. Samo čekaju da se probudi i iznese detaljan opis automobila. Mogu li me naći po otisku guma na tijelu? Dižem ručnu i dajem gas. Gume bespomoćno cvile. „Tako. Sad su neprepoznatljive“, govorim si dok obilazim auto s čekićem. Lupam po autu. Lim se uvija. Staklo pršti po garaži. Izgleda kao da je prošao totalku. Lokvica benzina širi se po podu. Kako ću sad do auto otpada? Nemam ideju što dalje. Pušim zureći u smrskani auto. Ruka mi drhti. Otvaram vrata garaže. Izlazim i bacam čik unutra. Odlučim pobjeći iz grada. Vozimo se u tišini. Tip koji me pokupio djeluje umorno. Gledam kako kišne kapi natapaju asfalt. Ovaj dio ceste mi djeluje poznato. Volan zapleše. Vrtimo se i naglo stajemo. Izlazimo iz auta. Ulubljen je s prednje strane. Lupili smo u zaštitnu ogradu.

Sanjin ili optimizam

Vučem kabel do stepenica gdje polažem liniju i puštam kompilaciju posebno napravljenu za ovu priliku. Krećem se tromo. Ima valjda tisuću stupnjeva vani. Dozivam misao vodilju „Treba obrađivati svoj vrt“. Dižem svečano motiku u zrak i počinjem nemilosrdno mlatiti po zemlji. Kridensi trešte: To nisam ja, to nisam ja. Ja nisam sretnik! – Tata što radiš? – pita kći. – Pravim bazen. – Aha, super. Mi daš auto? Odvaljeni retrovizor mi bljesne u glavi. Stišćem zube. – Tata? – Što je? – Auto? Pojačavam glazbu i okrećem joj leđa. – Stari, zvali su iz šopa. Riješili su mi mob – kaže sin. – Jesi uzeo rukavice? – viče žena s prozora. – Uzmi auto i vozi ga po mobitel – kažem kćeri. – Nema šanse da ga vozim. – Što? Ne čujem te od perilice! – žena će. – Nije vam zdravo da kopate po ovom vremenu – baba iz susjednog dvorišta.

I kad ih pitaš: Koliko bih trebao dati? Jedini je odgovor: Još! Još! Još! Od znoja me peku oči. Ne odgovaram ništa. – Možete li malo stišati glazbu susjed? – uporna je. – Ne mogu! – Ne viči na susjedu! Bolje popravi perilicu. Opet šteka. Žena zalupi prozor. Stišćem motiku nažuljanim rukama. Pjesma se mijenja. – Tata, uzeo je ključeve! Kći i sin naganjaju se po vrtu. Udaram sve jače. Zemlja pršti oko mene. Od rata, djeco, samo nas jedan hitac dijeli! – A da zovem majstora? – čujem ženin glas. – Najbolji majstor je moj zet – ubacuje se baba. Križa me bole. Zrak mi isparava pred očima. Vrisak. Kći je zavrnula sinu ruku. – Jabuka ne pada daleko od drveta – komentira baba. – Cigareta? Opet pušiš? – viče žena. – Da. Smrdi do ovdje – žali se kćer. – Ne to je stari – brani se sin. Vatra gori kao crveni tepih. Bijesni bik izgubio je put. Stišće me u trbuhu. Iznenada prdnem. – A daj, tata, grozno. Ajmo ća – govori kći sinu. Žena opet nešto viče. Glazba odzvanja vrtom. 48

