Ivan Lovrenović – Josip Lovrenović | Bosanski križ. Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti

IVAN LOVRENOVIĆ JOSIP LOVRENOVIĆ

BOSANSKI KRIŽ NADGROBNA SKULPTURA IZ DOBA TURSKE VLASTI SEPULCHRAL SCULPTURE FROM THE OTTOMAN PERIOD

BOSNIAN CROSS

Travnik - Sarajevo - Zagreb 2022.

Sadržaj PRISTUP I SAŽETAK

11

I dio ĆELIJA, POČETAK PROSTOR VRIJEME BILJEŠKE O KONTEKSTU POSTANAK, TUMAČENJA NATPISI NEVISTA ANICA IKONOGRAFIJA, SIMBOLIKA O NAZIVIMA

17 41 47 67 83 93 125 129 163

II dio TOPOGRAFIJA-ITINERAR-KALENDAR Sebešić Maculje na Rostovu Kaurlaš Dolac Slimena Gorica, Guča Gora Maline Dub Grádac Vinišće Šikalo Bogduša Mašet, staro groblje u Jajcu Podmilačje, Divičani, Bistrica, Vukićevci Dobretići Livno: Rapovine, Lusnić, Kablići, Dobro, Vučkovine Rama: Družinovići, Šlimac, Lapsunj, Gmići Zenica

169 186 204 210 222 228 242 250 252 260 270 282 314 352 414 443 453 457

EPILOG Oproštaj Ćelija, početak i kraj

468 469

HOMMAGE Paola Korošec Đoko Mazalić

470 471

Bibliografska bilješka Bilješka o ilustracijama O autorima

474 474 475

BOSNIAN CROSS, Sepulchral Sculpture from the Ottoman Period

477

Contents APPROACH AND SUMMARY

483

Part I ĆELIJA, THE BEGINNING SPACE TIME NOTES ON THE CONTEXT THE ORIGIN, INTERPRETATIONS INSCRIPTIONS NEVISTA ANICA ICONOGRAPHY, SYMBOLISM ABOUT NAMES

484 486 488 489 497 499 505 506 508

Part II TOPOGRAPHY – ITINERARY – CALENDAR Sebešić Maculje na Rostovu Kaurlaš Dolac Slimena Gorica, Guča Gora Maline Dub Grádac Vinišće Šikalo Bogduša Mašet, the old cemetery in Jajce Podmilačje, Divičani, Bistrica, Vukićevci Dobretići Livno: Rapovine, Lusnić, Kablići, Dobro, Vučkovine Rama: Družinovići, Šlimac, Lapsunj, Gmići Zenica

511 513 514 515 516 516 517 518 518 520 521 522 522 525 525 529 531 531

EPILOG Farewell Ćelija, the beginning and the end

534 534

HOMAGES Paola Korošec Đoko Mazalić

536 537

Bibliographical notes Notes on illustrations About the authors

540 540 541

PRISTUP I SAŽETAK Stara Bosna, Bosna Othomana iz drevnih samostanskih kronika, ostavila nam je jedan zadivljujući kulturni znak, fenomen zagonetan i unikatan u razmjerima balkanskim i evropskim, a do danas od domaće znanosti i kulturne javnosti gotovo neprimijećen. Riječ je o monolitnim stelama karakterističnim po osnovnoj ideji antropomorfnoga križa iz koje su u različitim varijacijama sve izvedene. Njima su se kršćanski grobovi počeli obilježavati nekako od kraja XV i početka XVI stoljeća, nakon što je učvršćenjem osmanske teokratske države i islamske civilizacije u Bosni i Hercegovini nastalo društvo s tri oštro razdvojene religije/konfesije – vladajućom muslimanskom, te katoličkom i pravoslavnom, kojima se u drugoj polovici XVI stoljeća pridružuje i sefardsko-židovska. Prethodna srednjovjekovna kultura obilježavanja grobova stećcima (izvorno: mramorovi, bilizi, kami, mašeti), zajednička svim stanovnicima Bosne i Huma, tada zamire a obilježavanje grobova se diferencira konfesionalno, onako kako se konfesionalizira cijelo društvo. Novi oblik kršćanske nadgrobne skulpture koji tada nastaje vremenom se duboko uvriježio kod katolika u užem geografskom arealu što ga - samo približno, kao orijentacijske tačke - označuju gradovi Mrkonjić-Grad (Varcar-Vakuf) na sjeverozapadu, KotorVaroš na sjeveru, Zenica na sjeveroistoku, Livno na jugozapadu, Prozor (Rama) na jugoistoku. Održala se ova spomenička kultura kroz dugih nekoliko stoljeća sve do danas, te se kroz to vrijeme mijenjala i razvijala zanimljive mikroregionalne razlike, nikad ne napustivši početnu zajedničku zamisao antropomorfnoga križa.1 O ovim spomenicima pisao sam kroz godine u više navrata i u različitim povodima (vidi bibliografsku bilješku na kraju). Neka saznanja sada su inovirana i dopunjena, neke postavke korigirane; istraživanje ovoga zagonetnog i zapuštenog kulturnog fenomena lutanje je bez pouzdanih putokaza, pa su sve hipoteze radne, te kao takve nesigurne i podložne novim istraživanjima i revizijama.

