Blago Vukadin: Nikola

Blago Vukadin: Nikola Blago Vukadin © 2015.

Studio TiM © 2015. izdavač [studio TiM]

V. Babić 2, Rijeka tel. 051/677-196 www.studiotim.hr priprema materijala Tamara Modrić, Studio TiM fotografija na naslovnici Saša Prudkov, dreamstime.com ISBN 978-953-7780-45-6

Blago Vukadin

Nikola

[studio TiM]

Rijeka, 2015.

UVOD

Nikola se klatio na betonskoj ogradi bečkoga mosta, poput kupača koji se planira baciti u Dunav, u prljavu masu hladne vode. Da nije bila zima i da iz pravca zgrade Ujedinjenih naroda nije puhao jak istočni vjetar, ne bi to bilo ništa neviđeno – ima, naime, u svakom gradu svakojakih čudaka. Osim toga, voda je bila djelomično smrznuta, uz obalu i stupove mosta, pa bi se moglo dogoditi da, umjesto uranjanja u rijeku, njegovo tijelo završi na tvrdoj, hladnoj površini. Što bi ostalo od njega, ne treba ni zamišljati.

Na Nikolu ipak nitko nije obraćao pažnju. Svi su nekamo žurili, u autima, jer pješice po takvom vremenu nitko ne ide preko mosta. Oni koji su ga zamijetili najprije bi se začudili pa bi, unatoč golome tijelu, prepoznali da je stranac – imao je balkanske, oštre crte lica, veliki nos i nepočešljanu kosu. Zaboravio je skinuti bijele čarape s rupom na desnoj peti, a sve ostalo je sklonio i uredno složio uz ogradu, onako kako je naučio na potoku pored Malog Mjesta, gdje se kao dijete kupao sa sestrom Ružom i njezinim mužem Radovanom.

Kolone vozila prolazile su pored njega i tko zna što su ljudi koji bi ga usput zamijetili mislili o čudnom prizoru. Jedni su sebi – suvozača je bilo jako malo – govorili u bradu: Budale od čovjeka! U ovo se doba hoće kupati!, dok su drugi primijetili da djeluje bijedno i tješili svoju savjest opravdanjima poput: Ne mogu pomoći svakom jadniku. Nije mi jasno gdje je policija, gdje je hitna, gdje su vatrogasci. Njihova je zadaća da se pojave tamo gdje je potrebno, za to su plaćeni.

Treći, a njih je u predbožićno vrijeme puno, bili su u većini i nisu bili svjesni ni kojim mostom se voze, nego su razmišljali jedino o tome da prije zatvaranja ulaznih vrata stignu u trgovač5

ki centar i nabave poklone za supruge, ljubavnice, susjede, djecu i punice. Valja, naime, prije Božića sve na vrijeme obaviti kako bi se imalo vremena sjesti ispred televizora, jesti kekse i kritizirati urednike programa koji svake godine ponavljaju iste, stare filmove.

Ukratko, Nikolu, čovjeka u šezdesetim godinama života, bjegunca od sebe i svojih, nitko nije zapazio kao očajnika koji se sprema skočiti s mosta i završiti život na način koji se ni u jednoj vjeri ne preporučuje ljudima koji bi htjeli izbjeći čistilište ili pakao, a kamoli da je netko primijetio tetovažu na njegovoj lijevoj nadlaktici – crtež sličan orlu. Da je itko zaustavio vozilo i prišao Nikoli, prepoznao bi da se radi o nedovršenom orlu, bez kljuna.

Zašto je orao bio takvog, osakaćenog oblika i što je Nikola planirao, nije, dakle, nitko znao, a i njemu samome to je bilo svejedno; inače ne bi u grozno hladno doba visio na ogradi mosta.

A kako je Nikola iz Malog Mjesta ispod Dinare, gradića prije tridesetak godina poznatog samo izgubljenim turistima koji bi promašili magistralnu cestu do gradova i plaža na obali Jadrana, dospio u nekadašnju svjetsku metropolu, što je tu radio i kakva ga je nevolja natjerala da se odluči skočiti u hladnu rijeku, nitko nije ni slutio; ravnodušnost prema drugima raste, naime, s obvezama prema bližnjima, a Božić je, zahvaljujući neizbježnim poklonima, za većinu ljudi skupa obveza.

Budući da je sve negdje zapisano, kako bismo u onom svijetu mogli završiti na zasluženom mjestu, tako je i priča o Nikoli, Srbinu i pravoslavcu iz Hrvatske, ostala u zraku iznad mosta, poput duše kada napusti tijelo i prije odlaska na vječni počinak još jednom pogleda prema dolje, pa ju je bilo moguće i vidjeti i opipati, te je zbog toga i zapisana.

Priča o Nikoli počinje ovako...

6

PRVO POGLAVLJE

Nikola je rođen u malom selu, na kartama unesenom pod nazivom Lijepo Selo, desetak kilometara udaljenom od Malog Mjesta, središta općine koja je obuhvaćala poveću kotlinu okruženu sivim i golim planinama dinarskoga gorja, na granici bivših carstava, hajdučija, kratkotrajnih država i nekoliko vjera, u bijednom kućerku pokrivenom trijeskom, jednoga proljeća pri kraju Drugog svjetskog rata. Ne zna se točan datum njegova prvog plača, kao ni u djece koja su u tom kraju rođena mnogo kasnije, jer bi njihov dolazak na svijet službeno bio objavljen tek kada bi netko od rodbine pošao na sajmišni dan u Malo Mjesto i ne bi zaboravio nalog ukućana da svrati do matičara i prijavi podatke o novom ljudskom biću.

Za djecu rođenu tijekom rata bilo bi suvišno očekivati da im se zna točan mjesec, a kamoli ispravni datum rođenja. Tako su i za Nikolu uneseni podaci koji su ga u službenom registru učinili mlađim barem za nekoliko dana, a možda i mjeseci negoli je to stvarno bio, a oni su glasili – 29. travnja 1944. godine.

Njegova majka Stana bila je tada u četrdesetim godinama života, a Nikola njezino četvrto dijete čiji je porod preživjela samo nekoliko dana, da bi potom izdahnula, izmorena od nepresušnih krvarenja, skrivanih od svakoga, jer joj nitko i ne bi mogao pomoći sve da je i htio.

Nikolin zakonski otac Slavko nekoliko je mjeseci prije rođenja svog prvog sina, nakon tri kćeri, željno iščekivanog, umro u zatvoru poslije dugotrajnih premlaćivanja nenavedenih u zapisnicima saslušavanja. U mirno doba možda bi nekome palo na pamet da je Slavko zadnji put proveo noć kod svoje kuće deset mjeseci prije Nikolina rođenja, no to je možda jedna od dobrih strana rata u čije se doba svatko bavi samo svojim brigama, 7

nadajući se da će preživjeti, te nitko nema vremena računati tuđa trajanja trudnoće. Uostalom, u Boga je sve moguće, rekli bi oni koji u takvim vremenima postaju vjernici, a njih je u svakoj državi i u svakom ratu najviše.

Tako Nikoli bijaše suđeno da odrasta bez roditelja, zajedno sa svojim sestrama, od kojih najstarija i najljepša Ruža bijaše već u dobi za udaju, pod nadzorom bake i djeda. U nekim drugim vremenima Nikola bi možda postao ljubimcem cijele obitelji, no u ratno doba njegova se privilegija muških potomaka u odnosu na žensku djecu primjećivala tek u odvojenom ležaju.

Danju bi dječak ostajao zajedno s babom u kući; ona bi ga hranila, najčešće kašom napravljenom od mlijeka i nagriženih komadića kruha, i rijetko bi ga, samo ako bi bio posebno miran, pomilovala svojim skoro crnim dlanovima isprekidanim plavim linijama vena i istetoviranim križevima kakvi su se u to doba često znali vidjeti po rukama starica. Predvečer bi se igrao sa sestrom Danicom – blijedim i izgladnjelim stvorom na čijoj su pojavi samo velike oči dolazile do izražaja – tri godine starijom od njega, a uvečer bi zaspao uz beznadno djedovo mrmljanje, udišući dim iz njegove lule i učeći napamet imena svetaca koje je starac redovito i stručno psovao, dok im se baba nerazumljivim glasom molila, proklinjući i djeda i unučad, a najviše ratna vremena bez Boga i nade. Život je nekako tekao unatoč ratu između stranih i domaćih vojski i paravojski i – kao za inat babinim kletvama. Nikola je slučajno preživio nekoliko jačih prehlada i prebolio upalu plu­ća od koje je umrla njegova sestra Danica, ne zakoračivši u petu godinu života. Njezin nestanak s ovoga svijeta nikome osim Nikoli, koji to pak nije znao reći, nije upadao u oči, pa ju je i on, kao što kod djece tog uzrasta u pravilu i biva, nakon nekoliko mjeseci zaboravio.

Otprilike dvije godine poslije službenog kraja još nedovršenog rata, produženog zbog odbjeglih pripadnika poraženih strana, Nikola i njegova srednja sestra Jelena, starija od njega deset go8

dina, dospjeli su po prijedlogu nove vlasti u dom za ratnu siročad u gradiću Malo Mjesto, dok je Ruža ostala kod kuće na selu.

Ružini snovi o vlastitoj obitelji počeli su se ostvarivati nakon udaje za Milenka, borca koji je u zadnjoj ratnoj godini promijenio oznake na kapi i prebacio se na pobjedničku stranu, čovjeka desetak godina starijeg od nje, uglednog u novoj vlasti. On je bio glasan i proračunat te posebno osvetoljubiv prema narodnim neprijateljima, jednim dijelom bivšim suborcima, koje bi nakon hvatanja, zavezane kao živinu, sprovodio glavnom ulicom gradića potičući neodlučnu djecu da se i ona pridruže drugima u pljuvanju po uplašenim jadnicima i da ih gađaju kamenjem dovikujući im pogrdne riječi.

Vjenčali su se neplanski. Milenko je odlučio da mu je vrijeme za ženidbu, a Ružu mu je netko iz općinske uprave preporučio kao pouzdanu. Ona svog zaručnika, kao ni on nju, nije poznavala pa ni posebno zavoljela, no imponirala joj je njegova muškost i odlučnost. Ljubav kojoj se Ruža potajno nadala, tada je bila tek suvišan luksuz, nepristupačan običnim ljudima, a kamoli djevojkama bez roditelja ili barem starijeg brata.

Odmah poslije udaje Ruža se preselila u Malo Mjesto, u Milenku dodijeljen stan, a djed i baba jedini su ostali u rodnom selu odakle su, ubrzo nakon Ružina vjenčanja i u razmaku od nekoliko dana, jedno za drugim otputovali u društvo njima dobro poznatih svetaca.

Nikola je rastao u domu skupa s drugom ratnom djecom sličnog uzrasta i sudbine. Budući da se Milenko već na početku karijere htio pod svaku cijenu dokazati kao sposoban, a od općinske mu je uprave dodijeljena briga o domu za ratnu siročad, on se, uzimajući tu funkciju kao prolazno rješenje gdje mora dokazati svoju sposobnost za veću odgovornost, često vozio u okolna sela i od novopečenih radnika u poljoprivredi uzimao dobra za koja je mislio da ih može zatrebati ili u vlastitom domaćinstvu ili barem u domu za ratnu siročad.

9

Njegova mlada supruga svoju je sazrelu majčinsku ljubav, u nedostatku vlastitog blagoslova, nadoknađivala često spominjući Nikolu. Neke dublje osjećaje prema Milenku, zbog njegove nepristupačnosti i brzo ugašene tjelesne strasti, nije mogla ni pokazati, pa je upitno je li njihov brak ikada prešao stupanj mladalačke zanesenosti.

Milenko je, planirajući daljnji uspon na poslu, nastojao da sve funkcionira kako su njegovi nadređeni željeli i predviđali.

Zaposlio je domara, svog šutljivog ujaka kojeg su svi u gradiću zvali Mudrijaš i koji se na prvi pogled nije znao ni naljutiti, a ni sjediti i besposličariti. Šutio je Milenkov ujak i kada je pričao, jer cijela Mudrijaševa priča ne bi kazivala ništa o zbivanjima u njegovoj glavi, o svijetu za koji su jedni tvrdili da je skladan i uravnotežen, dok su drugi naglašavali kako je za vrijeme rata znao pokazati i svoje drugo, brutalno lice, osobito prema ženama ostavljenima na milost i nemilost raznim vojskama i drugim muškarcima.

Zimi je ložio vatru u pećima u domu i sjekao cjepanice u dvorištu; u proljeće je sadio krumpire i kupus u nevelikom domskom vrtu; ljeti je uvijek nešto okopavao i otkopavao, a ujesen je skladištio i kiselio plodove koji bi nicali na tom, prije osnivanja doma za ratnu siročad, zapuštenom komadiću zemlje.

Ruži njezina majka nije o Mudrijašu nikada rekla nijednu ružnu riječ niti je dala naslutiti da bi on mogao imati neke veze s Nikolinim začećem, možda zato jer to i nije odgovaralo istini, a možda i zato jer između majke i kćeri, unatoč dugim pričama, uvijek ostane pokoja tajna, dokaz da ipak postoji razlika između generacija i da one ostaju samo majka i dijete, a nikada ne postanu prijateljice.

Mudrijašu je u to doba bilo pedeset godina, no izgledao je mlađe i držao se barem kao dobro očuvani tridesetpetogodišnjak jer je zdravo živio, a i priroda mu je podarila tjelesnu ljepotu.

Hodao je uspravno, nije imao još nijedne sijede dlake na glavi 10

ni bore na licu, a sam je govorio da je to zbog toga jer se nikada nije ženio.

Jednom ga je prilikom Milenko uputio u susjedno selo, do imanja nekog seljaka za kojeg se ispostavilo kako je za vrijeme rata surađivao s neprijateljima, a sada se nalazio u zatvoru, s nalogom da tamošnjim odbornicima pokaže rješenje suda prema kojem je seljakovo imanje pripalo domu za ratnu siročad. Još prije nego je bijedni seljak preminuo u ćeliji, sva njegova živina – tek oteljena krava i nemoćno tele, petnaest kokoši, četiri ovce i jedan ovan te dobro utovljeni krmak – po Milenkovoj je uputi potpala pod Mudrijaševu skrb, a on je odmah nakon preuzimanja brige o imanju svakoga dana išao pješice u nedaleko selo i brinuo se o stoci. Život je polako počeo teći svojim mirnim, svakodnevnim ritmom, bez posebnih darova puste prirode, ali i bez prevelikog uništavanja krupnih ili sitnih, dragih ili važnih stvari, te je postajao podnošljivijim i dosadnijim. Nije više bilo nimalo rata. Umjesto vojske, na putevima se sve češće viđala milicija sastavljena od raspuštenih ratnika pa su ljudi, unatoč lopovluku i nepoznavanju boljeg života, onaj njima darovani počeli smatrati ispunjenim i truda vrijednim. Djeca su se opet pravila prije ponoći, rađala se uglavnom u rodilištu i napredovala, neka brže, neka sporije, netko se selio iz maloga gradića, malo tko se doseljavao, sunce je peklo svakoga podjednako, magle su skrivale nekoga više, nekoga manje, noći su uglavnom mirovale, a dani su sve više oživljavali.

Sagrađen je novi cigleni dom za ratnu siročad, proširen i dozidan pored starog kamenog obitavališta, na nacionaliziranom crkvenom zemljištu. Iz tog je doma Nikolina sestra Jelena odselila u drugu ustanovu za odgoj omladine u Zagrebu, gdje je planirala pohađati zanat za krojačicu, a Nikola je čekao da krene u prvi razred.

Kad je već bio dovoljno velik da sam prevali put do sestrina stana, on bi subotom popodne otišao do Ruže koja bi mu čita11

la bajke i priče sve dok na njezinim rukama ne bi klonuo i usnuo, onako kako to djeca znaju.

Došla bi Ruža ponekad i tijekom tjedna po maloga brata u dom, nakon posjeta tržnici, s punom torbom namirnica dovoljnih da podmiri tjednu potrebu neke siromašnije višečlane obitelji.

Ružin stan bio je nedaleko od Nikolina boravišta, u centru maloga gradića, na prvome katu starije troetažne zgrade. U prizemlju je stanovao mirni namještenik komunalnog poduzeća, Radovan, samac u zreloj životnoj dobi, a u potkrovlju jedan viši sudski činovnik sa ženom i dvoje bučne djece školskog uzrasta.

Sva tri stana bila su jednako prostrana, s identičnim rasporedom soba, istim zelenim prozorskim oknima i masivnim ulaznim vratima. U svim državama koje su se izmijenile u Malom Mjestu, to je oduvijek bila zgrada u kojoj su živjeli državni službenici srednjega sloja.

U navedenom slučaju radilo se o zdanju s početka dvadesetog stoljeća, sagrađenom i namještenom za časnike davno upokojene višeimene monarhije. Koristili su besplatne stanove naizmjenično oficiri i naredbodavci mnogih kasnijih vojski koje su došle osloboditi Malo Mjesto i od kojih je ono opet bivalo oslobođeno, sve do čina majora, da bi ih nakon Drugog svjetskog rata preuzela općinska uprava i dodijelila ih zaslužnim borcima i za održavanje sistema odgovornim osobama.

Poseban luksuz u odnosu na druge nacionalizirane kuće u gradu sastojao se u odvojenim sanitranim prostorijama kojima mnogi stanovi ni u kasnijim desetljećima nisu raspolagali. U tim drugim pučkim zgradama u pravilu je na jednom katu bio uski zahod za sve stanare, ponekad i petnaestak njih, dok je u upravnim stanovima toalet bio ne samo odvojen nego i prostran.

Izgrađena je bila i poveća kupaonica, a umjesto žućkaste, masne boje nanesene po zidovima, tamo su, kao i u kuhinji, bile polijepljene svijetloplave i bijele keramičke pločice uvezene iz Italije.

12

Zahvaljujući sestrinoj brizi i navedenom luksuzu – luksuz u svim krajevima, kao i siromaštvo, ovisi o bogatstvu susjeda – Nikoli se kod Ruže sviđalo više nego u domu, gdje su ga redovito premlaćivali stariji štićenici, pa je nakon Jelenina preseljenja u Zagreb kod sestre provodio ne samo sate nego i noći tijekom tjedna.

Milenko bi sve rjeđe i neradije navraćao kući, ali je, unatoč braku koji je još prije unošenja u matične knjige prošao svoj vrhunac, brinuo da zakonska mu supruga i njezin brat imaju svega što su trebali kako bi mogli fizički i bolje od većine drugih sugrađana preživjeti oskudna vremena. Ako bi on po dužnosti otputovao – u nepoznatoj pratnji i u nepoznate krajeve – rekao bi Mudrijašu da, ako zatreba, pomogne Ruži u opskrbljivanju domaćinstva.

Kako se rat sve više i više udaljavao iz vidljivih slika maloga gradića, a ljudi su trebali malo predaha od junaštva, oslobađanja i neprijatelja, tako je i Nikola godinama i uzrastom odmicao, pa je u jesen 1951. godine krenuo u školu i trajno se preselio u Ružin stan. Milenko ga skoro nije ni primjećivao jer je nekako u to doba – ili možda još nekoliko godina ranije – počeo nepredvidivo tonuti, a Ruža je, unatoč razgovoru bez rečenica, ipak primjećivala da se s njim nešto neizgovoreno, ali nepopravljivo događa.

Kada joj je postalo sasvim jasno o čemu se radi, sve da je i htjela ne bi ništa mogla učiniti da popravi stanje u mamurnoj glavi svoga muža koji je redovito pio po jednu ili dvije ljute.

Njegovo pijanstvo na početku nije bilo posebno upadljivo, barem ne više nego kod drugih, prosječnih muškaraca njegove životne dobi koji bi ubrzo nakon prvog brijanja i puno ranije od prvih ljubavnih iskustava upoznavali čašice i čaše i time dokazivali svoju odraslost.

U to je vrijeme Milenko, međutim, počeo piti dvije po dvije ljute, na početku zbog sličnog društva, kasnije zbog lošeg raspoloženja koje je valjalo odagnati, a na kraju zbog razočaranja 13

jer nije dobio planirano unapređenje i morao je ostati u istome uredu i stanovati u istome stanu te slušati kako dječurlija s gornjeg kata pišaju i viču. Budući da je moć na poslu i u gradu, na koju je javno računao, izostala, polako je gubio dojučerašnje prijatelje koji su ga najprije sažalijevali, a kasnije ga počeli i izbjegavati.

Upadao je svakog dana dublje u kolotečinu iz koje – sve da je i prepoznao u kakvom se stanju nalazi – nije bilo izlaza jer nije imao volje to učiniti. Kući, unatoč rijetkim odlascima na posao, nije često dolazio, spavao bi kod nekoga kome bi platio zadnju rundu, a takvih je prijatelja uvijek bilo dosta jer je solidnu plaću redovito primao.

Netko ga se ipak nije htio sasvim riješiti, možda stoga jer je većina općinskih upravitelja, isto kao i Milenko, imala u svojoj prošlosti ponešto prikriveno, neslužbeno i papiru nepoznato. Tako je on formalno ostao na radnome mjestu upravitelja doma za ratnu siročad i učenike, ali jednog je ponedjeljka, bez ikakve najave, Milenkov dojučerašnji pomoćnik prešao na novostvorenu poziciju načelnika općinskih socijalnih ustanova, na koju su prenesene i najvažnije kompetencije upravitelja doma, posebno financije. Milenko je, kao da se ništa nije izmijenilo, i dalje primao plaću, navraćao bi jednom dnevno ili tjedno u ured, dok bi svakoga dana i sve dulje boravio u birtiji na autobusnom kolodvoru.

Milenkova je ovisnost polako, ali sigurno umanjivala ne samo njegov preostali ugled nego i standard njegove male obitelji. Zapisivanja u zadružnoj prodavaonici i plaćanja na račun općinskoga proračuna više nije bilo; otrcani, bezbojni bonovi zamijenjeni su novim, šarenim novčanicama koje bi brzo promijenile boju i izgubile sjaj, a još brže se potrošile.

Od velike pomoći bila im je nepromijenjena Mudrijaševa pažnja i briga. On je redovito donosio namirnice sa seoskog imanja kojim je sam upravljao i jedini je znao koliko je jaja kojega dana sneseno, koliko se pilića izleglo i koje janje mora pričekati još 14

nekoliko mjeseci prije nego bude prodano kakvom gostioničaru. Tako su Ruža i Nikola uspijevali skrpati kraj s krajem.

Kad joj je postalo sasvim jasno da od Milenka više nema što očekivati, Ruža je jednoga ponedjeljka, dana kad su se sređivali svi poslovi u Malom Mjestu, odlučila poći u zgradu općinske uprave kako bi popričala s nekim od Milenkovih pretpostavljenih što bi mogla učiniti da jedan dio plaće sačuva od muževa pijanstva.

Ustala je ranije nego obično, obukla najbolje očuvanu haljinu koju je po vjenčanju dobila od Milenka i zaputila se u grad.

Dugo vremena nije posvećivala pažnju svom izgledu pa se, osvježena i lijepo obučena, osjećala sigurno. Znala je da ženstveno izgleda te je po prvi put nakon vjenčanja zamijetila i muške i ženske oči na svojim kukovima i listovima. Godili su joj na neki poseban način požudni i istovremeno zavidni pogledi dok je prolazila ulicom, razabirući komentare muškaraca pune čuđenja: “A tako, žena onog pijanice! Tko bi to rekao?” Čula je i razgovore ženskog svijeta koji su uglavnom završavali sažaljivim riječima: “Proći će je njezina sila. Napuhala se k’o princeza. Jadnica, žalit’ bi je trebalo!”

Budući da je još bilo rano da se pojavi u općini, odlučila je prošetati po gradiću koji je, kao i svakoga ponedjeljka, bio prepun tački s vrećama povrća, dok su seljaci na uzicama, u pravcu stočne pijace, vukli krave, a one neposlušno mukale i otimale se predosjećajući da će taj ponedjeljak biti jedan od zadnjih koje će doživjeti.

Produžila je dalje, do kraja ulice gdje su se usplahireni momci i rumene cure okretali i započinjali novu rundu, jednu od mnogih koje će se nakupiti do ranog poslijepodneva, kada cijela, svakotjedno održavana fešta sajmišnog ponedjeljka, svi zaprljani opanci i rijetke, uzalud jutrom namazane cipele, cijeli šareni 15

i bučni cirkus prepun kako vještih, tako i neuvježbanih artista, kada sve to završava, a prvi prašnjavi autobusi i škripeća konjska kola počinju napuštati Malo Mjesto.

Na kraju ulice skrenula je ulijevo, do skoro zaraslog puteljka prema staroj tvrđavi na vrhu brda, središnje uzvisine u podugačkoj kotlini.

Penjala se uskom, davno hodočasničkim nogama utabanom, djelomično skrivenom stazom, posred žbunja koje je već ozelenjivalo, da bi nekoliko mjeseci prije prvih ljetnih žega i suše davalo čarobne, pitome boje i mirise, prema napuštenoj utvrdi u sklopu koje se nalazila za vrijeme rata spaljena crkva.

Strah od gmizavaca, iznenadan kao i svi drugi strahovi – iako ga je brzo uspjela potisnuti – dovukao je sa sobom intenzivniji i opipljiviji osjećaj bespomoćnosti dok se pitala: Što ću reći kad odem u općinu?

Nakon dugo godina se prekrstila – skoro je zaboravila bila redoslijed pokretanja ruku, kada dolazi lijevo, a kada desno rame, no podsvjesno je sve uradila ispravno, a ako je i pogriješila, tko zna je li baš tada netko s neba gledao prema njoj – ne razmišljajući ni zašto se krsti ni kako joj zazivanje Boga može pomoći. Isto kao njezina majka, Ruža je uzdahnula znajući da sama neće doći ni do kakva rješenja.

Kako će sve ovo proći? Što će biti od Nikole, što od mene?

Iz straha ju je, opet nenajavljeno, trgnuo cvrkut jednog od sitnih stvorova, graktanje iz nekog razbuktalog žbuna.

A onda je raspoznala da je zvučalo, cvrčalo, pjevušilo, kričalo i slavilo sa svih strana i u svim tonovima. Ruševina i nepočišćeno raslinje pružali su idealno sklonište za bića svake vrste, za ptice i cvrčke, za gmizavce i skakavce, za bubamare i za koze.

Naslonila se na urušeni zid tvrđave pazeći da ne pogurne koji kamen, te je počela zamjećivati krovove kuća u kotlini poredanih pored ceste u selima ili osamljenih na rubu rijetke, u to doba godine ozelenjele šume, red jablanova koji nikada nije 16

htio postati aleja, ali je tako djelovao, poneko stado u jedno sraslih ovaca, lokve i potoke. Pogled joj je dosezao sve do kraja izduženog polja.

Pritom joj se sve učinilo suvišnim i prolaznim naočigled nove perspektive. Osjećala se kao da lebdi, neprestano mijenjajući izgled i poprimajući uvijek novi, kratkotrajni oblik, poput oblaka koji su sličili na daleke, nepostojeće zemlje, na otoke naslikane sjajem njezine mašte.

Iz nepoznatih krajeva spuštala se do nepoznatog mora udaljenog svega pedesetak kilometara zračne linije od Malog Mjesta, a istovremeno tako dalekog, mora o kojem joj je njezin otac pričao, kao da ga je u jednom jedinom danu u kojem ga je vidio cijelog preplovio.

Trudeći se da zadrži novostečeni osjećaj zaštićenosti i bezbrižnosti, počela se spuštati prema gradu, umirena odlukom da neće ići u općinu i vjerom da će se sve nekako, samo od sebe, riješiti.

Stigavši do glavne ulice, Ruža je shvatila da je skoro cijelo prijepodne provela penjući se do tvrđave, promatrajući oblake i kotlinu i spuštajući se u grad. Na povećem proširenju ulice koje bi se, kada bi još neka druga, u Malom Mjestu nepostojeća ulica dolazila sa strane, moglo nazvati trgom, na drvenim štandovima postavljenima u krug, suvišna se roba već prodavala u pola cijene.

Djevojke koje do tada nisu našle pratnju, u troje ili u četvero ogovarale su one druge zavideći im na uspjehu, a stidljivi momčići bi i s njima bili zadovoljni, ali se nisu usuđivali ni pogledati ih, a kamoli započeti neki razgovor, te su željene avanture odgađali do sljedećeg ponedjeljka.

Milenko je, ležeći na kauču, otpuhivao poluzatvorenih očiju, ali se, čuvši klapanje lonaca u kuhinji, razbudio. Kada je zaprška od ulja, brašna i smrvljene paprike zamirisala po cijelom stanu, ustao je osjećajući glad. Teturajući, mamuran i krmeljav, počeo 17

se prisjećati gdje se nalazi, nakon čega je upitao Ružu povišenim tonom: “Gdje si bila tako dugo? Htio sam nešto pojesti, ali tebe nema kod kuće.”

Ruža je šutjela, ne obraćajući pažnju na upite koji su u pravilu završavali svađom, u zadnje vrijeme i pokojim šamarom po njezinim obrazima, nadajući se da će se Milenko smiriti ili otići u gostionicu prije nego što dođe Nikola.

On se, međutim, nije smirivao; dapače, Ružina šutnja mu se učinila drskom, kao da mu se ismijava, a njezino ubrzano disanje iz kuhinje zvučalo je u njegovim ušima poput cerekanja, te se uputio u kuhinju vičući: “Znam ja gdje si bila, meni ništa ne možeš sakriti! Ja hranim i tebe i tvog balavog brata, a ti se po gradu pokazuješ seljacima.

Kurvo nezahvalna!”

Kratko je predahnuo, da bi odmah, tonom koji ne trpi odgovora, nastavio: “Ti se sve ovo zakuhala. Dok tebe nije bilo, sve sam mogao, ali otkad sam te doveo, to više nisam ja! Moja vlastita žena me vuče za nos. Sve ja na vrijeme saznam, ispričaju mi ljudi, ništa se meni ne može sakriti. Ali nećeš više tako!”

Ruža bi to već dobro poznato nabrajanje najradije prečula.

Izmicala je nazad, ali on se stalno unosio do njezine glave. Smrdio je na alkohol i na povraćanje, prepun bijesa, zacrvenjenih bjeloočnica, stisnutih šaka i zabijeljenih rubova usana. Okrenula se nakratko, da ga ne mora mirisati i da zatvori prozor kako se Milenkovo deranje ne bi čulo na ulici. U trenutku kada je zavrnula bravu, osjetila je jaki udarac muške šake u potiljak.

Pala je na pod udarivši glavom u svijetloplavu talijansku pločicu i izgubivši svijest.

Probudila se iz bezdana osjećajući da je nečije velike ruke čuvaju, a jedna druga, manja ruka mokrom joj krpom briše čelo.

18

Mudrijaš je u međuvremenu navratio i zatekao Nikolu kako kleči na podu i plače nad sestrinim tijelom misleći da je mrtva.

Smirio ga je rekavši mu da se Ruža vjerojatno poskliznula po glupoj modernoj keramici i da se ništa strašno nije dogodilo, te su njih dvojica, ne pričajući, počeli brisati i milovati Ružinu glavu. Kad je došla k sebi, Mudrijaš je samo napomenuo: “Nema ga više, otišao je.”

Nakon tog ponedjeljka Milenko danima nije dolazio kući, nitko za njega nije ni pitao, čak ni njegov ujak, a Nikola je sve brzo zaboravio te sestrinoj nesvjestici nije pridavao neki poseban značaj. Ruža bi u stan uvijek ulazila prva, da vidi je li kauč prazan, a lijegali bi nakon večere u isti krevet.

Kada bi Nikola usnuo, njegova sestra bi se naslonila na prozorsko okno gledajući u pravcu tvrđave, slušajući susjede dok se prepiru ili vole, lavež pasa, dozivanje zrikavaca ili samo vjetar.

Kada bi prestala osluškivati i sa svih strana svrnula razletjele misli, poželjela bi da taj osjećaj zauvijek ostane u njoj, da Milenko nekamo nestane, da odluta u nevidljiva, visoka brda ili u kakav drugi grad, da se nikada više ne vrati, da pijan padne i premine u kakvome potoku ili da ga netko koga je uvrijedio nasmrt pretuče, da barem nađe kakvu drugu ženu koja bi mu mogla pomoći i odvesti ga od nje i Nikole. Svejedno što mu se dogodilo, dobro ili loše, samo da nikada više ne dođe, nadala se Ruža.

Nakon što je prošlo više od tjedan dana od njegova napuštanja obiteljskog stana, Milenko je kradomice, kao provalnik, ipak navratio kući, u vrijeme kada je znao da nikoga neće zateći, te se nesmetano mogao presvući, a prljave stvari ostaviti na podu kupaonice i neopaženo nestati.

Ruža je, došavši kući prije Nikole, spoznala da se njezine pritajene nade o Milenkovu nestanku, smrti ili pokajanju nisu ostvarile. Njegova odjeća na podu povratila ju je u opipljivu stvarnost, smrdljivu od znoja, blata i alkohola, punu masnih i neizbrisivih mrlja koje nitko osim nje nije mogao vidjeti.

19

Znala je za Milenkovu osvetoljubivost koja nije trpjela otpora i za njegovu ljubomoru bez imalo ljubavi, čije posljedice je u obliku straha intenzivno osjećala.

Njezin je muž bio od one vrste ljudi koja nikoga ne sluša, čovjek koji žali sebe iznad svake mjere kada napravi nešto nepromišljeno, svaljujući odmah svu krivnju na prvu osobu koja bi se našla u blizini. A ako nikoga ne bi bilo kraj njega, onda bi uzroke za svoje pogreške nalazio u poratnom dobu, u zaostalom gradu ili u nezahvalnoj ženi – samo ne u sebi.

Takvi ljudi ne opraštaju ni umišljene, a kamoli doživljene uvrede, jer bi opraštanje ili zaborav njima značilo umanjivanje vlastite vrijednosti. Takvi ljudi, kojih ne samo u tom podneblju i unutar Milenkova spola ima napretek, od jutra do mraka raspredaju o svome poštenju, ističu ga u svakom razgovoru i dive mu se gadeći se pokvarenosti drugih. Jedna od osobina njihova karaktera je da brzo zaboravljaju zlo što su ga sami učinili, mijenjajući redoslijed prošle stvarnosti, uvećavajući tuđu ulogu u negativnom tijeku, a umanjujući vlastitu. Takvi ljudi napade uvijek tumače kao samoobranu, zaštitu nebeske i ljudske pravde ili vlastitog poštenja, sve dok i sami ne počnu vjerovati u izmišljenu priču.

Ruža se mučila nastojeći razmisliti i sabrati se – ako se košmar raznih kombinacija straha i nemoći može uopće nazvati razmišljanjem – htijući jedino doći do rješenja kako se otarasiti Milenka.

Kako prekinuti započeto, kada će sve ovo završiti? Što ako Milenko počne i Nikolu tući? Što ako me jednom namrtvo premlati? Tko će se brinuti za Nikolu? Je li on puno jači od mene kada je pijan?

Tko bi me osudio da ga ubijem ako me opet napadne? Kako bi lijepo bilo da ga nema, da nestane, da crkne ili da se usreći s nekom drugom! Mogla bih s Nikolom odseliti nekamo, u neki grad gdje ima posla i gdje nikoga ne znam. Sve bih započela iznova, mlada sam još. Samo da on nekamo nestane.

20

Prenula se kada su se ulazna vrata zalupila, trnci su je prošli i nije znala kuda da gleda, a kamoli što da kaže. Ne usuđujući se okrenuti glavu, pogledati u pravcu vrata ili zakoračiti, mrdnuti rukom, prstom ili obrvama, zaboravila je sve. Samo ju je strah, hladan i svemoćan, ispunjavao. Čula je jasne korake iz hodnika pa onda iz dnevnog boravka u njezinu pravcu, prema kuhinji, zamišljajući Milenka s pištoljem ili nožem u rukama.

Sada će početi urlati, a onda će nasrnuti ne mene. Tada je sve gotovo. Kada bih se samo pomaknuti mogla, kada bih uspjela nekako doći do ladice i uzeti nož. Da mi je barem ruku pomaknuti, ladica nije tako daleko, panično je nastojala umiriti se, zaustaviti cvokotanje zubi i drhtanje tijela.

Naprežući se i jedva usklađujući pokrete udova, uspjela je dohvatiti ladicu i pipajući vrhovima prstiju po njezinoj dobro poznatoj unutrašnjosti ščepati kuhinjski nož. Dograbila ga je, ne pazeći kako, za oštricu i čvrsto ga stisnula, ne osjećajući bol i ne gledajući u prste koji su već krvarili. Tek kada je oćutjela toplinu i kapanje krvi po nožnim prstima, pogledala je u svoj dlan, ispustila nož i čula njegov oštri odjek o pod.

Umjesto očekivanog kraja začula je Nikolin glas i njegovo ubrzano hodanje, da bi odmah potom ugledala njegovo začuđeno i uplašeno lice kraj otvorenih vrata odakle je velikim, raširenim očima i otvorenih usta zurio u Ružinu pravcu.

“Ja, ja... Nikola... ah, ti si... da, da, ti si... a ja sam pomislila... ja sam mislila da ćeš danas kasnije doći. Baš sam htjela kruha narezati pa sam se posjekla. Kako sam nespretna, mora da sam već počela starjeti. Ha, ha, ha...” ubrzano je govorila još uvijek uplašena Nikolina sestra.

Milenko toga dana nije dolazio u stan, no Ruža ga je očekivala plašeći se svoje reakcije više od njegova nasilja, strahujući od sječiva kojim bi se možda pokušala obraniti.

Najbolje da se smirim, da sve zaboravim i da nikada više i ne pomislim braniti se. Bolje da Milenko mene opet premlati nego da 21

nastane još veće zlo. Vrijeme će proći, Nikola će porasti, stat će i on na svoje noge pa će sve biti lakše, teške misli nisu htjele nestati iz Ružine glave.

Zaokupljena strahovima, ne napuštajući stan, provela je cijelo popodne preslažući posuđe, popravljajući jastuke na kauču i metući uvijek iznova pod. Dočekala je tako i večer i odvela Nikolu u krevet te se obradovala kada je navratio Mudrijaš, ne zbog stvari natrpanih u povećoj platnenoj vreći, nego jer je konačno mogla smetnuti s uma crne misli i malo popričati s nekom odraslom osobom; ili samo šutjeti i gledati kako taj krupni čovjek popravlja sitnice kao da je u vlastitoj kući.

Mudrijaš je još rjeđe nego ranije otvarao usta i zadovoljno se smiješio zureći u Ružu kao u kakav crkveni kip. Ona je već bila navikla na nedefinirani izraz njegova lica pa tomu nije pridavala posebnu pažnju, a kamoli pomišljala da odjene nešto drugo umjesto poluotvorene kućne haljine.

Iznenada joj se šutljivi Milenkov ujak primaknuo sasvim blizu. Bez izgovorene riječi prišao je Ruži dok mu se iz usta, iza besprijekorno očuvanih bijelih zubi, širio intenzivni miris dimljene slanine.

Mudrijaš se smiješio od uha do uha pokazujući snagu svoje samouvjerenosti. Izraz njegova lica, prepun nadmoći zbog spoznaje da je došao njegov trenutak, prikazivao ga je neobičnim, ali i bezopasnim. Njegov grubi hod, nevješti pogledi, nepromišljeni pokreti inače spretnih i velikih ruku, njegovo vrpoljenje i okretanje oko sebe sličili su na neobuzdanu radost i otkrivali zadovoljstvo.

Prišao je Ruži skoro je dodirujući, a ona ga je, kao i ranije, promatrala bez straha odajući zadovoljstvo zbog njegove brige i velike pomoći. Kratko je ustuknula tek kada joj se primaknuo dovoljno blizu da više nije mogla uzmaknuti niti ga gledati u lice, no smatrajući jedva izbjegnuto dodirivanje slučajnim, ubrzo se smirila.

22

Sabravši se nakon neuspjelog pokušaja približavanja, uvjeravajući sebe da se Ruža ne usuđuje uzvratiti na njegov dodir i da je nesigurna zbog Nikole koji je spavao u susjednoj sobi, udaljivši se tek nakratko, Mudrijaš je zatvorio vrata i bez oklijevanja odlučno krenuo prema Ruži, nošen snagom dugo skrivanog nagona. Ščepao ju za obje nadlaktice čvrsto se priljubivši uz nju, navalio se cijelom svojom težinom na ženu koja se, paralizirana od straha, nije mogla opirati životinjskoj snazi. Pustila ga je da obavi ono od čega nije htio odstupiti, osjećajući bol i gađenje, ležeći nepomično kao leš prilikom seciranja. Zurila je u strop kroz Mudrijašev vrat prepun napregnutih žila iz kojih će uskoro poteći sva sila i zagaditi je, misleći samo o tome da sve konačno prođe i očekujući da bol postane neizmjerna prije nego je ubije.

Nakon smirivanja, Mudrijaš je shvatio da je strast bila jednostrana, a Ružina bol nepredvidiva, te je napustio stan ne govoreći ni riječi, a izmučena žena ostala je ležati na podu.

Jedino što je svjesno osjećala bila je uprljanost vlastitog, mirisom staje prožetog tijela. Drhtala je kao pri napadu groznice, hladnoća ju je ispunjavala, zubi su joj cvokotali, a grudi se ledile.

Ležala je, bespomoćna, na svijetloplavim talijanskim pločicama u lokvi ljepljive tjelesne tekućine, cijelu vječnost zbijenu u vrijeme od Mudrijaševa odlaska do izlaska sunca. Nakon što je ustala, htjela je sve isprati iz sebe, i večer i noć, zajedno sa zadahom Mudrijaševa tijela i osjećajem njegove težine u zglobovima, zamišljajući kako će završiti na jednom od dalekih oblaka na kojima nema ni bola ni tijela, ničega osim ničega.

Opojni miris beznadnosti, nemoći, znoja i smrada nije, međutim, ustuknuo, zauzeo je mjesto na kojemu je nakon izleta do tvrđave ponekad carevao mir, i ostao tamo, moćan i bezobziran.

U međuvremenu je Nikola ustao. Učinio joj se stran i nedostupan, mrzak jer je i on bio muško koje će, kada prestane biti dijete, postati poput Mudrijaša ili Milenka. Djelovao je nad23

moćno tražeći doručak i skoro joj zapovijedajući, unatoč djetinjem uzrastu i neznanju.

Ne govoreći ni riječi i ne usuđujući se pogledati ga u oči, spremila je Nikolu u školu, a ona je ostala na vratima, ne mogavši pogledati svoj obris na staklu, plašeći se da je netko ne ugleda, da bol ne istrči ispred nje i ne počne se derati po zgradi ili ulici.

