Fra Ladislav Z. Fišić | Ručni rad Božji. Kratke priče (II)

Fra Ladislav Z. Fišić RUČNI RAD BOŽJI

nakladnici MultimediaPrint, Nova Bila Franjevački samostan u Gučoj Gori Synopsis, Sarajevo — Zagreb za nakladnike Anto Bilić Fra Josip Filipović Ivan Pandžić urednik Ivan Šarčević Vlastita lektura korektura Darko Rubčić ilustracije Ak. slikar, prof. Želimir Fišić tehnička izvedba Branko R. Ilić tisak MultimediaPrint, Nova Bila

motiv na okvirnim stranicama Sveti Franjo, rad kipara Ivana Križanca iz Vinkovaca, u samostanskom unutarnjem dvorištu u Gučoj Gori, izranjen prigodom najezde mudžahedina i njima sličnih.

Fra Ladislav Z. Fišić

RUČNI RAD BOŽJI Kratke priče (II)

Nova Bila 2015.

CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(497.6)-32 FIŠIĆ, Ladislav Ručni rad Božji : kratke priče (II) / Fišić Ladislav ; [ilustracije Želimir Fišić]. - Nova Bila : MultimediaPrint ; Guča Gora : Franjevački samostan ; Sarajevo ; Zagreb : Synopsis, 2015. 254 str. : ilustr. ; 21 cm Bilješka o autoru: str. 253-254.

ISBN 978-9958-519-31-4 (MultimediaPrint) ISBN 978-953-7968-23-6 (Synopsis, Zagreb) COBISS.BH-ID 22413574

Sadržaj

Predgovor _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 9

Predjeli i svetinje Gdje je Jurakova Gospa? _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Tvrdoglav a koristan _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Moji susjedi samardžije _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Na fra Franinu grobu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Moba – za Guinnessa _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Eno Bukovice! _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Temelji, zidovi, ljudi _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Dolački Isus u grobu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Na vrhu bučićke župe križ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Za oluke Hodočašće za patron u Borovicu jedne godine _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

13 18 23 29 34 40 46 52 58 66

Visoko, Visoko...

Glad – kvas otpora _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Nema odmora... _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Za dlaku _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Pijani bicikl _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

77 83 89 95 5

Ručni rad Božji

“Stranac” na svoju štetu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 100 Pamtljivi parok _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 104 Studen i sirotinja _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 110 Župnikov bunar _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 115 Herod ponovno na sceni _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 120 Proljetni mačići _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 125 Ristina uloga u školi _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 131 Čuvar kuće s pedigreom _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 135 Bila jednom Serafska Imakulata _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 140

Život ne pita: Kako si?

Tihi čovjek sa Slimena Fra Miron Kozinović (1887–1970) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 147 Povijest – elementarna nepogoda Fra Berislav Gavranović (1900–1980) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 153 Profesor i njegov mrtvac Fra Celestin Vlajić (1909–1993) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 159 Uzor-odgojitelj i – nastavnik Fra Mladen Brčić (1912–1992) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 165 Rođen u smijehu Fra Anđeo Žutić (1912–1985) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 171 Ujak od Velikog petka Fra Mijo Đeno (1913–1988) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 178 Majstor od zanata _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 183 Zaboravni “Car” Fra Miroslav Krajinović (1921–2002) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 188 Muka s naslovima Fra Ignacije Gavran (1914–2009) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 193 Preobrazba Fra Borivoj Piplica (1920–2000) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 199 Izvorni Herceg-Bosanac Fra Šimo Šimić (1921–1985) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 205 6

sadržaj

Badava primiste...

Fra Miroslav Abaz (1923–1985) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 211 Tako poželjna smrt!

