Milan Zagorac: Simpatija za luzere na riječki način by Studio TiM

milan zagorac

simpatija za luzere na rijeÄ?ki naÄ?in

izabrane kolumne objavljene na portalu korzo.net od 2013. do 2015.

foto Jasna Dimitrijević

milan zagorac

simpatija za luzere na riječki način izabrane kolumne objavljene na portalu korzo.net od 2013. do 2015.

Izdavač

[studio TiM], Rijeka, 2015.

www.studiotim.hr Izabrala i uredila Jelena Androić Fotografija na naslovnici Tamara Modrić ISBN 978-953-7780-42-5 Ova je knjiga objavljena kao besplatno online izdanje

Sadržaj predgovor 5

kultura kao odrpanka koju nitko neće… ili kultura kao industrija novog vremena što će nama knjige uopće, kad živimo u romanu 8

fotografije koje govore o nama više od milijun riječi 10 čangrizavi pisac u ogledalu mlađih, ljepših i zabavnijih – vokalni studio rijeka 20

kultura kao odrpanka koju nitko neće… 25

dok je nama kreativnosti i progresa, živjet ćemo uz još više stresa – festival republika u našem gradu! 29 umjetnička hiperdemokracija 34 može li se išta promijeniti do 2020.? 37 kosturi 41 riječka kultura u 2014. ili “it’s complicated” 46 povijest od rivala do ri lita – zašto je rijeka uvijek stajala uz svoje “marginalce” 49 kultura kao industrija novog vremena 55

zašto sam za to da rijeka dobije status prijestolnice kulture 58 unutrašnji disident 62 kultura pobune & simpatija za luzere na riječki način 66 ruševine na granici sna i budnosti – hartera 71 pozitiva 80 rilitovska priča o unutrašnjem otporu 82 rijeka epk 2020 – zašto? 86

dobro došli u more trajnih sniženja, dobro došli u eu!

neodgovorna demokracija i totalno beznađe 134

dobro došli u more trajnih sniženja, dobro došli u eu! 91

grijeh nedjelovanja 140

deprivilegirani 95

frankogedon 145

gentrifikacija – impresija nakon čitanja žižeka, a post festum naših “subverzivnih festivala” 100 štrajk privilegiranih 106 kriza europe – ima li u europi uopće pametnih ljudi ili caruju sami idioti? 110

direktna demokracija na način “lako ćemo” 137 pripremite svoju djecu… 142 new deal 147 jesmo li mi pothlađena ekonomija ili smo već izdahnuli? 150 novi pečalbari 153 dobro, pa zar baš tako otvoreno trebamo ljude slati u inozemstvo 156

poučak beppe grilla odnosno u domaćoj verziji – “pahuljice padajte meke i guste” 114

grexit… i tako će završiti grčka tragedija 159

onome koji nas izvuče iz krize reći ću da je car! 118

dodatak - a da počnemo liječiti normalne?

može li se hrvatskoj dogoditi bosna? 122 kako se kalio defetizam 126 gerontokracija – kako su starci zavladali 130

treba liječiti normalne! 164 glas ludila u eteru po drugi put 168

predgovor Dragi čitatelji, pred vama se nalaze tekstovi koje je Milan Zagorac pisao za portal Korzo. net od 2013. do 2015. godine. Kao urednica portala, voljela bih da se u ovom trenu mogu pohvaliti nekim brojkama, reći da je čitanost portala u tom periodu porasla za 47% posto, da telefoni s ponudama za suradnju stalno zvone, da se oglasni prostor sam prodaje... Međutim, ne mogu, i probat ću objasniti kakve to veze ima s Milanom Zagorcem, te čemu takav uvod uvodniku koji ima za cilj predstaviti zapravo sjajan, i po svemu pozitivan zbir dvogodišnjeg rada ovog, kako se sam naziva, “najnepoznatijeg poznatog pisca”.

Milana Zagorca htjela sam kao pisca-komentatora; upoznala sam ga kao urednika i osobu s kojom je jednostavno surađivati, poznavala sam ga kao pisca, i drago mi je što danas mogu reći da nisam pogriješila kad sam pomislila da bi baš on mogao biti idealan za rubriku koju sam na portalu zamislila. Pristao je bez obzira na to što sam odmah naglasila kako će honorar stići u neka bolja vremena (tad je Ministarstvo kulture po prvi put raspisalo natječaj za financiranje upravo neprofitnih medija, i tu sam vidjela priliku za "zaradu"). Oko rakursa smo se brzo

U proljeće 2013. bila sam nezaposlena mlada osoba s diplomom (i radnim iskustvom) iz novinarstva, baš u onoj (prekarnoj) poziciji kakvu je Zagorac često problematizirao u svojim

Korzo.net tako je tog proljeća dobio novu formu neprofitnog medija koji izdaje neprofitna organizacija, Udruga Korzo. Moj je plan bio motivirati mlade ljude da se volonterski (kao što sam i sama učinila) uhvate tipkovnice, po intrinzičnoj motivaciji, i dobiju platformu na kojoj mogu objavljivati teme koje ih muče, ili naprotiv, vesele. Jedan od tematskih naglasaka bio je na kulturi.

simpatija za luzere na riječki način

tekstovima. Kad je čovjek nezaposlen, ima vremena baviti se dobrim stvarima (osim ako ga ta zaposlenost već nije pojela), pa je u mom slučaju to značilo da sam se intenzivnije počela baviti portalom kojem je, u nekom drugom periodu i kontekstu, transformacija na medijskom tržištu “oduzela” novinare i suradnike.

usuglasili, dapače prirodno, nije se ni trebalo usuglašavati. Stajali smo, i danas stojimo, na istim pozicijama: Milan osobno poznaje teme o kojima piše; turbulencije na tržišnu rada, sa svim implikacijama za mlade visokoobrazovane (nezaposlene) osobe, s tim u vezi i gerontificiran radni okoliš koji su dobile u naslijeđe, potrebu za potpunom promjenom tržišnih paradigmi, mistificiran položaj kulture u društvu, mitološki karakter kulture u gradu u kojem živi, propuštene i/ ili zaboravljene prilike u našoj okolini (koje je Zagorac bilježio i fotoaparatom), banalnosti kojima čitateljsku pozornost privlače mainstream mediji... Često mi se, dok sam čitala i objavljivala te tekstove, činilo da Zagorac opisuje moju poziciju, a kako je u jednom od nedavnih tekstova napisao, on i jest opisivao moju poziciju. Njen je kišobran “izgubljena generacija” rođenih u periodu od kraja 60-ih to početka 80-ih, kojoj i sama pripadam. Tranzicijska generacija. Da se razumijemo, nije ovo samo hrvatska priča (premda ju je Zagorac nemali broj

puta takvom nazvao), sve te promjene zbivaju se u kontekstu, a najistaknutije signale tog - svjetskog konteksta - Zagorac je uvijek prepoznao brzo, i “aksiomatski” opisao. Nikad ga nisam pitala šali li se on to dobro kad svoj blog potpisuje s Milan aksiomatični, a ne vidoviti. Izgleda da vidovitost i aksiomatočnost nekad idu i ruku pod ruku :) Vratila bih se sada na početak: kakve veze ima sa time Korzo. net? Takve što je medijsko tržište “težak biznis” na kojem se sve navedene dinamike sjajno prelamaju. Sve teme kojih se Zagorac dotakao, imaju refleksiju u medijima: vlasništvo, sfere utjecaja, stanje na tržištu rada (mladih i malo starijih) novinara, odabir tema i njihovi plasmani, u konačnici i suradništvo po volonterskim osnovama... Nema više punka! I zato čitanost ne raste (jer u portal nije ulijevan kapital a oglasni se prostori ne prodaju sami) već pada. Nema više punka. Osim kod Milana Zagorca, on piše pa makar mu to bilo zadnje, i za to mu od srca hvala. Jelena Androić

kultura kao odrpanka koju nitko neÄ&#x2021;eâ&#x20AC;Ś ili kultura kao industrija novog vremena

milan zagorac

što će nama knjige uopće, kad živimo u romanu

Možda je netko od čitatelja primijetio, ali u posljednjih je dva tjedna u Rijeci održano više književnih manifestacija. Najveće su, najposjećenije i najznačajnije Vrisak, nekadašnja Kičma, sajam knjiga i festival autora (nekad časopisa) u organizaciji izdavačke kuće V.B.Z. i Bookfest, za koji smo već pomislili da počiva u miru, no, eto, nije, već je uskrsnuo i pojavio se u novom izdanju i to na nesvakidašnjem i za knjigu bogohulnom mjestu, shopping mallu. Odmah ću reći da festivala i sajmova knjiga nikad dosta. Naročito onih dobro uređenih i vođenih. Pa iako bi se ovim dvama riječkima dalo štošta zamjeriti, dobro je da postoje. Nedostaci su: najprije, uvijek i jednako loše tretiranje autora i publike u vječnom drugom planu, sustavno nepogađanje senzibiliteta i stvarnih potreba riječke javnosti, navrat nanos organizacija s tzv. zagrebocentričnim autorima koji uopće nemaju nikakav širi odjek u Rijeci, i,

posljednje, ali ne i najvažnije, stalno forsiranje jednog te istog modela: prodaja papirne, tiskane knjige - ništa od inovacija, ništa nova, ništa svjetski, ništa relevantno. Oni su, s druge strane, jedan od katalizatora kulture čitanja, potrebe za knjigom, prodaje, interesa, susreta s autorima i urednicima, ilustratorima i tako dalje. No oni su i godišnja rasprodaja vječnih zaliha, dakle, konkretna prodaja robe za novac, što knjizi daje i njezino drugo značenje, a to je materija, tvar, roba za prodaju, roba u izlogu, pogodna za popuste, (uvjetne i recimo to tako, dogovorene) liste najprodavanijih naslova, medijski šušur bez pravog, punog pokrića. I, ne govorim sada samo o tajmingu koji se preklopio s Festivalom malih scena, pa je medijsko praćenje (ipak) bilo u drugom planu, već i o onoj najbolnijoj i najstvarnijoj i najsurovijoj temi s kojom se bude svi u tzv. izdavačkoj

Već se godinama suočavamo s tom bolnom istinom: knjiga ne treba gotovo nikome. Ne govorim o knjizi kao proizvodu, već kao o knjizi-sadržaju, dakle, ta knjiga može biti blog, e-izdanje, tiskano izdanje. Knjiga je potisnuta na rub svih potreba, ona ne donosi uzbuđenje, radost, znanje, ona je povezana eventualno s dosadnom, neprilagođenom i zastarjelom školskom lektirom i većina potencijalnih čitatelja u ovoj zemlji ima upravo takva očekivanja: knjiga je dosadna, glupa, depresivna i nezanimljiva, a njome se bave čudni kriplovi s asocijalnim navikama koji nemaju kontakt s realnim životom, a realni život su krediti, ovrhe, ostanci bez posla, stradanja od tereta društvenih zastranjenja i osobnih stranputica.

To je rezultat nedostatka sustavnih politika prema knjizi, odnosno njihov izostanak već dulje od dvadeset godina, pa je tako knjiga ostala zaglavljena između “javnih potreba” i potreba naroda za ljubićima, trilerićima (da se razumijemo, i tu je riječ o onoj malo manjini od otprilike par posto građana ove zemlje koji uopće čitaju), dakle, nešto bez veze o čemu nema nikakve stvarne javne ni profesionalne rasprave. Zato, da bismo spasili knjigu, najprije je trebamo resetirati: povući ručnu, stati gdje smo i što možemo, možemo li uopće, i tek onda krenuti dalje. Inače, spirala pada čitanja, prodaje, interesa, znanja o knjizi i potrebe za knjigom postajat će sve brža i vodit će nas u ponor totalne ignorancije. Pa, ako je to budućnost, svaka nam čast.

Koliko je krivih predrasuda prema knjizi nastalo, a u kojima su odgojene generacije i generacije! Neki dan, u još jednom književno-festivalskom događaju u kojem i sam sudjelujem, Ri Lit, posjetili smo Vukovar i vidjeli se u zrcalu onoga kako knjiga

stvarno funkcionira: od nas šest autora, svi smo objavili od jedne do šest-sedam knjiga, osobno sam ih uredio stotine, izbacio sam najmanje sto novih autora i sve to skupa rezultira činjenicom da nas nitko nije poznavao, ne samo u Vukovaru, tamo je i bilo očekivano, veći i u organiziranom busu s kojim smo putovali do tamo i nazad (da se razumijemo, svjestan sam toga, tako reći, oduvijek, ali teško je javno i glasno priznati sintagmu - ”najnepoznatiji poznati pisac iz Rijeke”).

simpatija za luzere na riječki način

industriji u Hrvatskoj nedostatak čitatelja. I da stvar bude gora, nenaviknutost čitatelja na istraživanje, na traženje novoga, na ispitivanje mogućnosti, na vlastito traženje mimo ponuđenih ljestvica čitanosti u knjižnicama ili top lista u knjižarama.

milan zagorac

fotografije koje govore o nama više od milijun riječi

foto Ana Marija Vizintin

U posljednjih sam nekoliko godina imao prilike pratiti cijeli niz novih stvari na području fotografije u Rijeci: novi kadrovi, nove teme, nove misli, novi osjećaji. Ne bih se htio predstavljati kao neki učeni kritičar ili tehnofuturistički fan niti propagirati već općepoznatu činjenicu da su se u međuvremenu razvijali novi mediji i nove tehnike

fotografiranja, no ovdje je zaista riječ o pravoj maloj revoluciji koja je iznjedrila posve nove ljude i, što je najvažnije, posve nove osjećaje. Novi senzibilitet. Ponajprije, senzibilitet za svakodnevno, obično, senzibilitet koji reflektira psihološka stanja samih autora, povremeno pomalo i pompozan, no uglavnom intiman, orijentiran na ljepotu

Fotografija tada postaje nešto posve drugo: sredstvo intenzivne komunikacije, kružna poruka na fejsu, poruka osobnog raspoloženja uvjetovanog vanjskim i unutrašnjim stanjima, najiskreniji izraz nutrine, i tako konačno sa sebe skida onu navlaku “dokumentarnosti”. Fotografija kao posve osoban čin, ovaj put u rukama svakog čovjeka s digitalnom kamericom. “Čudni su ljudi koji fotografiraju. Njihove misli i pogledi djeluju odsutno. No, pogled im uvijek

padne na ono što malobrojni znaju promatrati”, kaže jedan od tih brojnih fotografa pod nickom Gian Geiff. Možda je jedna od specifičnosti i to da u ovoj “novoj” fotografiji ima mnogo žena: djevojke, mlade žene, žene u srednjim godinama, gospođe u najboljim godinama, kako se to danas “politički korektno” kaže, donose senziblitet onih vječnih ”leptirića u trbuhu” i sumračnih raspoloženja kada se klepsidra osjećaja odjednom okrene.

simpatija za luzere na riječki način

foto Ana Marija Vizintin

i osjećajnost skrivenu u običnome, u estetici onoga što bismo ranije nazivali ružnim ili neprihvatljivim (poput mrtvačnica, propale industrije, tehnološkog otpada), u traganju za onim našim “bitima” skrivenima iza pojavnosti.

Uopće ne bih želio započinjati priču o profesionalnosti ili amaterizmu: ona je postala suvišna jer u njoj sudjeluju svi – mame s djecom, starčići, profi fotografi, obični šetači, bilo tko. Ljudi pišu svojevrstan gradopis koji bi me u ovome trenutku stavio pred veliku kušnju ukoliko bih radio

milan zagorac

foto Dean Miculinić

knjigu o Rijeci: koje motive i koje fotografije uopće staviti? Što je to što danas najviše čini Rijeku Rijekom? Monumentalne fasade, krupni planovi i događaji ili opet neke druge stvari, puno osobniji pogledi, usputni prolazni događaji koji se miješaju s onim fotografskim strastima, znate, pokušaji hvatanja aviona pri uzlijetanju, fotografije s najviših objekata u gradu ili neke rijetke pojave koje se događaju jednom u nekoliko stoljeća. Ima tu svakakvih nickova na Ptičici, na Flickru, naravno, ponešto sam tih fotografija, uz dozvole autora, objavio na svojim postovima na blogu Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti, nastojeći napraviti neku malu web/ blog monografiju Rijeke, pa ih slobodno pogledajte.

Mnoštvo je naših sugrađana na Facebooku u fotogrupama koji sa svojim minijaturnim kamericama, mobitelima ili, pak, s pravim “mitraljezima” golemih objektiva ovdje bilježe svaku sitnicu našega grada: ulicu, okupljanja, događaje, strasti, utakmice, amaterske zborove, portrete, biljke, životinje, parkove, arhitekturu, odraze, tržnicu, tulume u stanovima, obiteljska okupljanja, suvenire s putovanja po bliskim i dalekim zemljama, mnoštvo tema koje su istovremeno i važne i nevažne, no sada postaju javna stvar, nešto što se dijeli i postaje važnije od onih vijesti koje su donedavno bile jedine, prave, “službene” vijesti iz novina. Intima, naročito estetizirana, umjetnička, subjektivna istina, tako putem ovih medija i zahvaljujući revoluciji

simpatija za luzere na rijeÄ?ki naÄ?in

foto Ana Marija Vizintin

milan zagorac

foto Biter Mjeda

foto Peter Kürscher

digitalnih kamera prelazi u sferu javnog, a slika više nije samo dokument, tek tako, nešto što nam služi kao dokaz da je bilo “to i to”, već nas asocijativno budi i podsjeća na

ono što zaista jesmo. Ovdje se odigrava prava umjetnička igra, prostor slobode koji je nezagađen intervencijama, ali koji sam nameće vlastite kriterije kvalitete i sadržaja,

simpatija za luzere na riječki način

foto Carmela Žmirić

milan zagorac 16 foto Borislav BoĹžiÄ&#x2021;

foto Biba Dunić

foto Carmela Žmirić

foto željko Maletić

milan zagorac

doduše, ne po uredničkim/ vlasničkim preferencama i interesima, ali svakako po broju dijeljenja, lajkanja ili u komentarima. Kako nastaju kriteriji, tako nastaje i vlastiti medijski prostor, još uvijek uglavnom posve slobodan za nova istraživanja. Navest ću samo neka imena, od kojih su neki ovjenčani prestižnim nagradama, objavljivani u slavnim časopisima s reprezantativnim angažmanima, dok su drugi samozatajni i skromni istraživači bez ikakvih većih aspiracija od dnevnog postanja slika na fejsu: Arsen Miletić, Dean Miculinić, Petar Kürschner, Petar Fabijan, Silvano Ježina, Biba Dunić, Bitter Mjeda, Marin Aničić, Vedrana Spadoni, Hazim Begović, Ljubica Smokvina Gusej, Slaven Bačić, Olga Karlović, Željko Maletić, Pero Lovrović, Linda Blažić Mirošević, Daniel Bernazza, Tanja Ljubojević, Borislav Božić, Dea Sch, Jadranka Bujan, Domina Dorić, Milorad Sirotić, Tamara Modrić, i tako dalje i tako dalje, nemojte mi zamjeriti ako sam koga izostavio i “miješanje” amatera

foto Tamara Modrić

i profića, jednostavno je riječ o posve novom fenomenu u kojem sudjeluju mnogi, bez obzira na profesionalni status… Stvar je, dakle, u tome da su upravo oni koji su mali, zacijelo manje vidljivi, zapravo jednako bitni, karike u lancu stvaranja priče prije svega o sebi, a zatim i o vlastitom gradu. Konačno, dolazi i novo pitanje, a to je u čemu se, formalno, legitimira ovakva praksa, tko je onaj koji određuje što je dobro i pametno, a što je ono što ne valja, nije poželjno i nije prihvatljivo. Stvar je upravo to da sadržajima upravljaju sami autori, od njihove produkcije do plasmana, u njihovoj interakciji s drugima. Stoga, ako je ova digitalna revolucija donijela nešto dobro, to je upravo sljedeće: demokracija na djelu, posve izravna komunikacija zainteresiranih, onih koji stvaraju i onih drugih koji konzumiraju, pa onda opet stvaraju, čudesna petlja koja nas spiralno vuče u sve življu i sve složeniju priču o nama samima.

simpatija za luzere na riječki način

foto Tanja Ljubojević

milan zagorac

čangrizavi pisac u ogledalu mlaðih, ljepših i zabavnijih – vokalni studio rijeka

U mojoj je osobnoj biografiji jedna jako važna činjenica upravo ta da sam u srednju školu putovao vlakom na relaciji Ludbreg-Varaždin i da je sve te godine gotovo svaki dan, (jasno, kad bi nam se poklopile smjene), nadahnuto, pun entuzijazma, živopisno i onako od srca pjevao Tomislav Mužek. Naravno, nitko nije znao da će se on jednoga dana predstavljati kao tenor Tomislav Mužek, no dalo se mrvicu te prenesene energije osjetiti na svima nama: inače zamorna, truckava vožnja prastarim šinobusima i “kaubojcima” (zaista su prometovali vlakovi nalik na

kaubojske na kojima je pisalo “JDŽ”) sada je postajala prava parada veselja i dobrih vibracija, kao da smo bili na nekom malom koncertu, osim ako ne bi naletjeli neki neprijateljski nastrojeni tipovi pa bi se ta vožnja vlakom pretvorila u opću tučnjavu kaubojskog tipa u kojoj je svesrdno sudjelovao i sam Mužek. Sad moram preskočiti godine, gdje su moji dodiri s glazbom postali posve sporedna slušanja radija i povremene kontemplacije uz glazbu na CD-ima i Youtube kanalima, ipak, bez živog glasa, sve do tog “presudnog” putovanja u Vukovar prije nekoliko

Bit ću posve iskren. To me je putovanje punim intenzitetom vratilo u one srednjoškolske dane, znate, kada se u autobusu dijelite na skupine popularnih i manje popularnih, kada se u galeriji busa okuplja samoproglašena elita školskoga društva, a za štrebere je rezervirano “tamo naprijed”, kraj vozača. A ekipica Vokalnog studija Rijeka pjeva li ga pjeva, i to nakon odrađena tri mala koncerta u istome danu! Petsto kilometara u pravcu Vukovara pa petsto kilometara u povratku u Rijeku, ova je skupina pjevala, zabavlja se međusobno, i usput htjela nama, mrgodnim “piscima, tamo iza”, ugoditi na ovaj ili onaj način, pjesmom naravno, no išlo je teško. Ja bih vam se priključio, ali, draga djeco, eto, vidite što čini izbacivanje iz zbora s dvanaest godina, samo zaradite komplekse koje kasnije teško rješavate… Tada mi je netko od njih dobacio: “kada pjevaš, jednostavno se prepustiš, dođe ti neki propuh u glavi, ništa te nije briga…” Nije ni tako loša stvar, zar ne?

Dakle, predstavljam vam Vokalni studio Rijeka, mješoviti pjevački zbor pod vodstvom umjetničke voditeljice i dirigentice i nadasve simpatično stroge Helga Dukarić Dangubić i veselo društvo majstora/ ica pjevača/ica koji od 2008. (znači, ove godine imaju pet godina i za to nam spremaju iznenađenje, jasno, kao još jedan veliki koncert) nastupaju širom Hrvatske i inozemstva. Slušati ih u busu na dugom putovanju i na probama, dobiti onaj dojam iza scene, onu punokrvniju sliku, to mi je bio na kraju i cilj, pa su sve one poznate pjesme koje ste negdje čuli, ali se ne možete sjetiti gdje, sada smještene u prave, stvarne kontekste, iza ljudi koji to stvarno pjevaju, osjećaju i prenose dalje, pa na kraju zaista upadate u jedan nostalgični, bezvremenski Moon River, onirički lebdite iznad Stingovih Fields of gold, ponavljate iskustva nekih, tko zna kojih, davnih ili sadašnjih ljubavnih prekida u Somebody that I used to know i, jasno, živo se sjećate onih dana kada smo po “izlazištima” u Opatiji slušali (i pjevali) Urbanovu Budi moja voda.

Simpatična i posve otvorena Tamara mi kaže: “Baš sam pred koji dan pričala s prijateljicom koja pleše sa svojom trupom pa je s jednim zborom putovala na neki događaj. I oni u busu s mp3jem u ušima, a kad ono zaori

pjesma, mislim da ti (misli na mene, op. a.) se dogodilo nešto slično. I kaže kako je bilo divno, i da zavidi na neki način, jer ona kao plesač bez muzike ne može ništa, a ovi su sami sebi dovoljni. Ma to je meni fizički gušt, samo po sebi, to pjevanje.”

simpatija za luzere na riječki način

tjedana koje je tako temeljito opisao Alen Kapidžić u svojem postu na blogu Pokojni.

milan zagorac 22

Iako je sam zbor zapravo “amaterski”, ovdje je mnogo toga što bi se moglo nazvati profesionalizmom: mnogo rada, mnogo vježbe, kontrole, učenja, i to sve, eventualno, za nagrade (istini za volju, neke i prilično vrijedne, poput srebrnih medalja koja su osvajili četiri puta od 2008. do 2011. na međunarodnom natjecanju zborova i vokalnih skupina u Veroni), zajednička druženja i putovanja, no bez financijskog efekta (pa, naravno, pa što biste htjeli,

kakav financijski efekt, tada se zaposli u javnom sektoru i dobij plaću), pogonjeno isključivo i samo entuzijazmom. Iva, prirodni noštromo grupe na to dodaje: ”I znaš onaj osjećaj kad od osam ujutro imaš faks do šest i po’ navečer i boli me glava i umorna i masu za učiti i svašta, i onda dođem na probu u sedam do nekih devet i po’ i s probe izlazim odmorna i bez glavobolje iako sam tamo

simpatija za luzere na riječki način

tri sata stajala na nogama i duboko se koncentrirala i pamtila i svašta nešto… i onda još taj posebni gušt nastupati pred publikom, a pogotovo kasnije slušati komentare kako su se neki ježili ili čak plakali i sl…”

Silvio, neformalni muški lider skupine kratko i jasno kaže: “radost, smijeh, ljubav, uveseljavanje znanih i neznanih, zajedništvo, druženje, timski rad, altruizam, odgovornost, požrtvovnost, optimizam, inovativnost, prijateljstvo, poznanstva… Kada se nađe

Koji vam je taj skriveni motiv, to ježenje i plakanje od radosti, neka čudna skupna histerija? Pitao sam se to još onaj dan kada smo putovali, pa sam taj tajni čarobni motiv odlučio otkriti u razgovorima,

šuljajući se između redaka i “stalkajući” po fejs profilima. Mislio sam da će me “izbatinati” ili barem blokirati, ali sva sreća, nisu mi zamjerili.

milan zagorac 24

barem dvadeset ljudi koji imaju slične motive, onda mojoj sreći nema kraja jer je rad u takvim uvjetima čast i zadovoljstvo koje me obogaćuje. Samo neka traje i traje i traje… Definitivno više od zbora i samog pjevanja!” Naravno, mene je kao pravog autentičnog pisca s velikim egom, sve to skupa jako začudilo: druženje, altruizam, zajedništvo, timski rad! Ljubav??? Kakva ljubav, pa pisci o tome samo maštaju. I to eventualno… Neću reći. Malo mi je stvari pojasnila Bojana: “Naučiš se kanalizirati negativno van, pozitivno unutra uz pomoć melodije. Pjevam jer se ono prizemno ljudsko u meni raduje grupi koja ima iste

potrebe za istom stvari, nešto kao mentalitet navijača samo što mi navijamo za glazbu, a ne za nogomet i ne nosimo šalove oko vrata nego fascikle s notama u rukama… a pivo pijemo često…” Sad sam na kraju tek bio posve zbunjen. Trebalo mi je da nakon ovog intergalaktičkog putovanja ipak pričekam zbunjenu dušu koja je zaostala tamo negdje, iza mojega tijela… A da nije zaista tako da bi život bez glazbe bio gadna pogreška… Možda na kraju i sam pristupim nekom zboru, ne bi mi sigurno škodilo, naravno, ako su spremni pjevati sa mnom… Kad je već toliko puno ljubavi, strasti i zajedništva… u glazbi…

Ne znam sjećate li se one osnovnoškolske definicije kulture kao “svega onoga što je čovjek stvorio svojim umnim i fizičkim radom da bi živio ljepše i ugodnije”. Unatoč mrvici istine u tome da je zaista nešto ljepše ili ugodnije u činjenici da gledate Monetove Makove ili Lopoče, teško da bi isto vrijedilo za Kafkine romane ili Vrisak. Dakle, iako je riječ o prilično netočnoj i zločestoj informaciji, napisanoj nekoć za zaglupljivanje u školskim udžbenicima, ona kao da je ostavila jedan daleki i dugi eho do danas, do ovih dana, kada je kultura, eto, ono što nam baš i ne treba jer postoje i drugi načini zabave, a i kriza je, pa za njom nema potrebe.

Eto, što čini jedna glupost izrečena prije toliko godina u školskom udžbeniku, koliko štete i koliki doseg, zacijelo bi autor, da je živ, bio ponosan na umijeće obmanjivanja, svaka mu čast! Možda je posljedica te definicije iz davnih dana, a možda i nešto drugo, neobičan stav naših ljudi vezan uz kulturu - percepcija da su “kulturnjaci” neki neobični niškoristi koji po cijele dane mudruju, ne rade ništa, tu i tamo nešto našvrljaju, napiskaraju ili malo zapjevaju, pa eto, po mogućnosti za to još prime plaću. Još ih spominju i u novinama na stranicama kulture, a na televiziji postoji

Ipak, na ovaj me članak potaknula Večera u Emausu, Caravaggiova slika dopremljena u Zagreb povodom ulaska Hrvatske u EU, poklon Italije (makar na tri mjeseca) Republici Hrvatskoj, navodno najskuplja stvar koja je ikada bila u ovoj zemlji, procijenjena

na 100 milijuna eura (ali RH je dobila popust jer je siromašna pa je osiguranje samo na 60 milijuna). Ta je slika simbol, i mislim da nema nikakve potrebe za dodatnim obrazloženjima zašto i kako. Da je kultura samo zabava, mogli su nam Talijani pokloniti jedan kolektivni izlet u Gardaland – ja biram Raptor!

simpatija za luzere na riječki način

kultura kao odrpanka koju nitko neće…

milan zagorac 26

čak 3 emisije, od kojih se jedna zove Emisija, posvećene između ostalog i kulturi. A oni koji ne prime plaću, neka se uhvate lopate, znači da su ionako amateri. S tom se predrasudom kod nas doslovno mora “boriti” na dnevnoj razini. Sad, istine radi, treba biti iskren i reći, da, ima pisaca-neradnika i lezilebovića, ima muzealaca koji primaju plaću, a nitko nikada nije bio u njihovom muzeju, ima glumaca koji nemaju nijedan angažman godišnje, ima slikara koji su nekada davno slikali pa žive na zasluženoj slavi, ima pjesnika koji su objavili

dvije-tri zbirčice pjesama pa se sljedećih četrdeset godina pokrivaju s tim suknom kao da su otkrili sveti gral. Ipak, većina nije takva, no sustav potpora, načina financiranja i promocije kulture je loš, tragično zastario i nikako nije na korist kreativcima i onima koji imaju veću produkciju. Štoviše. Sistem uravnilovki, kolektivnih ugovora, sistem javnosektorskog netalasanja u kulturi dovodi do teškog poremećaja u kojem živimo - kultura u institucijama je na sigurnom i u sferi kolektivnog pregovaranja, kultura izvan institucija uvijek

Konačno, nema jasno artikuliranog odnosa između onih koji sadržaje stvaraju i onih koji ih konzumiraju, nema prave kritike ni pravog balansa kvalitete. Jedina mjera stvari postaju mediji, odnosno politike koje upravljaju njima, a koji kulturu samu po sebi ne razumiju. Ili je razumiju na način osnovnoškolskog udžbenika spomenutog na početku. Tako imamo neposjećene muzeje (osim na noćima muzeja), puste galerije, knjige koje nitko ne čita (interesantno, knjižnice su krcate korisnika lektire i krimića), pjesnike koje odavno nitko ne zarezuje, kazališta koja bi svojim gigantskim proporcijama i ljudskim potencijalima trebala biti tvornice novca (znam da ružno zvuči, ali…), knjižare na izdisaju, male nakladnike koji žive od potpore do potpore i otkupa i drugog otkupa ministarstva, malo veće nakladnike koji također žive od potpora istog ministarstva, kaos suvremenih medija koji u sve to skupa uvodi dodatnu dimenziju. Oni prisiljavaju na individualnu odgovornost (znači, vidi se odmah što si rekao i slikao ili snimio) i potiču na rad (naravno, ne smiješ stati na jednom postu na fejsu).

Pružaju živu vidljivost i suradnički pristup, ne ometajući individualni koncept umjetnosti. Naime, lako je televizijama i, prije toga, novinama s kulturom: ona je tamo bila tako, reda radi, prikrpa koja se opskrbljivala blijedim tekstovima i prilozima i eventualno bi zaživjela kada se dogodi kakva aferica, uglavnom ovisna o uredničkim politikama koje su tu neživost svesrdno podržavale. Kultura nikako nije bila meritum stvari, nego prikrpa, odrpanka koju nitko neće… Internet, društvene mreže i općenito taj cijeli novi medij učinio je stvar puno vidljivijom i dostupnijom. Uskoro, za mjesec dana otprilike, u Rijeci će se odviti festival Republika koji ću sa zadovoljstvom prokomentirati, prije ili kasnije. Možda je to glasnik nekog novog vremena? Nadam se.

E, sad, a kada pričate s ljudima, postoji i ona druga strana medalje: kako su svi ponosni što netko negdje glumi, kako su sin ili kći objavili knjigu, kako je netko bio negdje na turneji, kako su imali predivan koncert… Kultura kao nešto što odvaja od mase, nešto što čini vas posebnima, nešto što vas udaljuje od trivijalnosti i bezličnosti svakodnevice. Koliko ste puta čuli kako ljudi vole knjige, slike, kako vole ovo ili ono… Kultura tada postaje sredstvo prestiža, ali bez njezinog stvarnog razumijevanja to je blijedo

simpatija za luzere na riječki način

je nedovoljno pokrivena, mala, medijski gotovo utrnuta, no, paradoksalno, daleko življa, aktivnija, suradničkija, čak i reprezentativnija.

milan zagorac 28

i, još tragičnije, neistinito, neautentično. Napokon, sve je to posve nebitno. Činjenica za činjenicom ukazuje da veliki broj naših ljudi, potencijalnih konzumenta kulture slabo razumije ili uopće ne razumije samu bit stvari, ono zbog čega kultura tu jest, s kojim simbolima i simboličkim razinama ona mapira stanja ljudskoga duha, osvješćuje arhetipove, konačno, ono zbog čega je Caravaggio donesen u Hrvatsku. Jasno, nisam spreman stati iza tvrdnje da smo najnekulturnija nacija u zapadnoj hemisferi. Ipak, da smo dosta siromašni, ponajprije duhom, da,

svakako: najprije zbunjeni, pomalo izvan glavnih tokova, ipak s vrijednom baštinom i, možda još važnije, znatiželjom s kojom se pomaljaju neki novi klinci, neke nove stvari, nova shvaćanja, sinteze koje nadilaze postojeće. Samo, kad bi barem netko imao čarobni štapić i kada bi uspio odmaknuti zbunjujući veo one početne definicije kulture kao potrebe da se život učini (samo) ljepšim i ugodnijim… Možda je magija i u Caravaggiovoj Večeri u Emausu? Kako bilo, jedino će magija same kulture preporoditi odrpanku u princezu.

Naravno, ovo je tema koja me odmah zainteresirala. Kako i sam pišem postove na blogu, imam vrlo “živahan” osobni fejs profil, neživi g+ profil, trudim se biti “up to date”, kako bi se to popularno reklo, jasno da me tema festivala kreativnosti i suvremenih medija osobno zainteresirala. Naravno, nisam jedan od onih koji ima stotine tisuća klikova i desetke tisuća sljedbenika, no s obzirom na teme kojima se bavim, mogu se smatrati sretnikom.

