Jozo Džambo | O staroj Bosni u riječi i slici. Književno-povijesni pogledi

Jozo Džambo

O STAROJ BOSNI U RIJEČI I SLICI Književno-povijesni pogledi

SYNOPSIS, Zagreb – Sarajevo, 2022.

Sadržaj

PREDGOVOR....................................................................................................................................... VII O NARACIJI I HISTORIOGRAFIJI – PRIMJER BOSNA (I HERCEGOVINA). . ............................................ 1

O biografiji.

Dometi i granice jednog historiografskog žanra....................................... 3

"Turcy u Bosni" i "Knjaz ot Hercegovine".

Prijevodna književnost i historija................................................................................. 37 Milena Preindlsberger-Mrazović.

Publicistkinja između tradicionalnog i modernog.. ...................................................... 59 O TURCIMA, BOŠNJACIMA I BOSANCIMA I O NOVIM NARAŠTAJIMA.............................................. 101 "Geschicht von der Turckey" Jörga iz Nürnberga s izvješćem o propasti Bosne 1463. godine............................................................... 103 Bitka za Žepče 7. kolovoza 1878. godine prema austrijskim i njemačkim izvorima.................................................................... 151 Muzealne prezentacije povijesti.. ................................................................................ 197 Maledicta ethnica. O nacionalnim stereotipima i verbalnoj agresiji. . ....................... 247 O BOSANSKIM KRAJEVIMA – PUTOPISNO I SLIKOVNO.................................................................... 293 Bavarski botaničar Otto Sendtner u Bosni 1847. godine.. ......................................... 295 "Niki botanik dojde iz Nimačke". Bavarski botaničar Otto Sendtner i njegov boravak u Travniku 1847. godine................................................................. 345 Rama na koncu 19. stoljeća u riječi i slici češkog muzikologa i umjetnika Ludvíka Kube. . .......................................................................................... 371 Bosna i Hercegovina u njemačkim tekstovima. Imagološka skica............................ 403 FRANJEVCI I NJIHOVA BOSNA......................................................................................................... 449 Povijest mentaliteta.

Jedan historiografski pristup fenomenu bosanskog franjevaštva............................. 451 Stoljeće fra Grge Martića.

Dihotomija svjetova franjevaca Bosne Srebrene........................................................ 475 Bosanski franjevci i austrougarska okupacija BiH godine 1878.. . ............................. 493 Jedna neobjavljena kritika Jelenićeva djela Kultura i bosanski franjevci........................................................................................ 543 Slavenstvo sarajevskog Čeha Rudolfa M. Zahradníka i franjevci Bosne Srebrene.......................................................................................... 591 Bibliografska bilješka.................................................................................................. 626 Ivan Lovrenović: Veliki pisac malih historija............................................................. 629 Slavko Harni: Biobibliografija Joze Džambe. . ............................................................. 635 Kazalo imena i mjesta................................................................................................. 667

V

Predgovor

Prilozi sadržani u ovoj knjizi nastali su u periodu od gotovo četiri desetljeća: prvi je objavljen 1981. godine, zadnji 2018. godine. Ovdje se ponovno objavljuju u manje ili više izvornom obliku, pri čemu su po potrebi prošireni najnužnijim novim bibliografskim podacima. Ovi zahvati, kao i manje stilističke preinake, preciziranja i pročišćavanja tekstova, minimalni su. Sveobuhvatniji zahvati, kolikogod bili poželjni ili nužni, morali su izostati. Stoga informacije u obrađenim temama odgovaraju uglavnom godinama prvotnog objavljivanja.

Prilozi su neka vrsta presjeka moga bavljenja bosanskohercegovačkim, u prvome redu kulturnopovijesnim temama koje su me zaokupljale i za koje sam, uz svoj glavni posao, mogao naći vremena i energije. Boraveći od 1972. godine u Saveznoj Republici Njemačkoj nikada nisam prekidao veze s matičnom zemljom, a posebno s ljudima bliskim mojim interesima. Međutim, okolnosti su bile takve da sam profesionalno bio vezan za druge teme i područja. Moje djelovanje u Bavarskom nacionalnom muzeju (Bayerisches Nationalmuseum), Institutu za etnologiju Sveučilišta u Münchenu te pune 23 godine u Adalbert Stifter Vereinu, institutu za njemačko-češke kulturne veze, zahtijevalo je druge preokupacije i druge zadaće kao i publiciranje na njemačkom jeziku o temama koje su daleko od ovih skupljenih u ovom zborniku. Iz biobibliografije koju je brižno sastavio bibliotekar i dugogodišnji suradnik Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu Slavko Harni može se vidjeti kako je tekao moj profesionalni put. Dakle, prilozi s bosanskohercegovačkim sadržajima nastali u ovom vremenu isključivo su kolateralni rezultati bavljenja drugim prostorima i drugim zadaćama. Stoga u ovim prilozima nema strogo ograničene jedne okvirne teme; one su donekle rastrgani izraz raznolikih interesa, što će cijenjeno čitateljstvo odmah uočiti i, nadam se, moći razumjeti.

U samom naslovu je riječ o "staroj Bosni", što nipošto ne isključuje sasvim i Hercegovinu, premda je ona tematski srazmjerno manje zastupljena u prilozima. O Hercegovini je riječ u prilozima o prijevodnoj književnosti i historiji, o topolivcu Jörgu iz Nürnberga s izvješćem o propasti Bosne 1463. godine kao i u kritici Jelenićeva djela Kultura i bosanski franjevci. Pažljivi čitatelj će i u ostalim VII

tekstovima lako otkriti aspekte povijesnih i literarnih zbivanja koji su i hercegovački.

"U riječi i slici". Najveći dio priloga je ilustriran u manjoj ii većoj mjeri. Ilustracije ne treba shvatiti kao usputni materijal, nego kao važan sastavni dio riječi, to jest teksta.

Radeći godinama na pripremama i realizaciji kulturno-povijesnih izložbi (o češkom pedagogu i filozofu Janu Amosu Komenskom/Comeniusu, o princu Eugenu Savojskom, o Česima, Nijemcima i Austrijancima u karikaturi, o književnicima i umjetnicima u službi ratne propagande, o fotografkinji Eriki GrothSchmachtenberger, caru Karlu IV. Luksemburškom, o hodočašćima kao fenomenu bez granica i dr.) imao sam priliku iskusiti kako je važna slika u posredovanju informacija. Historiografija je dugo vremena bila opterećena tekstom i u takvoj preokupiranosti njoj su izmakle mnoge spoznaje i interpretacijske mogućnosti. Odnos prema slici, ornamentu i ilustraciji ne samo u historiografiji nego i u svim drugim kulturološkim disciplinama danas se vidno mijenja, što već daje zapažene rezultate. Navodim ovdje kao primjere samo istraživanje grobljanske skulpture (Ivan Lovrenović), heraldike (Amer Sulejmanagić), iluminiranih rukopisa (Ema Mazrak) itd. Ikonografske studije dr. sc. Sanje Cvetnić s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu o bosanskohercegovačkom likovnom blagu ranijih stoljeća proširuju vidno naše horizonte te kulture. Čak i prilozi u knjizi koji nisu popraćeni nikakvim ili vrlo oskudnim ilustracijama govore na svoj način o slikama, dakako slikama u najširem značenju riječi. Takvi su prilozi o preradbama drama njemačkog dramatičara Augusta von Kotzebuea "Turcy u Bosni" i "Knjaz ot Hercegovine", o nacionalnim stereotipima i verbalnoj agresiji te Bosni i Hercegovini u njemačkim tekstovima.

Iz ovog izbora izostavljen je prvotno predviđeni prilog o vojnom pohodu princa Eugena Savojskog na Bosnu 1697. godine. Na ovaj korak sam se u dogovoru s izdavačem odlučio, točnije rečeno morao odlučiti iz čisto praktičnog razloga: prilog bi sadržavao ne samo opis spomenutog pohoda, njegovu pozadinu i posljedice, nego i faksimil Eugenova dnevnika u kojem je princ opisao ovaj pothvat te transkript dnevnika i njegov prijevod kao i vedute mjesta kroz koja je prolazila Eugenova vojska – prvorazredni slikovni dokument o bosanskim naseljima, utvrdama i gradovima koji su pali žrtvom ovog pohoda. Opseg ovog priloga s popratnom dokumentacijom zavrijedio bi zacijelo zasebnu publikaciju; kao takvom u ovom izboru nije mu se moglo naći mjesta.

Da se napravi i objavi izbor tekstova na naslovljenu temu ideja je i zasluga nikog drugoga nego Ivana Lovrenovića koji me je već godinama podsjećao na to i uvjeravao da bi to bilo i vrijedno i korisno. On je, takoreći, kum ovom knjiškom djetetu i sada, kada je ono tu, priznajem da sam sasvim d‘accord, to jest suglasan s time i da sam Ivanu Lovrenoviću od srca zahvalan za njegovu upornost koja ima tvrdoću varcarskih kosa.

