Hans Küng | Doživljena čovječnost: Sjećanja by Synopsis

Hans Küng Doživljena čovječnost: Sjećanja, sv. 3

S njemačkoga prevela Blanka Will

Polaganje računa: moja posljednja tri desetljeća Život ide dalje – ali kako? Tako sam samoga sebe upitao prije tri desetljeća, nakon najmračnijih tjedana svoga života. I danas mogu jednom riječju reći: bolje no što se tada dalo predvidjeti! Prvi svezak mojih životnih sjećanja, Izborena sloboda, opisuje razdoblje od 1928. do 1968, s Drugim vatikanskim koncilom kao teološkim i crkvenopovijesnim vrhuncem. Drugi svezak, pod naslovom Sporna istina, predstavlja razdoblje od 1968. do 1980. i doseže najnižu točku oduzimanjem moje crkvene dozvole za poučavanje. Kao u prvom i drugom, tako i u trećem i posljednjem svesku, koji obuhvaća vrijeme od 1980. do danas, nije riječ naprosto o ‘memoarima’ u uobičajenom smislu, nego o pripovijedanju i promišljanju u isti mah: o povijesti vremena, Crkve, teologije i religije, kako je istu doživio svjedok vremena i teolog. Doživljena čovječnost sa svim njezinim svijetlim i tamnim stranama. Kako, međutim, svladati i urediti tu silnu količinu građe? Da postupim kronološki ili sustavno? Odlučio sam se za tematsko povezivanje u pojedina poglavlja – ali pred pozadinom kronološkog tijeka događaja. U memoarima sam tako, snažnom orijentacijom na stvar, nastojao izbalansirati nužnu orijentaciju na vlastito ja. Ne zaokuplja me name dropping, nego po mogućnosti obuhvatno vremensko-povijesno dokumentiranje. Slijedim savjet velikog homme des letters, svog prijatelja Waltera Jensa, preminulog 9. lipnja 2013: ‘U biografiji smiješ pisati o svemu, ali to uvijek mora imati odnos prema tebi.’ Za mene to je ponovno napeta priča, s pregršt sukoba i rezultata, gdje ću često umjesto opširna pripovijedanja zaoštriti stvar, umjesto nabrajanja detalja, sažimati. Moja osobna povijest sjećanja ipak se ne može odijeliti od povijesti crkvenih i svjetsko-političkih sporova, a prikaz velikih misaonih tijekova često se može uspješno ilustrirati na malim etapama. Anegdote ne služe samo opuštanju i razvedravanju, nego često i rasvjetljavanju načelnih stvari. Na taj će se način pokoji čitatelj radovati da upozna svjetske religije, svjetsku povijest i svjetsku politiku u jednome pa se stoga nadam da će mnogi čitatelji imati strpljenja ovu nužno opsežnu knjigu pročitati u cijelosti, premda mogu razumijeti da će ovaj ili onaj, od dvanaest poglavlja najprije odabrati ono što nju ili njega najviše zanima.

Oduzimanje crkvene dozvole za poučavanje, neposredno uoči Božića 1979, bilo je za mene krajnje deprimirajuće iskustvo. Ujedno je, međutim, označilo početak novoga životnog razdoblja. Mogao sam uzeti u obzir čitav niz novih tema koje zaokupljaju ne samo Crkvu, nego i čovječanstvo: žena i kršćanstvo, teologija i književnost, religija i glazba, religija i prirodne znanosti, dijalog religija i kultura, doprinos religija svjetskom miru te nužnost zajedničkog etosa čovječanstva ili svijeta. Samo se po sebi razumije da taj posao nije mogao biti obavljan samo za radnim stolom, ma koliko važna akademska i publicistička djelatnost u tom kontekstu bila. Odveo me na nebrojena putovanja diljem svijeta i doveo do bezbroj susreta s važnim i manje važnim suvremenicima s područja religije, politike, gospodarstva, kulture, znanosti i društva, djelovao sam na sveučilištima, ali i stekao uvide u konkretan svijet življenja, surađivao s UNESCO-om, kao i s UN-om, Svjetskim gospodarskim forumom u Davosu, kao i s Parlamentom svjetskih religija u Chicagu. Padalo je to u razdoblje kada se svijet na katkad dramatičan način iznova orijentirao i organizirao. Stoga u pripovijedanju svoje životne priče uvijek moram držati u vidu i svjetsko-povijesne procese. No uza sva vrludanja, moj se načelni stav, onaj prosvijetljenog, ekumenski otvorenog i društvenokritičkog kršćanina, nije promijenio. Taj svoj cjelovit pogled na svijet u međuvremenu sam iznio u sintezi svoje duhovnosti pod nazivom Što vjerujem (Was ich glaube, 2009.). Naravno da će se čovjek, čitajući naslov poglavlja ‘Polaganje računa’, upitati kome ja to želim polagati račune. Jesam li ikome dužan polagati račune? O mome privatnom, osobnom životu, u svakom slučaju, samo onom Jednom, o kome je riječ u Pavlovoj Poslanici Rimljanima: ‘Svatko će od nas položiti Bogu račun za sebe.’ (Rim 14,12). A ipak, uvijek sam živio i djelovao kao javna osoba, često bio ‘osporavan’ teolog, moje me crkveno vodstvo višestruko pozivalo, dapače prisiljavalo na polaganje računa, dok sam za mnoge predstavljao alternativni put katoličanstva. Stoga je razumljivo što mi je u interesu da viđenje službene Crkve ne stekne monopol na historiografiju i javno mnijenje. No, na kraju krajeva, svoja posljednja tri desetljeća vidim u sasvim pozitivnom svjetlu. Mnogo sam čovječnosti u istinskom smislu riječi iskusio te bio u prigodi da se, protiv svih vrsta nečovječnosti, zalažem za više čovječnosti u čovječanstvu: za jedinstvo kršćanskih crkava, za

