Dragan Pavelić
Alahimanet, čaršijo! (Roman s genealogijom, bilješkama, rječnikom i popisom imena)
Dragan Pavelić
Alahimanet, čaršijo! (Roman s genealogijom, bilješkama, rječnikom i popisom imena)
SYNOPSIS, Zagreb – Sarajevo, 2017.
Vrijeme ne zna za stajanje, a njime se mjeri trajanje!
I.
T
ko su bili Tašlihani? Tko su bili Tašlihani? Kako su postali i zašto su nestali? Čemu su, dok su živi bili, težili? I, najzad, zašto su ih Tašlihanima prozvali? Na ta kratka pitanja postoje dugi odgovori, a u njima sijaset dvojbi. Danas, kada se sve dovodi u pitanje, i u pogledu postanja Tašlihana ima neslaganja. Ono što za sobom ostaviše, za istraživanje nije spremno, premda je, kao istraživački „materijal“, vrijedno. (Jesu li postojeća neslaganja posljedica kratka pamćenja ili poremećena sjećanja? Jesmo li žrtve izobličenja uspomena? Ili smo baštinici nemara naših predaka? Bujaju li proturječnosti samo zato što u upamćenome ima previše nedorečenosti ili zato što bez njih više ne umijemo živjeti? Ako nam danas nedostaje izvjesnosti u pogledu shvaćanja naših života i životnih vrijednosti, što li će tek sutra sutrašnjici govoriti o nama i našoj dosljednosti? Što će misliti o našoj iskrenosti? Hoće li oprostiti našoj neukosti? Hoće li nam otpisati zablude naše kao što ih sami sebi otpisujemo – u ime naše nesretne povijesti?) Takvi kakvi jesu, kakve ih pamtimo, a pamtimo ih kao različite i naročite, Tašlihani ožive u razgovorima vremešnih sugrađana. Sumnje nema, posrijedi je posebna sorta Sarajlija. Ako ih, ne bez spisateljskog napora (taj napor zna biti uporniji i strastveniji od povjesničarskoga – da li i istinitiji, to je veliko pitanje!), uz sve nedoumice koje prate nepoznanice iščezle zajednice, smjestimo u granice vremena kada se izdvajaju u prepoznatljiv društveni sloj, vidimo kako se otimlju zaostalosti i čaršijskoj uč7
malosti; pristupaju netom stasaloj građanskoj klasi, negdje potkraj otomanskog vremena. Očito je da su se zamogli prije Berlinskog kongresa (1878). U vrijeme Aneksije Bosne i Hercegovine (1908), etablirani su parajlije. Neki su zadužbinari – vakuflije. U mnogo čemu nalik su na osmanske spahije. Na početku dućandžije, kirajdžije i mehandžije, oni snagom obespravljena zimije (nemuslimanskog podanika), napreduju rubom naše čaršije, da bi bez kurtoazije stupili u redove mlade sarajevske buržoazije. Teže materijalnome dobitku, a onda i duhovnome boljitku. Njihova se imućnost ne prepoznaje samo po stambenim i poslovnim zgradama dignutim po nacrtu peštanskog ili bečkog arhitekta, nego i po načinu svakodnevnog života. Prvi su trgovci neturci koji su ušli u konkurenciju sa sefardskim prvacima. Kao što se zna, to je spora, ali ustrajna društvena utrka – svojstvena levantinskome, pa i bosanskome čaršinluku. To su njihovi počeci. To su njihova pomaljanja. Odmjeravanja, i čas brža, čas sporija imovinska razdvajanja/raslojavanja. Vjerom su pravoslavci. Ljudi grkoistočne vjeroispovijesti. (Je li ijedan vlaškog podrijetla, ne umijem reći. Ali da nešto od snalažljiva i prilagodljiva vlaškog duha u njima ima, teško je poreći! Pogotovo je u Hercegovini vlaški element značajan etnički konstituent. Njihova je sklonost asimilaciji dovela