Pa tako će od 18. do 20. srpnja 2013. u Rijeci, prema

onome što kažu organizatori, biti upriličen “susret naprednih mislioca sa svih strana svijeta, okupljenih na festivalu kreativnosti i progresivne kulture.” Dakle, riječ je o velikom događaju (više na stranicama Republike). Da se odmah razumijemo, nisam dovoljno upućen u sve teme kako bih mogao kompetentno govoriti o susretu kreativnih gejmera ili o startupovima ili o crowdfundingu (sve su mi to posve ili gotovo posve novi pojmovi koje do nedavno nisam nikad ni čuo), no jedna je stvar koja me na ovom festivalu zanima: kako

simpatija za luzere na riječki način

dok je nama kreativnosti i progresa, živjet ćemo uz još više stresa – festival republika u našem gradu!

milan zagorac

će se ideje iz, uglavnom anglofonog/svjetskog okruženja s visokorazvijenim tehnologijama aplicirati na nas, male, malog jezika i niskog standarda gdje je profi vođenje fejs profila neka vrsta SF-a. Dakle, uzmimo u obzir da se ovdje događa neki čudesni sraz dviju posve različitih i posve (za sada kod nas) inkompatibilnih koncepcija kulturne produkcije, njezine diseminacije i artikulacije (ovdje mislim i na načine financiranja i na načine produciranja): one naše koju sam već više puta spomenuo i jedne nove, koja je već tu i štoviše, čini se da joj sasvim dobro ide iako joj kod nas uglavnom ne ide i još uvijek izaziva podozrivost i podsmijeh. Dakle, radi se o nečemu što na prvi pogled izgleda svjetski, a nama uistinu nedostaje svjetskih događaja:

“cilj SHARE konferencije je boriti se za javne interese u svakoj ključnoj borbi koja utječe na digitalna prava, od privatnosti, slobode govora i transparentnosti, preko efikasnosti vladajućih struktura, do nadzora i ljudskih prava.” Zatim “A MAZE-u … Potiče kreativne ljude na dekonstrukciju konvencionalnih kompjuterskih igara i nadilaženja njihovih ustaljenih koncepata. Interdisciplinarnost, eventi u

čijem su središtu pozornosti upravo igre, transcendentalni medijski kanali i kulture (!!!) – sve je to A MAZE.” Tu zatim imamo “RockPaperStartups” koji je “startup praznik osmišljen za osnivače, investitore i uopće sve zainteresirane za neke od najinovativnijih tehnoloških tvrtki u srednjoj i istočnoj Europi, kao i na ostatku kontinenta”, a odmah potom “Start Art Expo festival likovne umjetnosti u čijem će se sklopu održati izložbe, likovne radionice, predavanja eminentnih stručnjaka iz regije i svijeta…” Samo navodim pojmove: dijeljenje sadržaja, distribucija kreativnih sadržaja, kombiniranje komjutorskih igara i umjetnosti, crowdfunding, startupovi, neprekidna interdisciplinarna razmjena, hrabri eksperiment i nadilaženje ustaljenih koncepata, inovativni tehnološki koncepti… transcendentalni medijski kanali i kulture… Znam da me više ne pratite, ne mogu ni ja sebe pratiti. Hrpa novih pojmova, hrpa novih ideja, hrpa novih stvari. Koje ne razumijemo, a trebali bismo. To se od nas očekuje. Zacijelo za ovo morate biti geek. Ovdje se otvara problem tehnologije kao produženja selfa i ograničenih sposobnosti čovjekove želje za komuniciranjem, a u namjeri stvaranja jedne kolektivne svijesti…

simpatija za luzere na riječki način

sada isključivo “vlasništvo” geekova? Ili geekovi postaju umjetnici? Ili se radi o intenzivnom susretu posve različitih planova? Iako duboko vjerujem da tehnologija predstavlja izraz našeg nesvjesnog i stalnu želju za (ponajprije) “duhovnim sjedinjenjem”, prije bih pomislio da se radi o geekovskoj paradi, pa bih od organizatora očekivao još više truda oko plasiranja informacija. Ili uključivanje nas koji sadržaje proizvodimo. Jer, budimo posve iskreni, mi koji smo možda manje mrežni ljudi, a više korisnici mreže za distribuciju sadržaja, također možemo reći da imamo

Da, znam, stvari postaju sve složenije, ali cilj je, valjda, ovakvih festivala upravo da nam objasne o čemu se radi, da bismo onda lakše uspijevali razumjeti o čemu govore. Ili da bismo se bolje pripremili za neminovno novo vrijeme – kojem uopće ne možemo predvidjeti ishod. Ili da bismo postali dio “borgovske” inteligencije. Ne znam ni sam što bih o ovim pojmovima mislio. Jedan od sudionika ovog festivala, Bruce Sterling, kaže: “Mi nemamo korijene. Mi smo mrežni ljudi. Mi imamo antene.” Hej, zar su duboko intuitivni dosezi koji su postojali cijelo vrijeme u umjetnosti, filozofiji i duhovnim disciplinama

milan zagorac 32

antene i da znamo milijune izraza za najfinija stanja duha! I da također razumijemo da se i sami nalazimo u utrobi zmaja (ili kita, ili zvijeri, kako vam drago!). Nije riječ ni o kakvoj novotariji, i Jona se nalazio u utrobi kita, i Conrad je bio u srcu tame, a i Melville je spasio jedino onoga koji je ušao/shvatio utrobu bijeloga kita nadvladavši vlastitu oholost… Oprostite na ovoj maloj književno-filozofskoj digresiji, ipak je bitno kako bi se stvar što bolje razumjela, ne samo unutar geekovske supkulture. Moramo, kako je rekao jedan od rodonačelnika globalnog antiglobalističkog (koji paradoks!) pokreta Jerry Mander, ući u samo utrobu zvijeri e da bismo je uspjeli

sabotirati. Za ilustraciju ove složene duhovno-političkoekonomsko-umjetničke situacije pogledajte video I, Pet Goat II. Dovoljno je reći da izvan okvira domaće scene “teoretičara urote”, ovaj film u nas nije zaradio ni jedan jedini relevantan komentar. Ovakvi festivali dinamiziraju stvari, pokreću ih s one mrtve ili polumrtve točke u kojoj se prije svega prezentacija kulturne produkcije uopće nalazi – očajno stanje koje ne vodi nikuda osim u neprekidno perpetuiranje jednog te istog, a u kojem je kultura postala mrtvorođenče bez oca i matere. Svakako, ako mogu ikako sugerirati, ovakvi bi festivali trebali imati i živu vezu s lokalnom (ovdje ne mislim samo riječkom!)

Naime, nije baš da se ovdje nisu dogodili, sad ću samo lupnuti, oni s više čitatelja ili pratitelja nego što ima fanova gradonačelnik Zagreba poput Blogera Krule ili fenomena kao što je Igor Kostelac, kao i brojni pisci i fotografi, dizajneri, umjetnici vrlo različitih profila, a koji itekako imaju nešto za reći o apliciranju suvremenih tehnologija u vrlo specifičnim okolnostima neumrežene i neintegrirane zemlje/regije, no kojima, kao i meni samome trebaju dodatne informacije (uljučujući i projekt koji i sam vodim Objavi knjigu! za e-distribuciju i objavljivanje knjiga). Prvo i osnovno, kako doći do ciljane publike (jer mnogima to treba), a drugo i ne manje važno, kako komercijalizirati ove kanale, a u okolnostima ovakve jezične, kulturološke i ekonomske skučenosti. Tu je prostor za razvoj ovakvih festivala ipak dosta velik. No sve je to manje važno od onoga drugoga: punog shvaćanja suradnje i umjetničke proizvodnje, a mi smo tu pogubljeni na pola puta. Jasno, ova je koncepcija umjetničke/kulturne produkcije i distribucije sadržaja nova i mogu vrlo

slobodno reći da nemamo nikakve projekcije u što će se na kraju ona sama pretvoriti. I da, posve je dobro da je to u Rijeci, ovdje u neposrednoj blizini. Posve nevažnim smatram u ovom slučaju sve one primjedbe koje dovode u pitanje potrebu ovakvog festivala. Ipak, imam još jednu malu stvar, a ona se odnosi na nešto što još nitko nije ni počeo uočavati, ili se o tome tek stidljivo priča: stres, otuđenost, odvajanje od stvarne stvarnosti na račun one virtualne, cjelodnevno prenošenje posla s nekadašnjeg “radnog mjesta” tamo gdje god postoji internetska brza veza… Svi mi koji radimo na ovaj način znamo koliko nas to izlaže neprekidnim sadržajima, koliko nas umara i na koji način djeluje na nas i mijenja nas. No, očito se to još uvijek ne smatra toliko velikim problemom, više bi se moglo reći da je, eto, korist veća od same štete. Pa u usporedbi s onom prethodnom koncepcijom kulturne produkcije… ovo će zaista izgledati u skladu s naslovom: što je više kreativnosti i progresa, živjet ćemo uz još više stresa. Po mogućnosti s eksponencijalnim rastom. Pa ipak, show must go on. Napokon, o svemu ćemo još razmišljati nakon što se festival odvije.

simpatija za luzere na riječki način

kreativnom scenom (nažalost, ona nije ravna ni po čemu onoj svjetskoj, ali pokazuje znakove života – imamo pokoji lajk).

milan zagorac

umjetnička hiperdemokracija Najprije ću započeti s time da je nas pisce samrtni hropac papirnatog medija gotovo dotukao. Jadni, otužni, nevoljeni, moljakali ove ili one, no nikome to nije interesantno. Sve je to bez veze. Sve je to u mentalitetu u kojem je sve bez veze. Knjige ne kupuje nitko, poeziju ne čita nitko, izvan okvira institucija književnost je neželjeno dijete, trinaesto prase, nešto što nikome ni za što ne služi.

Kako se u tjedan dana dogodio pravi mali umjetničkokulturni eksperiment na Facebooku, nazvan Književnost uživo, a koji je pokrenula nas nekolicina, smatram najpoštenijim da vam ukratko iznesem ciljeve takvog projekta, usput govoreći o radu u zajednici, ulozi nas tzv. kulturnjaka kao moderatora takve zajednice, poštivanju drugoga, autentičnosti i onome najbitnijem, pričanjem naše, stvarne, ljudske, zajedničke priče. Ono što je najbitnije jest da je Književnost uživo upravo to što kaže sam naziv, prava, aktualna, sadašnja, živa književnost u stalnom streamingu, bilo da se radi o ljudima koji su tek

ljubitelji književnosti ili o profesionalcima, umjetnost bez tehničkih ograničenja nekih književnih časopisa, dakle, nedistribuiranih naklada, nečitanih članaka, netraženih primjeraka, dakle, književnost koju dobivate u izdašnim količinama sad i odmah, koju možete komentirati, koja vam se može sviđati (ili ne sviđati)… Riječ je o suradničkom projektu u kojem je svatko dobrodošao i svatko ima pravo i odgovornost staviti svoju književnost u živu struju, podnijeti eventualnu kritiku i biti procijenjen od potencijalne čitalačke publike. Jasno, nisu broj lajkova ili broj komentara ili gledanje jedini kriterij, ali možemo ih uzeti kao neke pokazatelje smjera. Konačno, trenutni cilj nije neko specifično forsiranje ove ili one kvalitete, već više jedan kolektivan čin suradnje, koja, zapravo, osim ako je riječ o humanitarnim gestama, gotovo uvijek izostaje, a naročito kada je riječ o kulturi. Uostalom, gornja granica broja sudionika nije postavljena, iako, s obzirom na tematsko i interesno ograničenje, ne vjerujemo da smo u kategoriji “skupimo 100.000 lajkova ako volimo…”

Eh, sad, mogao bi se netko pitati kakve veze ima uopće demokracija s kulturom, a naročito umjetnošću, na koji su način te dvije karike povezane, kad je jedna u sferi politike, a druga u sferi, kako sam već ranije rekao, nečega tako “nebitnoga” kao što je kultura.

Ona je izdvojena u vijestima, ona je izdvojena u mainstream medijima kao poseban odjeljak koji uglavnom svi preskaču, ona je u školi opterećena dosadnim i zastarjelim, ali i djeci neprilagođenim sadržajima bez konteksta, eto, to je stvar izostanka stvarnog života kulture s ljudima, stvarne povezanosti one naše duhovne, spiritualne, estetske i konačno kreativnointuitivne komponente, a koja nam je svima dana kao ljudima. Pa umjesto da su nositelji kulturnih politika uočili taj smjer, svojevrsnu elitizaciju kulture u odvajanju u neke tanke i izolirane stratume bez autentičnosti, ali i vulgarizaciju na najprostačkije nazivnike poput nekih biografija “uspješnih i popularnih”, kultura je sama počela stvarati alternativne kanale. To znači da je kultura, pa tako i književnost, dio nas svih i da ne postoji način za njezino djelotvorno uklanjanje, koliko je god korporativna liberalna tehnocivilizacija prezirala s jedne strane ili elitna, vrhunska kultura s druge. I jedna i druga su dekadencija, a kojoj svjedočimo iz dana u dan. Najgori poremećaj kulture jest njezina neautentičnost. A ona nastaje kada se izgubi veza s ljudima koji u njoj žive. Kada se polomi zajednički mit.

Da, istina je, većina nas misli da je kultura sama po sebi nešto izdvojeno, neki konzervirani Parnas koji nitko ne doživljava, ali ga se mora respektirati, većina nas zapravo misli da je riječ o nečemu što je neživo, što nije ni u kakvom odnosu s nama, nečemu što zaista nema nikakve veze s cijenom struje, operacijom kuka, vožnjom transatlantika, a kamo li izborima za načelnika te i te

općine, ali stvar je upravo tako napravljena da se tako čini.

simpatija za luzere na riječki način

Kvaka je u sljedećem: ovo novo doba uspostavlja nove komunikacijske kanale (kao što su društvene mreže), a ide na štetu starih kanala distribucije sadržaja, kao što je papirnata, tiskana knjiga. A s promjenom distribucije sadržaja, mijenjaju se i stare postavke. Ova umjetnička demokracija će biti suradnička, ili je neće ni biti (da parafraziram onu poznatu Bretonovu), uostalom, to je posve u skladu s onom Jacquesa Attalija o hiperdemokraciji koja je jedina alternativa mogućoj brutalnoj diktaturi vrloga novoga vremena kao nadomjestku za kaos koji je nastao u postdemokraciji (i kojem svjedočimo)…

milan zagorac

Prvi takav slučaj samoorganizranja kulture ponajprije je bila stranica Riječka enciklopedija – Fluminensia koja je okupila, zahvaljujući skupini entuzijasta zaista raznorodne skupine interesa, ali ponajprije vezane uz Rijeku. Činjenicom da grupa ima više od 7500 članova i da je u neprekidnom porastu, a po količini sadržaja koji se dnevno na nju stavlja daleko nadilazi ono što bi bilo moguće izvan internetske domene. Ona je rezultat novoga vremena, ali i neka vrsta unutrašnje internetske demokracije, zajednice koja ima svoje prednosti i svoja unutrašnja trvenja. Kako god, čini se da će se ovaj model organizacije kulture svakako širiti.

Dakle, izlaz za propadajuću tiskanu kulturu bio je u dva fenomena: dostupnosti i besplatnosti. I dok smo već svi skupa, uključujući i mene, mislili da je poezija mrtva, a pjesništvo tek povijesna kategorija u pluskvamperfektu

namijenjena luzerima i zaljubljenim djevojčicama, eto nam je uskrsle i žive na društvenomrežnoj stranici! To znači sljedeće: i te kako ćemo morati svi skupa revalorizirati svoje stavove. Kako bi rekao Jesenjin “nema više povratka na staro”. Ovo tako postaje prostor nove demokracije, suradničke demokracije, kako bi rekao Attali, hiperdemokracije, a kao takav, on će zacijelo uspostaviti neke svoje paradigme, poljuljati dosadašnje kristalizirane umove i rasplinuti prašinu nakupljenu na tvrdo ukoričenim izdanjima koja su tražila čitatalje. Dobro, pa vrijedi pokušati, sve je bolje od ovoga limba u kojem je kultura zapela sada. A pred nama koji tu kulturu uglavnom profesionalno stvaramo nalazi se jedna posve nova uloga – uloga moderatora sadržaja u novom mediju. Mi smo novi pripovjedači.

Ovo nije samo pitanje koje se može postaviti ovako, retorički, istovremeno računajući na to kako se ništa neće promijeniti. S figom u džepu. Štoviše, ovo nije samo pitanje Rijeke. Pa čak ni Hrvatske. Ovo je pitanje nad pitanjima, ne samo kulturnjaka, filozofa, pa društvenjaka, humanista, ekonomista, financijaša pa čak i političara.

Prolongiranje života To je pitanje koje zvoni na sve strane i o kojem, ukoliko ne želimo pričati, da, upravo ne želeći pričati o tome, prihvaćamo da ovo stanje kakvo je sada mora o(p)stati unatoč svemu. Unatoč svim žrtvama i bijedi koju će kusati svaka nova generacija.

O čemu govorim? O postocima mladih bez posla, o onome što se u Španjolskoj zove pokret indignados, pokret ogorčenih, nekih pedesetak posto mladih bez ikakva posla i bez ikakve garancije o bilo čemu. Radi se o nečemu što kod nas nije ni definirano, ali postoji, o mladima kojima se preko fejsa dostavlja ideje o tome da je najbolje rješenje da pođu odmah i sad u Kanadu, da je to mobilnost, da su svi mobilni, ali mi nismo i tako dalje i tako dalje.

Civilizacijski lom i okrutnost u zamjenu za prethodnu okrutnost Imam jedan protuprijedlog: ajmo poslati sve kreatore svih politika koje su dovele

Jer, ako do sada niste primjetili, molio bih vas lijepo, pokušajte primijetiti – svaka je nova generacija osuđena na sve dulja i dulja čekanja, prolongiranje života, na sve veća ograničenja, na

sve veće restrikcije, na sve veće probleme, a na sve manje i manje privilegije koje prethodne generacije nastoje i dalje zadržati.

simpatija za luzere na riječki način

može li se išta promijeniti do 2020.?

milan zagorac

do takvog stanja pravo na Grenland? Ili u Nunavut. Neka krenu ispočetka, potraže sreću pod “tuđim suncem”, neka nauče par jezika na pristojnoj korisničkoj osnovi da mogu pristojno zaraditi nekih 1800 dolara (da, toliko se zaradi, ni više ni manje, ali bez brige, dobijete još i neki welfare – dakle, naknadu za siromaštvo, pa pokrijete nekako mjesec s time, uz, jasno, nadu da ćete jednom dobiti odličan posao u struci, dva auta, kuću u predgrađu, ženu, dvoje djece i psa Skipa)… Nemojte mi zamjeriti na gorčini, ali ona je prisutna, ne samo u meni, već u gotovo svima mlađima od četrdeset, jer, budimo realni, mi smo generacije i generacije koje imamo sve manje mogućnosti i prava na ovo društvo, naše su odluke sve obezvređenije, naša su uporišta moći svedena na izbore, točnije izborni dan, naše su kompetencije zapravo nepotrebne.

Zacijelo nikad nismo postavili pitanje o distribuciji moći u društvu, pa se posve neopravdano shvatilo da se može jednostavno preskočiti pitanje, kao da se malo prašine podmelo pod tepih, a ne kao da se radi o djeci, čak i njihovoj djeci, o djeci njihove djece. Radi se o civilizacijskom lomu, o prijelazu, o nečemu što se najbolje ogleda u sadašnjoj paradoksalnoj zbrci gdje nabogatije društvo na svijetu, ono društvo Zapada

(dakle, Sjedinjenih Država i EU, zatim Kanade i Australije, a koja čine 85% kumuliranog bogatstva svijeta) ne zna, ne želi ili ne može riješiti vlastite probleme, ne pokreće nikakve New Deal programe, ne pokreće nikakve Marshallove planove, ne čini ništa ili gotovo ništa, ostavljajući cijele generacije u limbu s uzorima u besprizornim društvima srednje Azije, bijede Afrike i polurobovlasničke Kine. Što god stajalo iza pobuna u Brazilu ili Turskoj, u biti je pucanje na šavovima ovoga, zapadnoga svijeta. Okrutnost Sirije je ponuda s druge strane, društvo koje nudi jedino okrutnost u zamjenu za prethodnu okrutnost.

Hoćemo li naći snagu i energiju unutar sebe? Zanima me kako bi na takve perspektive gledali mladi pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih da im je netko obećao siromaštvo, oskudicu, dug, probleme, a sebi osigurao plaće, mirovine, beneficije, konačno, i pravo na upravljanje i “popovanje” takvima, osiromašenima, demoraliziranima, oslabljenima… Sad se već radi i o samosvijesti, o sigurnosti u sebe, povjerenju u institucije koje izigravaju, u sustav koji nije u stanju učiniti ništa dobro.

Nije samo pitanje kulture, ali je kultura jako važna upravo zbog svoje sposobnosti integriranja i artikuliranja, ona je upravo ogledalo stvarnih potencijala društva i ona, uz dobro postavljene fokuse, može posve dobro povući društvo koje se nalazi u stanju stalnog šoka.

Upravo je proces pristupanja Hrvatske EU bio taj bolan proces otkrivenja, proces shvaćanja naših nedostataka, naravno, uz stostruko slabiji proces shvaćanja vlastitih kvaliteta, bio je to proces u kojem smo shvatili da smo treća najnerazvijenja država Unije (ono što je Makedonija bila u Jugi), da smo korumpirani, sitničavi, ne baš pretjerano intelektualni, ali nismo uočili da smo snalažljivi, da imamo dara za improvizaciju, da smo gotovo talijanske sklonosti estetici (ipak malo siroviji, ali i to “pali”), da imamo i mediteransku i panonsku dušu u jednom, da smo najistočniji zapad i najzapadniji istok, Austro-Ugarska na moru i Mediteran na kontinentu… Da, ovdje se uopće ne bavim baštinom.

simpatija za luzere na riječki način

Dakle, nije pitanje hoće li se Rijeka i njezina kultura mijenjati, hoće li postati modernija, suradničkija, voljnija na dijaloge, šira i dosegom i opsegom, dostupnija, relevantnija, pitanje je hoćemo li unutar sebe naći one snage i energije koje nam to mogu omogućiti, one unutrašnje pogonske mehanizme koji mogu osigurati ono što se zove “održivi razvitak”, koji mogu nadići provincijska ograničenja, koji mogu nagraditi kvalitetu, odgorčati ogorčenja, osmjeliti (ne) hrabre…

milan zagorac

Odgovornosti pred nama samima Ovo su samo opće natuknice o mentalitetu. Uz jednu malu opasku i o nama samima, onima ispod 40 ili još mlađima. Prije nekoliko godina sam šetao Varšavom uz Vislu s poljskom poznanicom koja dosta dobro poznaje i prilike kod nas (radila u Rijeci na faksu nekoliko godina). Čiji se zaključak o mentalitetu mladih sveo na jednu jednostavnu formulu: “Ali sve one (misli na mlade profesorice hrvatskog) žele postati učiteljice na selu ili na rodnom otoku!!!” Možda je njezina opaska previše oštra, gruba i rečena u afektu, ali u sebi sadrži svu nevoljkost za promjenom, svu onu menefregističku lijenost, zaspalost, onu neaktivnost, zamrlost nas samih, nepotrebu za ičim boljim do nečega što se u najblažu ruku može nazvati provincijskom zalupanošću.

Sad, ne ulazim u osobne razloge da netko jednostavno želi baš to u životu, siguran

posao na otoku plus plaću i muža i dvoje djece, ali ako se to svede na opći program i društveno bude prihvatljivo i poticano, nažalost, to je najgore i predstavlja bijeg o ikakve odgovornosti. Prije nekoliko dana napisao sam post o odgovornosti, pa neću ponavljati. Ali, da, ovo je pitanje odgovornosti pred nama samima, odgovornosti za druge, odgovornosti za nas same, to je ono temeljno, na čemu možemo iskreno i bez srama uspostaviti komunikaciju međusobno i sa samima sobom, a ne čekati s figom u džepu da se nešto dogodi. Jer bez naše želje i volje za time, jednostavno se ništa ni neće dogoditi. A pitanje vala indignadosa koji će na kraju sve preplaviti samo je pitanje trenutka, pitanje pravih uvjeta u pravome vremenu. Zato se ovdje radi o pitanju koje u biti nema plan B, ne postoji neka alternativa. Opet ću parafrazirati Bretonovu o ljepoti modernog vremena, a to znači da će ova naša nova umjetnička (i ne samo umjetnička) (hiper) demokracija biti grčevita ili je uopće neće ni biti.

Nekako smatram svojom ljudskom, pa onda i profesionalnom dužnosti prisjetiti se, upozoriti, napomenuti o ovome što mi je jednostavno zapelo u oko, ne samo zbog moje obiteljske vezanosti uz Kraljevicu, već i zbog nečega što možemo nazvati “općim interesom”. Prije tjedan dana sam u Kraljevici, u neposrednoj blizini bivše bolnice, odnosno bivšeg hotela Liburnija, bojao dno djedove barke, i cijelo vrijeme gledao ruševine ovoga zdanja. Nije riječ o nekoj kampanilističkoj nostalgiji, niti žalom za nekim “bivšim boljim vremenima”, ali činjenica da jedno toliko zdanje u jednom centru mjesta može toliko bosti u oči, jednostavno mi se čini nezaobilaznom. O čemu se zapravo radi?

Jeste li vidjeli kuhinje, kotlovnice, frižideremrtvačnice? Snimio sam iz propadajuće unutrašnjosti mobitelom nekoliko kadrova da vam dočaram svu stravu ovoga prostora, nešto što bi se vrlo lako dalo snimiti kao neki izmišljeni žanr “dokuhorror”, kao mjesto izvorne jeze s kojom se ni sam nisam želio posve suočiti: naime, lutao sam samo po prostorima koji su osvijetljeni dnevnim svjetlom i nalaze se iznad površine zemlje, a one podzemne prostore s mračnim stubištima i zadahom napuštenih podruma jednostavno sam izbjegao, ne želeći se suočiti s prije svega mentalnim slikama koje mogu samo pretpostaviti – skladišta, odlagališta, kotlovnice, kuhinje, strojarnice i neizbježne mrtvačnice s frižiderima za one koji su preminuli tijekom liječenja. Radi se o nečemu što je puno dublje od same pravne regulative, financijskih problema, imovinsko-pravnih poslova, radi se, zapravo o vanjskoj slici onoga što proživljava samo to mjesto, Kraljevica, ali što proživljava

Radi se o zgradi bivšeg hotela Liburnija, golemog dvokatnog zdanja sagrađenog 1904. najprije kao vrlo luksuzan hotel, da bi kasnije bilo prenamijenjeno u sanatorij, pa u bolnicu koja na kraju, kao izdvojeni lokalitet riječkog KBC-a prestaje s radom 1991. godine i postaje divlje sklonište za bijedne, ostavljene, napuštene, ljude bez doma. Da bi konačno u vrlo recentno vrijeme,

prije nekoliko godina, bila gotovo posve srušena u rekonstrukcijskom zahvatu koji je, očito, propao.

simpatija za luzere na riječki način

kosturi

milan zagorac

i cijela zemlja. Ovi su kosturi jedne zgrade sama metafora društva koje je postalo poput neke utrnule sanjive doline, poput bajke o kosturunevjesti, poput strahotne priče koju negdje u dubinama naše nesvijesti neprestano proživljavamo, i noćima kad sanjamo i danima kada se suočavamo s olovnim cipelama na nogama, s onim stalnim osjećajem da krećemo, a ne možemo krenuti, osjećajem da se ne možemo izvući iz labirinta svakodnevice koja ne daje nikakva rješenja.

Kao da smo zapali u neku vrstu magije, i to zle magije, koja se stalno i stalno obnavlja. Iz te se perspektive sve one “imovinsko-pravne” i “financijske” prepreke čine kao dio te zle magije koju mora netko, jednom, nekako, na neki način presjeći.

Sagledajte, molim, cjelinu Jer kakvi su to mještani, građani koji godinama prolaze pored ovakvog zdanja, a da nikada, ama baš nikada ne postavljaju pitanja “kako”, “zašto”, “kada”, konačno, zašto ne čine baš ništa, a načelno imaju u malome mjestu baš svu vlast / odnosno moć / u svojim rukama… Slike su snimljene malim i starim mobitelom, nemojte mi zamjeriti na lošim kadrovima i mutnim detaljima, sagledajte cjelinu koliko možete… Za neki ozbiljniji fotosession ili za neki dokufilm, na raspolaganju sam… Izvolite!

milan zagorac

milan zagorac 46

riječka kultura u 2014. ili “it’s complicated” Kao i svake godine, kao po nekom obredu, objavljuju se riječki proračunski planovi raspodjele za sljedeću godinu. I uvijek iznova, gotovo kao po pravilu, postoji dio zadovoljne i dio nezadovoljne javnosti koja se često naziva stručnom ili zainteresiranom. No, ne bih ulazio u polemike o tome kako, kome i koliko, jer tada bih samo skrenuo vodu na mlin ovih koji pričaju o raspodjeli. Dakle, ne o pomacima i promjenama, već o održavanju, manje ili više, jednog te istog obrasca: kulturni djelatnici koji žele stvarati kulturni proizvod, ali da netko drugi za njega plaća, te koji uglavnom nikad ili rijetko dozvoljavaju da se priča o meritumu stvari. Zašto? Zato što iza pričanja o financiranju muzeja, kazališta ili udruga uvijek i samo uvijek stoje interesi (ili, još osobnije, sklonosti i afiniteti osoba koje odlučuju, ali koga zanima što mene stvarno zanima, zar ne?), a koji se, očito, nikad ili rijetko podudaraju s interesima nečega što bi bila stvarno zainteresirana publika. Ili, još bolje, stvarna publika koju bi trebalo odnjegovati, stvoriti, oploditi i proširiti.

Daleko sam od toga da bi institucije koje su same po sebi trome, a takve su jer su često loše i nezainteresirano vođene trebalo ukinuti. Štoviše, nema grada koji će si dozvoliti po svoj ugled ovakvu stvar. Također, nema grada koji će si dozvoliti da njegovi autori moraju objavljivati u nekom drugom gradu. Dakle, nema grada koji će si dozvoliti takvu kulturnu antistrategiju. No, nikako ne podržavam onu kuku i motiku koja se obredno podiže svake godine po objavljivanju rezultata javnih potreba.

Ključevi sustava Da, da, znamo da je to tako, da uvijek neki interesni lobi dobije više od drugog, no ovdje je potrebna daleko šira, dublja i ozbiljnija rasprava no što je dobivamo po modelu “zamisli, ove godine nama toliko, a ovima onoliko”. Naime, nismo uveli ni kvalitativne kriterije, ne razlikujemo bitan od nebitnog događaja, ne možemo odvojiti posve

Zato smo u nečemu što je fejs savršeno nazvao ”it’s complicated” kada se razgovara o projektu nad projektima riječke kulture, onom EPK 2020. Ima se ovdje za razgovarati o još koječemu, o laganju, muljanju, lažnim predstavljanjima (npr. izdavačka kuća iz Rijeke kuka nad činjenicom da nije dobila nikakva sredstva, a istovremeno se reklamira u novinama svoga vlasnika s luksuznim izdanjem o stadionu uspješnog nogometnog kluba, ali ni tu nitko ne postavlja pitanja o dosljednosti)… Sve ovo zato predlažem da stavimo na stol i počnemo iskreno govoriti, bez ostrašćenosti i ustrašenosti – inače nećemo doći do rješenja. Rijeka je, pojednostavljeno rečeno, baš u fazi “it’s complicated”, kada je u pitanju kultura, ali ne samo kultura, već i supkultura i publika, i produkcija i organizacija i menadžment: ona zahtijeva puno širi, konstruktivniji i ozbiljniji dijalog no što je to nego fejs lupetanje s često lažne pozicije disidentstva. Tko je disident? Netko tko prima plaću u javnoj instituciji? Umirovljenik? Ugledan zaposlenik institucije? Ugledan sveučilišni profesor? Ne, to nije disidentstvo. To je poza.

Zato se može dogoditi da se u gradu postavlja pitanje o smislenosti ulaganja u Kamova (kao književne veličine par excellence koja nije dosegnuta, dakle, najvažnijem i najprepoznatljivijem gradskom književnom mjerilu), zato se može dogoditi da nitko ne postavlja pitanje o muzejskim katalozima koji su rađeni u najskupljim tehnikama dokazujući tehničku sofisticiranost tiskarske industrije i posvemašnju nedozrelost organizatora projekta trenutku, zato se može dogoditi da se festival medijske kulture Republika (bez obzira na nejasnoće oko financiranja) uopće ne shvati, zato se može dogoditi da vodeći gradski tiskani medij nekako zaboravi na najvažniji književni događaj u gradu koji je svojim dosegom, organizacijom i utjecajem postao mjera prezentacije nove književnosti prije nego je nastao, zato je moguće miješanje krušaka i jabuka, zbirčica pjesama vremešne pjesnikinje i projekata koji povlače za sobom desetke tisuća ljudi.

Disidentstvo?

simpatija za luzere na riječki način

efemerno medijsko lupetanje od ozbiljnijeg, sustavnijeg i važnijeg predstavljanja, nije izgrađen gotovo nikakav sustav, pardon, ključeve sustava mahom misle da drže ravnatelji javnih institucija koje boluju od manjka transparentnosti i manjka vidljivosti njihova rada.

milan zagorac 48

Kriza je prilika Radi se zapravo o sljedećem: Rijeka se nalazi u dubokoj kulturnoj tranziciji, ona je u procesu u kojem se otkriva sva slabost institucija i također slabost tzv. izvaninstitucionalnog sektora, ona je u krizi publike i krizi identiteta, ona kuha i vrije i kriza je zapravo nešto čemu se trebamo veseliti. Kako to da sam došao do ovog paradoksa? Jednostavno, zar ja kao građanin zaista želim koristiti usluge jednog neaktivnog, polumrtvog muzeja? Ali koji cijelo vrijeme prima plaću po kolektivnom ugovoru. Ili, želim li gledati dosadan kazališni repertoar? Ima li prostora za nova kazališta? Ima li prostora za nova promišljanja? Sada ću zvučati kao najgori neoliberalni guru, ali u ovom slučaju, uskraćivanje je korisno. Zašto? Jer onaj kojem je uskraćeno može tražiti nešto novo. Mora se truditi. Mora djelovati.

Nema genijalnih rješenja na “halo, grad, spusti pare”, kao ni “halo, ministarstvo, spusti pare” (što je u Rijeci manje slučaj, ali je u Zagrebu pravilo). Naša cijela kulturna politika zahtijeva pravu politiku, smjer i djelovanje. To znači kvalificiranu javnost, struku i publiku. Nikako ne obredno predblagdansko kukanje odabranih “prvih violina” o raspodjeli. To je tako žalosno. Zaista, djeluje još žalosnije, kada se okrenem oko sebe i vidim da djevojka od nekih 26-27 godina do mene u kafiću gdje pišem ovaj članak istovremeno surfa, radi neku 3D kreaciju, slaže dizajn u InDesignu i čita vijesti s fejsa i Huffington Posta dok joj u uhu stoji slušalica s tko zna kojim albumom, tko zna koga. Nju zacijelo nitko nije ni informirao o javnim potrebama u kulturi 2014. Čisto sumnjam da ju je i briga. Tada se dvostruko pitam jednu jedinu stvar: gdje smo zapeli?

odnosu spram nekog centra, koji su i međusobno toliko različiti da je prava umjetnosti postaviti pitanje: što tu grupu uopće čini jednom jedinstvenom grupom?

Curice po talijanskoj modi i punkeri s Podmurvica Kod Splita i Dalmacije uvijek znamo da se na kraju padne na foru “kamen, cvit, maslina, pisma, Dalmacija, mati”, a kod nas uvijek znamo da se padne na foru neke “anarholiberalne poze ultralijeve inteligencije”, ali da, taj je pojam upravo uvredljiv

Možda je s moje strane zaista preuzetno govoriti o Ri Litu, Rivalu i sličnim Ristvarima, no jedno je posve jasno: Rijeka, odnosno riječka publika, uvijek stane uz svoje marginalce. Zašto marginalce? Očito postoji neka “naša stvar” koja nas drži u mentalnom okovu “margine”, no koja je onda to stvar? Što je to što bi nas kao Riječane razlikovalo od neriječana? Koja je to bitna razlika koja nas čini tako sklonima ovim uvijek rubnim, marginalnim, prirubnim temama, tim uvijek čudnim dečkima i curama koji već više od 30 godina udaraju ritam grada, nekad jače, a nekad slabije, ovim urbanim marginalcima koji se ne osjećaju pripadnicima nikakve središnje struje, koji su uvijek u nekom antagoniziranom

simpatija za luzere na riječki način

povijest od rivala do ri lita – zašto je rijeka uvijek stajala uz svoje m “ arginalce”

milan zagorac 50 foto Viviana Lokmer Ĺ ulina, LaVie Photo Studio

simpatija za luzere na rijeÄ?ki naÄ?in

milan zagorac

u svojoj uskosti. Ta je riječka scena sve samo ne to, ona je osjećaj izopćenosti prvih i drugih generacija doseljenika u grad zajedno s osjećajem dekadencije onih koji su pomalo “koljenovići” (koja se osamdesetih prelijevala na tzv. šminkere i tzv. pankere, na one kontovske “drogerije” i “parfumerije”, na one valovske fore o onim lijepo, po modi obučenim curicama iz Italije i onim prljavim arhetipskim opskurnim punk momcima s Turnića, Vežica, Piopa, Podmurvica), osjećaj nepripadanja nikome i ničemu, što je dobro kada se odnosi na cijeli svijet, no nije dobro kada se pretvori u agendu samu po sebi.