Ivan Lovrenović je dao i svoju stručnu ocjenu koja je u obliku recenzije bila potrebna da bi se projekt mogao natjecati kod Ministarstva znanosti i obrazoVIII

vanja Republike Hrvatske i Fondacije za izdavaštvo Sarajevo. Recenzije kao preporuku projekta napisali su i stručno obrazložili također izv. prof. dr. sc. Dolores Grmača s Odsjeka za kroatistiku Sveučilišta u Zagrebu te akademik dr. sc.

Ivan Markešić s Odsjeka za sociologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Njima također dugujem veliku zahvalu za obavljeni posao, a posebno za spremnost bez oklijevanja da se tog posla prihvate.

Prvo lektorsko čitanje tekstova obavila je Iva Klobučar Srbić, zatim su svi tekstovi dodatno prošli kroz provjerene ruke Darka Rubčića koji mi je i u mnogim drugim prilikama bio stalno na prijateljskoj i kolegijalnoj usluzi. Oboma srdačno zahvaljujem na uloženom trudu i profesionalnosti.

Dr. fra Ivan Šarčević je sustavno pregledao sve tekstove, sugerirao naslov i međunaslove kao i predložio strukturu izabranih priloga.

Grafičar Bruno Abramović je, u suradnji s kolegicom Dubravkom Rakoci, i ovoga puta, kao i u bezbroj drugih publikacija objavljenih kod Synopsisa, dokazao da je u svome metieru upravo magister elegantiarum.

Konačno i na poseban način dužnost mi je ovdje sa zahvalnošću spomenuti ime Ivice Pandžića; ono je u međuvremenu postalo sinonimno s nakladničkom kućom Synopsis koja objavljuje ovaj izbor. Toliko entuzijazma za knjigu rijetko je danas naći. Pandžić je svoj produktivni nemir pretvorio u knjižarski program koji je uistinu impresivan i koji je za mene najbolji primjer kako se i izvan etabliranog knjižarstva može ponuditi tako raznolika i tako kvalitetna knjiga (ne propustiti pogledati stranicu: http://www.synopsisbook.com).

München, 5. travnja 2021.

Jozo Džambo

IX

| 59 |

Milena Preindlsberger-Mrazović Publicistkinja između tradicionalnog i modernog

Do sada poznata biografija novinarke i književnice Milene Preindlsberger-Mrazović još uvijek je prilično nepotpuna, čak i kada su osnovni biografski podaci u pitanju.

Austrijski biografski leksikon (Österreichisches Biographisches Lexikon) kao mjesto i datum rođenja Milene Preindlsberger von Preindlsberg rođ. Mrazović navodi: Beč, 28. prosinca 1863.1 Ako te podatke prihvatimo kao "službene"2, ipak moramo spomenuti kako se u literaturi i leksikonima kao godine rođenja povremeno pojavljuju i 1860., 1866. ili čak 1868. godina, a kao mjesto rođenja se još navode i Bjelovar te neko "selo u Turskoj Hrvatskoj".3 U Bio-bibliografskom austrijskom književnom leksikonu (Bio-bibliographi­ sches Literaturlexikon Österreichs) se kao "mjesto rođenja" navodi Bosna4, dok je treće izdanje Njemačkog književnog leksikona (Deutsches Literatur-Lexikon) nešto "preciznije", pa je riječ o "sjeverozapadnoj Bosni."5

Österreichisches Biographisches Lexikon 1850–1950, sv. VIII, Wien 1983, str. 255.

Za ispravnost ovih podataka govori i unos u Matici vjenčanih (Trauungs-Register) župe St. Michael u Beču (Habsburgergasse 12) u kojoj je Milena vjenčana 28. studenog 1896. s dr. Josefom Preindlsbergerom. Odgovarajuća rubrika sadrži sljedeće podatke: "Frl. Milena Theresia Mrazović, geboren zu Wien, des Herrn Andreas Mrazović derzeit bosn. herzegowini­scher Kreissecretärs in Pension am Leben und der Frau Maria Magdalena gebor. Bartel selig beide R. C. Rel. eheliche Tochter". U rubrici "Altersjahre" (godine starosti) uneseno je: "33 Jahre, geb. am 28. Dezember 1863". Prvotno je u toj rubrici bio unesen dan 27. (prosinac), ali je naknadno ta brojka precrtana i 28. kao "richtig" (ispravan) označen. Ove podatke dostavila mi je 1. srpnja 2014. gospođa Constanze Gröger, suradnica spomenute župe, na čemu joj srdačno zahvaljujem.

3 Ivan Alilović: Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918., Zagreb 1986, str. 100: Bjelovar 1860. (bez navoda dana i mjeseca rođenja); jednako isti autor i u: Leksikon pisaca Jugoslavije, sv. IV, Novi Sad 1997, str. 572. Moja nastojanja da ove podatke provjerim u Matici krštenih župe Sv. Terezije Avilske u Bjelovaru ostala su bezuspješna. Također u internom katalogu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu, koji sadrži radni materijal i izvore za Hrvatski biografski leksikon (do sada objavljeno 9 svezaka do slova Marj), navodi se Bjelovar kao mjesto rođenja. Bjelovar navodi i Todor Kruševac: Bosanskohercegovački listovi u XIX veku, Sarajevo 1978, str. 171; tu je kao godina rođenja navedena 1860; Eduard Castle (izd.): Deutsch-Österreichische Literaturgeschichte. Ein Handbuch zur Geschichte der deutschen Dichtung in Österreich-Ungarn, sv. IV: Von 1890 bis 1918, Wien 1937, str. 1478 ("geb. am 28. Dezember 1868 in einem bosnischen Dorf"); Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925, Zagreb 1925, str. 195. ("Rodila se u Bosni 1860.")

4 Hans Giebisch / Gustav Gugitz: Bio-bibliographisches Literaturlexikon Österreichs von den Anfängen bis zur Gegenwart, Wien 1964, str. 311.

5 Deutsches Literatur-Lexikon. Biographisch-bibliographisches Handbuch, begründet von Wilhelm Kosch, 3. izd., sv. 12, Bern, Stuttgart 1990, st. 266.

1 2

O NARACIJI I HISTOGRAFIJI PRIMJER BOSNA I HERCEGOVINA

| 60 |

Što se tiče Milenina ranog obrazovanja, poznato je samo da je pohađala neki djevojački zavod u Budimpešti. O daljnjem školovanju, nažalost, nije ništa poznato, iako njezin cjelokupni publicistički rad te poznavanje stranih jezika ukazuju na to da je bila solidno obrazovana.

Milenu Mrazović nazivaju "bosanskom", ali isto tako i "austrijskom" spisateljicom i novinarkom; postoje dobri razlozi i za jedno i za drugo koji se međusobno ne isključuju, s tim da se također ne smije zaboraviti da potječe iz poznate hrvatske obitelji.6 Njezinu bosansko-austrijsku pripadnost treba vidjeti u sljedećem kontekstu: Prema odredbama Berlinskog kongresa 1878., Austro-Ugarska je dobila ovlaštenje da zaposjedne Bosnu i Hercegovinu7 te da njome upravlja. Službeno je ta zemlja još uvijek bila dio Osmanskog Carstva, no to je igralo sve manju ulogu. Zemlja, koju su povremeno nazivali i "Nova Austrija" (Neu-Österreich) 8, nakon aneksije 1908. godine konačno je i državnopravno postala integralni dio Austro-Ugarske.

Neposredno nakon samog čina okupacije u Bosnu i Hercegovinu su poslani službenici višeg i nižeg ranga, oficiri, ali i osoblje iz područja gospodarstva i tehnike, inženjeri, geometri, šumari itd.

U početku su ti doseljenici dolazili sami, ali s vremenom su pristizale i njihove obitelji. Tako je njihov broj pomalo rastao pa se struktura stanovniš-

Jozo Džambo O STAROJ BOSNI U RIJEČI I SLICI Književno-povijesni pogledi

Milena Mrazović, fotografija nepoznatog datuma, Fotostudio Carl Pietzner, Beč

Georg Albert: Dem Andenken Milenas v. Preindlsperger-Mrazovic. Ein Porträt ihrer Persönlichekit, u: Reichspost, br. 43 (13. 2. 1927), str. 17 ("bosnische Heimatschriftstellerin"); Neue Freie Presse, br. 14503 (8. 1. 1905), str. 39 ("bosnische Schriftstellerin und Journalistin"); G. Albert: Dem Andenken, str. 17 ("typische Vertreterin eines von großzügiger Idealität erfüllten Altösterreichertums"); Sigrid Schmid-Bortenschlager / Hanna Schnedl-Bubeniček: Österreichische Schriftstellerinnen 1880–1938. Eine Bio-Bibliographie. (= Stuttgarter Arbeiten zur Germanistik; Salzburger Beiträge, Nr. 4), Stuttgart 1982. Miloš Okuka / Petra Rehder: Das zerrissene Herz. Reisen durch Bosnien-Herzegowina 1530–1993 (= Beck'sche Reihe, 1053), München 1994, str. 58. tvrde za nju da je "Serbin" (Srpkinja). Mirjana Stančić: Verschüttete Literatur. Die deutschsprachige Literatur auf dem Gebiet des ehemaligen Jugoslawien von 1800 bis 1945 (= Literaturgeschichte in Studien und Quellen, Bd. 22), Wien, Köln, Weimar 2013, str. 124– 126. stavlja je u red "bosanskih književnica" ("bosnische Schriftstellerinnen") i pridružuje joj samo još jedno jedino ime, naime Jelice Belović-Bernadzikowske (1870. – 1946.), premda se ovoj taj atribut može samo teško pripisati.