do utapanja u slavenskoj aglomeraciji. O Vlasima se odavna ne govori kao o zasebnoj narodnoj formaciji.) Tašlihani nastavaju dio sarajevske čaršije zvan Varoš. Kako staju na noge, postaju kućevlasnici u katoličkome Latinluku (Jeftanovići, Ristići, Despići) i poniže Latinluka (Prnjatovići i Davidovići), uzlaze na Alifakovac (Ilići), uspinju se uz Logavinu i Ašikovac (Skarići), uz Sepetarevac i Džidžikovac (Besarovići), a novotrasiranom Tepebašinom i Odobašinom ulicom, napreduju 8
uzbrdicom uz Goricu (Čabrajići). Miješaju se s latinlučkim komšijama, domaćim i dubrovačkim katolicima. Stišću se sa sefardskim starosjediocima. Podižu kuće u mahalama na obodu ondašnjega grada: na Skenderiji i Turhaniji. Iz nekih razloga, drže se podalje od Kovačića i kovačićkih doseljenika – pretežito državnih činovnika i privatnih poduzetnika; uključiv pokojeg liječnika, ljekarnika i zemaljskoga mjernika. U vrijeme četrdesetogodišnje austrougarske vladavine (1878– 1918), izdvojen su veleposjednički stalež. Posjeduju kamene (tašli) zgrade (hanove) u čaršiji. Tako su postali „Tašlihani“ ili „Tašlihanovići“. (1) Sudjeluju u javnom životu koji se ne tiče samo trgovine i novčarstva, nego i kulture, školstva i izdavaštva. U čaršiji samoj, ali i u Sarajevskom polju, njihove su magaze i zemljišni posjedi brojni. U posjedu su paljanskih i mokranjskih šuma. Sve je više njihovih pilana i mehana. Imaju predstavnike i zastupnike u gradskoj upravi. Posluju diljem Austrougarske monarhije. Tašlihani žene strankinje – bile katolkinje ili protestantkinje, svejedno. Ne brine ih njihova vjeroispovijest. Samouvjereni su u svojim nastojanjima i djelovanjima. Pobožni su ktitori i opštinari stare i nove saborne crkve. Izdašni su uzdržavatelji reljevske i sarajevske bogoslovije Dabrobosanske srpsko-pravoslavne eparhije. U pogledu zavičajnosti, privrženi su bosanstvu. Sarajlije su. I onda kada borave u svojim kućama na beogradskim Terazijama, znaju odakle su. I ne samo odakle su, nego i koji su. Ponašanjem i izjašnjavanjem, nesumnjiva su društvena elita. Više im je stalo do slobodna života, negoli do mišljenja zadrtih sarajevskih prota. Tašlihani šalju sinove na studij u inozemstvo. Kćeri pohađaju liceje na Azurnoj obali (Nice i Cannes). Poneka odlazi u manje popularan Marseille. U modi su švicarski djevojački zavodi; Lausanne, Montreux i Vevey. Neki se povode primjerima bogatih sarajevskih 9
Sefarda. Oni se – kako bi pokazali izbirljivost i dovitljivost, a sakrili razmetljivost – odlučuju za studij svoje muške djece u Montpellieru i Innsbrucku. Djecu nesklonu učenju prepuštaju dadiljama strankinjama: Francuskinjama, Njemicama i Austrijankama. Dobrostojeći sarajevski građanin Stjepo Srškić, onaj što mu je kuća usred srpske Varoši, nezadovoljan je društvenim prilikama. Mrzi austrougarsku vlast iz dna duše. Ona je Srbe oslobodila turskog jarma, pa nametnula svoj. Razočaran je Beogradom. (Mnoge nadežde gazda Stjepo polagaše u Beograd! Mnoge! Sve dok se nije, živeći u Beogradu godinu dana, uvjerio da srpstvujušćim Beograđanima nije mnogo stalo do „turskijeh Srba“ – kojima on pripada odvajkada.) A kada je na red došlo pitanje usmjeravanja školovanja njegova za slikarstvo