Marginalci Možda to “samo po sebi” čini upravo glavnu nit vodilju zašto je Rijeka toliko voljela svoje marginalce, a toliko prezirala svoje genijalce koji su je često s indignacijom napuštali (slučajevi Fabrio, RogićNehajev, Kamov, u novije vrijeme bi se dalo također naći koga, ali ne ovoga kalibra). To je kulturološko pitanje par excellence, i nimalo ne predstavlja neku nevažnu stvar: zašto je “mlada Rijeka” toliko na mreži, na netu, na fejsu, toliko radoznala, zašto je toliko u živoj komunikaciji s vanjskim svijetom (i to ne samo ex Yu), zašto je toliko široko postavljena, a zašto

je s druge strane u starijoj generaciji tako kruta, tvrda, uronjena u neradoznalost, nekomunikativnost, provincijalnu zalupanost gotovo kao ono bosansko/ ličko/slavonsko/istarsko selo iz kojega potječe tri četvrtine stanovništva.

Mladi sjaje, stari se nagnjurili u baje To predstavlja toliko snažnu opoziciju da se sva Rijeka unutar sebe lomi – između toga biti metropola i biti nekropola, biti glavni grad europske kulture ili biti grad muzej propalih društvenih poredaka sa starim “đedama” koji na tržnici kukaju o dobrim starim vremenima. To se, vrlo banalno, vidi po odijevanju: mladi toliko blješte, a stari izgledaju otužno ofucano (čast iznimkama!), svako malo nagnjurivši glavu u baju (ne, nemojmo sada početi o tome kako ljudi nemaju novca pa kopaju po bajama, znam ljude koji imaju normalna primanja i to čine i to je dokaz nečega drugoga, a ne samo siromaštva!) – samo u susjednom Trstu gotovo je nemoguće vidjeti prljavog i neurednog starca ili staricu, iako je kriza i tamo.

Misao istisnuta iz pleksusa Ipak, ova rivalovskorirockovska-rilitovska priča ima u sebi nešto važno, jednu važnu pouku, jedan nimalo beznačajan potencijal: ona priča onu istinsku, neofarbanu, nepoliranu priču o Rijeci, ona je autentičan iskaz, govor iz pleksusa, iz stisnutog srca i skamenjene duše, govor kojim se mlada Rijeka obraća onoj staroj, onaj govor kojim se mladi, a još neafirmirani (!!!) obraćaju svoji starim patronima, roditeljskoj generaciji, onima koji ne slušaju, ne čuju, ne vide i ne govore. To je sukob na liniji mladih, uglavnom obrazovanih, uglavnom zgodnih i uglavnom lijepo obučenih, ali posve pauperiziranih i deprivilegiranih generacija prema svojim roditeljima, babyboomerima

To su dubinska pitanja koja me sve ove godine muče, pitanja u kojima vidim ovaj grad kao prostor neviđene slobode anonimnosti (da, zaista vas godinama ni prvi susjed neće ništa pitati) i istovremeno toliko ograničene eksponiranosti, toliko otežane afirmacije. Odnosno, samo ako se ne radi o tome da si marginalac. Bio marginalac Ri rocka, Rivala, Ri Lita, “najpoznatiji nepoznati”, skromni neskromni, vidljivi nevidljivi, to je uvijek recept za biti “najuspješniji neuspješni” pisac, umjetnik, intelektualac, poduzetnik. Ta je jedna doza tragike zaista nešto novo, nešto što se ukorijenilo u posljednjih tridesetak-četrdesetak godina, čim su se smirila vremena udarnika i uspjeha socijalističke nadgradnje i čim se stvorila nova poratna građanska klasa (da se razumijemo, Rijeka, izuzev šačice obitelji, nema staru građansku klasu poput Zagreba ili Varaždina, ona je posve nov grad u smislu demografije i stari “Fjumani” ne čine neko značajno utočište urbanog otklona). Ima ta koncepcija i svoje naličje: to je ona “siamo soli

contro tutti”, sami protiv svih, ona navijačko-huškačka “krepat ma ne molat”, ona zatupljujuća tvrdoglavost koja nema nikakva smisla, koja nema u sebi ni trunku one antipodne stare dubrovačke lukavosti “sa svakijem nalijepo, ni sa kijem iskreno”, nešto u svojoj biti toliko negradski, neurbano, toliko tupo da se zapravo postavlja i kao prepreka i prirodni samoregulirajući mehanizam za samouništenje.

simpatija za luzere na riječki način

Krepat ma ne molat – samoregulirajući mehanizam za samouništenje

milan zagorac

jugoslavenskog tipa koji ne popuštaju ili ne razumiju da negiranjem očitoga potkopavaju čak i same sebe. Jedini je problem što je ta mlada generacija 80-ih bila ona srednjoškolaca, a danas je to generacija ostarjelih adolescenata od tridesetih do pedesetih.

Mit

Pa što je onda pravi recept za smanjenje ove napetosti na granici generacija? Koja je djelatna poruka? Na koji način će riječka priča o međugenercijskom rivalstvu zaista izaći na svjetlo? Kako će se “prorovati naslage i probiti lijes”, kako je rekao naš slavni sugrađanin Kamov? Iako osobno nemam nikakve pouke, neka intuicija mi

kazuje da će to biti upravo neko veliko umjetničko djelo, neki veliki generacijski roman, nešto poput Isušene kaljuže, nešto što će na mitskoj razini uspostaviti komunikaciju i nadvladati napetost koja se nadvila baš nad Rijekom. Nije nužno da bude roman, ali je bitno da je ta struktura u svojoj biti mitska i da uspostavlja komunikaciju mimo kanona svakodnevnoga, banalnoga, dnevnonovinskog, dnevnopolitičkog. U međuvremenu, Rijeka će imati svoje rivalovskorirockovske-rilitovske svečanosti, svoja prava posvećenja generaciji, prave poklone svojem unutrašnjem otporu koji je očito čak i nakon toliko godina posve živ i koji će, nadam se, takav i ostati do neke nove epifanije.

“Riječka književna scena će promijeniti paradigmu hrvatske književnosti kao što je to napravio Fak prije 13 godina”. Rekla je ovo vrlo otvoreno i hrabro prije nekoliko dana na jednoj uobičajeno slabo posjećenoj tribini u Ribooku Helena SablićTomić. Ona je književnica, sveučilišna profesorica, štoviše jedna od rodonačelnica FAK-a, angažirana autorica i konačno dekanica Umjetničke akademije u Osijeku, dakle, neka vrsta institucionalnog priznanja koje u zemlji gdje su institucije precijenjene, a pojedinci podcijenjeni, znači jako puno. Tom je izjavom potvrdila ono što ja (i ne samo ja) već danima “proturam” kao spin, netko bi rekao “objede i laži” o činjenici koja je tu pred nosom, samo je treba prihvatiti kao činjenicu, pa će ona s time biti potvrđena i osnažena.

Dobro, možda je tu i dio mojeg osobnog profesionalnog angažmana

prešao granicu pa se profesija prelijeva u zonu privatnog mišljenja, pa se sve to skupa prelijeva na cijelu skupinu o kojoj govorim (dakle, govorim o “riječkom književnom proljeću” koje djelatno traje već godinu dana) i koje će uskoro morati poprimiti i neke novije i složenije oblike, neke artikulacije na nivou “izdavačke kuće”, na nivou “programa”, a koji će dodatno biti osnažen nekim artikuliranim financiranjem… No, pustimo sada ovo. To bi mogli biti “moje pjesme, moji snovi” ukoliko se na razini zajednice, u ovome slučaju Rijeke, ne prepozna kreativni potencijal skriven iza/u/preko raznih društvenomrežnih projekata tipa Fluminensia – Riječka enciklopedija, Književnost uživo, neformalnih skupina poput Ri Lita, poput onoga što nudi izvaninstitucionalna kultura, ona posve marginalna koja se svake godine tuče međusobno oko onih ostataka koji preostanu nakon što je isfinancirana ona službena,

simpatija za luzere na riječki način

kultura kao industrija novog vremena

milan zagorac 56

oficijelna kultura koju se “mora financirati”, poput muzeja, kazališta, društava pisaca ili književnika i tako dalje i tako dalje. Ovdje se radi o posve jasnoj pukotini koja vlada između raznoraznih skupina poput Peek&Poka, Katapulta, Korzo. neta, Drugog mora, Trafika, Filmaktiva, Prostora Plus itd. nasuprot javnih institucija koje dobiju novac za plaće i tzv. hladne pogone, pokupe najveći dio za programe (???) i onda još plasiraju spinove o tome kako će “teško preživjeti godinu jer im se stalno smanjuju programska sredstva”. Zapravo, ovdje treba okrenuti pilu naopako. Slažem se, javna sredstva za financiranje kulture ne treba ukinuti javnoj i podijeliti alternativnoj, nezavisnoj, najtočnije rečeno izvaninstitucionalnoj kulturi, ali treba učiniti sljedeće: institucije novac za plaće i temeljno poslovanje imaju (racionalizacije njihovog sektora moraju provesti njihovi menadžmenti – bez njega će se i dalje ova kultura percipirati kao produžena ruka socijalne službe s jako dobrim naknadama), a zadatak im je, kako im je to po samoj naravi stvari jednostavnije, osmisliti programe koji mogu povući europska ili nacionalna sredstva. Kraj priče. Nemaju pravo dobivati financiranje programa jer je to čisti incest i suludi odnos u kojem troše vlastitu materiju za održanje nesuvislog pogona.

Izvaninstitucionalnoj je kulturi međutim potreban menadžment koji nemaju: potrebno je imati računovodstvo, potrebno je imati one koji mogu kvalificirano pisati programe, potrebno je imati one koji mogu sustavno voditi brigu o dvjema stvarima: alimentiranju produkcije i alimentiranju pojedinaca koji vrlo često u rubnim uvjetima stvaraju vrlo vrijedne programe s često većim dosegom nego institucionalni sektor, no koji se teško ili nikako mogu organizirati na nivou da bi dobili veća javna sredstva. Sve to uvijek ostaje na individualnom angažmanu koji ima jasne limite. Dakle, zadatak grada Rijeke bi u tom slučaju bio upravo ova reforma i ona bi se dugoročno odrazila na cijeli sektor – u tome ni grad ne može biti sam, jer ima i županiju, a ima i ministarstva s kojim manje-više ravnopravno može dogovarati ovakve složene projekte. I sve to mimo kandidature za EPK 2020., jer sama kultura to treba, grad to treba kao novi impuls. Priča o reindustrijalizaciji ostaje samo u zoni “mokrih snova” političkih elita koje vjeruju da je moguće bez novca i bez kadra sagraditi novu industriju, pritom zaboravljajući da je u novoj podjeli svijeta, a na koju mi ne možemo utjecati ni da hoćemo, sva repetitivna industrija koja treba puno jeftine radne snage jednostavno otišla

Štoviše, tada kultura, kako kaže Helena Sablić-Tomić, zaista može postajati industrija novoga vremena i ona iz čistog potrošnog postaje ono što stvara opipljivu i vidljivu novu vrijednost, odnosno, kultura ne samo na figurativnoj razini postaje način izlaska iz apatije i depresije. Prosperitet grada, a samim time i Hrvatske više ne bi ovisio o pojedinačnoj inicijativi, već bi postao kreativni sustav, a sustav može organizirati sve složenije i sve bolje mehanizme kojima će se reproducirati i tek tada, ali samo tek tada možemo reći da je “riječko kulturno proljeće” uspjelo. Ovime zapravo apeliram na sudionike kulturne scene da

sudjeluju u ovome svemu, da ne stoje sa strane i ne čekaju da se “nešto odvije” jer čekanje da se “nešto odvije” nije ni rješenje niti u ovom vremenu može nuditi ikakvu alternativu. Ne odnosi se to samo na književnike, na grupice ili grupe alternativaca, na neke tamo, ne, to se upravo odnosi na sve, na sudionike scene koji je samo prate, na čitatelje, gledatelje, na one koji kulturu i stvaraju i “konzumiraju”. Kritički odmak, dijalog, kultura dijaloga u ovome slučaju čini se izuzetno važnom, pa se nadam da je ova cijela velika priča oko buđenja zamrle riječke književne scene samo inicijalni žar koji može potaknuti i složenije procese. Upravo činjenica da je izvaninstitucionalna kultura postala ono po čemu je Rijeka prepoznatljiva izvan Rijeke (a što tek treba potvrditi i osnažiti daljnjim radovima i akcijama!!!), dokaz je živosti koja može promijeniti cijelu paradigmu.

simpatija za luzere na riječki način

na istok, a zapad je postao baza kreativnih industrija i financija. Novo zapošljavanje u uvjetima današnje Hrvatske može biti samo u sektoru turizma uz popratne djelatnosti, u sektoru malih (recimo IT) poduzetništava i u sektoru kreativnih industrija, koje i uglavnom vidimo kao izvaninstitucionalnu kulturu. A za to je potrebna hrabrost i strategija. I slažem se, ovo je iz zone kulture ušlo u zonu politike, ali mi spadamo u ona društva u kojima politika još uvijek ima izuzetno veliku moć i načelno izuzetno veliku odgovornost.

Zato sudjelujte! (Hiper) demokracija nema vremena za pospane i one koji ne sudjeluju, stvaranje lica novoga vremena ovisi o nama, a ne samo o nekome drugome. Ako i ne uspijemo, barem možemo reći da smo pokušali. Ne učiniti ništa je ovdje ipak veći grijeh no računati na moguću pogrešku.

milan zagorac 58

zašto sam za to da rijeka dobije status prijestolnice kulture Ne vjerujem da ću ovim člankom reći nešto novo što već ranije nisam rekao na tu temu, no stvar je u tome da sam zaista jedan od onih većih pobornika riječke kandidature za prijestolnicu kulture 2020. Tu bih odmah želio raskrstiti s dvije predrasude, a koje se često nameću, prva da je za prijestolnicu kulture važno to da grad ima važne kulturnopovijesne spomenike i drugo da grad ima neku ustaljenu, živu kulturnu scenu. Istina je da zapravo ni jedno ni drugo nije posve nevažno, ali nije nikakvo jamstvo koje bi prednost primjerice davalo Dubrovniku ili Varaždinu u odnosu na Rijeku, ili da bi primjerice zagrebačka izgrađenija kulturna infrastruktura u odnosu na riječku bila nešto što bi presudno uvjetovalo da Zagreb dobije takvu jednu laskavu titulu (nisam posve siguran ima li glavni grad uopće takvu mogućnost).

No ovdje je ponajmanje riječ o laskavosti. Pustimo na stranu nevjerojatno veliku papirološku pripremu kao i moguće izdatke koji će biti predviđeni za takvo nešto spektakularno, poanta je u tome da se ovim činom, samim pripremama, samim postavljanjem kulture u središte zbivanja događa velika promjena koja nužno zahvaća sve: kultura ovdje postaje industrija, ne ona stara industrija koju smo u kolektivnoj memoriji zabilježili kao jedinu moguću, nego kao jedna kreativna, nova industrija, snaga koja počiva na kreativnom potencijalu mahom mladih i visokoobrazovanih, dakle, onih koji svojim intelektualnim kapacitetima mogu značiti (doduše i ne moraju, ali ipak vjerujem da će ti biti prije nego industrija zasnovana na manualnom radu) promjenu postojeće paradigme (koja se očituje samo kroz

Zašto Rijeka? Dobro, pustimo na stranu činjenicu da ja u Rijeci živim, pustimo na stranu da mi je Rijeka drag grad, ali avaj, čemu i dragost i življenje, ako ta sredina ostane ista kakva je sada, kao i većina Hrvatske, ukočena i prestravljena od svega. Dobro, reći će neki neupućen i dobroćudan svat, Rijeka je zacijelo jedna od najnaprednijih i najotvorenijih sredina u Hrvatskoj, što i nije daleko od istine (ali i tu se valja čuvati predrasuda, naime, i to je predrasuda sama po sebi), no što to znači, ako je to tako samo u Hrvatskoj koja je 28. članica EU, a skoro takva i po veličini i po ekonomskom potencijalu. Bio sam, priznajem, u puno ljepših,

otvorenijih, modernijih, naprednijih gradova od Rijeke (i tu uopće ne brojim neke općepoznate gradove), no stvar te prijestolnice kulture nije uopće u tome da se odvije neki spektakularan pojedinačni događaj ni da se dobije masa predivnih novih kulturnih zgrada i objekata koji su jednokratno poslužili, već da se izgradi jedna nova kultura uključivanja, komunikacije, nova mreža kreativnih industrija koja je kompatibilna s onim svjetskima, da Rijeka konačno od prastarog imidža lučkog i industrijskog grada, i nešto novijeg imidža alternativne urbane kulture postane grad inkluzije, kreativne industrije i veza s drugima koji joj daju jednu novu vrijednost. E, to je rad na sebi, rad na sredini, rad na stvarima koje ne počivaju na konceptu sukoba nego

simpatija za luzere na riječki način

povećanje nezaposlenosti mladih na bilanci ukupne nezaposlenosti).

milan zagorac 60

nadrastanja. Za to je potreban dijalog i komunikacija i prije svega odnos prema kvaliteti. Umjetnost i kultura u ovom slučaju bitno mijenjaju svoju poziciju jer više nisu samo “nadgradnja” već postaju i bitni kreatori i motori društva u svakom smislu, privlačni za nove vrijednosti, ali i ono što je najbitnije čovjeku, svakome pojedinačno, njegov osjećaj slobode, prostor djelovanja, oslobođenja od stega osobne i kolektivne memorije, bila ona svjesna ili nesvjesna. Umjetnost odnosno kultura ovdje su oslobodilački čin koji može dovesti do značajnog prevrednovanja ukupne društvene paradigme, demokratizacije prema višoj razini (a o čemu sam već pisao u ovoj kolumni), koja je bitan preduvjet simboličke, a zatim i stvarne transformacije cijeloga svijeta iz postindustrijske ere u onu hiperdemokratsku/ informacijsku, a koja je alternativa reziduama stare industrijske, ranoznanstvene ere utemeljene na klasičnim industrijama i manualnom radu. U tom procesu Rijeku i Hrvatsku, ali i cijeli postjugoslavenski prostor zahvatio je snažan prvi dio procesa nečega što nazivamo gentrifikacija, uz već poznate procese demokratizacije i tranzicije. Velikoj većini građana nije na adekvatan način objašnjeno da prostor klasične industrije s radništvom u klasičnoj ulozi

nije moguć – povratak starih industrija je jednostavno povijesni proces. U tom je procesu golema količina stare industrije jednostavno nestala jer se ni na koji način nije mogla nositi s konkurencijom s Dalekog istoka. Istovremeno, nije stvoren alternativni model, a to su trebale biti tercijarne i kvartarne industrije, a u tom je procesu došlo do značajnog kašnjenja. Ovaj je proces strahovito bolan, a osim materijalne nesigurnosti, ostavlja i duhovnu pustoš uz veliku bezizglednost mladih, koje stalno i stalno i iznova spominjem. Mladi, nezaposleni, prekarijat, kvalificirani ljudi bez posla, ono što se u Španjolskoj naziva indignados/ogorčeni, predstavljaju zapravo novo radništvo. Ovaj proces komunikacije je istovremeno i relaksirajući za ogromne tenzije koje su izazvane ovako velikim globalnim promjenama. Umjetnička produkcija stoga nužno je obilježena ovim preduvjetima, a svakako je treba uvijek dodatno forsirati, ne bi li se kreativnim nabojem oslobodila potisnuta frustracija. Ipak, ovo je drugorazredno u odnosu na relaksirajuće učinke kreativne slobode i stvaranja sredine koja prigrljuje kreativnost, razumije je, u stanju je stvoriti novu duhovnu vrijednost. Zbog svega toga smatram da je nužno građanima

Rijeke u procesu kandidature objasniti ovu zadanost i istovremeno ojačati i osnažiti pozitivne primjere koji na tom prostoru već postoje: festivale alternativne misli, festivale društvenomrežne kulture, simultano odvijanje kulturnih događaja i sadržaja na mreži i u realnoj stvarnosti. Zapravo, sve to skupa je puno veća, šira i složenija priča koju valja jednostavno predstaviti jer ona sama po sebi, u konačnici polazi od svakog pojedinca, od vašeg bloga,

foto Maja Mishaze

od komunikacije na netu, uživo, u kafiću, “kontejneru” na Molo longu, poslu, bilo gdje, ona je zapravo stvar načina na koji će ova nova stvarnost biti artikulirana, a ona svakako neće biti nikako artikulirana osim tako. Iako se čini da je lakša metoda, dakle, nametanje s visoka, određivanje nečega u ime nekoga jednostavnije, ovdje je poanta u samoj grčevitosti stvaranja.

milan zagorac 62

unutrašnji disident U utorak sam u Ribooku vodio javno predstavljanje autora /alter filozofa/ punk umjetnika Izeta Medoševića koje me je ispunilo dvjema stvarima: osjećajem bratstva s “jednim takvim likom” kao što je Izo (da se razumijemo, naše su predrasude toliko jake da bi teoretski onemogućavale pravi, punokrvni dijalog, poništile bi onu tragičku napetost koja se može pojaviti “med dvama junacima na megdanu”, pa ipak glede&unatoč, on i ja razgovaramo, onako ljudski i pošteno, iz dubine sebe da poslije osjećam srse koji me prolaze, a čini mi se jednako tako i ne tako brojnu, ali dobro uštimanu publiku) i osjećajem jednake tuge/boli/ rezignacije koja je ostala po svemu onome što smo u tom jednosatnom javnom razgovoru dotakli. A bilo je tu koječega: od kulturne politike, autentičnosti iskaza, mitske uloge koju ima/nema pjesnik, “o ladicama” u koje se smješta ljude, o distribuciji sredstava i tjeskobi koja na kraju ostaje kao stalni talog odabira da je upravo on taj koji pjeva, donosi prosvjetljujuću riječ… Tu sam samoga sebe uhvatio u jednom

pojmu, a koji je napokon osvijetljen: unutrašnje disidentstvo. Jasno, pitat ćete se, kakvo disidentstvo, kada već sada ionako čeprkam po brojnim temama (kao i moj sugovornik Izo), meljem po portalima, po društvenim mrežama, nekada lupnem i ostanem živ, iskreno, nikada mi nitko nije ni riječ prigovorio o temama o kojima pišem (osim onih koji razgovaraju o samoj temi, ali ne u smislu “nemoj o tome”, “piši o cvijeću”), praktički je ideološki detabuizirano štošta (osim nekih najtvrđih tabua, no i oni će se srušiti pa će još neki udariti kuku i motiku kako nema tabua), navodno nema zločina misli, pa samim time nema ni kazne, ali izgleda posve suprotno no što se čini. U kakofoniji glasova sa svih strana, bilo onih medijskih, bilo onih društvenomrežnih, bilo onih stvarnih, a koji su kopija ovih medijskih, na kraju se osjećate upravo ovako kako sam bio gore spomenuo – kao disident – u jednoj entropiji informacija, sadržaja, poruka koje primate i odašiljete, ali one ne stižu do čitatelja. Naravno, nemojte taj pojam disidentstva vezivati uz onaj tradicionalni koji je

simpatija za luzere na riječki način

razumije. Osjećaj kao kada se nađete u posve nepoznatom jeziku, život je oko vas, a vi ne možete sudjelovati jer vas nitko ni na koji način ne može razumjeti. To je to o čemu govorim, to je to što se nametnulo kao neka neizgovorena tema razgovora Izeta i mene, unutrašnje disidentstvo, osjećaj izdvojenosti izvan svega jer se ne razumijemo, ne klapamo, ne vibriramo posve jednako u društvu koje je sve samo ne

foto Carmela Žmirić

podrazumijevao političku represiju, pravnu opresiju, kaznenu odgovornost počinitelja, neke psihijatrije, logore i gulage, to se danas čini gotovo nemoguće u zapadnom svijetu (dobro, i to treba uzeti sa zrnom soli), već više kao jedan unutrašnji osjećaj da govorim, a da me se ne čuje. Znate onaj san da trčite, a imate utege na nogama. E, baš to. Da govorim usred mase, a da nitko ne čuje, ne vidi, ne zna, ne

milan zagorac 64

sklono nonkonformizmu bilo koje vrste. Neiskomunicirana poruka, nedorečena misao, na kraju i nerečeno jer se ionako nema kome govoriti jer je prostor, ovaj medijski, pod terorom sadržaja koje ni sami nikada nećete ništa više do proskrolati. Radi se o pojmu entropije, zasićenosti do te mjere da svaka informacija gubi na važnosti, na vrijednosti i već je njezino iskazivanje samo još jedan nepotreban utrošak energije. A možda se radi samo o proljeću, tko bi ga znao?

Činjenica jest u tome da me prije nekoliko dana jedan pratitelj (nije prijatelj, nego osoba koja me prati na fejsu, te povremeno sa mnom i razmijeni po koju riječ) upozorio na onu odgovornost koju kao “javni” intelektualac imam prema svojim čitateljima, a ona se sastoji i u tome da odašiljanjem poruke, o primjerice, tome da čitam povremeno kolumne Hrvoja Šalkovića i pa tako i sam sudjelujem u društvenomrežnoj histeriji oko ovoga pisca za kojega vjerujem da je svojevrstan

No, nemam se potrebe opravdavati oko ove teme, prihvatit ćete da osobno mogu čitati i Šaleta, i Vedranu Rudan i Izeta Medoševića i boktepitaj koga sve ne, a da istovremeno ne moram dijeliti njihove stavove, biti apologet njihova pisanja niti advokat. I ono drugo, svojim javnim iskazivanjem činjenice da čitam ovoga ili onoga, ne navodim nikoga u zabludu, na čitanje tog i tog, to je uvijek u domeni, u sferi svakoga pojedinačno, pa ako se želite kiseliti kao Vedrana Rudan, kiselite se, ako se želite producirati kao Šale, producirajte se, ako ih samo čitate, čitajte ih, komentirajte… Radite ono što smatrate da je vama najbolje jer to je jedini točan odgovor.

Znam da se ponašam kao

I tu naletim na Izeta Medoševića, čovjeka koji s jednom ljudskom iskrenošću to sve skupa kaže u jednom satu razgovora, pred publikom, jednog lijepog proljetnog dana, tu u Rijeci, znajući da će i dalje ostati, kako i sam kaže “na margini”, “bez para”, na rubu, ali dosljedan prema samome sebi. Pa makar to značilo stalni o(p)stanak u toj (naizgled) nezahvalnoj poziciji. Oprostit ćete mi ovo korištenje javnog prostora za nešto što se može nazvati osobnom preokupacijom, no čini mi se da je moja osobna preokupacija također odraz kolektivne nemoći, nespokoja, tjeskobe uzrokovane nečim što ni sami nismo u stanju definirati (a koja se zrcalila u sugovorniku Izetu), nečim što nas tjera na propitkivanje vlastite uloge u “svjetskoj re(e) voluciji”, nečim što nas tjera da postavljamo pitanja iza pitanja i što nam omogućava kakav takav mir pred sobom i drugima.

Jer, čini mi se da su onda sve one moje opservacije o Hamvasu, o Bohmu, o hiperdemokraciji, o procesima kojima svjedočimo, o svoj onoj količini referenci koje navodim, eto, pisane za malo koga, dok je poruka, ona banalna o lajku na stranici Hrvoja Šalkovića zvanoga Shale ili neki bedasti post na fejsu koji služi kao trenutni vic, hir, igra riječima, važniji i utjecajniji od svekolikog kolumniranja, pričanja, pisanja, komentiranja.

neka nedorasla mlada, ali osjećam kao da sam toliko nalupao, a tako malo se čulo, kao da je neka sitna poza važnija od svega onoga što je rečeno. Tada sam osvijestio tu nelagodu u vidu unutrašnjeg disidentstva, u vidu jednog povlačenja na “unutrašnju poziciju”, unutar “sanitarnog kordona” jer mi se ne da nadmudrivati na ”sceni” koja ni samu sebe ne cijeni.

simpatija za luzere na riječki način

medijski “čarobnjak iz Oza” i za kojega osobno smatram da je napravio dosta u afirmaciji sebe, ali puno manje u književnosti.

milan zagorac 66

kultura pobune & simpatija za luzere na riječki način Prije nekoliko dana na HRT 1 je bio prikazan dokumentarac ”Bosanoga” Morane Komljenović, moje poznanice, o jednom tragičnom riječkom slučaju koji je prije više od 30 godina uznemirio cijelu jednu generaciju. Priču o Nenadu Vižinu sam poznavao baš od te generacije, dobio sam je takoreći u amanet, jednako kao što je i ispričana u filmu, punu rupa, nejasnoća, tko, kako, zašto, s kojim povodom, naravno, uz posvemašnji izostanak onoga tko je bio Nenad Vižin. Ali, po svemu sudeći, Nenad je bio jedno nesretno dijete rođeno u, zapravo, nesretno vrijeme, koji je nastradao od nervoznog sistema (ne ulazim u detalje, policijske i forenzičke analize jer o tome nemam nikakva pojma), bilo da je sam pao, da se namjerno bacio, da je nagovaran na skok ili da je gurnut. Njegov je pad bio generacijski signal i simbol, događaj koji bi danas daleko nadišao običnu priču o jednom policijskom

nasilju, koji bi zacijelo završio drugačije no što je onda završio jer bi bezbrojne kamere sada CSI upućene javnosti “u oblaku” bile usmjerene na samo poprište i gdje bi se znao gotovo svaki pokret svake pojedine osobe onoga kobnog trenutka 3. lipnja 1981. na Kontu. Slučaj donekle zaziva slučaj Simkea, gotovo 30 godina kasnije na gotovo istom mjestu (no umjesto nasilnih organa reda, u Simkeovom slučaju sudionik i izvršitelj same egzekucije je vrlo dobro poznat kao i količina rulje koja nije spriječila ništa – osobno, da sam se našao na mjestu događaja sa Simkeom, znam kako bih reagirao, a sigurno ne bih stajao mirno i rekao da ne znam ništa i da sam samo gledao), ali samo po činjenici da su i nemoćni Simke i nemoćni Vižin bili žrtve, a što drugo reći do linča, jer su bili – nemoćni. Tu svaka sličnost prestaje. Oh, koliko li to govori o nama. Film je potresan jer je događaj

Taj se eho provlači od Novog vala, Ri rocka, preko Vala, do Rivala, sve do onoga što ponekad posprdno nazivamo alternativom i undergroundom, a već odavno to nije jer se smjer otpora jednostavno nije artikulirao, pa se sve svede na onu, koja se često čuje – “moramo biti drugačiji”, “moramo se pobuniti”, “moramo probuditi ljude” – e, da bi uvijek završilo s onom “a dobro, što s time?” i “dobro, što ćemo sada.”

iz najave filma Bosanoga sasvim slučajna smrt

Kompleks “riječanskosti” Kvaka je da je sve to samo pucanj u zrak, činjenica koja ostaje i dalje bez artikulacije, bez cilja i bez smjera jer

Ipak, dogodilo se što se dogodilo i Rijeka je stasala u toj kulturi otpora i stalnoj simpatiji za luzere, odnosno,

jednostavno rečeno, simpatiji za one koji su drugačiji, žrtve, otpadnici, koji su izvan sistema, i tako je ostalo do danas.

simpatija za luzere na riječki način

dotukao obitelj, ponajprije majku čije mi je lice bilo skoro neizdrživo gledati, osjećaj nepravde i zla koji je počinjen ni zbog čega ostaje po svemu, pa čak nije utjeha ni to da je manje-više cijela generacija iza kulta Nenada Vižina ostala trajno obilježena kao ona pobunjenička, pobunjena, alternativna generacija koja je dobila punu legitimaciju i pravo na pobunu. Nenad Vižin je živio prerano, danas bi bio samo “jedan od”, ali bi bio živ i majka ne bi plakala tolike godine nakon događaja, a Rijeka bi imala jednu kolektivnu mrlju manje, jedan manji razlog za “biti drugačija”, generacija bi jednostavno stasala drugačije, posve je nevažno kako, a kultura pobune i otpora bila bi, ako ništa drugo u bitno drukčijoj poziciji.

milan zagorac 68

odavno su razbijene iluzije da se na društvenu nepravdu može djelovati mladenačkim pobunama. Štoviše, ekstremne mladenačke pobune danas završavaju na psihijatrijskim ustanovama, a prerevne želje roditelja održavaju djecu in eterno u stanju djetinjstva koje u odraslosti postaje parodija – generacije smo neodraslih, pa čak i kad se uštrojimo, uškopimo, i dalje ostajemo neodrasli, a neartikulirani revolt izjeda nas i dalje negdje iznutra. Parodija života nije sam život, ona je uvijek samo neugodna i nesmiješna šala. Kako god, u kojem god smjeru okrenuli, ova “pobuna” ostaje u stalno suspendiranom stanju, možda zato što su “vanjski događaji”, oni koje vidimo, čitamo, gledamo u medijima jednostavno veći, tragedije koje se u ovom svijetu događaju jednostavno nadrastaju neke naše

male, obične svakodnevne tragedije, neke druge priče su jednostavno kao planine u odnosu na ove naše koje se čine kao sazdane od samih misli i mitova koji nemaju klinove ni u čemu čvrstome. No, kultura pobune i simpatija za luzere čine se kao jedan zaseban kompleks “riječanskosti”, biti Riječanin u punom smislu riječi znači biti hipersenzibiliziran za onoga koji pada, onoga koji je nesretan, onoga koji se “žrtvuje” za neki viši cilj, pa bio on čak i iluzoran, slučajan, efemeran, globalno i nacionalno nebitan. I ta je cijela kultura ono što se stalno i iznova pomalja kao najčvršća uporišna točka, nešto samorazumljivo po sebi, nešto o što će se uvijek i još jako dugo oslanjati svaka kulturna paradigma ovoga grada i oko čega bi se trebalo otvoreno razgovarati – ta pobuna, revolt, nesretnost i

Otpor kulture prema moći, vlasti, centru, valjda jedinoj konzistentnoj točki u koju se ovaj difuzni i pasivni otpor ogleda, tako je ujedno i sama bit pobune, iako u njezinu analizu, koliko znam, još nitko nije ulazio, ili je bila pravdana činjenicom da je riječ o otporu mlađih prema kulturi roditelja. Zacijelo je i to točno i zacijelo ima smisla, no ne treba bježati od činjenice da je imidž Rijeke duboko prožet ovom kulturom otpora, da je kao takav prepoznatljiv i izvan Rijeke, pa koliko ga god svakodnevica pokrivala prašinom zaborava, on se periodički pojavljuje, isplivava, izranja iz neke dubine ozlojeđene unutrašnjosti samih generacija i generacija mladih koji jednostavno ne žele nasljedovati kulturu svojih starijih. Jedino rješenje ove mitske borbe je u priznavanju njezinog mitskog karaktera – Kamov, spomenut i u filmu onako usput, tu je stalni i najčvršći mitskoliterarni simbol, a Nenad Vižin dokaz stalnosti te borbe. Tek tada se prolazi kroz katarzu i tragedija biva razriješena.