7 U ovom prilogu često se jednostavnosti radi govori samo o "Bosni", premda se pod time misli na "Bosnu i Hercegovinu". Međutim, gdje se izričito radi o jednome ili drugome dijelu zemlje, to će na odgovarajući način biti i istaknuto.

8 [Heinrich Jaques]: Bosnien als Neuösterreich. Vom Verfasser von Bosniens Gegenwart und nächste Zukunft, Leipzig 1886.

6

| 61 |

tva bosanskohercegovačkih gradova ubrzo uvelike promijenila. U narodu su te doseljenike slikovito i ironično nazivali "kuferašima"9. Za lokalno stanovništvo kofer je bio pomalo strani, "gospodski" rekvizit. Onaj tko sa sobom nosi kofer bio je, prema predodžbama stanovništva, ili u prolazu ili gost na određeno vrijeme.

U početku je radna snaga dolazila prvenstveno iz Hrvatske, i to zbog poznavanja jezika, ali i u nadi da se strana vlast domaćem stanovništvu na taj način neće činiti posebno tuđom.10 Tako je 1878. godine u Bosnu, točnije u Banju Luku, kao činovnik ("Kreissekretär") došao i Milenin otac Andrija Mrazović, rođen u Bjelovaru. Uskoro su za njim došle supruga i kći, ali nije poznat točan datum. No, jedno je sigurno: 2. lipnja 1881. Milena je nastupila kao pijanistica na jednom koncertu u Banjoj Luci.11 Ako pođemo od toga da je rođena 1863. godine, onda je tada imala 19 godina.

Obitelj Mrazović je nakon nekoliko godina provedenih u Banjoj Luci preselila u Sarajevo. Sa sigurnošću se zna da je Milena 1884./85. dobrovoljno predavala u tamošnjoj djevojačkoj školi Sestara milosrdnica.

Nakon osnivanja lista Bosnische Post 1884. godine u Sarajevu Milena je počela raditi u redakciji istoga, te se odmah istaknula svojim doprinosima i postala jedna od najmarljivijih suradnica. Novinarski rad bio je njezin métier12, uskoro je postala članom uredništva, a 1886. i suvlasnicom novina. Tri godine kasnije kupila je novine, uključujući i tiskaru, i tako postala njihova samostalna vlasnica. Tu dužnost je obnašala do 1896. godine. Tada se, naime, udala za bečkog liječnika

9 Die "Kofferschlepper" in Bosnien, u: Reichspost, br. 294 (2. 12. 1907), str. 4; Die "Kuferasen" in Bosnien, u: Reichspost, br. 64 (6. 3. 1910), str. 3.

10 Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1879. godine u Bosni i Hercegovini bilo je, ne računajući pripadnike okupacijskih jedinica, 16.275 podanika Austro-Ugarske Monarhije, pri čemu je posebno velik udio bio iz Hrvatske (oko 2000), zatim Dalmacije (1916), Češke (623), Kranjske (462) itd. Najviše zastupljena zvanja doseljenika bila su: poljodjelci (2439), državni i javni službenici (779), nadničari (398), gostioničari (330), trgovci (208), financijski službenici (186), javna posluga (166), postolari (120), pekari (90), mesari (72) i dr. Od ženskih zvanja najviše je bilo kućnih pomoćnica (388), kelnerica (84), gostioničarki (67), nadničarki (61), pralja (57) itd. Neue Illustrirte Zeitung (12. 3. 1882), br. 24, str. 383. (u rubrici "Statistisches").

11 Aleksandar-Aco Ravlić: Banja Luka u prošlosti 1, Banja Luka 2002, str. 291s. – Glazbeni interes pokazala je Milena također s nekoliko klavirskih kompozicija koje doduše imaju početnička obilježja, ali i kao takve pripadaju najranijim poznatim skladateljskim radovima u Bosni i Hercegovini. To su: Württemberg Marsch op. 10 za klavir (nastao između 1879. – 1882., objavljen u ediciji bečke glazbene kuće Doblinger; posvećen Wilhelmu von Württembergu, komandirajućem generalu i šefu bosanskohercegovačke Zemaljske vlade od 1878. do 1881.); Osmanich Mazurka op. 11 i Bosnia-Polka Francaise für Klavier. Zadnja dva komada objavljena su kao glazbeni prilozi u Deutsche Kunst- und Musik-Zeitung (Edition Jos. Eberle), god. IX (1882), br. 21 i 41. Za ovu informaciju zahvaljujem Dragani Tomašević, Sarajevo.

12 Njezin prvi publicistički rad objavljen je navodno 1866. god. u Neue Augsburger Postzeitung, ali o čemu i kada točno, nisam mogao ustanoviti. I. Alilović u: Leksikon pisaca Jugoslavije, sv.

IV, Novi Sad 1997, str. 572; također Salko Šarić: Dvije zaboravljene gospođe. Milena Preindls­ berger-Mrazović i Jelica Belović Bernadzikovska, u: Most, god. XXIX/april 2004, br. 173 (84 nova serija), str. 28.

O NARACIJI I HISTOGRAFIJI PRIMJER BOSNA I HERCEGOVINA

| 197 |

Muzealne prezentacije povijesti

O TURCIMA, BOŠNJACIMA I BOSANCIMA I O NOVIM NARAŠTAJIMA

Među malobrojnim knjigama u roditeljskoj kući u mome djetinjstvu bila je Monografija o fra Grgi Martiću fra Augustina Čičića s nekoliko fotografija, od kojih me je posebno jedna zbog mnoštva detalja i nejasnoće pobuđivala na maštanje i vlastito odgonetanje: "Soba i stvari fra Grge Martića u Kreševu".1 Tek u gimnazijskim danima imao sam priliku vidjeti tu sobu i provjeriti slike iz djetinjstva s njezinim stvarnim predloškom. Za ovu zgodu vraćam se ponovno toj slici i uzimam je kao moto ovome izlaganju.2 Metode i sredstva posredovanja povijesti raznoliki su. Stručna, školska i popularna literatura, kazalište i historijske igre samo su neke od mogućnosti da se povijesno znanje prenese i proširi; ovima se pribrajaju danas kao samo po sebi razumljivi mediji radio, film, televizija i internet, a kombiniranju jednih s drugima gotovo da nema granica. Osim toga, mobilnost modernog svijeta i razvoj turizma omogućuju zainteresiranima za povijesne teme da svoje znanje upotpune i radoznalost zadovolje na autentičnim mjestima historijskih zbivanja. Tužbalicama nekih grana znanosti, da ih se zanemaruje i sve više potiskuje na periferiju javnog interesa, povijesna znanost nema razloga pridružiti se. Ima se čak dojam da je ovaj interes porastao i da on u određenim društvenim situacijama biva upadno intenziviran.3 Zanimanju za povijesna pitanja i uopće razuAugustin Čičić: Monografija o fra Grgi Martiću, Zagreb 1930, str. 143.

Ovo izlaganje temelji se dijelom na stručnoj literaturi, dijelom na vlastitom muzejskom iskustvu. Literatura iz područja muzeologije dosegla je zadnjih nekoliko desetljeća gotovo nevjerojatnu kvantitetu. Iz tog mnoštva izabrao sam one radove koji mi se čine posebno informativnim i reprezentativnim za muzealnu prezentaciju povijesti. Radi se uglavnom o literaturi na njemačkom jeziku, jer je za ovo područje vezana i moja muzejska praksa. (Kratku komentiranu bibliografiju radova na temu donosi Mike Seidensticker: Geschichte präsentieren – aber wie? Ein Literaturbericht zur Diskussion über historische Museen, u: Geschichte lernen, Jg. 3 (1990), H. 14, str. 12–13. Radeći u Bavarskom nacionalnom muzeju u Münchenu (u centralnoj ustanovi kao i u nekim njezinim filijalama) imao sam prilike izbliza suočiti se s problemima prezentacije muzejskih eksponata i uređenja muzejskih prostora i ansambala. I u sâmom stručnom timu tog muzeja rijetko je kod muzejskih postava i priređivanja izložbi vladao jednodušan stav; i u tom muzejskom mikrokozmosu mogle su se na jednom projektu i za jednim radnim stolom sresti različite "škole" i nazori. Dok su jedni muzealci bili fascinirani objektima i smatrali da ovi gotovo dovoljno govore sami za sebe, dotle su drugi insceniranjima i interpretiranjima u slici i riječi htjeli pošto-poto pomoći objektima da "progovore" što jasnije i modernom posjetitelju što shvatljivije. – Razvitak muzeja u Francuskoj imao je nešto drukčije putove od ovih o kojima će ovdje biti govora. Usp. Gottfried Korff: Objekt und Information im Widerstreit, u: Museumskunde, sv. 49 (1984), br. 1, str. 89.