Danima nije izlazila iz stana. Nikola bi joj, misleći da je bolesna, donio čašu vode ili bi skuhao čaj koji ona ne bi popila.

Ruža nije progovarala, zurila je u dijete kao u kakvu utvaru, gledala kroz njega u njemu i njoj nepoznatom i nerazumljivom pravcu, nevoljko gutajući komad kruha koji bi poslije Nikolina ručka ostao na stolu.

Ružin očaj trajalo je tjednima i tko zna kako bi sve završilo da Nikolina učiteljica nije obavijestila ravnateljicu škole, nakon što je primijetila da se dijete danima ne umiva niti piše zadaću, a na pitanje je li kod kuće sve u redu, nije znao nikako odgovoriti. Na to je ravnateljica odlučila stvari preuzeti u svoje ruke i zaputila se, bez odgađanja, namještajući zabrinuti izraz lica dok je hodala ulicom, u pravcu Nikolina i Ružina stana.

Zatekla je Ružu nepočešljanu i umotanu u debeli vuneni pokrivač. Tresla se kao u groznici i blenula upaloga lica u ravnateljicu, ženu u četrdesetim godinama života, već cijelu vječnost zaručenu za davno poginulog sina gradskog trgovca, na čiji je povratak, u nedostatku službene potvrde o njegovoj smrti, čekala nadajući se da će iznenada banuti pred nju.

Vidjevši je očajnu i pretpostavljajući da se nešto neobično ili strašno dogodilo, a htijući istovremeno zadovoljiti svoju radoznalost, tonom na koji se djeca bez pogovora odazivaju, ravnateljica je započela razgovor nakon što je zasjela do Ruže, uzela je desnom za lijevu ruku, a drugom počela milovati njezine nepomične hladne prste.

“Hoćeš li vode?” upitala je i ne pričekavši odgovor, uputila se do sudopera, nalila čašu vode te se vratila i nastavila milovati Ružinu ruku.

24

Ruža je cijelo vrijeme šutjela, nije mogla, sve da je i htjela, progovoriti ni riječi, a kada bi i bila u stanju nešto kazati, onda ženi iz čijih je ruku osjećala sve osim razumijevanja ne bi ništa rekla.

Ne, pomislila je Ruža. Njoj ne bih ništa rekla ni da umirem, a ona da je jedina osoba koja će me nadživjeti, odlučila je.

Imala je ravnateljica istovremeno i svoje drugo lice, ali ga je rijetko isticala, iako je ona bila jedina osoba u gradiću koja bi, zahvaljujući svome karakteru i samouvjerenosti, u to vrijeme smjela javno priznati da je, unatoč članstvu u Partiji, ne samo krštena nego i da ide u crkvu.

Za vrijeme bogoslužja na kojemu se pojavljivala ne samo za Uskrs i Božić – kada bi i rijetki drugi članovi Partije navraćali u crkvu uz opravdanje kako se radi o manifestaciji narodnih običaja – stala bi u prvi red i pobožnog pogleda pokajnički polagala dlanove na svoje grudi, upirući oči prepune nade u Bogorodičinu sliku. Ona je trebala učiniti neko čudo i vratiti joj zaručnika.

Uživjela bi se tako u ulogu patnice, a prijezir koji je osjećala prema drugima bio je u njezinim očima više nego opravdan vlastitom nesrećom, sudbinom usidjelice koja je u tim krajevima nemilosrdnija i žaljenja vrednija od patnji bilo kakve udovice, siromašne majke ili oboljele žene.

Te dvije osobine, lice komunističke ravnateljice s jedne i poniznost vjernice s druge strane, doživljavale su u njoj savršenu simbiozu jer su oba sistema tražila poslušnost, vjeru i odanost višim, nevidljivim ciljevima. Pazila je samo da se ta dva svijeta dobro podnose, da vjerska dimenzija ne postane svima primjetna te da ne dovede u pitanje njezinu podobnost za mjesto ravnateljice.

Ružu je ravnateljica procijenila kao osobu koja svog malog brata u normalnim uvjetima ne bi poslala neishranjena ili nepresvučena u školu, istodobno joj zavideći čak i na Milenku, na grubijanu i pijanici.

25

Ali s njezinim ponosom nije računala, za njega nije bilo mjesta u ravnateljičinim kombinacijama. Ruža je šutjela pribravši se polako ispod vunenog pokrivača, pa je ravnateljica postajala sve nervoznija zbog tvrdoglave šutnje, dok na kraju više nije mogla izdržati te ju je upitala: “Što se dogodilo? Reci mi!” skoro je povikala na nju, da bi nadodala blažim tonom: “Reci mi, bit će ti lakše.”

“Nije ništa, samo sam malo potištena. To su ženske stvari koje se redovito ponavljaju”, odgovorila joj je Ruža. Čak se uspjela ukočeno nasmiješiti prije nego je ravnateljica bez pozdrava otišla.

Nakon ravnateljičina posjeta Ruža je ustala, napravila prvih nekoliko koraka izvan stana i prisilivši se da razmišlja o nadolazećem, umjesto o već minulome, sjetila se Nikole.

Zabrinjavao ju je njezin mali brat i činio joj se povodljivim.

Bio je još dijete, ali čudila se njegovoj ravnodušnosti prema svemu – bunio se nije skoro nikada, uglavnom je šutio i radio ono što se od njega očekivalo, bez dječje tvrdoglavosti i pokazivanja vlastite volje.

Samo da se izvuče iz ove sredine, da uspije nekako pobjeći, pomislila bi nakratko dok su se njih dvoje uspinjali do tvrđave.

Kada bi se popeli navrh brežuljka, zaboravila bi i Malo Mjesto, i Milenka, i Mudrijaša, i ravnateljicu, pa i Nikolu koji se pored nje dosađivao čekajući veliku sestru da se vrati s dalekog puta i povede ga kući.

Ruža je po izostanku mjesečnice saznala da je trudna. Odlučila je donijeti dijete na svijet, ne iz nekog majčinskog osjećaja ili ljubavi, nego zato jer nije željela riskirati svoju i Nikolinu budućnost izvršavanjem pobačaja u prljavom sobičku jedne stare žene koja je takve poslove obavljala za područje cijele općine – ilegalno, ali uz znanje i prešutno odobravanje organa vlasti, bez ikakve službene dozvole, jer u gradu ni u cijelom kraju nije bilo druge mogućnosti.

26

Kada je Milenko, prilikom rijetkih i polusvjesnih dolazaka kući, počeo zapažati nepredvidivo zaokruživanje trbuha svoje supruge, a znajući da on s time nema nikakve veze, izgubio se bez riječi i šamara, ne samo iz stana nego i iz grada, ne govoreći ni zašto ni kamo odlazi. Njegov nestanak ne bi nikome, osim Ruži, gostioničaru ili Milenkovoj pijanoj bratiji, ni upao u oči, a ni zasmetao da ravnateljica škole tri mjeseca po njegovu nestanku to nije oglasila u općini, nakon čega poštar više nije donosio Milenkovu plaću u Ružin stan.

U jesen iste godine stigla je, međutim, vijest do Malog Mjesta da je netko negdje od nekoga čuo kako je Milenka pregazio vlak dok je pješačio tračnicama u samo njemu poznatom pravcu, što za cijelu priču ne bi bilo od posebnoga značaja da nije izazvalo žaljenje u gradu željnom malih senzacija i sućut nad sudbinom mlade trudne udovice.

Milenko je, nakon što je službeno proglašen mrtvim i unatoč nedostatku cjelovitog leša – dijelove tijela pokopane na groblju u Malom Mjestu nitko ne bi mogao prepoznati i odrediti kojem su nesretniku, muškom ili ženskom, nekada pripadali – počinio, barem posmrtno, jedno dobro djelo, jer je i općinska uprava, ponesena valom poštovanja prema Ruži, odlučila dodijeliti joj udovičku mirovinu, nešto nižu od Milenkove plaće, ali dovoljnu da ona, njezin već jako veliki trbuh i Nikola prežive kao prosječne obitelji u gradu.

U zimu iste godine, mjesec dana prije očekivanog termina, u noći koje neprobojnim mećavama krške krajeve pretvaraju u nedostupna snježna bespuća, kada samo vukovi i lopovi napuštaju svoja skloništa u potrazi za plijenom, dok je Nikola spavao, Ruža je skoro nečujno donijela na svijet malo bezimeno biće, nedužno kao svako novorođenče, ali od prvog tihog plača krivo zbog svog postojanja. Rodila je sina kojeg se njegova majka nikada u životu neće usuditi pomilovati niti mu pogledati u oči.

27

Nahranila bi ga gurajući mu sisu u usta, kao što se ovcama baca hrana u jasle da se najedu i da ne uginu, a čim je počeo jesti kašicu, prepustila ga je na hranjenje i milovanje, na podučavanje i odgajanje njegovu stvarnom ocu, koji je nakon Petrova rođenja – tako ga je Mudrijaš, po zadnjem maloljetnom kralju, prijavio kod matičara navodeći svog nećaka Milenka kao oca – svakodnevno navraćao vidjevši da se Ruža ne protivi njegovim dolascima i da se čak raduje kada bi on dijete odvodio u svoju kuću, na seoski posjed.

U cijelom gradiću počeli su mu se diviti i hvaliti njegov trud i ljubav prema nećakovu sinu, govoreći da je dobar čovjek koji nastoji da njegova rodbina stane na pravi put.

Ruži nitko nije, barem ne pred njom, zamjerao što je predala dijete u tuđe ruke. Samo bi poneka žena, kakvih u svim krajevima ima napretek, razgovarajući sama sa sobom ili raspredajući o moralnim perspektivama tamošnjega naroda, napomenula da bi Ruži najbolje bilo da se uda za Mudrijaša jer on je marljiv, voli i nju i Nikolu, a najviše maloga Petra.

Kratku pomutnju u mjesnim brigama nad tuđim sudbinama izazvalo je Mudrijaševo iznenadno vjenčanje s ravnateljicom škole, koju je on pobliže upoznao kratko nakon njezina posjeta Ruži.

Ravnateljica je – izgubivši nadu u povratak ili uskrsnuće već mrtvoga zaručnika – prepoznala u Mudrijašu svoju zadnju priliku te u istome našla i svoje muško; napustila je bez najave gradić, no radila je i dalje u školi i posvetila se ulozi supruge. Ni ona, isto kao ni Ruža, Petra nikada nije zavoljela – kuhala mu je, prala ga i postala mu u neku ruku zahvalna kada ju je on, još malen, prozvao majkom i preselio se kod njih na seosko imanje.

Na početku su se Ruži mnogi čudili zbog odbacivanja djeteta, ali kako ona svoju odluku nije ni pravdala ni poricala, ogovaranje se nakon nekoliko mjeseci izmorilo i zaboravilo samo od sebe, te se pažnja cijeloga gradića i okolice prebacila na druge 28

ljude i na druge sudbine kakvih, ako se traže, ni u jednom kraju ne nedostaje.

Mudrijaš i Direktorica – tako su je sve do smrti zvali – vlastite djece nikada nisu dobili, pa je Petar ostao njihov jedinac, očev ponos i majčina obveza.

Nakon šutljive zime i još tiših proljeća i ljeta – Petru je bilo nešto manje od dvije godine, a Nikola je u to doba išao u treći razred – njihovi dolasci kod Ruže sasvim su prestali, pa je ona svoga sina od tada viđala tek dva-tri puta godišnje, kada bi s Mudrijašem navratio u grad tjerajući ovce na pijacu i brzo koračajući pored uparađenoga oca, okićenoga uvijek novom kapom i čistom košuljom. Zvao ga je stricem, ne razlikujući značenje izgovorenih riječi, a službeno mu je Milenko cijeloga života ostao otac.

Završivši četvrti razred pučke škole i nakon dodatne četiri godine obrazovanja u Malom Mjestu, po polaganju tadašnje male mature došlo je vrijeme kada je Ruža morala odlučiti hoće li Nikola ostati u gradiću i odrastati kao većina njegovih vršnjaka ili će ići dalje u gimnaziju koja se završavala polaganjem velike mature, na zanat ili pak u srednju tehničku školu.

Odgađali su razgovore sve do kraja zadnje školske godine, pa i nekoliko dana dulje, misleći i nadajući se da će netko drugi donijeti odluku umjesto njih.

Za vrijeme Nikolina završnog razreda i uz njegovo posredovanje Ruža se zbližila s Radovanom, njihovim susjedom s donjega kata, zbog kojeg u međuvremenu ni sama nije htjela napustiti Malo Mjesto.

Nikola i Radovan godinama su zajednički slušali prijenose nogometnih utakmica ispod prozora, pa su se nakon puno kava, nekoliko ručkova i bezbroj pogleda Ruža i smireni radnik komunalnog poduzeća upoznali i postali par. Život je neplanski, kasnije nego u uobičajenim odnosima, navratio do Ruže i Radovana, tada još relativno mladih ljudi 29

koji su se zavoljeli bez neke posebne namjere, što se, ne samo u to doba i ne samo u tim krajevima, rijetko događalo. Kao što su i zamislili, oni su svoju vezu po Nikolinu odlasku iz Malog Mjesta i službeno objavili, nakon čega se Ruža preselila kod Radovana, jedan kat niže.

Uz Radovanovo posredovanje, Nikoli su tijekom ljeta pronašli mjesto u domu u Zagrebu, velikom gradu udaljenom tristotinjak kilometara, gdje je on ujesen trebao nastaviti školovanje.

Krajem kolovoza, kad već prve jutarnje magle dolaze u posjet u dinarske visoravni, bilo je sve izvjesnije da će već dogovoreno i organizirano uskoro biti i provedeno u djelo, a prva nedjelja u rujnu bila je ujedno i Nikolin zadnji dan u sestrinu stanu, u koji se nakon njezine udaje za Radovana preselila starija kći sudskog službenika s gornjeg kata. Život u Malom Mjestu tekao je dalje, uglavnom mirno, unatoč ljudima i njihovim sudbinama – mnogi su odlazili, rijetki su dolazili, a gradić se nije mijenjao, stajao je odvajkada na istome mjestu i istoga izgleda, daleko od modernoga svijeta. I sve ga je, osim periodičnih ratova, zaobilazilo, pa tako i Nikola nakon preseljenja u Zagreb.

30

DRUGO POGLAVLJE

Sjedio je Nikola na zadnjem sjedalu crvenog rasklimanog autobusa i gledao kroz prozore u kotlinu, prema Malom Mjestu, u poznati kraj koji se sve više udaljavao iz njegova vidokruga, da bi se nakon nekoliko kilometara od cijeloga gradića primjećivala samo tvrđava i na njoj kišom i ljetnim vrućinama izblijedjela zastava, prije nego se i ona izgubila iza jednog velikog zavoja. Ostala je cijela dolina iza brda prekrivenog gustim, teškim oblacima, kao tajanstvena, skrivena zemlja, nerazumljiva i nestvarna, prisutna tek u sjećanju ili nadanju.

Slike rodnoga kraja nestajale su i povlačile se pred osjećajem opraštanja od prošlog vremena, sjete urođene svakome, ma kako bogat ili siromašan, razigran ili brižan on bio. Nikolin rastanak od Malog Mjesta bio je konačan, zbivao se na kraju jednog, a prije početka novog i neizvjesnog vremena, iako je i kasnije navraćao u zavičaj.

Osjećaj kraja koji pokazuje nedorečenost spoznaja koje su se smatrale sigurnima, neobjašnjiv ali postojan, pratio je Nikolu i kasnije, na mnogim završecima životnih etapa koje su slijedile. On, međutim, nikada više nije bio tako intenzivan kao onoga ponedjeljka kada je napustio Malo Mjesto, nikada tako siv, spakiran u jednom koferu ispod poderanog sjedala, napunjenim s nekoliko pari čarapa, dvije košulje, dvojim hlačama, već kratkom pidžamom i cijelim djetinjstvom uvijenim u dva nova ručnika.

Vezao je Nikola osjećaj kraja uz taj ponedjeljak, uz sveprisutan miris bureka umotanog u stare novine, pomiješan sa zadahom iz Hercegovine prošvercanog duhana, dok se pospan vrtio na skučenom sjedalu starog autobusa. Kad god bi kiša onako sveobuhvatno lijevala i kakvo masno jelo zamirisalo na olovni 31

tisak, taj osjećaj bi ga obuzimao a da nije znao ni zašto ni otkuda je došao, kada će prestati i što mu slijedi.

Petrov pogled, raširene oči maloga Nikolina sestrića koji ga je prepoznao u autobusu dok je prolazio s Mudrijašem i Direktoricom, pratile su Nikolu na njegovu putu, zajedno s mnogobrojnim šarenim i crnim maramama ženske čeljadi i suknenim čarapama na nogama njihovih muževa i očeva, zajedno s uprljanim opancima, starim cipelama i izlizanim kaputima seoskog svijeta nagrnulog, kao i svakog ponedjeljka, u Malo Mjesto iz kojeg je on odlazio.

Zaspao je glave naslonjene na vibrirajući prozor autobusa i probudio se tek kada je poveća rupa na makadamskoj cesti protresla ne samo njegove nego i sve druge poluutrnule udove, zajedno s neispravnim amortizerima staroga vozila.

Nikola nije iz ruku ispuštao torbu u kojoj je nosio novac dovoljan za pokrivanje troškova smještaja sve do Nove godine, nekoliko bilježnica, svjedodžbu o maloj maturi položenoj s odličnim uspjehom i pokoju izlizanu knjigu o brojnim neprijateljskim ofenzivama. Prilikom zaustavljanja autobusa prošetao bi iznad ceste promatrajući jata ptica koja su nakon obilne kiše tražila hranu i velikom se brzinom udaljavala prema dalekim vrhovima, negdje ispred ili iza Malog Mjesta.

Zajedno s nadolazećim plavetnilom neba i toplinom kasnoga ljeta postupno su nestajali, negdje u skrivenom području mozga, zadnji utisci zavičaja i oslobađali mjesto uzbuđenju zbog dolaska u veliki grad, u novi dom i novi život.

Zamišljao je kako će izgledati zgrada, spavaonica, djeca, škola, ulice, nogometni stadion, zima, sajmišni dani i slobodne nedjelje, slikao je nepoznate ljude u mislima i davao im obrise i imena njemu poznatih lica, prebacivao je cijelo Malo Mjesto u novu sredinu, ne znajući kakav bi drugačiji oblik dao tom velikom gradu, njemu poznatom samo iz radijskih prijenosa nogometnih utakmica, pa je nadodavao detalje za koje je čuo od 32

Radovana ili ih vidio oslikane u udžbeniku zemljopisa i tako zaokruživao svoje uzbuđenje.

Po dolasku u Zagreb sjeo je na klupu u malome parku nedaleko od kolodvora i promatrao sve oko sebe – zabrinute i vesele ljude, tornjeve crkava iznad visokih zgrada, fasade s ozbiljnim likovima davno umrlih svetaca, rijetke i bučne automobile proizvedene u Njemačkoj prije rata, bezbrojne naranče i krupne lubenice položene na uspravljene gajbe na tržnici, poredane lanterne gradske rasvjete s obje strane široke aleje, stolove pune ljudi koji su uživali u zadnjim toplim danima ispijajući kavu, metalni kiosk s dnevnim novinama u izlogu, slastičara s bijelom kapom na rijetko obrasloj glavi, zalutale seljake slične onima u Malom Mjestu, zamišljene vojnike i odsjaj sunca na krovovima.

Htio je sve i svakoga negdje uokviriti, naći mu mjesto i odrediti mu ulogu, pa je ostao punih sat vremena sjediti na klupi i zuriti oko sebe, sve dok se nije sjetio da i sam mora pronaći dom i smjestiti se. Uzevši cedulju s napisanom adresom, upitao je prvog prolaznika za put do ulice nekog heroja iz prošlog rata u kojoj se nalazio dom za učenike, novo Nikolino obitavalište.

Prispjevši do zgrada zaraslih u godinama nepodrezane grane kestenova i još duže vremena neobnovljenih fasada okićenih šarenilom dječje garderobe koja se sušila na prozorskim okvirima i spremala za prvi izlazak u novoj školskoj godini, Nikola je dugo čekao u redu novopristiglih učenika sličnih dojmova. Čekao je da ga netko preuzme, da otkači njegovo ime na plavkastom formularu, gurne mu u ruku kućni red i zaboravi reći broj sobe u kojoj je ležao njegov krevet. Krenuo je tako za drugima koji su pratili treće, da bi na kraju svi završili ne samo na krivom katu nego i u pogrešnoj zgradi.

Nekako je uspio pronaći spavaonicu, na vrijeme otkriti zahod, ubaciti kofer na pod nikad zaključanog ormara i zauzeti krevet do prozora, koji je već drugi dan morao napustiti i preseliti se na njegov gornji kat jer je u međuvremenu pristigao jedan sta33

riji učenik, Željko, krupniji od svih, nadzornik i čuvar reda u sobi, od strane odgovornog odgojitelja potvrđeni glasnogovornik grupe, koji je Nikoline stvari jednostavno bacio na pod, pokazajući mu od samoga početka tko u spavaonici vodi glavnu riječ.

Nikola je, a da se ne izloži opasnosti, pokupio pidžamu, plahtu i jastuk, namjestio određeni mu ležaj najbolje što je mogao, dok je Željko sjedio na krevetu ispod Nikolina podrugljivo mu dobacujući: “Nadam se da ne pišaš u krevet!”

“Ne, ne pišam”, plašljivo je prošaptao Nikola pa je Željko, glasnije nego prvi put, nastavio neobično upoznavanje.

“Pišaš li ili ne pišaš? Ja se ne bih volio probuditi mokar. Ako pišaš, reci mi pa ću ti odrediti drugo mjesto.”

“Ne, ne pišam”, glasnije, ali još nesigurnije i jedva razumljivo odgovorio je Nikola.

“Pa znaš li ti pričati naški ili si možda nijem? Samo mi je to nedostajalo. Kako se zoveš?”

“Nikola. Nikola se zovem.”

“A odakle si, crni Nikola, znaš li barem to?”

“Iz Malog Mjesta.”

“Baš iz Malog Mjesta? Iz grada ili iz nekog sela?”

“Baš iz Malog Mjesta.”

“Vidi, vidi. I ja sam iz iste općine, iz Lijepog Sela. Zemljaci smo, znači. Čiji si sin, Nikola?” Željko nije mogao prikriti radoznalost i odnekud propuzali osjećaj prijateljstva i privrženosti prema Nikoli kojega je nekoliko trenutaka ranije pred drugim učenicima pitao mokri li u krevet.

“Slavko mi je otac, on je umro, a Stana mi je majka. I ja sam se rodio u Lijepom Selu, ali su mi roditelji preminuli za vrijeme 34

rata pa sam sa sestrom Ružom odrastao u gradu”, otvorio se Nikola govoreći puno jasnije nago ranije i sam se radujući iznenadnom Željkovu obratu.

“Nije ti otac umro prirodnom smrću. Ubili su ga. Ja sam pomislio da si njihov, a ti si naš da ne možeš biti više. Ako ti bilo što zatreba, ako te netko provocira ili ti zaprijeti, samo meni reci.

Ja sam glavni u domu, svi me znaju, a mnogi me se plaše. Nek’ si ti naš, i još iz Malog Mjesta!” raširilo se Željkovo lice, ruke su mu tapšale Nikolina ramena, dok su u međuvremenu pristigli spavači zbunjeno gledali u njih dvojicu. Željko ih je trgnuo iz zabezeknutosti okrećući se prema učeniku, za glavu višem od drugih, koji je kimajući davao znak da će uraditi sve što se od njega traži.

“Ivane, ti ćeš i ove godine spavati na katu. Odnesi svoje stvari s kreveta pored mene i namjesti tamo Nikolin novi ležaj!”

Tako je Nikolu već na početku njegove domske karijere pronašao moćni i ugledni prijatelj i zemljak, njegov zaštitnik i učitelj, a pokoji pritajeni neprijatelj zamjerao je više njemu nego Željku zbog pretrpljenog poniženja.

Prijateljstva u domu sklapala su se uglavnom na osnovi podrijetla, ovisno o tomu iz kojeg su kraja zemlje djeca dolazila, a ako bi ta granica ponekad i bila pregažena, onda bi se stvarala druga, još jača i snažnija prepreka, prepoznatljiva po imenu ili prezimenu, definirana kao vjera ili pripadnost jednom od mnogih, nevičnom oku nepoznatih, međusobno sličnih naroda, a opipljiva u šakama pripadnika druge strane prilikom tučnjava koje dječacima tog uzrasta predstavljaju svojevrstan način zabave.

Nikoli je određeno da dijeli sobu s učenicima iz svoga zavičaja – Ivan i neupadljivi cvikeraš Radenko bili su poslije Željka najstariji članovi novostvorene grupe i išli su u predzadnji razred gimnazije, a druga djeca su, kao i Nikola, bila novaci zvani gušteri.

U povećoj spavaonici s krevetima na kat i dva široka ormara na čijim su se podovima miješale hlače s prljavim čarapama, 35

udišući smrad pokislih cipela, osmorica dječaka provodili su dane od nedjelje do nedjelje slušajući priče najstarijih među njima o broju osvojenih curica, a ako bi mijenjali temu, prebacivali bi se na hvalisanje o dobivenim tučnjavama, što je svima bilo i draže i lakše od priča o djevojčicama jer tako su bili na sigurnom terenu.

Nikola nije brzo rastao, bio je visinom u prosjeku svoje starosne dobi, ali je već prve godine ojačao i premda nije fizički radio, dobio je krupne šake i široka leđa. Ni sam nije bio svjestan svoje snage, no drugi su je itekako primjećivali čudeći se njegovoj naivnosti i maštajući o tomu što bi bilo da su njima takve noge, mišići i ruke. Nikoli je njegova snaga bila nevažna jer nije ni znao da je jači od većine starije djece, a imao je i Željka koji ga je uvijek štitio pa se osjećao slabijim nego je bio. Njegovo lice ničim se nije posebno isticalo, pa ni savijeni nos koji bi ružnijem djetetu bolje odgovarao, no nije djelovao odbojno, čak se činio simpatičnim jer je Nikolu izdvajao iz mnoštva ljepuškaste rumene djece.

U domu su se stvarale grupice djece podrijetlom iz istoga kraja i iste vjere, a Nikolu je Željko uveo u svoju prvu jedinicu.

Družili su se u blizini Željkova kreveta ili ispred kafića koji je pripadao nekom zemljaku, dok su protivnici – kojima je, između ostalih, pripadao Ivan – svoje mitinge održavali na drugom katu glavne zgrade.

Uprava doma također je bila nacionalno izmiješana; održavali su sastanke na kojima su svi zastupali službeno mišljenje o nerazličnosti i jednakosti, te su u tom smislu i raspoređivali djecu po spavaonicama, gledajući da nacionalna struktura bude izjednačena i zapostavljajući uzrast djece, dok bi i sami pazili da ostanu u vlastitom toru, družili se i vjenčavali skoro isključivo s pripadnicima vlastitog naroda.

Nikola je, zahvaljujući Željku, najvatrenijem navijaču po nacionalnosti izabranog kluba, ubrzo spoznao da stiska palčeve za pogrešnu nogometnu ekipu. Nije u sebi krivio Radovana, ali ga 36

– saznavši kojoj strani on pripada i kako je važno znati tko si – razumjeti nije mogao, pa je na vrijeme promijenio klupske boje.

U grupi sličnomišljenika iz istoga kraja – ne imajući drugih tema za osmišljavanje dugih noći i ubijanje dosade – satima je slušao priče o izdajicama i zločinima počinjenima nad njihovom rodbinom i suseljanima, o vjekovnim sukobima i ratovima, o važnosti nezaborava i o značenju ispravnog uvjerenja.

Ponekad bi se Nikoli sve te priče o žrtvama, zaklanim herojima i izdanim litrama majčina mlijeka učinile napornima, ali ne bi se usuđivao prekinuti govornike niti priupitati otkud oni sve to znaju. Slušao bi i vjerovao starijima od sebe, nemajući pojma je li sve to istina, ali osjećajući se zadovoljnim da konačno pripada nekomu, ponoseći se da nije sam u novoj okolini, da odrasta, da postaje pravi muškarac i počinje razmišljati svojom glavom te da ne treba više nikakvih savjeta ni od Ruže ni od Radovana.

Imati prijatelje za Nikolu je bila sasvim nova dimenzija, ranije nepoznati osjećaj, prijatelje koje je on sam, a ne njegova starija sestra izabrala. Biti dijelom grupe i brinuti brige vlastitog, ranije nepoznatog naroda, slaviti njegovu povijest, ponositi se svojom slabo poznatom i do tada stranom vjerom bilo je njemu izazovno i novo.

Krajem prve školske godine u novoj sredini, kada su sve ocjene već bile podijeljene, a Nikola saznao termin za polaganje popravnog ispita iz našeg jezika, Željko je sazvao cijelu grupu, u osam sati uvečer, u spavaonicu. Nitko nije smio kasniti jer se radilo o važnim stvarima, o službenoj predaji vodstva grupe s obzirom da je Željko napuštao dom, a svoje djelo nije htio prepustiti zaboravu.

U pola osam svi su već sjedili ispod Željkova kreveta, dok je on vodio važne razgovore s ravnateljem doma – često pijanim čovjekom, podrijetlom iz iste općine kao i Željko i Nikola – te je došao na sastanak sat vremena nakon zakazanog termina.

37

“Dogodine više neću biti u domu, ali ćemo ostati u kontaktu, a to neće ni biti teško, stanovat ću u blizini. Dogodine će Nikola i Radenko biti odgovorni za grupu”, Željko je, naglašavajući zadnju rečenicu, pogledao u masu očiju i jedne naočale, debela stakla na beskrvnom Radenkovu nosu koja su proširivala njegove začuđene zjenice, odavajući razočaranje najavom da će on, skoro punoljetni Željkov sljedbenik, morati dijeliti ugled i vlast s jednim od najmlađih članova grupe.

Nakon nekoliko minuta krv se ipak povratila u Radenkove obraze, uspio je sačuvati ugled pred drugim dječacima kada je Željko nastavio: “Nikola će pomagati Radenku, on dogodine ide u završni razred pa će imati puno više obveza, isto kao što je Radenko mene ove godine podržavao. Jel’ da, Nikola?”

“Jasno, sigurno da ću mu pomagati”, s olakšanjem je izustio Nikola radujući se podjeli vlasti.

“Sada dolazi vrhunac večeri. Orla će dobiti i Radenko i Nikola!” dovršio je Željko svoj govor.

To su svi čekali – tetoviranje orla na lijevoj nadlaktici, vidljivi znak moći i snage što ga je Željko dvije godine ranije proglasio tradicionalnim simbolom grupe. Po stišavanju emocija izvadio je iz ormara već pripremljenu iglicu uvijenu koncem i bočicu tinte.

Nikola se uplašio shvativši da će ga bockati, no odahnuo je na‑ kon što je Željko rekao Radenku da on prvi zavrne rukav i počeo mu kemijskom crtati orla na koži pa po crti ubadati iglicom umočenom u tintu, poru po poru.

Radenko je, ozaren i sretan, ustao brzopleto, ponosno promatrajući pocrvenjeli, malo poplavjeli i od uboda nateknuti dio kože. Šepurio se nakon lošeg početka večeri i koljenom udario u ivicu stola, na što se bočica s tintom prevrnula, a njezin sadržaj napravio malu lokvicu kapajući po parketu, kao da broji sekunde prije Željkove eksplozije i Radenkova spuštanja na zemlju.

38

Svi su se uperili poglede na zbunjenog cvikeraša pitajući se glasno kako može biti tako nespretan, uživajući istovremeno u Radenkovu propadanju, a očekujući vlastiti uzlet u Željkovim očima, koji je neočekivano smirio duhove pitanjem: “Ko ima još tinte?”

Cijela četa se rastrčala po sobi prevrćući stvari po ormarima, iako su svi dobro znali da tinte nitko nema.

Nemam, Nestalo je, Jučer sam potrošio, Nisam kupio, Otrčat ću u dućan, Već je sve zatvoreno... glasili su odgovori popraćeni prijezirnim gledanjem u Radenka, koji je u međuvremenu zaboravio i orla i svu njegovu ljepotu, proklinjući svoje roditelje što su ga napravili kratkovidnog i izazvali sramotu u trenutku za koji je godinama živio i u kojem je trebao stati na najvažniju pozornicu – postati netko.

U međuvremenu je jedan učenik uspravio prevrnutu bočicu, svečano objavljujući uznemirenoj skupini: “Ima još dosta tinte, može ispast cijeli orao!”

Nikola je nevoljko sjeo, a Željko ga je, štedeći tintu, počeo bockati. Budući da ponekad slučaj zaigra važniju ulogu nego što bi pristajalo veličini trenutka, tako se odjednom, pri iscrtavanju posljednjih poteza i dovršavanju orla, na mjestu na kojem je trebao ispasti kljun stvorio gnojni prišt koji ranije nitko nije primijetio, te je bilo nemoguće dovršiti započeto djelo.

Tako je Nikola dobio svog orla čiji kljun nikada nije okončan, kao što se ponekad i velikim djelima događa, pa taj nedovršeni dio postane znakom raspoznavanja.

Nakon te večeri – ne uzimajući u obzir jednotjedno oticanje Nikoline ruke, Željkov odlazak iz doma, završetak školske godine, Radenkovo samoubojstvo za vrijeme raspusta u rodnome mjestu, koje njegovi roditelji nikako nisu mogli shvatiti niti ga objasniti ocjenama u školi ili bilo čime drugime, jer mirni dječak s debelim staklima naočala oproštajno pismo nije ostavio – s orlovima na nadlakticama novih vođa jednonacionalne 39

grupe u đačkom domu višenacionalne države ništa se osobito nije događalo.

Jedan je trunuo na neograđenom ličkom groblju, zimi zametenom nanosima, a ljeti obraslom travom, a drugog, Nikolina orla, nitko nikada nije dovršio. I prišt se raspuknuo pa su na orla svi, i sam Nikola, skoro zaboravili. Jedini koji ga je nosio u vječnost bio je Radenko, no on je na početku nove školske godine bio mrtav, a mrtvi obično ne igraju neku važniju ulogu u životu.

Nekada se to dogodi i živima, kao što je bilo i s Nikolom koji se nije uspio nametnuti kao vođa grupe. Željko bi, doduše, ponekad navratio, pozdravio bi se s njim, ali svi su njegovi zavjeti i savjeti venuli; dolazili su novi učenici različitih vjera i nacija s novim vođama, te je Nikoli od svečane večeri prilikom preuzimanja vodstva grupe ostao samo nedovršeni orao.

40

TREĆE POGLAVLJE

U školi je Nikola slabo napredovao i od nekoć odličnog pa prosječnog polako postajao loš đak. Nije se ni trudio jer je mogao i bez učenja i ponavljanja gradiva izreći kakvu rečenicu kojom bi nastavnik bio zadovoljan, a znao je naoko lijepo slušati. Djelovao je, sjedeći mirno, kao da razmišlja o rečenome ili naučenome, pa bi i u slučaju izgovorene gluposti njezin učinak bio bezazleniji nego kod nemirne djece. Nikomu nije posebno smetao niti se ičime isticao – znalo bi se dogoditi da njegov izostanak s nastave nitko ne primijeti, što je u trećoj godini školovanja u Zagrebu redovito koristio.

Novca nije imao previše, ali nije ga ni trebao jer bi Radovan dvaput godišnje došao u dom, platio račun za idućih šest mjeseci i ostavio Nikoli po nekoliko novčanica s kojima je mogao mjesecima izići na kraj. Na početku nije znao gdje bi potrošio novac, a kada je, u trećoj godini boravka u Zagrebu, počeo pušiti, onda je sve trošio na nabavu cigareta.

Dva puta godišnje, za Novu godinu te nakon završetka škole i zatvaranja doma zbog ljetnog čišćenja, otputovao bi u Malo Mjesto kod sestre, no već nakon tjedan dana dosadila bi mu njezina ljubav i osamljenost u rodnome gradu. S prijateljima, s kojima je i ranije rijetko razgovarao, izgubio je svaki kontakt pa bi brzo poželio dom i šetnje gradom, tako da je po prvom otvaranju metalnih domskih vrata već početkom kolovoza – kada su drugi đaci dolazili na popravne ispite – ponovo odlazio u Zagreb i provodio preostale tople dane kupajući se u jezeru pored Save ili šetajući do iznemoglosti.

U učionici je sjedio iza Marije, povučene djevojčice kratke kose, ljepuškastog lica i rumenih obraza kada bi se okrenula prema Nikoli, dopuštajući mu da prepiše čitko napisane rezultate 41

kontrolnog ispita iz matematike. Zahvalio bi joj se nespretno, nudeći je u prva dva razreda bombonima, a kasnije cigaretama koje bi Marija odbijala, a on bi ušutio i zacrvenio se još više od nje, ne znajući kako da nastavi. Godinama su tako šutjeli i razumijevali se, čekajući da se nešto dogodi i govoreći sebi da će sljedećom prilikom sve drugačije uraditi.

Na početku treće školske godine prvi su se put usudili izići zajedno u grad, a kada su se počeli osjećati sigurnima, nisu više propuštali nijednu priliku da budu skupa. Upoznali su sve izloge i nepodrezana stabla, dežurne milicajce, seljake s krivo naštimanom vagom na tržnici, boju novčanica koje bi dežurni čuvar zakona od njih dobivao za svoje sljepilo i sve druge tajne i javne predstave koje se u svakom gradu ovoga svijeta odvijaju u centru.

Jednog ponedjeljka u nekom proljetnom mjesecu, u kojem vjetrovi postaju podnošljiviji i ulice pune ljudi – Marija, naime, nije došla u školu pa je Nikola pretpostavljao da se razboljela – uputio se sam dobro poznatim putem prema glavnom gradskom trgu.

Iznenadio se čuvši poznati glas koji je iza leđa dopirao do njegovih ušiju.

“Nikola, pričekaj!” dovikivao je Željko, već skoro sasvim odrastao, koji ga je, unatoč dugom izbivanju, odmah prepoznao i započeo razgovor: “Kako si? Čuo sam da imaš djevojku. Čestitam!”

Nikola nije znao što da mu odgovori, potvrdno je kimao glavom pocrvenjevši poput djeteta koje priča s ocem. Željko je htio saznati sve novosti, a on mu nije mogao pružiti očekivane odgovore – niti koje je vjere Marija niti tko joj je otac – pa je naveo da idu u isti razred i da se samo druže.

“Tako to uvijek započinje, Nikola. Izabrala je ona tebe. Dobro je izabrala, samo ne znam je li to i za tebe dobro. Nadam se da znaš što radiš. Žao bi mi bilo da se prevariš, ti si mi kao brat”, rekao je Željko zabrinutim glasom prije negoli ga je po42

tapšao po ramenu te nastavio: “Žao bi mi bilo da propadneš, da ništa od tebe ne bude, iste smo krvi i iz istoga kraja. Meni se čini da si na pogrešnom putu, jer nije dobro kada zaboraviš tko si i odakle si, kada porekneš sebe i svoje. Razmisli, Nikola, ja ti želim pomoći prije nego što bude kasno. Ako zatrebaš pomoć od nekoga kome se možeš povjeriti, dođi kod mene, radim u transportnom poduzeću”, zaključio je Željko dajući mu adresu svoje firme, djelujući pritom dva desetljeća stariji nego što je uistinu bio.

Nikola ga nije prekidao niti bi znao kako i čime mu proturječiti.

Počeo je izmišljati opravdanja tražeći razlog da zadrži radost pri pomisli na Mariju, iskrenu radost za koju nije mogao ni htio pretpostavljati da je pogrešna. Što se njega tiče tko je Marija i je li ona moja prijateljica ili djevojka? Pravi se pametan jer je stariji nekoliko godina od mene.

Neobičnom mu se učinila vlastita hrabrost da sam razmišlja.

Marija je samo Marija, lijepa djevojka...

Priče o povijesti, narodu i vjeri koje je u domu često slušao i u njima sudjelovao, vjerujući da je našao svoje mjesto i stranu na koju se u životu može osloniti, učinile se mu se izmišljenima i nestvarnima.

Sjetio se odjednom orla. Skoro ga je zaboljela nadlaktica pri pomisli na njegovo značenje – on je bio vođa grupe, Željkov nasljednik. Počela ga je svrbjeti cijela ruka, kao prvog tjedna nakon tetoviranja, kada mu je koža bila natekla i pekla ga.

Krenuo je, oprostivši se od Željka, u pravcu bolnice na sjeveru grada i zaputio se na odjel kirurgije. “Što trebaš?” upitale su ga usne ispod prosijedih brkova dežurnog liječnika.

“Htio bih skinuti tetovažu, ne sviđa mi se više, ovdje je, na nadlaktici”, počeo je Nikola ubrzano govoriti, gonjen željom da se, što je moguće prije, riješi orla.

43

“Polako, polako”, umirio ga je kirurg namirisavši svežanj novčanica od mladića koji roditeljima nije smio pokazati vlastite gluposti. “To ćemo brzo ukloniti, ostat će samo dva ili tri ožiljka, koža će na početku biti malo utegnuta i boljet će, no ti si mlad pa će sigurno u idućih nekoliko mjeseci sve zarasti i ništa se neće primjećivati. Najbolje da dođeš u nedjelju, ja sam dežuran pa ćemo sve obaviti”, kirurg je Nikoli objasnio kako se jednostavno može skinuti tetovaža.

“Koliko će koštati?” usudio se prozboriti Nikola, gotovo se stideći.

“O tomu ćemo kasnije, glavno da ti budeš zadovoljan. Neće pare pobjeći, a nećeš ni ti, vidim da si pošten”, završio je liječnik i ne spominjući iznos.

Nikola je napustio bolnicu noseći u džepu ceduljicu sa zapisanim terminom. Htio se susresti s Marijom, sve joj ispričati, početi od orla, završiti s orlom, zagrliti je i poljubiti, reći joj da je voli i da je najvažnije da su skupa, da nema više ni orla ni Željka o kojemu joj je ponekad pričao, a ona ga je spuštala na zemlju čineći od njegova velikog uzora malog bezveznjakovića. Sada je znao da je ona u pravu.

Marija je sutradan došla u školu. Nije djelovala bolesno.

Mora da je prespavala jučer, mislio je Nikola dok su poslije nastave šetali ulicama i pored uspinjače skrenuli do Gornjeg grada.

Trajale bi njihove šetnje sve do neprimjetnog spuštanja noći, iznenadili bi se kada bi spoznali koje je doba dana i da je vrijeme vraćanja kući. Marija bi često žurila jer bi posljedice kašnjenja značile zabranu izlaska idućih nekoliko dana.