1 Kad su u tekstu riječi križ, križi, križevi napisane u kurzivu, one imaju funkciju termina kojim označavam bosanske antropomorfno-krstolike nadgrobne spomenike.

11

ĆELIJA, POČETAK Vjerojatno se ni sam nikada ne bih zanimao za ove spomenike, niti shvatio njihovu prvorazrednu kulturnopovijesnu vrijednost i unikatnost, da neke od tih začudnih formi nisu kroz moje oči unišle u moj intimni svijet, i ostale ondje trajno pohranjene, još dok oči nisu imale pojma što je to u što gledaju. Bilo je to u davnim danima djetinjstva, u Varcar-Vakufu (Mrkonjić-Gradu), na starome katoličkom groblju znakovita imena Ćelija, za koje historičar fra Anto Knežević (1834-1889), i sam Varcaranin, piše da je na njemu nekada bilo stećaka, a don Niko Kaić, kroničar i župnik u Varcaru od 1937. do 1958, predmnijeva da se pod uzvisinom neprirodna oblika na južnoj strani Ćelije kriju ostaci crkvice apostola Filipa i Jakova (varzaren loci) iz oprosnice pape Inocenta XIII izdane godine 1723.

O Dušnome danu ili prilikom sprovodā (dok je sa crkve tuklo mrtvačko jednostrukim, prepolovljenim zvônom, a pjevači u žalobnoj povorci pjevali Ah, promisli, dušo moja / Rad čega si stvorena; / Otadžbina da je tvoja / Nad zemljom uzvišena), palili smo svijeće na grobovima bliže i dalje rodbine, prolazeći pokraj starih ploča, posve drukčijih od „normalnih“ suvremenih križeva raznih vrsta. Oblici tih arhaičnih ploča sugerirali su „glavu“ i „ramena“, i bile su ispisane starinskim riječima jedva vidljivima od lišaja i mahovine: ovdi lexi tilo pokoinoga ... i čeka dan uskarsnutia slavnoga, itd. Na nekima su se mogle razaznavati godine: 1797, 1832...

Mnoge su bile slomljene i pobacane na gomilu, ili davno pale pa utonule u meku grobljansku zemlju i obrasle gustom travom. Prolazilo se, dakle, pokraj njih, zapalila se i poneka svijeća uz njih za pokoj duše, ali nikomu nisu značile ništa posebno.

Prava zainteresiranost i otkrivalačka emocija otvorila mi se kasnije, kada me već bila prestala nositi religiozna inspiracija i mučiti eshatološka jeza, ustupivši mjesto jednako žestokoj zapitanosti za kulturnu i povijesnu zagonetku ovih spomenika; za porijeklo i značenje oblika, jezično-književni aspekt natpisa na njima, za historije i sudbine osoba i obitelji kojima su pripadali, te kroz to za historiju Varcara, na prvi pogled nevažnu i anonimnu a ipak kadru da ti se rastvara sloj po sloj sve do rimskoga doba, i dalje od njega, u prapovijest, uzbudljivo se uklapajući u okvire velike Historije. Tada, u studentskim godinama, još ništa nisam iskustveno znao o mogućemu postojanju ovakvih spomenika na drugim mjestima u Bosni. Zanimala me i istodobno ispunjavala moja Ćelija, a oblici tih starih ploča, neki ukrasi na njima, te natpisi koje sam sve redom transliterirao i popisao u svoje teftere, stvarali su u meni cijeli jedan zaseban i skrovit likovno-osjećajni i jezično-izražajni „kanon“.