mir među religijama, za zajedništvo naroda. I naprosto me raduje izvješćivati koliko se mnogo toga, uza sve borbe, u mome životu i djelovanju razvilo u smjeru nade. Nisam mogao predvidjeti da ću moći dovršiti ovo polaganje računa o 33 godine, i za mene je to nezaslužena milost. Ipak, uz čovještvo ide i smrtnost. I s njom se želim suočiti u ovome mojem posljednjem svesku, osobito u epilogu: i ovdje istina u vjerodostojnosti! Tübingen, u srpnju 2013.

1 K novim obalama

‘Od početka Vašeg pontifikata, a osobito nakon Izjave Kongregacije za nauk vjere od 18. prosinca 1979, uvijek sam iznova, izravno i neizravno, izražavao želju za pojašnjavajućim razgovorom s Vama, i nikada nisam isključivao mogućnost učenja. Jesam i ostajem istinski spreman za takav razgovor, ma kada i ma gdje Vi to željeli.’ Rukom pisani dopis papi Ivanu Pavlu II, upućeno iz Surseea/Švicarska 25. kolovoza 1980.

Nakon velikog sukoba s Rimom i njemačkim episkopatom, od 18. prosinca 1979. do 10. travnja 1980, oko moje crkvene dozvole za poučavanje te katedre i Instituta za ekumenska istraživanja, nameće mi se sljedeće: bilo bi besmisleno danomice roniti suze zbog toga što me sadašnji papa ne cijeni i što me nikada nije smatrao vrijednim odgovora. I moj ‘strogo osoban’, rukom pisani dopis papi od 25. kolovoza 1980, napisan u mojoj švicarskoj kući na jezeru, ostao je bez odgovora; do papine smrti godine 2005. neće doći ni do osobne razmjene pisama, ni do razgovora – punih 25 godina. No još jedna stvar: ni u kom slučaju ne želim da se u teološkoj znanosti moje ime svede na etiketu ‘Nezabludiv?’: ‘kritičar pape’ i ‘kritičar Crkve’ nikada nije i neće biti moj poziv. Ne, valja krenuti k novim obalama! Jamačno, nikada neću dopustiti da se prekinu veze sa starim zavičajem. No radije od fiksiranja na probleme rimokatoličkih ‘unutarnjih voda’, sada se više no ikada želim otisnuti na ‘svjetska mora’ religija i kultura.

Prikupljanje snaga: ‘Sudbina heretika’? Krećem s mjesta na kojem sam stao u drugom svesku svojih ‘Sjećanja’ – godinom 1980. Konačno mogu krenuti na dobrano zaslužen odmor na otok Kretu – mjeseci prijepora ipak su mi nagrizli snage. Koja radost: u mjesecu svibnju – prema iskustvima sedam rimskih studijskih godina, klimatski najugodnijem mjesecu: toplom, ali ne vrućem! – tri tjedna na otoku na jugu Egejskoga mora! Već jutrom prije doručka isplivati u zaljev, tijekom dana još nekoliko puta. I opet vježbati skijanje na vodi. A prije svega na suncu, u posvemašnjem miru, čitati ono što želim, a ne ono što moram. ‘Ništa ljepše pod suncem no biti na suncu’ (Ingeborg Bachmann). Malo sam knjiga ponio sa sobom, između ostalog – a to je zacijelo bila greška – učenu, protekle godine objavljenu knjigu pod naslovom Sudbine heretika. Kršćanski mislioci tijekom devet stoljeća (Ketzerschicksale. Christliche Denker aus neun Jahrhunderten, Berlin 1979.). Autor je EDUARD WINTER, visoko kompetentni, sada