3 Bankrot komunizma i raspad države Jugoslavije sa svim pratećim posljedicama, na primjer, pojačao je zanimanje za povijesne teme i pitanja kod građana na prostorima te nekadašnje političke tvorevine. Može se čak govoriti i o inflaciji historiografske literature, da popularnu publicistiku i angažiranu žurnalistiku i ne spominjemo. Međutim, obilnost literature ne daje nikakvo jamstvo za porast spoznaja o povijesnim zbivanjima i procesima. Naprotiv, ima se do1 2

| 198 | Jozo Džambo O STAROJ BOSNI U RIJEČI I SLICI Književno-povijesni pogledi

Spomen-soba fra Grge Martića u samostanu Kreševo, stari postav Spomen-soba fra Grge Martića u samostanu Kreševo, novi postav (fotografije iz arhiva Franjevačkog samostana Kreševo)

mijevanju povijesti daje svoj prilog i beletristika, dakako u granicama i specifičnostima svoga žanra. Eminentan primjer za ovo jest roman Ime ruže Umberta Eca, knjiga na visokom literarnom nivou, korektna u upotrebi i razradi historijske faktografije, eruditska po širini i dubini razrađene materije i, konačno, prikladna da "zaobilaznim" putem približi prošlost (srednji vijek) i onim čitateljima kojima stručna literatura predstavlja barijeru.

Muzeji i muzejske zbirke također su jedna od mogućnosti posredovanja povijesnog znanja. I oni, kao i svi drugi mediji, imaju svoje specifičnosti, svoje prednosti i manjkavosti. I o jednima i o drugima bit će ovdje govora. jam da stihijsko gomilanje takve pisane riječi samo po sebi stvara još dodatna pitanja za buduće historiografe. Tako, umjesto da povijest tumači ili barem pokuša tumačiti, inflacija površne povijesne literature sama se pretvara u problem. Njezin učinak je, dakle, negativan, čak porazan.

| 199 |

Najveći dio literature koji se bavi pitanjima muzealne prezentacije povijesti odnosno umjetnosti ima u vidu velike, visokoprofesionalne muzejske zbirke i kuće, to jest nacionalne4, odnosno državne te strukovne muzeje i muzejske postave5. To je i razumljivo, jer ovi imaju reprezentativni karakter i kao takvi stoje posebno u žarištu interesa. Moja razmišljanja o naslovljenoj temi uzimaju u obzir, gdjegod i kolikogod je to moguće, male i manje zbirke, regionalne muzeje, spomen-sobe i spomen-kuće, amaterski ili poluamaterski organizirane prostore sjećanja i dokumentacije najrazličitijih vrsta i pobuda. Kako je riječ o posredovanju povijesti, to jest prošloga, sa svrhom dokumentiranja, pamćenja, komunikacije, pouke ili svih ovih intencija zajedno, čine mi se prezentacije povijesti tipa spomen-sobe fra Grge Martića zanimljivijima, jer su ovi muzeji i u literaturi i u kulturnoj politici dosta zanemareni, a osim toga stoje u svijesti prosječnog građanina i ne na baš dobrome glasu. Stoga mi se čini opravdanim mišljenje muzejskog teoretičara i praktičara Gottfrieda Korffa: "Jedini muzeji koji su skupljali predmete prema povijesnim načelima i ovim načelima dugo vremena ostali i vjerni, jesu lokalni, komunalni – zavičajni muzeji. Zbog svojih 'svaštarija' često su bili objektom podsmjehivanja, ali su oni najbeskompromisnije slijedili široku sakupljačku shemu."6 Upravo ovi muzeji u posredovanju povijesti igraju veliku ulogu, jer oni preko interesa za regionalne teme motiviraju i senzibiliziraju publiku za povijesno.7 S tom premisom promatram mjesto i ulogu regionalnih muMnogi muzeji u svojim imenima nose često državne odnosno nacionalne oznake. Karakteristični su njihovi nazivi: Nationalmuseet (Kopenhagen), Museo Nazionale (Napulj), Musée National du Louvre (Pariz), British Museum (London), Zemaljski muzej (Sarajevo) i dr. Posebnost je njemačke političke povijesti da je tek u naše vrijeme osnovan u Berlinu Deutsches Historisches Museum, ali da već od 1852. odnosno 1905. postoje Germanisches Nationalmuseum u Nürnbergu i Bayerisches Nationalmuseum u Münchenu.

5 Godina 1970-ih i 1980-ih diljem Europe organizirane su povijesne izložbe velikih razmjera – kako prostorom, tako eksponatima i popratnim katalozima i drugim materijalom. Imao se čak dojam kao da se radi o natjecanju utemeljenom u uvjerenju: što veća izložba, to veći spoznajni dobitak. Ta je praksa izazvala oštru diskusiju o smislu i potrebi takvih megalomanskih poduhvata.

Posebno kritički (i ne bez ironije!) o tome Lenz Kriss-Rettenbeck: Das Problem großer historischer Ausstellungen, u: Museumskunde, sv. 45 (1980), 1, str. 115–133; nadalje: Hermann Schäfer: Zeitge­ schichte im Museum. Überlegungen zum didaktischen Eigenrecht historischer Ausstellungen, u: Geschichte erforschen, erfahren, vermitteln. Festschrift für Wolfgang Hug zum 9. Juli 1991, hrsg. von Elmar Krautkrämer und Elisabeth Erdmann (= Gesellschaft, Erziehung und Bildung, 32), Rheinfelden, Berlin 1992, str. 137; Rainer Wirtz: Gehört Geschichte ins Museum? Zum Verhältnis von Geschichtswissenschaft zu gegenwärtigen Versuchen musealer Präsentation, u: Zeitschrift für Volkskunde, Jg. 85 (1989) 1, str. 72–73. Ne bez razloga naslovio je Othmar von Aretin svoj članak, u kojem je analizirao 34 povijesne izložbe održane 1980. godine, s "Die schwere Kunst, Geschichte lebendig zu machen" [Teško umijeće oživljavanja povijesti], u: Süddeut­sche Zeitung, München, 13/14. 12. 1980. O muzeološkom i historiografskom diskursu u Njemačkoj 1980-ih godina vrlo informativno i decidirano u stavovima Hartmut Boockmann: Geschichte im Museum? Zu den Problemen und Aufgaben eines Deutschen Historischen Museums, München 1987. Autor je u to vrijeme bio ordinarij za povijest na sveučilištu u Göttingenu i jedan od četrnaestorice autora koncepta za Njemački povijesni muzej (Deutsches Historisches Museum) u Berlinu koji je otvoren 1987. godine.

6 G. Korff: Objekt und Information im Widerstreit, str. 88.

7 U svome magistarskom radu o povijesti Zemaljskog muzeja u Sarajevu tvrdi Oliver Bagarić: Museum und nationale Identitäten: Eine Geschichte des Landesmuseums Sarajevo, Leipzig 2005. [magistarski rad, Universität Leipzig, Historisches Seminar, Lehrstuhl für Ost- und 4

O TURCIMA, BOŠNJACIMA I BOSANCIMA I O NOVIM NARAŠTAJIMA

| 295 |

Bavarski botaničar Otto Sendtner u Bosni 1847. godine

O BOSANSKIM KRAJEVIMA ‒ ‒ PUTOPISNO I SLIKOVNO

Ad annum 1847. zapisao je u svome Godišnjaku fra Jako Baltić sljedeće: "Miseca srpnja t. g. dogodi se u Travniku grdan događaj. Niki botanik dojde iz Nimačke iz Monochova [sic!], koji poče po planinam oko Travnika, osobito po Vlašiću, brati različite trave. On govoraše da ga je njeko Društvo učeno botaničko poslalo da iztražuje trave po Bosni. Na Vlašić često bi hišo i trave brao, zatim složio bi trave nabrane u kartu, sve list pokraj lista, zatim ozgor po njima drugi list, i tako ih pun sanduk složivši, slao bi na Brod. Čuo sam od njega da je na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate. Ima ih, veli, nalik na one u botanici, ali opet ništo osobnog imaju.

Ovi čovik učeni hodajući povrh Grada travanjskog izpod pećina tražeći trava s momkom, jedan derviš turski onog lita običavaše u pećini stati i s tim kod turaka dobie ime evlie (svetac), koji bi rečenom dervišu nosili u pećinu jilo. Kad ugleda derviš ovog gospodina, poleti k njemu. Gospodin s momkom bežaše od zla, ali zlo za gospodinom, koga dostigav u čaršii na Lončarici, udari gospodina ni kriva ni dužna njekoliko put nožem velikim i grdno ga izrani. Turci drugi staše smijući se, brez otet čovika i obraniti. Derviš bude zatvoren, ali turci su vezira mlogi molili da ga pusti.

Kad vezir ne htide, psovali su što sveca apsi. Rečeni pako gospodin jedva se izliči i hode natrag, a mislio je i po drugim planinam po Bosni hodati."1 Fra Jako Baltić: Godišnjak od događaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni, ljetopis; spomen o boravku i djelovanju botaničara Otta Sendtnera u Bosni

Jako Baltić: Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni, priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Andrija Zirdum, Sarajevo, Zagreb 2003, str. 205.

1

| 296 | Jozo Džambo O STAROJ BOSNI U RIJEČI I SLICI Književno-povijesni pogledi

Baltić, premda je "botanika" osobno poznavao ("Čuo sam od njega ..."), ne navodi mu imena, što se da protumačiti naknadnim bilježenjem događaja u Godišnjaku2, to jest zaboravom, ali njegovu misiju u Bosni i tragično ranjavanje on opisuje upečatljivo i vjerno, izuzevši naravno fantastičnu brojku od "tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate".