Neosjetno, ta se emocija razrasla i prenijela na doživljaj cijeloga ambijenta: Ćelija u zalasku sunca, u predvečerje, pod golemim planinskim triptihom Lisine na jednoj strani, s kupom (H)Orugle na drugoj, na trećoj pod bliskim, zaštitničkim brdom Grabeža pod kojim se, tu, nadohvat ruke, pružaju didove njive i livade, i tek kojih stotinjak koraka dalje stoji naša kuća.

Tih godina, i zadugo poslije, sve do danas, pažnja kulturne i znanstvene javnosti okrenuta mramorju ili stećcima, gotovo posve je zaobišla sistematičnije zanimanje za kasniji razvoj kulture nadgrobnih spomenika iz vremena osmanskoga gospodarenja Bosnom. Mramorovi jesu čudesan kulturni i estetski fenomen, njime

17

sam i sâm bio i ostao zatravljen, te sam svojedobno sačinio detaljan pregled stećaka varcarskoga kraja (preko 600 spomenika) s fotografijama, i to objavio u časopisu nekadašnjega Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH Naše starine.2 Za „moje“ antropomorfne stele (koje sam također registrirao u tom pregledu) do tada bio sam naišao samo na jedno usputno domišljanje Đure Baslera, iz kojega sam dobio prvu informaciju o pretpostavljenom širem geografskom prostoru na kojemu bi se mogle naći takve nadgrobne forme. (Basler je zavodljivo ali sasvim proizvoljno nagađao: to su oni krajevi stare Bosne do kojih su dopirali rudari Sasi.) Uz nekoliko usputnih bilježaka (fra Martin Nedić, fra Anto Knežević u XIX, Jozo Petrović i Mihovil Mandić u XX stoljeću), te uz pregledni rad Paole Korošec3 iz godine 1952. o nekropolama travničkoga kraja i studiju Đoke Mazalića4 iz godine 1957. o istom području, to je sve do danas ostalo jedino što se o ovim spomenicima pisalo.

U studiji Paole Korošec glavna tema su srednjovjekovne nekropole sa stećcima5 u okolici Travnika. No, detaljno obišavši teren, autorica je jasno uočila i istaknula morfološku i kronološku razliku između stećaka i križeva koji se javljaju na ovim nekropolama. Posvetila im je posebno poglavlje pod naslovom Nadgrobni spomenici u obliku križa. Uočila je antropomorfnu ideju u njihovu oblikovanju, ustanovivši da više ne pripadaju srednjem vijeku i kulturi stećaka, te je s mnogo jakih argumenata taj tip spomenika imenovala križem. Bio je to uopće prvi istraživački i znanstveni rad posvećen ovome fenomenu kao zasebnoj formaciji u kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine. Nažalost, u svojoj studiji P. Korošec nije donijela nikakav ilustracijski materijal, nego samo detaljan opis nekropola i spomenika. (Danas ne znamo kada je tačno - svakako prije objavljivanja rada 1952. godine - Paola Korošec obilazila teren, i kakve je financijske, tehničke i materijalne uvjete mogla imati.)

O postojanju ovakvih ili sličnih spomenika izvan travničke okolice u svim tim bilješkama i radovima nije bilo riječi. Mazalić jedino u kratkoj sumarnoj napomeni na kraju svoje studije navodi informaciju o četiri takva spomenika na groblju Sultanovići u Bugojnu i više njih u Jajcu. Varcarsko groblje Ćelija nigdje nije registrirano. Ono mi je, međutim, od samoga početka govorilo da ne može biti sámo, da mora imati „srodnika“ u nekom širem krugu. U sukcesivnim putovanjima po Bosni kroz godine - koja smo Josip i ja u njegovom vjernom citröen-berlingu poduzimali kada bi za to bilo vremena, opremljeni mapama, crtežima, skicama i fotografskom tehnikom - ali i u kopanju po starim časopisima i knjigama što

2 Ivan Lovrenović, Stećci okoline Mrkonjić-Grada, Naše starine XIV-XV, 1981, Sarajevo.

3 Paola Korošec, Srednjevjekovne nekropole okoline Travnika, GZM, 1952, Sarajevo. (Kratku 4 5

18

biografiju vidi na kraju knjige.) Đoko Mazalić, Hrišćanski nišani u okolini Travnika. Evidencija važnijih spomenika i predlozi za zaštitu, Naše starine IV, 1957, Sarajevo. (Kratku biografiju vidi na kraju knjige.)