Te večeri nije, međutim, bila nimalo nervozna. Nikoli je napomenula da se njezini roditelji svađaju pa neće ni primijetiti da je nema, a on se smijao njezinoj duhovitosti, ščepao je za ruku, povukao k sebi i poljubio je u obraz.

44

Marija ga je samo promatrala, stisnula mu prste tako da je osjećao njezinu toplinu u svojoj hladnoj ruci, dok se ni sama nije usuđivala reći bilo što. Nastavili su šetnju nakon desetak minuta šutnje, promatranja i dodirivanja već uznojenih dlanova, sjeli na klupu i gledali u svjetla Donjeg grada ne ispuštajući si ruke.

“Imam ti nešto važno za reći”, jedva se odledio Nikola gledajući u stranu.

“Pa reci. Sigurno imaš djevojku”, nasmijala se Marija. “Kako se zove, voliš li je, s kime ću ja onda šetati?” smijala se ponesena željama i slatkim mislima koje neki nazivaju zaljubljenošću.

“Reci konačno, što si ušutio.”

“Nije to”, odvratio je Nikola, ne uspijevajući razlikovati mišljeno od rečenoga.

“A što bi drugo moglo biti? Nisi valjda trudan od jednog mršavog poljupca? Reci mi ako jesi.”

“Nemoj se zezati sa mnom, važno je, ali nije to što ti misliš.”

“Odakle znaš što ja mislim?”

“Pa rekla si!”

“Ništa ja nisam rekla, šalila sam se. Reci... voliš li me?”

Nikola je pocrvenio, propadao u zemlju, tražio zraka i lutao za riječima ne znajući što da kaže i kako da smogne snage.

“Volim”, odvezao mu se jezik. “Volim, volim te, Marija”, nastavile su njegove ruke koje su je privlačile k sebi.

Prateći je kući – prvi put se usudio doći do vrata njezina doma, četverokatnice u mirnom dijelu Donjeg grada – zaboravio je o čemu su ranije pričali, no Marija se prisjetila njegovih riječi i upitala ga: “Što si mi na klupi htio reći? Djelovao si neobično ozbiljno, mora da je nešto važno.”

Ispričao joj je sve o orlu, o razgovoru sa Željkom, o tetoviranju u sobi, o posjetu bolnici te o dogovrenom terminu s kirurgom.

45

“Nisam ni znala da imaš tetovažu, a kamoli da si vođa grupe.

Pa ja sam onda večeras poljubila svog neprijatelja”, nasmijala se glasno, zaboravljajući blizinu roditeljskog stana. “Pokaži mi tog orla, da ga vidim. Mora da je krasan!”

Nikola je zavrnuo rukav. Izišli su pod svjetlo lanterne, da se bolje vidi, i pokazao joj beskljunog stvora na nadlaktici.

“Marija, jesi li to ti? Tko je s tobom?” začuo se glas njezina oca koji je gledao na ulicu naslonjen na prozor.

“Stižem odmah, samo da se poljubim s dečkom”, vedro je u pravcu radoznaloga oca doviknula Marija, pretpostavljajući da joj neće povjerovati ako mu kaže istinu, dok se Nikola, tiho kao srna, neosvijeljenim krajem ulice uputio u pravcu doma, okrećući se nekoliko puta da vidi Marijinu siluetu prije nego se izgubi iza velikih vrata.

Idućeg dana požurio je u školu želeći biti s Marijom za vrijeme velikog i malih odmora, stideći se jučerašnjeg dana i istovremeno se radujući dok je pokušavao sebe uvjeriti da se sve – i poljubac, i milovanje, i Marijino smirivanje oca, i skrivanje njihove tajne – uistinu dogodilo.

Popodne su među zadnjima napustili školsku zgradu hodajući jedno pored drugoga, a kada su i zadnje radoznale noge otabale iza neprozirnih zgrada i njih dvoje ostali sami, Marija je Nikolu uhvatila za ruku i penjući se do praznog šetališta u blizini Gričkog topa sjetila se orla i Nikolina plana.

“Nemoj ga otklanjati, Nikola. Pričala sam s ocem. Nisam mu rekla o kome se radi, on za tebe i ne zna, ali veli da je to velika glupost. Ljepši je i ružan orao od osakaćene ruke. Pa što ti smeta, bez kljuna je, djeluje bezopasno”, završila je Marija radujući se Nikolinu odobravanju.

Tako je beskljuni orao ostao s Nikolom – nije ga se više stidio, isto kao što se njime nije ni ponosio – kao nevažan detalj, dječja besmislica koju bi, kada bi to htio, uvijek mogao zatajiti jer se nalazio na rukavom skrivenom dijelu ruke.

46

Njihova veza nije dugo ostala tajnom te su nakon cijele škole, većine prodavača kestenja i Nikolinih odgojitelja – od prvog poljupca bilo je prošlo nekoliko mjeseci – za nju saznali i Marijini roditelji.

Opet su se opraštali jedno od drugoga ispod lanterne, no ovoga puta Marijin se otac nije zadovoljio škrtim odgovorom, nego je sišao na ulicu i iznenadio ih.

“Zašto se ljubite na ulici? Ulazite u kuću, već je hladno”, obratio se neočekivano smireno zabezeknutim parovima očiju. “Što čekate? I vrijeme je bilo da saznam s kim moja kći provodi dane”, nasmijao se prosijedi matičar zadužen za vođenje registara, sklapanje brakova, izdavanje smrtovnica i čuvanje tajni koje su se naslućivale u raznim pričama i datumima iz života stranaka gonjenih do njega svime što im je život nudio ili oduzimao.

Utroje, bez izgovorene riječi, krenuli su do nedalekog stana.

Marijina majka, žena bujne kose i sitnih nepovjerljivih očiju, unatoč neprikosnovenoj ljepoti samouvjerene pojave, na Nikolu je djelovala odbojno.

Ne daj Bože da Marija bude ovakva kasnije, pomislio je čim se uspio smjestiti za masivni stol prekriven heklanim stolnjakom.

Tihomir, tako se zvao Marijin otac, očinskim ga je pogledom umirio, a i Marija je bila u blizini, za stolom, tako da je na njezinu majku skoro zaboravio nakon što se ona izgubila iza jednih od troja vrata koja su iz dnevnog boravka vodila u druge sobe prostranog stana. Nikola je, pogledavajući često na sat iznad vitrine popunjene kristalnim čašama, odbijao piće govoreći da se žuri, da mora na vrijeme kući, ni sam ne znajući zašto izbjegava riječ dom.

“Ostani još malo, neće dom tako brzo zatvoriti”, izdala ga je Marija uživajući u osjećaju sigurnosti i olakšanja nakon otkrivanja veze, promatrajući ga ponosno i okrećući se prema ocu.

Marijina majka, čuvši riječ dom, poremetila je sklad i prekinula ih u razgovoru, ne skrivajući odbojnost prema Nikoli: 47

“A tako, u domu stanuješ! U kojem domu, u popravnom ili u onom za djecu s ulice?” prosijecale su njezine riječi.

Dugo se nitko nije usudio ništa odgovoriti. Ni Tihomir nije imao hrabrosti prekinuti šutnju. Marija je ljutito zatvorila usta, a Nikola nije znao ni kako da se obrani ni što je skrivio. Jedino je razumio da je u očima Marijine majke nepopravljivo kriv.

Svaki odgovor značio bi nekakvo pravdanje i pobijanje njezine istine o djeci koja odrastaju bez roditelja, pa se se od razumnog oca Tihomir odjednom pretvorio u plašljivca; ni pogledom nije proturječio svojoj supruzi, a kada je ona opet otišla u drugu sobu, Marija je počela plakati, dok Nikola, osjećajući se nelagodno, više sebi u bradu nego u Marijine uši, nakon cijele vječnosti nije izustio: “Odoh ja onda, vrijeme je.”

“I ja ću s tobom, nemam ovdje što tražiti”, pridodala je Marija ne dopuštajući ocu da je upita kuda misli poći, kada će se vratiti i hoće li doći nazad. “Idemo kod bake, ona stanuje u blizini i zna kakva je mama. Ni ona je ne može trpjeti. Tata se plaši, on zna samo za svoje registre. Kod bake ćemo prespavati”, isplanirala je Marija daljnju večer.

Baka je stanovala u jednoj od paralelnih ulica i pokazala se još razumnijom negoli je Marija govorila o njoj dok su žurili gradom. Obradovala se unuci i njezinom dečku pričajući im o svom pokojnom mužu koji je u mlađim danima sličio na Nikolu. Marijin djed bio je rodom iz jednoga gradića, ona ga je po vjenčanju dovela u Zagreb i dobila za nagradu dobrog i nježnog muža. Pričala im je radosno o svemu tome prije nego se u neko doba noći izgubila, rekavši Mariji da se sama snađe u kući.

“Jesam li ti rekla kakva je baka? Kad bi mama bila ovakva...” zaključila je Marija gledajući raširenih očiju u Nikolu kojem ništa nije bilo jasno – ni gdje se nalazi ni gdje je bio ranije, a kamoli što tu radi.

Ranije je satima zamišljao kako će to biti kada konačno bude sam s Marijom, a sada je sve ispalo drugačije – i ljepše jer im 48

nitko nije smetao, i ružnije jer nikako nije mogao zaboraviti hladan pogled njezine majke, pa mu se Marija na trenutke opet činila drugom osobom; ne bi tada to bila njegova nasmijana Marija, djelovala bi starijom i jačom od njega te se ni njoj, isto kao ni njezinoj majci, ne bi usudio proturječiti.

Noć su proveli na kauču, pred jutro su umorni i zagrljeni usnuli, baka im je napravila doručak i nestala u gradu, a oni su se kasno prijepodne probudili i zastidjeli se jedno drugoga. Bili su istovremeno i ispunjeni doživljenim i razočarani jer je jutro djelovalo sasvim obično.

Možda je moralo tako biti, tješili su se prisjećajući se drugih doživljaja koji su se u dugom iščekivanju činili ljepšima nego po njihovu ostvarenju. Pomagali su i smetali jedno drugome, nespretno, te odlučili da toga dana neće ići u školu.

Marija je ocu, kada je on nenadano pozvonio na vrata, rekla kroz ključanicu da je ostavi na miru, da ne želi vidjeti ni njega ni majku. O Nikoli je nije ni pitao misleći da je u domu, te se vratio svojoj supruzi.

Ne znajući zašto, Nikola se radovao rastanku od Marije, samoći u prepunoj domskoj sobi, dok ga je ona pobjedonosno promatrala i milovala po dlanovima. Ni njezina blizina, ni briga, ni prva noć provedena udvoje nisu izazivali toplinu u njegovu želucu – želio se riješiti cijeloga dana, i Marije i njezinih roditelja, i konačno ostati sam.

“Je li sve u redu s tobom?” upitala ga je Marija opraštajući se, uznemirena Nikolinom šutnjom kada su zastali ispred zgrade, nadodajući zamišljeno: “Voliš li me, Nikola?”

“Jasno da te volim”, nikakav pametniji izgovor mu nije pao na pamet, pa se počeo pogledom pravdati, osjećajući da ga je Marija uhvatila u skrivenim strahovima.

“Ne izgledaš baš tako. Mislila sam da ti je bilo lijepo noćas.”

“Bilo je lijepo”, ponavljao je Nikola naslanjajući se na njezine riječi, “bilo je stvarno lijepo. Malo sam umoran i iscrpljen.”

49

Poljubili su se, više kao brat i sestra nego kao nedavno spojen par – Marija jer se plašila da je netko od stanara ne primijeti, Nikola jer mu se žurilo u dom, iako ga tamo nitko nije čekao.

Sigurno će zabraniti Mariji da se viđamo, zaprijetit će joj nečime, a otac se neće usuditi usprotiviti joj se, mučio se Nikola ne mogavši previdjeti da se, unatoč prvoj zajedničkoj noći, udaljava od Marije. Ona mu se činila drugačijom nego prije, manje ju je poznavao i manje ju je želio nego dan ranije, promijenila se jednim jedinim majčinim pitanjem i prijezirnim pogledom koji je Nikola nosio u sebi.

Nisam trebao ići s njom kod bake, ispao sam smiješan i glup.

Marija me povela samo da se osveti svojoj majci. Zato i nije bilo ništa posebno. Ona je lagala meni, a ja njoj. Možda smo ipak različiti? Njezini su je roditelji tako odgojili. Ne može ona bez njih. Željko je pravilno govorio, tko sam ja da izbrišem ono što je u meni bilo još prije rođenja?

Smirio se na trenutak, siguran u zaključak do kojega je došao – da se prevario, naivno vjerujući u neostvarivo.

A što ako je ipak sve bilo ispravno, ako se sada varam i ako je Marija samo Marija? Da je nekako zaboraviti cijeli ovaj dan, izbrisati ili preskočiti ga, vratiti se ispod lanterne u tamni haustor i sakriti se da nas nitko ne vidi i ne ometa. Ipak je volim.

Nije moguće da je ranije lagala. Da nam je pobjeći nekamo gdje mi možemo biti mi, bez njezinih roditelja, bez Malog Mjesta i Zagreba, bez Željka, da budemo samo Marija i Nikola i nitko drugi. Reći ću joj sutra, odlučio je koračajući ulicom i udišući punim plućima.

Došavši u dom, dugo nije uspio zaspati planirajući kuda i kako da pobjegnu. Nije se plašio Marijine odluke, vjerovao je da će ona pristati na sve što joj predloži; plašio se više vlastite neodlučnosti, pitanja i sumnji koje bi znale navratiti ispod pokrivača, trgnuti ga iz razmišljanja, ubosti ga u prsa i ne dati mu da zaspe.

50

Izmoren trzanjem i kratkotrajnim umirivanjem, nekako je usnuo i prespavao nastavu. Nitko ga nije budio pa je ustao u vrijeme ručka i uputio se u pravcu škole. U učionicu nije ulazio, čekao je da Marija iziđe i da joj priopći svoju odluku. Kada su skoro svi đaci nekamo nestali i kada je Nikola pomislio da je Marija ostala kod kuće, ugledao ju je – i ona je tražila njega, osvrćući se i nadajući da će odnekuda izbiti.

Mahnuo joj je, potrčao prema njoj ne mogavši se suzdržati i zalijepio se za nju.

“Spremila sam sinoć neke stvari. Sada nema nikoga kod kuće.

Pođi sa mnom da se izgubimo prije nego se moji roditelji vrate”, izgovorila je Marija Nikolina tajna nadanja.

Nije se prevario, voljela ga je, planirala je isto što i on. I još je sve pripremila.

“Imam u Ljubljani jednu prijateljicu, rekla mi je da mogu navratiti kod nje kada mamu više ne mogu izdržati. Sada je došlo vrijeme.”

U stanu nisu nikoga zatekli. Na brzinu su pokupili već spakirani kofer gurnut pod krevet. Marija je iz složenih stvari izvadila poveći smotuljak novčanica i gurnula ga Nikoli u džep, a potom su se zaputili u pravcu doma. U njegovoj sobi dvojica su učenika prvog razreda zinuli kada su ugledali Mariju i Nikolu, zureći u njih i pomažući im da spreme stvari, da ne zaborave papuče i četkicu za zube, a tek nakon završenog pakiranja upitali su: “Seliš li se odavde?”

“Da, selim.”

“Kuda ideš? Što ćemo reći ako netko bude pitao za tebe?”

“Recite što god hoćete, ali nitko neće ni pitati. Komu bih ja nedostajao?” “Željko je jutros navratio, htio ti je nešto poručiti, rekao je da je važno.”

51

“Njemu recite da sam na Sjevernom polu ili u pustinji, da me više nema. Ispario Nikola, to mu recite.”

Iznenađeno su djeca motrila njega i nasmijanu Mariju koja se opustila znajući da je daleko od kuće, zamišljajući izraz lica svoje majke kada se vrati u stan i spozna da je ona s Nikolom pobjegla. Požurili su da uhvate vlak za Ljubljanu i zauzeli prazan kupe u kojem im nitko nije smetao. Marija je naslonila glavu na Nikolinu ruku i oboje su prospavali do cilja, rijetko se budeći iz polusna.

Marijina bivša susjeda Ivana, starija od nje pet godina, odrasla u istoj ulici u Donjem gradu, a u to doba, na studiju u Ljubljani, živjela je sa svojim zaručnikom u skučenom stanu s nevelikom dnevnom i malom spavaćom sobom. Iznenadila se prepoznavši Mariju kojoj se najprije obradovala. Nakon što su se ispričale, polako je počela shvaćati situaciju u koju je upala, prisjetivši se tek usput izrečenog poziva koji je sada trebala izvršiti. Nije ni pokušavala prikriti strah i zabezeknutost izazvanu nenadanim pojavljivanjem dvoje maloljetnika.

“Pobjegli ste, znači? Tražit će vas, doći će milicija da vas vrati.”

“Nemoj se plašiti”, uzvratila je Marija. “Kod tebe ćemo ostati samo kratko, dok se ne snađemo.”

“Kako ćete se snaći? Sve je ovdje skupo, a vi ste još maloljetni.

Nitko vam neće dati stan bez novca, a ako biste i našli kakvu sobicu, od čega ćete živjeti?”

“Snaći ćemo se nekako. Ponijeli smo dovoljno novca za početak, a u međuvremenu će nešto iskočiti. Glavno je da smo Nikola i ja skupa. Znaš ti moju majku, s njom se ne može.”

Ostali su dvadeset dana u malom stanu u Ljubljani. Ivanin zaručnik se od straha zbog posljedica skrivanja odbjeglog para uputio u najbližu milicijsku stanicu koja je već imala podatke s opisom Nikole i Marije, planirajući opravdati se pričom da je tek toga dana saznao istinu. Uplašio se, međutim, mogućih optužbi zbog sudjelovanja u nestanku maloljetnika, pa se vratio kući neobavljena posla.

52

Ipak je dvadeset prvog dana na vrata stana pozvonio Marijin otac i izvršio naredbu svoje supruge da vrati odbjeglo dijete – po njezinoj želji htio je povesti nazad samo vlastitu kćer, no uvidjevši da bez Nikole nije moguće ni Mariju vratiti kući, prihvatio je njezino inzistiranje da putuju utroje.

Nikolu je iznenadila Marijina reakcija nakon očeva dolaska; očekivao je njezin otpor, protivljenje povratku kući, već se bio pripremio na šutnju i prepuštanje svega njezinoj tvrdoglavosti, no Marija se cijelo vrijeme zadovoljno smiješila djelujući olakšano, kao dijete koje se sakrilo u skrovište u kojem će ga roditelji sigurno pronaći.

Ivana je pretpostavljala da je njezin zaručnik otkrio skrovište izbjeglica, ali mu je unaprijed oprostila izdaju koju je on uvjerljivo i postojano opovrgavao. Tek nekoliko dana kasnije, nakon što je nazvala Marijinu majku i raspitala se je li sve u redu, htijući oprati savjest zbog sudjelovanja u nestanku maloljetnika, shvatila je da je Marija osobno nazvala roditelje i zamolila ih da dođu po nju i Nikolu.

Tko bi joj stao na kraj, još je previše djetinjasta, pomislila je Ivana i nakon dugo vremena zadubila se u listanje nagomilanih skripti na stolu.

Po povratku u Zagreb Nikola je odmah otišao u dom. Dvojica dječaka iz iste sobe čudili su se kako je nakratko ispario, dok je ostalima bilo svejedno jer je malo tko znao za njegov odlazak.

U školi je rekao da je bio bolestan, pa mu nitko nije pravio probleme zbog izbivanja s nastave. Mariju nije zatekao u učionici, ali je za vrijeme odmora primijetio njezinu majku ispred zbornice dok je o nečemu, očito važnome, tiho raspravljala s razrednikom. Tjedan dana kasnije razrednik je kratko priopćio djeci da je Marija promijenila školu.

Učinilo se Nikoli da propada kroz pod, da se gubi i pretvara u zrak te da odozgo gleda na sebe i na učionicu, kao kada u snu leti i istovremeno se nalazi izvan vlastitog tijela, slušajući stalno istu rečenicu: Promijenila je školu.

53

Prije zadnjeg sata izgubio se iz razreda i otrčao na Gornji grad, sjeo na klupu kraj šetališta i čekao Mariju nadajući se da će doći. Nije, međutim, došla toga dana ni toga tjedna. Ugledao ju je prvi put nakon puna tri mjeseca. Već je bio razrijedio svoje dolaske do klupe i svoja čekanja, misleći da se nekamo odselila, a ne usuđujući se otići do Marijine ulice, zbog straha od njezine majke.

Začudio se ugledavši ozareno Marijino lice – uopće je nije očekivao, a kamoli dobro raspoloženu.

Maše mi, raduje se što me vidjela, zadrhtao je Nikola.

Odmah ga je zagrlila i počela mu šaptati: “Pobijedili smo, Nikola! Sada nam više ne mogu zabraniti da budemo zajedno.”

“Kako misliš pobijedili? Čekao sam te mjesecima, sada dolaziš i kažeš kako smo pobijedili. Na što misliš?”

“Pobijedili smo moje roditelje”, suvereno je ponavljala Marija.

“Slažu se da budemo skupa, da se vratiš u školu?” upitao je Nikola nestrpljivo.

“Ne, ne znaju oni još za našu pobjedu, morat će pričekati. Ali zna doktor. Trudna sam, Nikola! Primijetila sam to u Ljubljani. Dobit ćemo bebu i onda ćemo moći ostati zajedno. Zauvijek!

Baš sam bila u bolnici. Ali nikomu ne smiješ ni riječi progovoriti, natjerat će me da pobacim, a onda bi sve bilo izgubljeno.”

Sve je Nikola nekako shvatio – i Marijinu blizinu, i njezinu i vlastitu radost, i uzbuđenost, shvatio bi čak i obraćenje Marijine majke i pomirenje s njim – ali trudnoću i dijete nije mogao razumjeti. Čije dijete? Njegovo? Marijino? To može biti samo san.

Pričinja mu se da je na Gornjem gradu, da je Marija kraj njega, pričinja mu se cijeli razgovor. Mora da se razbolio. Ali Marija je cijelo vrijeme stajala kraj njega ponavljajući: “Pobijedili smo! Još kratko se ne smijemo viđati, ali kada sve prođe, onda nam to više nitko ne može zabraniti. Gledala sam 54

te nekoliko puta na klupi, ali sam se plašila prići ti, da nas netko ne vidi zajedno. Rijetko uspijem sama izići u grad. Tek su nedavno moji roditelji počeli malo popuštati jer se nisam ničemu protivila, pa ako budem i dalje glumila da je sve prošlo, uspjet ćemo. Vidimo se uskoro, Nikola”, brzopleto, da ništa ne zaboravi, Marija je ispričala Nikoli što je smatrala važnim, okrećući se oko sebe i plašeći se da ne ugleda neko mrsko lice. Na rastanku mu je rekla: “Na jesen, prije početka škole, kad opet dođeš u Zagreb, sve će biti riješeno. Dođi odmah prvog dana kod nas i pozvoni na vrata. Na jesen je sve gotovo, Nikola.”

Otišla je zabavljena vlastitim trbuhom i radošću, a Nikola je stajao kao drvo posađeno pored klupe, zajedno s Marijinim glasom u svojim ušima, dodirujući još toplo mjesto kože na podlaktici na kojem je nekoliko trenutaka ranije počivala njezina ruka.

Nije mu uspijevalo otjerati odzvanjanje u glavi: Dijete je na putu. Dijete dvoje djece.

55

ČETVRTO POGLAVLJE

Nakon spoznaje da će postati otac, po povratku u dom Nikoli je prvi put u oči upala bijeda metalnih kreveta na kat, prljavog otirača bačenog ispred vrata, na prijelazu sivog betona u izlizani prag, rasklimane daske drvenog poda, beznađe širokih ormara bez ijedne vješalice i siromaštvo njegova obitavališta. Što djetetu mogu ponuditi? Da spava pored mene, na metalnom krevetu, ili da preselim kod Marije pa da ona i dijete gledaju kako me njezina majka prezire? strahovi bi ga plašili, da bi naglo ustupali mjesto nadolazećem optimizmu. Mladi smo, napravit ćemo nešto. Dogodine maturiram, naći ću nekakav posao, iznajmit ćemo stan, ne moramo živjeti s njezinim roditeljima. Sve ostalo doći će samo od sebe. Sjetio bi se pritom Ruže i njezine vjere u bolja vremena.

Mariju nije vidio do kraja školske godine – ona je pazila da joj se planovi ne poremete nekom neopreznošću, pa i Nikoli nije preostalo ništa drugo nego da se pridržava rečenoga. Nije ni na Gornji grad išao, da je slučajno ne bi sreo. Počeo je bolje učiti.

U školi su se začudili njegovu preobražaju pred kraj trećeg razreda, kada je popravio sve negativne ocjene i prvi put za vrijeme školovanja u Zagrebu nije se morao plašiti hoće li završiti godinu bez popravnog ispita.

Za vrijeme ljetnog raspusta Nikola je otputovao u Malo Mjesto, kod Ruže i Radovana, gdje je čekao kraj kolovoza da se vrati u Zagreb. Tajnu o Marijinoj trudnoći nije uspio sačuvati za sebe, iako je pred sestrom i zetom namjeravao prešutjeti i Mariju i njezine roditelje, plašeći se da ne izgubi sve ako progovori o bilo čemu. Ruža je naslućivala njegove brige, premda nije znala nikakve detalje, pa dva tjedna prije Nikolina planiranog povratka u Zagreb više nije mogla izdržati a da ga ne upita o čemu se radi, a on joj nije uspio ništa prešutjeti.

56

Uvečer su se Radovan i Ruža dogovorili – ne pitajući Nikolu što on misli o svemu – da će mu iznajmiti stan u kojem će ostati sve dok ne maturira, gdje bi on i Marija s djetetom mogli stanovati. Radovan je imao nekoliko prijatelja u Zagrebu, solidno je zarađivao, a u nedostatku vlastite djece cijelu je svoju nepotrošenu brigu odlučio pokloniti Ružinu bratu i njegovoj maloj obitelji.

Važno je da Nikola završi školu, da se osamostali, ponavljao je Radovan. Nikola je poput desetogodišnjaka slušao čudeći se svemu, najviše sebi i vlastitom položaju u kojem se nije mogao ničemu oduprijeti, znajući da oni njegovo odbijanje ne bi ni prihvatili.

U Zagreb su krenuli utroje – Nikola bez ikakva plana, Radovan i Ruža s puno novca u džepovima – tjedan dana ranije negoli je Nikola planirao. Radovanov prijatelj Marijan, već postariji i nasmijani milicionar, dočekao ih je na kolodvoru, poveo u svoj stan i kao da cijeloga života nije radio za državu nego za nekakvu građevinsku firmu, izvukao odmah nekoliko prijedloga za novi smještaj njemu ranije nepoznatoga brata prijateljeve žene.

U kompleksu sivih peterokatnica, nedaleko od Marijanova boravišta, nalazio se prvi stan koji im je htio pokazati, a pripadao je jednom njegovom kolegi. I veličina i raspored soba, ali i cijena odmah su se svidjeli Radovanu, Ruži i šutljivom Nikoli pa su odlučili dalje ne razgledavati. Dok su planirali dimenzije potrebnog namještaja, Radovan je predložio Nikoli: “Otiđi sad do Marije, dovedi je ujutro ovamo da se iznenadi.”

Nikola se ukočio – i Marija mu je rekla da dođe čim se vrati u Zagreb. Jesen je brzo stigla, brže nego je očekivao, a sada je još upetljao Ružu i Radovana u cijelu priču. Mučio se nesvjesno otežući dobro poznati put. Morao je banuti pred Marijinu majku i pokazati kako je on pobijedio, pokazati da je on otac djeteta u Marijinu trbuhu.

Neće me nikada prihvatiti, otjerat će me, zamišljao je Nikola što će se dogoditi.

57

Gorjelo je svjetlo u stanu, zavjese nisu bile navučene, a Marijin otac je, pušeći na prozoru, provirio na ulicu i prepoznao Nikolu koji se polako približavao cilju. Domahnuo mu je prijateljski, iznenađujuće radosno, tako da više nije mogao pobjeći.

Da me Marijina majka ne želi vidjeti, onda se ni on ne bi usudio pozvati me u stan, pravio bi se da me ne primjećuje i izgubio bi se, tješio se Nikola prije nego je ugledao Marijine obrise u otvorenim vratima zgrade. Čekala ga je i ponosno mu iz daljine pokazivala narasli trbuh, stojeći leđima naslonjena na okvir haustora. Djelovala mu je golema i strana. Stidljivo joj je pružio ruku i pustio da ga zagrli ispred ulaza. Nespretno se izmicao gledajući u stubište, da bi s nekoliko trenutaka zakašnjenja uzvratio poljubac.

“Nismo te danas očekivali, mislila sam da ćeš sljedeći tjedan doći, ali sve si nas ugodno iznenadio”, rekla mu je Marija.

“Prelijepo izgledaš, a i trbuh ti dobro stoji”, usudio se Nikola nekako razvezati jezik, iznenadivši sam sebe nakon što je shvatio što govori, prije nego je pružio ruku Marijinu ocu koji ih je očekivao na vratima stana.

Marijina majka samo ga je kratko odmjerila, ne prilazeći mu bliže od dva metra i podsmješljivo mu dobacujući: “Uranio si, zete.”

Nepočešljana i svakodnevna, u papučama koje su je umanjivale za dobrih pet centimetara ponosa i pojačavale dojam mrskosti prema svemu, bez distance koju je stvarala šminkom i odjećom, prepuštena samo svome jeziku i pogledu, djelovala je na Nikolu još odbojnije nego prvi put.

Sav se odjednom ukočio, noge su mu se stegnule, a ruke bespomoćno tražile mjesto da se naslone i pruže mu barem malo sigurnosti, dok se miris prijezira širio po cijeloj prostoriji.

Marijin otac se također jedva micao, poput lopova koji se osjeća krivim, iako nikada nije ništa ukrao. Jedino je Marija djelovala samouvjereno, milujući svoj trbuh jednoličnim pokretima desne 58

ruke. Prekinula je zaleđenu vječnost i povela Nikolu u dnevni boravak, na brzinu počistila stol, donijela bocu još toplog bijelog vina pa i sama sjela nazdravljajući uplašenim muškarcima.

“Mama je već legla”, dobacila je šutljivome dvojcu kao znak da smiju započeti traženje neke teme za razgovor, no Nikolu nije uspjela otopiti, dok je njezin otac, izvježban dugogodišnjom praksom, nastojao započeti komunikaciju.

Nikola je odgovarao samo s da, ne, ne znam, hoću ili dosta je, pogledavajući stalno na sat na zidu iz kojega je svakih petnaest minuta iskakala šarena kukavica nadglasujući ih. Škrti razgovor potrajao je do ponoći, kada se Nikolin budući punac konačno usudio napustiti dnevni boravak i krenuti u pravcu spavaće sobe.

Marija je sjela nasuprot Nikoli i primila ga za obje ruke čvrsto ih stišćući.

“Konačno smo sami”, otkrila je svoju radost i ne primjećujući Nikolinu nelagodu za koju u njezinim očima nije bilo mjesta.

Kao trkač koji, došavši do cilja, vidi samo svoju sreću misleći da se svi drugi trkači s njime raduju, počela ga je grliti, dodirivati i mirisati.

“Kako si ukočen, opusti se. Pobijedili smo, Nikola, sada nam nitko ništa ne može, sada si moj”, prisvajala ga je neumoljivo, skoro mu naređujući. Marija mu se opet učinila istom kao prve noći provedene s njom, u bakinu stanu, sasvim drugačija od one Marije iz učionice ili s Gornjeg grada, slična svojoj majci.

“Ovdje ćemo prespavati samo dvije-tri noći”, ponosno mu je pokazala svoje carstvo uobličeno u uskom svijetlom krevetu, sa slikama Nikoli nepoznatih glumaca na zidovima, bilježnicama uredno složenima na omanjem pisaćem stolu, bijelim ormarom i ogledalom nalijepljenim na oba njegova krila, ispred kojeg ga je Marija zagrlila.

“Izgledaš kao da si ti trudan. Sigurno si umoran, pričat ćemo ujutro, kada dođeš sebi”, nastavila je diktirati. Zatim je pokrila Nikolu, privila se uz njega koliko je mogla i nastavila ga milova59

ti nakon što je on otputovao u krajeve u kojima se neometano kretao i bolje snalazio nego kada je bio budan.

U noći se Nikola okrenuo prema Mariji, nesvjesno prebacio ruku preko njezina trbuha i trgnuo se osjetivši lupanje dječje noge na svome dlanu. Pozdravljalo ga je njegovo dijete i razbudilo ga. Shvatio je gdje se nalazi, a i vino je već slabije djelovalo.

Pokrio je Marijino golo rame, zagrlio joj trbuh i grudi lijevom rukom i usnuo osjećajući mir koji se širio iz njezine utrobe po cijeloj sobi i odagnao sve, odjednom nerazumljive strahove.

Ipak je Marija u pravu, pobijedili smo! ohrabrio se ujutro shvativši da su njih dvoje sami u stanu.

Poslije doručka Marija je uzela mali svežanj ključeva s vitrine u predsoblju i gurnula ih Nikoli u ruku: “Sada idemo pogledati naš stan, nije daleko”, svečano mu je priopćila namještajući najradosniji osmijeh kojim je raspolagala.

“Kakav stan? Odakle znaš za njega? Kakvi su ovo ključevi?”

Nikola je pokušavao razumjeti Marijine riječi.

“Naš stan, Nikola. Nisi valjda mislio da ćemo živjeti kod tebe u domu? Ili kod mojih roditelja? Ili možda u Malom Mjestu kod tvoje sestre? Naš stan, Nikola, tvoj, moj i našeg djeteta.

Odmah u susjednoj ulici. Ranije smo ga iznajmljivali jednom učitelju, ali kada su moji roditelji vidjeli da nema druge, dali su stan meni, dali su ga nama. Cijelo ljeto stolar je mjerio i namještao, a sada je sve gotovo. I dječja soba je već spremna, predivna je, vidjet ćeš. A tek naša soba!”

“Ali ja, ja sam isto...” počeo je Nikola malo glasnije govoriti, no Marija ga nije slušala niti je čula kada je dovršio: “I ja sam nam našao stan.”

Posramio se, nesvjesno, izgleda zgrade u kojoj su Radovan, Ruža, Marijan i on dan ranije izabrali planirano boravište mlade obitelji. Sivilo naselja, brzo sazidanog za novonastalu radničku klasu pristiglu iz svakojakih provincija, u odnosu na šarenilo jeseni i uređenost fasada u skupom dijelu grada u kojem je stano60

vala Marija, djelovalo je na Nikolu poražavajuće, kao dokaz da on ne samo da dolazi iz drugog svijeta nego i živi u njemu, da je u Marijinoj obitelji i u cijelom njezinom dijelu grada još više stranac nego u đačkom domu.

U svakom kutu novoga stana nalazili su se smisleno izrađeni komadi namještaja, vitrinice sa staklenim vratima ukrašene goblenima, uramljene slike talenata likovne akademije popunjavale su prazne prostore svježe oličenih zidova, čaše i tanjuri, zdjele, sjedalice, stolice i stolovi, zavjese, lusteri, podovi, sve je blistalo i mirisalo na novo i nerabljeno.

Dječja soba je, kao što mu je Marija navijestila, bila umiljatija i skladnija od svih drugih prostorija. Šarenilo zidova s likovima nasmijanih životinja, debeli prostirač preko cijelog poda, krevetić s rešetkama i bijelim nebom, jedna poveća komoda s poredanim igračkama i jedna niža za presvlačenje bebe – ničega osim djeteta u tom raju nije nedostajalo. Čudio se ne znajući što da kaže i kako da Mariji objasni da on već ima drugi stan. Ili kako da priopći Ruži i Radovanu da je njihov trud bio nepotreban. Ruža će se ražalostiti da je suvišna, da njihov skupi poklon nije ništa u usporedbi s novcem koji su Marijini roditelji uložili u svoju kćer i unuče. Mučio se Nikola dok ga Marija nije prekinula pitanjem: “Nikola, kako ti se sviđa naš stan?”

“Lijepo je ovdje, ali...”

“Nema ali, kakvo ali, Nikola. Znaš li koliko sve ovo vrijedi?

Ovdje smo, osim toga, blizu mojih roditelja. Kada rodim dijete, trebat ćemo često nekoga da nam pomogne. Sviđa li ti se stan ili bi htio nešto izmijeniti? Reci prije nego uselimo, ima još vremena.”

“Sviđa mi se stan, lijep je, znaš i sama da mi se dopada”, završio je Nikola ne znajući kako da joj priopći svoju nedoumicu. “Trebam popričati s Ružom i Radovanom.”

61

“Zar ćeš danas otputovati u Malo Mjesto da bi se dogovorio sa sestrom i zetom? Što ti je, Nikola? Ja sam mislila da ću te obradovati, a ti se ukočio, ne samo danas, i jučer si bio takav.”

“Neću ići u Malo Mjesto, Ruža i Radovan su doputovali sa mnom, kod prijatelja su u gradu i ostat će nekoliko dana.”

“Zašto ne govoriš, čovječe? Ušutio se cijelo vrijeme, plaši se nečega, a zaboravio reći da mu je sestra doputovala. Ja ću sada kući, a ti ćeš večeras sa sestrom i Radovanom na večeru kod nas.”

Ona je odrasla, a ja sam još uvijek dijete, sve mi treba reći. I njezina majka bi se drugačije ponašala prema meni da se pravilno postavim, da barem nešto odgovorim na njezine komentare ili da joj odbrusim. I prema Mariji sam takav, ona planira, a ja izvršavam, isti sam kao njezin otac, vrtjelo se po Nikolinoj glavi.

Po Marijinu prijedlogu koji nije dovodio u pitanje, otpratio je umornu trudnicu do stana njezinih roditelja, uputio se prema naselju u kojem je živio Marijan i zatekao veselu rundu za prenatrpanim stolom. Nikola im se pridružio, muškarci su ga tapšali po ramenu pitajući kako je proveo noć kod punice, je li se uspio naspavati i gdje se tako dugo zadržao.

“Bio sam s Marijom, pokazala mi je stan koji su njezini roditelji i ona izabrali. Nisam znao za njega jer sam cijelo ljeto bio u Malom Mjestu”, pravdao se Nikola.

“Vidi, vidi, jedan stan im je premalo”, prebacio je Radovan na šalu namigujući Marijanu. “Punica uvijek izabere ljepši stan.

I u blizini svoga boravišta. Nemoj se sekirati, Nikola, naći će Marijan nekog drugog stanara, ima dosta kandidata.”

Sve je krenulo drugačije od planiranoga, ali se Nikola opustio spoznavši da se stvari same od sebe dovode u red, da ništa nije tako strašno kada se izgovori i da je najgore plašiti se nepoznatoga. Usudio se izreći i poziv na večeru koji je rado prihvaćen, te su se uvečer Nikola, njegova sestra i zet zaputili gradskim autobusom u pravcu stana Marijinih roditelja.

62

Marijina majka ih je upadljivo veselo dočekala, trudeći se pokazati ljubaznost i pretjerano naglašavajući pozdrave popraćene širokim, pomalo ukočenim osmijehom. Na nju, međutim, nitko osim Nikole nije obraćao pažnju, pa se i on uskoro priklonio većini diveći se Marijinoj ljepoti, velikom trbuhu i jedinom jelu koje je znala pripremiti bez opasnosti od zagorijevanja – tjestenini s umakom od povrća.

Sve je na početku ispalo bolje nego je Nikola očekivao – Marijina majka je u Ružinim i Radovanovim očima, unatoč dugim pričama o sebi i svojima, igrala ulogu statista. Ona je, kako se ispostavilo, i sama udajom došla u Zagreb iz provincije slične Malom Mjestu, pa je isticala nevješto savladan gradski govor koji je grubo gurala među zube.

Spominjući uspjeh vlastite obitelji, govorila je mi ili ja, iako ni u kući nije radila više od nekoliko minuta godišnje – za to se brinula njezina sestrična koju je škrto plaćala i bogato kritizirala – a blagostanje je zahvaljivala tradiciji muževljeve obitelji. Već generacijama su iz nje proizlazili državni službenici odani svakoj vlasti, pouzdani i smireni muškarci slaboga karaktera, podložni ženama, dobro povezani jedni s drugima, prije svega pomaganjem kada se radilo o dobivanju radnih mjesta u upravnoj hijerarhiji. Ni s kim se nisu previše prepirali, nikomu namjerno ili zlobno štetili, ali ni pomagali kada bi posumnjali u vlastitu snagu, pa ih je cijeli grad prihvaćao kao inventar koji izvršava dodijeljenu im ulogu.

Marijin otac bio je solidno plaćen činovnik, matičar, s naslijeđenim imanjem koje je djelomično prenio na ženino ime da mu u novom, socijalističkom društvu nitko ne bi postavljao neugodna pitanja. Uvjerljivo je Marijina majka naglašavala vlastitu providnost i ulogu u stvaranju imetka, pričajući o izmišljenim počecima u kojima nismo imali ničega osim vjere u Boga i marljivosti.

Uvjerivši se, nakon dugog krštenja i kratke molitve prije jela, da je Nikola druge vjeroispovijesti, počela je isticati vlastitu 63

vjeru i njezinu ispravnost, naglašavajući svoje uvjerenje kako je moguća samo jedna istina, da postoji samo jedan Bog i da nema sumnje na čijoj je on strani.

Ni cvijeće koje je Radovan donio za Mariju i njezinu majku ni zajednička večera nisu uspjeli podignuti most između dva svijeta u njezinoj glavi. Pokazivala je zube, ljubazno i upadljivo, a njezine hvale zvučale su kao podsmijeh, sve dok pred kraj večere nije dočekala priliku da progovori nasamo s kćeri.

“Zar nisi vidjela kako se krsti, s koliko prstiju?! Pa on ne samo da je sa sela, to bi se još dalo popraviti, nego je njihov! Što nam to radiš, Marija? Sramotu nam nanosiš. Ti ćeš biti prva iz našeg roda koja se udaje za jednoga od njih”, glasno ju je korila nakon što je Nikola s drugim muškarcima izišao na balkon, dok je Ruža, zaboravljena u sklanjanju posuđa sa stola, bila svjedokom razgovora između kćeri i majke.

Problijedila je nakratko prije nego ju je Marijin glas umirio. “Što ja znam kako se krsti, meni je važnije kako izgleda i kako me gleda”, uzvratila je bezbrižno, ne dopuštajući da joj bilo tko dijeli savjete.

“Sada ti je to važnije, no pričekaj pa ćeš znati kako je važno tko je on i kako se krsti. Bolje ti je da odmah prekineš s njim, kasnije može biti prekasno, kada rodiš dijete ili, ne daj Bože, još i drugu djecu. Kako će se oni krstiti i u što će vjerovati? Kakva ćeš im imena dati? Bolje ti je da na vrijeme prekineš”, uvjeravala ju je majka povisujući ton pa ga snizujući, da ne bi postigla suprotno željenome i izazvala prkos koji nikako nije trebala.