Fra Alojzije Ištuk (1926–2004) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 217 Biskupov pršut _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 223

Secundum loca et tempora Fratarska bukara _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 231 Cijena preživljavanja _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 237 Suvremena verzija Isusove priče _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 241

Pogovor /Priče života – Drago Bojić/ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 247

Bilješka o autoru _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 253

7

Predgovor

Dugo sam razmišljao i pitao se kako bih dao zajednički naslov ovoj zbirci kratkih priča. Najprije sam htio staviti Živa istina, ali sam odustao kad sam vidio da to već postoji kod nekoga drugog autora (Arsen Dedić) nego sam se odlučio za ovaj – Ručni rad Božji. Zamišljam da Bog ručno obavlja posao stvaranja čovjeka, a ne stoji uz tekuću vrpcu i ugrađuje u njega jedan po jedan dio dok ne dođe do cjeline ili za sve ima jedan kalup pa ih tako stvara. On u svakog pojedinog čovjeka ugradi jedinstvenu dušu, narav, karakter i temperament, a u jednu određenu skupinu ugradi poseban mentalitet. I zato ne postoje dva ista čovjeka na svijetu. Sve drugo čovjek na sebi uradi sam. Kad odraste i postane odgovoran za ono što čini i što smišlja, čovjek može postati svetac ili razbojnik, može postati pohotan za novcem i imanjem svojim ili tuđim ili može biti veseli i zadovoljni siromah. Sam je zaslužan za svoju sreću, sam za svoju izgubljenost.

Ova knjiga kratkih priča organski je nastavak prve zbirke pod naslovom Životne igre i uglavnom je posvećena mojim umrlim gimnazijskim profesorima u Visokom. Ne govori o njihovim naravima ni karakterima nego o njihovim postupcima. To je epitaf, nadgrobno slovo jer će se o njima vrlo rijetko ubuduće javno čuti ili pročitati koja riječ. Ima 9

nekoliko priča o dalekoj i još daljoj prošlosti u životu autora da bi se čitatelji sjetili svojih mladih dana, o magaretu s kojim je išao s majkom kupovati jabuke za zimu, o zavjetnom putovanju na grob Božjega ugodnika fra Frane Zubića, o problemu s poviješću u petom razredu i o još nekim doživljajima, o sudjelovanju u radnim akcijama za gospodarski napredak zemlje...

Nikako ja ne bih ovu knjigu “napravio” sam. I ovdje su mi, kao i prošli put, pomogli moji prokušani prijatelji: bratić Želimir svojim ilustracijama, dr. fra Ivan Šarčević savjetima i dobronamjernim objekcijama, dr. fra Drago Bojić pisanjem pogovora koji je zapravo recenzija, Darko Rubčić korekturom i tehničkim poslovima i Branko Ilić tehničkim uređenjem i pripremom za tisak ove knjige. Svi oni znaju da sam im zahvalan za njihov doprinos.

Autor

10

pogovor

Priče života Francuski historičar Pierre Nora piše kako sjećanje i povijest nisu sinonimi, jer sjećanje je život, uvijek ga prenose živi ljudi, ono je u trajnoj evoluciji, otvoreno dijalektici uspomene i zaborava, ono se ukorjenjuje u konkretnom, u prostoru, gesti, slici i objektu, sjećanje sakralizira uspomenu. S druge strane povijest je nepotpuna rekonstrukcija onog što je prošlo, ona se drži samo vremenitih kontinuiteta, ona profanira uspomenu...

Druga po redu zbirka kratkih priča fra Ladislava Fišića (nakon zbirke Životne igre, Svjetlo riječi, Sarajevo 2014), sva je nastala iz autorovih sjećanja, koja i onda kad sadrže i precizne faktografske (povijesne) podatke, ostaju ipak sjećanja pretočena u priče bez pretendiranja da se historiziraju i da postanu opća mjesta. Fra Ladislavu je stalo do podataka, ali istodobno se trudi da njegovi osobni doživljaji i iskustva ostanu originalni i jedincati i onda kad se čini da ih poopćava i kad dotiče opća mjesta. Ove priče, uzete u cjelini, daju presjek života jednog čovjeka – franjevca, njegova djetinjstva i mladenaštva, franjevačkog, svećeničkog, profesorskog rada. One su njegova osobna povijest, iskaznica života u koju vjerojatno i nisu utkani najvažniji događaji života, ali jesu oni koji su na 247

Ručni rad Božji

autora ostavili dojam i zato su se tako snažno i usjekli u pamćenje. Fra Ladislavovo sjećanje je fotografsko, precizno do u tančine, i kad piše o ljudima, njihovim izgledima i karakterima ali i kad opisuje mjesta s gotovo atlaskom preciznošću.