nadarena sina Konstantina, postao je zabrinut. Više nije vjerovao nijednima. Vila Besarovića na Džidžikovcu (uvrh Hadži-Idrizove ulice), ne razlikuje se od bogataških vila u srednjoeuropskim gradovima. Sa svih strana okružena je parkom, a park je ograđen zidanom ogradom. Široko vrtno stepenište vodi na kamenu terasu u prizemlju. Ondje Besarovići ljeti kafenišu. U predvečerje s gostima eglenišu. Dok kafenišu i eglenišu, ezan ih podsjeća da žive uz dži džikovačku džamiju Čekalušu. Osiromašeni i razbaštinjeni, neće odoljeti novčanim ponudama. Ustuknut će, pa onda popustiti iznudama. Kasnih sedamdesetih ili ranih osamdesetih, vilu ruše mirnodopski rušitelji. Oni zemljište predaju u ruke zelenaški proračunatim mešetarima, nazovi-građevinarima, a ti ustupaju novoizgrađene stanove povlaštenim stanarima. Razmišljajući o Tašlihanima, gospodin Tugomir – koji nije velik Hrvat, ali hrvatstvo ga kadikada ponese (on je lik iz romana Le Chapelet de Visoko i Knjige o Krilatom fratru) (2) – ne postavlja pitanje: Mogu li se sarajevski katolici, poput starih Pavlovića i Kne10
ževića i novih Sunarića i Mandića, zvati Tašlihanima? Kao rođeni Sarajlija, on zna što vi ne znate. Pitanje je neumjesno za sve one koji poznaju sarajevske prilike. (Nećemo umaći zabludama niti uteći predrasudama, budemo li ikoga omalovažavali! Svaki spor, pa i onaj što dolazi od strančarenja i nacionalističkog rovarenja, uzmimo u obzir! Naoružajmo se širokogrudošću! I, što je najvažnije, ogrnimo se strpljivošću!) Samo poradi u zagradi izrečenoga, pripovijest ću nadopuniti jednim kraćim uvodom i pokojim uvodničarskim navodom! Oskudna je povijest Sarajeva. Kud još i površna, u oskudnosti! Upadljiva su prešućivanja. Više je približnosti, negoli izričitosti. Modernoj povijesnoj literaturi prethode putopisi putopisaca i opisi bjelosvjetskih lutalica. Ti su putnici, pak, podložni oduševljenjima i razočarenjima. Ne razumiju govor domorodački. Ne shvaćaju običaj starosjedilački. Njihovi zapisi vrve pogrešnim zapažanjima i zaključivanjima. Na proputovanju kroz surov i zabačen bosanski kraj, pred putopisca izlazi kojekakva grozota: em grehota, em prostota! Po baksuzluku, kao da je nečija sramota, ne pominje se koliko bi mogla bujna prirodna ljepota. Posvud pustoš, pustopoljina. Odasvud sirotinja. Za tarabom golotinja. U putopisima starijega datuma, uz očitu putnikovu rastresenost, prevladava umorom izazvana zanesenost. Zađeš li u arhivsku građu i na objašnjenja koja počivaju na arhivskoj građi, osim autorskih nadmetanja/podmetanja, primijetit ćeš kako za duga razdoblja nema podataka, a ni pouzdanih zaključaka. Pogotovo kada su nošeni strašću nacionalne rehabilitacije, kada naglašavaju posljedice islamizacije, pa odjekuju žalopojkama nad procesima dekristijanizacije, baš kao i onda kada se kočopere u ime instalacije nove bošnjačke nacije (uključivši sumnjive konotacije u korist nekakve milenijske afirmacije!), ti povijesni radovi imaju istu manjkavost: neoprostivu površnost. (3) 11