Autorica u uvodu studije podsjeća da za razliku od izraza stećak, „koji se udomaćio i u naučnoj literaturi“, postoji izraz mramor, „kako ga lijepo naziva narod“. Zanimljiva je historija toga najraširenijeg pučkog izraza za stećke - mramor, mramorovi, mramorje. Riječ dolazi iz latinskoga jezika: marmor, oris, koja je iz sekundarnoga značenja u latinskome: kameni kip, spomenik uopće, prešla u pučki govor svih vjersko-etničkih skupina u istome značenju i obliku, a ne u kasnijem, turcificiranome mermer, zadržavši se u cijeloj Bosni i Hercegovini do danas kao familijarni naziv za te stare nadgrobne spomenike od klesana kamena. Tako se nazivaju i mnogobrojni toponimi sa stećcima: Mramor, Mramorje.

obrađuju lokalne povijesti, malo pomalo počeli su se uobličavati prilično jasno ocrtani obrisi geografskog areala u kojemu je niknula, udomaćila se i potrajala kultura starih bosanskih križeva. To, naravno, ne znači da se refleksi ovoga nadgrobnoga stila ne pojavljuju i izvan opisanoga areala. Tek bi se sistematski organiziranim istraživanjem, onakvim kakvo je bilo posvećeno mramorovima u godinama poslije Drugoga svjetskog rata, moglo doći do egzaktno utvrđene geografije i topografije ovih spomenika.

Moje zanimanje za stare križeve lišeno je formalne znanstvene kompetencije, jer mi struka nije povijest umjetnosti s njezinim užim disciplinama poput ikonografije i simbolike, koje su važne za ovu oblast.6 Od samih početaka to zanimanje bilo je, i do danas ostalo, stvar neprolazne intimne fasciniranosti ovom zagonetnom skulptorskom umjetnošću, istovremeno rustičnom i potpuno osmišljenom, u sebi dovršenom. Spletena je ta fascinacija od nekoliko nerazdvojnih elemenata: povijesno-kulturne evokativnosti, moćne estetske sugestivnosti, te toga obojega objedinjenog i materijaliziranog u snazi djelovanja konkretnoga lokalnog ambijenta i pejzaža, s kojim su ovi križi stopljeni i izvan kojega bi bili samo puka tvar, bez značenja.

A istraživanje i organizacija rada uvijek su bili isključivo stvar privatne inicijative i slobodnoga vremena. U ovoj knjizi7 sumiraju se ta istraživanja i iskustva, imajući pred očima tri cilja: naznačiti približne koordinate prostora u kojemu je prisutnost križeva najfrekventnija ili najkarakterističnija; opisati najmarkantnije lokalitete i križeve; donijeti iscrpnu fotodokumentaciju. Sve to, pak, s namjerom i nadom da će tako stvorena osnova nekad zainteresirati stručne i pozvane znalce da se sistematski i cjelovito posvete kulturi i umjetnosti starih bosanskih križeva. Ona zaslužuje da joj bude posvećen ozbiljan multidisciplinarni projekt, sistematičan i dugotrajan, koji bi u istraživanju i rasvjetljavanju ovoga fenomena jednako uključio sve potrebne perspektive i discipline: teološko-religiološku, kulturnopovijesnu, estetsko-ikonografsku, historiografsku i druge.

6 Spremajući ovu knjigu, raspitivao sam se kod nekih osoba iz znanstvenoga svijeta za nekoga tko 7

bi se mogao pozabaviti ikonografijom i simbolikom križeva. Svi odgovori koje sam dobio svode se na to da je fenomen izuzetno zanimljiv i važan, ali da je traženi profil znanstvenika teško naći.

Važan završni dio rada na pripremi knjige obavljen je u ljeto 2020. godine na putovanju koje je omogućila gospođa Snježana Köpruner, suvlasnica i menadžerica Tvornice mašina GS Travnik.

Ni objavljivanje knjige ne bi bilo moguće bez gospođe Köpruner kao izdavača.