Nova knjiga kratkih priča fra Ladislava Fišića s poetskim naslovom Ručni rad Božji (a naslovi su fra Ladislavova specijalnost o čemu govori i jedna priča u knjizi) tematski je strukturirana u četiri dijela. Prvi dio kratkih priča (Predjeli i svetinje) vežu se uz fra Ladislavov rodni kraj, dolački, travnički i gučogorski zavičaj. Fra Ladislav pokazuje veliko zanimanje za male ljude, njihove izglede, društvene statuse, odnose, za mjesta i sve ono što se uz ta mjesta veže. U svojim pričama fra Ladislav pokazuje ljubav prema zavičaju, koji se duboko usjekao u njegovo pamćenje, iako je fra Ladislav većinu života proveo na drugim mjestima. Zavičaj, takav dojam se stječe iz fra Ladislavovih priča, putuje s nama i sjećanje na njega ostaje snažno i neizbrisivo i onda kad život čovjeka odvodi na druga mjesta i kad pronađe druge zavičaje. Zavičaj nije tek zemljopisni pojam, zavičaj su i poznata lica, prije svega onih najbližih, zavičaj su i naša prva životna iskustva, rana ustajanja, putovanja u školu, kućni i poljski radovi, hladne zime i duboki snjegovi, dječji nestašluci i druge životne dogodovštine. Zavičaj su i običaji ljudi, njihova zanimanja, pobožnosti, kultura govora i ponašanja, način ophođenja s drugima. Čini se da se baš u fra Ladislavovom životu potvrđuju riječi književnika Meše Selimovića da su zavičaji naši počeci i svršetci, naše kolijevke i naše grobnice, oni su nas prihvatili, privezali i obilježili. To se gotovo u doslovnom smislu ostvaruje u fra Ladislavovom životu: zavičaj u kojem je ugledao život i koji više nije onakav kakav je bio u fra Ladislavovom djetinjstvu, autor spašava od zaborava i tako ga bar u svojim pričama nanovo oživljava.

248

priče života

Drugi dio priča (Visoko, Visoko...) veže se uz Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom u kojoj se fra Ladislav školovao, a kasnije kao profesor godinama predavao njemački jezik i bio odgojitelj đaka. Uz zavičaj, u životu svakog od nas postoje mjesta koja se snažno utisnu u naše živote i koja u nama ostave neizbrisive tragove i u određenom smislu postaju naši drugi – duhovni zavičaji. Za mnoge su to upravo ona mjesta u kojima su se školovali, studirali, radili, u kojima su upoznali nove ljude i stekli prijatelje. To su u početku uglavnom strana mjesta, koja se ponekad i ne zavole naprvu, jer za trajnije, dublje i sadržajnije odnose s nepoznatim mjestima i ljudima treba i vremena i strpljivosti. Visoko je za većinu đaka Franjevačke klasične gimnazije bilo upravo takvo mjesto, pogotovo za one koji su dolazili iz malih seoskih sredina (što je slučaj i s fra Ladislavom), a takvi su bili u većini. Visoko se u početku uvijek pričinjalo kao “strani” grad, a samostan i zgrada Franjevačke klasične gimnazije ogromnima, hladnima i misterioznima. Vremenom, kad se sprijateljite s velikom zgradom, kad upoznate svaki njezin kutak, kad se oslobodite početnog nepovjerenja pa i straha od naizgled ozbiljnih, zahtjevnih i strogih ljudi u habitima, kad osjetite da su oni tu upravo radi vas, započinje jedan drugačiji intimni, prijateljski odnos isprepleten radom, disciplinom i poštivanjem, ali i igrom i zabavom i međusobnim nadmudrivanjem. Sve to čini mozaik odrastanja visočkih đaka i Visoko postaje jedan od najvažnijih toponima života sa svojim tmurnim, maglovitim i smogovnim jutrima, ali i sa svježinom visočke bašče i mirisima gradskih ćevabdžinica, pekara i slastičarnica. Fra Ladislavove priče o Visokom, visočkim profesorima, životu u sjemeništu, slične su sjećanjima i pričama i drugih koji su ovdje boravili, ali fra Ladislavova moć zapažanja detalja, drugačija perspektiva gledanja na ljude i stvari, osjećaj za finesu i slikoviti jezik čine ih originalno njegovima.