1 K novim obalama

već osamdesetčetverogodišnji povjesničar Crkve koji je i sam morao proći bolna iskustva s moćnom Rimskom crkvom. On mi je poslao tu knjigu – takorekuć kao vlastitu duhovnu oporuku. U velikom luku obrađuje sudbine, otvoreno ili prikriveno, ‘heretičkih’ mislilaca od 12. do 20. stoljeća koji su više slušali istinu no crkvenu i svjetovnu vlast, i zbog toga morali trpjeti: od Joakima iz Fiore, preko Nikole Kuzanskog, Kopernika, Keplera, Pascala i Leibniza, do Antona Günthera, Franza Brentana i Hermana Schella. Meni uglavnom poznati likovi, koje se ovdje, međutim, posebno razmatra u okvirima njihova otpora prema vladajućim doktrinama i mišljenjima. Dirljiva knjiga, koja me je trebala ohrabriti ali me je često deprimirala. Ipak nisam mogao odagnati misao: hoćeš li i ti možda ući u povijest kao heretik – izvorno častan naziv, kojim su južnofrancuski ‘katari’ (grč: ‘čisti’) nazivali sami sebe. Najčešće, ovi u knjizi obrađeni ‘samosvojni mislioci nisu željeli sloviti za heretike, s jedne strane jer se nisu osjećali protivnicima Crkve, nego su težili boljoj Crkvi, a s druge strane jer su znali koje će posljedice snositi ako ih se stigmatizira kao heretike – difamacija, dapače, fizičko uništenje’, tako Eduard Winter piše u svome uvodu. Ali, pitam se, je li ta njegova riječ u uvodu knjige zaista ispravna: ‘Ono najjače na svijetu ipak je misao. Njoj zapriječiti put, vremenom ne uspijeva nikakvoj sili i nikakvom lukavstvu!’? Izreka potječe od najslavnijega katoličkog teologa Njemačke s praga 20. st, würzburškog profesora dogmatike HERMANA SCHELLA (1850.– 1906.). On je napisao knjige Katolicizam kao princip napretka (Katholicismus als Princip des Fortschritts, 1897.) i Novo vrijeme i stara vjera (Die neue Zeit und der alte Glaube, 1898.), objavljene u mnogo naklada. To su programatski spisi njemačkoga reformiranog katolicizma, koje je Rim već uoči Božića iste godine, 15. prosinca 1898, stavio na ‘Indeks zabranjenih knjiga’! A Schell? On se pokorava kako bi zadržao katedru, ali ostaje izložen žestokim napadima rimski nastrojenih ‘antimodernista’. Prepiska s njegovim učiteljem i prijateljem, filozofom FRANZOM BRENTANOM, koji se zbog dogme o nezabludivosti (1870.) u razgovoru s würzburškim biskupom na Veliki petak 1873. odrekao duhovnoga zvanja, profesorskog mjesta i članstva u Crkvi, mnogo toga govori. I to o već tada fatalnoj dilemi mnogih katolika između rimkokatoličke vjere i etosa moderne, između crkvenosti i znanstvenosti, između crkvene poslušnosti i ispitane savjesti. Pod fanatično antimodernističkim papom Pijom X. (i sām sam kao student u Rimu prisustvovao

kada ga je, sve prepoznatljivije antimodernistički nastrojen Pio XII, proglasio svetim, što je ocijenjeno vrlo dvojbenim) i na Schella se još jedanput silno pojačava pritisak. Već se 6. prosinca 1905. mora po drugi put pred biskupom kategorički obvezati ‘integralnom’ katolicizmu kako ga je shvaćao Pio X.; njegova je izjava dotjerana i promptno objavljena u Biskupskom službenom listu. Schell je sada skrhan čovjek. Sva ta iskazivanja osobnog neprijateljstva i službene difamacije naškodila su njegovu srcu. Dana 13. svibnja 1906. smrt ga je u 56. godini života oslobodila patnji... Sudbina je to reformskog teologa, koja me potresa. Biti heretik u ovoj Crkvi može biti opasno po život. Ali, mogu si reći: nasreću, više ne živimo u vrijeme sprege trona i oltara, dvora i crkve, nego u slobodarsko-demokratskoj pravnoj državi, a ja sa svojim teološkim pozicijama imam iza sebe ne samo Bibliju i veliku katoličku tradiciju nego i Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.) – kontrapunkt Koncilu o nezabludivosti (1869. – 1870.). Pa tako moje temeljno raspoloženje i nakon lektire svih tih Sudbina heretika ostaje vedro. Posljednja fotografija drugog sveska mojih memoara Sporna istina prikazuje me na Kreti, opušteno nasmiješenog, s upravo pristiglim sveskom dokumentacije Slučaj Küng (Der Fall Küng) u ruci. Potpis ispod slike – ‘Preživio!’