Ruža se uspjela izgubiti u pravcu balkona nakon što je čula Marijine odlučne riječi: “Ostavi me na miru! Ti imaš svoj život pa gledaj da budeš zadovoljna. Ja volim Nikolu i on voli mene, a ti, ako hoćeš, možeš to prihvatiti, a ako nećeš, onda me ne zanima.”

Dogovorili su se da će vjenčanje organizirati dva mjeseca nakon poroda, jer je Marija pod svaku cijenu htjela obući lijepu 64

vjenčanicu. Ruža je pri rastanku gurnula Nikoli poveći svežanj novčanica u džep, Radovan mu je rekao da zna kome se može obratiti ako mu bilo što zatreba, a jedina osoba koja nove prijatelje nije ispratila iz stana bila je Marijina majka.

Nikola je ubrzo nakon početka nastave preselio s Marijom u novi stan, a njezina majka navraćala je samo kada je bila sigurna da ga tamo neće zateći. Marljivo je učio, obavljao kupovinu, meo, prao, milovao Mariju do iznemoglosti i počeo se privikavati na činjenicu da je, unatoč nezavršenom školovanju, već odrastao.

Marija je početkom studenog 1962. godine rodila zdravog sinčića. Njezin se otac Tihomir raznježio kada je čuo da će se unuk zvati njegovim imenom i iz neke samo njemu poznate škatule izvadio bogat poklon u obliku svakojakih novčanica, domaćih i zapadnih. Dijete su tajno – da ne bi djedu na poslu naštetila suvišna pitanja – krstili u sakristiji crkve na drugom dijelu grada radnoga dana i po ritualu vjere kojoj je Marija pripadala. Čim je mali Tihomir prestao piti majčino mlijeko, počele su pripreme za vjenčanje, biranje haljine i cipela za Mariju, dok je Nikola s Radovanom kupio tamnoplavo odijelo i kravatu, ne želeći potrošiti previše novca na stvari koje mu nikada više neće trebati.

Službeni dio ceremonije u matičnom uredu obavio je Tihomirov zamjenik; pocrvenio je kada mu je Radovan, Nikolin vjenčani kum, prema običaju gurnuo nekoliko novčanica ispod svježe potpisanog registarskog lista, jer nije planirao od šefove kćeri uzeti naknadu koje se u drugim situacijama nije odricao, ali je, vidjevši Tihomirovo kimanje glavom, ostavio novčanice na stolu, što mu je šef sljedećeg dana velikodušno odobrio, komentirajući: “Ne valja kvariti običaj, zlu ne trebalo.”

65

PETO POGLAVLJE

Po Tihomirovu rođenju u Nikoli se probudio nepoznati osjećaj privrženosti drugom biću – divio se svakoj sitnici koju bi primijetio i upornom učenju maloga čovjeka. Noću bi se budio i na najmanji djetetov znak, pravio mu čaj i promatrao lice koje je opuštenim mišićima odavalo da se nalazi u blaženom svijetu.

I Marija je sve podredila napredovanju sina, no u vrijeme kada su Tihomiru izbili prvi zubi, počela se osjećati zapostavljenom.

Prvi se put s Nikolom glasno posvađala kada više nije mogla izdržati njegovu ravnodušnost na novo rublje, kupljeno jer je, nakon dugo vremena, planirala s njime provesti neometanu noć.

Uspavala je Tihomira u dječjoj sobi i priljubila se uz Nikolu, a on je, nakon grubog obavljanja bračnih nježnosti, okrenuo glavu u stranu i brzo zaspao.

Probudio ga je Marijin plač. “Što je, zašto plačeš? Boli li te nešto?” nije znao što da joj kaže.

“Imaš li ti drugu? Ako imaš, reci mi, rastavit ćemo se, bit će i tebi i meni lakše”, navrnuo je strah iz nje.

“Kakvu drugu, odakle ti to? Imam samo Tihomira i tebe”, govorio je ne shvaćajući zašto plač ne prestaje.

“Tek smo se vjenčali, a već sam na drugom mjestu. Ne primjećuješ me, što god radim, tebi je svejedno. Sve je postalo drugačije negoli sam očekivala. Prekinula sam školu, cijeli dan čistim, kuham ti kao da teško radiš, s mojim roditeljima koji nas hrane pričam samo kada tebe nema, a ti se sve više udaljavaš od mene”, nije mu dopuštala do dođe do riječi, pa ju je zagrlio i začudio se njezinom naglom smirivanju popraćenom nenadano mirnim glasom: “To je sve što hoću, zagrli me jače!”

66

Nikola nije ništa shvaćao ni razumio – sve riječi koje je Marija izgovorila nestale su kao svibanjski snijeg, dok je on još o njima razmišljao i analizirao ih, ne shvaćajući njihovu bit kada zlotvora pretvaraju u anđela, a od crva stvaraju zmiju. Nije se usuđivao ništa upitati plašeći se da ne kaže nešto krivo.

Slične su scene sve češće bivale na dnevnom redu. Nikola bi se učahurio i uporno šutio, a Marija se nakon nekog vremena počela jadati svojoj majci. Ustuknula bi nakratko, kada bi shvatila namjeru majčinih savjeta koje je odbacivala; tada bi se posvađala s njom i istjerala je iz stana lupajući vratima, da bi nekoliko dana kasnije opet sve krenulo ispočetka.

Kada bi na Nikolinu puloveru pronašla kakvu dlaku koja nije bila njezina, počela bi ga ispitivati, on ne bi znao zašto se mora pravdati pa bi mirne savjesti sve poricao, a Marija bi to shvatila kao provokaciju i razgovor bi pretvorila u deranje, zbog kojeg bi i Tihomir počeo vrištati misleći da se njegovi roditelji tuku.

Marija bi još glasnijom vikom i bacanjem svakakvih predmeta po podu nastavila uznemiravati ne samo vlastito dijete nego i susjede, te bi se tek nakon bezbrojnog ponavljanja istih prigovora odjednom smirila i podbuhlog lica legla sa sinom u bračni krevet, dok bi Nikola noć proveo na kauču.

Jedne večeri mu je, vrijeđajući njegovu muškost, dala do znanja da je zakazao u krevetu u kojem se osjećala zapostavljenom: “Možda je moja majka u pravu, možda ipak nismo stvoreni jedno za drugo? Nikada mi nećeš moći pružiti ništa osim svoje šutnje. Ne bi Tihomir imao ni za kašicu da nam moji roditelji ne plaćaju sve, stan su nam dali i hrane nas, a ti ih ne možeš smisliti, isto kao ni mene. Kako to nisam ranije vidjela!”

Nikola je mučno prospavao noć, usnuo bi nekoliko minuta i budio se govoreći sam sebi da je Marija u pravu, ne razumijevajući razlog njezine pobune i prihvaćajući riječi onakvima kakve su izgovorene. Ujutro je, ranije nego obično, napustio stan i uputio se u grad jer se sjetio Željka i transportnog poduzeća, odnosno 67

njegove ponuđene pomoći koju je sada trebao. Požurio je do novosagrađene zgrade u blizini kolodvora u kojoj se nalazio Željkov ured.

Još prije sedam sati došao je do portirske kućice i odahnuo sa‑ znavši da Željko još uvijek radi u istoj firmi. Zaputio se do prvog otvorenog kafića u kojemu su radnici kratko nakon rađanja dana praznili šljivovicu iz prljavih čašica, zavideći konobaričinom ljubavniku i ne registrirajući njezine rijetko održavane zube.

I sam je naručio rakiju osjećajući povratak hrabrosti, a ne primjećujući naviranje ravnodušnosti. Ubrzo je stekao nekoliko bezimenih prijatelja koji su se kleli da ga odnekud poznaju i nestajali nakon brze runde u pravcu firmi čija su se sjedišta nalazila u blizini kafića. Zamućen alkoholom i kratkotrajnim zaboravom zbog čega se uputio u taj dio grada, Nikola je oko deset sati, nakon povratka sjećanja, krenuo u pravcu Željkove firme.

Svježi zrak ga je šokirao, povratio je u travu, otrčao do zahoda u prizemlju zgrade, uspio se na brzinu oprati i otjerati zadah iz usta, te se osvježen popeo na gornji kat upravne zgrade poduzeća u kojem je radio njegov jedini i najbolji prijatelj.

Nikolin je zemljak u roku od dvije godine, unatoč nedostatku fakultetske diplome, već postao jedan od dvojice radnika o kojima se u firmi pričalo da bi uskoro trebali zamijeniti direktora, budućeg penzionera. Takve priče bile su potkovane razumnim razlozima jer je i direktor dolazio iz istoga kraja kao i Željko, na isti se način krstio i po istome ključu podrijetla i svjetonazora zapošljavao svoje suradnike i pomoćnike.

Nikolina zbunjenost po ulasku u direktorov ured navrnula je iz njega u obliku hladnoga znoja, ne znajući kako da na sebe skrene pažnju dvojice prisnih, njemu leđima okrenutih muškaraca, dok su se oni nečemu glasno smijali.

Nakon cijele vječnosti mlađi od njih, Željko, okrenuo se nakratko i s veseloga smijeha prešao na strogi ton budućeg direktora: 68

“Ne znaš li pokucati prije nego što uđeš? Hajde, sada opet nazad pa uradi sve kao što treba.”

Nije ga ni pogledao ni prepoznao dok mu se obraćao kao nedoraslom djetetu.

Nikola je poslušno izišao na hodnik i još jednom tiho pokucao, da bi nakon dugo vremena začuo Željkov glas popraćen smijehom: “Ulazi, što čekaš! Pa to ti si, Nikola!” izustio je Željko nakon što je prepoznao svog nesuđenog nasljednika na poziciji vođe domske grupe. “Zašto ne kažeš da si ti? Dođi ovamo, da nazdravimo u ime prošlih vremena.”

Nakon dobrih desetak minuta ispunjenih Željkovim pričama o doživljajima kojih se Nikola nikako nije mogao sjetiti, Luka – tako se zvao ostarjeli direktor poduzeća – uspio je doći do riječi i upitati Nikolu iz kojeg je razloga navratio i mogu li mu ikako pomoći. On je jedva izustio da traži posao, a Željko je namignuo svom uglednom zemljaku, nadodajući velikodušno: “Ako je samo to, onda ćemo lako riješiti tvoj problem. Uvijek trebamo ljude na koje se možemo osloniti. Kada možeš početi raditi? Na ljeto, poslije škole?”

“Najbolje odmah”, nesigurno je prošaptao Nikola.

“Bolje bi bilo da maturiraš”, umiješao se direktor Luka saznavši da je Nikolino školovanje pri kraju. “Još mjesec-dva i gotov si. U koju školu ideš?”

Nikola je jedva čujno naveo ime i ulicu škole.

“Je li tamo Marko još uvijek ravnatelj? Nisam ga već dugo vidio.”

“Jest”, začuđeno mu je uzvratio Nikola.

“Nemaš se zašto sekirati, pričekaj kraj školske godine pa čim dobiješ svjedodžbu, možeš kod nas započeti. Trebamo samo razmisliti gdje da te smjestimo. Je li tako, Željko?”

69

Nikola je polako dobio prirodnu boju lica. Samo još nekoliko tjedana morao je trpjeti ovisnost o Marijinim roditeljima, samo još kratko udisati njezinu nadmoć, a onda će sve biti drugačije.

Naći ću drugi stan, naš stan, i biti svoj čovjek, veselio se vraćajući se kući.

Zadnju školsku godinu Nikola je okončao velikom maturom koju je položio s vrlo dobrim uspjehom, da bi krajem lipnja dobio svjedodžbu o završenoj gimnaziji. Mariji nije ništa govorio o dogovoru sa Željkom i Lukom, pa se ona iznenadila kada joj je prve nedjelje po završetku školovanja priopćio da već sutradan, u ponedjeljak, ide na posao u transportno poduzeće, ne znajući ni o kakvom se poslu radi ni koliko će zarađivati. Ponosno, skoro drsko, rekao joj je: “Ako ti moj plan ne odgovara, vrati se svojima, jako će se obradovati kada tebe i Tihomira ugledaju pred vratima. Ja sam našao posao bez tvojih roditelja, a čim počnem raditi, naći ću i drugi stan za nas”, odlučno je završio razgovor, a Marija ga je zabezeknuto promatrala, po prvi put ne usuđujući se prekinuti ga.

Nikola je sutradan uradio onako kako je i rekao – rano je ustao i krenuo u transportno poduzeće ponijevši sa sobom diplomu i zadovoljan osmijeh. Željka nije bilo na poslu, ali mu je direktor rekao da je već našao mjesto za njega – na početku će pomagati majstorima u garaži, a čim se ukaže dobra prilika, dobit će nekakav posao u uredu.

“Na posao trebaš doći za dva tjedna, kada se Željko vrati s odmora, iako si službeno s današnjim danom već zaposlen, da se ne bi tužio kako je naporno raditi kod zemljaka”, prijateljski mu je namigivao Luka, a potom mu je predložio: “U međuvremenu možeš i sam nekamo otputovati, možda u Malo Mjesto, i ponijeti usput novac i pozdrave mojoj majci koja živi tamo. To će biti tvoje prvo službeno putovanje, da žena ne bi pitala kuda ćeš”, nasmijao se sveznajući direktor.

Nikola je sve obavio kako mu je savjetovano, a Ruža i Radovan su se i iznenadili i obradovali njegovu nenajavljenom posjetu.

70

“Trebao si Mariju i Tihomira povesti sa sobom, da vide gdje si ponikao”, korila ga je sestra.

Vraćajući se u Zagreb, ponio je jedan pršut i nekoliko boca rakije i vina kao znak zahvale koju su roditelji drugih zaposlenih zemljaka slali svom dobrotvoru, direktoru transportnog poduzeća, zajedno s pozivima Nikoli ranije nepoznatih ljudi da jednom svi skupa – direktor, Željko i on – dođu i lijepo se provedu na svježem zraku uživajući u gostoprimstvu kakvog sigurno nema u tuđem svijetu. Upoznao je u nekoliko dana provedenih u Malom Mjestu više ljudi nego za punih petnaest godina dok je ondje živio – mnogi su isticali njegovu dobrotu i pamet, iako je skoro cijelo vrijeme šutio ili maksimalno izgovarao svoje ime i ime sela iz kojeg je potjecao.

Po dogovoru s direktorom, započeo je posao u radionici za popravak autobusa, gledajući što rade drugi i brzo učeći. Skoro svi su ga hvalili, neki jer su primijetili da se zanima za posao, drugi jer su znali da je direktorov i Željkov zemljak, a ni Marija se nije glasno protivila kada bi umazan uljem došao kući. Samo bi kratko uzdahnula primjećujući njegove crne prste i uspoređujući ih s matičarskim rukama svoga oca koji mu je, po majčinoj priči, već bio našao radno mjesto u kancelariji.

“Znala sam da će nam donijeti probleme. Kamo sreće da si rodila kopile, već bi se snašla bez njega. Ali mene nisi htjela poslušati. Znala sam da će tako biti. Sada nemamo zeta matičara nego zeta pomoćnog mehaničara”, gorko je uzdisala žena nad izgubljenim ugledom obitelji.

Marija se, Nikoli neočekivano, počela radovati neovisnosti o roditeljima, a on je, motiviran ostvarivanjem vlastitog cilja nakon selidbe u novi stan, postao samouvjeren i siguran u sebe. Direktor i Željko uvrstili su ga na vrh liste za dodjelu službenih stanova. Nikola prilikom selidbe nije htio ponijeti ni jednu vitrinu ni stolicu. Bio je, ako se izuzme tvrdoglavost prema Marijinim roditeljima, nježan i pažljiv kao nikada ranije, a u takvom odnosu Marija je zaboravila na detalje kao što su luksuz ili prestiž.

71

Njezina faza zaborava potrajala je punih nekoliko godina, sve dok Nikola nije, zahvaljujući direktorovu organiziranju diplome automehaničara, njegove druge diplome, postao majstor, a nakon polaganja ispita D kategorije i vozač autobusa u gradskom prometu, te je sve češće kasno dolazio kući. Primirje je, kao i skoro svako primirje, prošlo i popustilo pred slabašnim, a kasnije sve intenzivnijim pucnjavama i kršenjima neizgovorenog dogovora.

Dok je Luka bio direktor, a Željko njegov neslužbeni zamjenik, Nikola je uspijevao svoj život i posao dovesti u sklad, no ubrzo nakon što je postao vozač autobusa, kada bi nakon Marijinih predbacivanja sam sebi određivao hoće li voziti, raditi u radionici ili ispijati kavu u kantini, stvari su se okrenule u drugome smjeru. Željko je, doduše, uspio bolje nego je planirao – umjesto direktorske pozicije nakon konačnog umirovljenja njegova zemljaka, dobio je radno mjesto u općini, gdje nije snosio nikakvu odgovornost, a imao je uvid u poslovanje svih većih poduzeća u gradu. Nikolu nije zaboravio, ali ga je prepustio samome sebi i novom direktoru, koji pak nije bio iz istoga kraja ni iste vjere kao njegov prethodnik, pa je i Nikolina sloboda postala ograničena poslom koji je ranije ležerno obavljao.

Uskoro je određen za vozača u međugradskom prometu a da nije uspio ni reći želi li promijeniti posao, no alternativa je imao manje od obveza pa se nije usudio ni priupitati nekoga od nadređenih o drugoj mogućnosti, a kamoli odbiti ponuđeno.

Marijina je ljubomora rasla zajedno s Nikolinim sve duljim izbivanjima. Bila je sigurna da je on sam izabrao novi posao i predbacivala mu da je se želi riješiti, posebno nakon što je u jednoj godini izgubila dvije trudnoće, pri čemu su joj liječnici rekli da više neće moći roditi.

Najgori su bili dani u kojima bi Nikola ostao kod kuće, pauzirajući nakon dugih smjena i radujući se unaprijed Tihomiru. Ne uspijevajući provesti u miru ni prvo prijepodne, morao 72

se već braniti ne znajući ni od čega ni kako. Odšutio bi prvu večer, no ujutro, dok bi još ležao u krevetu i zurio u strop ili u luster, sve riječi i uvrede koje je Marija izrekla dan ranije počele bi bosti i probadati ga. Marija bi ga nakon buđenja, vidjevši ga zamišljenoga, počela još nemilosrdnije optuživati.

“Oprala sam ti košulju”, rekla je jednom mirno i cinično tako da je Nikola slutio što slijedi, plašeći se svoje nemoći da je razuvjeri u bilo čemu.

“Hvala”, prošaptao je kukavički nadajući se da je prizvuk predbacivanja bio slučajan, da mu se pričinio neprijateljski ton i da se Marija smirila.

“Da, hvala, hvala, hvala... Hvala ti, Marija, što pereš moje rublje, što si prekinula školu, napustila roditelje, stan, preselila se u ovu rupu, sve zbog tebe, jer sam mislila da i ti mene voliš.

Ali ne, sada vidim da sam se prevarila. Puna košulja dugih dlačurina! Zaboravio si ih skloniti ili si ih možda namjerno ostavio da me naljutiš, da mi pokažeš kako me ne voliš? Povjerovala sam da postoji ljubav, sve sam zbog tebe napustila, a ti mi donosiš dlačurine u kuću. Sigurno si mi i kakvu zarazu donio pa ne mogu više rađati”, derala se Marija u Nikolino zbunjeno lice.

Nikola je ušutio ne usuđujući se ni riječi progovoriti, da bi nakon šamara koji mu je Marija u ljutnji zalijepila, iznenadivši se svojim ponašanjem, udario Mariju dlanom u lice i razbio joj usnu, a ona se, kao nikada ranije, počela derati i vriskati. Milicija je došla nakon što su se susjedi uznemirili. U zemlju je propadao dok je u pratnji državnih službenika išao na saslušanje.

Priznao je da je uzvratio udarac, slušao prijekore čuvara zakona koji su ga prezirali govoreći mu da, ako je muško, neka udari nekoga od njih.

U međuvremenu je Marija s Tihomirom u naručju stigla u milicijsku stanicu, izjavila da je ona započela s pljuvanjem i šamarima, da se prevarila misleći kako je Nikola vara s drugom ženom, u međuvremenu se, međutim, sjetila kako dlake s njegove košulje potječu od vunene sjedalice koju je ona Nikoli po73

klonila za rođendan, da mu sjedalo u autobusu bude udobnije.

Nitko od službenika nije ništa razumio, potrgali su zapisnik namijenjen državnom tužitelju i čudili se neobičnom paru.

Od tada je Nikola pazio da prilikom Marijinih navala ljubomore zadrži kontrolu nad svojim jakim rukama, ostavljajući pljuvačku da se skori na njegovim obrazima i ne uzvraćajući ničim drugim osim šutljivim poricanjem. Kada bi se u njemu nakupilo bijesa od kojeg bi pomislio da će puknuti, zaputio bi se do garaže, sjeo u prazan autobus i nakon provjere da je sam, počeo bi divljački urlati, sve dok se ne bi ispraznio ili dok se ne bi uplašio svoga glasa.

Tako se godinama nadao boljemu, sumnjajući istovremeno u mogućnost promjene i ne usuđujući se priznati vlastitu nemoć.

Posao ga je spašavao od očaja – radio je prekovremene sate, uskakao u svaku smjenu kada bi se netko od kolega razbolio ili razradio na gradilištu obiteljske kuće u predgrađu, pa je jedino što mu je uspijevalo bila dobra plaća od koje bi neka sretnija obitelj mogla sasvim pristojno živjeti. Radio je do iznemoglosti.

Već nakon jedne noći provedene kod kuće, javljao bi se u firmu da vidi može li ga itko zatrebati, pa je postao sinonim za šutljivog i zahvalnog radnika. Njegovu dernjavu u praznom autobusu nitko nije čuo.

Vojni rok je odgađao iz godine u godinu. Zamolio bi Ružu neka ode u vojni odsjek, a ona bi nekako uspijevala dobiti odgodu, iako je ta privilegija bila namijenjena isključivo studentima.

No, što se više približavao tridesetoj godini, to ga je češće mučio nelagodni osjećaj izvjesnosti koja je značila osamnaest mjeseci u vojarni s regrutima znatno mlađima od njega.

S druge strane, radovao se neizbježnom odlasku od kuće, odmoru od Marije koja se pretvorila u njemu stranu osobu. I sam je postao osjetljiv; svaku izgovorenu riječ osjećao bi kao predbacivanje i dokaz svoje bezvrijednosti, a treća izgubljena Marijina trudnoća, do koje je, unatoč savjetima liječnika, ipak došlo, dokrajčila je sve pozitivno što je još tinjalo među njima.

74

“Voliš li ti mene uopće, reci mi iskreno, voliš li me ovakvu kakva sam?” pokušala bi Marija u trenucima sabranosti povesti razgovor, ali Nikola nije nalazio snage da s njom o bilo čemu, a kamoli o njihovom odnosu, raspravlja, vjerujući da je svaka riječ besmislena. Ni šutnja, međutim, nije pomagala – Marija bi njegovu zbunjenost tumačila kao dokaz da postoji druga žena koja joj otima supruga, vještica koja joj proklinje i u njoj ubija djecu, da postoji neka zlokobna osveta zbog njezina nepromišljenog udavanja.

Ruža je bila jedina osoba s kojom je Nikola održavao rijetke međuljudske odnose. Pisao bi joj nekoliko puta godišnje, naveo bi kratko što radi, da je sve u redu i redovito bi je zamolio da opet odgodi njegov odlazak u vojsku. Ta kratka pisma i rijetki susreti sa sestrom nakratko bi ga razvedrili. Čim bi, međutim, započeli razgovor o Mariji, Nikola bi požurio na kolodvor, ne dajući sestri nikakva odgovora, a ona u Zagreb, unatoč planovima izgovorenima na Nikolinu vjenčanju, nije dolazila; govorila je kako se postarala, no pretpostavljala je da s Marijom i njezinim bratom nešto nije u redu. Ipak, nije se htjela miješati plašeći se da ne razbije kakvu krhku čašu, pa su joj tjelesne poteškoće, koje bi se drugom prilikom dale lako premostiti, dolazile kao izgovor.

Kod kuće bi Nikola bježao u svoje nedokučive misli, krijući se od Marije u fantaziranju o njezinoj promjeni, o pojavljivanju drugog muškarca koji bi ga oslobodio stiska, a u takvoj skučenosti njezine su tragične trudnoće predstavljale kratkotrajne prekide, da bi potom sve bivalo još nesnošljivije.

Vjera u nedokučivu pravednost i Boga postala je Marijina jedina utjeha, nabrajanje otajstava krunice njezina svakodnevica, a prevrtanje Biblije jedina razbibriga. I Nikola bi ponekad pošao s njom u crkvu – naučio je krstiti se kao svi drugi, zajedno s njima mumljao bi nerazumljive riječi – ne vjerujući u Boga, ali govoreći sam sebi da ga možda ipak ima. Ponekad bi mu se učinilo da 75

molitva ima smisla, da se Marija mijenja, pa bi se još više uplašio kada bi po povratku u stan spoznao uzaludnost nadanja.

Kad mu je postalo jasno da osjeća samo prijezir prema osobi s kojom se vjenčao, tresući se pri osjećaju Marijine tjelesne blizine i uživajući u trenucima koje bi ona provodila s istomišljenicama po raznim molitvenim grupama, odlučio je nekako progurati još par godina, dok Tihomir ne poraste.

Vrijeme koje je ranije između svađa i pomirenja neprimjetno curilo, sada se mlitavo otezalo, a minute s Marijom, u kojima bi ona uvijek govorila o novom početku, postale su beskonačne.

Samo da sam ranije znao kakva je, pomislio bi gledajući u dijete i uvjeravajući sebe da je Marija bolesna, ne znajući kako njoj, sebi i Tihomiru može pomoći.

Jednom prilikom je Marija – saznavši da se u Nikolinu poduzeću traži vozač autobusa za gradsku liniju, s radnim vremenom od sedam ujutro do tri popodne, za radno mjesto s nižom plaćom na kojem bi ona, međutim, uvijek znala gdje se Nikola nalazi – sastavila nekoliko redaka, potpisala pismo Nikolinim imenom i prijavila ga, bez njegova znanja, na raspisani natječaj. Kod kuće mu ništa nije govorila, bila je neobično smirena pa Nikola nije ni zapitkivao za razloge njezina dobrog raspoloženja, radujući se mirnim noćima.

Došavši u ponedjeljak u firmu i preuzevši ključeve autobusa, iznenadio se kada ga je direktor zamolio da dođe kod njega u ured – to je radio samo u slučajevima kada bi davao otkaze, dijelio povišice ili čestitao na rođenju djeteta. Šef je, promatrajući ga s nevjericom, započeo razgovor: “Nikola, ja sam mislio da si zadovoljan svojim poslom i plaćom... Na tebe sam se uvijek mogao osloniti pa sada ne znam što da kažem... Da se prijavljuješ za vozača u gradskom prometu nije dobro ni za tebe ni za firmu. Ti ćeš manje zarađivati, a meni će nedostajati radnik na kojega uvijek mogu računati. Ne znam što ti je bilo, ništa ne govoriš, radiš kao i ranije, a onda se prijavljuješ na drugi posao.”

76

Gledao je Nikola raširenih očiju u direktora ne znajući što da mu odgovori. Kao lopov uhvaćen na djelu stajao je i šutio, sluteći tko stoji iza njegove prijave na novi posao. “Što ćemo sada?” nastavio je direktor osjećajući Nikolinu zbunjenost.

“Ne znam”, uspio je Nikola jedva skovati dvije kratke riječi.

“Kako ne znaš?! Hoćeš li ostati u međugradskom prometu?

Nastojat ću da ne voziš predaleko, da svaku večer dođeš kući, ali te u gradski promet ne mogu prebaciti sve i da hoću. Raspisano mjesto već je zauzeto”, priznao je direktor koji je, kao i njegov prethodnik, dovodio svoje ljude.

“Dobro je tako”, zaključio je Nikola uputivši se do autobusa i odvezao se do kolodvora, usput bijesno kričući i pazeći da ga nitko na ulici ne čuje.

Uskoro je dobio liniju od Zagreba do Siska. Uvečer se na vrijeme vraćao Mariji koja se teško pomirila sa svojim neuspjehom, predbacujući mu da je nesposoban kada čak nije u stanju dobiti ni premještaj.

Jedne večeri Nikola je ustao iz kreveta, otvorio prozor i zapalio cigaretu gledajući niz ulicu. Učinilo mu se da je prepoznao Mariju kako u nečijoj pratnji ide kući, no vidjevši da par zastaje svakih nekoliko koraka, pomislio je da se radi o školarcima koji se nisu usuđivali roditeljima priznati vlastitu odraslost pa su se povjeravali ulici i nepoznatim pušačima. Sjetio se sebe i Marije – davno mu se to učinilo. Nije htio ometati djecu i ugasio je svjetlo bacivši opušak na ulicu. Prije nego se udaljio od prozora, prepoznao je Marijin glas.

“Sutra uvečer se opet vidimo, velečasni”, glasno je dovikivala htijući da joj se glas čuje do prozora na kojem je prepoznala Nikolu.

“Jesi li sve vidio? Je li ti teško kao što je meni bilo dok si me varao trudnu?” nastojala je Marija isprovocirati Nikolu ušavši u spavaću sobu.

77

“Što sam trebao vidjeti?” pravio se Nikola naivnim.

Ujutro, kao ni idućih dana, nitko od njih dvoje nije spominjao po mnogočemu neobičnu večer. Marija je nastavila moliti se sa svećenikom koji se više nije viđao na ulici, Nikola je vozio autobus iz Zagreba u Sisak, spavao na kauču, a energiju koju ne bi potrošio na poslu posvećivao je Tihomiru. Marijina izvanbračna avantura završila je kao što je i počela – brzo i nenadano – a njezino razočaranje Nikolom postalo je još veće nego ranije; ljubomora nije popuštala pa je kao opsjednuta tražila ljubavnicu koja joj je otela muža i natjerala je da počini preljub, ženu koja joj je sve uništila.

Laknulo joj je kada konačno pronašla dokaz – rođendansku čestitku poslanu Nikoli iz njegova poduzeća s lijepim željama svih zaposlenih. Jedan potpis mirisao je na skrivenu vezu, bio je brižno ukrašen, a posebno se isticala kvačica iznad slova S koja ga je pretvarala u Š, s puno sitnih detalja i u obliku maloga srca.

Nikolina kolegica Šima bila je direktorova ljubavnica koje su se skoro svi radnici plašili znajući koliki utjecaj ima u poduzeću – mogla je dati i otkaz ako bi joj se netko zamjerio, a o drugim neugodnostima da se i ne govori. Marija nije imala pojma tko je Šima niti bi je umirilo sve da je to i znala, nego je ščepala i kuvertu, i potpis, i čestitku te se uputila u sjedište Nikolina poduzeća. Samouvjereno je zaobišla portira i neometano ušla u veliku prostoriju u kojoj je radilo nekoliko žena.

Glasno je prozvala Šimino ime, a kada se ona, po Marijinu ukusu, previše ljubazno javila, sprašila joj je cijelu, godinama nakupljanu ljubomoru u lice. Svi su zašutjeli pred psovkama pretpostavljajući da se radi o direktorovoj ženi, potajno se radujući da je konačno otkrila što se iza njezinih leđa događa.

Tako bi scena i završila, a direktor se te večeri ne bi usudio otići kući da baš u trenutku eskalacije nije navratio u ured.

Nakon nekoliko pokušaja uspio je nadglasati Mariju. Šimi se povratila boja u lice, a njezine kolegice ostale su razočarane.

78

Marija je nakratko zašutjela nakon što ju je direktor, pod prijetnjom pozivanja milicije, uspio upitati: “Tko ste Vi, što radite ovdje i zašto se tako derete?”

“Zna ona tko sam ja”, pokazala je u Šiminu pravcu vadeći zgužvanu čestitku iz torbe. “Evo, pogledajte svi tko je ona!” vikala je mašući razglednicom.

Direktor je u međuvremenu shvatio o čemu se radi. Pustio je Mariju da po treći put ostane bez daha, a onda joj se predstavio, pozvao je kod sebe u ured i rekao da će joj sve objasniti. To mu je pošlo za rukom jer je imao nekoliko dopisa s istim Šiminim potpisom ukrašenim srcem i namijenjenim drugim kolegama, nakon čega je Marija napustila firmu.

Popodne je direktor ostao na poslu dulje no obično. Pričekao je Nikolu, pozvao ga k sebi, priopćio mu da mu je jako žao, ali da on svoj život mora dovesti u red te da firma ne može trpjeti takve ispade jer je tako njegov, kao i ugled cijeloga poduzeća, u pitanju. I dao mu otkaz.

“Ne moraš više dolaziti na posao, već sam sve sredio. Ovdje su ti tri plaće za otkazni rok, jedna za desetogodišnji jubilej i jedna da se snađeš. Tako velikodušni nismo bili ni prema komu. Tvoje stvari iz ormara već su kod portira, a ako nešto bude nedostajalo, nazovi pa ćemo ti poslati poštom. Laku noć”, oprostio se na brzinu direktor od svog dugogodišnjeg radnika.

Nikola nije znao hoće li plakati ili se smijati. Premda nije shvaćao sve što je čuo, iznenada se počeo širiti osjećaj radosti i olakšanja da je sve konačno prošlo, da nije tako strašno kao što je bezbroj puta mislio – ni sramota otkaza, ni prijezir koji je osjećao u direktorovim riječima, ni strah od budućnosti. Svi ti pomiješani osjećaji bili su odjednom ništavni u odnosu na osjećaj slobode koji ga je iznutra stao obuhvaćati.

Potrčao je kući nadajući se da tamo neće zateći Mariju, jer bi ona i nakon puno manjih izljeva strasti odlazila majci koja bi je tješila i podržavala u počinjenom, govoreći joj da nije pogriješila 79

i da je Nikola takvo ponašanje i zaslužio. Tako je i bilo. Na brzinu je spremio nekoliko stvari i tek kada je natovario torbu na leđa i zaputio se prema kolodvoru – već je odlučio da će na nekoliko dana otići u Malo Mjesto, da se sabere i odluči što će i kako dalje – sreo je uplakanu Mariju u pratnji njezine majke.

“Ne moraš ti nositi svoje prnje, Marija i Tihomir će se preseliti u vaš bivši stan”, ponosno mu je priopćila punica, i sama olakšana činjenicom da je kćerinim patnjama došao kraj.

“Gdje je Tihomir?” pokušao je Nikola ignorirati uvredljivi ton. Marija je plakala, htjela je nešto reći, ali joj se glas zagušio u grlu, ustima i nosu, a majka ju je samilosno milovala govoreći joj da šuti i okrećući se bijesno prema zetu: “Kako joj možeš to činiti, da još pitaš za Tihomira? Nećeš ga više nikada vidjeti! Ni približiti mu se nećeš smjeti, a kamoli da mu glumiš oca. Nikada više! Gubi se sada, moje dijete više nećeš ponižavati!” ponavljala je Nikolina punica uživljena u ulogu pobjednice.

Kolika je morala biti njezina mržnja i prijezir prema zbunjenom čovjeku, mogu prosuditi samo oni koji su ili beskrajno mrzili ili voljeli, oni koji su došli do ruba iza kojeg ta dva osjećaja postaju jedno. Marija se približila kraju s jedne, njezina majka s druge strane, i već su osjećale da će se sresti u sredini u kojoj za Nikolu više nije bilo mjesta. I on je to nekako spoznao, pokupio se bez izgovorene riječi i krenuo niz ulicu noseći torbu u ruci.

Koračao je u pravcu kolodvora i s olakšanjem puštao pročišćeni noćni zrak do svojih pluća, noseći najosnovnije sitnice sa sobom – isto kao kada je prvi put doputovao u Zagreb.

80

ŠESTO POGLAVLJE

Ruža je već bila u godinama kada se bore ne mogu sakriti, a koža na rukama i vratu bez milosti otkriva prolaznost mladosti, no njezin pogled smeđim očima odavao je jednu drugu, neprolaznu ljepotu. U Nikoli je još uvijek vidjela svog malog brata, dijete koje je trebalo njezinu pomoć, a on joj je škrto pripovijedao, preskačući iz jedne u drugu godinu, ne spominjući ni Marijinu ljubomoru ni svoju neodlučnost, da bi na kraju ipak priznao propadanje braka. Stidio se reći da se sve zbilo tek dan ranije i da je navratio kod njih jer nema druge kuće, jer je zakazao i pokazao se nesposobnim i beskorisnim.

Jedino što mu je ostalo od zajedništva s Marijom bio je vjenčani prsten koji se nije usudio baciti, uvjeravajući sebe da će to učiniti kada brak bude i službeno razvrgnut.

Zahvaljivao je Ruži i Radovanu kao što se zahvaljuje strancima od kojih se ne očekuje nikakva pomoć, napominjući da je došlo vrijeme za vojsku i prenuo se saznavši kako je svake godine odgađao svoj odlazak u vojarnu – na početku jer je Radovan poznavao odgovorne službenike, a kasnije, kada je Petar, Ružin neželjeni sin, preuzeo mjesto načelnika vojnog odsjeka, zahvaljujući njegovoj milosti.

Kada se sljedećeg dana probudio, teško je shvatio gdje se nalazi, osjećajući se kao dijete koje traži nekoga da za njega preuzme odgovornost i uputi ga što i kako da učini. Naglo se trgnuo spoznavši da je nemoguće promijeniti, a kamoli popraviti bilo što i osjetivši nelagodu u želucu. Na kraju se skoro obradovao izvjesnosti da će u idućih nekoliko mjeseci netko drugi za njega odlučivati, da će biti vojnik u uniformi i slušati one koji bi trebali znati što rade.

81

Radovan mu je rekao gdje se nalazi vojni odsjek, napominjući u kojem će kafiću pronaći Petra. Nikola se počeo tresti od nervoze pri pomisli da će se morati suočiti sa skoro zaboravljenim sestrićem, pozdraviti ga, zahvaliti mu zbog dugogodišnjeg odgađanja odlaska u vojsku i pogledati mu u oči.

Kako ću pozdraviti to Ružino dijete? Hoće li pljunuti na mene ili će mi nadmoćno pokazati koliko mene i sve moje prezire? plašio se Nikola susreta s Petrom.

Izišavši na ulicu, nemir ga je još jače obuzeo, nemir kojemu je dao zamišljeno lice Ružina sina.

Petar je radio u vojnom odsjeku gdje je vodio liste regruta, slao pozive, uvažavao studije kao ispriku ili odbijao obrazloženja za odgađanje služenja roka, a najviše vremena provodio je po kavanama kojih je u Malom Mjestu bilo više od desetak i koje su predstavljale, kao u svim malim gradićima na svijetu, glavni izvor informacija o zbivanjima u općini, o političkoj situaciji u susjednim ili nepoznatim državama, o ženidbama i smrtima, o urodu jabuka i jeftinim rezervnim dijelovima za automobile.

Tu ga je Nikola, kako mu je Radovan rekao, i zatekao. Sjeo je na slobodno mjesto nasuprot Petru i pričekao da on završi svoju priču usmjerenu u pravcu jednog nedavno postalog punoljetnika koji je uskoro trebao poći u daleki grad Niš na odsluženje vojnog roka. Primjećujući da je Nikola stigao, a ne želeći ga odmah prepoznati, Petar je govorio glasnije nego ranije, povisio je ton tako da se njegov glas, pomiješan sa zvukovima perućih čaša i sladunjavim mirisom ćevapa iz kuhinje, mogao čuti u cijeloj stolovima, ljudima i nezanimljivim sudbinama natrpanoj prostoriji.

“Velika je tvoja nova obveza, gledaj da ne osramotiš naš kraj i budi dobar vojnik. Pokaži odakle si i kakvi momci dolaze iz Malog Mjesta! Ta obveza ti treba biti na čast i ponos, da odrasteš i postaneš pravi muškarac i pravi vojnik”, nadovezivao je uz kratke prekide i ogledavajući se oko sebe.

Nikola je šutio. Poniznom pojavom djelovao je mlađe od svog uspješnog nećaka. Nije se usuđivao ni pomisliti da prekine 82

njegov govor o domovini, o bratstvu naroda, o jednakopravnosti ljudi, o narodnim neprijateljima i tehničkim čudesima, o opasnostima kojima će mladi regrut biti izložen. Kad je Petar po treći put počeo ponavljati fraze i izraze, prekinuo je sam sebe ističući: “Dakle, od sutra nema više suvišnih pitanja, od sutra važi samo razumem, druže, nemoj to zaboraviti.”

Konačno se obratio Nikoli: “A ti, što ti trebaš?”

“Ja, ja sam Nikola, Ružin brat”, odgovorio je ne znajući kako da započne razgovor i da se predstavi nakon što mu je na osnovi pitanja postalo jasno da ga Petar nije prepoznao. “Trebam se javiti u vojni odsjek, rekli su mi da Vas ovdje mogu pronaći”, završio je Nikola.

“Ružin brat. Koje Ruže? Ovdje ima stotine Ruža. Reci mi prezime, nisi ga valjda zaboravio”, glasno se smijući nastavio je Petar, okrećući se oko sebe i razabirući grohot za susjednim stolovima, da bi završio naređujućim tonom: “Navrati za sat vremena u ured pa ćemo vidjeti o čemu se radi. Sada nemam vremena prevrtati po nekakvim Ružama. Nemoj kasniti!”

Nikola je ustao i napustio gostionicu osjećajući podsmijeh polupijanih gostiju na svojim skupljenim plećima. Htio je požuriti i nestati što prije, ali se plašio da se ne spotakne i ne izazove hladnu buru novog smijeha koja bi u tom slučaju sigurno uslijedila. Jedva je otvorio vrata ne znajući treba li ih povući ili gurnuti, olakšan da nije ramenom udario u zamagljeno staklo, i izgubio se na ulici misleći da mu se svi smiju i da cijeli grad gleda u njega.

Najradije bi odmah nestao, daleko otputovao, vratio se u Zagreb neobavljena posla i zaboravio cijeli gradić, prokleto Malo Mjesto, tu vukojebinu i sve krezube vukodlake u njoj, ali znao je da ne može, da bi ga brzo pronašli, pa je sjeo na kraj jedne od slobodnih nalomljenih klupa, na ono mjesto koje su zvali gradskim parkom i na kojem su rasla dva-tri ostarjela stabla oraha i nekoliko žbunova okićenih plastičnim vrećicama.