249

Ručni rad Božji

Treći dio fra Ladislavovih priča (Život ne pita: Kako si?) veže se uz njegove profesore i franjevce Bosne Srebrene s kojima je živio i surađivao. I ovdje do izražaja dolazi fra Ladislavova preciznost u opisu tih ljudi, njihovih navika i karaktera.

Fra Ladislav piše o poznatim (barem starijim) i osebujnim franjevcima Bosne Srebrene (fra Mijo Đeno, fra Šimo Šimić, fra Borivoj Piplica, fra Mladen Brčić, fra Ignacije Gavran, fra Alojzije Ištuk i drugi) koji su svojim radom ali i svojim karakterima i navikama obilježili ovu kuću, pa i cijelu zajednicu. U vremenu kad se sve brzo zaboravlja, kad brzina života i opterećujuća sadašnjost ne dopuštaju da se ozbiljnije bavimo svojom prošlošću i njezinim akterima, dobro je da među nama postoje ljudi koji se iz zahvalnosti sjećaju onih kojih više nema, a koji su ostavili tragove na naše živote i naše zajednice. Ovaj dio kratkih priča anegdotalno, dosjetkama i vicevima, na fra Ladislavov način, ispisuje mini-biografije ljudi – franjevaca, visočkih profesora. Fra Ladislav to čini u ime svih bosanskih franjevaca i na taj način izražava svoju duboku povezanost s ovom zajednicom ali i kao da poziva suvremene bosanske franjevce, one mlađe od fra Ladislava, one kojima je fra Ladislav predavao i s kojima je surađivao, na zahvalnost prema svojim predšasnicima.

U četvrtom, najkraćem dijelu priča (Secundum loca et tempora), fra Ladislav, iako usputno i pomalo melankolično, progovara o povijesti i običajima bosanskih franjevaca, i čini se, nimalo slučajno, piše priču o “fratarskim bukarama” kao metafori zajedništva – posjećivanja, druženja i šala bosanskih fratara. Kao da ovom pričom fra Ladislav želi sačuvati stare stoljetne običaje franjevačke zajednice u Bosni, jer bi njihovim nestankom nestao i dio identiteta ove zajednice. Uostalom, zahvaljujući upravo onim franjevcima iz povijesti Bosne Srebrene koji su slično kao i fra Ladislav danas 250

priče života

zapisivali život zajednice iznutra, sačuvani su i ti običaji, ali i sjećanja na mnoge ljude i događaje.

Kao i prethodnom, fra Ladislav i ovom knjigom kratkih priča potvrđuje svoj lijepi stil, rafinirani jezik, razumljivu rečenicu, osjećaj za detalje i finese, za snažne, pamtljive i upečatljive poante. Fra Ladislavove priče su žive, kao da vam ih sad priča, u svojoj sobi. Te priče se mogu uvijek iznova pričati i slušati a da pritom ne izgube ništa od svoje životnosti i ljepote. U njegovim pričama nema uplitanja u šire društvene procese odnosnih događaja i sjećanja, ali oni su uvijek tu prisutni, s jasnim, često ironijom i sarkazmom pojačanim stavovima. Kad govori o ljudima, radije ističe njihove pozitivne strane, a karakterne mane, loše navike ili postupke ublažava ističući vrline tih ljudi, primjerice njihovu kompetentnost, odgovornost i predanost poslu.