Nema opisâ predotomanskog Sarajeva. Ako koji postoji, skriven je u uvodu za opširnu studiju o onome otomanskome. (Toliko je maglovit, da ga je bolje izostavit!) Koliko god bilo neznatno naselje na raskrižju balkanskih puteva, postojeće povjesničarske predodžbe o vrhbosanskome lokalitetu prečesto skližu u nagađanja. U neizvjesnost fragmentarnosti. U njima je isuviše „otprilike“, „vjerojatno“, „po svemu sudeći“. Isuviše unatrag žmirećih i unaprijed zurećih zaključaka. Historičke su činjenice ovlaš dane. Javaš rukom ispisane – nadrljane. Otkud aljkavost u dataciji? Otkud nesigurnost u nominaciji? A tolika neodlučnost u atribuciji? Čemu streme prigodnjački tonovi u navođenju običajnih slika? Čemu upornost u ponavljanju neizvjesnih životnih prilika? Ono malo artefakata tretira se poput falsifikata: nepouzdanih dokumenata. Što je posrijedi? Ignorancija? Indolencija? Ili, možda, nama svojstvena arogancija? Arheološka/arheologijska istraživanja paleolitika i neolitika su solidna i obilna, a povijest srednjovjekovnoga Sarajeva pusta, avetinjska. Zar je više ostalo od pračovjeka negoli od modernoga čovjeka!? (Povijest ispjevana narodnom pjesmom ili ispričana legendom, isuviše je alegorijska da bi poslužila za zaključivanja historijska.) Barjakom mašući, talalambasom udarajući, novovjeki barjaktari i bubnjari polažu prava na ovaj grad. Takva su pravila živućih. Grad je mjesto živih, a ne grobnica mrtvih. Ni bubnjaru, a ni barjaktaru ne pada na pamet da se pita čiji je bio Hodidjed (Hodidid)! (4) Čije je njegovo podgrađe (mitska Vrhbosna)? A što bi ga tek zanimalo od kojih su srednjovjekovni plemići PavlovićiRadinovići-Jablanići? (5) Do kuda sežu i kamo se protežu njihovi vlasteoski/vlastelinski stanovi, koji su njihovi obori, a koji pašnjački zabrani? 12
Međutim, kao da su činjenice svakodnevice, a ne tragovi nenapisane/nepostojeće povjesnice, takva pitanja uskrsavaju u raseljenim ljudima današnjice. Čim se nađe u tuđini, a povratak postane neizvjestan, čovjek otpočne tragati za ognjištem i ishodištem. Kao ptica selica, sanja zavičaj. Koji ljudi nastavahu Vrhbosnu, pa ih možemo zvati Vrhbosancima? Ne zna se. Čije ruke podigoše utvrdu Hodidjed (Hodidid), pa ih možemo zvati hodidjedskim (hodididskim) graditeljima i upraviteljima? Ne zna se. Hoćemo li ikada znati tko su bili gorštaci kojima pripadahu trebevićki i crepoljski pašnjaci, a tko ravničari oko vrela rijeke po kojoj je cijela zemlja dobila ime? Je li slavenski element ondje ostao izoliran, otkako je doseljenjem situiran? Ili je izmiješan s neslavenskim – ilirskim i vlaškim, ponajviše? Jesu li slavenska plemena ostala samosvojna? Jesu li brojna ili malobrojna? Jesu li zajedničkim tlom postala nerazdvojna? Imaju li starosjedioci jezik, vjeru i običaje? Jesu li neznabošci? Jesu li mnogobošci? Ili su već pokršteni? Tko su gospodari, a tko gospodarski vazali? Ako su vandali, od kojeg su naroda otpali prije no što su ovamo zalutali? E, o tome se ne govori u javnosti! Progovori li se, nastane dreka. Otpočne zapomaganje. Poleti kamenje. Izbiju nadmetanja i svojatanja. Među nemuštima, škrgutanje zubima. Među divljima, sijevanje očima. A zavlada li zavada, i pesničenje pesnicama i bubetanje toljagama. Biva jasno: raspitivanje o iskonskim domorocima, o pokrštenicima, o bogumilima, o poturčenicima, opasno je i pogibeljno. Eto zašto ovdašnji svijet na šutnju pristaje. Da preživi, od sebe odustaje. 13