Moj život – labirint ili borba sa zmajem? U pratnji MARIANNE SAUR, koja se u jedno za nju neočekivano teško vrijeme suvereno dokazala u našem kondominiju (Sv. II, pogl. III: Odluka za domaćinstvo i tajništvo), i njezine prijateljice HEDE JACOBY susrećem se u glavnom gradu Krete, Heraklionu, s mojim tübingenskim kolegom HERBERTOM HAAGOM i njegovom grupom ‘Biblijska putovanja’. Haag je urednik prvoga katoličkog povijesnokritičkog Biblijskog leksikona (1968.). Pod natuknicom ‘Kreta’ pročitao sam: ‘Znanstveno istraživanje Krete počelo je 1900. iskapanjem Knososa, koje je poduzeo Englez J. A. Evans, pri čemu je svjetlo dana ugledala Minosova palača i, u vidu vaza, zidnog slikarstva i arhitektonskih oblika, jedna dotada nepoznata kultura visoke starosti i golema savršenstva.’ Odavna sam htio upoznati taj otok, čija kultura u 2./3. st. pr. Kr, na temelju trgovinskih odnosa s egejskim prostorom, a prije svega Egiptom, predstavlja ključ za bolje razumijevanje meni već bliske egipatske i grčko-rimske

1 K novim obalama

kulture. I tako, vozeći se uzduž i poprijeko otokom, posjećujemo iskopine kneževskih palača u Knososu i Phaistosu, i još više toga. Pritom me osobito zanima tajanstvena priča, koja je ušla u grčku mitologiju, o kralju Minosu i čovjekolikom ljudožderu Minotauru (polubik i polučovjek). Njemu su Atenjani bili obvezani na danak žrtvovanjem sedmorice mladića i sedam djevica, sve dok ga atenski junak TEZEJ nije usmrtio. No Tezej je iz zamršenoga Minotaurova labirinta pronašao izlaz tek s pomoću niti koju mu je kraljevna Arijadna dala smotanu u klupko. Nije li razumljivo da mi u rimskom kontekstu na um pada ‘papa Tezej I.’? Tim podrugljivim imenom nazvali smo profesora društvenih znanosti u Collegiumu Germanicumu Josefa Höffnera zbog njegovih često prejednostavnih teoloških ‘teza’. Germaniker, poslije nadbiskup Kölna i kardinal, jedan je od mojih glavnih protivnika u velikom sukobu koji je upravo iza mene. Kao neku vrstu kršćanskog antipoda Tezeju, moglo bi se uzeti i na Kreti veoma štovanog svetoga JURJA, koji je, navodno, ubio zmaja, to biće-mješavinu ptice, zmije, krokodila i lava (nije dinosaur!). Povijesno je istraživanje razotkrilo zmaja kao fikciju iz Mezopotamije 5. st. pretkršćanske ere, a sv. Jurja kao čudotvornog časnika štovanog na području istočnoga Sredozemlja od 4. st. n. Kr, koji se u zapadnoj Europi po prvi puta javlja u 11. st. na pečatu Bamberškog stolnog kaptola, skupa sa zmajem. Tako se stoljećima rađala i rasla legenda o onom vitezu, sv. Jurju, koji je ubio zmaja i tako oslobodio grad i kraljevnu, koju je zmaj kanio proždrijeti. Sv. Juraj je dakle, poput Tezeja, legendaran, mitski lik, što je Povjerenstvo za liturgiju na Drugome vatikanskom koncilu ponukalo da blagdan sv. Jurja izbaci iz općeg blagdanskog kalendara Katoličke crkve. To mi se nimalo nije svidjelo, a vjerojatno ni mojemu koncilskom kolegi Josephu Ratzingeru, koji također ima brata imenom Juraj; sv. Juraj je, uostalom, svetac zaštitnik moga zavičajnog grada Surseea. Ovi sitni primjeri nabacuju načelno pitanje o tome kako se danas ophoditi s mitovima. Gdje za ljude imaju neku važnost, ne bi ih valjalo eliminirati, ali ni povijesno shvaćati, nego za naše vrijeme razborito interpretirati. Samo je tako moguće empatično ophođenje s pučkim, poetskim naslijeđem naroda i religija, a također i s Biblijom. S tim bi se u načelu vjerojatno složio i Joseph Ratzinger, samo što bi on takvu interpretirajuću ‘demitologizaciju’ teško primijenio na kristologiju, a kamoli na papinski ili biskupski privilegij nezabludivosti.

U tjednima prijelaza na novo životno razdoblje imao sam dovoljno vremena razmišljati o svom životu. Sjećam se mnogo toga pozitivnoga i negativnog što mi se dogodilo, i što sam sām potaknuo da se dogodi. I pokušavam misliti unaprijed o tome kako će sve to po svoj prilici ići dalje. Nisam li se upustio u borbu sa zmajem koju nikada neću moći dobiti? Ili sam naprosto zalutao u labirintu, u zamršenu vrtu, gdje mi nikakva Arijadnina nit ne pokazuje izlaza? Bilo kako bilo: u orijentaciji mi pomaže bilanciranje čitavoga prijepora, koji je u međuvremenu za njemačku javnost, u vidu retrospektive, detaljno i temeljito dokumentiran.