Bilo je tu još štošta rečeno u ovome filmu, bilo je tu i izdaje, možda i natruhe zavjere, bilo je tu i omalovažavanja, bilo je tu i istinske i duboke tragike, i baš se u toj tragici ogledala sva punina ove “riječke drame”, ona mitska priča o mladome, slabome, pobunjenome, nesretnome, ozlojeđenome u vidu bosonogog i nedolično odjevenog, nasuprot odraslome, zrelome, okoštalom, po mogućnosti uniformiranom (konformiranom) koji je po svaku cijenu odlučio sačuvati svoju poziciju autoriteta. To je priča o dvama suparnicima koji duboko vjeruju u svoju (metafizičku) moralnu ispravnost, a upravo su to oni sastojci koji pravu tragediju čine upravo punokrvnom istinom. Svaka je druga istina samo daljnje nepotrebno komadanje Polinikova tijela. Baš kao i u Antigoni, Nenadovo je tijelo ostalo izvan grobnog mjesta, izvan obredno propisanog i simbolički važnog počivališta, preneseno, pokopano u zajedničkoj grobnici. I sad, tko kaže, tko se usudi reći da je istinosna bit tragedije ikada promijenjena?

simpatija za luzere na riječki način

nezadovoljstvo uz pripadnu simpatiju za gubitnike, često tako neartikulirano, uvijek je polazna točka u identifikaciji sebe kao Riječanina - kako god okrenuli, pobuna je čežnja za slobodom, pa makar ta sloboda ostajala i nadalje apstraktnom.

foto Cindy Lynn Brown

Neki dan sam po podnevnoj žegi lutao ruševinama riječke Hartere. Za one koji ne znaju, radi se o golemom kompleksu nekadašnje tvornice papira koji se proteže uz obalu Rječine gotovo do ispod mostova Katarine (Marganovo), a riječ je o području koje je prije gotovo dva stoljeća ujedno označavalo i sam početak riječke industrijske povijesti. Danas je napušteno i nema ekonomske važnosti, no svakako ima one emocionalne na koju će se nadovezati gotovo svi Riječani. Zapravo, prostor je funkcionirao do početka devedesetih, tada je pomalo počelo napuštanje, danas je gotovo nezamislivo da neka moderna tvornica papira radi u tako oblikovanom prostoru.

Kako bilo da bilo, za sada je jedina namjena ovoga prostora, i to ne u cijelosti, samo za pojedine kulturne i supkulturne događaje, štoviše, čini se da u tom smislu funkcionira sasvim dobro dok se ne nađe neka nova ekonomska logika vrednovanja i eksploatacije inače vrlo neobičnog prostora. Meni osobno nije cilj ni prigovarati ni predlagati, naime, radi se o zahvatu koji za sada nadilazi moje sposobnosti, radi se o nečemu što se može nazvati gradogradnja, a kako nisam ni urbanist, ni arhitekt, a nemam ni viška sredstava koja bih uložio u ovakav projekt, ne preostaje mi ništa drugo no

Dobro, netko će reći, nije ni bilo ekonomske računice da se ovaj prostor održi kao tvornica papira znamenita po neupotrebljivim šibicama parafinkama ili po “izuzetno finom cigaretnom papiru” jer

je očito prevladao neki drugi način paljenja cigareta, a očito je netko proizvodio još finiji i jeftiniji cigaretni papir, dok bi s druge strane netko mogao reći da se prostor mogao prenamijeniti u neku drugu svrhu, pa ako ništa drugo za parkirališta ili još jedan shopping mall.

simpatija za luzere na riječki način

ruševine na granici sna i budnosti – hartera

milan zagorac 74

lutati ovim prostorima koji zavode jednom neobičnom magijom.

world”, i to bez neke lažne skromnosti, na neko visoko mjesto…

Zacijelo bi se, da slučajno nalete neki istraživači ovakvih mjesta dala napraviti fantastična reportaža koja bi Harteru uvrstila u toliko i toliko“most haunted abandoned places in the

Osjećaj da niste sami u ovom prostoru je više nego jak. I to ne samo da šmugne tu i tamo neka mačka ili da zalepeću golubovi, već i nešto drugo, kao da su same duše svih onih koji su tu ikada bili

simpatija za luzere na riječki način

ostale trajno vezane za ovu međudimenziju.

O čemu se radi? Naime, već mi se dugo ponavlja jedan san o nekoj postapokalipsi u Rijeci, o gradu posve zaraslom u bilje, o ruševinama među kojima se čak promalja i poneka osoba, o bizarnoj kombinaciji stare industrije

i ponovno uspostavljene prirode, a za koji sam sve do nedavno bio uvjeren da je samo san, a ne nešto što postoji u zbilji, sve te hale, urušeni pogonski blokovi, tuneli, prolazi za koje je potrebna vještina speleologa i hrabrost gorskog spasioca, svi ti steampunk elementi

milan zagorac 76

pobacani u zacijelo jednom od najvećih i najizazovnijih kompleksa za istraživače “urbane arheologije”, stvaraju snažan osjećaj da je prostor koji je nekada značio život i ekonomiju postao prostor koji je iako vidljiv i dostupan, zakopan duboko u nama, u našem emocionalno,

mentalnom kodu, nešto poput mumificiranog bića koje čeka svoje novo uznesenje. Nisu to samo neoromantičarske melankolične poetske opaske: naime, šetajući po toj vrućini među tim ruševinama, čovjek kao da prelazi nevidljivu granicu između

simpatija za luzere na riječki način

Ne znam ni sam koliko sam dugo lutao. Nažalost moj je fotoaparat na mobitelu slabašan, a kako sam bez nekog plana i došao na ovo mjesto, nisam se ni “naoružao” nekom kvalitetnijom opremom, kao što se nisam ni dodatno raspitivao o samom objektu.

sna i stvarnosti, kao da je međudimenzionalna opna popustila pa se povratkom u svakodnevni žamor obližnjeg centra grada osjećate kao da ste prešli tisuće kilometara, kao da ste promijenili vremenske zone i na neko vrijeme proširili stvarnost na san i obrnuto.

milan zagorac

Očito građeno i dograđivano kroz ta dva stoljeća rada, djelo (najjednostavnije mi je tako nazvati to urbanističko arhitektonsko čudovište u odnosu na koje je zagrebački Paromlin mala beba) je gotovo fantazmagorično u svojoj trnoružičinskoj obraslosti, oljuštenosti, prašnjavosti, ponovnoj upotrebljavanosti i neobičnoj namjeni u sadašnjosti.

Pomalo borgovski djeluju ta naljepljivanja elemenata rane industrijske arhitekture, art deco kvake, podne obloge kao šahovska polja, golema postolja za strojeve, kade za pripremu drvene mase, neki posađeni kukuruz, lanci koji vise s velike visine, dimnjak, napuštena okna dizala, mračni

tuneli, labirintične strukture koje stalno i stalno negdje vode, natpisi za radnike, sve to djeluje kao da ste u nekom SF filmu u kojem nakon stoljeća i stoljeća nalijećete na napuštenu, nekad vrlo živu, ali zbog nekog mističnog razloga ispražnjenu stanicu i u kojoj imate samo jednu misiju: otkriti vašu vezu s objektom. Upravo to je izgleda i svrha i misija ove moje šetnje: veza sna i njezine manifestacije. I da, djeluje kao poziv za neko daljnje lutanje (iako nikako ne preporučujem da lutate sami niti da se upuštate u ovakve avanture onako, bez veze, već da se ipak na sve skupa pripremite ili barem informirate).

simpatija za luzere na rijeÄ?ki naÄ?in

milan zagorac

pozitiva Već dugo mi se mota po glavi koje su to stvari u posljednjih nekoliko mjeseci bile vrlo pozitivne i na koje su ljudi mahom reagirali oduševljeno. I tako sam jučer u razgovoru s kolegama nakon poguravanja bibliobusa na Korzu (koje, usput rečeno, nije uopće tako loše prošlo) došao do banalnog, ali nedvojbenog zaključka: cvjetne gredice ovoga ljeta i selfie kolege i suradnika Damira Jevtića s riječke ure. foto Damir Jevtić

Lani kao i početkom ove godine je to bio Ri lit u Filodramatici, te odmah do toga je hajp 2013. godine, nastanak Književnosti uživo. Pa dobro, što je u ovim naizgled nepovezanim vjesticama tako bitno? To da su zapravo posve izvan konteksta dnevnih vijesti o rastućoj nezaposlenosti, o propadanju realne ekonomije, o nesnalaženju vlade, o sivilu, o penzionerima, o tuzi,

To su vijesti koje nemaju veze ni sa čime konkretnim, ali imaju veze s time da se nakon toga osjećamo jednostavno bolje, daju neku dobru vibru, ne teroriziraju svojom nametljivošću, a čine da se jednostavno opustimo. Da smo nahranjeni nečim što naizgled ne služi ničemu, ali nas veseli, kao što ljude vesele na fejsu slike dlakavih životinjica i razdragane djece kako se igraju. Pucaju na naše emocije koje su pod pritiskom negative, a koju ne apsorbiramo dovoljno brzo ni lako da bismo se osjećali dobro, djeluju kao dnevna doza palijative na

svakodnevicu koju teško podnosimo, ali u kojoj nam se trudi servirati još više svinjarija. Neki kažu da sam u svojim tekstovima depresivan i pesimističan. Možda i jesam, ali iskreno se kajem ako je nekome takav dojam pokvario dan. Ne tako davno napisao sam na ovome portalu tekst o tome kako zaista volim humor, štoviše, mislim da ga kronično nedostaje, a sve u korist ovih brutalnih vijesti koje sustižu jedna drugu. Pa onda pitam: što je bolje – nasmijati se na Hrvatske tragedije, na News bar, na Nika Titanika ili onako “ozbiljiti” po temama kojima nema nikakva spasa…

simpatija za luzere na riječki način

čemeru, jadu, o lošim stvarima kojima smo futrani baš svaki dan sa svih medija.

milan zagorac

rilitovska priča o unutrašnjem otporu

Gotovo bih se mogao kladiti da nikoga, ama baš nikoga više ne zanimaju kuknjave i lamentacije dosadnjakovića iz kulturnog sektora kako im je teško i kako im se nešto uzelo ili im se nije dalo. Još manje nekoga zanima kako je teško nakladnicima, piscima i ostaloj popratnoj sviti, tim više što je u višedesetljetnoj krizi sve izgubilo svoj smisao: niti su pisci pisci, niti su intelektualci intelektualci, niti su neke “društvene vertikale” društvene vertikale zaista, i malo mi nedostaje da se složim s onom Thomasa Bernharda: ukinimo sve te potpore, sve te besmislene samoproglašene nagrade, sve te samolažuće laude i pustimo kulturu da konačno dođe u ravnotežu – “Umjetnicima bi trebalo zatvoriti i zaključati vrata. Ništa im ne treba dati. To se nije uradilo i zato imamo lošu umjetnost“. Čini se da je taj kulturni model potpora slabima, zapravo potpora prosječnosti, potpora bezličnosti i nedinamičnosti doveo do nečega što se moglo pretpostaviti, a to je da je u poplavi prosječnosti,

bezličnosti, krivih interpretacija, krivih poveznica došlo do toga da se više ne razlikuje što je pisac, što je aktivist, što je umjetnost, što je pragma, više se ne zna što je filozofija, a što brbljanje, što je politika, što je bitno, a što nebitno. Sve je postalo jednako blijedo, umiruće, dosadno, prepuno dosadnjakovića koji nemaju, ne žele ili ne znaju ništa reći i tako izgleda i naša književna scena. Da se razumijemo, nije da nema ljudi, ima ih, naravno, ali je teško razabrati žito od kukolja, teško je vidjeti što je književnost, a što poza, teško je shvatiti što je pamflet, a što privlačenje pozornosti, a što umjetnost u svojoj biti. Ne pomažu ni nagrade ni liste, ne pomažu ni društva pisaca, sve je to jedna mašinerija skrivanja prosječnosti i beskrvnosti. Bernhard je oštro ošinuo po austrijskoj društvenoj kremi osamdesetih, ‘ajmo biti toliko hrabri da ošinemo po ovoj nedojebanoj kremi u Hrvatskoj 2015.: koja su to djela, koji su to pojedinci, koje su to skupine, koji su to

simpatija za luzere na riječki način

intelektualci koji čine pravu umjetnost, ne brbljanje, ne bacanje dimnih bombi, ne puko čekanje apanaže. Rekoh, to nije lako jer je više od dvadeset godina dovelo do takva zastranjenja, da je gotovo nemoguće vidjeti, pročitati, razbrati ono što jest umjetnost od onoga što se predstavlja umjetnošću.

Iz toga je Ri Lit baziran na otporu, na znaku života, na onome što znači sadašnji trenutak, sa svim svojim aspektima, dakle, u onoj vrsti ilegale, polulegale, nekoj vrsti subverzije nečega što se u posljednjih dvadesetak godina nametnulo kao mainstream, iako to nije jer nema tih djela koja to dokazuju. Ri Lit nastaje izvan struktura,

foto Carmela Žmirić

U toj smo situaciji, čak dvostruke opozicije, bili mi u Rijeci, autori mlađe generacije, ali s time da ovo “mlađe” morate uzeti cum grano salis, naime, nitko od nas nije ispod 35, štoviše, ima nas i preko 40, a ta je prva opozicija prema starim strukturama

riječke književne scene koja je na samrti, samo nikako da umre, i ostalog hrvatskog, recimo to tako mainstreama, koji Rijeku doživljava kao provinciju, a u toj je dvostrukoj opoziciji i problem da ni mi sami nemamo nikakva samopouzdanja.

milan zagorac 84

foto Carmela Žmirić

doduše od ljudi koji su već ranije sudjelovali u svemu i svačemu, ali ovo “izvan struktura” predstavlja ključnu riječ, izvan institucija, izvan “respektabilnih” izdavačkih kuća, sam od sebe, nalazeći barem onu nužnu mrvicu zajedničkog interesa i vjere u vlastiti rad da se bez kompleksa predstavi svojim sugrađanima koji – iz nekog čudnog razloga – vole svoje luzere. No biti luzer u ovoj priči ne znači nešto loše. Ovo je simpatija koju je riječka scena uvijek imala za svoje marginalce, za ove svoje autentične pjesnike, pjevače vremena koje nam nikad nije naklonjeno, no upravo je to izazov, ta nenaklonjenost, taj otpor pa makar i nevidljivoj sili Šutnje koja zavija svuda oko nas. Ako i nema

osporavanja, što je svakako isto simptomatično, a nema ni lauda, ostaje šutnja. Znakovita šutnja medija, mediokritetske hrvatske scene, mediokritetsko izbjegavanje rasprave o bitnome i beskrajni šum u kanalu nebitnoga. Ipak, nema tu prkosa ni političkog čina izazivanja, što bi se moglo čak nazvati perfektnom konstelacijom, jer donijelo bi barem kakve takve kritike, pa makar i loše, ali prkos i izazivanje su patetični. Donijelo bi ako ništa drugo kisele osmijehe pogođenih i pokoji zluradi komentar. No, to je nebitno. Ostaje patos onoga što nismo, a nismo nikakvi usamljeni donkihotski vitezovi. Ovdje je najbitniji direktan suživot nas autora sa svojom publikom, čin čitanja pred njima, dijeljenje naše

Već treći put, može se smatrati i malom obljetnicom, malim uspjehom u vremenu u kojem sve brzo nastaje i jednako tako brzo propada. Stoga je priča o Ri Litu priča o istinskom unutrašnjem otporu umiranju i raspadu, ne ona o balzamiranju neke stare slave i već odavno mrtvih veličina. Čak i da sutra nestane, da ga više ne bude, da ne bude ni jedne Noći velikog čitanja, vjerujem da bi sličan model u Rijeci nakon nekog vremena opet zaživio. Jer riječka simpatija za svoje luzere je nenadmašna.

simpatija za luzere na riječki način

duboke autorske intime s nekoliko stotina ljudi koji su odlučili provesti tu večer s nama i tako nekoliko puta u posljednje tri godine, sav taj šušur koji Vava uspije svaki put napraviti na jedan, baš riječki način, sva ta naša pripremanja i razglabanja, sve te mirijade dogovora i mailova, sve je to nešto što je dokaz svježe krvi ubačene u mrtvilo koje se umalo nadvilo nad književnu priču našega grada. I tu spoznajemo sebe. Polako, korak po korak, dobivamo oslonac u pljesku publike, u njihovim lajkovima, u slušanju, sudjelovanju smijehom. Naše je jednino stvarno “oružje”, jedini alat – biti i ostati svjež, autentičan, sadašnji.

foto Zoran Žmirić

milan zagorac

rijeka epk 2020 – zašto? O ovoj sam temi već ranije govorio, ali čini mi se da treba još više govoriti. Nije ta EPK 2020 samo neka fraza, neki geg, to je nešto gdje se mi Riječani moramo pronaći ne bismo li Rijeku izvukli iz prijeteće situacije prosječnosti ili ispodprosječnosti i to ne samo kulturne, nego i ekonomske, demografske, identitetske.

Netko će reći “pa kako će kultura izvući grad iz ekonomske rupčage“, ali stvar je u nečemu drugome, u kopernikanskom obratu, u kvantnom skoku iz jednog načina razmišljanja u onaj drugi. Naravno da Rijeku neće iz ispodprosječnosti/ prosječnosti izvući pobrojavanje povijesnih fenomena, neće je izvući kanoniziranje sadašnje situacije, dapače, izvući će je samo ako shvatimo da uporan rad i njegove aktivne prezentacije moraju donijeti trajnu promjenu mentalnog okvira. Jer nije EPK 2020 samo prilika za bilježenje baštine i legitimiranje postojećeg stanja. Naprotiv, radi se upravo o prilici da se definiramo zaista kao sredina koja je u stanju kanalizirati

različitosti (prije svega one kulturne produkcije), artikulirati ih i aktivno nametnuti kao bitne teme sebi i drugima, a samim time Rijeku pozicionirati kao vitalan nodus, čvor, mjesto relevantnosti na razini EU, ne samo Hrvatske, jer je već taj okvir doista malen. Najprije, budimo otvoreni, radi se o novcu, prilikama i mogućnostima. Radi se o najmanje 10-20 milijuna eura ulaganja ne samo gradskog, nego europskog i privatnog, sponzorskog novca, a tek onda gradskog, što je i najmanja stvar, taj novac nije toliko impresivan koliko bi trebale biti te druge stvari. Te druge stvari, a što je bitnije su da se snena i inertna sredina (a kakve su tek druge?) probudi iz zimskog sna koji traje već dugo, dodatno pogoršano depresijom društva u cjelini, i da se nametne kao nešto zaista poželjno, ne samo kao prolazna destinacija turistima u tranzitu, nego kao mjesto koje ima svoje i ekonomsko i simboličko značenje. Jer Rijeka nije samo njezina prošlost, ona je upravo sada i njezina je artikulacija iz stanja pasivnog otpora u

simpatija za luzere na riječki način

Veliki dio Riječana još nije do kraja raščistio s time što je EPK za naš grad i sredinu u cijelosti. Veliki dio Riječana misli da će to biti baš ovo što sam na početku spomenuo, špina jeftinog novca za “lijene kulturnjake” koji će raditi široku inventuru svojih projekata i gradske baštine s nemaštovitim i ad hoc rješenjima. Da, inventura će svakako biti, ali koja će sve ono što jest riječka baština morati integrirati u sadašnjost – dakle, Kamov da, ali Kamov u novoj interpretaciji, što uopće Kamov znači, koja je njegova uloga u markiranju grada, koja je njegova univerzalna poruka;

stanje aktivne suradnje jedino što dugoročno može donijeti radna mjesta, posao, biznis, kreativne ideje. Jer vara se svaki onaj koji misli da će regresijom na industrijsko doba riješiti nagomilane dvojbe, takva je industrija odselila ne samo iz Rijeke, nego cijelog zapada, i sada se traže kreativnija rješenja višega reda. A to su one industrije koje su, naravno, povezane s obrazovanom, mladom, fluidnom radnom snagom koja vidi prostor vlastite kreativnosti. EPK 2020 za Rijeku je crvena krpa koju ne smije promašiti, jer ako je promaši, neće to biti fatalna pogreška, ali…

milan zagorac 88

dakle, industrijska arhitektura da, ali kako će se “pokrpati” te goleme rupe koje su nastale u tkivu grada kada je primarna funkcija napuštena; dakle, muzej da, ali kao mjesto aktivnog propitivanja baštine i tako dalje i tako dalje. Najgore što se može dogoditi uz malodušnost je samozavaravanje. O malodušnosti je već suvišno govoriti, to je opće mjesto, a samozavaravanje je da ne može više i bolje, aktivnije i atraktivnije, produktivnije i kvalitetnije no što je sada jer smo mi već sada u svojem maksimumu. To je pogreška, naime, maksimuma nema, kao što nema ni ekonomskog dna, a iz ovoga samozavaravanja može proisteći samo prosječnost. Jer Rijeka jest učinila u posljednjih tridesetak-četrdesetak godina svoje važne korake: od lučkog

grada u općoj percepciji, preko grada alternative i rocka i grada koji “traži svoj identitet“, do grada kreativnih industrija prolazi dugi period zriobe koja treba uroditi jednom posve drugom slikom: slikom poželjne produktivne i moderne sredine koja daje prilike. To je proces koji ionako moramo proći. Neka je tada EPK 2020 samo katalizator, ubrzivač situacije, neka uspije i uspjeh nije zagarantiran, ali su barem postavljeni ozbiljni temelji. Nije bez vraga, ova situacija je stavila jako velike uloge na sve nas. Ako uspijemo, znam da je pomalo patetično, opravdali smo se pred svojim potomcima i, još važnije, opravdali smo postojanje ovoga čudesnog grada. Na nama je da nađemo dobar okvir za ovu fascinantnu sliku.

foto Biba DuniÄ&#x2021;

dobro došli u more trajnih sniženja, dobro došli u eu!

milan zagorac

dobro došli u more trajnih sniženja, dobro došli u eu! Ne znam kako vi, ali imam osjećaj da sam se prilično umorio u posljednjih nekoliko tjedana, kao da je sva ta velika euforija rada, komentara, razgovora s jako puno ljudi, izrada nekih projekata, pisanje bloga i što ja znam što sve ne, iz mene izvukla svu snagu i to odjednom, bez prethodnih upozorenja. I to baš u trenutku kada trebam potegnuti još jače.

Ni sam ne znam kako tome doskočiti – da, da, uzimao sam i matičnu mliječ, i betaglukan, i vitamine i minerale, i cink i jedem zdravo, ne pušim, uglavnom ne pijem ništa osim kave – pa me sav taj umor pomalo poklapa i čini čak i malo hipersenzibiliziranim na možda paralelnu i analognu situaciju cijele zemlje. Pa ću si dozvoliti jednu kratku društveno-misaonu digresiju. Iscijeđeni, umorni, siromašni, bez novca, bez pravoga predaha, duboko demoralizirani, duboko podijeljeni na one koji imaju i mogu i one koji nemaju i ne mogu, eto, napokon smo ušli

u Europsku uniju, a u kojoj tek trebamo početi činiti. Što? Mijenjati sebe.

“…rezultat Vaših napora…” Navodno, trebali bi se izboriti za novu podjelu karata u društvu. Jer ova je zaista dovela do tragično loših rezultata. Krasno. A tko bi to trebao učiniti? Pa mi! Stalno nam govore, kao neku mantru, “sredstva koja se dobiju od EU, bit će rezultat vaših napora”, “izlazak iz krize bit će rezultat vaših napora”, “ulaganja i otvaranja radnih mjesta bit će rezultat naših napora”. Pa dobro, što su onda napori tih naših tzv. društvenih elita? Koje su to uopće društvene elite? S time da pod pojmom “elita” uopće ne govorim samo o onim političkima (a ne, ne, to bi značilo amnestiju svih sudaca, direktora, menadžera, pohlepnih intelektualaca na jako dobrim javnim jaslama – budući da privatnih niti nema,

Dakle, lako je o ulasku u EU govoriti s pozicije sigurnosti (uz potpitanje, je li?), a jako je teško govoriti iz pozicije prekarijata ili, još bolje, lumpenproletarijata, ali, nemojte me krivo shvatiti, ne plasiram neke ultraljevičarske ideje, samo vidim da je sve ovo došlo, u biti, nenadano, odjednom, za posve nespremnu bazu ljudi. Promjena paradigme, promjena društva, promjena svake stvari sada postaje temeljni zadatak, a u kojemu se mnogi s razlogom nemaju čemu veseliti jer nikakve mane s neba neće biti niti će neefikasni, zastarjeli i za ljude posve neprispodobivi birokratski stroj Hrvatske i EU u tome išta pomoći. Opet će na vidjelo izaći ona naša, uzdaj se u se i u svoje kljuse.

Ukrali su nam Milku, cremcaffe i Barbike

Naravno, uz “dječje slike” roditelja koji su mislili da su plaće u Austriji tolike, pa valjda i kod nas trebaju biti tolike uslijed nekog izjednačenja; neka demokracija koja je dana sama po sebi, sve uvijek funkcionira kao po špagi, “nema ti do folcike, sine” i slično. Bila ovo naiva ili tek ukorijenjeni narodni mitovi nas ovdje u uvijek siromašnijim krajevima, to su neke arhetipske slike što je to EU – neka Njemačka u proširenom izdanju. Kako god, sve se to u međuvremenu promijenilo: niti smo mi više mala djeca, niti je Europa onakva kakva je bila prije trideset godina, čak ni “folcika” više nije to što je bila, niti je Hrvatska ono što je bila prije toliko godina. Sazrijevali smo i kao ljudi i kao narodi i kao čitav kontinent, i uporno nam je nametana napetost te promjene na koje, očito, nismo bili navikli.

A kako sam zamišljao Europsku uniju prije tridesetak godina? Mirisna, lijepa, uredna, skockana, puna rada i uspjeha, lijepih dućana, bez sivih fasada, s dobrim autima, s ljudima koji izgledaju ispeglanije, ljepše, mirnije, zadovoljnije… Moja je Europska unija bila neka

davna Italija, sve je mirisalo na “Cremcaffe”, recimo da je tu i Austrija (iako tada nije bila EU), uvijek poneki Burago autić iz dućana s igračkama, uvijek neka Milka, uvijek oni zecovi i Sveti Nikole zamotani u šareni staniol, sestrine Barbike, jer kod nas ih nije bilo… Dječje slike.

simpatija za luzere na riječki način

proždrljivih bankaroida – kako kaže jedan naš kontroverzni intelektualac, razno raznih sivih eminencija).

milan zagorac

Peglamo se, peglamo, a još smo uvijek zgužvani I zaista, na kraju se pitamo, kako smo mogli proživjeti traume rata i poraća, kako smo uopće mogli izdržati one prethodne oskudice, bijede, opresije, sve to smo preživjeli, a da opet nismo dovoljno sazreli da se nosimo s jednim ovakvim, kontinentalnim problemom, s cijelom “Europom problema”, kao kompletna zemlja i kao sav narod.

Odmah sam rekao da je ovo trenutno ipak najvažnija tema s kojom se suočavamo: kako od tromog, deprimiranog naroda koji je desetljećima živio izoliran u svojem vlastitom snu, kako od takvih ljudi, od sebe, svakog od nas pojedinačno, učiniti građanina koji misli, prihvaća odgovornost i djeluje na korist sebe i drugih, u bilo kojem području, bio poduzetnik, radnik, umjetnik, političar,

liječnik. Molim vas, nemojte sebe izuzimati iz ovoga! Pitanja koja sam postavio su posve opravdana. Postoji i alternativa b) a to je siromašna zemlja bez vertikala, bez stabilnosti, izložena elementima EU sustava, tržišnom natjecanju u kojem pobjeđuje ne najbolji, nego najjači, onaj čija je ranija pozicija bila upravo najbolja. Tada nemamo prevelike šanse, osim da postanemo supermarket EU. Tada naslov “dobro došli u more trajnih sniženja” postaje stvarna noćna mora, ali u kojoj ćemo nažalost i živjeti. Opcija a), znači buđenje, osvješćivanje samih sebe, aktualiziranje potencijala, artikulacija ideja, da, tada, polako, s vremenom, ne niti danas niti sutra, imamo šanse. Sve ostalo su nažalost, samo tlapnje. Ovo je vrijeme kada se napokon trebamo uštipnuti za obraz. Ili birati, kao Alica, crvenu ili plavu tabletu.

Na ovaj me tekst prije nekoliko dana potaknuo jedan drugi novinski tekst, onaj Elia Velana u nedjeljnom Novom listu u kojem je u dijalogu s mlađim sinom, očito tek završenim studentom, poveo o temi privilegiranih odnosno deprivilegiranih klasa. Pa iako se tekst odnosio na Italiju, ne vidim nikakvu bitnu razliku u odnosu na nas. Naime, na sve strane vrište naslovi “Radnička prava ugrožena”, “Oduzimaju pravo na regres i božićnicu”, “Smanjenje plaća u javnom sektoru”, “Vlada na strani krupnog kapitala”, a da se nitko ne pita o hrpi besmislica koje se ovim putem dostavljaju kao neoborive istine i dogme u kojima zamišljamo neke “opake kapitaliste” kao “loše momke” s kojima u konspiraciji radi ova vlada kako radnicima u trlišima koji ginu za svoju koricu kruha oduzimaju zarađen novac i stečena prava.

biti privilegirani, jer imati posao, naročito posao na neodređeno, a naročito taj isti posao na neodređeno u javnom sektoru ovoga časa jest privilegija. Kako u Italiji, tako još više i kod nas. Jer kao da su svi prespavali ovih posljednjih dvadesetak godina kada su stasale sasvim nove generacije mladih, obrazovanih, destimuliranih i deprivilegiranih ljudi koji vide ovu blasfemiju, ali je ne znaju ni sročiti niti artikulirati u jasan i nedvosmislen bunt. Mladi prekarijat, radnici na neobičnim ugovorima i još neobičnijim poslovima, više poslova odjednom, više stvari odjednom, više pritisaka odjednom, a sve to od danas do sutra i to još ako ste spremni na rad stalno i svugdje, tek je to jamstvo kakvog takvog priljeva novca, ali je izvan radara sindikalne retorike.

No, onaj spomenuti tekstić na početku kaže nešto sasvim novo za naše prilike, a odnosi se na retoriku sindikata, retoriku vlade i retoriku svih onih koji su u svojoj

Najprije su nas populistički trovali s pričama o umirovljenicima koji skapavaju od gladi i kopaju po kantama da bi im u međuvremenu iz proračuna

Izvan radara sindikata

Penzići, regresi, krivnja, nepripadanje

simpatija za luzere na riječki način

deprivilegirani

milan zagorac

sjele milijarde na račune kao naknada za pretrpljene boli u općepoznatom postupku “povrata duga umirovljenicima” – usput rečeno ne znam ni jednu jedinu zemlju na svijetu koja je na isti ili sličan način išla tetošiti jedinu klasu koja nikako neće donijeti ništa novo društvu, ali donosi glasove – valjda je riječ o primjeru dalekosežnosti upropaštavanja društva novcem kojeg nema, a koji se upravo u stilu bahatih ruskih tajkuna ili arapskih šeika baca na gluposti. Dakle, povrat duga umirovljenicima je glupost i nemjerljiva šteta.

Nakon toga su nas počeli filati s pričama o smanjenju prava zaposlenih, oduzimanju zarađenih božićnica i regresa, a sve to zamotano u riječi “radnici”, “radnička prava” i slično, prizivajući pritom neke sasvim druge radnike i neka sasvim druga vremena u kojima je to značilo jedno, a danas nešto sasvim drugo. Jer tko su danas ti radnici za koje se bore sindikati: hrabri i nadasve marljivi zaposlenici javnog sektora kojima posljednjih petnaestak godina nije zakasnila ni jedna plaća, kojima nije, pazi sad ovo, umanjena ni jedna plaća, koji nisu zabilježili ni jedan jedini otkaz, ni jedan otkaz zbog povrede o radne dužnosti i sve to u zemlji čiji je birokratski aparat jedan od najneučinkovitijih i najkorumpiranijih u čitavoj

Europskoj uniji od pola milijarde ljudi… Pa to nije poznavao ni socijalizam, ali jest Republika Hrvatska i to u svojoj najsuludijoj verziji u kojoj su kreatori društvenih politika, a tu su i sindikalisti na javnim plaćama, uspjeli javnosti, uključujući i onima koji su stvarno razvlašteni i deprivilegirani, stvoriti, uz osjećaj krivnje i nepripadanja, i uvjerenje da se upravo oni stvarno bore za “radnička prava” koja im oduzima “krupni kapital”.

Tko je solidaran s mladom generacijom i njenom apsolutnom neizvjesnošću? Iako bi ova tema zahtijevala puno dublju i zahtjevniju analizu, moje je jasno mišljenje da je najveća žrtva ove tranzicijske svinjarije zvane tranzicija gospodarstva upravo njezina najmlađa generacija, ponajprije oni koji tek stupaju u svijet rada, a zatim i svi ostali koji postaju žrtve još dodatnih tlapnji, poput onih o iseljavanju u Kanadu (vjerujte, neće vas dočekati kao genijalnog liječnika ili tako nešto, već ćete od početka morati žestoko raditi i dokazivati

javnom sektoru, solidarnosti vlade koja još nije ni uočila da ima golemi i vulkanski snažan eksplozivni potencijal pod nogama od preko 50% mladih koji ne rade i koji ni u što nisu uključeni, a sve u korist kratkotrajnog socijalnog mira u kojem se lova posuđuje vani e da bi se isplatile naknade nadasve neproduktivnih javnosektoraša i umirovljenika. To je valjda svjetski primjer društva u kojem poticaj za produktivnost dobivaju oni koji po samoj biti stvari nisu ni produktivni ni garantiraju ništa više osim daljnjeg životinjarenja. Vrijeme je za novu podjelu, ova je igra propala. Odavno propala, samo još uvijek vjerujete da nije tako.

simpatija za luzere na riječki način

se u pitaj Boga kojem poslu), o strukama koje su konjunkturne (a u nas nije ni jedna, budimo realni, jer gospodarstva nema), o krivim i pravim izborima (odnosno aktivizmu za ovu ili onu političku opciju), ili ćete raditi uz naknadu od 1600 kuna preko “štele” (o, da, naša snalažljivost, najvažnije je da se “snađe čovjek”, a taj “snađe se” je eufemizam za “štelu” ili “vezu”, a to nas opet vraća na korumpiranost i društva i pojedinca) da nađete neko mjesto u javnom sektoru (koji jedini zapošljava). Jer čemu se ta generacija smije nadati: solidarnosti generacije umirovljenika? Solidarnosti generacije roditelja koji moraju davati milostinju svojoj nezaposlenoj djeci? Solidarnosti zaposlenika u

foto Tamara ModriÄ&#x2021;

milan zagorac 100

gentrifikacija – impresija nakon čitanja žižeka, a post festum naših s “ ubverzivnih festivala” Direktan motiv za ovaj tekst možda su baš moja usputna, hobistička bavljenja “amaterskim” fotografijama (i to ne kao fotografa, već kao amaterskog tumača-skupljača) u kojima sam morao uočiti tu strašnu zapuštenost sredina u kojima živimo, tu detroitizaciju cijele zemlje (ne samo Rijeke, ne, to bi bila laž, cijela je zemlja upravo u procesu “bankrotiranja”), cijelih regija (i u ovim kolumnama sam dao jedan blizak i emotivan primjer (vidi tekst Kosturi), a na što je opet izostao suvisao odgovor, razgovor, dijalog, štoviše, čini mi se da to čačkanje po strašnoj rani stvara samo dodatnu bol s kojom se nitko

ne želi nositi. Imam osjećaj kao da govorim u vjetar. Ali zato ne izostaje stalno i stalno poticanje uporne utvare podsjećanja na utopiju socijalizma koju tako doslijedno tumače apologeti na raznim subverzivnim, a u stvari submisivnim susretima poput onog koji je unaprijed najavljivan i već ocijenjen kao susret “svjetske intelektualne kreme” u Šibeniku (vidi Večernji list na tu temu). I što je rezultat? Još jedna pseudonostalgična uspomena nasuprot resentimanu na teška vremena posljednjih dvadeset i tri godine. Još jedna lažna dvojba i još jedna uputa za daljnje propadanje.