Ako ne možemo vrhbosanskima, vratimo se sarajevskim Hrvatima! Vratimo se, koliko je moguće, njihovim prvim pečatima. O, to je vrlo rizično! I vrlo problematično! Pa zar ne znate da je nacija stečevina novovjeka? Starčevićanska. Takorekuć, lanjska. Ne, nigdje, pa zašto bi se baš u Bosni kasno dixhuitièmističko nacionalno biće podudaralo s plemenskim identitetom srednjovjekovne bosanske aristokracije!, klikću ljutito predstavnici moderne teorije nacije. Upozoravaju znatiželjnike: Kanite se/manite se nacionalne afirmacije! Klonite se bilo kakve plemenske determinacije, u okvirima bilo koje balkanske lokacije! Mi, nastrojeni tradicionalistički – ne i nacionalistički – pitamo se: Pa koji su ti, ondje zatečeni? Ti koji hoće da se pokrste, ubogumile i poturče? Vlasi? Iliri? Slaveni? Jesu li domaći ljudi, ili odnekud pridošli neznanci? Koja je to neimenovana narodna supstanca? U ime čega se bori, ako nema plemenske pripadnosti – ako, po vašemu mišljenju, ondje nema niti može biti izdiferencirane osnove za buduću naciju? Pa nisu nacije ad hoc iznuđen proizvod političke agitacije ili posljedica efemerne socijalne uzurpacije! Nisu valjda svi od ondje, ondašnji, nekakvi bezimeni, zalutali individuumi? Apatridi koji ne znaju ni koji su ni odakle su, a s čovjekom današnjim nikako i nipošto u rodu nisu… Akademska šutnja. Odsustvo konstruktivne imaginacije. Slijeganje ramenima, u ime preživljavanja i integracije. A što bi tek mi, mi koji vjerujemo u svoj bunjevačko-vlaški integritet, morali podastrijeti kao valjan ubikacijski dokument, kako bi dokazali naš etnički identitet, odavna ugrađen u bosanski fundament? Kako bi nastavili pripovijedanje, morat ćemo prekinuti sadašnje zasjedanje. Smireni i rashlađeni, otvorit ćemo novo poglavlje o istome pitanju. Uvjereni smo da izbjegavanje pitanjâ ne vodi napretku društva. Pogotovo izgradnji zajedništva. Odustajanje od zbiljskog, ostavlja prostor za bujanje paranoidnog i mitskog. Što 14
god mislili o sebi i drugima, pod istim nebom nam je noćivati. U iste nam je zvijezde gledati. Istim jutrom, ustajati. Što o navedenoj stvari ovdje nije izrečeno, u sljedećim poglavljima bit će, koliko je moguće, dorečeno.
15
II.
Sudeći po tome… Vila Mandić na Banjskom brijegu (sadašnji
Muzej XIV. zimskih olimpijskih igara) i vila Sunarić povrh basamaka u Pehlivanuši (sadašnja rezidencija apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini), najljepše su obiteljske kuće podignute u modernome Sarajevu. Sudeći po tome – a nećemo! – ti bi sarajevski Hrvati mogli biti Tašlihani. Isteklo je vrijeme kada se po utrošenom materijalu ili obliku zdanja određivala pripadnost graditelja i naručitelja toj i toj društvenoj zajednici! U XIX. stoljeću ni istančanost za dekoraciju ne upućuje na graditeljsku afilijaciju. Ne otkriva kućevlasnika. Da nije tako, u Tašlihane bi mogli svrstati trgovce i zanatlije čije kuće nije moguće nabrojati i imenovati – jer su pripadali Latinlučanima, u nestalome Latinluku.* Ali ne! Ni kada posjeduju kamene kuće u znatnom broju, sarajevski Hrvati ne pripadaju tašlihanskom sloju. Tašlihanstvo/tašlihanluk, kao način života, pripada samo pravoslavnima, sarajevskim Srbima.