Pruži mi utočište, pruži mi utočište ili ću se izgubiti! Kroz stihove probija se sablasna riječ: Perilica! Zamahnem iz sve snage. Udaram u nešto tvrdo. Spuštam ruku i vadim naprslu pivsku bocu u kojoj je zamotani papir. – U jebote. Nemoguće! Zakopao sam je dok su mi još starci tu živjeli. Jedva ispravljam leđa. Osvrćem se kao da sam našao zakopano blago. Nema nikoga u blizini. Odmotavam papir iz kojeg ispada joint. Palim ga i čitam: „Dragi Sanjine, ako čitaš ovo, znači da još živiš u Puli. Majmune! Nisi otišao s njom. Nadam se da si sretan. Koliko sam te uvjeravao? Koliko? Pa zar ti nije bila puna kapa svega? Ne! Ti si odabrao ostati. Što sad radiš uopće? Sigurno okopavaš vrt. Jebo te Voltaire!“ Liježem na zemlju i zatvaram oči. U glavi mi se motaju slike. Jedna se zaustavlja. Duga smeđa valovita kosa, dvoslojna drvena ogrlica, široka majica duginih boja, kratke hlače od trapera i japanke. Izdvaja se od svih cura u diskoteci. Ostavljam prijatelje i prilazim joj. Zove se Tamara. U Puli je na ljetovanju. Plešemo. Šapćem joj da mi nema nikoga doma. Pita me dal’ je volim. Ukočim se, a ona prasne u smijeh i kaže „Zajebavam te“. Postajemo nerazdvojni u danima koji slijede. More, Janis Joplin i konstantno napušivanje u mojoj sobici. Došlo je vrijeme za rastanak. Svađamo se. Ona me zove u Beograd. Ja bih da ostane u Puli. Ostaje na tome. Odlazi, a ja mašem s perona. Radim sve one klišeje koji bi mi trebali olakšati patnju. Govorim si da nije bitno. Istina je da me strah. Pijan pišem sebi gnjevne poruke. Odlučim da ću ići u Beograd, ali počinje rat. 49

– Jesi dobro, Sanjine? – pita žena. – Lezi pored mene. Vidi ovog malog kretena što je napisao. – Što? – Mislio je da neću imati muda. – Za što? – Otići za tobom, Tamara.

Svatko za sebe

Primijetio je sijede dok se presvlačio u majušnoj kabini. Trbuh mu je ispao. Prvi put je osjetio nelagodu vraćajući preuske hlače prodavačici. Inače bi mu bilo svejedno. Ipak, kada je izlazio, rekao je „doviđenja“ pomalo plačljivim glasom, kao da se ispričava. Na ulici ga je dočekao vjetar. Onaj topli močvarni koji je puhao u zadnje vrijeme. Onaj koji pojačava depresiju kod mentalno labilnih. Koža mu se sušila, a glava užasno svrbjela. Ušao je u china shop. Siva boja razlila se dućanom. Otresao je glavom i ponašao kao da je sve u redu. Nema obaveza koje ga čekaju. Ne osjeća se uopće umorno. Napravit će izvještaje kad dođe doma. To je samo nekoliko tablica. „Da, vam pomognem?“ začuo je glas prodavačice. „Hlače. Želim velike hlače. Najveće koje imate u dućanu“, pokušao se našaliti i blago zacrvenio u licu. Prodavačica ga je pogledala ispod oka i rekla „Slobodno razgledajte“. Okrenula se slaganju robe. Bilo je jasno da mu se neće više obraćati. Kroz glavu mu je opet prošao posao. Odlučio je ove godine biti neodgovoran. Raditi koliko mora. To je bio cilj koji si je postavio. Htio je imati vremena za sebe. Čitati i pisati, a ne unositi se u pojedinosti na poslu kako bi ga šef potapšao po glavi, a zatim otišao doma ženi i djeci u svoj normalnoodrasli zreli život. Prodavačica ga je strijeljala pogledom. Kao da je znala da živi s mamom, a ima već blizu četrdeset, sudeći po si51