Dokumentacija i apel Papi HERBERT HAAG i NORBERT GREINACHER, dvojica najvjernijih kolega s mojega ranijeg Katoličkoga teološkog fakulteta, potpisuju se, kao što sam izvijestio krajem drugog dijela memoara, kao urednici 546 stranica opsežnog sveska Slučaj Küng (Der Fall Küng). On sadrži dokumente pretpovijesti i samog oduzimanja crkvenog prava na poučavanje, stajališta grupa i institucija, teoloških fakulteta i stručnih odsjeka te važnih pojedinaca. U tu sam svrhu stavio na raspolaganje dotad većim dijelom neobjavljene dokumente i stajališta, pisma i govore, zajedno s komentarima. Priznajem: čitanje stotina stajališta i svih tih pisama podrške podarilo mi je, u fazi iscrpljenosti, novu snagu. Niti ne pomišljam razočarati te ljude – ni opozivom ni rezignacijom. Sastavljanje dokumentacije, prijevod dokumenata sa stranih jezika i cjelokupan mukotrpni redakcijski i korekturni rad ne bi, međutim, bio moguć bez intenzivne suradnje osobito dr. KARLA-JOSEFA KUSCHELA, dr. URSA BAUMANNA i dr. MARGARET GENTNER. Moj zamjenik na Institutu, akademski savjetnik dr. HERMANN HÄRING, u međuvremenu je, o tome će još biti riječi, imao čast biti pozvan na Katedru za dogmatiku Katoličkoga fakulteta u Nijmegenu – prvo kao kolega, a zatim kao nasljednik slavnoga flamansko-nizozemskog teologa EDWARDA SCHILLEBEECKXA. U svome su se rezimeu urednici pokazali neobično impresioniranima količinom glasova u moju korist, snagom uvjerljivosti argumenata i težinom činjenica. U svojevrsnoj međubilanci upućuju na razorne posljedice ‘Slučaja Küng’ i iznova pojašnjavaju njegove različite

1 K novim obalama

dimenzije: pastoralnu, teološku, ekumensku, političku, crkvenopovijesnu i ustavnopravnu. Sve to čini temelj njihovu zaključku: ‘Tko ovu dokumentaciju prouči bez predrasuda od početka do kraja, taj neće moći zaobići tvrdnju: Hansu Küngu njegova je Crkva učinila nepravdu. Crkvenopravne odredbe kršile su se su na flagrantan način. Procedura je ruglo načela kršćanskog bratstva. Teološka pitanja koja je Küng iznio, ili nisu prepoznata ili je na njih odgovoreno svisoka.1 Što je tu godine 1980. formulirano, vrijedi i trideset godina poslije. Na temelju iznesenih činjenica i procesa, urednici na kraju postaju ‘glasnogovornici prosvjeda artikuliranog u ovoj knjizi i općenito’ te apeliraju izravno na papu IVANA PAVLA II, odgovornog za oduzimanje moje dozvole za crkveno poučavanje: ‘Sveti Oče! Neodložno se ponovno posvetite slučaju! Ustanovite povjerenstvo biskupa i teologa lišeno predrasuda, koje će postavljena teološka pitanja provjeriti objektivno i bez vremenskog pritiska! Apeliramo na Vašu odgovornost i na Vašu savjest: Ispravite nepravdu koja se dogodila! Ne prepuštajte povijesti Küngovu rehabilitaciju! Uložite Vaš vlastiti trud za blagoslov Crkve!’2 Taj pogovor nosi datum 24. travnja 1980. Već 12. svibnja urednici predstavljaju dokumentaciju javnosti. Kao i uvijek, krajnje ekspeditivni izdavač Piper šalje mi na Kretu ogledni primjerak. Čini me radosnim, ali ne i obijesnim.

Bez iluzija: Papino pismo Izdržao sam velik sukob, no spor s rimskim sustavom nipošto nije prebrođen. Unatoč gubitku crkvenoga prava na poučavanje, sačuvao sam katedru i Institut za ekumensko istraživanje; stavljanje na led nije uspjelo; moji rimski i njemački protivnici nisu postigli da me se u akademskom smislu ‘skine s vlasti’. A da bi papa Woytila čuo apel izdavača i teologa, sastavio povjerenstvo biskupa i teologa te ispravio očito mi učinjenu nepravdu, čini mi se nevjerojatnim. No ubrzo postaje jasno: ovaj papa, koji na velikim, rastrošnim putovanjima posvuda naviješta N. Greinacher – H. Haag, ‘Apell an den Papst’, u: Isti, Der Fall Küng. Eine Dokumentation, München 1980, str. 546. 2 Isto. 1