Detroitizacija O čemu se zapravo radi? Jednostavno, radi se o japijizaciji dotad zapuštenih urbanih područja, regija, pokrajina, država, dakle, nečemu što se u starija vremena jednostavno zvalo uzurpacijom, humanim preseljenjem, a to uvijek znači iskorjenjivanje, bilo ono novcem ili silom, što podrazumijeva jedno te isto, dakle, na neki način oduzimanje imovine pravim vlasnicima da bi uzurpatori živjeli na istome prostoru, u posve promijenjenom kontekstu, jasno, ovaj put oslobođeni težih moralnih dvojbi u vezi same uzurpacije, a koju su prethodno provele redom: javne vlasti izmjenama građevinskih planova, banke davanjem hipotekarnih kredita poduzetnicima-građevinarima, zatim preprodavači nekretnina pa tek onda sami korisnici

101

Da, znam, ni vi kao ni ja nisam razumio ovaj pojam do nedavno, posve mi je nov i nalazi se u onoj skupini pojmova koje naša postideološka, a uglavnom nazovianarhistička i nazovisubverzivna politička znanstveno svjesna omladina uopće ne objašnjava – to su, npr. subverzivnost, prekarijat, postfeminizam, lezboanarhofeminizam, LGBT aktivizam, pa i, eto, ta gentrifikacija. Da se razumijemo, te riječi same po sebi nisu nimalo sporne, sporna je njihova upotreba, njihovo nepovezivanje sa sadržajima koji bi trebali biti tu negdje e da bi bili jednostavno – razumljivi. Možda se time ta klasa naših takozvanih intelektualnih “japija”, zapravo “nove buržoazije” (a koja to nije) osjeća odvojeno, bolje, sigurnije, u jednom svom sigurnom stratumu koji im jamči egzistenciju, pa neka im ostane utočište, ako već ništa u stvarnosti ne odgovara njihovoj tzv. subverzivnoj teoriji potkrijepljenoj najčešće javnim novcem, a koja se neprekidno i neprekidno

dokazuje kao najjalovije brbljanje, da ne upotrijebim jedan neprimjereni izraz koji naš puk ima za takvu vrstu rada. Dok je nama takve intelektualne kreme, jamčim da će proces gentrifikacije u nas biti sve izraženiji, a mi ćemo ga sve teže razumjeti, usput se zabavljajući medijskim napisima o “suberzivnom ovom ili onom”. Točnije rečeno: nećemo ga uopće razumjeti, a cijeli ćemo život ostati progonjeni sjenama vlastita neznanja.

simpatija za luzere na riječki način

Upravo je to razlog da spomenem pojam iz naslova - gentrifikacija. Što je zapravo to? E, to je Šibenk, konkretno, to je kraljevička bolnica, to je stara industrija po Rijeci, to je kaštelanski zaljev, to su DTR, Paromlin, Nada Dimić u Zagrebu, to je Varteks, to je 3. maj, nema smisla nastavljati, ovo su samo simboli…

milan zagorac 102

koji, nonšalantno, umjesto nekadašnjih rajskih suburbija a la Weeds ili Kućanice sada nastanjuju upravo ta područja.

Kvartovi u o “ blaku”

Idemo dalje: to je onaj pojam koji poznajemo iz američkih filmova o besperspektivnim slamovima tipa Baltimore, Detroit i slični u kojima je propala temeljna, a potom i svaka druga ekonomska osnova, a ostale su uglavnom postindustrijske ruševine i stambene četvrti naseljene starima, siromašnima, neobrazovanima, gdje se na ulici ili preprodaje droga ili je tu riječ o nekoj maloljetničkoj prostituciji, nasilnicima, uglavnom marginalnim ili isključenim skupinama koje ne sudjeluju ni u kakvoj struji događaja u društvu. Uvijek me u tim filmovima iznenađivalo kako je nemoguće iskorijeniti nasilje, besperspektivnost i sveprisutno beznađe – oni se siju bez kraja i konca dok četvrti ne postanu posve opustjele. I što se tada događa? Film završava i gotova je priča. Možda malo socijalne patetike, malo filozofskih razglabanja Slavoja Žižeka na temu Wire/Žice, malo naknadnog laprdanja i prepričavanja istog Žižeka o društvenoj nepravdi na nekom od festivala tzv. subverzivne misli, ali bez ikakva povezivanja pojma s nečim što se konkretno kod nas, ovdje, u Hrvatskoj ovoga “trenutka” (koji traje već dvadesetaktridesetak godina) događa.

U stvarnosti, umjesto da kvart nestane, bude srušen, zaoran, na njegovo se mjesto useljava nova struktura stanovništva, mladi, prespektivni, zaposlivi, uglavnom “osviješteni” predstavnici više srednje klase, sve od reda sveučilišno obrazovani rubni dekadenti nove generacije buržoazije, koji doslovno zamjenjuju stanovništvo, pa se stari i zapušteni kvart jednostavno preporađa i postaje poželjan, skup i vrijedan života. Umjesto stare i bezvrijedne industrije, tu su sada kvartarne djelatnosti koje se obavljaju u “oblaku”, ne zahtijevaju nikakvu fizičku radnu snagu, a donose prihode na entu potenciju u odnosu na ono što je prethodno donosila tzv. stara industrija, uglavnom, u procesu globalizacije preseljena u neka druga, daleka, nepoznata područja koja poznaju de facto robovski rad. Kod nas su stvari malo drugačije: radi se o tome da mi nemamo nikakvu klasu mladih i uspješnih koji rade posao u “oblaku”, mi smo još uvijek u tvrdim papirčinama i faksovima, e-mail je malo dalja budućnost, a temeljni izvor kapitala i time uzrok neprirodnog raslojavanja društva (naše društvo nije meritokratsko, nego doslijedno i tvrdokorno

Problem je da se mi kao nacija, grupa, generacijski sloj, građani, ljudi nalazimo između čekića i nakovnja – živimo stvarnost tranzicijskog postsocijalizma bez kapitala u kapitalizmu u zemlji koja će, cijela, sa svim svojim dijelovima, zacijelo biti gentrificirana. Hoćete doslovniji prijevod riječi? Naseljena “plemenitijima”, “onima koji su pravi baštinici”, onima koji je zaslužuju, koji su je u stanju oplemeniti. Da se razumijemo, nemam ništa protiv pretvaranja naše cijele zemlje u golemi resort namijenjen višoj srednjoj klasi zapada, kao ni to da su na našim otocima starački gradovi za umirovljenike koji žive ne od mirovine, već od rente – dapače, to za sobom povlači cijelu jednu industriju zabave, usluga, zdravlja, projekata, a ne samo ono što nam se nameće – da ćemo postati zemlja konobara i sobarica, dakle, onih koji nemaju pristup dodanoj vrijednosti. Ono što mene u ovom našem procesu gentrifikacije puno više muči jest izostanak našeg pravog, poštenog, demokratskog i intelektualnog (a zatim ekonomskog) odgovora, nepostojanje one naše klase koja radi u “oblaku”, one naše brodogradnje i tekstilne industrije koja dizajnira

103

Nikako mi nije jasno kako u toj vrlo izazovnoj situaciji ta naša intelektualna savjest (više pogonjena medijskom mašinerijom no što to ona stvarno jest) nije uopće našla poštenja i ljudskosti reći jasno i javno - ne, nema više socijaldemokratske države kakva je bila (ne znači da ne može biti neke druge, modernije, inteligentnije), nema više industrije s radnicima u tutama, trosmjenskom zavarivanju i iskrcavanja vreća iz brodova u lukama, jednostavno jer se to više tako ne radi, ne samo u zadnjih nekoliko godina, nego već desetljećima, a da smo mi sanjali svoj postsocijalistički san jednostavno predugo i preduboko, probudivši se u kapitalizmu kakav on sam po sebi jest: okrutan, kompetitivan, ne dopušta pogreške kao ni prazne riječi. I ima jednu dobru

karakteristiku: tjera, potiče, gura u djelovanje, poduzetan je.

simpatija za luzere na riječki način

mediokritetsko) – sama država. No zbog djelovanja moćnog vanjskog utjecaja, dakle, liberalnog kapitalizma, posljedice su iste. Napuštena industrija, zapuštena naselja, neiskorišteni i urušeni hoteli i, kao “alternativa”, a “intelektualna krema” pabirči po zastarjelim i neadekvatnim idejama “reindustrijalizacije”, “radničkim pravima”, “sindikalnom djelovanju”, tj. uglavnom sije beznađe na račun nemoralne, točnije rečeno kurvanjske ponude na stolu s ne baš jasnom jednosmjernom kartom za Kanadu.

milan zagorac 104

i prodaje dizajn umjesto zavarivanja i šivanja, one intelektualne dimenzije koja zaista pretvara samu osnovu o plemenitiju i bolju od one koja je bila prethodno. Intelektualnu klasu koja umjesto kuknjave i ispraznih frazetina očaja koje nekritički šire sve novine i gotovo svi mediji, nudi jasan i kvalitetan odgovor za nas sada i ovoga časa. On je tu, među nama, zahtijeva samo um i vrijeme. I malo manje osobne taštine i malo više zdrave demokracije, zar ne?

simpatija za luzere na rijeÄ?ki naÄ?in

105

milan zagorac

štrajk privilegiranih Evo, jednim je jedinim aktom vlada Srbije (koju ne spominjem kao uzor, ali Bože moj, ovo je kapa dolje) srezala javnosektorašima 25%. Ni hvala ni molim, ni lijevo ni desno, nego 25% i to nakon što ih je nekoliko godina privikavala na sve manje plaće. Jer je društvo, navodno, pred kolapsom (doduše, znam da je stanje u Srbiji teško, imam poznanika i prijatelja tamo koji mi baš tako i kažu).

Plaća iz proračuna

106

Vlada Hrvatske neće ni da čuje. Iako je i Hrvatska također jako loše, barem tako priznaju. Imamo problema s deficitom, s dugom, javnim dugom, privatnim dugovima, imamo mi problema sa statistikom, ako ćemo pravo, imamo mi problema s ekonomijom (zar to čudo uopće imamo na životu?), ali nemamo s javnim sektorom. To su, da pojasnim učitelji, nastavnici, sveučlištarci, liječnici (da, da i oni!), sestre, ali i razni službenici, od onih šalterskih do pozadinske bojne (ma što bojne, brigade

i to malo veće) razno raznih birokrata. I da, tu su svi predsjednici općina, njihove tajnice, fikusi, razno razni administratori. Dakle, svakakvog je svijeta ovdje i sve se to često u zbrci naziva – javnim sektorom. To su svi oni, koji, dakle, dobivaju plaću iz proračuna. Većina njih ne zna odakle dolazi plaća i dodaci na plaću i put, a najveća većina nije svjesna ni davanja, ni doprinosa, ni prireza, ni poreza, ni zareza, ničega, ama baš ničega.

Obična demagogija Naravno, ne želim omalovažavati, i sam sam dio toga miljea, meni je pola obitelji iz tog javnog sektora, ali ako poslodavac nije u stanju iz redovnog poslovanja osiguravati plaću onda ili a) uzima kredit ili b) smanjuje plaće i broj zaposlenih. Nikakva velika matematika. Nikakva tajna. Nikakav poseban problem. Sve one priče o tome kako će pasti javna potrošnja su obična demagogija da se ne učini ništa, jer dobro, onako će pasti javna potrošnja, a ovako

Međutim, a već sam ranije govorio o tome kod nas se stalno radi na neprovjeravanju činjenica i istina, pa je onda svaka istina vjerodostojna. Naročito to ne rade u medijima.

Ne baš previše interesantan štrajk Dakle, naša vlada ovo pod b) neće učiniti. Imaju neke svoje razloge, ali to jednostavno neće učiniti. Isto tako, ne bi li obuzdali barem malo situaciju koju čak više nisu u stanju ni obećavati održivom, odluče malo srediti stvari u reviru liječnika, toj inače poznatoj profesiji po humanizmu, davanju, ljudskim, štoviše, nadljudskim naporima kojima su izloženi ovi vrsni stručnjaci za kojima se otimaju sve svjetske klinike. Koji su konstantno potplaćeni, a rade i do 580 sati mjesečno, što im nitko ne priznaje.

Zapravo, uopće me ne zanimaju niti imam osobito dobro mišljenje o ovoj precijenjenoj i na javne jasle prenaviknutoj struci. Ipak, oni štrajkaju. Oni neće raditi operacije. Oni neće ovo, oni neće raditi bez dodataka. Oni će u Njemačku!

Medicinu proždire karcinom materijalne dobiti Pa, budimo iskreni, ovo jest blasfemija. Ovo je sramota i stanje svijesti cijeloga društva koje nikako da artukulira odgovor. Mi nemamo štrajk (jer kog će klinca štrajkati?) jer svi oni klinci koji nikad

107

Pa se ovi odluče na štrajk. I štrajkaju oni u tom svom lijenom i ne baš previše interesantnom štrajku točno onako kako i rade: nezainteresirano, pasivno, glumeći neku uvrijeđenost jer im nije priznato još dodataka

i još nekih ko fol povlastica i još nekih ko fol duplih plaća (jer, da, da, svaki onaj koji radi i na faksu, ima pravo na cijelu plaću i na faksu + cijelu plaću i u bolnici, što ukupno daje, nemojte me hvatati za riječ, ali znam za takve slučajeve, s radom na projektima + putom tako, siromaških 40.000 kuna na mjesec! A što bi tek imao u Njemačkoj!). To je zapravo farsa i prodavanje demagogije. Pa što nije u Njemačkoj? Tamo bi mogao biti baš slavan liječnik. Nego se žrtvuje za humanizam ovdje. Za tu bijednu plaćicu od 40.000 kuna na mjesec. Pa to je tek trećina plaće u Njemačkoj, strašno!

simpatija za luzere na riječki način

će rasti dubioze do besvijesti s jednako lošim perspektivama, možda i gorim jer kad se jednom probudimo na betonu, nikome nije svejedno.

milan zagorac

nisu dobili posao, armije nezaposlenih, one tete koje rade sezonski u hotelima, neće štrajkati ni radnice u Konzumu niti u Plodinama, neće štrajkati nitko do liječnici (da, da, nedavno su još jedni gubitaši štrajkali, ona vrsna avionska komapnija kojoj otpadaju kotači od super održavanja!). U ovome se tekstu neće prepoznati nijedan savjestan, iskren i pošten čovjek, bio liječnik ili što god drugo, ali se hoće itekako neka protuha koja se prošvercala s diplomom, pa je još uz sve to skupa uspjela i “napredovati u struci” po tko zna kakvim kriterijima, sposobnostima, znanjima, stvarnim kompetencijama uposlila u javnome sektoru, po mogućnosti u bolnici i na faksu.

108

Jedina mjera znanja liječnika je pomaganje potrebitome, a ne teorijsko napredovanje i busanje o prsa diplomom i to iz jedne discipline koja je, eto, sasvim slučajno, zbog ljudske opsesije životom i zdravljem, postala strašan izvor i korupcije i nemorala i, konačno ne-ljudska (sjetimo se svih onih strahota s faramceutskom industrijom). Medicinu i njezinu savjest proždire karcinom materijalne dobiti. Ne, nisu oni potplaćeni. Svaki je liječnik bolje plaćen od bilo kojeg profesora, službenika, zapravo, svaki je kliničar bolje plaćen od sveučilišnog profesora, pa

ne znam kako se kolege iz javnog sektora nisu uspjele izdiferencirati i izjasniti po tom pitanju. Nije to miješanje krušaka i jabuka, u krajnjoj liniji, jedna učiteljica radi s 30 djece, svaki dan, 5-6 dana u tjednu, pa za to dobije 5.000 kuna na mjesec. Jedan osrednji liječnik na klinici iste stručne spreme 9.000. Pa zašto, pobogu, duplo više? Jer je valjda humanist, jer je humaniji, jer je veći stručnjak ili je bolje obrazovan?

Priča o Superhiku I to ne štrajkaju zbog loših uvjeta u bolnicama, idiotskih lista čekanja, pokvarenih strojeva, nazadovanja cijele struke, gomila starih, siromašnih i bolesnih koji doslovno cijele dane provode u papirologijama oko prijava, odjava, ne štrajkaju zbog toga što se od njih traži sve više i više papirologije, ne štrajkaju zbog zastarjele opreme i jezivih zgrada, niti zbog bolesnika. Ne, ovo je ona priča iz Alana Forda o Superhiku, sjećate se. On je krao siromašnima da bi dao bogatima. Dobro, možda nije baš tako da je ovo štrajk najbogatijih. Ma nije nikako, postoji dosta onih puno bogatijih i puno privilegiranijih. Ali mi ovdje imamo one koji su na najsigurnijim prihodima i koji imaju najsigurnija radna

mjesta ne u državi, zacijelo u cijeloj EU. Ali, oni štrajkaju. Ipak, ne bih volio da se ovaj moj tekst shvati kao demagogija: itekako sam za to da dobri liječnici budu dobro plaćeni, itekako sam za to da dobri liječnici imaju dobre uvjete i jednako sam tako da svatko tko radi bolje bude pravedno nagrađen. Ali nisam za skrivanje iza kolektiva, iza

zajednice, iza onoga “svi”, jer, zacijelo se tome ne bih čudio, među ovima “svima” koji lijeno štrajkaju našla bi se i ona crnokronikaška “snalažljiva” obitelj medicinara koja je, također prema zakonu, dobivala naknadu za putovanje do tko zna gdje. I tako godinama. Po zakonu, zar ne?

milan zagorac

kriza europe – ima li u europi uopće pametnih ljudi ili caruju sami idioti? Svakih nekoliko dana nam se u medijima plasiraju neke tlapnje o tome kako će EU ovo ili ono, kako, evo, samo što nisu, donijeli planove za izlazak iz dugogodišnje krize koja ima svoj danak u ljudskim žrtvama, ali one su ionako male žrtve, mali ljudi, obični ljudi, pa to nije ni toliko važno, kao što u krajnjoj liniji nisu važni ni oni izginuli na Filipinima, oni su samo vijest, zar ne?

110

Pomoć za HZZ Tako su se sastali birokratski operativci ove Europe u Parizu (a gdje bi?), među njima i naš premijer, i zaključiše da je problem u isključenosti i nezaposlenosti mladih u EU alarmantan i da treba nešto

učiniti. Pustimo sada prazne fraze, jednostavno nema smisla o njima ni govoriti, ali odluka je da odluke nema, ali da će za mlade izdvojiti neki novac, ali taj novac je otprilike 10000 puta manji od novca koji je izdvojen za banke i firme (čitaj najbogatije), a čak ni taj novac neće biti dodijeljen mladima, nego će biti dodijeljen npr. Hrvatskom zavodu za zapošljavanje u vidu 60 milijuna eura za potpore za prekvalifikacije mladih. Dakle, to je ništa, već unaprijed se zdravorazumski može reći da je to ništa i da od toga neće biti ništa. Ne zbog ovog ili onog, nego svi znamo da je to ništa, samo se nitko ne usudi to izgovoriti.

Bez vertikale u horizontalu

Ipak, nije problem samo u tome. To je djelić problema. To je mrvica problema koji muči ovu Europu kojom vladaju posve bezlični birokrati bez ikakvih sposobnosti na usluzi jednoj uskogrudnoj i neprosvijećenoj plutokraciji i tu se nema više što zaključiti. Kada jedna EU, kao najrazvijenija, najbogatija, najmoćnija sila na svijetu (pustimo sada priče o Kini, njezinom rastu i ostalim vrlinama koje ima na račun beskrajnih resursa robovske ili polurobovske radne snage ili Rusiju koja se bavi samo izvozom materijalnih dobara – čitaj ruda, nafte i plina), a da ovdje uopće ne spominjemo sve ono duhovno ili kulturno blago koje je doslovno nezamislivo, ne zna izaći na kraj sa samom sobom, tada zaista govorimo o krizi.

Jer bit krize je u ovome: svijet se drastično promijenio zahvaljujući tehnologiji (stvorenoj na zapadu), onaj rad kakav smo poznavali premješten je u polurobovlasničke ili robovlasničke despocije na istoku, nije pri tome spoznata nikakva složenija, cjelovitija, duhovnija slika svijeta, pri čemu je dobar dio Europljana u međuvremenu izgubio posao, a zatim i smisao, a zatim i nadu, a u kojem se u Europi uopće nije uspostavila nikakva relevantna intelektualna i još važnije duhovna vertikala koja bi je održavala na okupu i koja bi bila kadra uspostaviti Europi ono njezino mjesto koje sama za sebe ima: ne više kao imperijalna sila, ne više kao devetnaestostoljetna ekonomija resursa ili rasta

simpatija za luzere na riječki način

Kad ne može jedna Europa…

111

milan zagorac

BDP-a iz 20. stoljeća, već kao kreativna i demokratska sila svijeta koja je u stanju zaista pomoći svijetu da bude bolje mjesto. Ne više na temelju ekonomije i samo ekonomije, već na temelju puno širih vrijednosti i aspekata samoga čovjeka. Tu je Europa izgubila. Tu je njezin poraz jer se ovakva bogata, raznovrsna, relativno slobodoumna i relativno humana zajednica sada mjeri s azijatskim ekonomijama koje nemilice gaze, poništavaju, obezvrjeđuju i omalovažavaju čovjeka i što je najapsurdnije upravo to čine zapadnjačkim sredstvima: ekonomijom, tržištem, podivljalim silama koje su izvan ljudskoga nadzora, uz naravno, sveprisutan represivni aparat (naravno, bez toga ne bi išlo).

Aparat

112

Naravno, do ovakvih zaključaka je morao netko doći i ranije i u Europi: sigurno ima onih koji misle na sličan način i koji znaju da je stara Europa zasnovana na suprotnostima nešto što se možda izvuče iz ove krize, ali ne iz one sljedeće koja nadolazi i koja kao po pravilu mora doći jer jednostavno nije promijenjen model. A taj bi model trebao biti čovjek na prvome mjestu. Svaki pojedini čovjek u Europi, svako biće, svaki komadić svega oko nas. Ne banke,

političari, plemstva, bogatstva, već čovjek i to u svojoj punini bića. To Europa na svojim samitima ne daje. Ne bavi se time. Ona odbacuje bilo kakav dijalog o tome i uporno se hvata na udicu ekonomije koju je sama bacila i na koju se sama poslije i zapetlja. Ova je sadašnja Europa samo aparat. I to bezdušan i isprazan aparat koji nije u stanju riješiti ni probleme vlastitog dvorišta, a kamo li cijeloga svijeta koji je još veći, složeniji i bogatiji nego ikada. Njezina bi suprotnost bila ona Europa duhovnih divova kakve je imala i kojima još odaje priznanje na poštanskim markama, novčanicama ili nazivima ulica, ali ih stvarno ne razumije, ne uvažava, ne propituje, ne potiče i ne traži. Ova je Europa uzaludan eksperiment koji je poslužio kao privremena membarana i obrana od neprijatelja, pa ako ga nema, onda ga se može i izmisliti, važno da su dva spremnika uvijek ovdje – mi i vi. Gdje su danas dimenzije Goethea, Bacha, Beethovena, Kanta, gdje je danas neki Leonardo, neki Volta, Tesla, neki Moliere, neki Shakespeare, neki Newton, jedan Einstein, Heidegger, pa čak i Sartre, gdje su danas ti ljudi? Zar je zaista moguće da je u svega jednome stoljeću, u svega nekoliko generacija nestala sva genijalnost Europe, sva duhovna i intelektualna širina, sva snaga koja je proizlazila iz tih ljudi.

Naravno, birokratski um uvijek ima jednostavan odgovor, kao “danas prevladava timski rad”, “ne očekuje se velike izume pojedinaca”, ali već je u tom odgovoru sadržana laž jer svi znaju da bi jedan Shakespeare i danas sam vodio cijeli tim i cijelo kazalište i mogao jednako toliko i tako pisati, dakle, odgovor je netočan, jer gdje je danas taj koji predvodi tim, ta osoba, osobe, te snažne i moćne jedinke koje zaista velikom snagom vuku svijet, daju mu smisao. Na ovo pitanje nema odgovora. Istina je da je zapravo aparat taj koji je posve obezvrijedio individualni duh, duh poduzetništva, duh

pojedinaca koji mogu svojim mentalnim snagama vući, a lažno prikazujući sve u nekim timovima, beskrajnim hodnicima birokracije, besmislenim samitima, idiotskim mjerama, skupovima šupljih fraza i prazne demagogije. Europa je, dakle, u grčevitom procesu spoznavanja same sebe. Ponovnom otkrivanju same sebe, svoje biti. Kriza je u tome da je model koji je bio dominantan jednostavno propao. I već sada najavljuje novu krizu, jer je Leonardo zacijelo zaglavio u nekim hodnicima za prijave na europske IPA fondove. A isprazni birokrati i dalje na sjednicama pokušavaju riješiti problem.

simpatija za luzere na riječki način

Timski duh pojeo europski

113

milan zagorac

poučak beppe grilla odnosno u domaćoj verziji –p “ ahuljice padajte meke i guste”

114

Iskreno, nisam mislio da će se u Hrvatskoj uopće početi formirati neka tzv. treća snaga, štoviše, čak i danas sumnjam da je to zaista moguće (molim lijepo, imam neke čisto “tehničke” razloge zbog kojih smatram da čak ni najveća niti najozbiljnija inicijativa u Hrvatskoj ne može postati tzv. ozbiljna politička snaga, ali to je jedna sasvim druga priča, a pogreška se nalazi u temeljima naše demokracije jer o tome jednostavno nikada nismo ni sa kime stigli porazgovarati – možete o tome pročitati vrlo kvalificirani tekst Danijele Bačić-Karković i Bože Karkovića Moć – bogatstvo – postsocijalizam). No čisto ljudski i pošteno, simpatiziram ideju tzv. trećeg puta, novih ljudi, novog

pokušaja, nove inicijative: stara se garnitura jednostavno potrošila u nekim posve nevještim, zastarjelim i za današnje vrijeme neprimjerenim diskursima, a da ne kažem da zna ekonomske i općedruštvene probleme nisu u stanju dati čak ni temeljni smjer, a kamo li odgovor. Pa se onda svi čude tzv. hrvatskoj šutnji?

Pokret 5 zvijezda bitan i za malu Hrvatsku Najprije riječ-dvije o Beppe Grillu i njegovom Movimentu 5 stelle: glumac, komičar, javna osoba talijanske scene,

simpatija za luzere na rijeÄ?ki naÄ?in 115

foto https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Beppe_Grillo_-_Trento_2012_02_recrop.JPG

milan zagorac 116

osoba poznata po svojem britkom humoru svima onima koji prate talijanske programe, u posljednjih je godinu-dvije postao poznat kao vođa političkog pokreta koji odbija bilo kakvu suradnju s “korumpiranim” i “kompromitiranim” strukturama talijanske političke nomenklature. To je toliko radikaliziran stav da je pokret 5 zvijezda ispao iz igre za ovogodišnje konstituiranje nove talijanske vlade, iako je riječ o struji/antistranci koja je osvojila više od 20% izbornih glasova i koja je itekako mogla utjecati na stvaranje nove političke sile Italije. Ipak, Beppe Grillo je to učinio vođen procjenom da bi iznevjerio političke temelje koje je sam zadao: ili pobjeda ili ništa, idemo drugi put. Vlada je u Italiji tako formirana bez pokreta, a ostali su veliki upitnici u zraku hoće li pokret za sljedeće izbore uopće imati snage i kredibilitet ili čak i preživjeti. Jasno, dalo bi se govoriti o kontroverzama, o nedostacima, o pokretu koji glumi da nije stranka, to jest, o ovome ili onome, no stav je jasan: nema suradnje (čak ni u obliku dijaloga) s potrošenim političkim strukturama Italije. Ono drugo što je važno za ovaj pokret jest da je on na svjetskoj razini prepoznat kao zacijelo najsnažniji građanski pokret za promjenu demokracije. Njihova pitanja koja se tiču financijskog sustava, dakle,

srži krize, ekološke krize koja je sve veća, te krize kulture odnosno krize imaginacije, mašte, stvaralaštva, a koje bi nam omogućile rješavanje ogromnih problema kako stoji u nedavnom dopisu pokreta Occupy, postaju čak i za nas u maloj vječno tranzicijskoj Hrvatskoj relevantna.

Pahulje: “Odstupite svi!” Kako bilo, talijanski pokret Beppea Grilla se prelio i na Hrvatsku: Hamed Bangoura, poznata medijska osoba (Hit depo iz ’90-ih), čovjek koji je posljednjih nekoliko godina i sam zahvaćen ekonomskim kolapsom i uz kojeg se vežu stalno neke kontroverze (ne znamo je li riječ o medijskoj manipulaciji, navikli smo i na to, a na takvo što nas uvijek može podsjetiti pjesma legendarnog 883 - Hanno ucciso l’uomo ragno / Chi sia stato non si sa / Forse quelli della mala forse la pubblicita’) pokrenuo je nešto slično preko društvenih mreža – angažiranu, političku aktivističku skupinu koja izgleda kao klon Pokreta 5 zvijezda zvanu Pahulje - a koja nevjerojatnom brzinom skuplja lajkove i simpatizere na jednom jedinom zahtjevu - odstupite svi! Već je od prvog intervjua (ne računajući one koje je dao prije nekih godinu-dvije, a vezano uz ekonomski program) koji

Stvar je, zapravo, u tome da je ovo istovremeno i očekivano i neočekivano: zaplitanje političara sadašnje garniture, kloniranje nesposobnosti na nove političare, pribjegavanje već otrcanoj demagogiji, izuzetno loši ekonomski programi i pokazatelji, nesnalaženje sa svijetom, opća eutanazija svih društvenih struktura, preživljavanje samo radi preživljavanja, približavaju se magičnoj granici nekog nevidljivog puknuća i nimalo nije čudno da se ukazala potreba za nekim novim. Zaista novim. Ono što je neočekivano jest da se to kod građana Hrvatske uopće dogodilo, poznavajući opći zavjet šutnje i stanje nirvane koje zadesi Hrvate čim se maknemo izvan sfere nacionalnoidentificirajućih arhetipova.

Moć, pardon, vlast

Ipak, čak i da ne uspije, nužno je da u društvu nastane građanski, civilizirani, dijalogu sklon korektiv. Čak i da ne dobije nikakve izbore, čak i da se ne izbori ni za kakav parlament, stranke će, vjerujem, ipak biti dovoljno pribrane da pročitaju poruku, umjesto da krenu u ofenzivu, ili kako kaže premijer artiljerijsku pripremu. Jer sa svime ostalim, teško da će podići apstinenciju birača na koju se i sami cijelo vrijeme žale, osim na anakronim ideološkim pitanjima koja će zapeti već na nekoj sljedećoj inicijativi. Uostalom, gotovo svi trenutni pokazatelji govore da za svega nekoliko godina uopće nećemo živjeti u društvu u kojem živimo danas. Mislim, a ne pretjerujem, iako znam koliko je tu prepreka, da će ovo od svih nas zahtijevati one famozne Churchillove znoj i suze (preskočimo krv, ipak nije rat), a sve kako bismo uopće shvatili što zaista želimo.

117

Ipak, ja osobno o ovom pokretu ne znam, osim sa fejsa, gotovo ništa. Ne znam strukturu, ne znam kako je zamišljeno njegovo funkcioniranje unutar naših demokratskih institucija, ne znam ni kakav je ekonomski program, ne znam baš ništa s čime bih ovoga trenutka rekao – da, to je to! Zacijelo

je previše nov i još nismo ni stigli dobiti ikakvu ozbiljniju naznaku. Međutim, znam jedno, a to je da je ljudima politika skupa s pripadajućim političarima odurna. I to posve opravdano. Identifikacija ljudi s artikuliranim pokretom koji najavljuje promjene jest upravo to što ljudima treba, a naše političke stranke to nisu prepoznale osim deklarativno. Dakle, od njih nitko ionako ne očekuje ništa. A Hamedov pokret očekuje da predaju moć. Pardon, vlast!

simpatija za luzere na riječki način

možete pročitati i ovdje, najavio upravo to: novi ljudi, nove stvari, nove ideje, nova politika.

milan zagorac

onome koji nas izvuče iz krize reći ću da je car! Dakle, možda će se s moje strane činiti preuzetno govoriti o tome kako bi se zemlja trebala izvući iz nepodnošljive krize u kojoj se nalazimo, no ipak smatram da je moja višestruka perspektiva ovdje svakako korisna. Naime, ja sam bio i poduzetnik (na neki način sam to i danas), bio sam i zaposlenik, poznajem relativno dobro i javni sektor, svakako sam radio za strane poslodavce, i znam podosta ljudi, koje se rado naziva “običnim, malim ljudima”, koji imaju također slična iskustva, a o čemu sam već govorio.

118

Foteljaši ostali foteljaši O čemu se ovdje zapravo radi? Naime, sve te prognoze koje daje naša vlada, sva njihova viđenja, sve mantre o rastu gospodarstva i strateškom ulaganju uvijek negdje u budućnosti (kad već ne može sada), sve te medijske

predstave, spekulacije, procjene analitičara, sve to zaista djeluje kao prazne riječi jer se ne vidi pomak, pa čak ni nakon dvije godine, odnosno, nazovimo stvar pravim imenom, punih 30 godina koliko je Hrvatska u konstantnoj krizi. Počelo je još sedamdesetih, osamdesetih je model slomljen, devedesetih je uspostavljen neki hibridni, i dalje gotovo posve netržišni, odnosno kapital je i dalje u rukama države ili njezinih “opunomoćenika”, i on traje do danas. Kako god, svi su ti modeli loši. Zašto? Zato što ne polaze o čovjeka, zato što nema planova, zato što je struka ekonomista zacijelo izostavljena (ne vjerujem da ovdje nema 10 ekonomista sa zrnom soli u glavi), zato što nisu uključeni naši ljudi s velikim i uspješnim iskustvom u biznisu (poznata je stvar da su dijasporski Hrvati često viša srednja klasa zemalja u kojima se nalaze, osim u Hrvatskoj, u kojoj smo svi de facto siromasi), zato što su mahom ograničeni

Da vas vidimo, neradnici!