83

Cijelom duljinom glavne ulice plesali su momci u rabljenim vozilima, nabavljenim radom očeva po zapadnim gradilištima, i slavili već treći dan zaredom svoju zrelost koja kod mladića u malim mjestima nastupa njihovim odlaskom u vojsku. Ubrzavali su i usporavali razbješnjele konje iznad zahrđalih nosača motora, naglo kočeći gdje nije bilo nikoga i dajući gas kada bi zapazili kakvu ženu da prelazi ulicu.

Svi su im se smijali, čak i skoro pregažene i preplašene žene kada bi prepoznale vlastitog sina ili nećaka za volanom, očima punim razumijevanja odobravale su bučan način pokazivanja muškosti. Rijetki trijezni milicionari oštro su upozoravali pješake da paze na red, povisujući ton ako bi netko od njih pokušao prijeći ulicu u trenutku kada se približavala bučna kolona motoriziranih regruta. Mladići bez vozila stidjeli su se svoje neimaštine pa su tugu gasili ne izlazeći iz zadimljenih kafića.

Ponedjeljak je u Malom Mjestu bio i ostao najbučniji dan, iako stočnog sajma više nije bilo – krave su se razrijedile i šetale nekim drugim ulicama, ali je dernek trajao. Ponedjeljak se nije dao drugim danima.

Nikola je sjedio na klupi, posramljen zbog svoje nespretnosti u gostionici, zbog nepostojećeg oca koji bi mu kupio kakvo rabljeno vozilo, zbog neispečenog janjeta koje se u drugim kućama na oproštajnim večerima vrtjelo na ražnju do kasno u noć, žalostan da se nije konačno odlijepio od te sredine kada joj već nije pripadao, srameći se što se uopće morao vraćati i priznati svoj poraz, kapitulaciju pred dalekim svijetom koji ga je poslao nazad, izbacio ga iz svoje utrobe da Petru, svome nećaku, objašnjava tko je i čiji je te da ga on šalje nekuda i nekamo.

Najviše je mrzio sam sebe.

Kada bih barem bio kao Ruža... Ona je cijeli život provela u sredini koju je prezirala, a koja ju je zauzvrat poštovala. Meni su se smijali, vjerojatno se još uvijek smiju i objašnjavaju jedan drugome tko sam, mučio se pitanjima što će mu Petar reći i kako će ga opet poniziti, radujući se jedino izvjesnosti da će sve brzo 84

proći, da će otići na odsluženje vojnog roka i da se nikada više neće vraćati u Malo Mjesto. Samo da ovaj dan nekako prođe.

Ispred ureda vojnog odsjeka čekao je skoro pola sata. Iznutra se čuo telefonski razgovor. Petar se glasno derao u slušalicu objašnjavajući nekome da nešto ne ide onako kako je taj drugi to sebi zamislio. Kada su Nikoli noge utrnule – mirovao je da ne izazove škripanje starog parketa – Petar je konačno izišao iz ureda i nastavio neljubaznim tonom, ovoga puta u pravcu svog zbunjenog ujaka: “Zakasnio si, druže, ne ide to tako. Kakav ćeš ti biti vojnik? Što ti misliš? Da si ti jedini regrut, da ja samo tebe trebam otpremiti? Ti si, izgleda, naučio samo s Ružom, ali nema toga više, sada ćeš pod vojničku komandu, druže! Evo ti tvojih papira, tu ti sve piše, nadam se da znaš čitati.”

Pogledao je kratko prema Nikoli koji se usudio kimnuti glavom u znak potvrde, da bi nakon stanke Petar nastavio: “Idi u susjednu prostoriju i potpiši da si preuzeo papire, dobit ćeš tamo i novac za putnu kartu pa se gubi da te više ne vidim.

Kakav ćeš mi ti biti vojnik, Ružin sine!” dovršio je Petar.

Nesigurnim korakom zaputio se Nikola u pokazanu sobu.

No, zaboravio je pokucati i vratio se, nakon prijekora oštrog ženskog glasa, na hodnik. Primijetivši da ga Petar cijelo vrijeme podrugljivo promatra, promašio je vrata i pokucao na druga, da bi, nakon što se nitko nije javljao, završio na zahodu, umio se, obrisao lice prljavim ručnikom i opustio se čuvši Petrove korake kako se udaljavaju.

Sljedećeg puta pokucao je na ispravna vrata i bez progovorene riječi potpisao preuzimanje vojne knjižice, cedulje na kojoj je bila navedena vojna pošta i vrijeme do kojeg se morao javiti u vojarnu te nekoliko crvenkastih novčanica i dvije-tri kovanice.

Oporavljao se od doživljene nemoći i poniženja, šuteći i u Ružinoj i Radovanovoj prisutnosti. Tek poneko da ili ne otelo bi mu se iz usta, ali ni ti slogovi nisu umanjivali, nego još više pojačavali njegovu nesigurnost i osjećaj vlastite malenkosti.

85

Kad je ostao sam u stanu, nesvjesno je počeo sa sobom pričati; otela mu se i pokoja psovka. Nakon dugo vremena opet je bijesno zaurlikao, ljut na samoga sebe, ali rijeku riječi u kojima je ponavljao vlastite i Petrove rečenice nikako nije mogao otjerati iz glave.

Stao je vikati na samoga sebe jer ništa više nije mogao popraviti. Umirio se tek kada ga je razum uvjerio da je sve svejedno, da je samo nakratko u Malom Mjestu i da u taj gradić nikada više neće navraćati niti ikoga za bilo što moliti.

86

SEDMO POGLAVLJE

Osamnaest mjeseci u istoj spavaonici s poludječacima čija je prva velika avantura počinjala napuštanjem roditeljskih kuća Nikoli su se činili vječnima. Ranije je najdulje razdoblje planiranja obuhvaćalo maksimalno jedno školsko polugodište, za vrijeme Marijine trudnoće trenutak od spoznaje da ona nosi dijete do Tihomirova rođenja, dok se na poslu orijentirao u tjednima.

Najkasnije u šest sati u predvečerje prvog ponedjeljka u mjesecu kolovozu morao se javiti u vojarnu, na četveroznamenkasto označenu vojnu poštu u Rijeci. Nikola je odlučio krenuti na put ranije negoli je to bilo potrebno, riješiti se Malog Mjesta i svih misli na Petra, Ružu i Radovana, na Mariju i njezine roditelje.

I na Tihomira.

Prije odijevanja uniforme htio je razgledati grad, vidjeti na kojim se mjestima okuplja domaći svijet, a kuda lutaju vojnici i mornari. Sjeo je u prvi autobus koji je iz Malog Mjesta nekamo vozio, završio je u Splitu i dva dana kasnije u luci se popeo na brod za Rijeku. Cijelu noć plovio je skupa s preplanulim turistima iz zapadne Europe i polupijanim, blijedim građevinskim radnicima na putu svojim obiteljima ili od njih.

Ostao je na palubi, na zadnjem dijelu broda, i zurio u njegov duboko urezani trag u moru koji se širio prema obalama otoka, sve dok se ne bi izgubio u nadolazećoj noći. Zvuk brodskog motora, radosnu viku uzbuđene djece, šumove vjetra i mora samo bi na trenutke prekidalo poneko blizu Nikole izgovoreno pitanje o imenu zaseoka na obali, da bi se opet prepuštao osjećaju praznine koji je nosio u sebi, zovući ga prošlost.

Kada mu je postalo hladno – nije imao jakne ni bilo koje druge garderobe u torbi da se njome zaogrne i zaštiti od vjetra iz pravca vrhova Velebita, poredanih ispred nekog drugog, dalekog i nedostupnog svijeta – uputio se u restoran na večeru.

87

Svi stolovi bili su zauzeti i nitko od putnika bez rezervirane kabine nije pokazivao namjeru da će uskoro ustati. Prošetao je nekoliko puta s jedne etaže na drugu, dok se nije skrasio za šankom u brodskom kafiću, nasuprot jednoj bucmastoj ženi koja je svoje najbolje godine već bila ostavila iza sebe, ali je uspjela sačuvati umiljati pogled i njime je odmjeravala Nikolu dok je on pio čašu vina.

Nakon sat vremena, kada je alkohol počeo ošamućivati njegovu razboritost i suzdržanost, usudio se pogledati u pravcu radoznale žene njegovanog lica, odjevene po skupoj i zapuštenom brodu stranoj modi koja je podsjećala na neki drugi, uredniji svijet.

Ona mu je, kao da je samo čekala na njegov znak, uzvratila pogled, podigla čašu u visinu svog vedrog lica i pokazala obrvama da će mu se pridružiti. I već nakon sljedećeg gutljaja Nikola je sjedio skupa s Marianne – tako mu se predstavila – nastojeći komunicirati riječima, što ni njemu ni njoj nije osobito uspijevalo. Marianne je govorila neki jezik sličan njemačkome, a Nikola je već bio ošamućen količinom ranije udahnutog svježeg zraka, jačinom intenzivnog vina i bolom od rastanka sa samim sobom, pa ni na materinjem jeziku ne bi uspio sastaviti cijelu rečenicu.

Oboma je, međutim, godilo međusobno razumijevanje očitovano pogledima, pojedinim riječima kao što su Du Jugo i Ich Austria te prvim suzdržanim dodirivanjem koljenima pa prstima, na što je uslijedilo miješanje svjetske mode s farmericama vozača autobusa, prekidano samo ponekim nazdravljanjem nakon što bi konobar servirao iduću rundu.

Za šankom su proveli dugo vremena. Nikola se osjećao ugodno, čudeći se brzom nestanku potištenosti. Lokal je bio prepun radoznalih očiju koje su podržavale zemljaka u osvajanju haljine vrijedne barem dvije godišnje plaće radnika zasjelih oko šanka, nakon čega ga je Marianne uzela za ruku i nekamo povela, smijući se bez prekida.

88

Nikola se nije opirao misleći da će završiti u kakvom nevidljivom kutu ili iza čamaca za spašavanje na palubi izloženoj udarima vjetra, te se iznenadio kada je Marianne pokucala na vrata jedne kabine. Druga žena otvorila im je i pustila ih da uđu u prostoriju s dva uska ležaja – na jednom od njih ugledao je nepoznatog muškarca koji je već bio započeo ljubavnu igru s prijateljicom Nikoline pratilje.

Anđelko, tako se zvao mladić koji je ostao polupokriven ležati na krevetu, koristeći cijelo znanje u školi naučenog njemačkog jezika, služio je kao prevoditelj i objašnjavao Nikoli tko su dvije Austrijanke iz Beča koje su se vraćale svojim kućama s kratkog zajedničkog odmora. O sebi je samo napomenuo da ide na odsluženje vojnog roka u istu vojarnu kao i Nikola, te su njih dvojica zaključili da će imati dovoljno prilika popričati o sebi.

Marianne ga je milovala po istetoviranom orlu na lijevoj nadlaktici i pitala Nikolu, smijući se, gdje mu je nestao vrh kljuna, no ni Anđelko nije znao kako se kaže prišt na njemačkom pa je razgovor prekinut, a radosni smijeh zadovoljnih žena nastavio se do ranoga jutra.

Kada su kroz okrugle prozore kabine ugledali riječku luku, sunce je već obasjavalo prozore nebodera sazidanih na strmim kamenim padinama. Ustali su svi četvero istovremeno, žene su sredile frizure i znakove jutrom opadajuće ljepote, te su u parovima napustili brod držeći se za ruke. Doručkovali su u gradu, a nakon Anđelkova prevođenja Nikola je napisao svoje ime i adresu iz Malog Mjesta na papirić koji je Marianne otrgnula od ispražnjene kutije cigareta, pretpostavljajući kako će završiti u kanti za otpad u vlaku kojim su dvije prijateljice prijepodne otputovale u pravcu Austrije.

Na jeziku, u nosnicama i pod prstima Nikola je i nakon doručka još osjećao okus, miris i dodir tijela koje se izgledom nije razlikovalo od tijela žena poniklih u Malom Mjestu ili u nekom drugom dinarskom kraju. Godine su već počele ostavljati tragove po kukovima i po vratu koji je Marianne jutrom ispod 89

marame, a u krevetu krajem pokrivača vješto skrivala, no sve skupa, možda zbog nerazumljiva govora, a možda zahvaljujući skupoj odjeći koja je i na goloj koži ostavljala otisak luksuza, Nikoli je djelovalo nestvarno. Mahnuo je ženama za oproštaj i okrenuo se prema Anđelku nastojeći na njegovu licu prepoznati misli slične svojima, no otkrio je sjetu zbog rastanka koju je njegov novi prijatelj ukočenim izrazom lica nastojao prikriti.

Neuspješno su po odlasku vlaka njih dvojica nastojali povesti dulji razgovor – Anđelko bi pokojim uzdahom otkrio koliko mu je značila noć provedena s Nicole, zapitkujući Nikolu hoće li nakon vojske opet sresti vesele Austrijanke, a Nikola je potvrdno kimao glavom ne mogavši prikriti svoje uvjerenje.

Zaboravi je, mislio je izgovarajući rečenicu: Zaljubila se i ona u tebe.

U frizerskom salonu, kamo su popodne otišli, Nikola je saznao više detalja o Anđelku. Govorljivi frizer cijelo ga je vrijeme ispitivao dodirujući ga po prstima, a mladić mu je ispripovijedao svoju životnu priču započetu u jednom slavonskom selu gdje je završio osnovnu školu. Budući da je bio najstarije dijete u brojnoj obitelji, njegov stric, svećenik, doveo ga je u Zagreb, u sjemenište, gdje je te godine maturirao i nakon vojske trebao započeti studij bogoslovije te se i sam zarediti. Zadnjih tjedan dana prije odlaska u vojarnu proveo je kod tog strica, župnika na jednom dalmatinskom otoku.

Frizer mu je ponudio da će mu pomoći u novom gradu, pazeći da govori tiho, a Anđelko je, vjerujući u ljudsku dobrotu, rado prihvatio njegov poziv i upadljivo obećao umiljatom čovjeku da će nakon polaganja zakletve svakako doći u njegov salon.

Ranije negoli je bilo nužno, ušli su u vojarnu, zadužili uniforme i predali civilnu garderobu, od koje ni donje rublje nisu smjeli zadržati kod sebe – dobili su zauzvrat široke gaće od grubog sivomaslinastog materijala koje su po osjetljivim mjestima neugodno žuljale jer im šavovi nisu bili uredno podrezani. Potom su upućeni u prostoriju u kojoj ih je dočekao brico, buc90

masti džomba iz bosanskih planina, uživljen u ulogu svemoćnog i sveznajućeg, s iskrivljenim osmijehom: “Vidi, vidi, vas dvojica ste već ostriženi, ali vam je kosa još uvijek predugačka za prave vojnike. Sada recite, kakvu frizuru žele drugovi? Recite i ja ću napraviti tako.”

Nikola je šutio, a Anđelko je, vjerujući u bricinu dobronamjernost, zamolio: “Samo malo iznad ušiju podreži.”

“Kako želiš, vojničino. Prvo ćemo kolegu pa si ti na redu.”

Nikoli je potkratio tek nekoliko pramenova i otpustio ga nakon dvije minute, a Anđelkova glava pretrpjela je nagrđivanje koje bi i od najljepšeg pjevača narodnih pjesama – one su za vrijeme šišanja treštale iz ostarjelog magnetofona – učinilo nakazu.

Nakon torture sličio je na izgladnjelog zatvorenika kojemu su prilikom saslušavanja polijevali kapljice neke opasne kiseline po glavi. Djelomično je kosa bila potpuno odstranjena, a iznad praznina stršile su rijetke dlake koje su uspjele preživjeti tupe škare. Brico je, smiješeći se cijelo vrijeme, izvadio ogledalce iz džepa košulje, unio ga Anđelku u lice i podrugljivo ga upitao: “Jesi li ovako htio? Nadam se da si sad zadovoljan.”

Predvečer su pristigli svi regruti – oni manji zavrtali su predugačke vojničke hlače, a odrasliji su pokazivali ljepotu svojih potkoljenica, da bi nakon nekoliko dana svi ipak dobili odgovarajuće brojeve odjeće i obuće.

Anđelku je trebalo dugo da se oporavi od šoka. Lice mu je tjednima djelovalo uplakano i nabuhlo, rijetko je progovarao i nevoljko za vrijeme objeda gutao smjesu napravljenu od mljackave riže i žilavog mesa. Nikola je spavao na donjem katu metalnog kreveta, a Anđelko je zauzeo poziciju iznad njega.

S njima u spavaonici bio je i desetar odgovoran za obuku koji im je s užitkom prvih dvadesetak dana, do polaganja prisege, razbacivao stvari iz ormarića ako nisu bile složene po propisu.

91

Nikolu bi zbog razlike u godinama ponekad preskočio, no na Anđelka se redovito derao napominjući pred svima kako nema Boga, jer bi mu on pomogao kada bi ga bilo, predbacujući mu da je klerikalac i narodni neprijatelj, upozoravajući ga da će tek vidjeti kako njemu slični u vojsci prolaze – samo da položi zakletvu, zaboravit će i vjeru i vlastito ime. Kada bi primijetio suze u Anđelkovim očima, glasno bi se počeo smijati upirući na njega prstom, a većina bi prihvaćala sablasnu igru nadajući se prijateljstvu sa svemoćnim desetarom.

Prije polaganja prisege i prvog izlaska u grad upoznali su dobro i komandira čete, poručnika sportske građe i krupne glave koji je nekoliko puta saslušavao Anđelka ispitujući ga o rodbini, prijateljima, crkvi i špijunima, a on bi izlazio iz njegove kancelarije uplakan i izmučen.

Nikola, koji je bio druge vjere i narodnosti od Anđelka, jedini je pokazivao samilost prema uplašenom mladiću, no nakon upozorenja od strane desetara, nije se više ni on usuđivao stati na njegovu stranu, te je prilikom dugo priželjkivanog prvog izlaska u grad gledao da se nakon službene procedure neopaženo izgubi i na taj način izbjegne zajednički izlazak s prijateljem kojeg je upoznao na brodu.

Anđelko je, po kazivanju stražara, sam napustio vojarnu. Djelovao je smeten i izgubljen, navedeno je u službenom zapisniku sastavljenom po identificiranju njegova leša unakaženog kotačima teretnog vlaka.

Nitko se nije previše trudio saznati punu istinu o tragičnom stradanju mladića koji se, prema izvještaju poslanom u komandu brigade u Ilirskoj Bistrici, nije prilagodio vojničkoj disciplini, bio previše labilan, vjerojatno i nastran jer ga je netko primijetio u razgovoru s frizerom, u cijelom gradu poznatom po sklonosti prema mladim regrutima. Po napuštanju frizerskog salona lutao je gradom, popio nekoliko piva i predvečer, malo prije nego se trebao vratiti u vojarnu, kada je ugledao nadolazeći vlak, kao 92

lud potrčao prema njemu i bez ijednog vriska ili progovorene riječi bacio se na tračnice.

Kući je Anđelkov leš poslan teretnim vlakom u zavarenom metalnom sanduku. Nakon nekoliko dana nitko više o neobičnom vojniku – pederu i popu, kako ga je posmrtno prekrstio glasni desetar – nije ni pričao. Tek bi glavati poručnik ponekad spomenuo njegovo ime kao primjer slabića kakve narodna armija ne treba.

Nikola do kraja vojnoga roka nije ni s kim više sklopio prijateljstvo. Velika razlika u godinama, potresenost Anđelkovom smrću i njegova zatvorena narav omogućavali su tek nekoliko površnih rečenica. Nije nikomu upadao u oči, ni pozitivno ni negativno, radio bi vježbe, vukao bestrzajni top bez pogovora, šetao pred zgradom komande kada bi bio na straži, nikomu nije pisao, ponekad bi dobivao pisma od Ruže koja više nije otvarao nakon što bi površno preletio preko njihova sadržaja i odložio sestrine brige u ladicu metalnog ormarića.

Budući da je bio desetak godina stariji od drugih vojnika, malo tko ga je provocirao; i desetar bi pred njim uvukao jezik, a poručnik je, vidjevši da je njegovo poznanstvo s Anđelkom bilo slučajno, prolazio pored njega ne zamjećujući detalje koje bi nekom drugom predbacio kada bi ga u dvorištu vojarne susreo neuredno obučenoga.

Brzo je osposobljen za rukovanje bestrzajnim topom iz kojega nije ispalio ni jedne granate, a kamoli pogodio maketu tenka koju su pri manevrima postavljali na sredini brda iznad Grobničkog polja – oficiri bi uživali u okladama, kako izgubljenima, tako i dobivenima, te bi običnim vojnicima prepuštali samo punjenje i vučenje topa, dok bi oni osobno ciljali i gađali metu do kraja dana koji bi redovito završavao vrćenjem janjeta na ražnju.

Prilikom vježbi u blizini granice s Italijom, dok su teškim vojničkim strojevima nemilosrdno prekopavali i uništavali obrađivana slovenska polja, nastradao je još jedan regrut. Taj mladić 93

nije kao Anđelko na onaj svijet otputovao samovoljno, nego zbog kamena koji ga je tik pred Nikolom pogodio u glavu i zabio mu se u mozak. Inženjerci su postavljali eksploziv htijući bez nadzora oficira isprobati njegovo dejstvo. Kamenje je počelo frcati na sve strane i jedan se zabio tamo gdje ga nitko nije očekivao – u zatiljak vojnika iz Nikoline generacije na čijoj glavi nije bilo, kao ni na bilo kojoj drugoj, propisima predviđene kacige.

Kad su oficiri, još mamurni od prethodne noći, shvatili da je vrag odnio šalu i dobrano se zgadili nad nepomičnim mladićevim tijelom ispruženim pred njihovim blatnjavim čizmama, naredili su svima da stave kacige na glave i nastave vježbe.

U zapisniku o preminuću nesretnog momka nisu zaboravili napomenuti da je bio nediscipliniran te da je, unatoč drugačijoj zapovijedi, odbio staviti šljem na glavu pa je svoju smrt sam skrivio. Sve je bilo podrobno navedeno na papiru koji je završio u pisaćem stolu, dok je sljedeći leš u zavarenom lijesu putovao onima koji su proklinjali svoju sudbinu oplakujući vlastito dijete.

Nakon obuke Nikolina generacija upućena je na razne strane.

Dvojica su dobili čin desetara i ostali u vojarni u Rijeci kao nasljednici divljega Bosanca; jedan propali liječnik s nekoliko položenih ispita na medicinskom fakultetu u svome selu postao je ćata, a Nikola i grupa vojnika, koja se nije isticala ni revnošću ni neposlušnošću, poslani su na čuvanje straže u skladište municije smješteno u Oštarijama, u brdima na prijelazu Gorskog kotara u Liku.

Zadnjeg dana vojnog roka Nikola se prvi uspio razdužiti. Nije morao ništa nabavljati od mlađih generacija jer nikomu od starijih nije ništa ni posuđivao niti mu je itko išta ukrao, pa mu nije nedostajao ni remen ni ijedna čarapa, a kamoli spremnik za kalašnjikov ili neki drugi dio opreme ili oružja. Sve je bilo kao na listi koju je ćata potpisao. Obukao je istu civilnu odjeću kao prilikom dolaska u Rijeku, bez pozdrava i izmjene adrese s bilo kime napustio vojarnu i uputio se na kolodvor, ne znajući kuda da krene ni koju kartu da kupi. Prvi autobus vozio je u 94

pravcu Splita pa se i on tamo zaputio, premda nije znao ni gdje će stanovati, a kamoli što će raditi.

Dva puta za vrijeme cijelog vojnog roka dobio je pismo koje nije napisala Ruža. Pošiljatelj je u oba slučaja bio općinski sud u Zagrebu. Prvi dopis, pozivnica na brakorazvodnu parnicu, stigao je prekasno, tjedan dana nakon zakazanog termina, dok je u drugoj kuverti bila presuda o rastavi braka s pečatom o njezinoj pravomoćnosti.

Sud je uvažio Marijine navode i dodijelio brigu o daljnjem odgoju maloljetnog Tihomira majci djeteta, nakon što je otac iznenada odselio i nije se više javljao. Marija se velikodušno odrekla prava na uzdržavanje pa o njemu nije ni raspravljano, a kako je navedeno u obrazloženju presude, živjela je sa sinom u drugom stanu svojih roditelja i bila dobro zbrinuta.

Tako je Nikolin brak i službeno okončan više od godinu dana poslije njegova napuštanja obiteljskog stana. Pismo je površno pročitao i bacio ga u košaru, a vjenčani prsten zaboravio je skinuti s ruke.

U Zagreb se više nije želio vraćati, a u Malo Mjesto još i manje. Prebrojao je preostale novčanice, od kojih većinu nije imao gdje potrošiti, pa je svežanj još uvijek bio pozamašan i sasvim dovoljan za novi početak u novom gradu. Zauzeo je mjesto u zadnjem dijelu autobusa, pored prozora.

Došavši u Split, prvo je kupio novine s oglasima o iznajmljivanju stanova i bez velikog dvoumljenja iste večeri uselio u škrto namješten jednosobni stančić, na gornjem katu već raspalog naselja sazidanog betonskim blokovima desetak godina ranije.

Cijena je bila pristupačna, a da ne bi izazvao nedoumicu starije gospođe koja ga je poprijeko gledala, uplatio je unaprijed stanarinu za tri mjeseca, preuzeo ključeve, popio čašu vode i zaspao na klimavom krevetu koji je sličio na ležajeve iz vojarne, pretpostavljajući da gospođin muž ili sin radi nešto u vojsci, ne izuvajući se.

95

Probudila ga je vika susjeda koji je mlatio svoju suprugu i derao se nošen teškim psovkama ljubomornog muškarca. Ti će ga glasovi ubuduće nekoliko puta tjedno pratiti i izgoniti iz kreveta. Sjetio bi se Marije i njezinih predbacivanja, scena i suza, samo što mu je muška ljubomora djelovala okrutnije od njezine, možda i stoga jer je u pravilu bivala popraćena fizičkom snagom čovjeka koji se osjeća prevarenim i čiji su udarci nogama po rebrima nemoćne žene odjekivali u susjednim stanovima.

Ujutro je obišao nekoliko transportnih poduzeća i kada je već pomislio da nema smisla na taj način tražiti posao, sreća mu se osmjehnula i primljen je kao vozač autobusa u jednoj firmi čiji je direktor slučajno poznavao Željka, a kada je saznao odakle Nikola dolazi, samo mu napomenuo: “Moramo gledati da se pomažemo. Baš si mi dobro došao jer trebam iskusnog vozača koji će uskakati na razne linije, a kasnije ćemo vidjeti što se da napraviti.”

Zemljaka izgleda ima posvuda, pomislio je Nikola zahvaljujući mu se na ljubaznosti.

96

OSMO POGLAVLJE

Novom se poslu Nikola predano posvetio, vozeći autobus u raznim pravcima i radujući se nedostatku vremena za bilo kakvo planiranje budućnosti. Ostao je u iznajmljenom stanu u kojem bi jednom ili dvaput tjedno prespavao; novac nije uspijevao potrošiti i nije se previše uzbuđivao kada je inflacija počela jesti njegovu ušteđevinu niti je razumio da to može nekoga zabrinjavati.

Tihomira bi se redovito sjetio. Pomiren s time da ga nikada više neće vidjeti, zamišljao bi njegovo lice promatrajući putnike s djecom i pitajući se je li njegov sin viši ili manji, otvoreniji ili šutljiviji od malih ljudi koji bi prilikom pauze radoznalo zastajali pored velikog upravljača promatrajući Nikoline jake ruke.

Na žene je zbog zatvorenosti djelovao više odbojno nego privlačno, iako bi mnogim osamljenicama vjerojatno bio idealan partner jer je solidno zarađivao, malo pričao i nije bio nasilan, a to su ipak bile pozitivne osobine za muškarce njegove generacije.

Na svakoj liniji poznavao je lokale s konobaricama koje su svoje najbolje godine prespavale u brojnim krevetima, s upadljivim podočnjacima i dubokim glasovima, pa bi nekoliko puta mjesečno kod njih navraćao na sat vremena koji bi proveo u tijesnim sobicama iznad svakojakih birtija. Nije tražio puno, bio je zadovoljan malim dijelom ljubavi koji bi na taj način dobio, dok sa ženama nije puno razgovarao pa su ga one u međusobnim razgovorima definirale čudakom, gledajući da što prije obave svoj posao i naplate usluge. Plaćao je bez pogađanja pa su mu stoga brzo opraštale zbunjenost.

Gordana – zvali su je Goca – višestruka mješavina raznih balkanskih naroda, ljepša od većine žena njezine dobi i profesije, bila je prva plaćena ljubavnica koja je u Nikoli prepoznala 97

čovjeka i uspijevala s njim razmijeniti sitne riječi i neuobičajene nježnosti.

Upoznao ju je pete godine po dobivanju novog posla. Radila je u jednoj krčmi pored benzinske crpke u kanjonu Vrbasa, imala kratku i loše obojenu plavu kosu koja je odudarala od crnila njezinih dubokih očiju prekrivenih jeftinim trepavicama.

Mala rastom i nježna poput mladica stabala ispod kojih se nalazila gostionica, šutljivo je radila svoj posao odudarajući tihim nastupom od svojih bučnih kolegica.

Nije se oblačila upadljivo pa nitko na ulici ne bi pretpostavio kojim se poslom bavi; cijela bi se izgubila ispod široke odjeće.

Kada bi se, međutim, razodjenula pred Nikolom, divio bi joj se uživajući u skladu njezina tijela. Ponekad bi je samo promatrao čudeći se da je pred njim mala neupadljiva žena iz zadimljenog lokala, koja bi se po svlačenju pretvarala u drugu osobu. Znali su malo, skoro ništa, jedno o drugome, no za ljubav nikada i nigdje na svijetu nije bilo potrebno osobito poznavanje, pa bi se svakom susretu iskreno obradovali.

Kada bi Nikolu put naveo u pravcu Banje Luke, ostavio bi putnike na dugom ručku i čekanju janjetine pa produžio do Goce, a jednom ili dvaput mjesečno bi se dogodilo da u firmu vraća prazan autobus, te bi se tim danima posebno radovao. Gocine kolegice, kada je ona bila zauzeta s nekim drugim muškarcem, kratko bi pokucale na vrata sobice u potkrovlju, što je bio znak da požuri, a ona bi uskoro sišla do stola i sjela pored Nikole. Šutjeli bi zajedno radosno se gledajući i nakon nekoliko minuta nestali u sobici na čija vrata nitko nije kucao.

Goca je znala dobro slušati i nije postavljala puno pitanja. Jedino bi se raspričala kada bi počela čitati Nikolinu sudbinu iz šalice, iako on nije vjerovao u njezine priče niti bi ih razumio, ali je uživao slušati i gledati je. Sve izgovoreno brzo bi zaboravio, a njezine je dodire pohranjivao pod kožu i sjećao ih se danima u kojima je čekao ponovni susret sa ženom o kojoj skoro ništa nije znao.

98

Jednom prilikom je Goca neočekivano i nenajavljeno počela plakati, ne uspjevši dovršiti započeto gatanje. Nikola ju je prvi put vidio zabrinutu. “Što je, zašto plačeš? Jesam li nešto krivo napravio?”

“Nije ništa, nije ništa”, brisala je lice i nastojala se sabrati, stideći se suza u Nikolinoj prisutnosti. “Moram prestati s gatanjem jer ću i sama početi vjerovati u priče kojima te zabavljam.

Učinilo mi se da vidim nešto žalosno, da će ti umrijeti jedna draga osoba. Ali ne znam odakle mi takve misli dolaze u šalicu, ni sama ne vjerujem u ove gluposti, a sada plačem kao malo dijete. Oprosti, neću više”, bez odugovlačenja priznala je zašto plače.

Nikola se na spomen drage osobe sjetio Ruže i Radovana.

Tihomirovo ime je izbjegavao ne htijući njega nikako dovesti u vezu s Gocinim riječima i proricanjima, dok mu nijedna druga draga osoba nije padala na um.

“Prestani se baviti ovim poslom, spremi svoje stvari i pođi sa mnom u Split, bit će nam ljepše”, bez puno razmišljanja o tomu što govori počeo je Nikola. Ponekad je prilikom dugih vožnji pravio slične kombinacije zamišljajući Gocu samo svojom i zaboravljajući planove čim bi zakoračio u krčmu, no sada su mu riječi dolazile same od sebe.

Goca ga je uvrijeđeno pogledala, udaljila se i odjednom postala druga osoba, a on se u njezinim očima pretvorio u svakodnevnu mušteriju koja priča bezvezarije. “Što će reći tvoja žena kada banem na vrata? Hoće li me lijepo dočekati, kao nevjestu?” upitala ga je Nikoli nepoznatim, podrugljivim tonom.

“Kakva žena, nemam ja žene”, nastojao joj je panično objasniti da živi sam, no u tom trenutku pogledao je svoje dlanove i prepoznao vjenčani prsten pa je nastavio nerazumljivo mrmljati.

Goca se izgubila iz sobice, ostavila ga samog na krevetu, a kada je i Nikola – vidjevši da se ona više ne vraća – sišao u lokal, 99

ugledao ju je za jednim stolom kako miluje ruku nekog drugog putnika prije nego je bez ijedne riječi napustio krčmu.

Idućih nekoliko godina Nikola nije tražio drugo mjesto za zabavu ni drugu ženu. Provezao bi se pored ruševne kuće koja je nakon njegova zadnjeg odlaska djelovala drugačije i beznadnije.

Kasnije je dobio drugu, stalnu liniju pa su ga i drugačije misli počele zaokupljati.

Još jednom je ipak svratio u Gocinu krčmu, nenadano i neplanski. Morao je toga dana uskočiti kao zamjena za oboljelog kolegu. Rutinski je preuzeo autobus, zaboravio naliti gorivo i ostao bez njega nekoliko kilometara od dobro mu poznate lokacije, na cesti na kojoj, osim benzinske crpke pored trošne zgrade, nije bilo druge mogućnosti za napuniti rezervoar, s tridesetak putnika koji su počeli glasno negodovati i buniti se. Nije imao drugog izbora nego se uputiti autostopom do dobro poznate kuće.

Ulio je gorivo u pozajmljeni kanistar i kada se spremao krenuti na drugu stranu ceste i zaustaviti prvo vozilo, uputio se pravo u birtiju, bez mogućnosti da se odupre nagonu. Prepoznao je jednu ženu koja je radila s Gocom, a i ona je njega odmah primijetila, prišla mu i počela, što je glasnije mogla, vikati. Svi su je dobro razumjeli.

“Sada dolaziš, sada kada nje više nema! A tako te voljela. Ti si kriv što je oboljela, đubre jedno muško! I sada se usuđuješ doći ovdje kao da ništa nije bilo!” derala se kao da brani sve svoje od provalnika.

Vlasnik lokala im je prišao i zajedno s nekoliko drugih vozača izbacio Nikolu i kanistar s gorivom na ulicu.

Kada je stigao do autobusa, putnici su već bili nadglasali malog konduktera, a nakon što je jedna glasna žena, izgledom i ponašanjem slična Nikolinoj bivšoj punici, postala nemoćna, uhvatila se za čelo i počela hroptati, te unatoč tjelesnoj iznemoglosti kao podivljala vikala za pomoć zazivajući liječnika, poli100

ciju, sud i predsjednika države, Nikola je sasvim posustao, gutao psovke upućene njemu i proklinjao cijeli dan, i krčmu, i svoj posao.

Nije mogao shvatiti da je Goca umrla, da je on kriv za sve i da ništa više ne može popraviti, a kamoli otarasiti se putnika i autobusa, pa je, isto kao kada bi se nakon svađa s Marijom sklanjao u garažu pazeći da ga nitko ne čuje dok nekontrolirano viče, ispustio divljački krik iz sebe od kojeg su putnici trenutačno utihnuli. Bolesna žena se uplašila i smirila, a kondukter je zabrinuto sjeo za volan dok nekoliko jačih putnika nije dopuštalo Nikoli da se približi vozačkom sjedalu, na što se on bezvoljno izvalio u zadnjem redu puštajući da ga cijelog ispuni praznina.

Stigavši u firmu, nije se iznenadio direktorovu pozivu. Priča o praznom rezervoaru, o oboljeloj ženi i o njezinu urlikanju bila je toliko neuobičajena da njegov šef nije imao drugog izbora nego dati mu otkaz. Mirno je Nikola uzeo svoje stvari, opet je dobio otpremninu koja je umirivala direktorovu savjest i ne okrećući se napustio posao.

Nakon otprilike pola godine – većinu vremena provodio je u stančiću, ponekad čitajući novine i ne primjećujući opisane događaje, ponekad bezvoljno šećući ulicom u kojoj je poznavao svaku kuću, izlog željezarije i stolove u jedinoj gostionici – Nikola je počeo tražiti novi posao. Obilazio je prometna poduzeća, ali nitko ga nije trebao, te se počeo brinuti od čega će živjeti i podmirivati svoje nevelike, ali redovite troškove.

Unatoč godinama koje je proveo u Splitu, u cijelom gradu još nikoga, osim lica susjeda iz zgrade, nije poznavao. S bivšim kolegama na poslu tijekom godina nije izmijenio više od nekoliko suvislih rečenica, pa se nikomu nije ni mogao obratiti za pomoć.

Ograničio je ishranu najprije na dvije pa na jednu konzervu gulaša dnevno i maksimalno tri boce piva koje je kupovao u prodavaonici, jer u gostionicu nije više odlazio. Garderobu ni inače, a tada pogotovo, nije često obnavljao, struju je malo trošio 101

– samo je jedna žarulja svijetlila u malom, mračnom stanu – pa je izgurao mjesec dana dulje nego je pretpostavljao da će uspjeti.

Zadnjim preostalnim novcem kupio je kartu do Zagreba, ne znajući što će tamo raditi ni gdje će živjeti, te je već pomišljao da će završiti na kolodvoru mireći se sa sudbinom klošara. Pogledom je nakon izlaska iz vlaka već rezervirao klupu za sebe u toploj čekaonici, odmah pored spavaćeg mjesta jednog mladića koji je djelovao desetak godina starije negoli je stvarno bio, kada je začuo nečiji poznati glas i osjetio ruku na svom desnom ramenu.

“Nikola, pa to si ti! Zar si me zaboravio?” govorio je muškarac koji mu ni odijelom ni izgledom nije priličio ni kao prijatelj ni kao poznanik. “Ja sam... Željko! Kako nisam znao da si u Zagrebu? Ali meni se nigdje ne možeš sakriti, a ni ja tebi. Gdje radiš? Ja sam još uvijek u gradskoj upravi”, raspitivao se Željko i sam shvaćajući po Nikolinu izgledu da se ne bavi nekim dobro plaćenim poslom.

“Nigdje”, postidio se Nikola ne uspjevši prešutjeti svoju situaciju i pobjeći, što bi najradije učinio.

“Zašto ne govoriš, prijatelju?” nastavio je Željko nudeći mu u istom dahu novi posao s kojim, ako želi, odmah može početi.

U istražnom zatvoru tražili su čuvara koji bi pazio na uhićene kriminalce, brinuo se, pored stražarenja, o voznom parku i prema potrebi odvozio osuđenike na strožu ili drugačiju kaznu od one koja se izdržavala u Zagrebu. Nikola je prihvatio posao, a Željko mu je pri rastanku dao gradskim grbom ukrašenu posjetnicu.

Nikolina radost zbog novoga početka potrajala je neko vrijeme, ali se nakon nekoliko tjedana nenajavljeno stala povlačiti pred drugim mislima i strahovima. Vratili su mu se prilikom susreta sa Željkom u sjećanje govori iz dječje sobe o razlikama među ljudima, vjerama i narodima. Takve priče činile su mu se ranije naivnima i izmišljenima, vjerama se nije bavio niti je bi‑ 102

lo kakvu ispovijedao, iako je službeno bio kršten i pomazan, ali sada kada je počeo starjeti, tražio je razlog za neuspjehe koji su ga počeli zamarati i opterećivati.

Dobro je da me Željko nije zaboravio, da nije od mene pobjegao.

Možda njegove priče nisu izmišljene, možda je krv ipak jača od svega, a ja se prevario? Tko sam ja da izbrišem ono što u nama već postoji? ponavljao je u sebi skoro progovarajući, pa bi se sjetio Tihomira, njegove krvi, vjere i pripadnosti, koji kao da ga je pitao: Čija sam ja krv? Tvoja? Mamina? Ničija?

Skoro cijela država trubila je o razlikama među narodima.

Ovisno o mjestu izdavanja novina, navođeni su dokazi vlastitog stradanja, iskorištavanja od strane drugoga i nužnosti promjene neodrživog stanja, pa su ljudi poput Nikole gubili tlo pod nogama i razloge za vlastite poraze počeli tražiti u obrazloženjima pametnijih i školovanijih od sebe samih.

Sve je djelovalo logično – oca su mu ubili prije nego se rodio, vjerojatno je u kakvim aktima i on bio obilježen kao drugačiji, ime mu je bilo sumnjivo, i vlastito dijete su mu oteli da ne bi bilo kao on. Sjetio se svih članaka koje je po novinama nesvjesno čitao i shvatio da je Željko cijelo vrijeme govorio istinu i da su svjetovi balkanskih vjera i nacija međusobno nepomirljivi.

I Tihomir me prezire? Tako su ga odgojili, mora da su izmislili kakvu priču o meni, možda prometnu nesreću, a njegov djed matičar sigurno mu je i očevo ime promijenio kako bi dijete mislilo da je netko drugi, slične su kombinacije u roku od nekoliko sekunda postale stvarnost u koju je vjerovao više nego u činjenicu da polako stari i da je odavno odrastao.

Usnuo je teško prve noći u jednosobnom stanu koji mu je Željko našao, prisjećajući se Tihomirovih raširenih zjenica prilikom njegovih svađa s Marijom. Uzaludno se trudeći, zamišljao bi ga uvijek drugačije, nekada vedrog i veselog, potom tužnog, crnokosog i svijetlog, no uvijek kao malo dijete. Sjećao se njegovih prstiju, malih i tankih, osjećao njihovu toplinu na svom znojnom dlanu.

103

Nikolin duboki san potrajao je pola sata dok nije začuo korake koji su dolazili iz susjednog stana i počeo se znojiti bez mogućnosti da se probudi. U zvukovima je prepoznao Tihomirov hod, dječje noge koračale su po parketu i približavale se njegovoj sobi.

Sada će ih otvoriti, a on ne može ustati, ne može ni mrdnuti, proteže nekako lijevu ruku do prekidača ne znajući sanja li i nastoji svjetlom rastjerati strahove, ali ono se ne pali, vjerojatno je žarulja crkla. Pokušava upaliti noćnu lampu pored glave, no i ona je zakazala. Uto se kroz poluotvoreni prozor, na mjesečini, uvlači Marija, već čuje njezin bijesni glas, ukore, psovke, predbacivanja, čine mu se opravdanima, razumije da je uništio njezin život baš onako kako se ona dere, da joj nije pružio ono što joj nikada nije ni obećao, ali što je ona podrazumijevala kada se udala za njega. Znoji se, dršće u krevetu nemoćan da upali svjetlo i još nemoćniji da se trgne i otvori oči.