mir, pravednost i ljudska prava, meni pak od vremena svog stupanja u službu uskraćuje svako pravno iznošenje, a i dalje će prakticirati isti stav. U Rimu se, međutim, osjećaju u defanzivi nakon objavljivanja Dokumentacije – prije svega uoči nadolazećeg posjeta pape Njemačkoj. Stoga papa već 22. svibnja 1980. – dan prije mog povratka s Krete – šalje u Njemačku opširan dopis. Ne, nije upućen meni, a ni urednicima Dokumentacije, nego mom glavnom protivniku, ‘Tezeju I.’, kölnskom kardinalu JOSEPHU HÖFFNERU i Njemačkoj biskupskoj konferenciji. To je pismo, nedvojbeno, dogovoreno sve do u detalje (moguće čak i skicirano u Njemačkoj). Ono ni po pitanju merituma stvari, ni po pitanju revizije procedure ne pokazuje susretljivost, nego nastoji – rafinirano ili nezgrapno, kako se uzme – uvjeriti širu javnost, koja još uvijek nije uvjerena, u opravdanost inkvizicijskih mjera protiv mene. Ton je teatralan: papino je pismo tobože ‘nošeno ljubavlju prema tom našem bratu’ (do sada sam jedva išta zamijetio od tog bratstva i te ljubavi). On moli Boga za ‘susret u istini’ (dakako, kakvom je poima papa) ‘osobito s onim čovjekom, našim bratom, koji kao katolički teolog, što on jest i želi ostati, s nama mora dijeliti osobitu odgovornost za istinu koju Crkva svjedoči i naviješta’. Pitam se samo: zašto papa moli ‘Boga’, a sam ne potakne taj susret sa mnom, njegovim ‘bratom’? No ipak – to je pismo papin ‘znak’ u mom slučaju. Ignorirati me očito nije mogao (hoću reći, stvar koju zastupam). Odlučujem se, sa svoje strane, na znak: na rukom pisani dopis, naveden kao moto na početku ovog poglavlja, upućen iz moje švicarske domovine i datiran s 25. kolovoza 1980. u kojem zahvaljujem papi na njegovim riječima: ‘I posljednjih, za mene veoma teških mjeseci, tu sam osobitu odgovornost uvijek prihvaćao u potpunosti. I jedino je ta odgovornost ono što određuje moj teološki rad i treba ga određivati i ubuduće.’ Bio sam krajnje potišten saznavši ‘koliko su se ovim sukobom povećale napetosti u našoj Crkvi, opteretilo sporazumijevanje s drugim crkvama, pogoršao odnos teologije i učiteljstva, pa je tako u Crkvi i u kršćanstvu nastala teška šteta, što zacijelo nijedna strana nije htjela. Već mi je zbog tog razloga stalo do sporazumijevanja i pomirenja.’ A budući da je papino pismo Njemačkoj biskupskoj konferenciji ‘shvaćeno u javnosti kao gesta spremnosti na sporazumijevanje i korak susretljivosti koji bi mogao voditi osobnom razgovoru u bratskom duhu’, molio bih za takav razgovor, ma kada i ma gdje on to želi:

1 K novim obalama

‘premda takav osobni susret zacijelo ne bi jednim udarcem umio riješiti sve probleme koji tište mnoge ljude, ipak bi mogao biti znak prave spremnosti na dijalog. Zacijelo bi [služio] uzajamnom razumijevanju i ‘susretu u istini’, kako to zahtijeva samo evanđelje, a Crkva treba svjedočiti i naviještati.’ I budući da papa tako izričito govori o ljubavi, ‘osobito prema onom čovjeku, našem bratu’, stoga moj apel: ‘takav razgovor bi ujedno mogao pokazati da, čak pri ozbiljnim razmimoilaženjima u našoj Crkvi, ljubav Kristova ostaje smjernicom, pa je polazeći od toga moguće razgrađivati nepotrebne polarizacije.’ Pismo završava riječima: ‘za Vašu tako važnu pastirsku zadaću u službi naše Katoličke crkve i sveukupnoga kršćanstva, želim Vam od srca Božji blagoslov.’ Ali ni ovdje ne gajim nikakvih iluzija: kao što sam pretpostavio, papa iz Poljske, kome sam u osobnom dopisu naveo čak i privatni broj telefona u Švicarskoj, zapravo ne želi ozbiljno razgovarati, a njegove lijepe riječi bile su upućene manje ‘čovjeku’, njegovu ‘bratu’, no široj javnosti. Pa se tako to papino pismo njemačkomu episkopatu ispostavlja onim, što sam od samog početka i predviđao da jest: tipičan slučaj kurijalnoga windowdressinga (na hrvatskome ‘dekoracije izloga’, nap. prev.) odnosno ‘mazanja očiju’ u svrhu smirivanja njemačke pastve uoči papina posjeta planiranog kao velike manifestacije ushita. Stoga sam zahvalan što me je već dva dana nakon papina dopisa Biskupskoj konferenciji, 24. svibnja, u Tübingenu potražio profesor LEONARD SWIDLER, prijatelj još od moje prve predavačke turneje po SAD-u 1963, zajedno sa židovskim znanstvenikom, profesorom ZALMANOM SCHACHTEROM (također Temple University Philadelphia), koji drži izlaganje ‘Židovsko-kršćanski razgovor. Prilog jednog kabalista’. S time povezujemo posjet znamenitoj kabalističkoj poučnoj ploči u Evangeličkoj crkvi u Bad Teinachu kod Calwa. Leonard Swidler, zajedno sa svojom jezično kompetentnom suprugom i jednim timom, preuzima zadaću da za englesko govorno područje uredi Dokumentaciju opsega 627 stranica pod naslovom Küng in Conflict, a objavljuje je 1981. njujorška izdavačka kuća Double Day, koja je već bila objavila moje knjige Biti kršćanin i Postoji li Bog? Ova obuhvaća ne samo Dokumentaciju što su je objavili Herbert Haag i Norbert Greinacher, nego i Dokumentaciju koju je 1978. objavio Walter Jens: Ni do čega, doli do istine. Njemačka biskupska konferencija protiv Hansa Künga (Um nichts als die Wahrheit. Deutsche Bischofskonferenz contra Hans Küng). To je, kako stoji na omotu knjige, ‘povijesno insajdersko izvješće o dvanaestgodišnjoj bitci s crkvenom hijerarhijom,