19

KOTOR-VAROŠ

MRKONJIĆ-GRAD VARCAR-VAKUF

Ćelija Bistrica

Vukićevci Podmilačje JAJCE

Divičani Mašet

DONJI VAKUF

Zapeće Dobretići Dub Maline Markov Banloz Guča Gora Bogduša kamen Pojske TRAVNIK Vinišće Podbrežje Dolac ZENICA Slimena Gradac Šikalo NOVI TRAVNIK Janjići Putovići VITEZ

BUGOJNO

Kaurlaš Maculje Sebešić

KUPRES GORNJI VAKUF USKOPLJE

Lusnić Kablići LIVNO Rapovine

Šlimac Lapsunj Družinovići Gmići

Dobro

Vučkovine

PROZOR

FOJNICA

PROSTOR Geografske vrhove areala starih križeva označavaju, dakle, Varcar s grobljem na Ćeliji, Kotor Varoš, kraj oko Zenice, istočni obod Livanjskoga polja, te visoka ramska sela kod Prozora. Taj areal sâmo je srce stare Bosne; ujedno i prostor u kojemu se u osmanlijsko doba zadržao i preživio katoličko-hrvatski konfesionalnoetnički element. U njemu su tri plodne srednjobosanske doline, zenička, travnička, uskopaljska, tri važne bosanske rijeke, Vrbas, Lašva i Bosna, tri velika planinska okrilja, vlašićko, vraničko i koprivničko, veći dio Završja s velikim krškim poljima, i Rama sa svojom geokulturnom zasebnošću. Tu su i mnoga važna kulturna nalazišta iz svih povijesnih slojeva - prahistorijskoga, antičkog, ranokršćanskog, kada je ovdje (u Ćipuljiću kod Bugojna, u Mošunju kod Viteza, u Zenici na Bilmišću?) bilo i sjedište Bistuenske biskupije iz VI stoljeća. A naročitu važnost za povijest Bosne i Hercegovine ima ovaj prostor u srednjem vijeku, nakon druge kristijanizacije, ćirilometodske, sa starom, velikom župom Lašva, te župama Brod i Rama. To je područje u prometnom pogledu izuzetno povoljno, otvoreno na „sva četiri vjetra“, pa je prepuno ostataka putova i cesta iz pradavnih vremena. Osim gradova-markera (Mrkonjić-Grad, Zenica, Prozor, Livno), tu su gradovi Travnik, Bugojno, Jajce, Vitez, Novi Travnik, Donji Vakuf i GornjiVakuf/Uskoplje, Kupres, Busovača. Ovo su približne razdaljine (zračna linija) između gradova-markera: Mrkonjić-Grad Kotor-Varoš 32 km, Kotor-Varoš - Zenica 62 km, Zenica - Prozor 48 km, Prozor - Livno 43 km, Livno - Mrkonjić-Grad 67 km.

Unutar toga prostora tri su manja područja s velikom koncentracijom križeva, koja su naročito privlačila našu pažnju i kojima smo se najčešće vraćali.

Među sobom se razlikuju po uočljivim stilskim osobinama, a omogućuju i uvid u kronološko-historijske tokove i mijene u oblikovanju spomenika u ogromnom vremenskom rasponu od pet stoljeća. Jedno od njih je šumsko-planinski kraj od Sebešića na 1039 n/m pod Šćitom, preko nekropole na Maculjama u Rostovu, do nekropole Kaurlaš u Monjićima na putu koji između obronaka planina Radovana i Kruščice niz rijeku Gr(l)ovnicu vodi u Novi Travnik. Drugo područje je podvlašićki kraj s obje strane rijeke Bile, sa starim franjevačkim župama Guča Gora i Brajkovići i samostanom u Gučoj Gori, te s brojnim značajnim arheološkim nalazištima od neolita do srednjega vijeka. Treća mala regija je Jajce sa svojim starim gradskim grobljem Mašet, s grobljima u planinskim selima visoko iznad Vrbasa i s Pougarjem, a ovdje po stilskim osobinama i prostornoj blizini spada i varcarsko groblje Ćelija.

Ono je ujedno - koliko je do sad poznato - i krajnja sjeverozapadna tačka do koje je doprla kultura starih bosanskih križeva.