jedim vlasima. Zgrabio je prve hlače koje su mu se našle pod rukom i zaputio se u svlačionicu. U dućanu je bilo užasno sparno. Jedva je uspio izuti patike. Skidanje hlača zahtijevalo je određenu dozu savitljivosti za koju nije bio siguran da je posjeduje. Krenuo je izvlačiti desnu nogu. Lijeva je zadrhtala. Nije uspio održati ravnotežu. Ulovio se za žuti zastor u nastojanju da ostane na nogama i tako povukao cijelu slabašnu konstrukciju svlačionice na pod skupa sa sobom. Ležao je tako ispod žutog zastora hlača spuštenih do pola koljena s mrljom na sredini sivih gaća. Prodavačica nije viknula, niti se ponudila da mu pomogne. Samo ga je gledala. Kao dlakavog žohara, koji izvrnut na leđa, ubrzano mlati tankim nogama po zraku. Nasmiješio se slabašno. On nije tako loš lik. Samo ima usran dan, i iste takve gaće. I dalje je nemilosrdno buljila u njega. Bez riječi. Ona ga prezire jer tu radi. On to zna. Niti on, niti ona nisu željeli ovaj život koji žive. Ali eto, sad su tu. On na podu spuštenih hlača, a ona je to primorana gledati. Oboje ne mogu vjerovati gdje su završili. Sve on to zna. Uvija glavu kao psi kad im je neugodno jer vlasnik viče na njih. Čelo mu je užareno. Najrađe bi zaronio lice u majčino krilo i dobro se isplakao. Ona ga gleda. Sami su. Svatko za sebe. On će na kraju ustati s poda i otići kući biti sam. Napisat će priču o čovjeku koji je imao usran dan i prodavačici koja je isto imala usran dan. Zurit će u ekran do kasno ujutro pokušavajući ispraviti prošlost. Ona će ostati raditi u dućanu. Dići labavu konstrukciju sa žutim zastorom na mjesto. Ugasiti svjetla. Razmišljat će u mraku zašto se taj tip morao ogoljeti baš pred njom. Vidjela mu je u očima isti onaj pogled nelagode i isprike koji vidi svako jutro u zrcalu dok joj se iznad podočnjaka 52

naziru sijede. NiĹĄta nije kako je zamislila. Ne bi trebala biti tamo. Nije smio biti ni on. Dvije usamljene osobe na istom mjestu su previĹĄe.

Vještica iz Salema

Buka u razredu bila je nesnosna. Oči su je vraški pekle. U glavi joj je bubnjalo. Vikala je i molila dok nije došla do ruba živčanog sloma. „Kako bih voljela da cijeli ovaj razred nestane“, razmišljala je tražeći bočicu aspirina u praznom džepu. Nije mogla zaustaviti nalet crnih misli. Sjetila se priče o nesretnoj vještici iz Salema koja je zbog svojih suludih uvjerenja završila na lomači. Prema njenim spisima bilo je moguće snagom misli premještati stvari i još bitnije, ljude u prostoru i vremenu ako se čovjek dovoljno usredotoči. Tim putem bi ste naime otvorili međudimenzionalni prolaz u paralelne svijetove. Što je snaga misli bila jača, ljudi ili predmeti bili bi poslani u dalji svijet. Njoj je kao povjesničarki to bilo smiješno, ali mislila je da će priča biti interesantna djeci. „Učiteljice, mogu li na zahod?“ učenikov glas prenuo je iz misli. Pogledala je prema njemu i promrmljala: „Toalet? Da, svakako bi bilo dobro.“ Oteturala je iz razreda ostavivši zapanjenog učenika i žamor iza sebe. Gledajući izmoreno lice u zrcalu zahoda, pomislila je kako izgleda baš kao vještica iz priče. „Tišina!“ viknula je još jednom prema razredu. Zaključala se u jednoj od kabina i sjela na školjku. Buka se nije smanjivala. Naprotiv bila je sve jača. „To je to, stara moja. Ovaj posao te koštao mentalnog zdravlja.“ Dječje stope marširale su joj po glavi. „Ne! Ne! Dosta!“ Stavila je glavu među koljena i pokušala se usredotočiti. Zvukovi su postepeno jenjavali sve dok nisu u potpunosti nestali. 54