Fra Ladislav je u ovoj zbirci priča ispričao priče svoga života i samog sebe. Pišući o drugima, fra Ladislav zapravo piše o sebi, o odrastanju, o svojim najbližima, o zavičaju, o školovanju i profesuri, o dugogodišnjem uredničkom i publicističkom radu, pa su ove priče i autobiografskog karaktera. Nevjerojatno je, i to treba još jedanput istaknuti, kako je precizno fra Ladislavovo pamćenje s rijetkim darom asocijativnosti koji susrećemo u pričama, pa su neke priče zapravo priče u pričama, ili anegdote u pričama. To je jedna od najvažnijih fra Ladislavovih osobina – anegdotalno asocijativno pričanje koje uvijek ima svoje motive i svoju svrhu.

Kad piše o ljudima ili kad opisuje mjesta, fra Ladislav se trudi da ih što vjernije predstavi, ali da pritom čitatelja ne optereti viškom podataka kako bi sačuvao tečnost i unutarnju koheziju priče. Suhoparne podatke i mnoštvo činjenica kojima raspolaže, fra Ladislav strpljivo i pažljivo fabulira i prevodi u skladni pripovjedni slog, vješto ugrađujući u svoju temeljnu priču šire 251

Ručni rad Božji

eksplikacije o ljudima, pojmovima i događajima. Fra Ladislav je pripovjedač koji se svega sjeća, i onih detalja kojima drugi ne pridaju važnost i koji se izgube u vremenu i zaboravu.

I u ovoj knjizi, kao i u drugim knjigama i tekstovima, fra Ladislav, neovisno o raznolikom i širokom spektru tema i žanrova kojima se bavi, prezentira svoje znanje i ljubav prema jeziku i lijepom pisanju – upravo ono što je tako uporno zahtijevao i od svojih učenika. No, vrijednost ovih priča ne ogleda se samo u njihovoj estetskoj, proznoj, jezičnoj ili stilskoj snazi, već prije svega u odnosu prema njihovim temama – ljudima, mjestima, događajima i životima koje opisuje. Fra Ladislav se čitatelju obraća familijarno, kao da upravo sad izgovara i čita svoje priče. U središtu njegova zanimanja jesu ljudi, njihovi životi i sudbine i zato im pristupa intimno, predano i ozbiljno.

Fra Ladislav je, sjećaju se oni kojima je predavao, takav bio dok je predavao u gimnaziji. Volio je pričati priče (o Risti i Todoru i druge) i anegdote u kojima je uvijek bilo lijepog humora, ironije pa i sarkazma. Sabiranjem svojih sjećanja iz Visokog, sjećanja na svoje profesore i druge bosanske franjevce, na svoj zavičaj, fra Ladislav slaže mozaik svoga života i svoga identiteta, ali istodobno ispisuje i dio povijesti svoga zavičaja i svoje zajednice u koju je ugradio najveći dio sebe.

Fra Ladislavove priče uokviruju cijeli jedan život – vremensko razdoblje od gotovo sedam desetljeća. Po svojoj strukturi, sadržaju i emotivnoj snazi kojom su pisani, podsjećaju na roman Knjiga mojih života bosansko-hercegovačkog književnika Aleksandra Hemona, koji slično kao i fra Ladislav, svoj život i živote svojih najbližih opisuje kroz nefikcionalne, stvarne aktere i događaje. Priče sabrane u zbirci Ručni rad Božji jesu doista priče fra Ladislavovih života.

Drago Bojić 252

Bilješka o autoru

Fra Ladislav Fišić se rodio u Grahoviku, župa Dolac, 22. rujna 1937. od oca Nikole i majke Marije r. Komšić. Krsno mu je ime Zvonimir.

Osnovnu školu završio je u Docu kraj Travnika (1943-1947), klasičnu gimnaziju u Viskom (1947-1953, 1954-1956), novicijat u Kraljevoj Sutjesci (1953-1954), filozofsko-teološki studij u Sarajevu (1956-1961), germanistiku u Beogradu (1963-1967). Za svećenika je zaređen 1960. Bio je kapelan u Gučoj Gori (1961-1962) i Podmilačju (1962-1963). Bio je profesor njemačkoga (1967-1982), pomoćnik prefekta (1968-1981) i vikar (1982) u Franjevačkom samostanu i gimnaziji u Visokom.