Naime, nema sankcija, jer je sustav radnog zakonodavstva takav da je gotovo nemoguće nekoga kazniti ili mu jednostavno dati otkaz. To ne postoji nigdje na svijetu, ali kod nas postoji i sigurno predstavlja jedan od uzroka sloma. S ovim problemom se mora suočiti cijela politika i društvo ODMAH i SAD, a struka mora naći rješenja i to u obliku destimulacije nerada i kažnjavanja onih koji ne rade. Tek onda će postati jasno da netko tko manikira nokte u radnome vremenu, a običan je službenik, može manikirati nokte i na zavodu za zapošljavanje, dok onaj koji radi, stvara i kreira ima mogućnost raditi, stvarati i kreirati još brže i bolje. Jasno, tu su problem i tzv. “uhljebi”, ali ni to nije stvar koju se takvim zakonodavstvom ne bi dalo promijeniti. Druga bitna premisa koju se ne previđa, ali koja jest, broj je nezaposlenih. Istina, broj nezaposlenih ne može se srezati tako da se svima da kredit (možda i bespovratni) za pokretanje biznisa, ali svakako se oko 10% ukupnog broja nezaposlenih može riješiti aktivnim poticajima - bespovratnim kreditima,

119

Politika je imala i ima i danas tu moć da može riješiti ove društvene probleme, no moje razmišljanje sada ne ide u tom smjeru. Ide u jednom drugom. Naime, ova država ima najveći dio proračuna usmjeren u plaće i socijalne transfere, davanja, poticaje i slično. No zašto, kada je to tako, nema rasta? Vrlo jednostavno, jer je sustav radnog zakonodavstva, ne samo zakona o radu, nego cijelog niza zakona i akata, a naročito zakona o državnim službenicima i namještenicima, nešto nezamislivo u svijetu: naime, on navikava na poslovnu aljkavost, nerad i javašluk, a ne potiče zaposlenike na aktivnost, propulzivnost i kreativnost. To je stvorilo nevjerojatnu kulturu nerada

koja se zacijelo teško može naći u Europskoj uniji: u prijevodu, ovo znači da manjina odrađuje ekstremno iznad svojih mogućnosti, a većina ekstremno ispod svojih mogućnosti, a što je posve nekorektno.

simpatija za luzere na riječki način

socijalistički direktori i danas ostali u foteljama (fraza ”podjela fotelja” do danas posve praktično funkcionira), samo se nazivaju menadžerima i predsjednicima uprava, no meritum stvari jest da oni o poslu pojma nemaju. Prvo i osnovno – zato što je posao psihologija i to vrlo suptilna psihologija, a tek onda ekonomija odnosno formule i protokoli po kojima se nešto odvija. I, jasno, jedna inteligentna politika. S planovima, procedurama i strategijama.

milan zagorac 120

kreditima s jako malim kamatama na duge rokove, timovima stručnjaka koji mogu pomoći oko izrada poslovnih planova i strategija itd. Uz to svakako se može pomoći svim onim granama koje su zbog strukture posla stalno “ispod radara” (sve kreativne industrije, mali IT pogoni, mini hoteli, sve one strukturice koje ni banke, ni financijske institucije pa ni država niti vide niti žele vidjeti, ali koji stvaraju možda i pola BDP-a – što li bi tek bilo kada bi imali posve lagan pristup kreditnom novcu?).

foto www.morguefile.com

Politika bez muda, od izbora do izbora To su modeli koji su sjevernu Italiju, Austriju i Bavarsku pretvorili u ovo što danas jesu, a koji su u ljudima prepoznali kapacitete za mišljenje, kreativnost i djelovanje. Ti do jučer nezaposleni, a danas poslodavci s poticajima mogu zapošljavati veliki broj ljudi, što bi uz sustav poticaja zapošljavanja bilo prilično racionalno rješenje. U svakom slučaju bolje od davanja plaća nezainteresiranim

i nove podjele karata. Jer sa skoro 400.000 nezaposlenih i tko zna koliko njih na jaslama javnog novca, sustav je u posvemašnjem klinču. Da bi sve to funkcioniralo pravedno i na razini da je dostupno svima, potrebna je politika u koju se ima povjerenja. Ne neka frakcionaška, svađalačka, naivna politika koja živi u balonima prošlosti, politika koja izgleda kao iz naftalina, kao niti neka galantna politika kakvu zamišljamo da je u Finskoj. Ovdje treba odlučnost, hrabrost, priznavanje uspjeha i neuspjeha, odgovornost. Ovdje se čini da je došlo vrijeme za vođu, za pojedinca koji duboko poznaje problematiku i koji je duboko svjestan da svaki njegov potez iz te pozicije odražava boljitak ili tegobe njegovih potomaka. No za to treba imati m… Znate već što. Ali kad to napravi, reći ću mu da je car!

simpatija za luzere na riječki način

javnim službenicima i namještenicima. Također, sustav kredita, subvencija i davanja, oslobađanja kreditne sposobnosti zarobljene u štednjama građana i nekretninama svakako može biti nešto o čemu se mora razgovarati. Nikako nije poželjno da se veća količina sredstava zarobljava u štednjama i kućama, pa se to može nekako destimulirati. To može politika. No ona nema povjerenja da je to održiv put, pa se oslanja na postojeći model, čuvajući usput vlastitu tajnu: uhljebljivanjem, ulizivanjem, nastojanjem da se osigura trajno, uništila je, zapravo, samu sebe. Ovo je model koji je bankrotirao, samo toga još nitko nije svjestan, ili barem većina živi iluziju, koja će danas ili sutra doći na naplatu. Ipak, ni to nije tragedija, jer bankrotiraju i puno veće stvari od ovakvih malih država, ima i gorih vijesti od toga. Ovo je samo vrijeme velike rekapitulacije

121

milan zagorac

može li se hrvatskoj dogoditi bosna?

122

Na nekom opskurnom portalu koji naizgled forsira desnu političku opciju u Hrvatskoj pojavila se jednako tako opskurna vijest da su opskurne hrvatske obavještajne službe obavijestile predsjednika Vlade g. Milanovića i predsjednika Republike g. Josipovića o mogućim uličnim nemirima i nasilju u Republici Hrvatskoj, a sve to dodatno izazvano (tj. potpaljeno) posve idiotskom nabavom automobila za državne službe, između ostalog i za protokol same vlade. Zacijelo će tu pripomoći goleme štete od nenapravljenih drenažnih kanala za poplavne vode, ali pustimo sada to, to je tragedija sama za sebe. E, sad, je li vjerovati opskurnim tajnama u zemlji koja se zaklela raju da se sve tajne doznaju ili se ufati u vlastita nahođenja? Je li u Hrvatskoj moguće da se dogodi, dakle, Bosna ponosna? Je li moguće da, uličnim rječnikom, Hrvati

popizde i izađu na ulice i kažu dosta, bagro nesposobna ili se to neće baš tako ostvariti. Vjerovali mi ili ne, ja imam dvije-tri o toj temi, možda nisu svjetski bitne, ali imaju smisla. Naime, ovo je mala zemlja i svega nas nekoliko osoba dijeli osobno od predsjednika Vlade ili nekog ministra, i zaista se zna jedna stvar: ljude na vlasti je strah i to baš uličnih nemira. Na ruku im ne idu ni Ukrajina ni Bosna, ni bilo kakva vijest o nemirima, naročito ne u bližem susjedstvu. To je jasno kao dan, ne bih rekao da se tresu od muke radi toga, ali da im je neugodno, jest. E, sad, ona druga stvar, a tiče se mogućnosti izbijanja uličnih nemira skupa s pripadajućim mu nasiljem. To je malo drugačije. Jedno je čega se netko na vlasti boji, a drugo je ono što se iza brda valja.

Naime, ja uopće ne vjerujem da je u Hrvatskoj stanje takvo da bi mogla izbiti neka ulična revolucija, bez obzira na razinu frustracije jer je u Bosni objektivno sto puta gore. Naviklo se ovdje na svašta, pa što se ne bi naviklo i na 6 godina krize, koja ima i puno dublje i teže posljedice no što se misli i koja će sigurno završiti i to ne nakon puno čekanja jer postoje neka iskustva s krizama, i one u nas traju otprilike jedno desetljeće nakon kojega slijedi kakavtakav prosperitet. Dakle, možemo se iskustveno nadati da se ova kriza za barem 3-4 godine završava, doduše, do tada tko živ tko mrtav, ali ona završava s ovim ili onim ešalonom na vlasti.

Dakle, priča o mogućim neredima u Hrvatskoj zapravo još nije gotova. Oni se, kako već unaprijed tvrdim, najvjerojatnije neće dogoditi kao bosanski incident, izazvan ovako ili onako, ali koji je sigurno pogonjen i spontanošću, odnosno svakovrsnim nasiljem koje je provedeno nad stanovništvom susjedne nam uboge republike. Kako sam rekao, iza brda se valja nešto veće i razornije, a to je proračun RH, koji nikako da se skroji, a to što nikako da se skroji osjete manje više svi honorarci u ovoj zemlji, a kao latentni strah nadolazeće loše promjene osjete svi zaposlenici u javnim službama, bili službenici ministarstava ili zaposlenici bolnica. Ali, avaj, naša će vlada učiniti sve da ostane status quo. Zašto? Zato jer je jedini jamac da se ne dogodi bosanski lonac upravo to da plaće svim zaposlenicima

123

Sada je posve jasno čak i političkim amaterima kao što sam ja da ta sljedeća vlast mora biti europska, kooperativna, susretljiva prema nadređenima i svakako financijski mudrija od svake koja je bila prije nje, a nikako ne smije nabacivati neke antiEU floskule, dramiti oko nacionalnog identiteta (naime, on je visokozaštićen unutar sustava EU, kao i manjinski jezici, pa prema tome, to pitanje je od sada pa barem do propasti EU riješeno), baviti se samostalnim “izletima” u Rusiju i ostale upitne zemlje i tako dalje. Sve ostalo je nemoguće i kraj. Uopće ne vidim tehnički način na koji

bi se moglo izaći iz NATO-a ili EU, ne postoji slučaj izbacivanja (osim svojedobnog izlaska Francuske iz NATO-a, ali i povratka, ali Francuska je Francuska, a mi u lekciji zvanoj EU nismo do kraja naučili da nije isti nivo prava i obaveza npr. Švedske, Francuske i Njemačke ili s druge strane Hrvatske, Litve ili Slovačke) pa čak i najneposlušnije članice i stvari su posve jasne: EU sustav demontira prethodni da bi montirao svoj.

simpatija za luzere na riječki način

Prosvjedi u Tuzli

milan zagorac 124

javnih službi ostanu iste ili veće, da svi umirovljenici dobiju svoje mirovine na vrijeme i da svi zaposlenici bolnica dobiju, molim lijepo, i drugu plaću od sveučilišta. Tako imamo strahovito siromašne bolnice bogatih liječnika. Tako i mi imamo zemlju koja je ultrazadužena, a postat će još i malo više sljedećih nekoliko mjeseci, ali i zemlja ljudi koji za premalo efekta na poslu primaju nerazmjerne plaće i dodatke. A tako će ostati, barem još kojih dvatri mjeseca, dok hrvatska vlada i službeno ne dobije košaricu od financijskih šefova iz Bruxellesa da je to idiotska stvar koja nema nikakvog smisla i da po cijenu socijalnih nemira ovo treba prekinuti (jasno, sada se traži na vremenu da se to ne dogodi, ali i sami su svjesni da stup hrvatske socijalne šutnje stoji na klimavim nogama posuđene stabilnosti). Tako dolazimo do paradoksa koji malo gdje postoji, ali je vrlo vjerojatan u nas. Naime, tek će šaka javnosektorskih sindikalnih aktivista s papirnatim kapicama na glavama s bubnjevima početi izlaziti na ulice buniti se protiv mjera ove ili neke druge tehničke vlade, a koje idu u smjeru rezanja nepotrebno prenapuhanih primanja javnosektoraša (da se razumijemo, plaće u školi su 2000. godine bile manje od 3000 kuna, e da bi danas

plaće iznosile točno 6000, što je porast od 100%, a ništa u ovoj zemlji nije raslo tom dinamikom! Koliko je tek poraslo na sveučilištu, bolnicama itd.? A koliko je kupljeno nepotrebnih BMW-a, Audija, Mečki i sličnih predmeta čistoga prestiža za nesposobne?), a na račun duga koji beskrajno raste, kradući svakim danom ikakvu budućnost. I onda na sve to dođe Goran Milić i kaže da se kod nas djeca kasno odvajaju od roditelja. Pa da, kad se mjeri s Danskom, onda i Hrvatska s preko 50% nezaposlenošću mladih zaista nudi – odlazak u Dansku! Zašto se ne bune ovi iz privatnog sektora? Zato što ih je a) relativno malo, b) svjesni su da ako i to izgube puše do kraja, c) svjesni su grabežnog karaktera javnog sustava, za koji ionako posredno rade (naime, Hrvatska gotovo ni nema pravo privatno poduzetništvo, uvijek je to na neki način vezano uz državu, monopole, lokalne vlasti i slično) i d) nemaju nimalo iluzija da je išta moguće promijeniti budući da luzeri jako teško mogu nešto mijenjati i da e) neće dobiti ni koliko je crno ispod nokta podrške svojih javnosektorskih kolega koliko se god Mate Kapović kleo u to. I umjesto da je ova vlada napravila ozbiljan zaokret za što je dobila mandat, ona je u strahu od raznih događanja naroda, koja, dakle, osim

Ipak, ta se struktura demontira, pa su na neki način oni iz obavještajnih službi bili čak i blizu istine. Postoji “opasnost” od promjene sustava, ali ovaj put je domaći politički sustav, koji je prije sam nametao pravila i bio lovac, sada i sam postao lovina. I to vrlo preplašena, zbunjena lovina. Situacija podsjeća na posljednje minute Titanica iznad površine vode.

Inače, Hrvatskoj će se dogoditi Bosna, ali na malo drukčiji način: deprivilegirani javnosektoraši u konstantnom štrajku, ali i u konstantnom smanjenju prestiža koji su imali protestiraju po ulicama uglavnom bez ičije podrške, nekakva Trojka kroji budžet, mladi bježe kuda koji mili moji, a penzići kukaju kad će mirovina. To je, dakle, ta “Bosna” koja bi se mogla dogoditi Hrvatskoj, ali imat će nam malo drukčije ime: Hrvatskoj će se dogoditi “Grčka”. Da se započelo s ozbiljnim promjenama prije samo dvije godine, osim što se tražilo isprike za nečinjenje, danas bi bilo mrvicu bolje. Jedina dobra vijest u svemu tome jest da zaista, nakon još nekoliko godina, dakle, po ostvarenju one moje predikcije o “propalom desetljeću”, zaista dolazimo u novo doba. Ali bez strukture koja je čekala da se stablo s jabukama samo strovali na njih. Koja će zemlju uhljeba pretvoriti u normalnu zemlju rada i rezultata. O čemu pričam znaju svi i nema potrebe da se itko tko radi osjeća prozvano. Koja može zemlju dembeliju života na renti pretvoriti u nešto produktivno. E, to je ta mala tajna, a nju se uporno ne želi shvatiti.

125

Stvari su vrlo jednostavne: vlast je zbog nečinjenja, glupih odluka, sramoćenja s automobilima, pojednostavljeno – nesposobnošću – na klimavim nogama, sindikalisti predstavljaju samo jednu usku skupinu koja koristi sindikalnu retoriku za čuvanje privilegija samo jednog sloja od otprilike 250.000 ljudi plus oko 1.000.000 umirovljenika, a EU traži samo jedno -

konsolidirajte se, smanjite potrošnju i oslobodite privatni sektor.

simpatija za luzere na riječki način

nove demokratske promjene vlasti, ne mogu donijeti ništa posebno (znači, nikakve plenume i narodne zborove gdje će se po kratkom postupku nekoga osuđivati ili oduzimati mu imovinu), ona je odlučila do kraja odigrati svoju partiju šaha u kojoj je maksimalno štedjela svoju povlašteniju klasu na račun svega drugoga. I to je možda negdje drugdje zbunjujuće, ali u nas je logično, i to je činila i HDZ-ova vlada, i ona prije nje, i ona prije nje. Smisao naše vlasti jest čuvanje postojeće strukture, a ono je važnije i od same vlasti.

milan zagorac

kako se kalio defetizam Sjećam se onih urbanih legendi o tome kako su firme i tehničke škole kupovale tomove i tomove knjiga naslova “Kako se kalio čelik” ne znajući da nema veze s kaljenjem čelika, već novog čovjeka, barem prema marksističko-lenjinističkom obrascu, ako se izuzme dijelove koji su cenzurom poizbacivani. Ne znam je li to istina, a ako i je, zacijelo su ti tomovi i tomovi nekoć obaveznog romana završili u starom papiru kada se napokon prestao kaliti čelik ili je kaljenje čelika prešlo u Kinu.

126

Parole, parole Zacijelo bi po sličnom obrascu mogao nastati novi roman, ovaj put u suprotnom smjeru, a to je “kako se kalio defetizam”. Ne znam znate li što znači defetizam, ali ja ga ovdje spominjem u smislu “predaje bez borbe” i “malodušnosti”. “Mladi ne mogu nigdje”, “za mlade nema mjesta u Hrvatskoj”, “ove su županije za mlade najgore”, “opterećeni švicarcima jedva spajaju kraj s krajem”, “Kanada – obećana zemlja”, to su sve ove vrišteće poruke koje na dnevnoj razini daju

do znanja da se ništa neće i ne može, da je stanje, eto, tako, zacementirano, i da, ako se dobro ne udate, ne pobjegnete u Kanadu ili ne zaposlite u javnom sektoru, spasa vam nema jer nema ni svijeta ni budućnosti.

Batinu i – po gubici Siguran sam da bi svaka prethodna generacija, da je bila u takvoj prilici i da je takve poruke dobivala od svojih očeva/djedova uzela, ako ništa drugo, jednu dobru batinu i opalila ovoga koji takve poruke odašilje preko gubice (sjetimo se one legendarne scene iz Maratonaca kada najmlađi i najzlostavljaniji sin napokon uzme batinu i time preuzme kontrolu nad svojom bizarnom obitelji pogrebnika), no kod nas takvog nečega nema. Zašto? Ne znam, ni sam nisam svjestan zašto na ovakav način primamo poruke koje su osim što su besmislene i zlonamjerne u tom sustavnom obeshrabrivanju i oduzimanju prava na budućnost, imaju nešto zloguko u sebi, daju nam informaciju da smo se rodili prekasno da

Dakle, o čemu se ovdje radi? O sustavnom, a ne znam je li riječ i o planskom, oduzimanju nade.

Kako se kalio defetizam Ima li tko to pravo raditi? Naravno da nema. Nema nitko pravo govoriti “eh, kako je bilo meni, a tebi je, sinko, tako, štaš, život je takav” da bi se za sve okrivilo neki impersonalni sustav, neki sustav u kojem ne postoji čovjek.

Kako se kalio defetizam, mogla bi se nazvati ta genijalna knjiga koja je pisana posljednjih dvadesetak godina, jer tih posljednjih dvadesetak godina mi živimo produženu tranziciju, odnosno sistem koji je posve nedorastao okruženju u kojem se nalazi i vrijeme je za njegovu drastičnu promjenu. Do sada sam možda govorio o evoluciji, ali sada stvarno smatram da se mora misliti o nečemu što se zove osobna odgovornost za svaku napisanu, izjavljenu riječ, za svaki čin koji se poduzima, za svaku stvar i to kreće od svakog pojedinca do cijelog društva. Novinari, mi pisci, svi mi skupa nemamo pravo na prodaju kiseline na račun osobnih gubitaka ili za račun nekog drugoga. Zar zaista netko vjeruje u bajke kako budućnosti nema ili je ona samo u Kanadi? Slažem se, da, nekome tko slijedi svoju sretnu zvijezdu, upravo je ta Kanada možda budućnost, ali većini svakako nije nužno, štoviše, mislim da je naša obaveza jasno artikulirati glas i promijeniti ovu zemlju iz zemlje defetizma i pogrbljenosti, kukavičluka i javašluka u zemlju koja odgovorno misli i u stanju je to svoje odgovorno mišljenje pretvoriti u konkretne projekte. Mislim da je došlo vrijeme da se jednostavno

127

Ipak, iza svega toga stoje ljudi. Te informacije o neuspjehu, o vremenu u kojem nema nikakve budućnosti ni nade, o tome pišu novinari, o tome pišu ljudi, valjda po nekoj svojoj agendi koju je teško shvatiti (sad, ne znam jer time se ne bavim, ali bila je svojevremno procurila neka informacija da su neki od domaćih pisaca itekako dobro plaćeni za svoj novinarski rad, štoviše, radi se o iznosima s kojima sigurno ne spadaju u kategoriju onih koji imaju pravo barem po tom pitanju biti kiseli) jer samim time oduzimaju budućnosti svojoj djeci, valjda uopće ne uračunavajući i taj faktor…

Odgovornost

simpatija za luzere na riječki način

bismo išta dobili, da živimo uzalud. Usput još garnirano informacijama o kopanju po bajama, siromašnim umirovljenicima, vidiš ni njima nije dobro…

milan zagorac

okrene leđa pričama o uvijek boljoj prošlosti na račun neke budućnosti. Znam da to nije lako: radi se tu o višestoljetnom kolektivnom iskustvu koje je uvijek s nostalgijom gledalo na ono ranije, ali upravo u tome i je vic: okrenuti glavu na drugu stranu. Konačno slijediti vlastiti put. Konačno izmaknuti tepih nesposobnosti, dupeglavosti i okamenjenosti i pustiti neka se i dalje dure u svom kutku svijeta plačući kako nikada djeci neće biti bolje. Javna je odgovornost tu na mlađim intelektualcima. I nije to u sukobu s nekom paradigmom svjetskih trendova, dapače. Ona je baš u skladu s onim što doživljava cijeli zapadni svijet, a to je tranzicija moći sa starih, okamenjenih, zatupljujućih, nereformiranih struktura na one novije koje će, za razliku od ovih prethodnih morati biti svjesne toga da nisu za svagda i da se štafeta stalno predaje dalje. Odgovornost je ogromna, ali je efekt onoga što će se stvoriti kolosalan i od odsudne težine ne samo za nas osobno, nego i za sve, usudio bih se reći i za cijeli svijet.

128

Promjena svijeta počinje od nas samih. A promjena nas samih počinje od vjere u nas same.

simpatija za luzere na rijeÄ?ki naÄ?in

129

milan zagorac

gerontokracija – kako su starci zavladali

130

Započet ću kolumnu s jednim (anonimnim) komentarom na vrlo zanimljiv članak Gordana Duhačeka (ali, po običaju, ne pretjerano motivirajućem za bilo kakvu javnu raspravu za naše intelektualne opinion makere koji se lakše snalaze u uobičajenim parovima suprotnosti “ustaše““partizani“, “neoliberalni kapitalizam“-“direktna demokracija“, “radnička prava“-“tajkunizacija“, ne nužno i tim redoslijedom) objavljenom prije nekoliko dana na T-portalu pod naslovom “Hrvatsku može spasiti samo sukob djece i roditelja“. Komentar je glasio: “Uistinu, ne sjećam se vremena s manje međugeneracijskih sukoba. Moja generacija je tako nadrasla onu prošlu, a prošla pretprošlu. Uvijek su nove generacije bile te koje su se bolje prilagođavale novim uvjetima i preuzimale svijet tako što bi otkantale svoje starce. Ako toga u društvu nema, kao što danas nema, cijelo društvo stagnira, propada, a mogli bi reći i da je teško bolesno. Od svoje djece ne očekujem da budu kao ja. Sačuvaj bože. Očekujem da budu bolji, uspješniji i da me

otkantaju ako budem njurgao. :)”

Zaglavljena moć Da, što je to gerontokracija? Vrlo jednostavno, vladavina starijih i to jedne staračke oligarhije ili, moguće njihovog klona, koji je okoštao, okamenjen, bez ikakve potrebe za promjenom. Ona znači da je s vremenom kumulirana politička i financijska moć u jednoj generaciji ostala “zaglavljena“, odnosno da je njezin normalni transfer jednostavno prekinut. Dokaz? Pa ne treba, pođite od vlastite kuće, što znate bolje od svojih starijih? Znate li išta? Pa naravno, ne treba odgovor na to. Ništa ne znate bolje, čak ne znate zaliti ni cvijeće kako treba, a da ne govorimo o instalaterskim radovima, sigurno bi vam se i štednjak zapalio da vas mama ne podsjeti da ga trebate ugasiti. I vi bi zato trebali preuzeti uzde financija? Pa čak i onih obiteljskih? Ma dajte, pa vama nije ni dati ovce čuvati, izgubili biste ih. Ironičan sam, ali ne bez podloge i ne bez razloga.

Iako u svojim tekstovima često govorim baš o ovim temama (sjetimo se samo prije nekih mjesec – dva kolumne Sorry, netko je to trebao reći… koja je bila nastavak priče o jednoj reklamnoj kampanji koja je, pak, namjerno ciljala na ovaj domaći specifikum), čini mi se da oko ove kardinalne teme u nas nema nekog većeg, pače javnog interesa, kao da se radi o nekome drugome, a ne o nama samima, i to unatoč svemu da 24 godine domaće demokracije nisu uspjele iznjedriti nimalo noviji i svježiji narativ, iako se teško može reći da nije bilo vremena ni prostora za to. Valjda nas se ne tiče. Lutajući nekidan jednom tršćanskom knjižarom naletim na knjigu naslova “Gerontokracija – ekonomski sistem koji paralizira Italiju” autora Sandra Catanija (ne znam ništa o njemu). I opa, to je to. To je ono o čemu pričam, ali mi nedostaje neposrednih dokaza (dakle, još uočavanja pojave i njezinih dokumentiranja) i artikulirane kritike koja bi se time uopće pozabavila.

Loše za imidž …Gerontokracija stvara loš imidž Italije u kojoj se konzervativne snage sudaraju s pozitivnim snagama naše izvrsnosti. … Vraćanje nade u zemlju moguće je samo otvaranjem novih prostora za mlade i žene i prihvaćanjem različitosti bez predrasuda kojima će biti vraćene ambicije…” kaže se u opisu knjige koja se, naravno, odnosi na Italiju. Postoje neke naše domaće specifičnosti koje nas čine različitima od ovog talijanskog slučaja, no je li uistinu riječ o nečemu drugome? Što ovo konkretno znači kod nas? Uskogrudnost i netrpeljivost prema promjenama, nepovjerenje u budućnost, ali maksimalno iskorištavanje postojećih resursa (suludo kreditiranje i zaduživanje sustava kako bi se održala maksimalna neučinkovitost), sustavi socijalnih transfera zvanih mirovine i “povrat duga umirovljenicima” utemeljeni na lažnoj međugeneracijskoj

131

“400 ljudi zauzima sjedišta moći talijanske ekonomije: glavnih banaka i osiguravajućih društava, tvrtki izlistanih na Milanskoj burzi, javnih poduzeća, čelnici zadružnih sustava, velikih odvjetničkih društava, strateških konzultanata

tvrtki. Oni imaju neke zajedničke karakteristike: oni su muškarci, drže više pozicija odjednom, njihovi prihodi i dalje su visoki, dok većina Talijana siromaši, a njihova je prosječna dob blizu 70 godina. Čak i više nego politička i birokratskoadministrativna klasa, oni su zatvoreni sustav koji prati pad Italije.

simpatija za luzere na riječki način

Muškarci, blizu 70-e

milan zagorac 132

solidarnosti, beznađe među mlađima, uzaludno davanje “rješenja” koja ne mogu ništa riješiti (stalne i stalne “reforme” koje nikada nisu dale ni jedan rezultat) i ismijavanje prijedloga i novih rješenja (sve se “ne isplati“, “nema potrebe“, “nije dobro“, “nije socijalno osjetljivo“, “nedostaje analize“, “naivno je“) i u slučaju stjeranosti pred zid ništa više do slijeganje ramenima i prebacivanje odgovornosti na nekoga drugoga.

postaje entropija, dakle, mjera za nemoć sustava jer starost sama po sebi ne vjeruje ni u što osim (i to možda) u vlastito izbavljenje od neumitnog. U tome je njezina pogreška i u tome je klasična pogreška vjere u “staračku mudrost” koja ovako postaje staračka sebičnost i time svima nama gigantski “system error“.

Gerontokracija – mjera za nemoć sustava

Na kraju ću završiti riječima Romana Bolkovića s njegovog nedavnog posta na FBu: “Napravimo drukčiju zemlju, reartikulirajmo je administrativno i teritorijalno, minimizirajmo ulogu državne birokracije, administrirajmo elektronski, usput suzbijmo korupciju, demetropolizirajmo je i decentralizirajmo od financija pa do inih oblika poštovanja principa supsidijarnosti, tamo gdje treba, sasvim nasuprot, budimo energični u magistralnim privrednim zamasima, a ne da ih svaki lokalni dasa dovodi u pitanje osobnim interesom, pa će se rode vratiti i u Veleševac.

Gerontokracija je u nas, osim općih mjesta koja su slična talijanskim/sovjetskim/ svjetskim slučajevima, puna specifičnosti, a to je vjera u sustav koji je sve samo ne održiv (npr. masovna vjera u posao na neodređeno vrijeme i to isključivo u javnom sektoru), odbijanje povjerenja u budućnost (mladi trebaju bježati u Kanadu), odbijanje mladosti kao nečega što je samo po sebi opasno, neodmjereno, nepametno, neiskusno… (Vipova reklama) i posvemašnje izrugivanje pojma “poduzetan” koji je pretvoren u karikaturu utjelovljenu u tranzicijskim istočnoeuropskim lopinama zvanima tajkuni. Gerontokracija na kraju

“Zakaj trpimo kretene?”

Recite, znate li zašto to već nismo napravili? I, usput: zašto to nismo napravili MI, naša generacija? Zakaj trpimo kretene?”

simpatija za luzere na rijeÄ?ki naÄ?in 133

foto Remy Steinegger; https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Henry_Kissinger_-_ World_Economic_Forum_Annual_Meeting_Davos_2008.jpg

milan zagorac

neodgovorna demokracija i totalno beznaðe Prije nekoliko dana Denis Kuljiš je na svojem blogu Žurnalisti (dobro ima još jedan uz njega, notorious Romano Bolković i onaj manje poznati, ali svakako dobro obaviješteni William Klinger) rekao jednu pa dobru: “Najgora ugroza suvremenog života na Balkanu nisu nacionalizam, korupcija i propast ekonomije, nego totalno beznađe. Zašto su ljudi beznadni? Misle li da sami sebi ne mogu pomoći?”

134

Dementni djedice Eh, sad, ja bih pustio Kuljiševe opservacije (iako se sa značajnom dijelom slažem), a nadovezao bih se na ovo što je izrečeno doslovno u prvoj rečenici: zašto? Zašto gdje god se okrenemo vlada beznađe, bezvoljnost, letargija, usporenost, slabovoljnost, ona atmosfera koja podsjeća na Kishonovu pripovijetku o velikoj vrućini

u Tel Avivu kada je bilo teško čak i podići slušalicu telefona, kada je bilo preteško polizati čak i sladoled. S tom se atmosferom susrećemo svugdje i djelomično nam se u Kuljiševoj mreži razotkriva ovaj put banalnosti, nesposobnosti za život staračke utopije o kojoj sam već ranije pisao i to više puta: to je kao da senilnom i dementnom dadete da nađe lijeka za dementnost i da svojim nasljednicima još uz to daje najbolje recepte za život, a radosna, pomalo nedotupava djeca pljeskanjem i pjesmom vesele se tome kako je dementni djedica uspio uzdahnuti koju i čak se iskesiti u nekakav pseudosmijeh, a u stvarnosti u grotesku neshvaćanja vlastite pozicije.

Odgovornost To je naša tragična pozicija u kojoj dementni, neprilagođeni, nesposobni stroj upravlja krizom, to je krivnja politike,

Ta se atmosfera očaja i beznađa vidi u mnogočemu, ali najviše je vidljiva na komentarima na novinske članke. Kaže jedna kolegica, to bi se moglo nazvati “neodgovornom demokracijom”. Dakle, pričaš što želiš, ne može ti nitko ništa ili ti barem misliš da si anoniman i za svoje stavove koji su sve samo ne konstruktivni dobivaš, ako ništa drugo auspuh od dnevne mučnine i eventualno, ako je ta stranica dobro organizirana, a ta glosolalija koliko toliko prihvatljiva tamo prisutnoj većini čak ima i sljedbu koja će ti klicati. Ipak, većina je tog demokratski iskazanog mišljenja obično smeće, obična zabava, obično nadmudrivanje, bezvrijedna zabava, nešto iz čega se neće izroditi ama baš ništa kreativno i konstruktivno. Nekada poznato kao “kafanska naklapanja” zanimljiva jedino doušnicima i tzv. kroničarima gradskih zbivanja.

Abeceda života Koliko god bilo općerašireno mišljenje o korumpiranosti cijelog aparata u nas, činjenica je da smo svi u njemu sudjelovali na ovaj ili onaj način, svjesno ili nesvjesno, podržavajući ga u nečemu

135

Mi aktivno sudjelujemo u zbivanju oko nas i vjerujte, nema toliko zaslijepljene i sebeljubive politike koja će zanemariti one artikulirane prijedloge koji dolaze, ajmo opet koristiti politički rječnik, iz baze. Dobro, možda ćemo imati premijera koji kao džek lakonski odgovara, a i nije baš prvak u radnoj disciplini, ali ni on sutra ne mora biti premijer, i što onda? Kao nešto će se bitno promijeniti, ako se prethodno ne promijenimo mi sami?

Virtualne kavane

simpatija za luzere na riječki način

reći ćete, da, jest, to je krivnja politike, odgovaram, ali vi osobno ste u svemu tome sudjelovali, vi ste, kao i ja davali glasove, vi ste, kao i ja sudjelovali u kreiranju politika i vi ste kao i ja sudjelovali u ovome ili onome, pisali po webu, pisali komentare, sudjelovali na forumima, pisali statuse na fejsu, aktivistički zvali ove ili one da pišu ovo ili ono, a da nikad nismo zaista procijenili situaciju u kojoj se nalazimo. Ne možemo dovijeka kriviti za svoj neuspjeh, kratkovidnosti, slabe procjene, loše politike, samo one druge, jer u ovom slučaju i mi smo oni koji imamo odgovornost. Ne samo u trenutku izbora, već i u trenutku kada se pridružujemo nekom pokretu, nekoj udruzi, kada zastupamo neke ideje, kada se na fejsu prepucavamo o tome je li gradski autobus trebao biti narančast ili zelenoplav, ali i oko stostruko važnijih stvari.

milan zagorac

što sami sebi racionaliziramo još jedno frazetinom “pa to je samo abeceda života”. Da, to jest abeceda života, ali ona će vašoj djeci ostaviti smeće. Ispuhivanje nabijenog nezadovoljstva na bezvrijednim forumima za koje je teško shvatiti jesu li poligoni obavještajnih zajednica ili okupljanje svih frustriranih cijeloga “regiona” nema nikakve stvarne vrijednosti, samo je nastavak apsurdnog sijanja atmosfere beznađa.

136

No ono što je problem i dalje ostaje: to je beznađe i osjećaj apatije. To je ta atmosfera zabave u staračkom domu koja u nas traje i traje, a nikako da se nešto dogodi što bi je prekinulo: nije jednostavno nitko spreman otići, nitko nije spreman platiti, nitko nije spreman učiniti ništa da zabava bude bolja, nego, ajde, iako je bljakasta, pemzija i dalje stiže, a i plaćica stiže. Eto, to je ta psihologija, koja je pogurala pod tepih ovo drugo, beznađe i osjećaj besmislenosti i beskorisnosti koji je duuugi rep karcinoma zvanoga depresija i koji na kraju zavija u crno. Ne mogu sada ovdje duljiti o tome, no činjenica je da ljudi obavijeni i opterećeni

beznađem nisu u stanju pod a) spoznati svoje stanje i pod b) naći rješenje svojega stanja. I pod c) vrijeme je bitan lijek, puno se toga može dogoditi u pravom omjeru vremena, ali je bitno vjerovanje, ideja i stav.

Nitko vam nema pravo prodavati beznaðe! Stoga je moja preporuka čitateljima, napose onim mlađima, umjesto da im se govori da idu u Kanadu, bila sljedeća: ostanite, predlažite, inzistirajte, kombinirajte, udružujte se, radite sustavno, da, bit će vam teško, gotovo i nemoguće, ali ne klonite. Ovo pripada vama i nitko vam nema pravo prodavati beznađe. Pa bili to čak i vlastiti roditelji. Kao što sam rekao, vrijeme je bitan lijek, puno se toga može dogoditi, ali morate pod d) sustavno planirati i raditi. Tek onda, i to nakon puno vremena, osjećat ćete nešto, a to nešto više nije utopija dementnosti, nego nešto novo.

Već više od godinu dana imamo prilike gledati nešto što neki nazivaju festivalom demokracije, mahom inicijative udruga građana o referendumima kojima primjerena ili neprimjerena pitanja postaju javna stvar. Tako smo, primjerice, lani imali prilike razmišljati o definiciji braka, potom o ćirilici, potom o radničkim pravima, pa o autsorsingu, pa sada i o samom modelu demokracije, o tzv. preferencijalnom glasanju, pa sada napokon i o autocestama.

Jer, ta sama ideja referendumske demokracije možda ne bi bila ni toliko loša kada bi je vodili, organizirali, pripremali ljudi s odgovornošću i integritetom da preuzmu jedno duboko otromboljeno društvo koje pušta na sve strane. Jer što bi značilo ili što znači da na referendumu odlučimo da ne prodajemo ceste, zabranimo nepoćudne brakove, zabranimo IVF ili tzv. socijalno uvjetovani abortus, što bi značilo da biramo po imenu i prezimenu, kada nam sve, ama baš sve pokazuje

137

Sve bi to bila prava mlaka medijska zabava da se nije prije nekoliko godina otvorilo pitanje, odnosno Pandorina kutija tzv. direktne demokracije, koju su tada inicirali mahom ekstremno lijevi pojedinci, ali su je artikulirali i to vrlo uspješno, oni s dijametralno suprotne strane političkog spektra, recimo to tako, krajnje desni. Ipak, osobno dvojim što je to u nas ljevica i desnica,

čini mi se da je to sve jedna desanka šakić od demokracije, koja uvijek i samo uvijek populizmom, praznim frazama, neprovedivim inicijativama nastoji zadržati društveni status quo, kao da i pored zdravih ušiju i očiju nastoji ne vidjeti ništa od stvari koje nam se događaju u samoj zemlji, u bližem i daljem susjedstvu, preko Mediterana, možda tek na korak dva od nas samih.

simpatija za luzere na riječki način

direktna demokracija na način “lako ćemo“

milan zagorac 138

da se ne možemo trgnuti iz tog stanja komatoznog šoka, da smo na pola puta između moderne demokracije i istočnjačke satrapije, da smo ekonomski toliko neorganizirani da bismo radije ostali u tome blatu nego samima sebi priznali: ne, nemamo pojma, ne znamo ništa, nedostaje nam znanja, iskustva, organizacijskih vještina, odgovornosti i

liderstva koje nam može nadomjestiti sve te surogatmajke, maćehe, poput “ne damo naše ceste“, “ne damo naše čistačice“, “nećemo pedere“, “nećemo ćirilice” , “hoćemo političare s imenom i prezimenom” i slične, manjeviše instant inicijative koje sve do jedne sliče sve više i više onim prošlogodišnjim parodijama tzv. “referenduma o pederima“.