* Škrta su svjedočanstva o Latinluku i Latinlučanima. Izuzetak je ono pisano rukom Martina Gjurgjevića iz 1910. godine („U septembru 1867. bijah premješten u Sarajevo...“). O, kao da je riječ o nekome prastarome naselju i u njemu izumrlom naraštaju! Mnogo Sarajlija ne zna je li Latinlučka mahala bila s lijeve ili s desne strane Miljacke! Nastojanje da se prošlost zatre u velikoj se mjeri ostvarilo. Još je manje onih koji su čuli za veleposjednika Dimitrija M. Jeftanovića, koji je od latinlučkog župnika otkupio zemljište zvano Crkvina – u srcu nekadašnjeg Latinluka (opustjeli prostor oko zgarišta do temelja izgorjele katoličke crkve 1879. godine) – s namjerom da podigne „veliko gradsko pozorište“. (6)
16
Neću tvrditi – zbog toga bi neki mogli biti srditi! – da su za otomanske potlačenosti bosanski Hrvati bili poslušniji od bosanskih Srba! Nema osnove za takvu pretpostavku. (Budući da su bili podanici – poslušnici, i jedni i drugi bili su poslušni. No, uvriježilo se mišljenje kako je pod Turcima bilo lakše živjeti pravoslavcima negoli katolicima. Ne znam koliko se ono može primijeniti i na sarajevske kršćane zapadnoga obreda. Ukoliko je istinito, ono bi se moglo odnositi više na stanje u pokrajini. U odnosu na pokrajinu, gradovi su otvoreniji: spram drugih i drugačijih, snošljiviji.) Čini mi se kako je Hrvatima pred kraj otomanske uprave ponestalo samouvjerenosti. Osobine koju su, izvjesno, dotada posjedovali. Ta zar bi potčinjenost preživjeli, da samouvjereni nisu bili!? Elem, bilo kako bilo, ostajem pri svome kako im je ponestalo odlučnosti. A bez nje nijedan narod, nijedan stalež ne može opstati, a kamoli napredovati. U trećemu poglavlju ove pripovijesti objasnit ću otkud utemeljenje za ovo mišljenje. Uspostavom austrougarske administracije, sarajevskim Hrvatima državno namještenje postaje najprobitačnije uhljebljenje. Ako nisu strojovođe ili vlakovođe, pedantni su perovođe. Dobro im je u knjigovodstvu. Dobro im je u poslovodstvu. Beamterstvo će im ući u dušu. Ističu se u odvjetništvu i bilježništvu. Pouzdani su u mjerništvu – u geodeziji. A posebno savjesni u računovodstvenoj reviziji. Došljaci katolici miješaju se s hrvatskim domorocima. Taj asimilacijsko-integracijski proces pokazao se prirodnim za obje strane. Po tome se Hrvati razlikuju od većine pravoslavaca i najvećega dijela muslimana toga vremena. Oni se drže plemena, kao vjernik amina/amena. Zaključili smo, pa ćemo se držati zaključenoga: imućne sarajevske trgovce Hrvate ne treba miješati s Tašlihanima. To su dva svijeta u jednome. Ali pokoju Hrvaticu pripustimo Tašlihankama! 17
I jedne i druge, pravoslavke i katolkinje, podjednako begenišu matineje i soareje. Uz sevdalinsko pjevanje, vole da se rashatlenišu. Ako su milosrdne i blagorodne, u milosrđu i blagorođu sreću sarajevske hanumice, pa postaju ptice pjevice.
18
III.