Baltićev "botanik" bio je Otto Sendtner, profesor na Sveučilištu u Münchenu, koji je 1847. godine po nalogu Kraljevske bavarske akademije znanosti došao u Bosnu s ciljem da za botaničke zbirke u Münchenu skupi uzorke flore ovog dijela Osmanskog Carstva koji je u prirodoznanstvenim krugovima izvan svojih granica bio sasvim nepoznat. Uz svoja primarna botanička istraživanja on je usputno prikupljao i materijal iz područja zoologije i mineralogije. Sendtnerovom putovanju u Bosnu i rezultatima njegovog boravka 3 u toj zemlji posvećen je ovaj prilog, pri čemu će u prvome planu stajati općepovijesna, kulturna, antropološka i etnološka pitanja; botanički aspekt, to jest genuino Sendtnerovo zanimanje za Bosnu, iz razloga strukovne nekompetentnosti, ostavljam za to mjerodavnim istraživačima.

Biografija

Otto Sendtner4 rođen je 27. lipnja 1813. godine u Münchenu kao najstariji od sedmero djece dr. Jakoba Sendtnera, urednika Münchner politische Zeitung i profesora pedagogije, estetike i književnosti na Sveučilištu u Münchenu i majke Barbare, kćeri osnivača poznate münchenske tiskare "Wolfsche Buchdruckerei". Nadaren, nemiran, romantičarski nastrojen, boležljiv i s upadnim zanimanjem za prirodu i njezine pojave – takve su karakteristike koje su do nas došle o dječaku koji je svoje školovanje počeo i završio u rodnome gradu. Godine 1830. završio je gimnaziju, da bi zatim također u Münchenu počeo sa studijem botanike i mineralogije. U vrijeme Sendtnerova studija u Münchenu je djelovalo više domaćih i stranih priro2 Vremenska odrednica "onog lita" odaje da je Baltić znatno kasnije, a ne neposredno nakon zbivanja, bilježio događaje; inače bi u tekstu stajalo "ovog lita".

3 Kao glavni izvor za ovu temu služi Sendtnerov putopis "Reise nach Bosnien", objavljen u nastavcima u časopisu Das Ausland. Ein Tagblatt für Kunde des geistigen und sittlichen Lebens der Völker, god. 21 (1848), od broja 22 do broja 205, između str. 85. i 827. Citate i podatke iz ovog teksta navodim kraticom A (= Das Ausland) s odgovarajućom stranicom.

4 Kod navođenja podataka koristim uglavnom biografski opis Hermanna Rossa: Otto Sendtner, u: Berichte der Bayerischen Botanischen Gesellschaft zur Erforschung der heimischen Flora, Bd. XII, München 1909–1910, str. 73–89. S bibliografijom Sendtnerovih radova i siluetom Sendtnerova lika, meni jedinim poznatim prikazom O. Sendtnera. Zatim: Ludw. R. v. Heufler: Beiträge zu einer Lebensgeschichte Sendtner's, u: Verhandlungen des ZoologischBotanischen Vereins in Wien 9 (1859), str. 103–118; Otto Sendtner, u: Berichte des naturwissenschaf ltichen Vereins für Schwaben 12 (1859), str. 142–143; Allgemeine Deutsche Biographie, sv. 34, Leipzig 1892, str. 7–8; J.-P. Frahm: Lexikon deutscher Bryologen, u: Limprichtia. Zeitschrift für Moosforschung in Mitteleuropa, br. 6 (1995), str. 155–157; Jan-Peter Frahm / Jens Eggers: Lexikon deutschsprachiger Bryologen, Norderstedt 2001, str. 489–491; isti: Sendtner, Otto, u: Neue deutsche Biographie, sv. 24. Berlin 2010, str. 250–251.

| 297 |

doznanstvenika koji su se redovito sastajali i u nekoj vrsti "male akademije" raspravljali o pitanjima svojih i drugih znanosti. Među ovima mogli su se susresti filozof Friedrich Schelling, filolog Friedrich Thiersch, teolog Ignaz von Döllinger i drugi. U ovo društvo dolazio je redovito i Sendtner, uglavnom kao slušatelj koji je revno za sebe protokolirao sadržaj predavanja i razgovora, ali i kao sudionik prirodoznanstvenih ekskurzija koje su ovi poduzimali.

Godine 1833. umro je Sendtnerov otac, što je za sina imalo teške posljedice ekonomske naravi. Njegova se situacija pogoršala do te mjere da je bio prisiljen prekinuti započeti studij i upisati studij medicine koji je obećavao brže zaposlenje. Međutim, boležljivom i sa simptomima nervne labilnosti obilježenom Sendtneru ovaj studij nije pogodovao, tako da je uskoro napustio medicinu i prešao na studij šumarstva. Ali ni ovo očito nije bilo njegovo zvanje; u jednome pismu iz 1837. godine priznao je: "Uostalom botanika jest i ostaje moja struka i moj studij, sve dok sam živ."5 Bez obzira na zaobilazne putove on je botanici uistinu ostao vjeran, pokazujući to i svojim ekskurzijama u Tirol. Godine 1837. dobio je mjesto privatnog tajnika i arhivara pruskog komornika Rudolfa von Stillfrieda prvo u Berlinu, a zatim u Šleziji i na tome mjestu ostao do ožujka 1839. godine.

U tom vremenu objavio je i svoj prvi stručni rad.6 Godine 1838–39. vršio je botanička istraživanja Sudetskog gorja. Ovo je istraživanje bilo za Sendtnera utoliko značajno što je svoje poznavanje uglavnom alpskih regija mogao proširiti znanjem iz jednog drugog područja i tako postaviti solidne temelje za svoje kasnije bavljenje biljnom geografijom.

U zimu 1839/40. vratio se Sendtner u München, gdje ga je zadesila majčina smrt, što je za njega značilo da je sada morao preuzeti starateljstvo za mlađu braću i sestre.

U to vrijeme konzervator Botaničkog vrta i herbara u Münchenu bio je jedan od posjetitelja "male akademije", Karl Friedrich Philipp von Martius (1794. – 1868.)7, koji je sa svog istraživačkog puta po Brazilu 1817–20. god. donio velike količine biljaka. Sendtneru se pružila prilika da u obradi ovog materijala, iz kog je nastalo Martiusovo epohalno djelo Flora Brasiliensis, ne samo postane suradniMünchen, 26. 3. 1837. Pismo Ludwigu von Heufleru: "Uebrigens ist und bleibt nun Botanik mein Fach und Studium, so lange ich lebe." Ludw. R. v. Heufler: Beiträge zu einer Lebens­ geschichte Sendtner's, str. 104.

6 "Bemerkungen über die im Gesenke vorkommenden Laubmoose", u: Flora, Bd. XXIII (1840).

7 Martius slovi kao jedan od najvećih prirodoslovaca u prvoj polovini 19. stoljeća. Ostavio je ne samo značajne radove iz botanike, nego i iz etnografije i jezikoslovlja. Bio je profesor Sveučilišta i direktor Botaničkog vrta u Münchenu. Stajao je u vezi s Goetheom koji se također bavio prirodoznanstvenim pitanjima.

5

O BOSANSKIM KRAJEVIMA ‒ ‒ PUTOPISNO I SLIKOVNO

Otto Sendtner (1813. – 1859.), silueta (Berichte der Bayerischen Botanischen Gesellschaft, god. 12/1909, br. 2)

| 298 |

Mutius von Tommasini (1794.

– 1879.), litografija Eduarda Kaisera (Oesterreichische Botanische Zeitschrift, 1866.)

kom ovog velikog botaničara i dođe do materijalnih prihoda, nego da i na osnovi ovoga rada u zimskom semestru 1840/41. stekne titulu doktora prirodoslovnih znanosti.8 Kako je rad na Martiusovoj zbirci bio vremenski ograničen, Sendtner je u proljeće 1841. godine prihvatio mjesto konzervatora u botaničkom kabinetu vojvode Leuchtenberga u Eichstättu/Bavarska. Istovremeno dobio je poziv od botaničara i gradonačelnika Trsta Mutiusa J. Tommasinija (1794. – 1879.) da na njegov trošak poduzme istraživačko putovanje po Istri i austrijskom primorju ("Istrien und Illyrien"). Pri tome se Tommasini mogao osloniti na Martiusov sud koji je tvrdio da ne pozna nikog drugoga s odgovarajućim kvalitetama za takav poduhvat.9 Očito da je Sendtner poslove u različitim mjestima mogao uskladiti jedan s drugim, jer je već u svibnju 1841. bio u Trstu. Botaničke ekskurzije, koje je na ovom području poduzimao sâm ili s Tommasinijem, ponavljao je također u ljetnim mjesecima godine 1842. i 1843., dok je zimi boravio u Eichstättu. Koncem 1843. napustio je Eichstätt, gdje se nije dobro osjećao, i vratio se u München, ponovno kao suradnik von Martiusa na njegovim djelima Flora Brasiliensis i Historia naturalis palmarum.