koja je imala svjetske reperkusije’. Golem je to prevoditeljski i izdavački posao, na kojemu sam Lenu Swidleru i njegovoj supruzi do danas zahvalan. No – dobivam podršku i sa sasvim druge strane.

Pomoć u nevolji – Karl Klasen Često sam navodio staru njemačku poslovicu Freunde in der Not gehen tausend auf ein Lot (U nevolji je malo prijatelja, nap. prev.): prijatelji u nevolji iznimno su rijetki! U svakom slučaju, proteklim sam prijeporima u rimokatoličkom establishmentu izgubio mnoge prijatelje, ne u katoličkoj bazi, ali među kardinalima i biskupima jesam, također među katoličkim teolozima koji će se ubuduće jedva usuditi citirati me, čak i među nekim evangeličkim kolegama koji se šutke prilagođavaju pa moje ime i djelo zaobilaze u širokom luku. Međutim, mnoge sam prijatelje i zadržao te stekao nove. Predsjednik sveučilišta ADOLF THEIS bio je u pravu svojim upozorenjem mojim protivnicima s Katoličkoga teološkog fakulteta prije odlučujućeg glasovanja: kada bi vaš kolega i otišao, ipak bi uživao toliko poštovanja da mu ni izvan fakulteta ne bi nedostajalo snažne podrške. Blef, pomislio sam u tom trenutku krajnje skeptično, tko bi u takvoj nevolji još mogao – i htio – pomoći? Ali već dana 30. travnja 1980. dobivam osobno intonirano pismo vrlo ugledne osobe Savezne Republike Njemačke, koju sam dotada poznavao samo iz medija: od dr. KARLA KLASENA, predsjednika Njemačke banke 1970. – 1977. Knjiga Postoji li Bog?, piše, za njega je i njegovu suprugu bila ‘vrlo veliki dobitak’: ‘Malo je knjiga koje su nam toliko pružile kao ovo izvanredno djelo. Teško da je tko Vaše misli čitao tako temeljito kao ja, jer sam ih čitao naglas. Samo je po sebi razumljvo da smo to morali rastegnuti na duže vremensko razdoblje, što nimalo nije umanjilo našu radost’. Ovdje se opet pokazuje kako može djelovati jedna jedina knjiga. I u kolikoj mjeri nisu bili u pravu oni medijski manipulatori koji su uoči biskupske akcije od 18. prosinca 1979, provedene pod okriljem noći, ‘Künga htjeli potući vlastitim oružjem’ a da time nisu mislili na knjige nego na jednostrane, medijima unaprijed proslijeđene informacije, ne bi li se na taj način za sebe pridobilo javnost (sv. II, pogl. XI: Opći napad: suučesništvo koje rastužuje). Ne, moje su ‘oružje’, ako se već hoće govoriti vojnim rječnikom, moje knjige i ostale moje znanstvene publikacije.