Preostali Hrvati, postat će manjina… Nakon provale kneza
Eugena Savojskoga* u Sarajevo 22. listopada 1697. godine, katolici ustrašeni osmanskim represalijama, napuštaju grad hametice. Napuštaju Bosnu. Kriviti Savojskoga za odlazak Hrvata iz Bosne, postala je povjesničarska manira. Opće mjesto. A je li jedan, kod tolikih pohoda na Bosnu, mogao dovesti do tolike depopulacije? Ili se radi o krizi koja bi ionako dovela do masovne migracije jedne ustrašene nacije na izlasku iz srednjovjekovne plemenske agregacije? O, toliko je nepoznanica u povijesti Bosne i Hercegovine! Što god da se ondje zbilo, što god se ondje desilo, izostaju neutralna svjedočanstva: nedostaju mjerodavni/pouzdani izvještaji. U oba svjetska rata, a pogotovo u poraćima, Hrvatima će se znatno smanjit broj, pa će s katolicima drugih narodnosti u novome vremenu činiti tanak građanski sloj. Une quantité négligeable.** * Sarajlije mu nisu htjeli prevaliti preko usta ime! Zar palikuću i rušikuću imenom pominjati? („Osvanuo dvadeset i drugi listopadski dan. Godinu ne treba spominjati, da se ne bi ponovila! Vatrena đulad pada po čaršiji. Šišti žar žeravice. Nad ugaricom polegao dim. Širi se smrad ugljenisane japije. Lica čaršinlija čađom unakažena: tužna. Laje prestrašena paščad. Ciči izgubljena štenad. Odasvud bijeda. S njome jad. Razvaljena su vrata Višegradske kapije. Što ćete sada, ušljive zaptije?, pitaju provalnici (haramije), dok uzmiču slabo naoružani Sarajlije. A, oj! A, joj! Zar Sarajevu nije dosta njegovih jangija? Ne treba njemu kaurskih, kod domaćih pustahija!“, na papiru pišem bilješku – koju neću upotrijebiti, a žao mi je baciti – obuzet dramatičnim pohodom Eugena Savojskoga na Sarajevo.) (7) ** Zanemarljiva količina. Za razliku od Sarajeva, središnja Bosna, srce bosanskog hrvatstva, duša njegova zemstva i plemstva, demografski se, koliko-toliko, obnavlja. Takvom je do danas opstala, unatoč pomora, progona i provala.
19
A tko je provalnik? Tolikoga razaranja i stradavanja vinovnik? Tolikoga narodnoga iseljavanja uzročnik? Osoba rečenoga kneza Savojskoga, ostat će zagonetna. Neće biti prilike da joj se vratimo! A trebalo bi upoznati knežev borbeni entourage (ljudstvo), pa, ako treba, ostati dovoljno dugo dans les parages (u okružju), kako bismo prozreli son propre personnage (njegov pravi lik). Sans se donner la peine d’étudier son portrait suffisamment longtemps, lui restera à jamais une sorte de chimère. C’est impossible de saisir son propre caractère – par un coup d’oeil. (Ne posvetimo li se studiranju njegova portreta dovoljno dugo, on će zauvijek ostati himera. Krajičkom oka nećemo proniknuti u njegovu ćud.) Qui est le prince Eugène de Savoie-Crignan, né à Paris 1663, c’est le mystère! (Tko je knez Eugenije od Savoje i Crignana, rođen 1663. u Parizu, ostaje tajna!)
20
Sadržaj I. – CXVIII. poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7-254
Genealogija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 Bilješke. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263 Rječnik manje poznatih riječi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283 Popis imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 291
299
Nakladnici
SYNOPSIS d.o.o., Zagreb Vlade Gotovca 4, Zagreb SYNOPSIS d.o.o., Sarajevo Maršala Tita 32, Sarajevo Za nakladnike
Ivan Pandžić Fadila Halvadžija Urednik
Ivan Lovrenović Korektura
Iva Klobučar Srbić Oblikovanje i prijelom
Bruno Abramović © Dragan Pavelić i Synopsis d.o.o. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati, ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja autora i nakladnika.
978-9958-01-049-1-4 (Sarajevo) 978-953-7968-65-6 (Zagreb) CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000974236. Tisak
Grafomark d.o.o., Zagreb Tisak dovršen u listopadu 2017.