Poznanstvo s M. Tommasinijem i iskustva stečena za vrijeme boravka u Istri i jadranskom primorju potakli su Sendtnera da se u proljeće 1847. godine odvaži na botaničko putovanje u Bosnu koja je u to vrijeme u bavarskim kako znanstvenim tako i pučkim krugovima bila daleka i nepoznata zemlja. Za ostvarenje ovog projekta dobio je od Kraljevske bavarske akademije znanosti 500 guldena kao potporu. Ova novčana pomoć ga je obvezivala da od svih skupljenih biljaka po jedan primjerak ustupi Bavarskoj državnoj botaničkoj zbirci.10 Istovremeno on se poDisertacija pod naslovom "De Cyphomandra, novo Solanacearum genere tropicae Americae" objavljena je u časopisu Flora, Bd. XXVIII (1845).

9 Martius Tommasiniju, München, 1. 11. 1841. Bayerische Staatsbibliothek, Handschriften­ abteilung (BSB, HS): Martiusiana II, A, 1 – Tommasini.

10 U odgovarajućem aktu bavarskog Ministarstva unutarnjih poslova za crkvena i školska pitanja (Ministerium des Innern für kirchliche und Schul-Angelegenheiten) od 15. ožujka 1847. godine stoji: "Seine Majestaet der König haben dem Botaniker Dr. Otto Sendtner dahier zum Behufe einer wissenschaftlichen Reise nach Bosnien ein Stipendium von fünfhundert Gulden à Conto des Professoren Taxfonds unter dem von dem Bittsteller angebotenen Bedingung allergnädigst zu bewilligen geruht, daß derselbe bei seiner Rückkunft von den gesamelten naturhistorischen Gegenständen vollständige Suiten für die wissenschaftlichen Sam­ lungen des Staates unentgeldlich verfügbar zu stellen habe. – Der K. Akademie der Wissenschaften wird solches zur Wissenschaft und geeigneten Verständigung des Dr. Sendter [!] mit dem Anhange eröffnet, daß wegen Ausbezahlung des obigen Betrages durch das K. geheime Taxamt in Studiensachen unterm heutigen die geeignete Einleitung getroffen werden sey.

München, dem 15. Maerz 1847. Auf Seiner Koeniglichen Majestaet allerhoechsten Befehl."

8

Dr. Sendtner plantae Bosniacae: Aristolocia longa Linn., ubrana između Foče i Zelenike 26. 4. 1847. (Botanische Staatssammlung München)

| 307 |

| 475 |

Stoljeće fra Grge Martića Dihotomija svjetova franjevaca Bosne Srebrene

Historiografija, koja se bavi bosanskohercegovačkim prostorom, lako će ukazati na praznine, odnosno na neobrađena područja i teme. Ipak tema bosanski (čitaj: bosanskohercegovački) franjevci ne spada u bijele mrlje ove historiografije, nego među relativno dobro obrađivana područja. O franjevcima, njihovoj misiji, organizaciji, kulturnom i političkom djelovanju znamo, opet valja naglasiti, relativno dosta, toliko da više o njima ne možemo tako olako govoriti kao o jednoj monolitnoj zajednici. Unatoč tomu prikazi povijesti bosanskih franjevaca skloni su o njima govoriti kao o jednoj upravo takvoj zajednici, koju na okupu drže redovnička pravila, crkveni propisi i proklamirani misionarsko-pastoralni ciljevi.

Nasuprot takvoj kolektivističkoj tezi u ovom prilogu želi se u franjevačkoj zajednici Bosni Srebrenoj uočiti i naglasiti upravo one komponente koji tu zajednicu prezentiraju kao višeslojevito, polifono, kompleksno, a nipošto "zatvoreno" društvo.1 Upravo na primjeru stoljeća u kome se rodio i djelovao fra Grgo Martić, to se može lako pokazati. Mislim da time i fra Grgin lik dobiva na svojoj jasnoći.

Znanstveni diskurs u smislu naslovljene teme dakako nije nov, ali on se pretežno bavio političkim i kulturnim (literarnim) aspektima. Stoga će ovi biti sada ostavljeni po strani, a težište izlaganja postavljeno na problem unutarnje (ne)jedinstvenosti Bosne Srebrene i implikacija koje iz toga proizlaze. Prije toga nekoliko glavnih odrednica koje karakteriziraju 19. stoljeće i bosansko franjevaštvo u njemu, koje će pomoći boljem razumijevanju naslovljene teme.

Devetnaesto stoljeće

Devetnaesto stoljeće važi u više pogleda kao prijelomno u bosanskohercegovačkom društvu, pa tako i u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Ovo je vrijeme razmeđa – tako ga jednodušno opisuje moderna historiografija, a što je još važnije: tako su ga doživljavali i suvremenici ("privrtanija" u onovremenim franjevačkim pismima). Evo bitnih točaka na kojima se zasniva gornja tvrdnja o 19. stoljeću:

Usp. Srećko M. Džaja: Povijesni okviri kulturne djelatnosti bosanskih franjevaca 19. stoljeća, u: Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu, knj. II, Sarajevo 1973, str. 26. (citat V. Maksimovića).

1

FRANJEVCI I NJIHOVA BOSNA

| 476 |

Fra Grga Martić (1822. – 1905.)

Raspad Osmanskog Carstva nisu mogle zaustaviti promjene kakve je obećavao tanzimat, niti spremnost Porte da učini političke ustupke kakvi u prethodnom stoljeću nisu bili ni zamislivi. Istovremeno s ovim općim kriznim tokovima rasle su i napetosti unutar Bosanskog pašaluka čiji je rezultat bio podjela na dvije administrativne jedinice: Bosanski i Hercegovački pašaluk. Paralelno s ovima tekle su napetosti unutar bosanske franjevačke zajednice; njihova kulminacija bila je odcjepljenje Hercegovine od provincije Bosne Srebrene godine1847/1852.

Ovo je bilo vrijeme novih ideja i ideologija na kojima su i franjevci u različitom intenzitetu i s različitom zauzetošću participirali. Po svojoj širini i prisutnosti najznačajniji je bio tu svakako ilirski pokret koji se posebno očitovao na literarnom području i uopće području knjige. U političkoj frazeologiji franjevaca sve više su u upotrebi bili "dom i rod", pri čemu simpatije prema Zagrebu nisu bile bez kritičkih stavova i oporbe.

"Prosvitljeni 19. vik" na različite načine zaokupljao je bosanske franjevce. Prepoznatljivi su i daleki odjeci ideja Francuske revolucije. Oni su izraženi na jednoj strani u izričitom pozivanju na princip bratstva, jednakosti i slobode ili pak na drugoj strani u odbacivanju "francuskog" duha kao pogubnog.2 Liberalne ideje samo su teško i sporo nailazile na prijem među franjevcima. Martić je čak i Jukićeva Bosanskog prijatelja (3. svezak) ocijenio kao djelo "pisano u smislu slobodnom" i preporučio da se ono ne izdaje!3 Što se tiče usmjerenosti prema izvanjskim centrima moći, politike, utjecaja i kulture, to franjevci nisu bili fiksirani isključivo prema jednome od tih centara.

Rim, Beč, Zagreb, Pešta, Beograd i Carigrad imali su u različitim razdobljima Usp. npr. karakteristične stihove iz pjesme Pokret god. 1848 i 1849 fra Marijana Šunjića: "Prvi lanci pukoše u Franci, / u Beču se jeka odazvala. [...] Sloboda je, bratimstvo, jednakost, / Jur na ustim i djece slovenske. [...] Ravnopravnost nek istina biva, / A sloboda svim jednako siva / Vjera, jezik, svetinja narodna, / Nek je svima osigurana". Cit. prema Rastislav Drljić: Prvi ilir Bosne fra Martin Nedić 1810–1895, Sarajevo 1940, str. 67. Također Šunjić u pismu A. T. Brliću od 5. 6. 1859: "Daj, Bože, da se stvari razvedre i pravda naravna u sve narode, ko i pram svim narodim sa sv. mirom Isusovim u sva srca, nastani!" Andrija Zirdum: Pisma bosanskih franjevaca 1850.–1870., Plehan 1996, str. 153 (br. 98). Andrija Nikić: Književno djelo fra Petra Bakule (1816–1873), u: Godišnjak odjeljenja za književnost (Institut za jezik i književnost u Sarajevu), knj. III–IV, Sarajevo 1974–75, str. 72–73. Posebno u polemici Barišićevih pristalica pojam "republikanski", koji oni pripisuju svojim protivnicima, ima negativno značenje. Usp. A. Zirdum: Pisma, str. 57 (br. 1). Pismo Ivana Kljajića biskupu Rafi Barišiću od 9. 3. 1850. Usp. također Tugomir Alaupović: Ivan Frano Jukić. (1818–1857), Sarajevo 1907, str. 24; Ilija Kecmanović: Barišićeva afera. Prilog proučavanju istorije Bosne i Hercegovine u prvoj polovini XIX vijeka, Sarajevo 1954, str. 28, 29.

3 Ivan Franjo Jukić: Dokumentarna građa, Sarajevo 1970, str. 155.

2

| 477 | FRANJEVCI I NJIHOVA BOSNA

Bosanski franjevci (Neue Illustrirte Zeitung, Beč, 19.