Izašla je iz kabine. Popravila šminku i frizuru te se uputila natrag u razred. U hodniku je vladala sablasna tišina. Gotovo kao na groblju. Poznavajući taj razred zabrinula se da se nije dogodila nekakva nesreća. Ubrzala je korak i otvorila vrata. Učionica je bila prazna. Pomislila je da su sigurno pobjegli na igralište. Potrčala je niz stepenice u dvorište. Ni tamo nije bilo nikoga. Utrčala je natrag u školu. Zbornica je bila prazna kao i uredi ravnateljice i tajnice. Kao i razredi čija je vrata otvarala jedna po jedna ponavljajući si: „Nemoguće. To je samo glupa priča.“ Njen vrisak prolomio se praznim hodnicima. Kad se malo pribrala, otišla je natrag do razreda. Sjela je i sklopila oči. Pokušala se usredotočiti kao prije. U početku tišina, a onda je čula glasove u hodnicima. „Tako je. To je to. Mora upaliti“, razmišljala je napinjući se zadnjim atomima snage. Mogla je čuti djecu ispred vrata. Otvorila je oči, a oni su ulazili kao da se ništa nije dogodilo. Napokon se pedagog pojavio na vratima. „Evakuacijska vježba u slučaju požara“, pojasnio je vidjevši njezin upitan izraz lica. Počela se smijati na sav glas. „Baš ste neozbiljni učiteljice“, rekao joj jedan od učenika. „Zašto?“ upitala ga je praveći se luda. „Što da je stvarno bio požar? Izgorjeli biste kao vještica iz Salema.“

Kratka biografija

Vladimir Papić rođen je 11. prosinca 1981. godine u Beogradu. Osnovnu školu pohađao je u Beogradu i Tel Avivu (Izrael), a srednju školu završio je u Puli 2001. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli smjer – Hrvatski jezik i književnost - Povijest 2008. godine. Tijekom rada u prosvjeti najdulje je radio u Osnovnoj školi Monte Zaro u Puli gdje je predavao povijest i hrvatski jezik i književnost. Kao rezultat rada na radionicama kreativnog pisanja koje vodi u školi, objavljene su četiri e-knjige u kojima se nalaze pripovijetke učenika. U prvoj e-knjizi „Lumeni iz OŠ Monte Zaro“ objavljeno je 18 priča. Druga e-knjiga „Čarobnjaci pisane riječi“, koju su samostalno napravili učenici uz Vladimirovo mentorstvo, objavljena je krajem prosinca 2013. godine. Treća knjiga „Šaptači pera“ izdana je u svibnju 2015. godine. Četvrta e-knjiga „Priče iz Centra“, s radovima učenika Osnovne škole Centar u Puli, objavljena je u lipnju 2016 godine. Sve su ove objave knjiga popraćene značajnim interesom medija. Prilozi o ovom projektu izašli su u Glasu Istre i u Regional Expressu. Dječje pripovijetke također su objavljene u tiskanom obliku u Glasu Istre, kao i u digitalnom obliku u online časopisu Književnost uživo, dok su TV Istra i HRT snimile priloge o e-knjigama. Vladimir Papić uredio je i lektorirao e-knjige koje su dostupne na web adresama: http://issuu.com/vladamir/docs/__arobnjaci, http://issuu.com/vladamir/docs/e-knjiga, http://issuu. 56

com/vladamir/docs/__apta__i_pera i https://issuu.com/ vladamir/docs/pri__e_iz_centra. Učenički literarni radovi pod njegovim mentorstvom došli su nekoliko puta do državne razine. Uz ovo, Vladimir Papić je vodio radionice kreativnog pisanja i u sklopu Art&Music festivala u Puli 2014. godine, kao i u sklopu Bloomsdaya u Puli. Pripovijetka „Navijam za tebe“ objavljena je u časopisu Poduzetnik, a „Sanjin ili optimizam“ i „Kad se prašina napokon slegnula“ ušle su u finale književnog natječaja „Slavko Kolar – Satira“ 2015., odnosno 2016. godine. Pripovijetka „Nismo dobrodošle“ uvrštena je u međunarodnu zbirku „Vilinska priča“, dok je priča „Svatko za sebe“ ušla u finale natječaja Zlatko Tomičić. Zbirka priča „Navijam za tebe“ ušla je u uži izbor za Nagradu Prozak 2016. godine.

Sadržaj

Bez garancije 5 Da bih upoznao nju 8 Fusnote 10 Imam dojam da sam nešto izgubio 13 Kad se prašina napokon slegnula 15 Mag i ja 20 Ménage à trois 22 Mirotvorac 26 Moram biti mi 29 Navijam za tebe 31 Negdje prema obzoru 33 Nema je 37 Nismo dobrodošle 40 Osuđeni 43 Punom brzinom 45 Sanjin ili optimizam 47 Svatko za sebe 51 Vještica iz Salema 54 Kratka biografija 56