Hoću reći, sama promjena političke paradigme da bi se reklo da se, eto, dogodila promjena, ne znači ama baš ništa, ako i dalje isti bezveznjaci igraju važne utakmice, ali sada s novom demokratskom referendumskom legitimacijom, umjesto da su jednostavno zamijenjeni. Ali tko bi trebao voditi računa o takvim stvarima? Posve jasno, same zajednice u kojima pojedinac djeluje. Ako netko ima liderske sposobnosti, on treba biti lider, ako netko ima organizacijske vještine, on treba biti organizator, ako je netko dobar majstor, on treba biti dobar majstor, a ne pod krinkom neke direktne ili kvazidirektne demokracije da se uvijek iznova provlači ista ispodprosječnost, netalasanje, nastojanje da se promijeni sve da se ne promijeni ništa. Da se razumijemo, osobno ne smatram nimalo lošim što se demokracija u nas malo razigrala, ali i dalje osjećam nedostatak hrabrosti i liderstva da se nosi s najvećim i najsloženijim pitanjima, pitanjima koja se tiču nas ne samo sada, nego i sutra i preksutra, a koja se po dobroj staroj maniri “lako ćemo” jednostavno prolongiraju za neka druga vremena. Ovaj put za to nema vremena: dogorjelo je do noktiju.

139

Ono što osobno znam i vidim, a poznajem ljude u svim tim razinama, jest da zapravo, i tu postoje oni dobri i oni totalno bez veze, običan škart, ali svaka zajednica, bilo da se radi o profesionalnim političarima, bilo da se radi o nastavnicima u nekoj školi, bilo da se radi o novinarima ili menadžerima, mora imati znanja, hrabrosti i odgovornosti reći onu dobru staru narodnu “bobu bob, a popu pop“, odnosno razdvojiti sami unutar svoje profesionalne zajednice one dobre, bolje i najbolje, od onoga što se provuklo,

uhljebilo i ne zna što bi sa samim sobom.

simpatija za luzere na riječki način

Da, krivnja naših društvenih elita je ogromna, a te društvene elite nisu samo političari, priznajmo sami sebi, to su i novinari, to su pisci, umjetnici, nastavnici, profesori na fakultetima, akademici, to su menadžeri firmi, to su bankari, suci, državni odvjetnici, odvjetnici, biskupi, općenito crkvene elite, to su sve one elite koje će rado sebe amnestirati od blata u kojem smo se našli, a to je jedno duboko traumatizirano društvo u stanju šoka, i tu će krivnju prebaciti na političare, eto, najlakše je to prebaciti na njih, oni su profesionalno za to zaduženi, primaju za to plaću. Pa će stoga, direktni oblici demokracije, biti dobar supstitut za to, tada ćemo imati jednakog političara samo tada će mu ljudi, narod znati ime (kao da ga danas ne znaju).

milan zagorac

grijeh nedjelovanja Znamo svi onu narodnu “tko radi, taj i griješi”. Logično, dakle, onaj koji ne radi, ni ne griješi. Što bi značilo, ako ne djeluješ, onda ne možeš ni pogriješiti i pred drugima si čist kao suza. Ipak, je li to tako? Imam bezbroj pa čak i osobnih iskustava u kojima se to u svojoj biti nelegitimno opravdanje nastojalo iskoristiti kako bi se sebe amnestiralo ikakve odgovornosti.

Bolji smo od svih GIPSI zemalja

140

Naša se zemlja nalazi pred sedmom godinom krize koja je uzrokovana svime i svačime, ali ponajviše nedjelovanjem. Pa iako smo kao u onom vicu o Muji, poplavi i Alahu dobivali bezbrojna upozorenja sa svih mogućih, dobronamjernih i nedobronamjernih instanci kako je stanje suludo, kako je nemoguće održavati ekonomiju na posuđivanju, beskrajnoj gradnji autocesta i stanova i besmislenim projektima, tada smo sami sebe razuvjeravali, ne nismo mi kao Grčka, mi smo bolji. To očito samozavaravanje išlo je dotle da smo zaključili

kako smo bolji i od Italije, Španjolske, Irske i Portugala, pa eto, oni moraju nešto iskemijati, a mi ne, jer će se nama sreća osmjehnuti sama od sebe. I tako smo imali jednu vladu, pa drugu, pa treću i sve su one ponavljale istu mantru: kako je kod nas ipak situacija bolja nego u navedenim zemljama, pače, možda bismo mi Italiji mogli posuditi štogod da ima za vratiti dugove, a Grke bismo mogli podučiti mediteranskoj poljoprivredi i turizmu, kad oni sami već ne znaju.

Sedmo ljeto mršavih krava I tako dođe sedmo ljeto mršavih krava, a sve se čini da će i osmo i deveto i deseto, a nama još nije jasno da smo debelo u banani, i kako se samozavaravanje nastavlja, a izolacija traje sve dulje, nedjelovanje se čini bolje od bilo čega jer bi se simptomi cijele društvene klime mogli još više pogoršati. Pa se tako nastavlja dalje ne činiti ništa.

To je slično kao kada depresivni bolesnik leži doma, puši, pije neke zacijelo krive lijekove i to po svome nahođenju i čeka da depresija prođe sama od sebe, a kada se spomene da bi ipak bilo dobro da ode liječniku, osjeća se kao da ste ga napali pa još doživi živčani slom, pa onda odustajete i dajete mu još malo vremena da se osvijesti. Ipak, to ne ide samo od sebe. To je tipično samozavaravanje kako će se ipak neki trendovi preokrenuti u našu korist nečinjenjem, a ono je zapravo uvod u još gore stanje koje će se na kraju reflektirati kao anomija, odnosno izostanak ikakva društvenog zbivanja jer je sve bolje nego učiniti išta. Tu su sve naše strukture u posljednjih desetak godina zakazale: institucije, instituti, poduzetnici, ministarstva, jedinice lokalne samouprave, tzv. slobodni intelektualci, akademici, umjetnici, svi, baš svi su u tom nedjelovanju, relativiziranju našega problema, nečinjenju vidjeli priliku da se stvari same od sebe poprave.

nedovoljno intelektualno, ekonomski i politički kapacitirano za ovako složeni svijet kao što je on danas i za ovakve odnose kao što su danas. I sada bi kao trebalo imati razumijevanja za nečinjenje, za nedjelovanje, za sve one koji su u tom nedjelovanju aktivno sudjelovali, za sve one koji su davali legitimaciju takvom općem nedjelovanju i nečinjenju. Sva sreća pa imamo i uši i oči i vidimo kako sve to skupa ne ide nigdje i da se kriza koja traje već sedam godina nastavlja kotrljati i da je depresija postala opće mjesto. Umjesto da se barem izašlo s prijedlozima, da se barem učinilo nešto, nije se činilo ništa ne bi li cijela društvena struktura ostala netaknuta.

simpatija za luzere na riječki način

Opća anomija

Ipak, s time se otvara jedna puno veća provalija, a to je već ranije spomenuti depresivni ponor koji sada već stoji pod tankom politurom naizgled funkcionalne zajednice: mi smo na tankom ledu i onaj koji toga nije svjestan, bolje mu je da se što prije probudi jer je sat već svoje otkucao. Nije više pet do dvanaest, nego je dvanaest i pedeset.

Tanki led

141

Ipak, iskustvo kaže da se samo od sebe ne popravlja ništa, a kamo li prilično zastranjeno društvo koje je

milan zagorac

pripremite svoju djecu… Pripremite svoju djecu… … na to da znaju puno stranih jezika… … na to da žive na drugom kraju svijeta… … da se zainteresiraju za tehničke znanosti i medicinu… … da budu samostalni i da budu spremni na svašta… Čitam tekst na Index.hr i sve mislim kako se i ja “ložim” na ove stvari, naime, mora da sam kompletan idiot kad si nisam priuštio to da pobjegnem iz ove zemljenedođije na drugi kraj svijeta ne bih li se spasio samih idiota u njoj.

142

Svi idu, mi padamo Jer svi ekonomski pokazatelji kažu – da, ova je zemlja zapravo uništena od samih idiota, da parafraziram onaj genijalni film Danila Bate Stojkovića i da, ova zemlja ima neke, doduše infinitezimalne mogućnosti da se izvuče iz stanja u kojem se našla, a

koje se može nazvati – ajmo pučkim jezikom – kompletnom debilanom. Jer što drugo možemo zaključiti: svi idu, mi padamo. Svi imaju koristi čak i iz najbizarnijih prilika (primjerice razvijena IT industrija u Estoniji!!!), a mi ne koristimo čak ni one “bogom dane“; svi se nekako šlepaju u toj EU, a mi ne možemo ponuditi ni poštene kekse za izvoz, ma što kekse, ni poštenu mineralnu vodu s mjehurićima. Čitajući takve tekstove, slažem se, pobjegao bih iz ove zemlje, ma što iz ove zemlje, s ovog kontinenta na drugi kraj svijeta, ma na drugi kraj sunčevog sustava da mogu normalno raditi, živjeti, privređivati, hraniti, plaćati, ulagati, zabavljati se, praviti djecu… Jer čitajući ovakve tekstove koji su mahom točni i koji mahom precizno opisuju ekonomsku i društvenu depresiju u kojoj se nalazimo, otkrivamo same sebe: zatucane, zarobljene u vlastite mitove, u vlastite misaone spletke koje smo spleli ne bi li nekako proćerdali te svoje živote i od njih uglavnom nikad ne učinili ništa jer se jednostavno – ne može.

Istina je mnogo što u tim tekstovima, tekstovima koji nam preporučuju Kanadu, Australiju, ma i Njemačku, naravno, osim jednog detalja. Osim jednog malog “ali“, a taj se “ali” odnosi na to da je u biti ovo naša zemlja koju moramo, ovo je kategorički imperativ, moramo dovesti u stanje reda koji može opsluživati sustav, koji može zadovoljiti njegove specifičnosti i koji može učiniti od beznađa prosperitet koji, nažalost, već nismo desetljećima kušali (naime, kriza kontinuirano traje od druge polovice 70ih, s velikim vrhuncem ranih 80ih, zatim, jasno, 90ih, pa malo popuštanje od 2003. do 2008. i nastavlja se i dalje i traje i traje kao Duracelov zec) i za koji nemamo čak ni izraz, nemamo čak ni svijest o tome da prosperitet na razini zajednice postoji. Tome je više razloga: 1) Kasnili smo u tehnologijama i njihovim aplikacijama na industriju, odnosno svi su se menadžmenti postavljali po onoj staroj ide dok ide;

3) Ne podnosimo poduzetnost, ne potičemo ga, spotičemo mu aroganciju, bahatost i gramzivost, obezvrjeđujemo kreativnost i složenost; gajimo kulturu divljenja nesposobnosti i potajne zavisti prema “snalažljivim”; 4) Ne prilagođavamo bankarski sustav poduzetništvu, nego rentijerstvu (npr. logika posla na neodređeno određuje većinu naših kreditnih plasmana građanima, a ne prava procjena vrijednosti mogućeg posla, ali to je tada rizik za banku, zar ne?); 5) Ne radimo, shodno svemu navedenom, na dodanoj vrijednosti koju pod 6) moramo prodati, dakle, imamo smanjene trgovačke i pregovaračke sposobnosti koje nas onemogućuju u daljnjem radu.

Dvije demokracije Ima toga zacijelo još, a sve je to dovelo do naše specifične vrste demokracije koja je vrlo demokratska za jednu komotnu skupinu (posao na neodređeno, penzioneri, javni sektor), ali izuzetno nedemokratska za drugu (dakle, svi na određeno, velika većina ljudi zaposlenih u privatnom sektoru, ogroman

143

2) Školske programe gotovo nikada i ni na koji način nismo unaprijedili, s naglaskom na kreativne discipline – dizajn, pisanje, razmišljanje, plesanje, pjevanje, razgovaranje, predlaganje – nego su uvijek ostali nedotupavo bubanje

kako u mojim školskim danima, tako i danas;

simpatija za luzere na riječki način

Kategorički imperativ

milan zagorac

broj mikropoduzetnika) i koja ne ostavlja neki prostor za diskurs s ravnopravnih osnova. Da, istina je, u takvoj konstelaciji mladima i svima onima koji se nalaze u nekoj od ugroženih skupina jedini je izlaz a) naći vezu za posao u javnoj firmi ili b) odseliti u drugu zemlju, što i jedno i drugo ostavlja tragičnu bilancu na cijelu naciju: nacija stari. Sve je manja dodana vrijednost, sve su izoštreniji polovi društvenog diskursa, zbog nedostatka kompetencija politička odnosno društvena elita pluta ulizujući se čas ovoj čas onoj skupini, ali i dalje ne povlači ručnu, a društvo tone u beznađe i opći osjećaj besmisla i nemoći.

144

Malo, mikro i srednje poduzetništvo Moje je rješenje za izlaz iz ove situacije samo jedno: umjesto da se ogromna količina sredstava ubacuje u raznorazne socijalne transfere, da se na isti način ta ista sredstva prebace u malo, mikro i srednje poduzetništvo i to jednim dijelom kao bespovratni novac, a drugim dijelom kao pozajmica uz minimalnu kamatu s dugim počekom i dugim rokom otplate, odnosno rokom otplate koji je u pojedinoj djelatnosti usklađen s njegovom oplodnjom.

Točno znamo koje su to djelatnosti: turizam i sve vezano uz njega, intelektualne djelatnosti (manje-više sve, od odgojnoobrazovnih do kreativnih industrija), IT tehnologije, suvremena poljoprivreda, suvremene medicinske i farmaceutske djelatnosti, a destimulira se stanogradnja, nekretninski biznisi, golemi javni radovi itd. Sada samo zamislite da ovim programima obuhvatimo pola milijuna ljudi, koji dobivaju svježi novac za svoje poslovne ideje. Procijenimo, jedan dio propada, jedan dio stagnira, a jedan dio svakako raste i vuče još više i još brže. Ovo je model koji je primjenjiv u vrlo kratkom roku, i za koji ne smatram da je potreban neki silni politički i intelektualni kapacitet ne bi li ga se apsolviralo. I da, uopće nije u suprotnosti s onim što je na početku izneseno da vam djeca znaju puno stranih jezika (jasno, danas morate znati barem dva da se kako tako snalazite u svijetu posla), na to da žive na drugom kraju svijeta (naravno, uspješni ljudi u poslu puno putuju), da se zainteresiraju za tehničke znanosti i medicinu (zašto ne, lijepo je znati tehničke i medicinske stvari, ali naš društveno-ekonomski model je pao na psihologiji, a ne na medicini ili tehnici) i da budu samostalni i spremni na svašta… Zlu ne trebalo, od viška glava ne boli. Zato, pripremite svoju djecu… da se izbore baš za ovo što sam rekao. Ništa ni više ni manje. Sasvim je dovoljno.

Kao što sam prije nekoliko dana pisao, obistinilo se: dakle, rat koji nije rat sada je vidljiv i u nas i to na skupinama ljudi koji su uzeli kredite u švicarskim francima. Nažalost, ti su ljudi, a nemalo je mojih prijatelja i poznanika, postali usputne žrtve rata čiju cijenu plaćaju povećanjem rata kredita, a što god se sada učinilo, nema neke velike koristi osim uzdati se u se i u to da će i to proći. To je, nažalost, poput fronte, poput same linije rata koji se sada nadvio nad dužnike u francima, a može se sutra nadviti nad bilo koga: nad one koji imaju depozite u zlatu (naime, zašto bi zlato ostalo na povijesnom maksimumu zauvijek, odnosno zašto ne bi došlo do dodatnog plasmana zlata na tržište, i evo ga s 200 na 100 kuna za gram), u eurima (zašto ne bi euro izgubio 10% svoje vrijednosti), imaju nekretnine (zašto ne bi bio uveden porez na njih?), ili primaju plaću u kunama (zašto ne bi kuna lagano potonula na tečaj 1:9 za euro).

145

Ovo su moje opservacije, ali nije teško zaključiti, u duljem povijesnom slijedu, u otprilike 100 godina da je tako uvijek bilo i najvjerojatnije će biti, jer novac gubi na vrijednosti, ukoliko se s njime ne manipulira, a još više gubi ukoliko postane predmet rata, u ovom slučaju valutnog/ naftnog.

Na primjer, 2011. kada je švicarski franak posljednji put rastao, pa je umjetno bio zadržan na vrijednosti 1,2 franka za euro, dogodio se masovni bijeg kapitala iz Grčke. Sada imamo sličnu situaciju, pa kud će lova nego u Švicarsku, naime, kako velika većina naftnih brokera ima sjedište u Švicarskoj, a puno njih su Rusi, znači dolazi do masovnog bijega novca iz Rusije, odnosno iz nesigurnosti u sigurnost. Švicarskoj možda to ni ne odgovara, nije njihova valuta predviđena za letenje u nebo, niti će to poboljšati švicarski izvoz koji je ogroman. Ipak, ukupni je volumen švicarske valute više desetaka puta manji od eura, pa je jasno da će se višak franaka preliti na eure, a ne na tajlandske bahte ili angolske kvače. Sada je za očekivati da dođe do uravnoteženja i nekih mjera koje to trebaju obuzdati, no činjenica je da eurozona napokon želi oslabiti euro ne bi li povećala konkurentnost Europe u svijetu u kojem svi, baš svi, igraju na tu kartu: plivaju tako i dolari, i kanadski i australski i američki, i jeni, i funta, i notorni švicarski franak, i norveška kruna (koja je usput rečeno doživjela minisudbinu ruske rublje, iako je prva propala par postotaka, a druga više od 50% u godinu dana, a sve zbog – nafte…

simpatija za luzere na riječki način

frankogedon

milan zagorac

čijem se padu cijene ne nazire kraj). Samo je kuna stabilna valuta, čudi me da nam kovanice nisu zlatne i srebrne koliko nam je vrijednost valute zacementirana. Što bi nedostajalo da imamo srebrnu kovanicu od 100 kuna ili zlatnik od 3000??? Naravno, šalim se.

146

Ali pogledajmo povijesno kako je izgledalo biti štediša, imati ušteđevinu, imati imovinu ovdje na ovom istom mjestu u svega 100 godina: od mog je djeda pradjed Jure imao ušteđevinu od 50.000 zlatnih forinti (ne znam koliko je to u današnjem novcu, ali oni su uvijek govorili da je to “za palaču u Splitu“). Ona je 1918. denominirana u papirnate krune, a zatim 1:4 mijenjana u dinare Kraljevine SHS (naravno, na štetu krune). Od novca koji je značio nešto, ostalo je ništa. Moja je prabaka imala posjedvinograd u blizini Đakova, prodala ga je u Kraljevini Jugoslaviji, ušteđevinu stavila na banku i nije o tome mislila. Nakon skoro 60 godina, 1984. kada je umrla ostalo je na banci nešto nedovoljno za sprovod. Svi se sjećaju 90ih, bila nekoć jedna ljubljanska banka, nestadoše i stan i kuća i auto. Svi se sjećamo 2002. kada je uveden euro i kada je naglo stan od 100.000 njemačkih maraka postao stan od 100.000 eura, iako nikada nitko o tome nije govorio. Dakle, možemo govoriti o povijesti gubitaka u kojima se oni nisu nikada nadoknađivali, a događali su se u sustavima koji su bili i demokratski i

nedemokratski, i ozbiljni i manje ozbiljni, u svakom slučaju, događaju se uvijek i svagda i svugdje. Naravoučenje: novac ne smije stajati. Čim stoji, čim je fiksiran, čim nije u nekom pogonu, čim nije u prometu, on postaje predmet igre na tržištima vrijednosti i samim time, ne postoji nikakva obećavajuća kamata koja će vas osigurati od njegove devalvacije. Ipak, ljudi koji su kupili stan u švicarcima rješavajući tako svoj egzistencijalni problem nisu baš u situaciji u kojoj bi mogli govoriti “eh da sam” jer je taj stan predstavljao nužan izbor, a lukava i primamljiva ponuda koju su banke odigrale predstavljala je nemoralnu, iako zacijelo legalnu ponudu. I što sada? Budući da je riječ o strahovito velikom broju ljudi koji će teško otplaćivati ili neće moći otplaćivati dugove, država i sustav će učiniti nešto da se cijela priča premosti. Svi su svjesni rizika i svima je jasno da je situacija na jako takom ledu. Ipak, posljedice će se osjetiti, dio ceha će građanima svakako doći na naplatu. Nije neka utjeha, no ono što sam ranije rekao svakako stoji, sustav će se barem za nešto pobrinuti, jer je sam ugrožen, pa ako ništa drugo, u ovom slučaju je izbor – bolje išta nego ništa. Stisnimo zube još jednom, pa da vidimo kamo to vodi.

Prije otprilike godinu dana u Bosni se počelo događati ono “događanje naroda” koje je na jedan način izvuklo moje simpatije i to prije svega jer je Bosna na ovakav način uvjerljivo najneuspješnija zemlja u Europi, a njezine joj političke elite i nadalje omogućavaju uživanje u ovoj neslavnoj inverznoj liderskoj poziciji. Sjećam se, prije nekoliko godina neki je medij objavio da je Sarajevo na vrhu liste 500 najboljih gradova na svijetu za život, na što su Sarajlije duhovito odgovorili “kako je tek u 500. gradu“! Pa ne moraju daleko, evo, u Tuzli je tako kao u tom 500. s liste – posla nema, plaće nema, korupcije ima, politike koja nije sposobna ama baš ništa na izvoz i tako dalje i tako dalje.

Syriza

Kao da je to samo po sebi jedini način da se riješi ova kriza, uz, jasno, prešućivanje kamo bi se ukupna društvena moć trebala u takvoj novoj preraspodjeli preseliti – sasvim je dovoljno vidjeti šetnju frontaša s kapuljačama i skrivanje iza tuđih glasova, naročito nevoljnika i ljudi koji su ujedno i najveći gubitnici postsocijalizma (što je tragedija sama za sebe), ne bi li se prikrila ova neopoziva volja za moći određene i vidljive skupine, kao fol skrivena iza plenumaških odluka – što valjda samo njima daje “demokratsku legitimaciju”.

147

Ove se zime pojavila nova nada onih s kraja te liste od 500 – naime, Syriza, ta grčka inačica neke radničke fronte koja je jednim demagoškim činom obećala povratak čistačica, a otpuštanje savjetnika, kao i neopravdano povećanje mirovina (iz čega?) postala je nova uporišna točka svih onih ekstremno lijevih pokreta koji zazivaju novu raspodjelu. Iako ministar

Varoufakis sasvim precizno govori o New dealu za Europu, za što i ja osobno mislim da je došlo krajnje vrijeme – a s obzirom na Varoufkisove reference mislim da je njegov pogled na New deal vrlo ozbiljan – naši će nekritički korifeji takozvane subverzivne misli prevesti to kao novu raspodjelu koja bi trebala značiti uzimanje “lopovima”, “banksterima”i “nosonjama” (posve rasistička konotacija koja se jako često vidi u komentarima po našim medijima, a za koju vjerujem da nije promakla dobro ugođenim obavještajnim očima) i podjelu najsiromašnijima.

simpatija za luzere na riječki način

new deal

milan zagorac

Državni, a radnik Štoviše, to ushićenje i radost ide toliko daleko da je svaki onaj poduzetnik s fotokopirnicom u susjedstvu i 20.000 kuna “kapitala” označen kao kapitalist dok je u ovoj izvrnutoj paradigmi svaki onaj koji prima državnu plaću od 10.000 kuna – “radnik“, a o čemu eksplicitno zbori naša novonastala stranka koja sebe naziva radničkom. Koje li inverzije! Dakle, odvojimo pojmove: grčka Syriza će se brzinom svjetlosti prilagoditi diskursu državničke, a ne prevratničke stranke – zbog cijelog niza okolnosti to je tako, ali mnogima će se vlažni snovi o približavanju Grčke Rusiji rasplinuti – naime, niti Rusija ima za platiti grčke dugove, niti NATO može dozvoliti preveliki utjecaj Rusije na Grčku jer je od 1945. do danas tamo stanje zacementirano i sigurno se neće dozvoliti bilo kakvo zastranjenje.

148

New deal a ne otpis dugova Syriza će uspjeti osvojiti simpatije Europe eventualno inzistiranjem na pravom New dealu, dakle, pravom novom početku, ali ne i na otpisu dugova niti na 13., 14. i 15. plaći za umirovljenike ili javne

službenike. Njemačka će postupiti imperijalno mudro ako dio toga uvaži i zaista pokrene taj New deal, jer, budimo realni, Njemačka je loše upravljala Europom u krizi, solirala je, ponašala se nemudro prema euru koji ima ogroman utjecaj na svjetsku ekonomiju, patološki se bojeći hiperinflacije, iako ama baš svaka svjetska valuta sudjeluje u laganim devalvacijama ne bi li pojeftinila vlastiti izvoz. Osim Njemačke koja je dovijeka mislila kapitalizirati svoje “specijalne odnose” s Rusijom u vidu kupnje plina i prodaje bembara i mečki moskovskim i sanktperesburškim oligarsima (Njemačka je na prvi znak krize 2008. počela spašavati svoju autoindustriju i bankarski sektor kao strateške grane, a za njihovo spašavanje spremna je žrtvovati sve, pa čak i standard prosječnih Nijemaca koji danas navijaju za Pegidu). Teško je predvidjeti kamo će se ove stvari razvijati, radi se o globalnopolitičkim i globalnoekonomskim koncepcijama, ali sve je jasnije da veliki dio stanovništva okrznut ili uništen dugotrajnom krizom prirodno naginje brzim rješenjima koje nude stranke poput Syrize. No, mene osobno više zanima kako će se stvari odvijati kod nas, no što me zanima kako će se odvijati na globalnom planu.

Naime, pobjeda Syrize dala je ogroman vjetar u leđa velikom dijelu osiromašenog i isključenog dijela stanovništva. Taj isti dio stanovništva opravdano priželjkuje taj New deal, ali isto tako, ne bude li New deala, ta će skupina stanovništva iz stanja depresije i očaja zapasti u bijes koji će se na nekome slomiti. Problem radikalnih stranaka jest u tome da im treba furija i bijes – pa će tako ta furija i bijes obespravljenih i isključenih vrlo lako ući na njihov kolosijek: dokaz tome je veliki postotak glasača Živog zida i opće simpatije prema Radničkoj fronti. Isto tako, istrošene stare stranačke garniture, ukoliko se ne saberu i ne uspiju pokrenuti ozbiljne reformske procese – svakako izvan istrošenih ideoloških opterećenja - suočit će se s tom kumuliranom nevoljnom masom, a tada je zaista teško predvidjeti smjer u kojem će se stvari uopće odvijati.

Ono što se postavlja, dakle, kao glavno pitanje svih pitanja u Europi danas, bila ona u EU ili izvan nje, bila u eurozoni ili izvan, jest New deal ili neki novi Marshallov plan. Nova podjela, ali takva koja može unaprijediti demokratsku proceduru i koja je ekonomski uključiva, koja, dakle, ne isključuje, već potiče na kreativnost i rad i rezultate, odnosno koja je učinkovita. To je možda i višedesetljetni proces, no on je nužan i ukoliko ga ne bude, ukoliko izostane, Europa neće opravdati svoje postojanje, a svijet bez Europe je siromašno, okrutno mjesto mahom nasilnih i nepredvidljivih režima. Na potezu je sada i Syriza i intelektualna Europa i njemačka savezna kancelarka, a u nas svi protagonisti političke drame koja sve više počinje podsjećati na pravu grčku tragediju u kojoj pravi tragičari postaju svi oni gubitnici ružne domaće tranzicijske priče.

simpatija za luzere na riječki način

Furija i bijes

149

milan zagorac

jesmo li mi pothlaðena ekonomija ili smo već izdahnuli?

150

Ova mi se misao pojavila prije nekoliko dana kada sam putujući kroz Sloveniju uočio ono što nisam nikada uočio kod nas: kolone kamiona od austrijske do talijanske granice koji idu prema ili iz luka Kopar i Trst – ne to nije lokalni promet oko Ljubljane, Celja, Kopra ili Maribora, niti samo turisti koji idu s mora ili na more – to je promet iz barem četiri srednje velike EU srednjoeuropske države koje imaju svoje “matične” luke na sjevernom Jadranu. Svoju je logičnu transverzalu Slovenija uspješno “naplatila” skretanjem dijela prometa prema Kopru (naime, ipak najveći dio prometa ide prema Italiji). Kako često prolazim i našom autocestom Rijeka-Zagreb, ovu situaciju prometnog kamionskog vlaka uopće ne viđam na njoj, pa se time zaista pitam jedno: nismo li mi zaista umrla ekonomija?

Je li za nas potrebna jedinica intenzivne skrbi da nas probudi iz ovoga stanja? Zar je onih nekoliko ljetnih mjeseci jedini ekonomski živi period ove zemlje, a ostalo produžena hibernacija? Jesu li gastarbajterske kolone na liniji Zagreb-Lipovac pa dalje prema Beogradu jedini naš europski koridor? Ovdje uzimam ovaj promet samo kao jedan simtpom. Ništa više. U 25 godina proklamirane demokracije i jednako toliko godina proklamiranog tržišnog gospodarstva, mi nismo u potpunosti postali ni ovo prvo, a još manje ovo drugo. Oko demokracije znamo da je put dugačak i da, ako već nije prevratnički, onda je evolucijski, odnosno razvija se korak po korak, dok oko tržišnog gospodarstva, odnosno tranzicije socijalističke ekonomije prijepori nikako da završe, a ekonomija se zapravo hladi.

Tko god u to ne vjeruje i tko god misli da je hrvatska zemlja krupnog privatnog kapitala, vara se i živi u zabludi. Hrvatska u 25 godina nije uspjela postići da postane samoodrživa ekonomija upravo zato: nedostajalo je hrabrosti da se ljudima kaže jedna jedina stvar – imat ćete koliko ćete uspjeti privrediti i koliko ćete stvoriti. Bez sulude demagogije i bez laganja samima sebi.

Sada, kada živimo u zemlji umirovljenika, gdje je više od pola stanovnika vlasnika nekretnina koje ne služe ničemu osim stanovanju ili renti, kada je 1/3 stanovnika rentijera na razne načine (računajući tu i javne službenike i djelatnike javnih firmi te kombinacije svega navedenoga), a svega 1/3 stanovnika radi u realnom sektoru, a od toga valjda jedan promil u kreativnim poslovima (što je rubno tragičan slučaj u EU), što se i može očekivati, no demagogija, navodno brza i trapava rješenja, instant politike koje će dužnike osloboditi duga, a siromahe pretvoriti u rentijere, penzićima dati penzije koje ne postoje, a mlade potjerati u Kanadu. I dok za političku evoluciju u

151

Uzaludna je sada tlapnja živih zidova i radničkih fronti o

otimanju imovine krupnim kapitalistima (što smo već upoznali i dugoročno se pokazalo loše, a kojih zapravo u nas nema i koji sami ovise o javnom sektoru koji njih alimentira bilo indirektno, dakle, putem kupaca ili direktno, putem subvencija) i nove podjele mahom ljudima koji ne znaju što bi s tim kapitalom napravili. Doduše, u jednome se slažem – kada je 1990. proklamiran novi gospodarski poredak, raspodjela je u toj nultoj fazi trebala biti jednakopravnija, odnosno, trebala je biti pružena šira prilika većem broju ljudi, no sada je kasno o tome govoriti.

simpatija za luzere na riječki način

Neki dan je Ljubo Jurčić rekao da smo mi zapravo u pothlađenom ekonomskom stanju i da svako daljnje pothlađivanje može dovesti do još većih poteškoća. I u tome je u pravu: Hrvatska je ekonomija mala, mahom u javnom vlasništvu, bez jasnog gospodara (izuzev bankarskog sektora, nešto ozbiljnih firmi, sitnog poduzetništva i dijela turizma, a tu daje i najbolje rezultate) i nije u stanju odgovoriti na stanje dugotrajne krize – inertna je, nesklona maštovitijim rješenjima, bez vizije i bez strategije. Što znači jedno: većina je ekonomskih resursa u javnim rukama, odnosno nesrazmjer između privatne inicijative i kapitala i onoga u državnom ili javnom vlasništvu je toliko velik u korist javnoga da je svaka inicijativa unaprijed osuđena na birokratiziranu proceduru, odnosno za neuspjeh, odnosno na pothlađivanje.

milan zagorac

ovoj zemlji ni nema drugog rješenja do evolucije, dakle, stasanja novih generacija rođenih u demokraciji, a koji cijene vrijednosti demokracije, na kojem god se dijelu spektra nalazili, dotle za ekonomsku situaciju treba biti posve jasan: politika mora odigrati ključnu ulogu da se konačno makne iz privrede. To znači da mora konstruirati model koji je utemeljen na održivosti, na kreativnosti i na slobodnom protoku roba, usluga i informacija, što znači da mora biti u stanju priznati svoj drugorazredni status, recimo to sportski – suca – u odnosu na ekonomiju koja ima prvorazredan status, dakle, igrača i trenera. Uz to, mora znati i smoći snage maknuti se od demagogija i politika zadržavanja statusa quo, a istinskog poticanja poduzetništva. Primjer za to: umjesto da je po 100.000 kuna dano malim poduzetnicima bespovratno, pa čime se bavili, ali u skladu s nekom suvislom gospodarskom strategijom, ono je dano umirovljenicima u vidu “povrata duga“.

152

Mislim da se radi o antologijskom primjeru katastrofalne ekonomskopolitičke odluke koja je u

onom času kada je učinjena, prije desetak godina, bila možda i okidač svake daljnje nesuvislosti, dokaz da je i nemoguće moguće, dakle, da krajnje neproizvodna kategorija građana dobije subvenciju, dok ona proizvodna ostaje po strani. Takvih je politika bilo još, ima i još notornijih primjera, no svi oni su dokaz nesposobnosti i neimanja dugoročne strategije. Ovdje je potreban obrat i to za 180 stupnjeva: hrvatska politika konačno mora donijeti odluku o smjeru, strategiju, locirati najpropulzivnije, potaknuti poduzetništvo i onda, nakon desetakdvadesetak godina zbrajati rezultate. Naravno, pritom se mora drastično odreći svojih neusporedivo velikih moći za račun ekonomske zbilje. Jer za sada ispada vrlo jednostavna računica: što veća koncentracija ekonomske moći u politici, to gora ekonomija. Ova obrnuto proporcionalna jednadžba je ujedno i znak za buđenje i znak za zaokret, kako se zaista sutra ne bismo probudili u jedinici za intenzivno liječenje ekonomskih bolesnika. A svi znamo kakve to posljedice nosi.

Još se iz davnih dana, osamdesetih, sjećam one djece u školi čiji su roditelji radili u Njemačkoj, a ona su ostajala kod djedova i baka te tek povremeno bila s roditeljima u toj tada tako dalekoj Njemačkoj. Već mi je onda bilo neobično kako se može živjeti tako, dakle, odvojeno, osamljeno, s djedovima i bakama, na selu, dok su roditelji u nekoj svijetloj, razvijenoj, lijepoj, mirisnoj Njemačkoj u kojoj sve podsjeća na Milka čokolade i kataloge s robom. Čudesnoj Njemačkoj, bogatoj, Njemačkoj koja je bila (i ostala) obećana zemlja u kojoj umalo da teku med i mlijeko, eto, samo se dođe, počne raditi i već se trokatnica u nas sama zida. U mojem je dječjem Ludbregu bilo dosta takve djece, također i u Đakovu, daleko manje u Rijeci. Osobno nisam bio zakačen takvom sudbinom, recimo da bi se za moje moglo reći da su bili situirani i u kontekstu SFRJ, znači imali su stan i posao, a to je već značilo biti situiran i nemati potrebu za odlaskom u Njemačku, iako da se razumijemo, imam u široj obitelji jako puno iseljenika kao i svi ostali.