1 K novim obalama

Od sada će dakle dr. Karl Klasen, na temelju čitanja knjige Postoji li Bog?, u ponekim pitanjima biti moj savjetnik i ‘otvarati vrata’ Zaklade Volkswagen (projekt: ‘Žena i kršćanstvo’) i Zaklade Bosch (projekt: ‘Nema svjetskog mira bez mira među religijama’), o čemu će još biti riječi. Već 15. lipnja 1980. dr. Klasen i njegova supruga posjećuju me u Tübingenu. A od 17. do 19. srpnja iste godine, vraćajući se sa Salzburških svečanih igara, s veličanstvenih predstava Offenbachovih ‘Hoffmanovih priča’ (s Placidom Domingom) i Mozartove ‘Čarobne frule’ (pod ravnanjem Jamesa Levina i u inscenaciji Jean-Pierrea Ponnellea), zaustavljam se u St. Moritzu, gdje Karl i Ilse Klasen posjeduju apartman. U šetnjama oko jezera Silser, i na izletu na Muottas Muragl iznad Pontresine, imamo dovoljno prigoda za razgovor ne samo o Bogu i svijetu, nego i o mojim planovima za budućnost. Karl Klasen, luteranske vjeroispovijesti, kritičan je prema katoličkomu crkvenom vodstvu, kao što mi je već napisao u svom pismu: ‘ Nerazumljivo nam je ophođenje Vaših crkvenih poglavara prema Vama jer, po našem shvaćanju, jedva da je itko u posljednje vrijeme književnim radom tako djelotvorno propagirao katoličku vjeru kao Vi. Vašu borbu protiv te kratkovidnosti pratili smo s velikim zanimanjem i suosjećanjem prema Vama.’ I već prigodom prvog razgovora u Tübingenu, dr. Klasen mi kaže: ‘Nipošto se ne dajte zbuniti, nego mirno kročite dalje svojim putem. Povijest će Vam dati za pravo.’ Taj savjet, doduše, nije uvijek lako slijediti, jer je samo po sebi razumljivo da poteškoća ne manjka. Naknadno će, međutim, postati jasno da je dr. Klasen bio u pravu. No, Karl Klasen i njegova supruga Ilse i sami se aktiviraju. Pozivaju odabrano društvo u svoju veliku kuću u Hamburgu, na rijeci Alster, u subotu 4. srpnja 1981. u 12 sati, na izlaganje koje držim na temu ‘Religija u današnjem društvu’, uz kasniji prijem. Povodom predavanja, u ‘uskome se krugu’ od tridesetak poznatih gradskih ličnosti održava u 20 sati svečana večera (’tamno odijelo, duga haljina’). Pa tako prvi put sjedim uz tadašnjega saveznog kancelara HELMUTA SCHMIDTA, a meni nasuprot, uz dr. Klasena, američki veleposlanik i nekadašnji šef nadzornog odbora FED-a, ARTHUR BURNS. Na taj sam način uveden u hamburški society. I tako sve više stječem iskustvo da je gubitak prijatelja unutar rimokatoličkih crkvenih zidina u velikoj mjeri nadoknađen prijateljima extra muros. Ipak mi, i u katoličkoj teologiji pomažu mnogi važni prijatelji.

Podrška dolazi od lojalne opozicije u Crkvi Od 27. svibnja do 1. lipnja 1980. u nizozemskom Noordwijkerhoutu održava se godišnja skupština našega Međunarodnoga časopisa za teologiju Concilium. Pokrenut je još u Rimu 1965, krajem Drugoga vatikanskog koncila, na poticaj našeg nizozemskog izdavača PAULA BRANDA, a promicali smo ga od početka KARL RAHNER, EDWARD SCHILLEBEECKX, YVES CONGAR i ja (poslije četiri teološka člana zakladnog odbora). Međutim, on je iza kulisa smjesta postavljen pod pritisak Rimske kurije, koja je strahovala od ‘paraučiteljstva’, da se podvrgne biskupskoj cenzuri ili nadzorniku iz Sanctum Officiuma (’Samo preko mene mrtvog’, izjavio sam). No držali smo se zajedno i oduprli se (sv. 1 pogl. VIII: Pro i contra ‘Conciliuma’). U međuvremenu je časopis, koji je tada još izlazio u deset brojeva godišnje i sedam izdanja (nizozemsko, njemačko, francusko, englesko, španjolsko, portugalsko, talijansko), prebrodio sve teškoće. Ipak, teolozi zatečeni na putu u rimsku hijerarhiju (Joseph Ratzinger, Karl Lehmann, Walter Kasper...) jedan su nas za drugim napustili, uz različita obrazloženja. HANS URS VON BALTHASAR s HENRIJEM DE LUBACOM i JOSEPHOM RATZINGEROM osnivaju čak Communio, protuorgan koji oponaša Concilium, a podržava ga hijerarhija i konzervativni talijanski pokret Comunione e Liberazione. Concilium je, naprotiv, već zarana pružio teološki zavičaj i novim teološkim strujanjima poput latinskoameričke teologije oslobođenja (Gustavo Gutiérez, Leonardo Boff) i feminističke teologije (Elisabeth Schüssler-Fiorenza). No ipak, časopis koncilskog mainstreama, zbog kurijalne restauracije srednjovjekovno-protureformacijski-antimodernističkog sustava, faktički sve više postaje časopis lojalne opozicije u Crkvi. U veljači 1980. članovi upravnog povjerenstva Conciliuma objavljuju izjavu: ‘Ne vidimo nikakvoga osnovanog povoda da se naš kolega Hans Küng više ne smatra katoličkim teologom. Stoga požurujemo reviziju osude. Zahtijevamo, osim toga, da crkvena procedura konačno počne uzimati u obzir općevažeća ljudska prava.’3 Ali, pitam se prije toga sastanka u Noordwijsku, kako će me kolege prihvatiti nakon takvog velikog sukoba s Rimom? Ako bi se netko doveo u vezu s mojim imenom, ipak bi mogao osjećati opterećenje 3

N. Greinacher – H. Haag, Der Fall Küng. Eine Dokumentation, München 1980, br 3.36