1. 1879., str. 260). Prema fotografiji crtao Johannes Raphael Wehle

i različito značenje, pa čak i u jednome istom razdoblju među franjevcima različito vrednovanje.

Ovo je također vrijeme "sekularizacije" u obzorju franjevačkog, prije svega kulturnog, djelovanja i života. U franjevačkoj literarnoj produkciji, na primjer, sve se češće sreću teme i naslovi koji ne spadaju u religiozne, moralno-poučne ili didaktičke žanrove; povijesne, zemljopisne, političke, etnografske i dr. teme tvore sve više zauzetost franjevačkih spisatelja. Jednako važi i za njihovu lektiru kojom, koliko se to da zaključiti iz sačuvane korespondencije, dominiraju novine i časopisi, dakle publicistika koje na domaćem tlu nije bilo. Uzmimo primjerice knjižni inventar fra Grge Martića, kako ga je autopsijski napravio fra Augustin Čičić. Na osnovi inventara ove biblioteke teško bi bilo zaključiti da je njezin vlasnik bio klerik, teolog. Također što se tiče stručnog nivoa teško će se koje djelo teološkog ili religioznog sadržaja moći mjeriti s Jukićevim Bosanskim prijateljem ili Batinićevim Djelovanjem franjevaca.

U vezi s književnim djelovanjem bosanskih franjevaca valja reći i to da je 19. stoljeće bilo i vrijeme postupnog nestajanja latiniteta u njihovom stvaralaštvu.

Upadno je kako u franjevačkoj korespondenciji i kronistici iščezavaju latinska

| 628 |

| 629 |

Ivan Lovrenović

Veliki pisac malih historija

Dobra historiografija živi i profitira od promiskuiteta.

Jozo Džambo

Povjesničar, filolog, književnik, prevoditelj Jozo Džambo cijela svog radnog i spisateljskog vijeka živi u Njemačkoj. Cijela tog vijeka, uza sve drugo čime se po svome afinitetu ili po obavezama posla bavio, nije se prestajao baviti Bosnom – njezinom poviješću i kulturom. Teme koje je pri tome birao (ili su one birale njega?), silna istraživačka temeljitost i akribičnost, metodičnost i eruditsko znanje kvalificiraju dr. Džambu, danas već autora s impozantnom bibliografijom, kao najzanimljivijega bosnista u našem vremenu. Po tim vrlinama ime i radovi dr. Joze Džambe u užim stručnim i znanstvenim krugovima odavno su poznati i cijenjeni kao unikatan autorski glas i doprinos. U opreci s time stoji činjenica, da je u nas njegov rad malo poznat široj kulturnoj javnosti. To je posljedica autorove izrazite, njegovane samozatajnosti; kod njega kao da se sva potreba za satisfakcijom i javnošću iscrpi u samome radu. U jednoj prilici, kada sam ga uspio nagovoriti da na internet stavimo neke od njegovih velikih znanstvenih eseja, napisao sam: Džambo, vrsni pisac i znanstvenik, živi postrani od glasnih krugova književnih i znanstvenih, od javnom rasvjetom posvećenih društava i njihovih pravorijeka. I ono što i ono kako Džambo piše, na njemačkom i na bosanskohrvatskom, jedinstveno je. Iz Bosne otišao je davno, a nije ju izgubio ni napustio nikad, očuvao ju je u sebi kao nitko ovdje. U Njemačkoj zasnovao je život učenjaka i pisca, bez ikakve potrebe za vanjskim priznanjima, malne bježeći od njih kad mu se približe. Dodajem: u skladu s time su i publikacije u kojima objavljuje svoje bosnističke bisere. Veće i razvijenije radove objavljuje u alternativnim časopisima, malotiražnim godišnjacima i zbornicima radova sa znanstvenih skupova. Niz godina bio je u jednom razdoblju redovit suradnik franjevačkoga mjesečnika Svjetlo riječi, a u novije vrijeme njegovi se tekstovi mogu čitati na stranicama Vjesnika franjevačkog samostana u Jajcu.

U Džambinom historiografskom pismu kao da su se na najplodniji način ukrstila i uzajamno oplodila dva elementa. U znanstvenom pogledu: tematske preo-

| 630 | Jozo Džambo O STAROJ BOSNI U RIJEČI I SLICI Književno-povijesni pogledi

kupacije i metodološki postupci naslonjeni na prevratne novine koje u evropsku i svjetsku historiografiju donose analisti i novi historičari, a u svjetonazorskom pogledu: doživljaj čovjekova svijeta srodan franciskanskome, minoritskom.

U vezi s prvim: historiografa Džambu ne zanima "velika" povijest država, ratova, političkih događaja, ličnosti. Njegov interes zaokupljaju historijsko-antropološke i kulturološke teme, rubni fenomeni kulture, književnosti, povijest mentaliteta i života marginalnih ljudskih grupa, zanimljivi pojedinci izvan etabliranog društva, život u povijesnoj svakodnevnici. Pri tome on demonstrira sigurno i kreativno vladanje teorijskim obrascima iz raznovrsnoga interdisciplinarnog spektra i veliku širinu intelektualnoga horizonta, uz obuhvatnost znanjā iz povijesti kulture, umjetnosti, književnosti, jezikā, što mu sve omogućuje da podatke, teme i fenomene kojima se bavi uvijek situira u šire pripadajuće kontekste, i u njima ih interpretira znalački i ingeniozno, a vrlo pouzdano, bez subjektivnih i proizvoljnih učitavanja. U obradi svojih tema Džambo skrupulozno i sistematski, upravo nepopustljivo, a s velikom istraživačkom strašću nastoji doprijeti do svih dostupnih činjenica i podataka. Zato su njegovi radovi pravo bogatstvo informacija, pa se njegove naizgled sporedne, zanemarene, "male" teme, ličnosti i događaji najedanput ukazuju u punoj plastici vlastite važnosti i neponovljivosti.

Svoj historiografski stav na plastičan način Džambo izlaže navodeći primjer fra Anđela Žarkića, čije je ime "uzalud tražiti u leksikonima i pregledima povijesti Bosne Srebrene", a za nj saznajemo tek iz jedne biografske skice fra Jeronima Vladića. Opisujući jednog prosječnog fratra onoga vremena, Vladić donosi podatke o njegovu školovanju, izgledu, govoru, svakodnevnim navikama, sklonosti i odbojnosti, službi u samostanu i župama, odnosu prema vjernicima i inovjernicima, prema samostanu i subraći, načinu propovjedanja i pastorizacije, pobožnosti itd, a ta skica – veli Džambo – izvrstan je primjer mikrohistorije, i nastavlja: "Tako nam je ovaj autor, koji je fra Anđela poznavao osobno, ponudio psihogram čovjeka čiji je profil, usuđujem se ustvrditi, reprezentativniji za opću sliku Bosne Srebrene 19. st. nego što su reprezentativni klasični ili tragični tipovi intelektualaca kao što su Jukić, Martić, Nedić, Knežević, Šunjić, Baltić i dr." Potom pregnantno zaokružuje svoj argument: "Imena pojedinaca izvan etabliranog društva uzimaju se kao geološke sonde; s njima se prodire u dubinu društva, preko njih se vade uzorci i analiziraju okolne formacije. Ti se rezultati zatim uspoređuju s onima dobivenim preko ‘velikih’ imena i tema. Tako se stvara raster fakata i spoznaja koji je u historiografskom pogledu objektivniji i mjerodavniji od onoga koji je satkan samo od ‘velikih’ imena i tema."

Franjevačkim "osjećajem svijeta" Džambino djelo prožeto je i manifestno i dubinski. Manifestno to se očituje brojnošću radova posvećenih franjevačkim temama. Na početku toga puta bila je njegova doktorska dizertacija Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien (Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni), obranjena 1984. godine a kao knjiga objavljena na njemačkom jeziku 1991. godine.1 Jozo Džambo, Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien. Dietrich-Coelde-Verlag, Werl (Westfalen) 1991.

1

| 631 |

Što je sve, osim opisane autorove samokritičnosti i manjka vanjskih ambicija, prouzročilo da ta knjiga, prevažna za bosansku historiografiju, do danas ostane neprevedena i neobjavljena u nas – zagonetka je na koju potpisnik ovih redova ne zna odgovora. Ali zna, da bi s njome mnogo toga u našim inertnim i zastarjelim predodžbama o srednjovjekovnoj povijesti Bosne bilo promijenjeno u korist trezvene i višestruko provjerene nove argumentacije.2 Džambino bavljenje bosanskom franjevačkom temom ne iscrpljuje se samo u autorskim tekstovima; velik je njegov doprinos i u priređivanju za tisak mnogih važnih autora i izvora. Takvo je, u posljednje vrijeme, kapitalno izdanje ratnoga dnevnika-kronike fra Josipa Markušića 3 koje je Džambo iz rukopisa priredio, napisao komentare i bilješke, preveo latinske dijelove i izabrao dokumente. Također, baveći se tom snažnom i neobičnom fratarskom ličnošću, Džambo je transliterirao i priredio Markušićeva pisma Jožetu Plečniku, velikom slovenskom i evropskom arhitektu. Ovu dvojicu vezalo je dugogodišnje duboko osobno i duhovno prijateljstvo koje je započelo dok je Plečnik gradio crkvu sv.