Neki dan sam dobio mail prijatelja iz Irske. Moris Mateljan po drugi je put otišao u tu sada ne tako daleku zemlju, planira i dalje, na Novi Zeland možda. Morisovo je pismo sam kondenzat nostalgije, a ja vam jamčim da Moris nije domoljubni kućni rasplakanac niti zapomagalo, štoviše, Moris je najkritičniji samokritični kritičar svega, pa ipak njegovo je pismo meni odledilo srce kameno na dijasporske priče jer sam

153

Njemačka je metafora zapada, jednako kao što je to mnogima bio Trst ili Austrija. Znali smo da se na zapadu dirinči i da se pati

od te grozne nostalgije, ali znali smo da se kući vraća s merđom i da se zida ta slavna trokatnica u nekom predgrađu, pa smo donekle i zavidjeli tim ljudima koji su odlazili u Münchene i Nürnberge, u te Kölnove i Mannheime, znali smo da je taj život tamo barem neobičan, ako ništa drugo, ali nismo osjećali punu težinu ni rastanaka ni sastanaka ni grčeva u želucu ni suspregnute ni nesuspregnute suze onih koji odlaze i onih koji ostaju. Nemojmo smetnuti s uma da je vrijeme bilo drugo, da su pisma putovala danima, nije postojalo low cost aviona za 20 eura, nije bilo interneta, postojao je telefon i merđo tri puta godišnje, ljeti, o Božiću i o Uskrsu, slatki zecovi u celofanu ili šarenoj alufoliji, pokloni iz te daleke, mirisne i bogate Njemačke.

simpatija za luzere na riječki način

novi pečalbari

milan zagorac

po prvi puta shvatio koliko je to blizu mene samoga, koliko je ljudi iz moje neposredne blizine upravo sada, ovoga časa u Torontu, u Dublinu, u Münchenu, u Londonu, u New Yorku, u Melbourneu, u Sydneyu, u Edmontonu, u Vancouveru…

154

Dijasporske su priče svakakve. Imate davne generacije integriranih doseljenika koji se jedva sjećaju svojih korijena, imate drugu generaciju koja je odseljavala između dvaju svjetskih ratova, imate onu generaciju koja je došla neposredno poslije Drugog svjetskog rata, te najnoviju generaciju, to su ljudi koji su došli u novi svijet kao tranzicijski nepozvani gosti, našli su se usred svijeta koji nije njihov, ali, eto, kako reče Moris, ima ipak svega više no u nas, pa i posla, ipak postoje kakve takve šanse da barem njihova djeca ili djeca njihove djece dožive uređeni život, za razliku od nas koji preživljavamo 25. godinu

Da, reći će netko, pa ionako četaš s njima kad hoćeš, vidiš ih kad ti padne na pamet, možeš čak i skočiti tamo jednom-dvaput na desetljeće. Da, sve je to istina, samo kao da na vlastitoj koži počinjem shvaćati što je to odlazak od doma i odlazak od vlastite kuće iz svoje sredine, što se stavlja na bubanj, što znači napustiti svoju Itaku i krenuti na višedesetljetno lutanje svijetom, ne bi li se jednom, možda i nikada vratio nazad.

tranzicije koja nikako da prođe. U strašnoj sam osobnoj dvojbi u vezi tog odseljavanja: svjestan sam da nikome nije lako, svjestan sam da se ne može potratiti najaktivnije godine života na čekanje posla. Svjestan sam bolnosti toga kada ostavite ženu i dijete i idete u 10.000 kilometara daleku nedođiju u Kanadi jer tamo ima posla (dakle, ne u “obližnji” Toronto), svjestan sam toga da mi rođak putuje svakih 30 dana iz Brazila i u Brazil na naftnu platformu 200 kilometara na oceanu, jedan prijatelj takoreći ne izlazi iz aviona jer je svaki tjedan na drugom kraju svijeta, svjestan sam da je to sve postalo tako golemo i neprispodobivo, ali sam svjestan toga da od sjedenja kući i kukanja nema vajde nego samo depresija i posljedični mentalni poremećaji uzrokovani ogorčenošću. Svjestan sam da nije lako pokrenuti nikakav posao u nas, da se nije lako zaposliti, svjestan sam da povjerenja nema ni u koga, svjestan sam da nam treba najmanje desetak godina da počnemo hvatati uzlazne trendove. I to me sve ostavlja još više u podijeljenim osjećajima koji nisu uhvatljivi ni za glavu ni za rep: prvi put osjećam što su osjećala ona djeca osamdesetih kada su tate i mame radili u Njemačkoj, prvi puta razumijem njihovu

višestruko naglašenu nostalgiju, prvi puta razumijem kako se ti ljudi više nakon povratka nisu ni mogli ni znali do kraja uklopiti jer su svijet i dom dva odvojena pojma, dva svijeta, jedan koji je tvoj ali te neće, a i dalje ga bezuvjetno voliš i onaj drugi koji nije tvoj i ne pokazuje ti osjećaje, ali ti daje sve elementarno što čovjeku treba da bi bio živ i da bi se osjećao čovjekom.

foto Carmela Žmirić

Ovaj je tekst stoga posveta svima vama koji ste se otisnuli kao rakova djeca od svoje zemlje i koji ste tamo negdje, iza x vremenskih zona, i koji ste imali hrabrosti zajahati na ovim valovima i istovremeno, ovaj je tekst posveta svima nama koji smo ostali i koji osjećamo bol u srcu jer smo odvojeni, razdvojeni, otkinuti jedni od drugih i jer postajemo samim time dva svijeta.

milan zagorac

dobro, pa zar baš tako otvoreno trebamo ljude slati u inozemstvo

156

“Puni autobusi za Njemačku: Prije tjedan dana sam završila školu, ali ovdje ne vidim budućnost“. To je dobri stari recept svih neuspješnih ekonomskih politika kod nas: nema ni jedne generacije koja nije doživjela odlazak u inozemstvo, na trajni ili privremeni rad, kako god, u bliže ili prekooceanske zemlje. Moja su sjećanja vezana uz moju prabaku s tatine strane koja je bila 1912. u Americi, povukla je ondje za sobom cijelu obitelj, onda se 1914. (baš sretnica!) vratila

s dvoje djece pobjegavši od muža alkoholičara… I tako s druge, treće i četvrte strane, moji su preci svi, ali baš svi, bili u Amerikama, južnim i sjevernim, i tako se priča ponavlja već više od sto godina, samo se povod mijenja: čas je to peronospora, čas je to zlatna groznica (djedov otac s očeve strane je bio na divljem zapadu u doba divljeg zapada, pa se vratio s nekim golden bullionima i koltom, ali je bio hazarder, pa je sve proćerdao na kartama u Otočcu ili Gospiću), čas je to previše djece, čas je to politika, svi imamo po nekog rođaka u Australiji ili Kanadi, onda je to ekonomska kriza 70ih kada su vlakovi otišli s desecima tisuća ljudi u Njemačku, čas su to ratna zbivanja koja su kod nas u prosjeku svakih 40ak godina,

Zar 100 godina, 100 godina egzilantskih sudbina nije dosta da se shvati kako nešto ne štima? Ne, nije tu riječ o mobilnosti radne snage, mobilnost bi bila da ja, primjerice, sa svojim stručnim referencama odem u Švedsku ili Španjolsku, recimo 5 godina provedem tamo na poslu, usavršavanju, ne znam čemu, o odmorima i blagdanima sam kući, a onda nakon 5 godina zarotiram, i odem u Japan ili Mađarsku na neko drugo usavršavanje, rad, šljaku, nije bitno što, i onda se vratim kući gdje sam i prijavljen. Ali ovo čemu svjedočimo nema

veze s time. Naši ljudi odlaze, kamo sreće da uspiju, da im je dobro, da uspiju sa svojim namjerama, da uspiju naći sreću negdje drugdje jer ovdje nisu dobili ništa. Šipak, nula, dobili su nogu u dupe i “sretan put“, crtica na zavodu za zapošljavanje manje, još jedna statistička muljaža uspijeva, a još mogućih, pa makar i sitnih devizica vraćat će se kući u obliku slanja love obiteljima koje su tu ostale. U posljednjih nekoliko mjeseci na ovaj mi je način u inozemstvo (i to ne samo u poslovičnu Njemačku ili, recimo to tako, obližnju Kanadu, već i u još dalje prekooceanske zemlje) otišlo nekoliko rođaka i prijatelja, čini se da se ona “tko se nije

simpatija za luzere na riječki način

čas su to opća depresija i osjećaj da se ovdje nema što raditi unatoč činjenici da smo punopravna članica EU.

157

milan zagorac 158

skrio, magarac je bio” bliži i meni samome, no navodno još ustrajem da ostanem. Očito više ni samoga sebe ne mogu uvjeriti da je ostajanje najbolje rješenje.

nikakva znanja koja ovo mogu zaustaviti? Zar je emigrantska sudbina na kraju naša kolektivna kronična bolest od koje ćemo svi na kraju gledati kako pobjeći što dalje?

I zaista bi se moglo ovdje reći svašta, emigrantske sudbine su uvijek posebne, nikada nisu ni lake i bezbrižne, one podrazumijevaju ostavljanje doma i obitelji, emocija, nedovršenih priča i nesigurne budućnosti, one su uvijek otvorene priče koje mogu završiti svakako. No zar je moguće da nakon 100 godina, u krajnjoj liniji, danas, sada, ovoga časa, nije potegnuta ručna i shvaćeno kamo ovo vodi? Zar je moguće da ne postoje nikakve odluke, nikakve ekonomske vještine,

Naravno, može mi se prigovoriti patetika, no slaba je utjeha da nas od bilo kojeg dijela svijeta dijeli najviše 30ak – 40ak sati puta, da je sve online dostupno odmah i sada, da se možemo družiti preko Skypea, Vibera ili FB po cijele dane. To su samo olakotne okolnosti koje ne mijenjaju ništa u činjenici da je najveća ambicija u ovoj zemlji postalo – pobjeći iz nje uz onu staru – ne okreći se, sine!

koji je za dolazak na posao dobivao i nagradu za točnost. Puno je toga bilo izvitopereno, puno toga možemo i sami prepoznati na sebi: javnosektorski je posao jedini ozbiljno percipirani posao jer plaća ipak stiže (u Grčkoj, ne znam je li podatak točan, govorilo se o 13., 14., pa čak i 15. plaći, no puno je toga ovdje u sferi urbane legende), umirovljenička je kasta bila zaštićena masom zakona, moglo se varati sustav tako da i pokojnici godinama dobivaju mirovinu, jasno, za račun ucviljenih nasljednika, poduzetnička je klima, unatoč ogromnoj tradiciji (za razliku od nas) bila loša, odnosno, funkcionirala je samo u skladu i potrebama korumpirane javne vlasti, porezna je evazija nezamisliva, a političke elite na kratkoročnim obećanjima baziranim na kreditima, tada jeftinim, svakako su mogle osiguravati stalno uživanje i održavanje moći koje je, to je zaista neobično, bilo manjeviše svima nevidljivo, zaista nitko nije imao kritiku na takav sustav, izostajala je čak i suvisla kritika izvana. Grčka

159

I tako, već šestu-sedmu godinu za redom slušamo kako je Grčka pred slomom. Stariji se sjećaju, Grčka je uvijek bila prilično zadužena zemlja, no njezini problemi iz recentnog vremena nisu ovi povijesni. Njezini su problemi stvoreni u posljednjih 40ak godina (nakon dokidanja vojne hunte i uvođenja demokracije) dodvoravanjem političkih elita određenim skupinama, dakle, neizravno, za nedostatak ikakve političke mudrosti moglo bi se optužiti dvije komponente: demokraciju i kapitalizam. Malo se tu može učiniti, čak i djeca najzadrtijih bivših KGB-ovaca vole raskoš i luksuzne proizvode zapada, malo je tu ljubavi prema nekoj utopijskoj socijalističkoj Sparti samo po sebi, pa što se onda to ne bi dogodilo i u Grčkoj. Bila je poznata stvar da npr. u grčkom gradu Larissi ima toliko Porschea Cayennea da ih se ne stiže isporučiti, bila je poznata stvar da je svaki pristojan obiteljski hotel u Grčkoj izbjegavao plaćanje poreza, a da je gazda hotela najčešće još dodatno bio mjesni liječnik, policajac, sudac, što već, neki ćata

simpatija za luzere na riječki način

grexit… i tako će završiti grčka tragedija

milan zagorac 160

je djelovala kao procvjetala, moderna, a opet ležerna Kalifornija na Mediteranu, standarda otprilike Austrije, a rada, novih poduzetničkih inicijativa, hvatanja daha i koraka s modernim tehnologijama kao na Balkanu. No, poučak ide svojem raspletu. Naravno da su se u šest-sedam godina agonije mnoge stvari promijenile, naravno da je sve postalo višestruko složenije kada imate nezaposlenost mladih od 60%, kada imate recesiju koja je odnijela 30% BDP-a, kad nemate nikakvu kreditnu sposobnost za nove inicijative i kada ste na koljenima, jasno, Grčka je očekivala Marshallov plan, kao što očekuje i Španjolska, kako bi se skinuo teret starih dugova, kako bi se dobila amnestija, no ono ne dolazi i demokracija po prirodi stvari izabire one koji nude kakav takav kraj agonije. Premijer Tsipras je u tome i uspio, zaista je spojio ekonomsko pitanje s onim demokratskim, i Grčka će za koji dan birati: a) odbijanje uvjeta kreditora i povratak na drahmu, jasno, uz nevjerojatno očekivanje da će sve ostati kako je bilo iako svi znaju da će drahma imati dnevnu inflaciju, ili b) ostanak u euru, neko rješenje koje će trenutno, možda sljedećih 5-10 godina zaista boljeti, no možda donese trajnije rješenje dileme koja je nastala iz bizarne koruptivne sprege vlasti i njezinog biračkog tijela i stvaranja jedne sulude iluzije

– živjeti dobro, a ne vratiti ništa. Grčka je pogled u budućnost i nas samih. Premijer Tsipras zna, dakle, on je svjestan da nikakav novac koji nastaje ne postoji niti će mu ga dati nijedan drugi faktor na svijetu, ako nema prethodno povjerenje EU, MMF-a ili Svjetske banke. Dakle, nikakav BRICS, nikakva Rusija ili Kina, bez ozbiljnih koncesija i ustupaka neće učiniti takvo nešto jer je geopolitički nemudro i opasno. Naime, grčka je povijest samo u posljednjih 70 godina bila poučna – dva, tri građanska rata u kojima je uvijek pobjeđivala vrlo efikasna militantna opcija s potporom NATO-a, gotovo da ne daje nikakav prostor čak ni za lažne nade, a kojih čak više ni nema, da će ovu tragediju spasiti netko izvana. Prazni bankomati, uskrata sredstava, prestanak protoka novca realija su s kojom će se suočiti kako grčki siromah, tako i srednjestaleški građanski sloj koji se možda ni ne sjeća, niti može zamisliti ovakav argentinski scenarij, sve je to uvod u nešto novo što će Grčka dati kao novi prilog, novu žrtvu demokraciji cijele Europe i svijeta, a ono će značiti – odricanje. Pustimo sada na stranu ideološke sukobe oko kapitalizma na bazi za i protiv. Pustimo čak i to griješi li njemačka politika kada tako strasno pritišće Grčku

politike, u društvo koje može biti dobar primjer. Grčka ima baš sve resurse, ima čak i taj demokratski kapacitet da sama izabere što će učiniti sa sobom, ima čak i mogućnost koja se kod nas nikad nije ukazala, a to je da ona vlada koja ne zna, neće, ne može, mora otići upravo zbog toga što nije u stanju ništa napraviti. Grexit, koji se neće dogoditi, možda je najvažniji trenutak europske demokracije od devedesetih naovamo upravo zato što su sve lađe potonule, upravo zato što unutar konvencionalnog ekonomskog i demokratskog aparata više nema upotrebljivih rješenja. Tada jedino preostaje inovacija. Vjerujem da su Grci dovoljno mudri da znaju o čemu se radi, ponajprije je riječ o njima samima, o njihovoj koži. A nakon toga vjerujem da ćemo mi sami biti dovoljno mudri da naučimo bitne lekcije od njih.

simpatija za luzere na riječki način

kada već ne može Francusku, pa čak ni Italiju jer najveći dio njihovih dugova je dug njih samih prema njima samima (zemlje s izuzetno velikom koncentracijom višegeneracijskog bogatstva unutar obitelji, za razliku od Nijemaca koji su mahom osobno zaduženi), pa tako objektivno prema ovim dvjema zemljama Njemačka nije dovoljno jaka za takvu igru dominacije i moći, no Grčka je platila ceh i sada ima novu priliku – naučiti i napraviti stvarni zaokret, ne onaj kakav je napravio Island koji je malen i koji su de facto spasili njihovi bogati skandinavski sunarodnjaci, pa nam se to plasira kao “islandski uspjeh” iako se radi o broju stanovnika kao što živi u riječkoj aglomeraciji i prilično razvijenom društvu samom po sebi, nego pravi zaokret od društva pasivnosti, mirovina, lažnog sjaja s kreditnom politurom, javnosektorskih uhljeba i svemoćne lažuće

161

foto Jasna DimitrijeviÄ&#x2021;

dodatak - a da poÄ?nemo lijeÄ?iti normalne?

milan zagorac 164

treba liječiti normalne! Tek prije nekoliko godina upoznao sam se s tim pojmom deinstitucionalizacije psihijatrije. Načuo sam nešto o tome da postoji u Irskoj i Engleskoj, naravno, u Australiji, ali eto, nisam imao blage veze da je u susjednom Trstu dr. Franco Basaglia započeo s deinstitucionalizacijom psihijatrijske skrbi na razini cijele Italije već 70ih, a da bi se danas baš ta tršćanska škola smatrala liderom – ne u regiji, EU ili zapadu nego na svijetu, dakle, pristupom koji je, ako ćemo do kraja poštovati sve povelje o ljudskim pravima, najrazrađeniji i najuspješniji na svijetu. Dakle, vjerovali ili ne, a o tome sam se informirao kod ravnateljice jedne domaće psihijatrijske ustanove, u Trstu, odnosno u regiji Furlaniji-Julijskoj krajini, ne postoji više ni jedna – naglašavam – ni jedna zatvorena psihijatrijska ustanova, uključujući i onu forenzičku. Kako je to riješeno, nadam se da ću uskoro imati prilike porazgovarati s g. Lorenzom Toresinijem, intelektualcem, psihijatrom i jednim od pionira ove nove, krajnje humane metode liječenja psihijatrijskih

bolesnika (usput, nadam se i razgovoru o prijevodu jedne njegove knjige koja govori baš o tom iskustvu granice). Ona se zapravo temelji na integraciji psihički oboljelih osoba, a koje se ne smatra bolesnicima u tom smislu riječi, već o isključenima jer su na neki način taknuli u određene društvene tabue, prešli granice i time postali ugroza pojma “normalnosti“. I tako je bilo stoljećima: psihijatrije su smatrane gorim zatvorima od zatvora, nad bolesnicima su se izvodile svakakve terapije, kao u svrhu poboljšanja njihovog zdravlja, no rezultata je bilo malo ili nikoliko, a ukupno je granica između mentalnog zdravlja i bolesti postala krajnje zamagljena i nejasna. Basaglia, a i Toresini smatraju da je čovjek biće na stalnome rubu, biće koje jest upravo najkreativnije i najvrednije kada iskače iz te normalnosti i kada mu se za to mogu pružiti uvjeti – znači, oni uvjeti koji takav život mogu omogućiti u zajednici, među nama. Sve u svemu, u Trstu je tako danas, 2015. godine ostalo šest kreveta akutne psihijatrije, znači miniodjel koji treba pacijentu što prije pomoći dok je u potrebi, a

foto http://www.vfw-project.com/franco-basaglia/

milan zagorac 166

nakon toga slijedi golem sustav udruga, nevladinog sektora, stručnjaka raznih profila i volontera koji pomaže da se takvi pojedinci što prije vrate u svoj krug, među svoje obitelji, prijatelje, suradnike, i da budu aktivni sudionici zajednice. Najveći je problem bila stigma, dakle, posljednje je utočište svih tabua koji postoje u društvu – ludilo. Označiti nekoga ludim znači uskratiti mu sve što podrazumijeva sloboda, a ponajprije slobodnu volju. Nije ta talijanska škola deinstitucionalizacije ponikla ni na čemu, ona je ponikla na humanizmu jednoga Jaspersa koji je čovjeka “definirao” kao biće u stalnoj graničnoj situaciji. Ona je ponikla na širokom i sve širem poznavanju stvarnih kapaciteta čovjeka izvan zastarjelih koncepcija i granica koje su nametnute odgojem, školom, uvjetovane društvenim preprekama. Znam da smo miljama udaljeni od toga – u nas je ovo nešto o čemu se za sada samo šuška u najužim krugovima upućenih, o ovome nitko ni ne govori, ne želi se spominjati, iako su izvanredna iskustva iz susjednog grada postala već svjetski relevantna, pa, dakle, osim što se u obližnjem Avianu liječe karcinomi cijele Srednje Europe, tako je Trst lider deinstitucionalizirane moderne humanističke psihijatrije koja više ne želi biti u bijelim kutama.

Za kraj – a ova tema nema kraja, ovo je tek početak, prisjećam se jedne knjige koju sam ne tako davno pročitao i spomenuo na svome blogu, one njemačkog psihijatra Manfreda Lütza koja je pisana s tolikom empatijom, simpatijom i bliskošću da je zaista može razumjeti i “njegov mesar” kako se pohvalio na početku. Ipak, izdvojio bih jedan poseban paragraf koji se odnosi na uobičajene pacijente/goste psihijatrijskih klinika (koje, usput rečeno, sve više postaju samo kratkotrajne postaje gdje se sanira akutno stanje, a sve ostalo se prebacuju na širu zajednicu): “Ovdje su ambiciozni, tašti poslovni ljudi koji pošto obole od demencije, prvi put od djetinjstva iziskuju tuđu pomoć, ali istodobno prvi put djeluju kao pravi živi ljudi. Ovdje su uvijek tako korektni i osjetljivi ovisnici što cijeli život neumorno traže čovjeka koji ih neće ponižavati, prezirati, povrijediti i koji svojom ovisnošću bježe od svijeta što tako bezobzirno gazi po njihovoj osjetljivosti. Ovdje su mudri shizofrenici, koji ne žive samo u jednom, nego u mnoštvu maštovitih svjetova, koji uljudno odbijaju nasrtljive pokušaje drugih da ih ukalupe, a svoju tajnu ne nameću nikome. Oni su tankoćutniji od drugih, ali zbog toga i osjetljiviji na puno toga što se nama uopće ne čini vrijednima spomena.

bez zadrške govore istinu, onako kako to katkad čine djeca, i time spektakularno razotkrivaju “prijetvornost” normalnih. Ovdje su ljudi koje su neki događaji u životu izbacili sa zacrtanih putanja i koji sad ranjeni traže svoj pravi put, koji često kroz bolne faze vodi do veće zrelosti i dublje opuštenosti. Naposljetku, ovdje su svi oni ekscentrični likovi koji sami sebe i druge neprekidno uznemiruju, koji dakle nisu normalni, ali nisu ni uistinu bolesni. Oni unose boju u monoton život, uzbuđuju, pretjeruju. To su oni neprilagođeni likovi koji vas katkad mogu povrijediti, ali ih ipak ne možete zaobići...”

simpatija za luzere na riječki način

Ovdje su potreseni depresivci, koji prestrašeno zure u egzistencijalno ništavilo, koji dio svoga života ne uspijevaju odvratiti pogled od temeljnih iskustava čovječanstva, koja se dovode u pitanje: bezizlazna krivnja, egzistencijalna ugroženost, beznadni strah. Društvo koje pleše na rubu provalije na njih ne obraća pozornost. Slijepo je za uistinu važna pitanja, a tu sljepoću začudo drži normalnom. Ovdje su očaravajući maničari koji svojom žestokom i neposrednom vitalnošću upadaju usred normalnoga društva okamenjena u svojim beživotnim ritualima. Oni unatoč svojoj megalomaniji

167

foto Martina Kalčić, Lorenzo Toresini u domu za starije osobe na Turniću

milan zagorac

glas ludila u eteru po drugi put

168

Prije otprilike dvije godine listajući jedne novine naišao sam na članak o jednoj posebnoj emisiji koja se emitira povremeno radijima u Hrvatskoj i BiH, a zove se Glas ludila u eteru i objavio tekst na svojem osobnom blogu. Da, znam, izgleda kao “Glas mutavih” u “Alanu Fordu”, ali ovo je ozbiljno. Projekt je kao specifičnu mrežu promjene ukupne psihijatrijske skrbi, ali i pogleda na nju (dakle, stigmu), u Sarajevu i Zagrebu, te ono što je nama najvažnije i u Rijeci započeo s nevjerojatnim entuzijazmom sarajevski psiholog Adi Hasanbašić, da bi se projekt od destigmatizacije psihičkih bolesti sada već proširio na deinstitucionalizaciju psihijatrijske skrbi iz medicinskih zatvorenih uvjeta skroz do propitivanja temeljnih načela psihijatrije u kojima su primjerice slušne halucinacije automatizmom vanjski simptomi teške psihičke bolesti koji zaslužuje ozbiljne medicinske opservacije, jake lijekove i izolaciju u institucijama. Da se odmah razumijemo,

odavno sam lišen predrasuda prema psihičkim bolestima, više ih ne gledam ni kroz holivudske ni kroz naše predrasudske naočale, više nemam nikakve iluzije o tome je li “izlječivo” ili nije, kao što više ne mislim da su “oboljeli” neka vrsta genijalnih luđaka, savanta, koji samo čuče u nekom grmu, ne bi li sutra iskočili kao virtuozi riječi ili glazbe ili slikarstva ili barem kao “genijalni um” kojeg je predočio Russel Crowe. I to nisam lišen na neki jednostavan način, učenjem preko literature, nego direktno, tako što sam dovoljno blizu, a opet dovoljno udaljen od te tzv. bolesti da o njoj mogu razmišljati na otvoreniji način, barem kao Adi Hasanbašić, koji je imao dovoljno snage i hrabrosti (ali očito i profesionalnog iskustva i znanja) da s ovom, mogu bez imalo ustezanja reći, najugroženijom i najzapostavljenijom i najstigmatiziranijom skupinom u našem (i ne samo našem) društvu započne jednu ovakvu životnu avanturu (dakle, ne samo

Dakle, u čemu je problem kod “ludila”? Kao prvo, ono je društveno stigmatizirano. Za razliku od bilo koje fiziološke bolesti koja je dio imidža ljudi, o kojoj se priča susjedima, prijateljima i rodbini i zauzvrat dobiva malo sućuti i razumijevanja, ovo kod svih psihičkih bolesti nije baš tako. Ljudi ne vole “ludilo” kraj sebe, ne mislim na kolokvijalno ludilo, nego na ono što današnje, ispolirano, tupo i prilično plićahnom normom impregnirano društvo smatra ludilom. Drugo, i ne baš nevažno, jest da “ludilo” zahvaća sve oko sebe, ono je neka vrsta zaraze, a osim toga stvara osjećaj krivice kod mnogih. Mnogi ljudi je smatraju neozbiljnom, odglumljenom tegobom na koji se izvlače neradnici, a na račun radnika.

Ako je vrhunac dvadesetostoljetne psihijatrije predstavljala kvalitetna nova generacija antipsihotika, antiepileptika i antidepresiva koji su zamijenili elektrokonvulzivne terapije (koje su, da se razumijemo, naizgled okrutne, ali vrlo učinkovite, barem na kratki rok), onda je psihijatrija dvadeset i prvog stoljeća deinstitucionalizirana, visoko uključiva, kreativna interdiciplinarna društvena skrb koja ne umanjuje vrijednost sadržaja ni slušnih halucinacija ni uvjerenja, ali ni efemerilija, poput sudjelovanja u zajednici, rada, odnosa unutar obitelji koji su prema starijim postavkama bili manje važni. Stara psihijatrija radije voli sedirane i neupotrebljive kljucače, nego ćaknute, potaknute kreativce, jer su navodno neizlječivi. O čemu se zapravo radi? Radi se o skupinama “bolesti” (da se razumijemo, one jesu

169

Treće, a također nije nevažno, jest da ludilo mijenja oblike s vremenom. Jedna je bila vanjska pojavna forma ludila 30-ih, 40-ih, a druga je danas. Jedna vrsta ludila prevladavala je tada, druga bi prevaladavala danas. Osim

toga, ogromne su razlike između npr. borderlinea (nekada zvanog rubno psihotičnog), bipolarnog poremećaja (nekada poznatog kao manična depresija), shizofrenije ili poremećaja sličnog shizofreniji te psihoze, kao najopasnijeg stanja bilo koje psihičke bolesti, koje za osobu može biti i letalno (i to vrlo često, čak češće od karcinoma, ukoliko se ne primijeni barem neki postupak prve pomoći u takvim situacijama).

simpatija za luzere na riječki način

profesionalnu). Ova je skupina bolesti pogodila neke članove moje obitelji i imao sam prilike više od deset godina pratiti i razvoj skrbi i nove pomake i nove generacije lijekova, nove generacije psihijatara koji su sve otvoreniji kao i zaostalost domaće bolničke psihijatrije koja značajno kaska za primjerima iz susjednih zemalja.

milan zagorac 170

klasificirane kao bolesti pod šifrom “F”) koje su povezane s kontaktom svijesti osobe s nesvjesnim sadržajima. Kod shizofrenije ti se nesvjesni sadržaji prelijevaju vrlo agresivno i neprekidno, čineći svijest osobe pod pritiskom podražaja, odnosno bez dovoljno inhibitora koji svijest održavaju na razini “normalnosti”. Činjenica jest da su ti sadržaji za osobu stvarni i imaju vrlo ozbiljne posljedice na vanjski prihvatljivu normu: takve osobe, čak ni uz najbolju medikaciju, nisu u stanju držati koncentraciju, lutaju mislima, prodori sadržaja su iznenadni i naizgled ničim izazvani. Kod depresije je proces ponešto sporiji, osoba obolijeva u kasnijim godinama, može biti potaknuta nekim vanjskim podražajem, stresorom, no samo uranjanje u nesvjesni sadržaj manifestira se kao kapilarni prodor sadržaja u sve pore osobe koja postaje nevoljka, slaba, prestravljena svijetom oko sebe, dok posve ne izgubi snagu. Dakle, patnja osobe je neizmjerna. Lijekovi ne liječe, već djelomično uklanjaju simptome, pa je osobama život ponešto olakšan (primjerice, može se smanjiti tjeskoba, strah), ali ono što se ispostavlja kao najbitnije je kako omogućiti tim pojedincima artikulaciju sadržaja koje dobivaju iz nesvjesnog. No, pokazuje se i nešto drugo, mnogo

bitnije, da pojedinci kada su medikacijom odsječeni od svoje recimo to tako bolesti, imaju poteškoća u njezinom asimiliranju i prihvaćanju, a dolazi do stalnog prolongiranja patnje. Dakle, ne liječimo, nego odgađamo. Naime, naš možda i najvažniji životni poziv jest kako ispričati našu ljudsku dramu. Dramu rođenja, dramu odrastanja, dramu mladosti, dramu srednjih godina, dramu starosti i dramu smrti. Svaka od tih drama ima svoje mitske i magijske slike, koje pak kod svakog pojedinca reflektiraju različite odnose, a koji opet reflektiraju nove i nove svjetove. Ipak, veći dio života, osim djetinjstva, potiče nas se na “normalnost”, dosadu svakodnevice, nekreativnost, na ponavljačke ritmove i imitiranje uzoraka, dok nas se na svaki način destimulira od kreativnosti, koja je zapravo među našim najvažnijim potrebama, podjednako važna kao i potreba za jelom, vodom, zrakom i razmnožavanjem. Uostalom, naš sustav rada i zarađivanja to potvrđuje: tko od nas može raditi kreativan i zaista produktivan posao, a da u njemu zarađuje, živi i zaista služi svojoj svrsi. Malo tko, možda i nitko. Pa dobro, kakvo je to društvo koje plaća, i to paradoksalno, sve bolje i bolje, što je posao manje kreativan, vrijedan i zbiljski potreban. Pa očit je odgovor, idiotsko društvo!

Ipak, većina nas može kako tako provesti našu osobnu dramu do kraja, uz manje ili veće brige. Ne kažem da su psihički oboljeli neko utjelovljenje idealnog života, dapače, njihova je autentična patnja, ponavljam, ogromna, nošenje primjerice s vlastitim slušnim halucinancijama je za veliki postotak ljudi vrlo teško (dok je, nevjerojatno, za jedan dio osoba posve obična stvar s kojom žive i o kojoj nikada ne govore jer je stigmatizirano), ali oni nas uče drugosti, onome drugome, onome što se krije iza naše prividne normalnosti, što se krije iza neautentične, ponavljačke i idiotizirane svakodnevice koje, kažem još jednom, nije ništa drugo do forsiranje nekreativnog, plošnog obrasca gdje se čovjek zaista osjeća, blago rečeno, kao na golemoj životinjskoj farmi. Zato me emisija Glas ludila u eteru razveselila, kao i

uključivanje u pokret Osoba koje čuju glasove (osnovanog još krajem osamdesetih od strane poznatog nizozemskog psihijatra Mariusa Rommea) koji će uskoro biti formiran i u nas, kao i sustavan rad na deinstitucionalizaciji psihijatrije, a o čemu me informira Martina Kalčić iz riječkog doma za starije psihički oboljele osobe na Turniću. Ovo su možda zaista maleni koraci, ali su ipak značajni pomaci naprijed u, ako ništa drugo, ono barem dokidanju predrasuda prema psihičkim bolestima, a još važnije, ona je glas prema drugima, komunikacija za koju ćemo s vremenom morati postati još otvoreniji i spremniji. Ponavljam, ludilo nije samo u nekima, ludilo je opće stanje svih nas, samo je pitanje na koji će se način manifestirati. I zato, pričajte svoju priču. Sudjelujte u ovome, budite dio.

simpatija za luzere na riječki način

Ovdje se opet vraćam na staro pitanje: tko je ovdje lud?

171

milan zagorac

recenzije. Do sada je objavio više od 300 članaka, osvrta, prikaza, recenzija, kratkih proznih vrsta kao i eseja o brojnim područjima, napose umjetnosti i kulture.

O autoru

172

Milan Zagorac rođen je 1976. u Rijeci gdje je završio studij hrvatskog jezika i književnosti. Od 1997. do 2001. bio je pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival. Od 2002. radio je kao pomoćnik glavnog urednika u Izdavačkoj kući Adamić, od 2009. do 2013. bio je direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik, a još od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić malu izdavačku kuću Studio TiM. Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač časopisa za knjževnost i umjetnost Književnost uživo, urednik nekoliko edicija u e- i klasičnom izdavaštvu. Suradnik Korzo.neta i Magazina GKR na kojima redovito objavljuje kolumne i

Do sada je objavio knjige: Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, Rival, 2001.); Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, Adamić, 2002.); Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, Studio TiM, 2006.); Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, ICR, 2010.); Spojene vožnje (roman, Studio TiM, 2011.); Vražji prolaz (roman, 2013., e-izdanje, tiskano izdanje, Studio TiM, 2014.). Zastupljen je i u knjizi Ri Lit - zb(i)rka pripovijedaka (Studio TiM, 2014.), kao i u povezanom online projektu godinu dana ranije Ri lit, Sajam insolventne literature, postava 2013. (Studio TiM, 2013.). Knjiga Objava po povratku iz crne šume - simboli vječnog sazrijevanja (esej) nalazi se u pripremi za objavu tijekom 2015. Kao urednik do sada uredio i objavio 350 naslova knjiga i časopisa u izdanju Adamića, Studija TiM, Rivala, ICR-a kao i skupine Ri Lit i Književnosti uživo.

Ova je knjiga posve besplatna i postoji isključivo kao online izdanje Studija TiM. Njom se ne ostvaruje nikakva materijalna korist ni za autora ni za izdavača, kao ni za portal www.korzo.net. Projekt u cjelini služi za besplatno dijeljenje na mreži. Ipak, korištenje fotomaterijala u njemu podliježe zasebnom autorskom pravu svakoga autora te ljubazno molimo da se za svako korištenje fotomaterijala obratite nositeljima prava kako bi se izbjegla moguća kršenja, bilo onih materijalnih, bilo moralnih autorskih prava.

simpatija za luzere na riječki način

Napomena

173

ISBN 978-953-7780-42-5

9 789537 780425