Ovo je kraj! Marija sigurno ima nož u ruci, ubit će ga a da se neće ni pokušati obraniti! Gotovo je, vrti mu se panično po glavi, već se skuplja unutra, izvana ne može jer je ukočen. Vrh mokrog pokrivača dodiruje ga po vratu, hladan od znoja, misli da ga je oštrica već počela bosti i tek onda otvara oči, vidi da je sasvim sam u sobi, da mjesečina obasjava cijelu prostoriju. I čuje susjeda koji se ustrčao po stanu i tuče svoju ženu ili ona njega. Žena se dere, predbacuje mužu nešto glasom koji je zamijenio s Marijinim, a sada ga više ne razumije, njihovo se dijete plaši i jauče, plače, isto kao što je Tihomir znao plakati. Umorno ustaje i pije čašu vode.

Smirio se tek nakon što je sunce doprlo i do njegove sobe.

Dobio je na poslu plavu uniformu, malo tamniju od milicijske, ali iz daljine sličnu; kasnije je zadužio i pištolj, a još za vrijeme obuke počeo je raditi u istražnom zatvoru gdje je otvarao i zatvarao vrata odvjetnicima, istražnim sucima i zatvorenicima.

Snovi o Tihomiru i Mariji s nožem u ruci u izmijenjenoj bi se varijanti ponekada vraćali, ali što je dulje radio, to su mu se oni 104

činili bezazlenijima, posebno kada bi po buđenju počeo promatrati uniformu obješenu na vratima, osjećajući se moćnijim i odraslijim; a ako mu to ne bi uspjelo, onda bi ih definirao kao znak izmorenosti i napetosti.

Jedini koji bi osjetili njegovu skoro neprimjetnu nervozu bili su sitni lopovi kojima nitko nije dolazio u posjet, a koje bi on u takvim trenucima grubo otpravljao u ćelije grdeći ih, psujući i prijeteći im sankcijama. Uniforma je u roku od nekoliko mjeseci od uplašenog muškarca polako napravila samosvjesnog zatvorskog čuvara i građanina koji je savjesno vršio svoju dužnost, a povjereni posao smatrao posebno odgovornim i važnim.

Pretjeranim ograničavanjem ionako škrte slobode pokazivao bi vlastitu snagu i moć državne vlasti prema uplašenim ljudima koji bi se često već na ulazu u istražni zatvor pokajali zbog svoje nepromišljenosti. Nikola je vjerovao da su zaslužili batine, prezirao ih je iz dna duše znajući da su sami krivi jer su dospjeli pod njegovu kontrolu. Tako su svi – i država, njezini službenici, njezini prijatelji i neprijatelji – ranije ili kasnije spoznavali da nema smisla bosti se s jačim.

Svojom snagom i odanošću tamnoplavoj uniformi posebno se isticala Dragica, muškarasta žena u tridesetim godinama koja je svoju dužnost obavljala u ženskom, polupraznom dijelu istražnog zatvora u kojem su i muškarci, ako je zbog pretrpanosti bilo nužno, ponekad spavali. Za nju su svi zatvorenici bili jednako krivi. Čim bi netko dospio s druge strane rešetki, u njezino carstvo, gubio je sve – i ime, i matični broj, i dostojanstvo; prestajao je biti čovjek u njezinim očima.

Nikola ju je privlačio jer nije puno pričao – bio je barem malo jači od nje, a šutnja ga je u Dragičinim očima činila još nadmoćnijim. Nastojala mu se približiti više negoli je on to očekivao, te se iznenadio kada se jednog dana nakon posla našao u njezinom stanu i krevetu. Njihova veza nije završila samo na jednoj noći, nastavila se i u satima bez alkohola i na raznim drugim mjestima – u Nikolinu stančiću, u zatvorskoj menzi ili 105

u prostorijama za saslušavanje, na stolici istražnih sudaca, većoj i mekšoj od drugih.

Osim lijepih sati provedenih udvoje, odnos se pokazao i praktičnim jer je Nikolin ugled u očima drugih kolega porastao – on je bio prvi od njih koji je povalio Dragicu, a i poslije njega to je rijetkima uspjelo. Svakom godinom otkačenom na kalendaru u prostoriji za boravak zatvorskih čuvara, razlika između Dragice i žena koje su u mladosti bile ljepše i atraktivnije od nje postajala je manja, sve dok ih u tajnim muškim mislima ona nije pretekla i ostavila iza sebe, kao olimpijska šampionka koja tek nakon pola staze pokaže svoje pravo lice, ranije skrivano iza nestrpljivih trkačica koje su se od samoga početka nastojale dopasti publici, da bi sagorjele prije nego bi same uspjele spoznati prolaznost vlastite ljepote i postale ruševne, ispunjene obvezama i brigama oko plaćanja stanarine, odgoja nemilosrdne djece i šamara pijanih muževa kada bi ovi počeli primjećivati njihovo starenje.

U Dragice je sve išlo drugim tijekom nego u većine žena. Udavala se nije niti je djecu rađala, upuštala se samo u kratke veze i rješavala se muškaraca koji bi je nastojali ukrotiti prije nego bi postala ovisna o njima, pa je i Nikolu prihvatila kao epizodu koja se nije odražavala na njezinu samouvjerenost.

Udala se ipak, dvije godine nakon prve noći s Nikolom, za jednog starijeg suca, udovca bez djece, koji je bio zahvalan da ga je zapala dobro očuvana ljepotica u čijim je strastima samo očima uživao, dok je Nikola i dalje, skrivenije nego ranije, vršio ono što bi u mlađim godinama bila obveza tog starčića. Kada se o njihovoj vezi počelo šaputati ne samo ispred ćelija nego i po sudskim kancelarijama – a i umirovljeni suci održavali su kontakte s bivšim kolegama – Dragica je bez progovorene riječi prekinula odnos s Nikolom, ponašajući se prema njemu kao da nikada nisu razmijenili više od dvije-tri rečenice. Željka bi Nikola redovito sretao u njegovu uredu ili u kafiću u kojem su se okupljali općinski i komitetski činovnici, a on 106

mu je jednom prilikom savjetovao da se kani Dragice, dok mu je inače samo poručivao da navrati, ne tražeći ništa od njega.

Radnim kolegama Željko je pokazivao svoju velikodušnost i brigu za prijatelja iz djetinjstva jer su svi, od portira do gradonačelnika, znali Nikolinu povijest i samilosno ga gledali kada bi navratio, no on to ne bi ni primjećivao vjerujući kako ga njegova uniforma čini nedodirljivim. U tajnim mislima sanjao je o novim zvjezdicama na ramenima, ali od njegova promaknuća nije bilo ništa jer se u njegovom dosjeu nenadano pojavio ranije nepoznati akt o nepouzdanosti i klošarskom životu prije dobivanja posla u zatvoru.

O aktu o Nikolinoj prošlosti nitko nikada nije postavljao detaljnija pitanja, pa je on nakon jednog čitanja pohranjen između drugih stranica o nekim drugim ljudima, sa svijetu nepoznatim komentarima, statistikama i detaljima na koje i čuvari arhiva, pa tako i ljubomorni umirovljeni suci, brzo zaborave. Ostao je Nikolin akt kao kakav privjesak koji nakon jednog ljeta izblijedi i baca se u prvu slobodnu ladicu zajedno s nedogorjelim svijećama, slikama tetaka i kumova, šahovskom pločom s nepotpunim kompletom figura i nepotrganim platnim listama kao dokazom nečega prošloga.

Tamo je o Nikoli u kratkim crtama zapisano da je od vozača autobusa postao klošar pa čuvar u istražnom zatvoru. I njegova uniforma ostala je negdje sačuvana, ali tko bi mogao znati što je ona poslije njega proživjela, koliko zvjezdica ju je krasilo i na čijim je rukama i nogama, mrtvima ili živima, završila.

107

DEVETO POGLAVLJE

Ljudi ponekad, posebno ako nešto u njihovom životu krene u neizvjesnom smjeru, sigurnost traže i pronalaze u grupama sebi naoko sličnih čiju logiku ne shvaćaju, jer nje obično i nema, ali ih baš zbog te svoje nerazumljivosti privlače – u njih se može skoro sve strpati, posebno nezadovoljstvo. Od takvih ljudi u ratovima postaju odani vojnici koji ne postavljaju suvišna pitanja jer znaju da sami nisu u stanju ništa napraviti i zahvalni su drugima da za njih misle.

U proljeće 1980. godine nastupila je neka vrsta bezglave panike – nakon smrti doživotnog predsjednika države, zakletve u nastavak njegovih službeno proklamiranih ideala u velikim su se grupama svečano polagale, cijela država se nakratko skamenila i zagrlila pjevajući pjesme i lijući suze, a zatvor u kojemu je Nikola radio napunio se kao nikada ranije.

Nakon što je sveopća žalost prošla, polako, ali nezaustavljivo, skrivano i polujavno, u manjim grupicama i daleko od radoznalih očiju i ušiju iživljavalo se nacionalno svrstavanje i učvršćivanje redova; deklariranje i diskutiranje o vlastitoj ugroženosti zauzimalo je sve više mjesta u glavama i brižno zaključanim srcima običnih smrtnika.

Glasovi su još uvijek, mehanički i iz navike, pjevali o zajedništvu, no u poneku pjesmicu bi se ubacio pokoji stih koji ranije nitko ne bi pomislio ni izustiti. Posebno glasne pjevače bi zatvorili, a one lukavije i opreznije ostavljali bi na miru. Oni su pjevali tiho, ali uporno.

Nikola je, zahvaljujući poznanstvima preko Željka, upao u malu, militantno organiziranu skupinu istopjevajućih. Većina njih nosila je nekakve uniforme, netko i čin – vojni, policijski ili stražarski – a sve ih je spajao osjećaj zajedništva iste vjere i istog 108

naroda. Sastajali su se redovito, kako je tko imao vremena, u jednom restoranu nedaleko od suda na kojemu je Nikola radio. Željko bi osobno rijetko dolazio, ali se i bez njegove prisutnosti često spominjalo njegovo ime, a to je značilo zbijanje redova jer je puno tih državnih službenika, radnika, konobara, školaraca i nastavnika dobro znalo tko im je pomogao naći posao, tko ih je upisao na željeni fakultet i bio im kum na vjenčanju. Željko je svima bio pojam uspješnog zemljaka, čovjeka koji je znao što radi i na kojega se moglo osloniti.

A on je, unatoč vlastitom uspjehu, neprestano govorio o nepravdi.

“Da je više takvih kao Željko”, znalo bi se čuti od onih koji su inače rijetko govorili prije nego bi nadodali: “Bolje bi nam bilo!”

A kada bi došao na skupove, rijetko bi govorio, no bez obzira na to što bi rekao, svi su kimali glavama potvrđujući i slažući se s njim. Mali ljudi počeli su se, iz njima nepoznatih razloga, brinuti o dalekim stvarima, dok bi se o svakodnevnom poslu malo raspravljalo.

Ne mogu me tako malo platiti da ne bih mogao još manje raditi, glasila je standardna izreka u redovima za benzin, deterdžent, ulje i ostalo čega je počelo redovito nedostajati. Krivci za nestašicu, inflaciju, slabe rezultate nogometne reprezentacije i čangrizavost žena unaprijed su se znali – u pravilu su to bili oni drugi, oni koji su tajno kovali zavjere i profitirali na tuđi račun.

Povijest je počela ispunjavati stranice tek osnovanih novina, neznanje je nestajalo preko noći u teorijama o providnosti davnih kraljeva, heroji i njihovi spomenici nicali su na svakom koraku, a imena mjesta postupno su se mijenjala. Novine koje su pisale o nepolitičnoj svakodnevici nisu se prodavale jer nikoga nije zanimalo što se nevažno u njihovom gradu događa, dok su svi kao izludjeli tražili nekakve više razloge za svoje neuspjehe.

Okupljanja naroda postala su svakodnevna, govornici su za glasne nastupe trebali samo pronaći neku temu kako bi iskazali 109

svoje zgražanje nad drugima, a narod je aplaudirao putujući s jednoga mjesta na drugo i izvozeći svoj gnjev u mirnije krajeve. Mobilizacija je uhvatila maha i nitko je više nije mogao zaustaviti.

Ljudi koji bi posumnjali u smislenost histerije gubili su poslove ili su se iseljavali u daleke krajeve, nadajući se da patetične riječi izgovorene u domovini neće stići do novih podneblja. Varali su se, međutim, jer na udaljenosti ostaje samo muk, nejasan i još stravičniji nego na licu mjesta, jer se svi glasovi, pa i oni razumni, pomiješaju s divljom dernjavom te se sve učini još beznadnijim.

Nikola je na sastancima s istomišljenicima, zemljacima iste vjere, komentirao neobična događanja u gostionici u kojoj bi se okupili poput djece kada pronađu nekakvu novu, opasnu igru i pod svaku cijenu nastoje biti hrabri i odlučni. Nalazili su se u neprijateljskoj sredini pa bi previše glasno izvikavanje vlastite ugroženosti moglo izazvati neugodnosti, no uniforma je ipak pružala određenu zaštitu i masku te se većina njih javno pozivala na očuvanje zajedništva.

Unatoč moći uniforme, nekoliko godina nakon smrti predsjednika od njegove ideje zajedničke države nije ostalo skoro ništa – pucala je po svim šavovima kao brzo pokrpana haljina, a šavova na njoj bilo je nebrojeno: u svakom gradu, u svakoj zgradi, ponekad i u obiteljima. Nije imalo smisla poderanu haljinu još jednom krpati, jer svakome tko bi u nju pogledao postalo bi jasno da nema više nijednog dijela na kojemu bi se kakva zakrpa, pa bila ona i nova, mogla prišiti i ostati tamo.

Možda bi kakav umješan krojač uspio nešto i napraviti, ali njega nije bilo na pomolu, a novi krojači su na brzinu, preko noći, izučili zanat nevješto rukujući iglama; ni konca kroz ušicu ne bi uspjeli sami provući pa su se, gonjeni instinktom samouništenja, počeli diviti raspadanju nekad naoko primamljive, šarene, rijetke i skupocjene tkanine.

Od odanih partijskih vojnika nastajali su propovjednici, crkve su se punile znojem i smradom, u njihovim prvim redovima nije 110

više bilo mjesta za bake koje su godinama osamljene molile svoje krunice, pa su se one, popustljive po naravi, prebacile u zakutke, ustuknuvši pred masama.

Ranije zabranjivane knjige prodavale su se bolje od kruha, zaboravljeni protivnici režima dizali su se iz grobova, ćumeza i zaborava da u roku od nekoliko sati napišu vlastite memoare i vizije; sve skupa zasolili bi nacionalnim predznakom i dobivali počasna mjesta u svakojakim zdanjima i planovima, da bi opet nestajali kada bi se otkrilo da su, pored uzništva i paćenja, radili i kao agenti bivše vlasti koja je nestajala.

Sve je čekalo da konačno pukne, i država i njezin oklop, no ona se panično otimala otežući vlastito umiranje kojem su se mnogi nadali kao smrti bogate tetke, priželjkujući njezin kraj i nasljedstvo. A o nasljedstvima se obično pričaju bajke, siromašni nećaci uvećavaju milijune i izmišljaju dokaze njihova postojanja u koje na kraju i sami povjeruju.

Obično prilikom diobe tuđe imovine izbiju svađe među rodbinom – svi bi htjeli što veći komad kolača za svoju djecu i sebe, svima se tuđi udio učini golemim i svakome postane žao dijeliti vlastiti s nekime, pa cijeli kolač još prije rezanja završi na podu, izgažen nogama i vojničkim čizmama, tako da ga nitko ne može pojesti i spoznati njegovu stvarnu veličinu.

U krajevima poput Nikolina zavičaja ljudi su skloni vjerovati u nedokazane priče. Ako je nešto logično i razumljivo, onda to postaje beznačajno i nezanimljivo, pa se na osnovi bilo kakve malenkosti pojavljuju sumnje, nađe se dovoljno znanstvenika koji najprije pobijaju smisao, pa onda i postojanje takvih banalnih stvari pozivajući se na mitove, providnost, sudbinu i Božju volju.

Na takvo klupko dade se svašta namotati, pa i cijela jedna država, poput one nesretne koja je mnogim narodima služila kao dokaz vlastite neravnopravnosti i kao potvrda da su baš oni nešto posebno. U veliku vreću, a posebno onu bez dna, stane puno krumpira, na prvi pogled raznih, na drugi istih, na treći pogled 111

opet drugačijih, pa u toj svojoj različitosti opet počinju sličiti jedan drugome kao krumpir krumpiru.

Govornici kojih nikada ne manjka i koji, spoznavši da ih nitko ne razumije, a svi im vjeruju, postaju sve glasniji i uvjereniji u vlastitu pamet, saberu nešto godina iz povijesti, nekoliko citata iz Biblije, pomiješaju ih s novinskim člancima iz crne kronike, dodaju pokojeg masona iz nepoznate lože iz neke neprijateljski raspoložene zemlje i eto obrazloženja za vlastitu sudbinu. Svakoj babi postane jasno o čemu se radi, svaka od njih stane na barikade i viče odlučno ne! prije nego što skupi jaja iz kokošinjca.

Najglasniji su pak obraćeni govornici, oni koji su godinama radili s policijom, prijavljivali vlastitog oca zbog zabranjenih misli i na kraju otkrili veličinu svoje žrtve pa istu, kao nevini jaganjci, tek neznatno uljepšanu, vješaju na središnjim trgovima istinskih sela i svakojakih selendri. Njih nitko ne može ušutkati kada se razjare i zaprijete voljom naroda svakome tko i u najmanjem detalju otkrije bilo kakvu dvojbu u njihovu pravednost.

Oni su budući mučenici, njima se dižu spomenici u svakoj generaciji nakon što se sruše oni već zahrđali, po njima se nadijevaju imena ulicama, cestama i novoizniklim planinskim vrhovima.

U velikim godinama ljudi nemaju vremena za male stvari.

Djeca se raduju jer bez položenog ispita dobivaju svjedodžbe, posebno ako njihov otac ima kakvu trgovinu u kojoj nastavno tijelo kupuje potrepštine ili za vrijeme neodržavane nastave raspravlja o dizajnu nove zastave, tražeći argumente za postavljanje straža na svakom važnom križanju, da kakav špijun ne bi podmetnuo eksploziv, otrovao životinje ili oteo djecu. Sve, ama baš sve ponese vihor velikog vremena, svatko dobiva ulogu koju smatra najvažnijom u cijelom svom životu i baš zato što je ta uloga najvažnija, savjesno je ispunjava. Velike godine ne trpe male ljude.

Pred Nikolom i njegovim suvremenicima, istima i drugačijima, stajale su velike godine pa je i njima valjalo porasti. Trebalo je samo pronaći čovjeka koji će im pokazati pravi put.

112

Jedan od takvih svakako je bio Željko. Kada je u Zagrebu po­ stalo gusto, kada više ni uniforma nije pružala dovoljno sigurnosti, jer i na drugoj strani nije nedostajalo govornika i povjesničara, Željko je priopćio okupljenima u gostionici da napušta grad i vraća se u Malo Mjesto jer je zamoljen da dođe i pomogne u organizaciji obrane.

“Došlo je vrijeme da se vratimo odakle smo ponikli. Treba se boriti za slobodu. Poput našeg Vlade!”

U Željkovoj pratnji u to je vrijeme uvijek bio Vlado, nekadašnji poznati nogometaš koji je dobrih deset godina živio od stare slave, propalog kafića i sponzora poput Željka. Bio je, desetak godina ranije, jedan od najnadarenijih nogometaša u cijeloj državi, a odigrao je samo nekoliko utakmica, i to prijateljskih, u prvoj postavi reprezentacije. Željko je Vladu, iz samo njemu poznatih razloga, vodio sa sobom kao maskotu, oblačio ga, plaćao mu račune, iznajmio mu stan na ime gradske uprave i tapšao ga po ramenu kao mlađeg brata. Nije ga uspio zaposliti, možda nije ni pokušavao znajući da Vlado svuda i uvijek kasni te da su mu piće i društvo ubili vitalnost. Njegovo je ime, međutim, još uvijek zračilo ugledom i slavom pa puno drugih riječi nije bilo potrebno izgovarati.

Nenadano je opet postao popularan, a priča o njegovoj nacionalnoj ispravnosti postala je još poznatija od njegovih ubojitih centaršuteva. Željko je govorio za Vladu, a veliko ime njegova prijatelja davalo je težinu odlučnim govorima.

Na riječi o povratku u Malo Mjesto tek nekoliko ljudi okrenulo je glave u stranu, nakon odlaska na zahod oni su se izgubili u nepoznatom pravcu, dok je većina počela aplaudirati kao poslije kakvog odlučnog zgoditka. Željko i Vlado krenuli su spremiti se za put, dok su ostali proveli večer u gostionici podržavajući jedan drugoga u odluci da se vrate kući i otklanjajući svaku izniklu sumnju ili neizgovorena pitanja o poslu i obitelji argumentima općeg i uzvišenijeg.

113

“Ovako stvarno više ne može. Kakav je ovo život? Nije čovjek stvoren da robuje, a ako robuje, onda i nije čovjek. Ne radi se o nama, radi se o našoj djeci i o domovini. Ako sada popustimo, onda nas više neće biti, opet će nas klati i ubijati”, glasno su se ponavljali citati iz novina.

U sljedećih nekoliko tjedana većina naroda kojem je Nikola pripadao napustila je Zagreb; ostali su samo rijetki koji su se dvoumili između obitelji i izdaje na jednoj te povratka u trošne roditeljske kuće, bez ijedne žive duše u njima, na drugoj strani.

Nikola se zaputio autobusom u pravcu Malog Mjesta, ne znajući što ga tamo očekuje, ali prepun uvjerenja da ne može drugačije postupiti.

Na barikadama prije ulaska u gradić propušteni su bez duljeg zadržavanja. Naoružani i maskirani mladići na brzinu su provjerili dokumente putnika i vidjevši da nema ni sumnjivih imena ni mjesta rođenja, pri iskakanju na zadnja vrata autobusa dovikivali glasno, da ih čuju i vozač i putnici, a i drugi stražari na sto metara udaljenosti koji su isto tako bili odgovorni za sigurnost zavičaja, naroda i budućnosti: “Naši su, mogu proći!”

114

DESETO POGLAVLJE

Iz Malog Mjesta odselili su se ljudi koji su imali kamo otići.

Nakon Radovanova umirovljenja on i Ruža kupili su stan u Splitu pa su, bez velikog opraštanja od podivljalog gradića, dvije godine prije izbijanja otvorenog rata i postavljanja prvih barikada spremili nekoliko kofera i zaogrnuti nemirom ostvarenja vlastitih snova krenuli započeti novu mladost u novom mjestu.

Nikola je imao ključ njihova stana u Malom Mjestu, nosio ga je na privjesku zajedno sa svim drugim ključevima koje je ikada posjedovao, pa je uselio u prostorije zadnji put prozračene prije više od dvije godine i od tada neotvarane, s namještajem na kojem se nakupio debeli sloj prašine oživljene insektima. Ljudski miris više se nije osjećao, a i stanari s gornjeg kata odselili su iz mjesta ispunjenog ponosom na neimaštinu i zaostalost.

Nemir i strah, uzbuđenje i radost, neizvjesnost i odlučnost, muško i žensko, neznanje i samouvjerenost, sve se miješalo i koračalo jedno s drugim, smotrilo se očekujući nekoga, vjerujući da će taj netko uskoro doći i kazati im što se događa i što trebaju činiti. Zastave, uniforme, puške, pjesme, mitovi i laži – s mirisom mase tijela, janjetine s ražnja, bijelog kruha i češnjaka, s derućim i šutećim glasovima, s pitanjima na koja nije bilo odgovora ili ih je bilo tisuće različitih i istovjetnih – sve to svakih nekoliko desetljeća natjera ljude da u ime bolje budućnosti stvaraju povijest preskačući sadašnjost, ne osvrćući se i ne štedeći ni sebe, a kamoli druge.

Kuriri su trčali iz svih pravaca na sve strane, uvjereni da mijenjaju tijek vremena, noseći važne poruke ranije nevažnih zapovjednika s jednog na drugi kraj grada ili ulice, smiješeći se svakomu tko bi im pogledom otkrivao zavist na dodijeljenoj maloj ulozi u velikom vremenu, milujući kuverte s tajnim i ne115

razumljivim porukama kao najljepšu zaručnicu i popravljajući pritom sivu odoru, žureći se da na vrijeme prenesu riječi koje su značile sve ili ništa, opstanak ili smrt, otpor i rat.

Nikola se spojio s jedinstvenom masom mesa i krvi, prepuštajući se da ga noge nose od jednog do drugog stola, razmjenjujući komentare s nepoznatim prijateljima, uvjeravajući i njih i sebe da povratka nema i da se mora nastaviti s blokadama, ići do kraja, do odcjepljenja. Za cijenu nitko nije pitao, svi su se velikodušno razbacivali beskonačnom ljubavi prema istini i snagom armije koja je otvoreno stala na njihovu stranu, uključujući i glavatog poručnika iz Nikoline čete.

Skoro svakoga dana, ne samo ponedjeljkom, okupljanje naroda započelo bi prijepodne i završavalo kasno u noć, kada bi većina boraca izgubila glas, zadnju kap pameti ili svijesti pa otišla kućama prileći i sabrati se, da se pripreme za novi dan i novi miting.

Novoproglašeni komandanti držali su kratke govore i nestajali na sastancima s izučenim oficirima da prime sljedeće naredbe; bivši podoficiri okupljali su bivše vojnike i podsjećali ih na već zaboravljeno rukovanje kalašnjikovima, topovima i minobacačima, tako da je s vremenom većina muškoga svijeta bila slabo uniformirana i dobro naoružana.

Vijesti, stare i nove, ispravne i izmišljene, okićene vlastitom nepokolebljivošću pred nadolazećom opasnošću od drskoga neprijatelja, stizale su u grad i prolazile kroz njega; glasna dernjava iz svih raspoloživih pojačala redovito je prekidana da bi ustupila eter nikada izabranim vođama zamišljenima nad sudbinom grada i kraja.

Od početka pobune u gradić su navraćali svakojaki oficiri bivše narodne armije, a poslije njih odbjegli kriminalci, heroji francuskih i arapskih ratova okićeni lažnim imenima, opjevani i maskirani, obrijane glave i strogih pogleda, čime je ljepota mišićavih tijela još više dolazila do izražaja kada bi, kao u cirkus116

koj predstavi, počeli vrtjeti puškama i stupati između mase koja ih je propuštala diveći se nadolazećim pobjedama.

Ljudi koji su vladali cijelom abecedom ili barem njezinim dobrim dijelom, funkcionari bivše vlasti, besposleni zubotehničari i zubari koji bi u drugim prilikama imali pune ruke posla, automehaničari, samouki guslari, poneki ubojica i sudac, visokoobrazovani i stalno podcjenjivani čuvari zatvora, nasilnici nad vlastitom djecom i punicama, svi su dobili neku ulogu u kojoj su mogli pokazati svoju vještinu i teško stečeno znanje opravdati dodijeljenom odgovornošću.

Nikolu je zapalo da upravlja pokvarenim autobusom.

Zapovjedništvo nad vojskom u Malom Mjestu vodio je Petar, Nikolin nećak. Preko noći dobio je nadimak Aždaja i oficirsku uniformu na širokim desetarskim ramenima, te je skupa s Nikolinim bivšim zapovjednikom, glavatim poručnikom i aktualnim pukovnikom odgovornim za cijelu regiju, raspoređivao ljude po listama, popravljao datume rođenja, križao umrle i nepostojeće, nadodavao rijetke studente pristigle da brane rodnu grudu, proglašavao izdajicama one koji se nisu htjeli vratiti iz Beograda, tražio mjesto za gradske ljepotice i radio mnoge druge stvari koje su se pozitivno odražavale na njegov novčanik.

Nikola nije naveliko čistio stan, pomeo je najveće dijelove i isušene trbuhe godinu dana ranije u paučini uginulih buba, preko kreveta prebacio jedinu preostalu plahtu, provjetrio ustajali zrak i udomaćio se onoliko koliko mu je bilo potrebno, jer osim što je spavao, tamo nije ni boravio.

Imao je sreće sa sestrinim i zetovim stanom jer da je samo tjedan dana kasnije došao u Malo Mjesto, ne bi ga zatekao praznog.

U zgradu su, naime, uselile izbjeglice iz jednog sela u susjednoj općini, uplašene najavljenim dolaskom neprijatelja, pa su ljudi glavom bez obzira na rasklimanoj traktorskoj prikolici dovezli cijelo svoje imanje na sigurno, među svoje, a netko od rođaka im je pokazao zgradu u kojoj mogu stanovati i iznenadio se kada je saznao da je jedan stan već zauzet.

117

Nikola je sam ponudio da najmanja obitelj – jedna postarija žena i njezin muž, umorni heroj iz prošlog rata okićen ordenima i krezubim osmijehom, zajedno s neudanom kćeri u tridesetim godinama koja je imala nesreću da se rodi s jednom kraćom nogom pa je, unatoč pravilnim crtama lica, velikim crnim očima i nježnoj ženstvenoj pojavi, nitko nije smatrao lijepom – useli kod njega.

Već uvečer se odluka da primi sustanare pokazala praktičnom – žene su šutjele, brisale, sklanjale i uređivale svoj novi dom koji je istoga dana zablistao starim sjajem. Iz zahvalnosti zbog krova nad glavom Nikolu su prihvatili kao svoga, pa su za njega kuhale, prale i pospremale, da im slučajno ne bi nešto prigovorio.

Osobito korisnom pokazala se Milica – tako se zvala blaga nedodirnuta djevojka – jer se, za razliku od svojih roditelja, nije jadala, a u Nikoli je prepoznala svoju zadnju priliku te mu je u skoro svakom pogledu ugađala čekajući da joj priđe i uzme ono što joj je Bog podario u izobilju, a ona, zahvaljujući hromavom hodu, do tada brižno čuvala i već neumitno gubila nadu da će uspjeti podijeliti svoje darove s nekim drugim osim sa samom sobom.

Iako nije imala iskustva s muškarcima, shvatila je što većina očekuje od žene pa je čekala, ne žureći u pokazivanju raskoši, da bi na kraju i dočekala svojih pet minuta. Možda je bila i samo jedna minuta, ali ona joj se, unatoč nanesenoj boli, učinila kao najslađa vječnost.

Nikola je došao kasno kući, Miličini roditelji već su spavali ili se tiho svađali i gunđali u Ružinoj sobi, a Milica se raskomotila i nije nimalo ustuknula kad mu je otvorila vrata. Nikola se zabuljio u njezinu lijevu, kao mlijeko bijelu dojku koja je skoro cijela ispala iz kućnog ogrtača i neodoljivo mirisala, te su završili na podu, bez potrebe da se prebace na kauč, jer su dugo skrivane strasti brzo i nezaustavljivo izletjele iz njih.

118

Tako su Milica i Nikola postali par i ostali u Ružinom i Radovanovom stanu. Njezini su se roditelji na početku pravili kao da ništa ne primjećuju, ali se više nisu često svađali jer njihova glavna briga od tada nije postojala. Kćer su uspjeli zbrinuti i počeli su se miriti s vlastitim starenjem i skorim odlaskom na drugi svijet, a Nikola je ponovo počeo olakšano disati. Miličinu manu nije skoro ni primjećivao, a ako bi mu i zapala za oči, slatko bi se nasmiješio i zagrlio je ne mogavši je zamisliti drugačijom, govoreći sebi u mislima da onda vjerojatno ne bi ni bila njegova nego žena nekog općinskog uglednika, liječnika ili advokata koji je hromavu, iz reprezentativnih razloga, nisu ranije primijetili.

Na vjenčanje nisu dugo čekali, ne bi vjerojatno ni u drugo vrijeme, jer je Miličina majka nezaustavljivo planirala i organizirala i matičara, i svećenika, i svatove, a u predratno doba, kada ljudi puno brže nego inače odlučuju o raznim stvarima, pa tako i o sklapanju braka, o čekanju nije bilo govora. Čak je uspjela nabaviti i presudu iz Zagreba o razvodu prvog Nikolina braka – Nikola je onu koju je dobio u vojsci zaboravio ponijeti u Malo Mjesto – s pečatom o pravomoćnosti i potvrdu o slobodnom bračnom stanju, potpisanu od kolege Nikolina bivšeg punca koji ga je bio vjenčao s Marijom.

Unatoč ratu, neprijateljstvu i barikadama na cestama uvijek bi se, naime, našao poneki švercer čiji posao je, ako ne cvjetao, onda barem dobro išao. Prije vjenčanja s Milicom Nikola je skinuo svoj stari vjenčani prsten i zavitlao ga preko potoka, ne pazeći gdje je završio – možda u vodi, možda na drugoj obali.

“Kad vas je Bog spojio, neka vas zajedno, pred Bogom i na oči svijetu, pa da i mi doživimo svoju unučad”, čestitala je Nikoli nova punica, milija od prve, uvečer prije dolaska gostiju.

Svatova je bilo mnogo – Nikola skoro nikoga od uzvanika nije poznavao, no nije mu smetalo da nazdravlja s gradonačelnikovom suprugom, sa sinom jedinog kockara u gradu koji je večerima odlazio na drugu stranu, u neprijateljsku općinu, i tamo s još nekoliko jarana provodio noći u podrumskoj sobici ofucanog 119

hotelčića s kojega dvije zvjezdice nikad nisu skinute jer nitko iz ministarstva turizma nije vjerojatno ni znao za njih, s Miličinom rodbinom, kumovima, novopečenim susjedima i seljacima iz nesigurnih krajeva koji su se sklonili u Malo Mjesto.

Najmanje je bilo trijeznih i razumljivih, ali zahvaljujući glasnoj harmonici i šareno načičkanoj pjevačici koja je glasno cijukala popraćena punčevim povicima – Ja plaćam, samo donosite!

– nitko nije ni pomišljao na odlazak kućama.

Prvu bračnu noć Nikola je dočekao na ulici jer je ranom zorom netko proglasio da dolaze neprijatelji, naređujući da se svi skupe na glavnom trgu, na kojem je ranije, u mirnija vremena, bila tržnica, i da čekaju daljnje zapovijedi. Jedino je gostioničar ostao sabran, ne zaboravljajući nijednu razbijenu ni ispražnjenu čašicu, pa je Nikolin punac velikim smotuljkom izlizanih novčanica – Odakle ih je samo izvukao? čudio se kockarev sin – podmirio račune.

“Nek se moja Milica udala, sad mogu otići na drugi svijet”, veselo je, sebi u bradu, ponavljao sretni starac i jedini se zaputio u krevet.

Ništa on, međutim, nije propustio, uzbuna se pokazala lažnom pa su i Nikola i Milica jutrom, zajedno sa suncem, upali u stan i ne budeći nikoga nestali ispod Ružina i Radovanova pokrivača. Prva bračna noć postala je prvo bračno jutro u kojem su, zagrljeni i nemoćni da mrdnu bilo čime, zaspali i utonuli u zaborav.

Tako je Nikola u nemirno vrijeme po drugi i posljednji put uplovio u bračne vode. Nije se pokajao ni kada se probudio ni kasnije, jer brak s Milicom bio je ispunjen mirom. Ona je šutjela, on je također malo pričao pa se nisu mogli ni sukobiti zbog različitog mišljenja, a kamoli posvađati se, predbacivati nešto jedan drugome ili napraviti scenu zbog nekakvih sumnji.

Potrajali bi njihova bračna sreća i zadovoljstvo tko zna dokle, možda i dulje od groba u nekoj priči o sretnim ljudima, da ni120

je bilo previše nesretnih i nezadovoljnih oko njih. Ako je netko nesretan, on teško podnosi tuđu sreću – netko se grize i zavidi, a netko se ne zadovoljava vlastitim uništavanjem pa pokušava razoriti ono što sam ne posjeduje. U ratno doba većina nema ništa osim nagona za opstankom pa zavidnika nije nedostajalo ni Nikoli ni Milici, posebno nakon što se pročulo da će dobiti dijete, a pročulo se puno ranije negoli je bilo vidljivo, jer Miličin otac nije ni nastojao prikriti svoju sreću nastalu pod stare dane i u nesretno vrijeme.

Već je i ime bio nadjenuo nerođenom djetetu, svoje vlastito, a ako novorođenče ipak bude žensko, trebalo bi dodati samo jedno a pa bi od Jovana postala – Jovana.

Petar, Nikolin nećak i Mudrijašev sin, bio je jedan od nekolicine uglednih, odlučnih građana, zapovjednik koji je organizirao obranu i uživio se u ulogu stratega, državnika i vojskovođe, stalno sastančio i još češće davao intervjue za lokalne novine, nadlokalni radio, pa i za televiziju koja je izvještavala s terena nudeći rodoljubne pjesme popraćene vijorenjem zastava i uvijek pronalazeći nekakve leševe, izbjeglice, otpuštene radnike i gladne majke.

Na početku se u prisutnosti medija Petar nije usuđivao progovoriti više od dvije-tri rečenice, pa su u redakcijama vijesti imali dosta posla režući isječke u kojima je mucao ili gledao u zvijezde. No, sve se dalo naučiti pa je tako i Petar od intervjua do intervjua postajao sve sigurniji. I novinare je već znao poimence, a pitanja su uvijek bila ista, pa su i njegovi odgovori u pravilu počinjali konstatacijom: “Situacija na terenu se pogoršala zadnjih dana, neprijatelj šalje pojačanje...”

Ali takva ponavljanja nisu nikome smetala jer nitko nije ni mogao provjeriti govori li istinu ili ne, a malo ih je i slušalo izgovoreno jer je većina unaprijed znala da je ugrožena i da se mora braniti.

121

Petar je brzo postao uzor drugima, svi su ga prepoznavali, plaćali mu piće unaprijed jer bi često morao hitno na neki sastanak, telefon u gostionici neprestano je zvonio i uvijek ga je netko trebao, a on je ponavljao u slušalicu: “Da, da, da... Dolazim odmah... Pričekajte, nemojte žuriti, može biti kobno...”

Potom bi se izgubio, da bi se još ozbiljnijeg lica nakon sat-dva vraćao u kavanu i pio plaćeno pivo koje mu nije prijalo, ali neprijateljskog, boljeg od onog rodoljubnog, više nije bilo.

Gostioničar je, vidjevši da Petru vodenasto i slatkasto piće ne prija, s neprijateljskih boca skidao etikete, a ako bi zaboravio namočiti papir pa bi na krivoj boci ostajali tragovi njezina podrijetla, onda bi Petrovu rundu u kuhinji prelijevao u veliku kriglu s pravom, domaćom oznakom.

Uvečer je Petar, okićen nadimkom Aždaja, redovito odlazio na brežuljak ponad grada, do tvrđave na kojoj je njegova majka Ruža prije mnogo godina sanjala svoje tajne, a koja je i njega iz nekog nepoznatog razloga privlačila.

Malo tko se tih predratnih večeri usuđivao prošetati između žbunja, neprijatelj sigurno nije spavao, a noću se hrabrost skupljana tijekom dana skrivala ispod pokrivača ili se gojila po kafićima. Petar je bio jedini muškarac u Malom Mjestu koji nije uspijevao odoljeti nepoznatom nagonu da se uspne do porušenih zidina i provjeri vijori li se zastava novoproglašene republike.

Osim toga, svježi zrak mu je bistrio misli i otklanjao brige, a pojačavao snove o vlastitom uspjehu i karijeri u glavnom gradu – ako tako nastavi i nakon pobjede, koja nije dolazila u pitanje, možda postane i kakav ministar, možda čak i predsjednik. Velike misli kotrljale su se jedna za drugom, kao kamenje koje bi ispod njegovih nogu kliznulo prema gradiću.

Zaokupljen planovima koji su već bili nadohvat njegove stvarnosti, uplašio se čuvši kotrljanje kamenja pedesetak metara dalje od njega. Prvi put je pomislio da nije sam na brežuljku. Od122

jednom je od Aždaje opet postao Petar, predsjednička svita je nekamo nestala, a na njezino mjesto stupio je strah.

Sigurno su diverzanti, panično je prohujalo njegovom glavom, dok noge nije uspijevao pomaknuti ni za korak.

Da se barem mogao sakriti iza žbuna, sve bi drugačije završilo, ali nije bio u stanju pomaknuti se jer i u junacima ponekad proradi nagon za životom, a u tom je trenutku Petar bio siguran da je njegov život neslavno završio i da od njega ništa neće ostati – da je sve gotovo.

Sledio se, svi organi osim ušiju su mu zakazali, oči se nije usuđivao otvoriti, disao je nesvjesno, a kožu mu je oblijevao hladan znoj, svaka kaplja neprijateljskog piva cijedila se iz njega i kažnjavala ga zbog izdaje. Da su mu i uši zakazale, vjerojatno bi preminuo prije dolaska nepoznatog neprijatelja, ali one su sve, i najmanji šum registrirale, pa tako i ženski kašalj koji je dolazio iz smjera iz kojeg je očekivao navalu diverzanata. Osim kašlja, raspoznao je i nepravilni hod nepoznate ženske osobe.

Ili je nažuljala nogu ili je hromava, prošlo je Petru kroz glavu nakon što se život počeo vraćati u njegovo tijelo.

Sklonio se u stranu, u sjenu zoba do kojeg nije prodirala mjesečina, i na pola metra ispred sebe prepoznao Nikolinu ženu Milicu. Mučila ju je trudnoća pa je išla smiriti se, povratiti ili možda samo planirati neko drugo ime za nerođeno dijete koje je već osjećala u svom trbuhu, pa se nije ni plašila noći jer nije bila sama.

Trgnula se naglo osjetivši jaku mušku ruku koja joj je začepila usta i povukla je u žbun. Počela se braniti i gristi dlakavu podlakticu dok ju je ona sve jače stiskala. Na tren je oslobodila usta, došla do daha i počela zvati pomoć, no nitko je nije čuo niti bi se itko usudio dotrčati u pomoć ženskom glasu iz pravca tvrđave sve da se radilo i o kakvom članu vlastite obitelji. Uzalud je Milica vikala i vrištala podjarujući tako Petra koji je sam sebi htio dokazati da je raniji strah bio prolazan, da nije ni posto123

jao, dok je sigurnost u njemu svakim Miličinim trzajem rasla i postajala neumoljivom.