Na sjeveru ovoga areala su katolička groblja okolice Kotor-Varoša. Nismo ih uspjeli posjetiti, a informacije i snimci fra Zorana Mandića potvrđuju da na tim grobljima ima križeva, i da ih je nekada moralo biti više. Fragment jednoga od njih, od kojega je preostao samo gornji dio, svjedoči da su znali biti majstorski oblikovani i ukrašeni. Osim klasičnih antropomorfnih križeva, na tim grobljima mogu se vidjeti sasvim rudimentarni, sirotinjski oblici obilježavanja grobova - amorfno kamenje, na kojemu je, katkad gotovo neprimjetno, urezan znak križa, jelova grančica, godina

41

O autorima Ivan Lovrenović rođen je 1943. u Zagrebu, odrastao u Mrkonjić-Gradu, živi u Sarajevu.

Objavio je tridesetak knjiga (ritmizirana proza, romani, kulturnopovijesne studije, eseji i kronike, književne antologije).

Knjiga o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Unutarnja zemlja objavljena mu je u prijevodima na njemački, engleski, madžarski i češki jezik.

U izdavačkoj kući Synopsis (Sarajevo - Zagreb) uređuje biblioteku Iz Bosne Srebrene (izabrani spisi bosanskih franjevaca od 17. do 20. stoljeća). Do sada je u njoj izašlo deset tomova.

Nagrade: „Midhat Begić“ 2009. godine za esej Ivo Andrić, paradoks o šutnji. „Meša Selimović“ 2014. godine za roman Nestali u stoljeću. „Mirko Kovač“ 2016. godine za knjigu eseja Isus u Ahmićima. „Radomir Konstantinović“ 2019-2020. godine za knjigu Putovi su, snovi li su.

Josip Lovrenović, akademski slikar-grafičar, rođen je 1976. godine u Banjoj Luci.

Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Grafički odsjek, u klasi profesora Frane Pare 2000. godine. Na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Varšavi 2005. godine završio cum laude dvogodišnji specijalistički studij pod mentorstvom profesora Rafala Strenta.

Umjetnička rezidencija Graz 2002., u okviru programa austrijskog Kultur Kontakta - Cultural City Network. Učesnik Creative Collaboration In Europe and Beyond, The Space, British Council, Istanbul 2007.

Grafike, crteže, slike i fotografije izlagao na samostalnim i grupnim izložbama.

Sudjelovao u radu brojnih likovnih kolonija te u pokretanju i realizaciji različitih umjetničkih, scenskih i filmskih projekata.

Jedan je od organizatora projekta All Inclusive Sarajevo, 2009. – Udruženje KulturAnti u suradnji sa Centrom Helen Hamlyn, Kraljevska akademija u Londonu, British council Creative Collaboration, osoba s posebnim potrebama, te profesionalnih dizajnera i zanatlijskih udruženja u BiH. Radi kao scenograf u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Publikacije: Ivan Lovrenović, Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. (fotografije Josip Lovrenović), Zagreb 2009.

Josip Lovrenović, XII, Session, Mramorovi (katalog izložbe grafika i fotografija, Travnik 2016) Ivan Lovrenović, Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine 2018. (fotografije Josip Lovrenović), Travnik, Sarajevo, Zagreb 2019.

475

Ivan Lovrenović, Josip Lovrenović BOSANSKI KRIŽ, nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti BOSNIAN CROSS, Sepulchral Sculpture from the Ottoman Period Nakladnici / Publishers: DRAM RADOSTI, Travnik SYNOPSIS d.o.o., Zagreb Za nakladnike / For the publishers: Snježana KÖPRUNER Ivan PANDŽIĆ Urednik / Editor: Enes ŠKRGO Fotografije, grafike i grafičko oblikovanje / Photos, graphic and graphic design: Josip LOVRENOVIĆ Urednik fotografije / Photo editor: Dženat DREKOVIĆ Korektura / Proofreading: Jovana MILOSAVLJEVIĆ Prijevod na engleski jezik / English translation: Dragana DIVKOVIĆ Tisak i uvez / Printing and binding: GRAFOTISAK, Grude Tisak dovršen u siječnju 2022.

Printing completed in January 2022.

ISBN 978-953-8289-39-2 Zagreb CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001112706.

ISBN 978-9958-647-22-2 Sarajevo CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH Sarajevo 726.825(497.6)"13/14" COBISS.BH-ID 45804806 © Ivan Lovrenović, Josip Lovrenović, Dram radosti Travnik i Synopsis d.o.o. Zagreb Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika.

No part of this publication may be reproduced or transmitted without the prior written permission of the publisher.

Objavljivanje knjige financijski je pomogla Općina Prozor-Rama.