Jedan je od pokretača franjevačkoga lista Svjetlo riječi kojemu je dao i ime. Od 1983. do 1985. glavni je i odgovorni, a od tada odgovorni urednik Svjetla riječi. Također je odgovorni urednik izdanja Svjetla riječi. U Svjetlu riječi je aktivan kao lektor i prevoditelj od početka izlaženja do 2010. god. 1985. izabran je za tajnika Provincije i pročelnika Komisije za izdavačku djelatnost pri Provincijalatu Bosne Srebrene. Od 1986. član je UCIP-a (Union catholique internationale de la presse).

Kao profesor u Visokom, premda je osim njemačkog povremeno predavao latinski, hrvatski i vjeronauk te organizirao razne priredbe, posebno pokladne, stizao je i pisati. Njegova spisateljska djelatnost dosta je raznolika. Osim što je objelodanio nekoliko zasebno tiskanih djela surađuje s pjesmama, studijama i člancima književno-povijesnog sadržaja, pričama, prikazima knjiga, komemorativnim prilozima i nekrolozima, te prijevodima s njemačkog jezika u Taveliću (1960), Bosni Srebrenoj (1963, 1969-1971, 1978, 1980-1981, 1983, 1985-1986, 1988), 253

Ručni rad Božji

reviji (1968, 1973) i kalendaru (1963-1967, 1989) Dobri Pastir, Maruliću (1974, 1977), Jukiću (1975-1976), Spomenici Franjevačke klasične gimnazije u Visokom (1975-1983), Zborniku svećeničkih lirskih pjesama (1976), Nova et vetera (1979-1980), Zborniku fra Josip Markušić, odnosno Angažirani svećenik (1981), i Zborniku Marija (1981) i Svjetlu riječi (1983. i dalje). Uredio je Spomenicu Franjevačke klasične gimnazije u Visokom (1975), urednik je Bosne Srebrene (1985-1991). Fra Ladislav je preveo s njemačkog mnogo knjiga, među njima knjigu Leonarda Boffa Nježnost i snaga (1988), zatim Osnovni tečaj o franjevačkoj karizmi (2003) kao i nekoliko važnih knjiga o problematici međureligijskih odnosa: Hans Küng-Josef van Ess, Kršćanstvo i svjetske religije. Islam (1995), Karl-Josef Kuschel, Spor oko Abrahama (2001), Karl-Josef Kuschel, Od sporenja k natjecanju religija (2003), Židovi – kršćani – muslimani. Podrijetlo i budućnost (2011).

Objavio je: Fra Franjin grob u Bučićima, Župski ured Bučići, Sarajevo 1971; Heinrich Böll, Udruženje katoličkih svećenika Dobri Pastir, Sarajevo 1973; Korijeni i život: povijest župe Dolac s osvrtom na ostale župe lašvanske kotline, Župni ured Dolac, Visoko 1978. (Drugo, prošireno izdanje 2004); Prozna književnost bosanskih franjevaca zadnjih sto godina, Udruženje katoličkih vjerskih službenika Dobri Pastir, Sarajevo 1980; Župa Brajkovići. Uz stotu obljetnicu postojanja, Pastoralna biblioteka Sarajevo/Župni ured Brajkovići, Sarajevo 1982; Znanstveni skup o srednjem školstvu u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, KS, Zagreb 1983; Sv. Anto u Bosni Srebrenoj, u: Sveti Antun i Hrvati, (zbornik), Split 1996, 287-306. (Kačić XXVII-XXVIII); Biskup fra Marijan Šunjić i njegovo vrijeme, u: Bosna franciscana, 10 (1998), 161-168; Kruh za putovanje. Zbirka pjesama, Svjetlo riječi, Sarajevo 1998; Župa Brajkovići. O stotoj i stotridesetoj obljetnici postojanja, Župni ured Sv. Petra i Pavla, Brajkovići 2013; Životne igre (priče), FMC Svjetlo riječi, Sarajevo 2014; Ručni rad Božji (Kratke priče II), MultimediaPrint, Nova Bila – Franjevački samostan u Gučoj Gori – Synopsis, Sarajevo-Zagreb 2015.

254