Ante u Beogradu a Markušić bio gvardijan u tamošnjem franjevačkom samostanu. Ta pisma obuhvaćaju nekoliko stotina tiskanih stranica, opet u časopisu, a bilo bi vrlo značajno da budu objavljena kao zasebna knjiga.4 Kad bi se svi dosadašnji Džambini radovi o bosanskim franjevcima sabrali i objavili kao cjelina, vidjelo bi se da je u njima, u formi velikoga tematskog mozaika, uzornim znanstveno-esejističkim jezikom, u savršenom skladu afektivne angažiranosti i znanstveničke objektivnosti, zapravo ispisana cijela jedna nova, alternativna povijest bosanskoga franjevaštva znalački kontekstualizirana u okvire opće povijesti, balkansko-osmanske, južnoslavenske i evropske. Postoji jedan intimni san (koji ovoga potpisnika ne napušta desetljećima) i jedna objektivna potreba – da bude napisana sistematska kritička povijest bosanske franjevačke zajednice. Takva, u kojoj bi bila rasvijetljena sva kompleksna priroda ovoga fenomena kao ne samo crkveno-vjerske, nego šire od toga – kao kulturnocivilizacijske pa i političke strukture.

I sama ta struktura je par excellence rubni fenomen. Rubna je već po ličnosti i intenciji svojega osnivača Franje iz Asiza i svojega postanka u okviru ustroja Rimske katoličke crkve, a u svojoj bosanskoj povijesnoj realizaciji rubna je višestruko. Duhovni, kulturni i politički habitus i profil bosanskih franjevaca in partibus, u njihovoj provinciji Bosni Srebrenoj (kao i profil bosanskih katolika Hrvata uopće) stvara se kroz stoljeća osmanlijskoga vladanja Bosnom u okolnostima življenja u svojoj zemlji a u tuđem carstvu, u trajnoj borbi za religijski identitet (u predmodernim okolnostima ipso facto – narodnosni, politički), Prema posljednjim informacijama, ova Džambina knjiga je prevedena u Sarajevu i čeka objavljivanje.

3 Fra Josip Markušić, Ratne zabilješke 1941. - 1945., Jajce-Sarajevo-Zagreb 2019.

4 Bosna franciscana, 52, 53/2020, 54/2021. - Radeći na korespondenciji Pečnik - Markušić, Džambo je surađivao s dr. Damjanom Prelovšekom, odličnim poznavateljem Plečnikova života i djela, koji je izrazio zainteresiranost da se zajedno objave i Plečnikova pisma Markušiću.

2

IVAN LOVRENOVIĆ VELIKI PISAC MALIH HISTORIJA

| 632 | Jozo Džambo O STAROJ BOSNI U RIJEČI I SLICI Književno-povijesni pogledi

kao i za egzistencijalni opstanak. Marginalan je organizacijski i strukturno u okviru cjeline franjevačkoga reda i Rimske katoličke crkve, marginalan je i "kod kuće", u odnosu prema cjelini sociokulturnog ambijenta Bosne i Hercegovine dominantno obilježenoga osmansko-islamskom civilizacijom, a također i u odnosu prema zamišljenim "čistim" formama zapadnokršćanskoga civilizacijskog kruga i hrvatske nacionalne kulture. Premda takva, ili baš zato što je takva, ova je struktura, međutim, izuzetno životan fenomen, povijesno i kulturno veoma produktivan, u neprekinutom trajanju od preko sedam stoljeća.

U eseju O biografiji – dometi i granice jednog historiografskog žanra, povodom franjevačkih historiografa fra Rastislava Drljića i fra Berislava Gavranovića, Džambo piše: "Nema formule kojom bi se za sva vremena opisali politički profil bosansko-hercegovačkog franjevaštva, njegov duhovno-intelektualni obzor, njegova crkvenost ili njegova pastoralna zauzetost. U dijakronijskom sagledavanju problema historiografska ars legendi nužno će uvijek iznova čitati i odgonetati znakove vremena. (...) Što mi možemo, jest pokušati u nama mogućem jeziku naći odgovor za naše vrijeme, a taj odgovor neće biti linearan nego kompleksan i polifoničan. Ne bi bilo dobro ako bi o franjevcima ‘Bosne Srebrene’ pisali samo njezini članovi, njegujući neku vrstu familijarne povijesti, ili ako bi o nadbiskupu Stadleru pisali samo oni koji se vide u kontinuitetu njegove crkvenosti. Dobra historiografija živi i profitira od promiskuiteta. (...) O takvim ili sličnim pitanjima nama treba također istraživača koji će, poput onih američkih antropologa, u našim argumentima otkrivati mimiku i gestiku, način komuniciranja, koje mi na samima sebi ne bismo nikada bili u stanju otkriti."

S franjevačkom poviješću u bosanskom srednjem vijeku Džambo je napravio "prvi dio" sinteze povijesti Bosne Srebrene, a s bogatim mozaikom ostalih njegovih radova, te s knjigama i radovima Srećka M. Džaje, postavljen je solidan, širok i instruktivan temelj za "drugi dio" – sintezu te povijesti u osmanskom i austrougarskom dobu. U našemu ponovo barbariziranom vremenu, ne samo u Bosni i na Balkanu, ne možemo znati tko će je dočekati, hoće li je uopće biti.

Figura franjevački osjećaj svijeta primjenjiva je, kako rekoh, na Džambinu literaturu ne samo u tematskom nego i u dubinskom, sveprožimljujućem smislu; njime su ozračeni i temperirani svi njegovi tekstovi, i oni koji su posve izvan franjevačke teme, a ima ih mnogo. Samo kao primjer neka bude navedena recentna studija, s tipično džambinskom temom – o Bosni i Hercegovini u međunarodnoj karikaturi u austrougarskom dobu. To je fascinantan istraživački projekt i tekst, na preko 250 tiskanih stranica s ilustracijama, i on objavljen u periodičnoj publikaciji!5 Bila bi velika šteta da ne bude objavljen kao knjiga.

Na kraju, umjesto zaključka, treba naglasiti dvije crte koje karakteriziraju sve što i kako Jozo Džambo piše.

Prvo, to je autor koji je svojim tekstovima stvorio prepoznatljiv, individualiziran tip znanstvenoga eseja. Uza sve što je već o tome rečeno, važno je istaknuti Jozo Džambo, Čudna zemlja, čudni ljudi: Bosna i Hercegovina u međunarodnoj karikaturi između 1878. i 1918., u: Colloquia franciscana I, Sarajevo 2019.

5

| 633 |

da ti tekstovi svjedoče o jedinstvenom daru jezične artikulacije. To im pribavlja žanrovski status i "identitet" između znanosti i književnosti, a da ni jedno od toga dvoga ne trpi, nego, naprotiv, dobiva na vrijednosti. Taj dar svojstven je samo izrazitim autorskim ličnostima.6 Drugo, pisac Jozo Džambo ničemu ne pristupa i ni o čemu ne piše da bi osporavao, rušio, njegov duktus nije agonalan, polemički, njegova se kritičnost i trezvenost očituje na drugi način, plodniji i plemenitiji: u nastojanju da što potpunije razumije i sa svih strana osvijetli ono o čemu piše. Također, i u jasnoj svijesti o granicama i mogućim zamkama vlastitoga historiografskog poziva i "zanata", što je odlika uistinu emancipiranih duhova. Tiha a u se sigurna empatija prema ljudskom svijetu i svemu stvorenomu kao afektivni ton i intelektualno osviješten stav – tako bi se u najsažetijem iskazu mogao opisati duh i stil Džambinoga pisma, njegovoga znanstvenog etosa.

U Sarajevu, svibnja 2021.

Svojevremeno, Džambo je objavljivao pjesme i putopisnu prozu (putopis iz Izraela 1979, ulomak putopisa iz Lenjingrada 1988) u časopisima ( Jukić, Susreti, Odjek, Život). Oni koji su to čitali i zapamtili, znaju da su ti tekstovi imali vrlo visoku književno-estetsku razinu.

Nepoznato je je li autor nastavio s tom vrstom pisanja.

6

IVAN LOVRENOVIĆ VELIKI PISAC MALIH HISTORIJA

Nakladnici

SYNOPSIS d.o.o., Zagreb Vlade Gotovca 4, Zagreb SYNOPSIS d.o.o., Sarajevo Maršala Tita 32, Sarajevo Za nakladnika

Ivan Pandžić Fadila Halvadžija Urednik biblioteke

Ivan Lovrenović Oblikovanje i prijelom

Bruno Abramović Dubravka Rakoci Lektura i korektura

Iva Klobučar Srbić Darko Rubčić © Jozo Džambo i Synopsis Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pisanog dopuštenja autora i nakladnika.

ISBN 978-953-7968-78-6 (Zagreb) ISBN 978-9926-485-19-1 (Sarajevo) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001135396.

Tisak

Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Tisak dovršen u svibnju 2022.

Knjiga je tiskana uz financijsku potporu: Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske Fondacija za izdavaštvo Sarajevo BUDO-EXPORT d.o.o., Žepče Općina Prozor – Rama Općina Žepče