Milica ga je prepoznala pa više nije ni dolazilo u pitanje da popusti. Oborio je slabašnu ženu koja je, unatoč začepljenim ustima, pokušala vrištati, grebući ga noktima po rukama i obrazima. Već je krvario iz gornje usne nakon što ga je Milica laktom udarila, a njegov životni sok kapao po njezinim obrazima dok joj je bijesno trgao odjeću s tijela. Na kraju je žena prestala vikati i braniti se ležeći u polusvijesti, dok je Petar praznio svoje strasti nad njom.

Kada se smirio, zgrabio je pištolj, prislonio ga na Miličine grudi i gledajući u njezino naglo ostarjelo lice ispalio prvi hitac.

Tijelo se kratko zgrčilo, skoro zatreptalo i otputovalo putem s kojeg se nitko nije vratio. Petar je potom cijev pištolja primakao svojoj lijevoj nadlaktici, stisnuo zube i još jednom ispalio. Vrisnuo je osjetivši kako ga peče koža koju je zaparao metak i onda nasumice nekoliko puta zaredom zapucao u zrak i počeo vikati: “Nećete mi pobjeći, uhvatit ću vas, ubojice!”

Koža ga je pekla, ali je uspio poravnati odjeću na sebi, brižno je desnom rukom uvukao remen, no nije mogao zakopčati šlic jer ga je rana na lijevoj ruci boljela pri svakom pokretu, a dugme nije nikako mogao provući kroz malene, koncem obrubljene rupice. Potrčao je što je brže mogao u grad, gdje se nakon pucnjave već bila skupila poveća grupa uniformiranih muškaraca, ne znajući što da poduzmu i čekajući da se pojavi ili Željko ili Petar, ili možda netko treći koji bi im objasnio što da rade i kuda da trče.

Petar je, već pribran, izgledao kao da dolazi s prve linije bojišnice. I prije nego je stigao do grupe, počeo je naređivati: “Obavijestite sve kontrolne točke da nikoga ne puštaju izvan grada, a na svim puteljcima koji vode od tvrđave postavite po dvojicu vojnika.”

Nastavio je nakon kratke stanke i dubokog uzdisaja: 124

“Diverzanti su se ubacili, ranili su me, a kada sam počeo pucati, pobjegli su. Silovali su jednu ženu i ubili je, leži u žbunu na desnoj strani, pedesetak metara od tvrđave. Pobjegli su na drugu stranu brda ili su se zabarikadirali u tvrđavi, ali im odatle izlaska nema. Ja ću s još nekoliko vojnika poći uzbrdo da donesemo tu jadnicu.”

Nakon panično izgovorenih pitanja o tomu što je bilo, Petar je nastavio: “Baš sam zastao pored žbuna da se riješim piva, kad čujem viku na deset metara od mene. Dere se neka žena i zove: Nikola, Nikola, upomoć! Potrčim prema njoj i vidim da jedan muškarac zlostavlja jadnicu, kad me nečija šaka skoro zbaci s nogu – platit će mi taj za sve, i za razbijenu usnu – a drugi u međuvremenu poteže pištolj, puca prema meni, dok prvi viče: Bježimo! Prije no što pobjegoše, onaj s pištoljem još jednom puca, ovaj put u ženu, diže se s nje i bježi. Pucao sam za njima, naslijepo, ne mislim da sam nekog pogodio, pa sam dotrčao sam do žene. Ne znam kako se netko usuđuje pustiti žensko samo po noći da tim putem šeta, ali više se nije micala. Sve su strgali s nje, zlikovci!” “Što ako su negdje u blizini, ako zapucaju na nas?” upitao je jedan uplašeni glas.

“Ne trebaš se plašiti, kukavice su to, sakrili su se negdje, ali neće tamo zauvijek ostati, naći ćemo mi njih i osvetiti se”, umirivao ga je Petar, odlučan poput zmaja.

“Pa ti krvariš, pogodili su te u lijevu ruku”, nadodao je jedan ratnik. “Pogodili su oni tebe, ali od ljutnje nisi ni primijetio. E, vala si junačina, Petre!”

“Nisu, mora da je to ogrebotina od trnja. Ali jako boli, tek sad osjećam, može biti da si ipak u pravu, da su me okrznuli.

Kad donesemo onu ženu, zovnut ćeš mi liječnika da malo previje, nije ništa strašno”, prekinuo ga je Petar i nadovezao: “Tu negdje mora biti, ovdje sam zastao i čuo njezin glas. Da, da, odonuda je dolazio, pod onim zobom je ležala. Tu je, da, tu je”, 125

prišao je Petar golom ženskom tijelu provjeravajući je li se u međuvremenu pomaknulo.

“Pa to je Milica, Nikolina žena, onog Nikole što se nedavno vratio, Ružinog Nikole. Petre, to ti je žena majčinog brata, tvog ujaka. Nedavno su se vjenčali, trudna je bila. To su samo zvijeri mogle učiniti, trudnu ženu ovako unakaziti.”

Jedan postariji čovjek primakao se Miličinu tijelu i nekoliko puta zaredom prislonio ruku na njezinu vratnu žilu: “Još je živa, osjeća se puls”, uzbuđeno je povikao, a Petar se odjednom počeo tresti. Naslonio se na granu koja je pod njegovom težinom pukla i izvalio se pored Milice koja se nije micala.

Petra su podigla dvojica vojnika, a ostali su ponijeli Milicu prema gradu. Bolnička kola već su čekala na rubu puteljka koji se spuštao od tvrđave. Plavo svjetlo je zavijalo da se radi o prvim žrtvama neprijateljskog napada, pa se cijeli grad okupio tako da su jedva pronijeli Milicu i Petra čija je hrabrost u međuvremenu porasla do neizmjernosti. Pričalo se da je teško ranio diverzante, da ih je kao muhe pomlatio te da ih nitko ne bi spasio samo da Petar nije nastojao pomoći Milici.

Tapšali su ga po ramenima, dodirivali kao sveca, a oni koji su ga ponosno vodili, korili su i opominjali sugrađane da ih propuste. Na Milicu nitko osim Nikole nije obraćao pažnju. On je dotrčao do kola, uhvatio ženinu ruku i čekao da konačno krenu.

“Zašto je ne vozite u bolnicu, požurite, što čekate!” vikao je vozaču koji je pušio cigaretu pored otvorenih vrata.

“Nije samo ona ranjena, treba i Petra povesti, on ju je spasio od sigurne smrti”, odvratio mu je otresito.

Petar je, blijed kao krpa, konačno ušao pa je vozilo s upaljenom sirenom i plavim svjetlom nestalo u pravcu bolnice, dok je okupljena masa ostala, raspravljajući o nedavnim događajima.

Svi su znali gdje treba tražiti neprijatelja, no nitko se nije micao s mjesta.

126

Petru su u bolnici očistili i previli ranu, dok Milici nisu mogli puno pomoći jer u cijelom domu zdravlja nije bilo nikakvih uređaja, a ni osoblja koje bi znalo što treba raditi. Tako su i njezinu ranu, odmah nakon Petrove, previli i ostavili je u sobi s Nikolom.

“Moramo je odvesti u Split!” vikao je Nikola kada je došao k sebi, plašeći se da Milica noć u bolnici neće preživjeti.

“Kakav Split, jesi li poludio, pa oni su je ubili. Ako Bog dadne, preživjet će, a ako ne dadne, onda se pomiri s tim. Nitko je neće i ne može voziti u Split. Osim toga je u kritičnom stanju, umrla bi u vozilu”, čuo se odgovor mladića u bijeloj kuti koji je produljio do Petrove sobe.

Tamo je već sjedio štab zabrinutih funkcionara s različitim činovima.

“Kako je, je li bolje?”

“Nije dobro, umrijet će vjerojatno brzo, no pomoći više ne možemo. Previše je krvi isteklo.”

“Nije moguće, djelovao je, doduše, umorno, ali da je dotle došlo, nitko ne bi rekao”, zabrinuto je zaključio jedan uniformirani.

“Ah, to vi za Aždaju pitate. Dobro je on, samo je ona žena već gotova. Petar će noćas ovdje ostati, da se rana ne bi upalila, a sutra već može na dužnost, trebamo ga sada najviše. Ne može njemu metak ništa, tvrd je on orah”, ponosno je odgovorio liječnik.

Petar je, ležeći u krevetu, čuo izgovoreno. Došao je nakratko k sebi čuvši da je Milica jako loše i da će vjerojatno umrijeti. Što ako ipak preživi, što ako se probudi i ispriča što se dogodilo?

Ako kaže da nije bilo nikakvih diverzanata i da sam je ja dočekao ispod tvrđave? Onda je sve gotovo. Što ako taj šepavi stvor ipak preživi? mučeći se ponovo je problijedio i pao na krevet, a oko njega su se strčali i liječnici i štab zabrinutih muškaraca.

“Mora da je ozljeda gora nego smo mislili. Ima puno ogrebotina po tijelu, dobro su ga sredili. Kako je samo uspio dočepati 127

se pištolja i rastjerati bandu? To nitko drugi ne bi uspio. Mora da su ga nečim udarili po glavi. Možda je doživio potres mozga?

Od prostrijelne rane, ma nije ni rana, ogrebotina je samo, ne može mu od nje biti ovako loše”, govorio je neiskusni liječnik, a ostali su slušali očekujući od njega čudo.

Jedni su otvarali prozor da uđe svježi zrak, drugi su ga odmah prijekorno zatvarali opominjući da se bolesnik može prehladiti, a iznemoglom čovjeku to bi značilo kraj, treći su šetali gore-dolje i tajno planirali mogu li oni stupiti u njegove stope. Nikola je za to vrijeme čučao pored Milice, držao njezinu ruku, milovao je po kosi i zaurlikao kao divlja zvijer kada je osjetio da je i zadnje kucanje prestalo. “Što se dere ovako, njegovoj jadnici više se ne može pomoći”, čuli su se komentari iz Petrove sobe.

“Preminula je, bolje je tako nego da se pati. Tko bi sramotu nosio na sebi? Sada je sveta umjesto osramoćena. Svatko tko od neprijatelja strada, on je mučenik i svet”, smireno i glasno, dovoljno glasno da je Petar čuje i razumije, liječnika je o smrti pacijentice obavijestila postarija sestra koja je došla do njih.

Petar je duboko uzdahnuo i opružio se u krevetu, a ljudi okupljeni oko njega njegov su uzdah protumačili kao tugu i bijes.

“Pogodila ga je sudbina one jadnice, nije joj mogao pomoći, nije ju uspio spasiti. Veliki ljudi malo pričaju, oni sve gutaju u sebi, pate kad pomisle da su zakazali. Takvi su junaci, ne misle na sebe, nego na one koje brane. Samo da ga ovo ne dokrajči.

Ostavite čovjeka da se odmori”, naredio je liječnik svima da napuste Petrovu sobu, nakon čega je prvi heroj iz Malog Mjesta zaspao snom pravednika.

Nikola nije mogao ni zaspati ni zaplakati. U međuvremenu su stigli Miličini roditelji. Učinili su mu se daleki. Bez Milice su na Nikolu djelovali bijedno. Nisu ni riječi progovorili, okupili su se oko kreveta i gledali u blijedu kćerinu kožu, ne shvaćajući da je otišla zauvijek i ostavila ih da se međusobno trpe.

128

Miličina majka počela je nabrajati i zapomagati u desetercu, kao da pjeva junačke pjesme, ali ju je njezin muž grubo prekinuo riječima: “Začepi!”

Nikola nije ni registrirao njihove glasove.

Praznina, bez ijedne misli i riječi, ispunjavala ga je prikivajući ga za stolicu na kojoj je sjedio satima. Tek je nesvjesno nogama mrdao dok nisu i one već počele trnuti. Isto tako nesvjesno ispuštao je i ponovo hvatao hladnu Miličinu ruku. Ostao bi tako do jutra da ga medicinska sestra nije najprije zamolila, a onda mu naredila da iziđe iz prostorije jer trebaju protokolirati smrt, a i leš moraju spremiti, te da bi se trebao ponašati kao odrastao čovjek, donijeti odjeću da mu suprugu preobuku i urede za onaj svijet, a ne da samo zuri u nju kao nedoraslo dijete.

Ujutro se Petar oporavio. San mu je vratio snagu i optimizam.

Odmah nakon brzog doručka izgubio se iz bolnice i otrčao u općinu gdje je dočekan kao prvi heroj mladoga rata koji skupa sa zadnjim ulazi u poslijeratne udžbenike, pod uvjetom da njegova strana pobijedi, dok ostale heroje, bez obzira na pokazanu hrabrost i podnesenu žrtvu, spominju samo njihova djeca i žene.

Kako bi se Mudrijaš ponosio njime da je još živ, da ga nije srce prerano izdalo i bacilo ga u kravlju balegu dok je prolazio pored zgrade u kojoj su stanovali onaj čudni Nikola i njegova sestra sa svojim jadom, zamišljao je Petar ne dopuštajući drugima da ga pretjerano hvale. Trebalo je organizirati pokop prve žrtve neprijatelja. Limene glazbe nikada nije ni bilo u Malom Mjestu, ali su na grobu planirali izvesti počasnu paljbu, a i govor je valjalo održati. Najradije bi se on osobno oprostio od prve mučenice, ali se plašio da ne zamuca, da se ne osramoti i da ne bude heroj koji govori kao kakvo dijete. Željko, koji je iz pozadine vodio ljude iz Malog Mjesta u sigurnu pobjedu, ponudio se da će on ne samo održati govor nego ga i napisati kako bi se dostojno oprostili od heroine. Cijeloga 129

dana planirali su ceremoniju, valjalo je sve osmisliti, da se ništa ne propusti, jer kada se tijelo jednom ukopa, onda je sve gotovo, a propušteno se više ne može popraviti.

Prijepodne je Petar, unatoč zauzetosti, krenuo u Nikolin stan.

Nakon što se odselio, nije prelazio preko tog praga, ali je neočekivano uživao kada se pojavio tamo. Žene iz susjedstva sjedile su u sobi u kojoj je bilo izloženo Miličino tijelo. Sve ih je pozdravio pogledom, prekrstio se da svi vide, izmumljao nejasnu molitvu sebi u bradu i prebacio se u sobu u kojoj su boravili muškarci, po stoti put pričajući o Petru i o njegovoj hrabrosti.

Miličine daljnje rodice posluživale su ljude, donosile piće i jelo koje je na Željkovu inicijativu nabavljeno na račun općine, dok je Nikola u polusnu sjedio skupa sa ženama, daleko od sviju, i gledao u već podbuhlo mrtvačko lice svoje supruge.

Nitko se nije usuđivao upitati Petra što se točno dogodilo – možda jer su ga se plašili, jer je preko noći postao nedodirljiv, a možda i stoga da on ne bi porekao priču koju su prije njegova dolaska ista usta širila prostorijom stavljajući sebe u neku ulogu, sporednu, ali ipak odlučujuću, pa su se zadovoljavali onim što nitko nije mogao opovrgnuti. Petar nije ništa poricao, pričao je o neprijateljima ne zaboravljajući napomenuti nužnost zabrane šetanja za žene prema tvrđavi i nazdravljajući za dušu pokojnice.

Nakon nekoliko minuta zaputio se u općinu ne bi li čuo jesu li već pohvatali diverzante i pojačali obrambene linije oko grada. Čim je izišao na ulicu, začuo je galamu: “Uhvatili su jednoga, uhvatili su ga, njihov je. Sve je priznao.”

“Gdje su ga našli? Jesu li i druge pohvatali?” upitao je Petar dječaka koji se od uzbuđenja i radosti nije mogao smiriti.

“Idi pa sam pogledaj, baš ga vode u miliciju na saslušanje. Već je priznao, samo se mora sve i zapisati, kažu. Vode ga ulicom.

Cijeli grad ide za njim, htjeli su ga odmah ubiti, ali je Željko zabranio.”

Petar nije znao raduje li se ili se plaši nepoznatog zarobljenika.

130

Čim ga je vidio, umirio se. Bio je to Josip, budala iz istoga sela u kojem je i sam odrastao i koji je svašta o sebi pričao, kako ga je kralj dočekao na dvoru, kako je dobio velike novce u kockarnici u Bukureštu, kako mu se ukazala Bogorodica i svakakve druge priče, ali sve što su o njemu znali u Malom Mjestu bilo je da pripada drugima. Svoje ime je pravilno izgovorio i htijući konačno igrati važnu ulogu o kojoj je cijeloga života sanjao, odmah je priznao da je on jedan od diverzanata, čak je nadodao da su bila petorica. O ubijenoj ženi ništa nije znao, a uplašio se tek kada je shvatio da je netko nastradao, ali se više nije mogao izvući pa je šutio i kimao glavom kada bi ga nešto upitali.

Josipa su našli dok je spavao, svega desetak metara udaljen od mjesta na kojem su pronašli Milicu. Djelovao je ošamućeno, kao čovjek koji danju boluje od posljedica prekomjernog konzumiranja loše rakije, no kako je bio obučen u maskirnu uniformu bez ikakvih oznaka, odmah su ga oborili na pod, izudarali nogama i stavili mu lisice na zglobove prije nego je išta mogao prozboriti. Kada je došao do riječi, priznao je da je on diverzant – ta riječ zvučala je važno i silovito u njegovim ušima – da su dobro opremljeni, ničega i nikoga se ne plaše, a na pitanje gdje mu je oružje, odgovorio je ne znajući što drugo da kaže: “Bacio sam ga u žbunje, tražite ako vam se traži.”

No, kada je spomenuto ubojstvo, silovanje i smrtna kazna na licu mjesta, jedinim svijetlim krajičkom mozga shvatio je u kakvom se položaju nalazi, uplašio se i jezik mu se, na njegovu nesreću, nakon izgovorenog priznanja ukočio pa je ispuštao samo nejasne i nerazumljive glasove.

Josipovo buncanje nitko nije protumačio kao strah nego kao prkos. Svatko tko bi prošao pored njega barem bi ga pljunuo, dok su ga oni hrabriji šamarali, udarali nogama u stražnjicu, a jedan poluodrasli borac šakom mu je izbio dva gornja zuba pa je stvarno izgledao kao kakav ratnik. Da nije pao i počeo plakati, vjerojatno bi ga netko odmah ubio. Ovako nisu znali 131

što da rade s njim pa su čekali Željka ili Petra, da oni odluče kako i gdje mu suditi.

Petar je odmah prepoznao Josipa, jedinog sina jedine drugačije obitelji iz sela u kojem je on s Mudrijašem i Direktoricom odrastao, a kako je bio malouman, nitko ga u mjestu nije smatrao opasnim. Iz svog sela nikada nije odlazio, tek kratko pred rat navraćao je u Malo Mjesto, kada mu kod kuće nitko nije mogao dati ručak koji je ranije dobivao u skoro svakoj obitelji jer je svima pomagao, cijepao drva, kosio travu, izgonio krave na vodu, meo i kupio vrećice i smeće koje su drugi bacali čim bi vidjeli da dolazi Ludi Josip. On bi složio priču o Švicarskoj u kojoj nitko ne baca otpad na ulicu, nadodajući kako je prije deset godina radio u Cirihu, i sam vjerujući u svoje priče i gradove iz atlasa i starih udžbenika, pa bi se svi dobro nasmijali, a šaljivčine bi ga propitkivali o svemu, okrećući se pametno prema drugima i namigujući, pa nastavljali ozbiljan razgovor o svjetskim državama i politikama dok Josip ne bi završio: “Nikada u nas neće biti Švicarska, nema u njih smeće pa na ulicu, nema, brate moj!”

Josip je Petra također odmah prepoznao, oči su mu se raširile kada se sjetio nemirnog dječaka koji se, kao i svi ostali u selu, sprdačio s njim, a to je u njegovom djetinjem umu značilo jednu vrstu prijateljstva, pa je okružen strogim i nepoznatim licima u Petru prepoznao svoj spas. I odmah ga dobio.

Petar je izvadio pištolj, uperio ga u Josipovo čelo i prije nego je on shvatio što ga čeka, ispalio iz kratke udaljenosti i po kratkom postupku osvetio Miličino zlostavljanje i smrt. Vidjevši leš čovjeka koji je prije nekoliko sekunda plakao, svi su nakratko zašutjeli, a onda je netko, kada su se pribrali, dodao: “Ovako treba s njima, ovako će svi završiti, kao psi. Ono što je zaslužio, to je i dobio.”

132

JEDANAESTO POGLAVLJE

Nakon smaknuća Ludog Josipa, njegovo su tijelo, odmah nakon svečanog Miličinog sprovoda, pokopali izvan groblja, da ne bi netko došao na ideju tražiti ga, iako vjerojatno nitko do sudnjega dana ne bi ni upitao za njega. Ubrzo su se pojavila druga, važnija pitanja na koja je valjalo hitno odgovoriti, jer su se borbe sve više približavale Malom Mjestu, sve je više ljudi ginulo pa je Josipova sudbina snašla i glavnog zapovjednika, novopečenog pukovnika i bivšeg poručnika, Nikolina komandira čete za vrijeme služenja vojnog roka.

U općem metežu zapovjednikov je zamjenik uhvatio prvu priliku i pobjegao na drugu stranu bojišnice. Počela se širiti nevjerica, neznanje i nesigurnost jer nitko nije znao ni mogao, a kamoli se usuđivao narediti povlačenje ili napredovanje. Armija koja je podržavala buntovnike sve svoje slobodne kapacitete trebala je na drugim, krvavijim ratištima u Bosni, ali srećom po glave bezglave vojske, ni na drugoj strani bojišnice nije vladalo oduševljenje ratom pa je bez dogovora nastupio prekid vatre nakon pet dana pucnjave i skrivanja, ukopavanja u rovove i strahovanja od noći, hladnoće i neprijatelja.

Godilo je primirje i jednima i drugima, ni na jednoj strani nitko ništa nije poduzimao nadajući se da će prekid borbi dugo potrajati i da će u međuvremenu pasti kakav dogovor koji bi značio povratak kućama i spavanje u krevetima.

Dolaskom novog topa na bojišnicu prekinuta su, međutim, nadanja izmorenih vojnika, jer je s velikokalibarskim oružjem u istome kamionu stigao i Aždaja, Nikolin nećak Petar. Rat je s vremenom od njega napravio neumornog putnika s jednog kraja republike na drugi, nepopustljivog i neustrašivog borca bez ikakvog čina i obilježja na uniformi, ali svojim nastupom 133

važnijeg od bilo kojeg časnika koje bi u razgovoru naprasno prekinuo, ispravio, podržao ili ušutkao. “Što se ovdje događa, zašto nitko nema šljema, gdje je komandir?” vikao je Petar, no nitko mu nije odgovarao niti se usuđivao progovoriti, odgovoriti ili ustati. Njega su se svi plašili, djelovao je agresivno, a ubijanje diverzanta, Ludog Josipa, pročulo se nadaleko i pridonijelo mitu o odlučnom vojniku koji ne poznaje ništa osim cilja – uništavanja neprijatelja.

Svakom promrzlom vojniku bila je čast pozdraviti Petra, porasli bi za nekoliko centimetara kada bi se on njima izravno obratio, no sada su ga se samo plašili i gledali u stranu, da ne bi ispali krivi za nešto.

Nikola koji je neplanski ostao bez autobusa – zapalio mu se motor, a nitko nije mogao ugasiti vatru – kao i većina njegovih suboraca, uglavnom starijih ljudi jer se mlađi, unatoč brojnim pozivima, nisu vraćali u zavičaj, po dva tjedna provodio je u rovu, a tjedan dana u Malom Mjestu, prvi se usudio progovoriti: “Nemamo komandira. Naš zapovjednik je jučer pobjegao.”

“Nije ni čudo da ste u ovakvom stanju kad vam je do sada zapovijedao neprijatelj”, bijesno je prokomentirao Petar nadodajući: “Od sada si ti komadir!”

Odnekuda se, kao po naredbi, stvorio vojnik željan pohvale iz Petrovih usta i donio rabljenu, dobro očuvanu oficirsku uniformu s neprepoznatljivim činom koju je tajno namjeravao sačuvati za sebe, za lošija vremena, nakon što ju je skupa s čizmama pronašao u jednoj kolibi gdje ju je zaboravio kakav dezerter ili je sa sebe skinuo neki novopečeni pukovnik.

Nikola je otišao do rova i presvukao se – veličina mu je manje-više odgovarala. I tako je neočekivano postao časnikom preuzimajući odgovornost za pedesetak vojnika, novi top i dva stara minobacača.

Već uvečer nakon Nikolina promaknuća došlo je do prve pucnjave nakon dugo vremena. Pored rova su se dvojica vojnika 134

počela prepirati oko podjele cigareta besplatno dostavljenih i financiranih dobrovoljnim uplatama sunarodnjaka koji su radili na zapadu i svoju lošu savjest zbog nemogućnosti branjenja rodne grude umirivali redovitim uplaćivanjem novca zarađenog na raznim gradilištima sretnijih zemalja.

Budući da se riječima nisu mogli dogovoriti, jedan od njih, fizički slabiji, ali pijaniji, uperio je cijev u drugoga. Ovaj ga nije uzimao za ozbiljno ščepavši šteku cigareta koju je smatrao svojom te ignorirajući bijes i suze suborca uputio se prema rovu.

Ne podnoseći nepravdu, a još manje doživljeno poniženje pred očima drugih boraca, uplakani je vojnik sasuo rafalnu paljbu po leđima svog druga, da bi nakon što je ovaj smrtno pogođen pao, podigao cigarete sa zemlje. Plijen nije dugo zadržao kod sebe jer je i njemu od strane rođaka ubijenoga mladića presuđeno po kratkom postupku i istom metodom – rafalnom paljbom po sredini tijela.

Takvi su se incidenti redovito događali. Oni sretniji bi na licu mjesta ostali ležati pored rova, oni nesretniji bi preživjeli i postali invalidi, nesposobni brinuti se sami o sebi, a kamoli vlastitoj djeci omogućiti pristojan život nakon završetka rata.

Pucnjava na tijek borbi ne bi imala nekog posebnog utjecaja da se posada novoga topa nije zbunila misleći kako ih je napao neprijatelj i uzvratila s nekoliko granata po protivničkim rovovima.

Tamo je nastalo rasulo – iznenađeni paljbom, neprijateljski vojnici počeli su bježati, jedni nazad prema pozadini, drugi naprijed kako bi izbjegli udare granata, a neki su završili svoje živote na minskom polju između rovova.

Kada se razdanilo, Nikolina jedinica je spoznala da je neplanski pomjerila liniju bojišnice koja se mjesecima ranije nije micala. Bila je to prva velika pobjeda nakon dugo vremena.

U rovovima neprijatelja ležali su leševi nesretnika koji se nisu uspjeli skloniti, a zarobljeno je i desetak mladića koji su se predali bez borbe. Oni su prebačeni u podrum škole, kratkoročno prenamijenjen u zatvor.

135

Leševe neprijatelja iz zauzetih rovova tamo su i ostavili i zatrpali ih zemljom. Iz susjednog sela dovezen je bager kojim su kopani rovovi, a pripadao je Andriji, malom poduzetniku i šutljivom čovjeku koji je bio sretan da njegovi strojevi, umjesto njegove djece, vrše službu u interesu naroda. Bagerom je upravljao jedan od plašljivijih vojnika koji bi se za vrijeme pucnjave skrivao i tresao od straha, ali kada bi neprijateljsko djelovanje prestalo na nekoliko sati, onda bi njegovo domoljublje dolazilo do izražaja. Posebno na bageru. Vikao je kao izvan sebe – Sve ću vas slomiti! – i počeo lupati košarom bagera po mrtvim glavama i udovima. Čulo se lomljenje kostiju i tupi udari metala po njima.

Kada je Andrija primijetio što vojnik radi s njegovim bagerom, sabrao je svu svoju snagu i mladost na izmaku, skočio u kabinu, bijesno odgurnuo iz nje pomahnitalog vojnika čija je hrabrost odjednom nestala, da bi nakon toga sam otišao do rova govoreći: “Mojim bagerom nitko neće raditi ovakve stvari.”

Položio je ono što je ostalo od ljudskih tijela, jedno pored drugog, najbolje što je mogao raspoznati – glave pored glava, noge pored nogu, ruke je položio na grudi, prekrstio se nad njima i zatrpao ih zemljom, najprije lopatom, sve dok udovi nisu iščeznuli pod glinenom masom. Na kraju je košarom bagera pažljivo poravnao cijeli veliki grob.

Nakon probijanja prve neprijateljske linije i kratkog predaha stigla je naredba da Nikolina jedinica uvečer krene naprijed, prema idućim rovovima. Noć je bila svijetla pa su se, mijenjajući položaj, vojnici vukli, puzali i plašili se da ne budu primijećeni s druge strane bojišnice. Nisu stigli daleko. Ležali su neko vrijeme na zemlji i bez dogovora odlučili vratiti se do vlastitih položaja. Većini ionako nije bilo do ratovanja, a drugog zapovjednika osim Nikole nije bilo među njima.

Ne usuđujući se podignuti glavu, vojnik koji je prvi puzao naletio je na nešto tvrdo i prepoznao najprije vojničku čizmu, pa onda i cijelo ležeće tijelo, no ne znajući je li prijatelj ili neprija136

telj, živ ili mrtav, povukao je ruku unazad i ne usuđujući se nastaviti dalje, dao znak iza njega puzajućem vojniku da zaustavi kolonu.

Ležali su tako nekoliko minuta, sve dok netko nije pokušao odgurnuti glavu da vidi o čijem se lešu radi, no tijelo se nenadano počelo micati.

Nekoliko metara od njihove linije spavao je dubokim snom neprijateljski vojnik, star tridesetak godina, a izgledom puno mlađi, nakon što ga je njegova jedinica zaboravila. Tresao se od straha i hladnoće kada je shvatio gdje se nalazi. Zaudarao je na neopranu kožu i masu popušenih cigareta. Riječi koje bi izgovarao zaplele bi mu se za jezik ili bi ostale među žutim zubima. Ni vlastito ime nije znao izgovoriti pa su ga strpali u podrum škole iz kojeg su u međuvremenu pobjegli zatvorenici, a umjesto njih tamo je boravio vojnik iz Nikoline jedinice imenom Mijo, stražar koji nije htio pucati u leđa bjeguncima. Čak su ga optužili da je on osobno otvorio vrata i pomogao im da se izgube u šumi nakon što je u grupi prepoznao jednog prijatelja iz djetinjstva.

Podrum su izvana zaključali metalnom šipkom, no za tim nije bilo posebne potrebe jer se ni Mijo ni zarobljeni neprijateljski vojnik ne bi usudili pobjeći sve da su im ostavili otvorena vrata.

Plašili su se svakog koraka koji bi začuli da se približava, tresući se i misleći da dolaze po njih i da je sve gotovo. U nekoliko sati koje su skupa proveli nisu progovorili ni riječi. Mijo je sjedio skupljenih nogu, a neprijateljski zarobljenik se ispružio na utabanom zemljanom podu i polusvjesno disao, kašljao i hroptao sve dok nije pao u duboki san iz kojega se najradije ne bi probudio.

Mijo mu je prebacio pokrivač preko leđa – jednu raspadnutu smeđu vreću za krumpire – nakon čega se mladić protegnuo, zaboravljajući sasvim gdje se nalazi i da je uhićen, prepuštajući premorenom tijelu da svojom iznemoglošću određuje sve ostalo.

137

Ujutro su naredili Miji da pogubi ratnog zarobljenika i na taj način ispravi svoju raniju pogrešku. Uplašeni čovjek, ispavan i mokrih hlača, ne usuđujući se braniti ničim drugim, samo je ponavljao da ima ženu i dijete, da ga puste i da on nikome nije ništa nažao učinio. Petar, koji se nenajavljeno odnekuda pojavio, odbrusio je Miji kako mu je pogubljenje zarobljenika jedina šansa da sam prođe bolje i ne završi isto kao upišani neprijatelj.

Mijo je šutio, puške nije uzimao, a dobačeni nož je pustio da padne na zemlju, ne htijući dodirnuti ga niti reći da ili ne, na što je Petar, ne govoreći ništa, prišao izdajniku, naslonio mu cijev pištolja na sljepoočnicu i bez komentara ispalio. Odgurnuo je nogom Mijin još kratko vrijeme trzajući leš u stranu, obrisao maramicom kapljice krvi sa svoga šinjela i tek kada se uvjerio da je on skoro čist, progovorio je prijeteći: “Ovako će završiti svi koji žale neprijatelje! Nikola, ti si sada komandir i ti si na redu, pokaži svojim vojnicima kako se to radi”, dobacujući mu još vrući pištolj podsmjehivao mu se Petar.

Nikola se, tresući, sagnuo i jedva podigao oružje.

Položili su zarobljenikovu glavu na mokre hlače koje su mu prije toga skinuli – tako je glasila Petrova zapovijed, da se neprijateljskom krvlju ne prlja sveta zemlja. Petar ga je čizmom upirao prema zemlji tako da se bespomoćnik, sve da je i htio, nije mogao pomaknuti i tek raširenim, uplašenim očima uhvatio je Nikolin pogled. Nikola je nastojao sabrati se, prislonio je cijev na mladićevu glavu, zatvorio oči da ga ne mora više gledati i stisnuo obarač.

Promašio je pa je Petar dovršio posao, smijući se Nikolinoj nespretnosti, da bi samouvjereno zaključio: “Prvi put je najteže, kasnije to ide samo od sebe.”

Kasnije je Nikola često gledao smaknuća ratnih zarobljenika.

Nije ga to više posebno uzrujavalo. I sam bi bez razmišljanja, da mu je netko naredio, pucao u kakvoga vojnika s druge strane kojega u drugim okolnostima ne bi ni mrzio ni volio, no znao je da 138

u suprotnom slučaju on dolazi na red. Nije na taj način morao pokazivati svoju odanost, bilo je dovoljno drugih junaka koji su s čudnim uživanjem izvršavali smaknuća smijući se žrtvama i objašnjavajući im nekoliko minuta prije što će sve s njima uraditi, kako i gdje će ih ubiti i zatrpati zemljom, otežući njihovu muku. Nisu ti nemilosrdni krvnici ranije bili neki posebni nasilnici; u drugačijim uvjetima ostali bi normalni, neupadljivi susjedi, brižni očevi i odani prijatelji, no rat je ljude preobražavao u zvijeri.

Nikola je bio sasvim prosječan vojnik – nije se ni ranije ničime isticao pa se ni u ratovanju nije natjecao. Jednom prilikom, kada su dospjeli u Malo Mjesto da se odmore od dežuranja u rovu i čekanja sukoba kojih u tim mjesecima nije bilo – vladalo je nedogovoreno primirje – Nikola se napio, jedva je mogao sjediti na stolici, pa je ostao sam u gostionici čekajući da se ona zatvori i da se potom uputi u Ružin stan, kada se pored njega stvorila jedna mlada novinarka u pratnji kamere.

Govoreći jakim naglaskom – radilo se o kćeri jednog gastarbajtera koja je pravila novinarsku karijeru na zapadu i ubirala bodove izvještavajući s bojišta – tražila je kakvu zanimljivu zgodu za publiku željnu senzacija i krvi u večernjim vijestima, prije početka ljubavne serije, i neplanski prišla Nikoli vidjevši ga u uniformi.

Nadala se dobroj priči koju je i dobila kada je preuzela plaćanje iduće runde i još jedne. U međuvremenu joj je Nikola pripovijedao o svemu što je vidio i znao, o ubojstvu zarobljenika i o kukavičluku ubijenih, smijući se pijano i radujući se istovremeno da ga netko želi slušati i da ga za to slušanje još plaća.

Budući da nitko nije ni ulazio ni izlazio iz gostionice, Nikola je sat-dva pripovijedao o svojim doživljajima, a novinarka je halapljivo pitala i upućivala kamermana s koje strane da snima njegov profil. Kako je došla, tako je i otišla – čim je ugledala da stiže poveća grupa vojnika, plašeći se da joj ne otmu materijal, izgubila se u nepoznatom pravcu.

139

Osim konobarice koju je zanimala samo gotovina, nitko ništa nije saznao o Nikolinom intervjuu, a njoj su i pijani ratnik i novinarka bili nevažni pa nije obraćala pažnju na to o čemu pričaju. I Nikola je brzo zaboravio sve rečeno, a kada se otrijeznio, nije se više ničega mogao sjetiti, ni novinarke ni konobarice, a kamoli onoga što je govorio.

140

DVANAESTO POGLAVLJE

Nakon četiri godine ratovanja došlo je do rasula u Nikolinoj vojsci. Bivša narodna armija gubila je bitke po Slavoniji i Bosni, a i njegova oficirska uniforma već je bila izlizana. Petar je odavno nestao i nije više ni htio čuti da je ranije bio Aždaja, Željko je poslom bio u Vojvodini, sukoba osim posljednjeg, poraznog, mjesecima nije bilo pa je po koncentriranom napadu sa svih strana svatko gledao da sačuva živu glavu i spasi sebe i svoje.

Kolona trakora i konjskih kola natovarena svime što se dalo ponijeti, popraćena pljeskom pobjednika i dimovima zapaljenih kuća, nemoćno i bijedno nestajala je u pravcu bosanskih brda. Neki su tamo ostali, drugi su nastavili do obećane zemlje, a poneki su ili ubijeni ili izdahnuli usput.

Nikola je, bez autobusa koji je povezao iz Malog Mjesta i koji je bez goriva nemoćno zastao na jednom blagom usponu, da bi nakon toga bio odgurnut u provaliju, išao pješice u koloni.

Bio je sretan zbog čizama koje su još uvijek bile čvrste pa nije dobio niti jedan žulj, tek povremeno sjedajući na rub konjske zaprege. Nakon tri dana pješačenja, sasvim iznemogao, stigao je zajedno s kolonom u Banju Luku gdje je pred navalom neprijateljske vojske također vladalo rasulo. Svaki se dan očekivala kapitulacija i nastavak izgnaničke odiseje. Kao nekim čudom, proširila se olakšavajuća vijest da je druga strana zaustavljena, da im je netko, Bog ili kakva jača sila, zabranio da idu dalje prema gradu prepunom izbjeglica.

Kada se rat sasvim stišao, produžio je Nikola dalje i završio u logoru za izbjeglice u gradiću imena Malo Mesto.

Spavao je u jednom skladištu bez grijanja, na madracu položenom na pod, ispod razbijenih prozorskih stakala zalijeplje141

nih žutom samoljepljivom trakom ukradenom u nekoj pošti, koja je u boljim vremenima služila za lijepljenje velikih paketa slanih sa sela u grad, prepunih suhoga mesa, luka, paradajza i izlizanih novčanica.

Zgurani i stisnuti, spavali su izbjeglice u njima nepoznatom mjestu u panonskoj ravnici, bez ičega i ikoga osim gomile drugih jadnika, prepuni uspomena na mrtve i nade za žive, u zemlji koju su nazvali svojom domovinom, a nisu je ni poznavali, u kraju čije su pjesme pjevali misleći da će im zemlja nešto vratiti i da će ih dočekati raširenih ruku i ozarenih obraza.

No, zemlja k’o zemlja, nije ih ni prepoznala, a kamoli pozdravila. A ljudi k’o ljudi, domaći su se brinuli o svome i svojima pa za dobjegle domoljube nisu imali ni osmijeha ni pozdrava, što su neki od izbjeglica brzo razumjeli pa su gledali da se sami snađu, a drugi – njih je bila većina – čekali su i čekajući se nadali, zavaravajući sami sebe da je sve to samo prolazno, da će netko doći i prostrti pred njih, kao što je dolikovalo herojima, crveni tepih, srušiti trošne barake i sazidati im kuće dostojne onih koji su sve dali za dobro domovine.

Nikola je u skladištu za izbjeglice proveo šest mjeseci, ne trudeći se da promijeni svoj položaj niti osjećajući želju za izlaskom iz beznadnog okružja ili za započinjanje nečega novoga, jer nije ni znao što bi mogao započeti u svojim godinama, u tuđoj sredini koja, osiromašena financiranjem rata, nije rado prihvaćala ni samu sebe te je iseljevala vlastitu djecu, a kamoli mogla primiti jadnike bez ičega svoga.

Nada da će se sve ipak vratiti na nekakav početak izbjeglicama je predstavljala jedino svjetlo prema kojemu su se orijentirali, a kako to svjetlo u stvarnosti nije ni postojalo, tako su lutali u mislima čekajući i nadajući se nečemu što nikako nije moglo doći.

Nikola je bio jedan od rijetkih koji su instinktivno shvatili bezizlaznost vlastitog položaja, ali i ta mu je spoznaja, kao i sve ostalo, bila suvišna jer volje da nešto poduzme nije imao. Barem 142

je alkohola u tim tjednima i mjesecima bilo dovoljno, njega nije nikada nedostajalo jer bi se uvijek našao nekakav dobrotvor koji bi se pobrinuo da lutanje izbjeglica u nepoznate svjetove bude omogućeno, pa je on, kao i svi ostali muškarci i pokoja žena, ubijao dosadu napijajući se do iznemoglosti.

Ležeći na prostiraču, ne imajući volje za promjenom položaja i zureći u betonski strop na kojemu je viđao razne figure, redovito je upadao u beznađe. Kao ranije s Ružom, u oblacima iznad tvrđave, u slabo osvijetljenim izbočinama brzo salivene stropne ploče prepoznavao je na početku daleke zemlje, otoke, drveće i rijeke. A onda bi se sve pretvorilo u uplašene ljude iskolačenih očiju.

Jutrom, ne raspoznajući još gdje se nalazi i kakav mu smrad ulazi u nosnice, viđao bi raširene oči kojih se plašio, uvjeravajući sebe da su to samo utvare koje dolaze od lošeg zraka ispunjenog svakakvim izljevima bolesnih i pijanih suspavača. Na početku bi se trznuo, otrčao bi do umivaonika i razbistrio glavu, no što je vrijeme više prolazilo, to je rjeđe skakao s ležaja – već se bio navikao na poglede iz betona i ostao bi ležati poluotvorenih kapaka, nastojeći prepoznati nešto drugo u njima, kakvu rijeku ili barem potok.

To bi mu nakratko i uspijevalo, no iz rijeke bi nastajalo jezero, a iz jezera bi oči opet zurile u njega.

Bilo je jutara kada bi, naspavan, ustao bez glavobolje i očiju.

Tada bi se obradovao misleći da su nekamo nestale. Pogledavao bi u strop čudeći se samome sebi da je ikada tamo vidio nešto drugo osim loše izvedenih radova i zahrđalih metalnih šipki koje su djelomično provirivale iz betona. No, više je bilo mamurnih buđenja nakon isprekidanih snova koji bi započeli mirom mnogobrojnih šaptanja, tihim svađama i ponekim šamarom, no već nakon prvih snova ispunjenih doživljajima i željama iz mladosti, odnekuda bi se pojavila tjeskoba, nemir u njegovu tijelu bi se širio, protresao ga i budio a da ni sam nije znao ni odakle ni zašto dolazi.

143

Okrenuo bi se na drugu stranu, uvukao ruke ispod grudi i osjećao na dlanovima otkucaje vlastitog srca nadajući se da će se samo od sebe smiriti, zaboravio bi na sve drugo prisiljavajući se da razmišlja o nečemu ugodnom, o vjetru, o hrani, o vožnji autobusa, ali nemir bi se bez najave vraćao u njega.

Tražio je uzrok tamo gdje je već znao da ga neće naći, u neostvarenim sanjarenjima i profućkanim talentima, no sve dok ne bi pred sobom jasno prepoznao stotine očiju, uplašenih kao u mladića ubijenog na upišanim hlačama i zamrljanih masnom tamnocrvenom tekućinom, nemir bi postajao još veći i neugodniji. Molio bi se Bogu, u kojega nikada nije vjerovao, da otjera utvare od njega, no tek kada bi prepoznao oči i priznao da ga one uznemiruju, tek onda bi uspio zaspati, mučno i znojno.

Zavidio je djeci na mirnim snovima, zavidio je njihovim mršavim i zabrinutim majkama na pogledima u kojima se, unatoč bijedi izbjeglištva, očitavao mir i zadovoljstvo da su ostali na životu. Zavidio je njihovim muževima kada bi u naletu bijesa i pijanstva najprije istukli svoje najbliže, da bi se kasnije s njima mirili i velikodušno im opraštali nerazumijevanje i provociranje koje ih je natjeralo da budu nasilni, jer ipak su imali nekoga ispred sebe, neku prividnu obvezu i osjećaj da ih netko treba i da nekome koriste, iako ni jedno ni drugo nije bilo istinito.

Drugi su njemu zavidjeli na samoći bez obveza i nemoćne rodbine, a svi skupa zavidjeli su onima koji su se uspjeli otrgnuti iz beznađa, iseliti se iz velike spavaonice i naći nekakav posao. Što je bijeda bila veća, to je zavist više rasla – svi su u drugima vidjeli nekoga tko je manje od njih pretrpio i manje zaslužio, a više zahtijevao i više dobivao. Izbile bi tuče ni zbog čega, zbog kakva šešira, lopte ili dječje svađe, policija bi dolazila, jedni bi druge optuživali za krađu ili izdaju, žene bi se međusobno potukle i jurišale na neprijatelja sijevajući očima i mašući rukama kao kopljima, muževi bi ih osvećivali pa bi čak i djeca koja brzo zaboravljaju ili ne primjećuju skrivene uvrede odraslih bila uvučena u njihove ratove.

144

Najviše su pak svi zavidjeli domaćem svijetu koji ih nije mogao ni htio prihvatiti jer im nije imao što ponuditi, te su se zbog istovjetne zavisti izbjegli ljudi opet spajali u svom beznađu i postajali jedno, zaboravljajući međusobne svađe i okrivljujući za vlastitu sudbinu sunarodnjake iz ravnice, bezdušnike koji su se i za vrijeme rata jeftino izvukli.

Ni Bog ih nije volio – slao im je led i hladnoću u široku prostoriju polupanih prozora, maglu je slao ružniju od same dvorane, a snijeg, siv, namočen i težak, padao je i močio raspadnute cipele i poderane čarape. Bog na kojega su se pozivali, njihov Bog, pravovjerni, nije ih cijenio, nego ih je kažnjavao za ljubav.

Bog kojega su oni branili, čiju vjeru su čuvali, odmetnuo se u izdajnika i nije slao ni nadu ni pouzdanje, zdravlje im je oduzimao, kašljave i zgurene ljude pravio od vojnika, od branitelja.

Jedini ponos koji im je preostao bile su ulaštene cijevi pokojeg pištolja i puške, bajuneta ili nož, a oni su sve češće pomagali nesretnicima oslobađajući ih beznađa i šaljući ih njihovom voljom na onaj svijet.

Nikolu nitko nije dirao niti je on mnogo pričao s drugima, nikakve stvari nije uspio ponijeti sa sobom pa mu ništa nisu ni krali, a iz njegove jedinice svi su se sklonili u neke druge dvorane u drugim mjestima, pa su ga, kao i on ostale, puštali na miru i prepuštali ga njegovim nemirima.

Božić što su ga u izbjeglištvu svi iščekivali kao nadu i postojanost u teškim vremenima, nakon navršenih punih sedamnaest mjeseci od napuštanja rodnog kraja, izbjeglicama je došao čestitati novoizabrani predsjednik općinskog ogranka najradikalnije stranke u Malom Mestu.

Uz već najavljene boce rakije i kutije cigareta, donio je ugledni čovjek djeci plastične igračke prošvercane preko granice, a majkama poginulih vojnika bukete osušenoga cvijeća nad kojima su one naricale slušajući priče o hrabrosti onih koje su beskrajno voljele. Zakletve da nikada neće biti zaboravljeni, prizivanje Boga i prozivanje njihovih imena, zazivanje 145

osvete i oslobađanja rodne grude, pjevanje rodoljubnih pjesama i zajedničko objedovanje nakon bučnog bogoslužja i paljenja badnjaka, sve je to budilo ponos u još neiživljenim rodoljubima iz čijih obitelji nitko nije nastradao, dok su ožalošćeni rano napustili proslavu, da svojim neznanjem i beznađem ne kvare raspoloženje drugima.

U metežu pjesama i galame Nikola je začuo glas koji je dozivao njegovo ime, no misleći da se taj netko obraća nekom njegovom imenjaku, nastavio je zuriti u plastični stolnjak ispred sebe, sve dok nije osjetio ruku na ramenu. Okrenuo se i primijetio da usta predsjednika općinskog ogranka imenovane stranke baš njega zovu.

“Nikola, zar si me zaboravio? Ja sam, Željko!” dovikivao je očito njemu, Nikoli, skoro zaboravljeni prijatelj koji je početak rata proveo u Malom Mjestu da bi se zatim izgubio. Pričalo se da radi u glavnom štabu pobunjeničke vojske, ali nitko nije pouzdano znao čime se bavi, isto kao što ga nitko nikada nije vidio na bojišnici. Željko je, na čuđenje ljudi poredanih oko stolova, sjeo pored svog prijatelja i započeo priču o teškim vremenima i bojevima koje je vodio za dobro domovine, spominjao s Nikolom probančene noći, planirano kumstvo i zajedničke slave. Nikola je šutio i kimao glavom ne znajući što se stvarno dogodilo, a što je Željko možda planirao provesti ili izveo s nekim drugim.

Po završetku zadnjeg, kratkog i nerazumljivog govora – što zbog Željkova otežanog jezika, što zbog tužnog okruženja stranih parola – spremajući se na odlazak na druge obveze, Željko je došapnuo Nikoli da ga u ponedjeljak idućeg tjedna posjeti u uredu stranke gdje je radio, da se dogovore o nečemu važnom, jer on treba Nikolino znanje i iskustvo, a prije svega povjerenje koje je kod njega podrazumijevao, te se izgubio ostavivši ušućenu prostoriju da sanja o boljim vremenima.

Sljedećega ponedjeljka, na sajmišni dan u skoro zaboravljenom Malom Mjestu, Nikola se zaputio do Željkova radnog mjesta 146

u Malom Mestu, do zgrade stranke u samom centru gradića u kojoj se se nalazile još dvije import-eksport firme i jedna tvrtka za autoleasing.

“Nikola, imam posao kao stvoren za tebe. Hoćeš li raditi? Mogao bi lijepo živjeti, riješiti se logora i osjećati kao čovjek”, upitao je Željko prevrćući po papirima na stolu i podižući nekoliko puta pogled prema Nikoli.

Nikola je šutio potvrdno kimajući glavom, nakon čega je Željko zaključio: “Znači, hoćeš raditi, odlično. Trebam dobrog i pouzdanog čovjeka. Vidio si da u zgradi ima više firmi, imamo tu fotokopirnicu, nekoliko ureda i jednu leasing firmu”, počeo mu je objašnjavati. “Posao vodi jedan moj dobar prijatelj, on je isto u stranci, iz našeg je kraja, možda si čuo za njega, Miki ga zovu.

On nabavlja aute u Italiji, tamo ima poslovne partnere, jedan je u Udinama, ali nedavno mu je jedan vozač otišao u mirovinu pa me zamolio da mu pomognem ako mogu, a meni je, čim sam te vidio, palo na pamet da bi ti to mogao raditi. Odeš vlakom u Italiju, preuzmeš auto i dovezeš ga ovamo. Tako nekoliko puta mjesečno. Bi li ti to htio?”

Nikoli je laknulo – trebao je samo voziti auto, a to je dobro znao. Ozarilo mu se lice na pomisao o poslu, o ispunjenom danu i promjeni sredine.

“Rado bih, samo u inozemstvo ne smijem, nemam nikakvih dokumenata. Kako ću preko granice?” pitao je. No, još dok je govorio, primijetio je na Željkovu licu kako to ne bi trebalo predstavljati posebnu poteškoću.

“Ako je samo to, onda ćemo sve brzo riješiti. Mi dolazimo iz Malog Mjesta, to je sada druga država, nabavit ću ti njihove dokumente, to će potrajati mjesec-dva, ali ćemo u međuvremenu izvaditi i ovdje sve papire. Kad odem u srijedu u Beograd, nabavit ću ti i vizu za Europu pa ćeš u ponedjeljak preko Beča u Udine. Kasnije nećeš morati tako dugo obilaziti, no svejedno, 147

lijepa je Austrija. Jesi li ikada bio tamo? Nisi? Eto vidiš, postat ćeš još turist pod stare dane! Trebam li te uopće pitati možeš li u ponedjeljak? Odlično! Ja ću sve organizirati, donesi slike za isprave, a sve ostalo će srediti moja sekretarica. Evo ti i novca pa kupi novo odijelo, malo se uredi da te Talijanke primijete, da vide kakvi su naši muškarci. Samo jedno je jako važno – nikomu ne smiješ nikada reći da sam ja ovo organizirao! Znaš da radim u stranci pa ne bih volio da netko pomisli kako se bavim i drugim poslom. Ljudi su zavidni, a prijateljima ipak moramo pomoći. Ako bi negdje izletio i spomenuo moje ime, onda možeš zaboraviti da smo se ikada poznavali. To je jedino što tražim od tebe”, završio je Željko ozbiljnim tonom.

Spremio je Nikola u džep novac što ga je kao akontaciju odmah dobio, pozdravio se sa Željkom i dogovorio da će doći u petak, kada i pasoš i vize budu gotovi, kako bi preuzeo sve papire i dobio točne podatke o poslu.

Putovnicu bivše domovine iz koje je Nikola izbjegao Željko je, zahvaljujući poznanstvima u radikalnoj stranci poput njegove, samo s drugim predznakom i u drugoj državi, uspio dobiti puno brže nego je pretpostavljao, pa je već prvo Nikolino službeno putovanje u Italiju išlo vlakom preko Slavonije, Zagreba i Slovenije do Trsta pa dalje do Udina, gdje je od uglađenog i nervoznog zemljaka Mikija preuzeo nova novcata kola, ključeve i papire, da bi se bez duljeg zadržavanja i bez ikakvih poteškoća sljedećeg dana vratio do zadovoljnog Željka.

“Brži si nego sam mislio, drugi put prespavaj negdje, nemoj se umarati”, rekao mu je Željko isplaćujući mu više od obećane svote.

Na drugi posao nije dugo čekao. Nakon desetak dana u podstanarskoj sobi – cijeli stan Nikola nije htio iznajmiti jer se u Malom Mestu nije osjećao ugodno – opet je sjeo u vlak i uputio se za Italiju. Na povratku u novom automobilu, misleći na Željkov savjet da ne žuri, bez ikakva planiranja zaustavio se u Zagrebu.

148

Vozio je luksuzan auto ukraden u Italiji – to mu je već prvom prilikom postalo jasno. Prepoznavao je zgrade koje se nisu izmijenile, no činile su mu se drugačijima, ne znajući hoće li se uskoro probuditi i završiti svoj san, prije nego se našao u ulici u kojoj je prije puno godina živio s Marijom i Tihomirom.

Htio je izbjeći da ga netko prepozna – to bi mu, unatoč dobivenom državljanstvu zemlje protiv koje se borio, moglo izazvati neugodnosti – no ne mogavši se oduprijeti nagonu, zaustavio se ispred ulaza u zgradu preko kojega je Mariju na vjenčanju htio prenijeti, a ona se zbog visoke trudnoće opirala, plašeći se da joj dijete prijevremeno ne ispadne iz utrobe, i krenuo izlizanim stepenicama do drugog kata, do stana u kojem je živio s Marijom i Tihomirom.

Pozvonio je kratko, no nitko nije otvarao niti se čulo da se netko približava vratima, pa je pokucao jako, a kada ni na lupanje nitko nije reagirao, počeo je zvati: “Marija, otvori, ja sam.”

Marija nije otvarala, ali je susjeda, čuvši glas na hodniku, otvorila vrata svog stana pitajući ga koga traži. Na spomen Marijina imena kratko i odrješito mu je rekla da je Marija davno iselila, potom je neko vrijeme živjela kod roditelja i prije nekoliko godina se razboljela.

“A gdje je Tihomir?” upitao je Nikola.

“Rat je bio, rat. Gdje ste vi živjeli, pobogu? Tihomira su ubili, onako finog dečka. Otada se i Marija razboljela, to će je i dokrajčiti. A tko ste vi, zašto vas sve to zanima?” upitala je žena nakon što su joj se Nikolina pitanja učinila čudnima.

“Poznanik, samo poznanik”, promumljao je i bez ijedne dodatne riječi zaputio se niz stubište.

Prošetao je gradom osjećajući Tihomirovu ruku u svojoj. Nakon više od trideset godina opet je milovao male prste. Iza svake zgrade skrivalo se nešto prošlo i oživljavalo u Nikoli stotine uspomena – gdje se s Marijom ljubio, kuda je Tihomira nosio na 149

ramenima, kako se posvađao s prodavačicom koja mu je prodala šuplju loptu, gdje je sreo Željka kada mu je on ponudio posao.

Brojna sjećanja koja bi se u drugim gradovima činila nestvarnima, u Zagrebu su oživljavala.

Sve se u njemu pomiješalo – uspomene s riječima susjede o Tihomirovoj smrti i Marijinoj bolesti i sjećanje na oči mladića glave naslonjene na mokre hlače. Stresao se pomislivši da je to mogao bio njegov sin i zaputio se vozilom u pravcu Malog Mesta.

Kratko prije sljedećeg putovanja u Italiju Željko je nekoliko puta tijekom noći zvao Nikolu, a kada ga je konačno uspio probuditi, uzbuđeno mu je priopćio da ne smije više putovati preko bivše domovine, niti koraka preko granice, jer ga tamo traže zbog ubojstva zarobljenog vojnika. Savjetovao mu je da se ne igra sa sudbinom – ne gine mu dvadeset godina zatvora – nego da ubuduće putuje vlakom, kao što je na početku bilo planirano, preko Mađarske i Austrije, a nazad autom.

Nikola je nakon Željkova poziva opet usnuo svoj košmar.

Ujutro je kupio putnu kartu preko Budimpešte, Beča i Klagenfurta do Italije. U Udinama je od već poznatog zemljaka nepoznatog krsnog imena preuzeo novi Mercedes s kompletnim papirima i ne ostajući u gradu ni sata dulje nego je morao, zaputio se autocestom do Austrije. Na granici s Mađarskom policajci su, osim putovnice, zatražili i prometnu dozvolu za vozilo, zamolili ga da dođe na stranu, oduzeli mu ključeve i odveli ga u malu sobicu s rešetkama gdje su ga trebali ispitati, napisati prijavu i nakon buđenja državnog tužitelja poslati ga u istražni zatvor.

Razumio je samo poglede koji su mu govorili da je otkriven, da sve o njemu znaju, a to se i potvrdilo kada mu je rečeno da je auto ukraden u Švicarskoj i papiri loše falsificirani jer je serijski broj karoserije naveden u njima imao dvije znamenke manje nego je bilo ispravno, da talijanske tablice ne odgovaraju švicarskim papirima i da je čudo kako je uopće tako daleko dogurao.

150

Pravdao se govoreći kako pojma nema i da je samo vozač, što je skoro i odgovaralo istini, ali službenicima je bilo svejedno – jedan mu je vjerovao, a drugi prijetio dolaskom trećega. Što su noć i umor dulji bivali, to mu se nevažnijim činilo što će biti s njim. Počeo je zijevati pa su ga već izmoreni policajci opominjali da ga mogu i drugačije saslušavati i izvlačiti riječi i priznanja iz njega, no on je i nadalje ponavljao istu priču. Neka imena za koja su ga pitali ni sam nije čuo, no da se ne bi zabunio i plašeći se posljedica neopreznosti, nije prepoznao ni Željka, čije su se ime i slika našli u fasciklu ispred njega, ni ostale tražene članove skupine za krijumčarenje ukradenih vozila.

“Ja sam samo vozač, krili su se i od mene, dali bi mi ključeve i papire i rekli kuda da vozim i gdje da predam auto. Da sam znao da su ukradeni, onda ne bih ni vozio. Rečeno mi je da su vozila uredna, da će biti ocarinjena i da ih netko samo treba dovesti, netko tko ima iskustva. Ja nisam imao drugog posla, nemam ni žene ni djece pa mi je dobro došlo. To je sve!”

Djelovao je uvjerljivo pa su policajci, nakon desetog pokušaja da izvuku više iz njega, uvidjeli kako tog dana neće ništa postići, a već je svitalo, te su ga ostavili da spava dok ne dođu po njega i ne odvedu ga u istražni zatvor. Oko jedanaest sati, već je bio dobro ispavan, probudio se kada su doveli jednog Rumunja i rekli mu da će skupa s njim uskoro biti prebačen u najbliži grad na austrijskoj strani granice u kojem se nalazio nadležni sud i zatvor.

Odjednom mu je postalo lakše da je sve završilo, da su ga našli i da se više ne mora od sebe skrivati. U pritvoru je, na iznenađenje istražnog suca, nenadano, sve što je znao odmah priznao, naveo puno Željkovo ime i prezime, Mikijev nadimak, njihove uloge i zadatke u krađama vozila. Optužnica je brzo trebala postati pravomoćna pa je Nikola do glavne rasprave zadržan u ćeliji.

Jedne se večeri na njemačkoj televiziji prikazivala reportaža o ratnim zločinima na Balkanu, između ostalog i intervju s 151

Nikolom u krčmi u Malom Mjestu, u kojem je on u pripitom stanju naveo ubijanje ratnog zarobljenika. Na osnovi emisije netko je prepoznao sitnog vozača u krađama vozila, pa se austrijsko ministarstvo pravosuđa zainteresiralo za djela koja su mu predbacivana i dobilo informaciju da je Nikola osumnjičen za ubojstvo ratnog zarobljenika te da je bio zapovjednik jedinice koja je počinila i druge zločine.

Tako je zaključeno da će se, što je brže moguće, nakon rasprave zbog sudjelovanja u krađi vozila, odlučiti i o Nikolinu izručenju Hrvatskoj, gdje će ga čekati drugo suđenje i stroža kazna.

152

TRINAESTO POGLAVLJE

Ležao je Nikola na drvenom krevetu bez madraca što su mu ga ukrali u zatvoru dobro organizirani provalnici iz istočne Europe, smješteni u susjednoj ćeliji, no tvrdi ležaj nije mu smetao, kao što mu ne bi ni smetalo da ga je netko pljuvao, tukao ili ubio. Satima je gledao u strop s kojega je na dugom kabelu visjela žarulja, umrljana od izmeta muha, i bacala žućkastu svjetlost po prostoriji prepunoj znoja i prijevara.

On je i težinom optužbe i ponašanjem i godinama odudarao od mladića koji su se imali čemu nadati, jer su počinjena djela i nedjela, krađe i zločine nanesene nepoznatim i stranim ljudima nakon izdržavanja kazne mogli zaboraviti i započeti nešto novo.

Nikola to ne bi mogao ni kada bi imao deset života i deset vječnosti ispred sebe – sve je već bilo iza, a ništa više ispred njega.

Cijeli život mu se činio kao da je od nekog drugog življen, kao da mu je netko posudio i tijelo i dušu u kojima je on samo obitavao i koje su upravljale njegovim postupcima.

Promatrao je strop s još crvenim leševima komaraca koji su u kakvoj rupi u zidu preživjeli i ljeto i jesen, no do Božića nisu uspjeli izdržati, satrti u tamnim zatvorskim noćima bačenom papučom ili pidžamom, ležali su u ljudskoj krvi, u zadnjoj kapljici koja im je nudila život i zbog koje su tako završili.

Svega nekoliko centimetara iznad glave raspoznao bi uvijek raširene oči uhvaćenog zarobljenika – gledale su ga htijući iskočiti iz glave naslonjene na hlače. Utrnuo bi i ostao nepomično ležati, ne osvrćući se na glasove i upite izgovorene na ruskom ili nekom sličnom jeziku, zaspao bi ne osjećajući kako vrijeme prolazi, po nekoliko minuta ili sati tek načetog dana ili poslijepodneva, izgubio bi se u krajolicima bez sna i boja, a kada bi, ne mrdajući se, otvorio oči, još ošamućen mirisom nenavučenog pokrivača, primijetio bi opet žarulju.

153

Nekad bi mu se ona učinila kao sunce, jesenje sunce iza oblaka, ali je najčešće u žarulju zurio kao u lice nesretnog mladića – mrlje od izmeta muha na njoj postajale bi njegove uplašene oči, nosnice, usne, razbijeni zubi i uši iz kojih je curila krv.

Ponekad bi skočio s kreveta i planirao izvaditi žarulju, baciti je, ali ne znajući hoće li dobiti novu, čistu sijalicu, uplašio bi se pomisli na prazno grlo i figure i dane u koje bi se ono pretvorilo, a oči, glavu i sunce barem je već poznavao i mogao je procijeniti kada će prestati njihovo pretvaranje i od sijalice iznad njegova kreveta ponovo postati samo jedna prljava žarulja.

Putovao je u krajeve prepune kiše i blata, kaljave, izmrljane, sive krajeve u kojima čak i kapi vode, još prije nego dotaknu zemlju, postaju masne i ljepljive, zatvaraju svaku poru i pritišću ga po glavi i ramenima. Tonuo je u vodu bez pokušaja da ispliva na površinu, vidio je svoju glavu kako nestaje u vrtlogu i osjećao štakore kako je grizu.

Bez boli je ležao ne pokušavajući oduprijeti se, izvući repove koji su virili iz njegova organizma, polagali tamo bezbrojna jaja, odlazili i vraćali se, množili se u njemu, gubili se nekamo i dolazili s još više stvorova, s muhama, crvima, zmijama, gušterima i slijepim miševima. Zatrpali bi ga cijelog, samo bi oči ostajale iste dok su nepomično zurile prema njemu, ne mrdajući se i odajući slabom svjetlosti da su žive, besmrtne, i da će ostati tamo nakon što se svi insekti, zvijeri, gmizavci i mravi ne zasite Nikolinim tijelom.

Prvih dana u zatvoru ponekad bi progovorio pokoju riječ, pozdravio bi mladiće koji su se izmjenjivali i odlazili ili na slobodu ili se vraćali, razočarani zbog ponovnog uhićenja, s novim prijestupima na vratu i paragrafima u optužnicama, no kasnije je i ta škrta komunikacija prestala pa su ga svi puštali na miru.

Netko bi ga žalio, no većina ga je smatrala čudakom, čovjekom koji nikomu nije posebno smetao, pa bi ga pustili da zuri u strop.

Jednom su prilikom čuvari doveli zatvorskog liječnika, no on nije uspio naći nikakve vidljive ili opipljive poremećaje Niko154

lina tijela – duša je i medicinaru bila daleka – pa nakon ocjene da mu ništa ne nedostaje, ostavili su ga po strani, ne plašeći se da bi itko mogao snositi odgovornost ako on pred njihovim očima prestane disati.

Jedino što je svjesno registrirao bio je dolazak jednog mladog čovjeka koji je izgledom više sličio na leš nego na živo stvorenje.

Kosti su mu prodirale na ramenima ispod neoprane košulje i iz lica, noge su mu djelovale kao dva držača za strašilo koje je netko pokupio s njive i umetnuo ih u kukove, a prsti ruku su se od mrtvačkih razlikovali samo rijetkim i zgrčenim pokretima dok su nesvjesno odražavali strah, neljudski strah koji tom tridesetogodišnjaku nije dao ni trenutka mira.

I on je, kao i Nikola, trebao biti isporučen u mjesto iz kojeg je potjecao, pa ga je sama činjenica da se radi o sličnoj sudbini na kratko vrijeme trgnula iz letargije i depresije vlastitog beznađa.

Uhvatili su Marka, tako se zvao, na jednoj benzinskoj stanici odmah nakon provale koju je počinio. U vrećici je nosio dvije pive i kutiju najjeftinijh cigareta koje je ukrao nakon što je kamenom razbio staklo izloga, a ono se rasprsnulo u milijun komadića i ozlijedilo ga, pa je okrvavljen upao policiji u oči.

Odmah je priznao provalu. Odveli su ga u pritvor i vjerojatno bi tamo ostao samo nekoliko dana, jer počinjena šteta nije bila velika, a vlasnik benzinske crpke dobio je nadoknadu iste od osiguranja, pa osim državnog nije bilo nikakvog drugog tužitelja koji bi zahtijevao neku strogu kaznu, no za vrijeme čekanja na proces pojavio se zahtjev za izručenjem iz njegova rodnog mjesta u dijelu Bosne koji su poslije rata prekrstili u drugo ime.

Stigao je preko ministarstva zahtjev iz njegova rodnog grada da se isporuči zbog krađa vozila koje je on, prema navodima suda iz istog mjesta, počinio u razdoblju od lipnja do listopada prethodne godine, iako je već u svibnju pobjegao i nije se uspio ni pozdraviti s majkom. Stigao je u Austriju i zatražio azil, a prilikom čekanja na odluku počinio je i navedenu provalu. Na 155

sam spomen isporuke počeo bi se tresti i cvokotati, u roku od dva tjedna izgubio je trećinu tjelesne težine i stigao do granice kada je bilo nužno razmišljati o hranjenju na infuziju.

Na njegovu nesreću, odvjetnik koji mu je određen kao branitelj od strane suda nije zamijetio nelogičnost navoda u zahtjevu za isporukom – radilo se o malom kradljivcu kojeg nitko nije trebao i svaka bi država bila sretna da ga se riješi, pa je isporuka u domovinu bila vjerojatna. Marko je cijelo vrijeme šutio, samo je jednom prilikom započeo svoju ispovijed nekom Rusu ili Čečenu, polako govoreći da ga razumiju, pa je i Nikola sve čuo i uspio na trenutak zaboraviti vlastite nevolje.

U jesen 1992. godine, nakon rasplamsavanja rata u Bosni, Marko, i sam policajac, prisustvovao je pogubljenju dvojice policajaca krive vjere i nacije – zaklali su ih drugi policajci, njihovi predratni kolege, a njihov načelnik osobno se uključio u masakar i dokrajčio ono što su drugi koljači nevješto započeli. Leševi su nekamo nestali, kao i mnogi drugi, a nekoliko godina nakon rata, osim udovica i djece ubijenih, nitko ih nije ni tražio niti se raspitivao o njihovoj sudbini. Marko je nakon rata otišao u Francusku, tražio je nekakav novi početak i skoro je uspio u namjeri, jer je u Lyonu naletio na djevojku kojoj se dopao i s kojom je započeo novu životnu priču. Život, međutim, često donese nešto neočekivano pa je jednom prilikom Marko stupio u kontakt s jednom novinarkom lokalne televizije – pripremala je reportažu o doseljenim strancima i njihovim sudbinama – te joj je on, ne razmišljajući puno, ispričao i gdje je bio za vrijeme rata i što je sve doživio, pa tako i o počinjenim zločinima.

Novinarka ga je radoznalo ispitivala o detaljima, o imenima, a on je sve navodio ne znajući što ona namjerava učiniti sa snimljenim materijalom. Tjedan dana kasnije na regionalnom programu objavljena je Markova snimka kao senzacija o zločinima na Balkanu. Lice mu je bilo slabo prikriveno pa bi ga onaj tko ga je ranije vidio lako prepoznao. Snimka je nekoliko tjedana imala 156

veliku gledanost, ne samo na televiziji i ne samo u zemlji u kojoj je prikazana, pa se sve pročulo i do njegova rodnog grada, u izmijenjenoj verziji, ali s Markovim imenom i prezimenom. On je već bio zaboravio cijelu tu priču, nitko mu se više nije obraćao ni tražio nekakav intervju pa se posvetio svojoj obitelji koja je u međuvremenu porasla za jednu malu djevojčicu.

Nakon puno godina otišao je kući, htio je vidjeti majku dok je još živa i pozvati je u Francusku da vidi unuku, misleći da je rat prošao i da se sve izmijenilo, nabolje, no prevario se. Bivši načelnik milicije, na istoj funkciji i nakon rata, pokušao se dočepati Marka, ali nakon što ga je jedan susjed upozorio, Marko je, ne okrećući se, pobjegao bez ikakvih dokumenata do Austrije gdje je zatražio azil, ni sam ne vjerujući da će ga dobiti.

U međuvremenu je počinio krađu na benzinskoj i sada se tresao. Zahtjev za isporukom bio je potpisan od predsjednika suda, brata načelnika milicije koji ga je tražio. Ne htijući se pomiriti s izručenjem, odbijao je svaku hranu i čamio ne govoreći ni sa kim drugim osim s jednim Rusom ili Čečenom. Šutnja mu ipak nije pomogla jer nakon formalnosti koje su potrajale nešto dulje od mjesec dana, isporučen je pa svoju priču možda nikada više neće nikome povjeriti.

Na razgovore s dodijeljenim odvjetnikom Nikola je išao redovito. Šutio bi ne razumijevajući što mu on rasprostire na stol, pa je nakon tri posjeta i njegov zakonski branitelj prestao dolaziti i pomirio se s izgubljenim procesom. Trebalo je samo odraditi formalnosti, saslušati navode, prihvatiti presudu i predati Nikolu čuvarima zatvora koji će ga isporučiti dalje.

Nenajavljeno je jednog prijepodneva, opet je bio ponedjeljak, došao čuvar po njega i odveo ga u malu sobu za saslušavanje u kojoj ga je već čekao branitelj s važnim izrazom lica.

“Sjednite... da ne biste pali sa stolice! Stigao je dopis iz Zagreba, našli su ubojicu zarobljenog vojnika, već je u zatvoru. Vi s time, po mišljenju tužitelja, nemate ništa, ali zahtjev za isporu157

kom nije povučen, vjerojatno zbog zaboravljene formalnosti, pa ćete ipak morati u Hrvatsku, no tamo vam neće suditi. Možda vas saslušaju kao svjedoka, to je sve.”

Nikolu je novost, na iznenađenje odvjetnika, ostavila ravnodušnim. Progovorio je nakon dugo vremena: “Samo ja znam što je istina. Ja sam pucao prvi i promašio.

Tko će mi oprostiti? Nije čovjek autobus.”

Nekoliko dana kasnije održan je kratki proces zbog sudjelovanja u krađi vozila. Nikola je, kao sitni kriminalac koji nikada ranije nije osuđivan i koji je sve priznao, dobio djelomično uvjetnu kaznu čiji je bezuvjetni dio već odležao u istražnom zatvoru. Pokušavao je, uzalud, preokrenuti tijek izvjesnog završetka kaznenog postupka, tvrdeći za vrijeme svog saslušanja da je nepopravljivo kriv.

Sudac, prosijedi čovjek Nikolinih godina u iščekivanju mirovine, kojemu se žurilo na drugu raspravu, upozoravao ga je da se pridržava predviđenog reda i da ne upada u riječ njemu, državnom tužitelju i odvjetniku, prijeteći mu otežavajućim okolnostima i ne uzimajući u obzir Nikoline navode da je kriv, da traži strožu kaznu i da ne želi biti pušten na slobodu.

Izazvao je zbrku, sudska zapisničarka se nervozno okretala prema sucu u nadi da će razumjeti njegov diktat, a kada je iskusni zastupnik državne pravde uvidio kako od rasprave neće biti ništa, oštrim tonom prekinuo je iskaze okrivljenoga, saslušao zahtjeve državnog tužitelja i odvjetnika koji su bili identični i tražili da se izrekne odgovarajuća kazna u duljini vremena što ga je Nikola proveo u istražnom zatvoru. I tada je izrekao presudu.

Pušten je formalno na slobodu, da bi odmah nakon izricanja presude bio predan u nadležnost policije za strance, koja je odredila da mora napustiti zemlju u roku od dvadeset i četiri sata, predala mu dokumente i objasnila da je dobio zabranu ulaska u Austriju. Kako ne bi ilegalno ostao u državi, određeno je da će ga dvojica policajaca otpratiti do aviona.

158

Budući da je i godinama i pojavom djelovao bezopasno, policajci su zaboravili staviti mu lisice na ruke, a jedan je pokušavao voditi razgovor s Nikolom dok su u autu putovali u pravcu zračne luke, prisjećajući se riječi s odmora na Jadranu: hladno pivo, ćevapčići i jeftino. Nikola je šutio i gledao kroz prozor.

Policajci nisu htjeli dugo čekati na aerodromu pa su zaustavili vozilo kod benzinske crpke na izlasku iz grada, naručili kavu i počeli čitati novine, puštajući Nikolu da bez pratnje ode obaviti nuždu. Nakon petnaestak minuta jedan od njih otišao je pogledati što je s njim. Nije ga našao tamo gdje ga je očekivao i dao je znak kolegi da šuti, na što su obojica krenuli do auta, dogovorili se o priči kako im se zarobljenik otrgnuo i pričekali sat vremena da se bjegunac izgubi u velikom gradu.

Nikola je trčao do mosta preko Dunava gdje se približio betonskoj ogradi tresući se od hladnoće, neuobičajene čak i za zimsko doba godine, pojačane oštrim vjetrom iz pravca Bratislave.

Studen je prodirala do Nikolinih kostiju ne nailazeći na otpor izlizanog kaputa, već godinama iznošene košulje i samotnih hlača. Drugih pješaka osim njega na mostu, na kojem ni u drugo doba godine nitko nije koračao na vlastitim nogama, nije bilo.

On je bio tek besposlenik, stranac, odrpanac, socijalni slučaj ili nekakva druga olupina za koju nije bilo mjesta u višem redu skrojenom u radnom vremenu trgovačkih centara i reklamnim plakatima prepunih mladosti i vedrine. Nikola je bio na kraju.

Nije se plašio ni policije koja ga je već tražila, ni izručenja, ni bilo čega nadolazećeg. Znao je da ništa više ne može doći, da tu, na mostu koji će, prije nego bude srušen, napraviti mjesto za još veću i širu spojnicu radnih mjesta sazidanih u novim staklenim fasadama na jednoj i renovirane povijesti na drugoj strani obale široke rijeke, završava sve.

Tako je odlučio. Prvi put u životu donio je odluku u čiji je smisao bio uvjeren i nitko drugi u njegovo ime nije više planirao što će raditi, gdje će disati i gdje će prestati biti.

159

Hladnoću nakon nekoliko minuta nije više osjećao, ni po leđima ni po tabanima koji su se klizali na mjestima bez posutog pijeska i soli.

Odlučio je poletjeti prema vodi, raširiti ruke kao skakači s porušenog starog mosta koje je Nikola jednom davno, u pauzi za vrijeme čekanja na nastavak vožnje autobusom, zadivljeno promatrao kako lete do zelene rijeke – kao orlovi koji se spuštaju s kamene klisure.

Skinuo je sve sa sebe, složio odjeću pored ograde i popeo se na nju duboko udišući hladni vjetar.

Orlov let nije mu uspio. Ostao je ukočen u pokušaju da raširi ruke, gledajući u nabujalu, neprozirnu rijeku koja mu se učinila najljepšom zelenom rijekom, i poskliznuo se. Leđima je udario u Dunav pa je pokušao plivati do obale i još jednom skočiti, no mlatnuo je tek nekoliko puta rukama ispod površine, ali ona mu nije dala da se izvuče. Na kraju je, vidjevši kako se iznad njega zatvara rijeka, pomislio zadnji put: Dobro je i ovako. Kada nisam ranije bio orao, zašto bih to postao sada?

Lučki radnici našli su dva dana kasnije tijelo šezdesetogodišnjaka, teško prepoznatljivo nakon višednevnog plutanja u dunavskoj vodi. Nikolin leš potom je prebačen na institut za sudsku medicinu, u poveći hladnjak, s dva također neidentificirana leša ubijenih prostitutki.

Ukoliko netko ima pobliže informacije ili pretpostavlja da prepoznaje preminulu mušku osobu, starosti između pedeset i pet i sedamdeset godina, s istetoviranom glavom orla na lijevoj nadlaktici, upadljivoj po nedovršenom kljunu, moli se da se javi policijskoj postaji u 22. bečkom okrugu, pisalo je u oglasu objavljenom sa slikom tetovirane lijeve nadlaktice, zalijepljenom na oglasnim pločama u čekaonicama ispred policijskih postaja i objavljenom u kronici lokalnih novina, odmah ispod plaćenog izvještaja o otvaranju novog salona namještaja.

Nekoliko dana nitko se nije javljao jer nikomu nije nedostajala osoba sličnoga opisa, pa je policija zaključila da se radi o ne160

kom razočaranom samoubojici. Na osnovi sasvim golog tijela i skidanja na javnom mjestu, pretpostavljali su da se radilo o nekakvom čudaku jer na njemu nije bilo nikakvih prepoznatljivih znakova nasilja.

Tjedan dana kasnije, u predsoblju policijske postaje u 22. bečkom okrugu, pojavila se jako zadihana, poširoka žena iz jednog socijalnog stana s iste, jeftinije obale Dunava, usplahireno tvrdeći kako je ona bila svjedokom tučnjave dvojice nastranih, golih muškaraca, na što je zaustavila auto na mostu da bi vidjela o čemu se radi, te da je u tom trenutku jedan od njih, onaj malo manji, gurnuo drugog, većeg i mirnijeg, preko ograde, čemu bi policija možda i povjerovala da se u zadnjem trenutku nije stvorio njezin muž, čovjek sličnoga opsega i njegovanosti kao i njegova izabranica, te objasnio da su se oni samo provezli autom preko mosta prije desetak dana i vidjeli čudnog, golog muškarca kako stoji na ogradi, no nisu imali vremena zaustaviti se jer su žurili da vide odglumljenu sudsku raspravu na televiziji o kojoj njegova supruga stalno priča i u kojoj bi, kao gost, i sama htjela sudjelovati, pa je sada sebi umislila da je sve bilo onako kao što je navela.

Državni službenici morali su mu povjerovati nakon što se zajapurena žena, ogorčena zbog gubitka jedinstvene prilike za nastup na televiziji, zapetljala ne znajući navesti ni točno vrijeme ni druge okolnosti zločina za koji je tvrdila da ga je vidjela.

Policajci su se počeli skoro glasno smijati kada se nekoliko minuta kasnije ispred njih pojavila druga žena, njegovana umirovljenica, koja je također tvrdila da im može pomoći u otkrivanju identiteta nepoznatog leša.

Htjeli su je upitati želi li i ona na televiziju, no gospođa Marianne J., udovica jednog visokog službenika, svojim nastupom nije dopuštala nikakvo ismijavanje. Izvadila je, ne govoreći puno, novčanik iz torbice, zavukla kažiprst iza fotografije svog pokojnog muža, izvukla dugo vremena čuvani, požutjeli i novčaniku s puno kartica strani odrezak njima nepoznate kutije ci161

gareta, s nekakvim stranim imenom i adresom iz inozemstva, ta ga predala policajcima napominjući kako je sigurna da se radi o osobi navedenoj na papiriću.

Nitko je nije upitao odakle joj ime i podaci, nitko se to ne bi ni usudio upitati samouvjerenu ženu ukrašenu nakitom u vrijednosti godišnje plaće dvojice policajaca, isto kao što joj nisu ni povjerovali, no odlučili su ipak provjeriti navode s papirića ubacujući Nikolino ime i prezime u računalo, da bi nakon nekoliko trenutaka dobili sve informacije o njemu kojima je austrijska policija raspolagala.

U međuvremenu je starija gospođa napustila policijsku postaju i odvezla se taksijem koji ju čekao ispred vrata, tako da joj se nisu mogli ni zahvaliti, a kamoli postaviti joj pitanja koja, doduše, nisu bila ni nužna, ali uobičajena i protokolom predviđena.

Nikola je pokopan na groblju u Malom Mjestu, odmah pored Ruže koja je preminula u Splitu godinu dana prije njega. Radovan je organizirao i platio prijevoz tijela iz Austrije. Platio je i njegov sprovod, platio je i svećenika, a platio bi i ručak da je imao komu, ali je, pored radnika na groblju i žurnoga popa, on bio jedini koji ga je ispratio na zadnje putovanje.

Nikolinim poznanicima koji su pročitali smrtovnicu objavljenu u lokalnim novinama ili su od nekoga čuli da je umro, put je bio predalek ili su bili prezaposleni, ili na nečijem drugom pokopu ili krštenju, a ako bi ga se netko ipak sjetio, napomenuo bi čuvši za njegov tragični kraj: “Ubio se! Čudno. Nikada nije znao što hoće.”

Da je umro prirodnom smrću, možda bi ipak netko drugi osim Radovana njegovoj duši poželio vječni mir. Ovako je bilo praktično i Bogu i ljudima – mogli su ga nakratko prezreti, pljunuti na zemlju i odmah ga zaboraviti.

Kao da ga nikad nije ni bilo.

162

O autoru

Blago Vukadin rođen je 1965. godine u ondašnjem Duvnu, današnjem Tomislavgradu. Djetinjstvo je proveo u Mandinu Selu, mjestu na padinama planine Ljubuše, da bi po završetku osnovne škole preselio u Zagreb.

Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća odlazi u Austriju, gdje završava školovanje i radi. Magistar je ekonomije i tumač za kombinaciju njemačkoga s južnoslavenskim jezicima, a pisanjem, prvenstveno poezije, bavi se od rane mladosti.

Osim pjesama o općim životnim temama, autor je mnogih kratkih priča u kojima se bavi životima malih ljudi, te prevodi poeziju s njemačkoga na hrvatski i obrnuto.

Redovito objavljuje svoje tekstove u riječkom časopisu Književnost uživo te na raznim portalima Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Godine 2002. u zagrebačkoj nakladi Naša riječ objavio je zbirku pjesama pod naslovom Pjesme te prijevod ilustrirane i rimovane priče za djecu Max i Moritz poznatog njemačkog autora Wilhelma Buscha. Živi i radi u Bečkom Novom Mestu (Wiener Neustadt).

163